UVOĐENJE PRIVREMENE ZAŠTITE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Vlada Republike Hrvatske je u ožujku 2022. donijela Odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine (dalje: Odluka) sukladno Provedbenoj odluci Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite. Do 20. prosinca 2022. u Republiku Hrvatsku ušlo je ukupno 22.366 raseljenih osoba iz Ukrajine, od čega je žena 11.143 (49,8 %), muškaraca 3.787 (16,9 %), djece 7.436 (33,3 %). Ovakvi podaci ukazuju da je broj raseljenih osoba iz Ukrajine i dalje u rastu te da je sustav privremene zaštite još uvijek potreban.

Privremena zaštita u Republici Hrvatskoj definirana je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) kao zaštita hitnog i privremenog karaktera koja se uvodi na temelju odluke Vijeća Europske unije o postojanju masovnog priljeva raseljenih osoba sukladno članku 78. navedenog zakona (čl. 4. t. 4. ZMPZ). Privremena zaštita odobrava se u izvanrednom postupku u slučajevima masovnog priljeva ili predstojećeg masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u zemlju svog podrijetla, osobito ako postoji rizik da zbog tog masovnog priljeva nije moguće učinkovito provesti postupak odobrenja međunarodne zaštite, radi zaštite interesa raseljenih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu (čl. 78. st. 1. ZMPZ).

SUBJEKTI PRIVREMENE ZAŠTITE

Temeljem Odluke pravo na privremenu zaštitu u Republici Hrvatskoj imaju:

- državljani Ukrajine i članovi obitelji koji su boravili u Ukrajini na dan 24. veljače 2022. godine,

- osobe bez državljanstva i državljani treće zemlje, koji su u Ukrajini uživali međunarodnu ili istovjetnu nacionalnu zaštitu na dan 24. veljače 2022. godine i članovi njihovih obitelji koji su u Ukrajini imali odobren boravak na dan 24. veljače 2022. godine,

- državljani treće zemlje koji su u Ukrajini imali važeći stalni boravak na dan 24. veljače 2022. godine sukladno ukrajinskim propisima i koji se ne mogu vratiti u svoju zemlju ili regiju podrijetla u sigurnim i trajnim uvjetima i

- raseljeni državljani Ukrajine i članovi njihovih obitelji koji su neposredno prije 24. veljače 2022. godine pobjegli iz Ukrajine zbog sigurnosne situacije te se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu (čl. 2. st. 1. i 2. Odluke).

ISKLJUČENJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Prema ZMPZ-u, privremena zaštita neće se odobriti državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se smatra da:

- je počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti utvrđen odredbama međunarodnih akata

- je počinila, poticala ili sudjelovala u počinjenju teškog nepolitičkog kaznenog djela izvan Republike Hrvatske, a prije njezinog dolaska u Republiku Hrvatsku, uključujući i osobito okrutna postupanja, čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem

- je počinila djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda, kao što je istaknuto u Preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda

- postoji osnovana sumnja da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost

- je pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo za koje se prema zakonodavstvu Republike Hrvatske može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i duže (čl. 80. ZMPZ).

ZAHTJEV ZA PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Zahtjev za privremenom zaštitom (dalje: Zahtjev) podnosi se u najbližoj policijskoj upravi ili postaji nadležnoj prema mjestu smještaja. Također, Zahtjev se može podnijeti putem aplikacije Croatia4Ukraine. Stranci smješteni u objektima Kolektivnog smještaja zahtjev mogu podnijeti u navedenim objektima kod službenika MUP-a, odnosno službenika policijskih uprava/postaja. Prijava u evidencije Hrvatskog Crvenog križa ne smatra se podnošenjem Zahtjeva. U Prihvatnima centrima zahtjev nije moguće podnijeti.

PRAVA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u stranac pod privremenom zaštitom ima pravo na:

1. boravak

2. iskaznicu

3. osnovna sredstva za život i smještaj

4. zdravstvenu zaštitu

5. osnovno i srednje obrazovanje

6. informacije o pravima i obvezama

7. rad

8. spajanje obitelji i

9. slobodu vjeroispovijesti (čl. 83. st. 1. ZMPZ).

ISKAZNICA STRANCA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u strancu kojem je odobren Zahtjev izdaje se Iskaznica stranca pod privremenom zaštitom (dalje: Iskaznica) kojom se potvrđuje status stranca pod privremenom zaštitom. Iskaznica se izdaje na vrijeme od godine dana te ju je moguće produžiti (čl. 85. st.1. ZMPZ). Na temelju izdane iskaznice stranci s odobrenom privremenom zaštitom ostvaruju ostala prava iz čl. 83. st. 1. ZMPZ-a. U slučaju promjene adrese stanovanja držatelj Iskaznice dužan je u roku od 2 dana od promjene boravišta prijaviti i odjaviti adresu stanovanja te ishoditi novu u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta. Krađa ili gubitak Iskaznice prijavljuje se bez odgode u policijsku upravu/policijsku postaju prema mjestu događaja ili saznanja. Prestankom privremene zaštite Iskaznica se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova (čl. 85. st. 2. ZMPZ).

TRAJANJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Privremena zaštita odobrava se na vrijeme od jedne godine te je u Republici Hrvatskoj predviđeno trajanje do 4. ožujka 2023. (čl. 79. st. 2.). Privremena zaštita će se automatski produžiti na šest mjeseci, a najduže na godinu dana, ako razlozi za odobravanje privremene zaštite potraju (čl. 79. st. 3. ZMPZ). Privremena zaštita može trajati najdulje tri godine (čl 79. st. 1. ZMPZ).

Privremena zaštita prestaje istekom najduljeg dopuštenog vremena trajanja privremene zaštite ili odlukom Vijeća Europske unije (čl. 79. st. 5. ZMPZ).

IZVORI:

Odluka o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/HR/odluke/022-03-22-04-77_3-07-03.pdf

Provedbena odluka Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022.o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32022D0382

Aplikacija Croatia4Ukraine: https://croatia4ukraine.mup.hr/Pages/Zahtjev

Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatska za Ukrajinu, Status privremene zaštite: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/informacije/status-privremene-zastite/152

Klimatske promjene jedan su od najvećih izazova današnjice. Posljedica su antropogenog procesa zagrijavanja do kojeg dolazi radi povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi. Izvješće Međunarodnog panela o promjeni klime IPCC-a iz 2021. godine pokazuje rapidno pogoršanje trendova globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. Destruktivni utjecaji klimatskih promjena osjećaju se na svim kontinentima i predviđa se da će u narednim desetljećima postati još intezivniji. Velike suše, poplave, podizanje razine mora, toplinski valovi te nestašice hrane u nekim područjima već sada tjeraju ljude na izbjeglištvo. Prema radu „Promjene u okolišu i ljudske migracije“, tzv. „okolišne migracije“ su selidbe uvjetovane ili izazvane promjenama okoliša koje su prvi i najstariji tip selidbi s golemim utjecajem na nastanak, propadanje i mijenjanje civilizacija.

U izvješćima Agencije UN-a za izbjeglice, UNCHR iz 2021. godine možemo vidjeti da se trend povećanja prisilnog raseljavanja nastavio, te trenutno ima više od 84 milijuna slučajeva prisilnog raseljavanja u svijetu. Rezultat je to bježanja pred nasiljem, nesigurnosti, ali sve češće i pod utjecajem klimatskih promjena. Sukladno podacima IDMC-a prirodne katastrofe koje su utjecale na selidbe 2019. godine možemo podijeliti na one geofizičke (vulkanske erupcije i potresi) i one usko povezane s vremenom poput oluja, poplava, požara raslinja, suša, klizišta i ekstremnih temperatura. Razlikujemo utjecaj iznenadnih i postepenih katastrofa. Iznenadne katastrofe, poput uragana Luis 1995, Hugo iz 1989 i Harvey 2017. godine, vjerojatnije će izazvati masovno raseljavanje, ali pogođeni će se nakon određenog vremena i saniranja domova vratiti kući. Dok, kod postepenih katastrofa dolazi do smanjenja plodnosti tla, degradacije okoliša, porasta razine mora i tako dolazi do dugoročnih migracija.

Prema službenim podacima centra UN-a za nadzor interno raseljenih osoba krajem 2019. godine vidimo da su se najveća raseljavanja odvijala duž Azije gdje su Indija, Filipini, Bangladeš i Kina imale više od 17 milijuna novih raseljavanja uzrokovanih najviše monsunskim kišama i tropskim olujama. Najveće posljedice klimatskih promjena možemo vidjeti u zemljama koje su posebno ranjive zbog siromaštva i sukoba. Primjerice, u Mozambiku cikloni pustoše središnji dio zemlje, a na sjeveru zemlje u provinciji Kabo Delgrado Militanti su zbog sukoba primorali ljude na raseljavanje. Slične situacije promatramo sve od Burkine Faso do Bangladeša te od Afganistana do Mozambika. U 2018. godini u Bangladešu smo mogli vidjeti prizore monsunskih kiša i snažnih vjetrova koje su pogodile kamp Cox´ Bazaru u kojem su smještene izbjeglice iz naroda Rohingy. Također, u Hondurasu i Gvatemali uragan Eta prouzročio je odrone i poplave u kojima je poginulo na desetke ljudi. Afganistan je obilježen desetljećima sukoba te zbog jakih suša i poplava, gladi su izloženi milijuni ljudi što je samo još više potaklo dodatno raseljavanje.

Klimatske promjene pogoršavaju postojeće društvene nejednakosti, zbog čega su osjetljive skupine stanovništva nerazmjerno pogođene njihovim negativnim utjecajima, što dovodi do začaranog kruga sve većih nejednakosti. U izvješću posebnog izvjestitelja UN-a o siromaštvu i ljudskim pravima navodi se da će se zbog klimatskih promjena pogoršati postojeće siromaštvo i nejednakost, najteže će biti pogođene siromašne zemlje i regije te mjesta na kojima žive i rade siromašne osobe. Procjenjuje da će zemlje u razvoju snositi 75–80 % troška klimatskih promjena; prema OECD-u društveno-gospodarski napredak najmanje razvijenih zemalja uvelike ovisi o sektorima na koje utječe klima. U presudi Odbora UN-a za ljudska prava u predmetu Teitiota protiv Novog Zelanda priznaje se da ljudi čiji su životi neposredno ugroženi zbog negativnih utjecaja klimatskih promjena, ne smiju prisilno biti vraćeni u zemlje podrijetla.

Također, ne postoji nešto poput klimatskih izbjeglica per se, ali to ne znači da se Konvencija o izbjeglicama iz 1951. ne može primijeniti u određenim situacijama. Konkretno, tamo gdje su učinci klimatskih promjena i katastrofa u interakciji s nasiljem, sukobom ili progonom koji dovode do raseljavanja, pojedinci mogu biti izbjeglice prema Konvenciji o izbjeglicama iz 1951. godine. Konvencija OAU-a i Kartagenska deklaracija uključuju šire kriterije za izbjeglice koji priznaju kao izbjeglice one koji su zbog „događaja koji ozbiljno narušavaju javni red” prisiljeni napustiti svoju zemlju. Ovi zaštitni mehanizmi mogu pružiti određeni stupanj sigurnosti i zaštite ljudima koji su pobjegli od prijetnji zbog prirodnih opasnosti.

IZVORI:

https://www.internal-displacement.org/global-report/grid2020/

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2021-0115_HR.html

https://prilagodba-klimi.hr/primjeri-selidbe-zajednica-mjesta-ili-gradova-zbog-klimatskih-promjena/

https://www.internal-displacement.org/

https://www.ippc.int/en/

https://hrcak.srce.hr/file/200181

https://www.unhcr.org/hr/

U hrvatskom zakonodavstvu, darovni ugovor detaljno je reguliran Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Opisan je kao dvostranoobvezan, konsenzualan i besplatan pravni posao koji nastaje onog trenutka kada se darovatelj obveže prepustiti obdareniku stvar ili imovinsko pravo bez njegove protučinidbe, a obdarenik to prihvati (čl. 479. st. 1. ZOO). Isto tako, darovanjem se također smatra oprost i isplata duga uz dužnikovu suglasnost (čl. 479. st. 2. ZOO).

Što se tiče samog objekta ugovora o darovanju, odnosno onoga što se i kako može darovati, Zakon jasno propisuje određena ograničenja za pojedine stvari u prometu, te same načine darovanja. Tako se darovati mogu isključivo sadašnje i buduće stvari likvidne u pravnom prometu, prenosiva imovinska prava te sadašnja i najviše polovica buduće imovine (čl. 480. st. 1. ZOO). U dvojbi, odnosno ako objekt ugovora o darovanju nije potpuno jasno istaknut ili određen kao sadašnja i buduća imovina, Zakon prednost u obliku presumpcije daje sadašnjoj imovini (čl. 480. st. 2. ZOO). Isto tako, ukoliko se želi darovati spomenuta buduća imovina, potrebno je to izrijekom navesti u ugovoru o darovanju (čl. 480. st. 3. ZOO). Moguća su i povremena darovateljeva darovanja obdareniku, koja u svakom slučaju prestaju darovateljevom smrću, ukoliko iz ugovora ne proilazi što drugo (čl. 480. st. 4. ZOO). Zakon propisuje i određena ograničenja, odnosno iscrpno nabraja koje stvari se ne smatraju darovanjem. Tako se darovanjem ne smatraju:

1) odricanje od nasljedstva,

2) odricanje od prava prije nego je stečeno,

3) odricanja od prava koje je sporno,

4) ispunjenje neke moralne obveze, te

5) prenošenje na drugoga stvari ili prava s namjerom da ga se obveže na protučinidbu (čl. 479. st. 3. ZOO).

Zakon propisuje i različite načine odnosno oblik ugovora o darovanju, ovisno o objektu istoga. Ukoliko darovatelj želi darovati pokretnu stvar, ugovor o darovanju nije potrebno sklopiti u pismenom obliku, već je potrebno istu pokretnu stvar darovati odmah zajedno sa obdarenikovim očitovanjem o prihvaćanju dara. Obdarenik u tom slučaju i svojom šutnjom može suptilno izraziti potvrdu o prihvaćanju dara. Ako je obdareniku pokretna stvar predana prije nego se očitovao da istu prihvaća, smatrat će se da je dar prihvaćen, ako ga obdarenik nije otklonio u roku stanovitom roku koji mu je ostavio darovatelj (čl. 481. st. 1. ZOO). U slučaju neprihvaćanja dara darovatelj u svakom slučaju može zahtijevati njegov povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove, osim posebnih slučajeva opoziva darovanja (čl. 481. st. 2. ZOO). Međutim, za darovni ugovor u kojemu je predmet darovanja nekretnina, Zakon izričito propisuje pismeni oblik (čl. 482. st. 1. ZOO). Ukoliko bi se radilo o darovanju nekretnine bez prave predaje iste, takav ugovor o darovanju morao bi obavezno biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) isprave (čl. 482. st. 2. ZOO). To znači da ugovor o darovanju bez prave i trenutne predaje objekta darovanja u obdarenikov posjed mora biti sklopljen kao ovršna isprava, u kojoj je utvrđena određena obveza na činidbu. Izrazito je bitno naglasiti da ugovor o darovanju koji ne bi bio sklopljen prema gore navedenim pravilima o njegovom obliku, odnosno o pravilima o formi ugovora ovisno o njegovom objektu, takav ugovor bio bi ex lege ništetan te ne bi imao nikakvog pravnog učinka.

Darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara koji je darovao, osim u slučaju kada je iste nedostatke namjerno prešutio, u kojem slučaju obdareniku nadoknađuje štetu koja mu je zbog navedenih nedostataka nastala (čl. 483. st. 1. ZOO). Isto tako, odgovornosti za štetu nema ako je darovatelj bio u zabludi glede vlasništva stvari ili kada je obdarenik, znajući daje stvar tuđa, prihvatio darovanje (čl. 483. st. 2. ZOO).

Zakon poznaje nekoliko vrsta darovanja:

1) darovanje s nametom,

2) nagradno darovanje,

3) uzajamno darovanje,

4) mješovito darovanje, te

5) darovanje za slučaj smrti.

Ugovor o darovanju može se sklopiti i sa uzgrednim sastojkom kao što je namet, odnosno obvezati obdarenika na određenu dužnost. Tako se uglavkom o nametu može obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili da se od nje uzdrži (čl. 484. ZOO). Pravo zahtijevati ispunjenje nameta imaju darovatelj, njegovi nasljednici i ,ako je određen u javnom interesu, nadležno državno tijelo (čl. 485. st. 1. ZOO). Darovatelj može zahtijevati ispunjenje nameta isključivo ako je ispunio svoju činidbu (čl. 485. st. 2. ZOO). Za razliku od spomenutog, darovatelj nema pravo tražiti ispunjenje nameta ako je njegovo ispunjenje postalo nemoguće poslije sklapanja ugovora o darovanju bez krivnje obdarenika (čl. 485. st. 3. ZOO). Ako obdarenik ne ispuni namet u naknadno ostavljenom primjerenom roku, darovatelj može raskinuti ugovor o darovanju i zahtijevati povrat dara, osim kada je netko treći stekao pravo zahtijevati ispunjenje nameta (čl. 485. st. 4. ZOO). Zakon obdareniku ostavlja dvije mogućnosti kada ipak nije u dužnosti ispuniti namet kako je opisan u ugovoru o darovanju. Tako obdarenik ima pravo odbiti ispunjenje nameta ako vrijednost dara ne pokriva troškove njegova ispunjenja, a razlika mu se ne naknađuje, te ako se namet odnosi na protupravnu radnju (čl. 486. ZOO).

Darovanjem se smatra i ono što je učinjeno na ime nagrade, priznanja ili neke zasluge, osim ako je obdarenik otprije imao pravo zahtijevati nagradu (čl. 488. st. 1. ZOO). Ako je obdarenik imao pravo na nagradu po osnovi ugovora ili zakona, ne radi se o darovanju već o inominatnom besplatnom pravnom poslu (čl. 488. st. 2. ZOO).

Ako je ugovoreno da će obdarenik uzvratiti darom, darovanje postoji samo glede veće vrijednosti dara (čl. 489. ZOO).

Ako u naplatnom pravnom poslu vrijednosti uzajamnih davanja nije jednaka, razlika u vrijednosti smatrat će se darom samo ako je postojala namjera darovanja (čl. 490. st. 1. ZOO).

Ugovor o darovanju koji se ima ispuniti tek nakon smrti darovatelja mora se sastaviti u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene javne isprave (čl. 491. ZOO).

Darovatelj može, isključivo zbog Zakonom određenih pretpostavki, raskinuti valjani ugovor o darovanju. U spomenutom slučaju, raskid ugovora o darovanju darovatelja dijeli se na odustanak od darovanja i na opoziv darovanja. Darovatelj može, sve dok njegova obveza na ispunjenje ne dospije, odustati od ugovora o darovanju, ako se poslije sklapanja ugovora njegovo imovinsko stanje toliko pogorša da bi ispunjenje ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje, odnosno onemogućilo ispunjavanje njegove obveze davanja uzdržavanja (čl. 492. ZOO). Isto tako, darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni druge osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara (čl. 493. st. 1. ZOO). Darovanje se u spomenutom slučaju može opozvati samo ako se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te ako se obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati (čl. 493. st. 2. ZOO). Darovatelj također može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika (čl. 494. st. 1. ZOO). Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji (čl. 494. st. 2. ZOO). Čak i nasljednik darovatelja može opozvati darovanje, isključivo u slučaju ako je obdarenik usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje (čl. 494. st. 3. ZOO). Bitno je napomenuti kako se darovanje ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku (čl. 494. st. 4. ZOO). Spomenuti slučajevi opoziva darovanja izvršavaju se u pismenom obliku, izjavom upućenom obdareniku (čl. 496. st. 1. ZOO). Potpis na izjavi o opozivu darovanja mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika, neovisno radi li se o opozivu darovanja pokretne ili nepokretne stvari (čl. 496. st. 2. ZOO).

Pravo na opoziv darovanja ograničeno je prekluzivnim rokom od od godine dana od dana kada je osoba koja ima pravo na opoziv darovanja saznala za svoj razlog opoziva (čl. 497. ZOO). U slučaju opoziva darovanja obdarenik je dužan darovatelju vratiti dar, odnosno njegovu vrijednost, u slučaju da je dar izgubio ili ga na drugi način otuđio te ga više nema kod sebe (čl. 498. st. 1. ZOO). O stanju stvari koje je obdarenik dužan vratiti darovatelju u slučaju opoziva, Zakon o obveznim odnosima ne propisuje izričite pojedinosti, već se poziva na pravila o vraćanju stvari stečenih bez pravne osnove (čl. 498. st. 2. ZOO).

Često se susrećemo s nerazumijevanjem kako odvjetnici određuju iznos za svoj rad i pri tome ga mnogi smatraju previsokim. Odvjetnici, kao i mnoga druga zanimanja, imaju svoju propisanu tarifu za pojedine poslove koje obavljaju. Tarifu o naknadi i nagradi za rad odvjetnika donosi Hrvatska odvjetnička komora na temelju Zakona o odvjetništvu. Tarifa vrlo detaljno razrađuje i određuje pojedine radnje i u konačnici svaku od njih boduje.

U ovom članku nećemo detaljno ulaziti u sve odredbe propisane u Tarifi nego kroz primjere iz Tarife uočiti kako se određuju naknade odvjetnicima i koji su faktori temelj za određivanje naknade.

Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022; dalje Tarifa), ona određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju nadležnog tijela, temeljem Zakona o odvjetništvu (Glava prva st. 1. Tarife).

Na prvom mjestu tarifa određuje naknadu za kazneni i prekršajni podnesak. U kaznenim i prekršajnim postupcima tri su relevantna faktora na temelju kojih se izračunava naknada odvjetnicima, a to su: Kaznenim zakonom zapriječena kazna i složenost djela, radnje u postupku i trajanje pojedine radnje na kojoj je odvjetnik prisutan. Tako po pitanju podnesaka imamo dva faktora na temelju kojih se određuje iznos naknade, a iz primjera možemo vidjeti kako je to radnja (sastavljanje podneska) i zapriječena kazna zatvora i složenost djela :

1. Sastav privatne tužbe i kaznene prijave, te sastav optužnog prijedloga temeljem kojeg se pokreće prekršajni postupak - 50 bodova

2. Sastav kaznene prijave za kaznena djela iz nadležnosti županijskih državnih odvjetništava i nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za kaznena djela za koja je zapriječena kazna preko 5 godina zatvora - 100 bodova (Tbr. 1. st. 1. i 2. Tarife).

Za svaki obavljeni razgovor s okrivljenikom koji se nalazi u pritvoru odvjetniku pripada nagrada od 50 bodova te za drugi i svaki sljedeći započeti sat naknada od – 50 bodova (Tbr. 4. st. 5. Tarife). Iz ovog vidimo kako je i vrijeme i broj poduzetih radnji relevantan faktor te da se odvjetnička naknada povećava za svaki započeti sat i za svaki razgovor s okrivljenikom.

Dok je u kaznenom i prekršajnom postupku jedan od relevantnih faktora zapriječena kazna zatvora i složenost predmeta u parničnom postupku je to vrijednost predmetnog spora.

Odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili zahtjeva:

Ako je vrijednost predmeta spora:

OD KUNA DO KUNA BODOVA

0 2.500,00 25

2.500,01 5.000,00 50

5.000,01 10.000,00 75

10.000,01 100.000,00 100

100.000,01 250.000,00 250

250.000,01 500.000,00 500

Ako vrijednost spora prelazi iznos od 500.000,00 kn do iznosa od 5,000.000,00 kn, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda na svakih započetih 1.000,00 kn. Iznad vrijednosti spora od 5,000.000,00 kn do iznosa od 10,000.000,00 kn za svaki započetih 2.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda. Iznad vrijednosti spora od 10,000.000,00 kn za svakih započetih 5.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda, ali ne više od 10.000 bodova. Odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u ovim Zakonom određenim postupcima (Tbr. 7. st. 1. i 2. Tarife).

Iz ovih odredaba uočavamo još jednu razliku u odnosu na kazneni i prekršajni postupak. Ovdje nije relevantan broj poduzetih radnji jer odvjetniku pripada određena naknada za postupak u jednom stupnju bez obzira koliko radnji je unutar tog postupka provedeno.

Za sastavljanje redovnih pravnih lijekova protiv presude, odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 7. t. 1., (odnosno, prema gore navedenoj tablici) s povećanjem od 25 % (Tbr. 10. st. 1. Tarife). Iz ovog vidimo kako tarife u parničnom postupku mogu biti određeni kao postotak od temeljne tarife i to temeljene na određenoj poduzetoj radnji, tako da i u parničnom postupku postoji mogućnost računanja tarife ovisno o poduzetoj radnji, a ne o samom postupku.

Uz ova dva navedena postupka (kazneni i prekršajni te parnični) Tarifom se uređuje i naknada odvjetnicima u: ovršnom postupku i postupku osiguranja, stečajnom postupku, izvanparničnom postupku, upravnom postupku, zemljišnoknjižnom postupku, upravnim sporovima, postupcima za upis u sudski registar, postupcima zaštite prava pred poslodavcem, postupak pred Ustavnim sudom i ostale postupke. U ovdje nabrojanim postupcima Tarifa u pravilu određuje konkretan broj bodova za pojedinu radnju ili se poziva na tablicu, prema vrijednosti predmetnog spora, kako je određeno u parničnom postupku.

Naknade i nagrade odvjetnicima u gore navedenim situacijama nisu jedine situacije koje odvjetnici zaračunavaju prilikom svog rada. Tako Tarifa propisuje i broj zasluženih bodova primjerice za svako pravno mišljenje, sastavljeni dopis ili opomenu te mnoge druge radnje. Uz naknadu i nagradu za profesionalni rad odvjetniku pripada i naknada za putne troškove. Odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova. U troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama Tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge te ostali troškovi. Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničke pisarnice, odvjetniku pripada na ime putnih troškova naknada za prijevoz, te stvarni troškovi koje odvjetnik ima prilikom izbivanja iz odvjetničke pisarnice (Tbr. 44. i 45. Tarife). Sve su to detalji na koje treba obratiti pažnju prilikom provjere je li odvjetnik valjano izračunao nagradu i naknadu za svoj rad.

Na kraju, najbitnije je bodove pretvoriti u kunski iznos, a Tarifa propisuje kako vrijednost boda iznosi 15,00 kn (Tbr. 50. Tarife). Uz to na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife).

Prilikom izračuna naknade i nagrade za odvjetnika puno je elemenata na koje je potrebno obratiti pažnju kako bi se ispravno odredila naknada i nagrada. Možemo zaključiti kako je složenost izračuna često kamen spoticanja i nerazumijevanja zašto se odrađuje određeni iznosi. Bitno je naglasiti, kao što je i na početku spomenuto, da ovdje nabrojane stavke iz Tarife služe samo za pregled i lakše razumijevanje kako i na temelju čega odvjetnici zaračunavaju iznose te da nisu isključivo ove odredbe relevantne prilikom određivanja sveukupne odvjetničke tarife.

Stranci, osobe koje nisu hrvatskog državljanstva, koji dolaze u Hrvatsku iz različitih razloga, ispunjenjem zakonom određenih pretpostavki i uvjeta, mogu podnijeti zahtjev za primanjem u hrvatsko državljanstvo. Dva su osnovna zakona koja reguliraju status stranaca u Hrvatskoj i način dobivanja hrvatskog državljanstva, a to su Zakon o strancima (NN 130/11, 74/13) te Zakon o hrvatskom državljanstvu (NN 28/92, 113/93, 4/94, 130/11).

Za početak, bitno je razlikovati različite načine uređenja boravka stranaca u Hrvatskoj. Zakon razlikuje tri različita boravka u Hrvatskoj.

Kratkotrajni boravak je boravak stranca u trajanju 3 mjeseca na temelju vize ili bez vize. Stranac kojemu za ulazak u Republiku Hrvatsku ne treba viza može boraviti u Republici Hrvatskoj najduže 3 mjeseca u vremenskom razdoblju od 6 mjeseci, računajući od dana prvog ulaska.

Zatim je tu privremeni boravak, a o takvom se radi kad je ispunjena jedna od zakonom određenih svrha:

spajanje obitelji

rad

rad raspoređenog radnika,

srednjoškolsko obrazovanje i studiranje,

znanstveno istraživanje,

humanitarni razlozi.

Odobrenje za prvi privremeni boravak, odnosno produženje privremenog boravka izdaje se s rokom važenja do jedne godine. Zahtjev za izdavanje odobrenja za prvi privremeni boravak podnosi se nadležnoj diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske. Zahtjev za produženje privremenog boravka podnosi se policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg privremenog boravka.

Treći oblik reguliranog boravka je stalni boravak. Stalni boravak može se odobriti strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je stranac neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj, ako je u razdoblju od pet godina izbivao višekratno do 10 mjeseci ili jednokratno do 6 mjeseci. Od dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak pa do dana odlučivanja o zahtjevu stranac mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. Zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak podnosi se policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravka stranca, a o zahtjevu odlučuje Ministarstvo. Protiv odluke Ministarstva nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

Četiri su različita načina stjecanja hrvatskog državljanstva, i to: podrijetlom, rođenjem na teritoriju Republike Hrvatske, prirođenjem i po međunarodnim ugovorima.

Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava sljedećim pretpostavkama:

Da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost,

Da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo,

Da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak najmanje osam godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske i imaodobren status stranca na stalnom boravku,

Da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje,

Da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

U zakonu su određeni i posebni slučajevi stjecanja državljanstva prirođenjem pod povoljnijim uvjetima od onih koji su predviđeni za redovnu naturalizaciju, a to su:

Osoba koja je rođena i živi na teritoriju RH, a do podnošenja zahtjeva ima odobreni stalni boravak, može steći hrvatsko državljanstvo ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH, te ako ima otpust iz stranog državljanstva ili podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo.

Hrvatsko državljanstvo može steći i stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak na području RH, ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH.

Iseljenik iz Hrvatske,kao i njihovi bračni drugovi i njegovi potomci do trećeg stupnja, mogu steći hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da poznaju hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu, društveno uređenje te da se iz njihova ponašanja može zaključiti da poštuju pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Stranac čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za RH, kao i njegov bračni drug, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH.

Ako su oba roditelja stekla hrvatsko državljanstvo prirođenjem slijede ih njihova malodobna djeca. Ako je prirođenjem samo jedan roditelj stekao hrvatsko državljanstvo, prirođenje se proteže i na maloljetno dijete ako ono živi u RH i ima odobren boravak. Ako dijete živi u inozemstvu, a prirođenjem je hrvatsko državljanstvo stekao samo jedan roditelj, onda se prirođenje proteže i na maloljetno dijete ako je drugi roditelj bez državljanstva ili nepoznata državljanstva.

Hrvatski državljanin koji je tražio i ishodio otpust iz hrvatskog državljanstva radi stjecanja nekog stranog državljanstava, što mu je pretpostavka za obavljanje kakvog poziva ili djelatnosti postavila strana država u kojoj ima prebivalište, može ponovo steći hrvatsko državljanstvo ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje RH, te ako živi u Republici Hrvatskoj ii ma odobren boravak.

Pod istim uvjetima hrvatsko državljanstvo može steći i pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u RH, te je o tom načinu stjecanja podrobnije pisano u posebnom članku na blogu Pravne klinike.

Iznimno je bitan uvjet neprekinutog boravka u trajanju od najmanje 8 godina na teritoriju Hrvatske te o tome treba voditi računa po samom nastanjenju u RH kako, nakon 8 godina, ne bi bilo nedostataka u procesu podnošenja zahtjeva. Dakle, treba predati zahtjev za privremenim boravkom ako za to postoje uvjeti. Privremeni boravak mora biti odobren i zatim produživan naredne 4 godine, kako bi se kasnije uspješno podnio zahtjev za stalnim boravkom. Ovo posebno naglašavamo jer takvu praksu policijskih uprava često susrećemo u slučajevima na kojima radimo u Pravnoj klinici.

Druga poteškoća koja se javlja brojnim tražiteljima državljanstva, a s kojom se Grupa za suzbijanje diskriminacije i manjinska prava bavila, jest diskriminacija osoba određenih nacionalnosti odnosno državljanstava od strane policijskih uprava. O slučajevima diskriminacije smo već govorili, pa samo da naglasimo kako je Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08), diskriminacija temeljem nacionalnosti (ne državljanstva!) kazneno sankcionirana. U slučaju sumnje u povredu prava ili postojanje diskriminacije, savjetujemo da se obratite nekom od nadležnih tijela, pa tako i Pravnoj klinici. Više o ovoj vrsti diskriminacije čitajte u našem sljedećem tekstu.

Kako smo u prvom blogu naveli razloge zbog kojih će se strancu ili osobi bez državljanstva odobriti azil, smatramo da ih je zbog apstraknosti potrebno malo razjasniti.

Naime, azil će se odobriti strancu koji se ne nalazi u zemlji svog državljanstva ili osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje uobičajenog boravišta, a koja se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj skupini ili političkog mišljenja ne može, ili se zbog straha ne želi staviti pod zaštitu zemlje.

Što znači da je strah osnovan? Ovaj pojam možemo raščlaniti na dvije komponente: subjektivnu i objektivnu. To znači da nije odlučno samo stanje duha osobe koja podnosi zahtjev, već stanje duha mora biti potkrepljeno i s objektivnom situacijom.

Subjektivna komponenta obuhvaća različite ličnosti tražitelja azila. Primjerice jedna osoba može imati jaka vjerska ili politička uvjerenja koja ukoliko se ograniče ili zanemare čine njezin život nepodnošljivim. Druga osoba ne mora biti tako čvrstih uvjerenja i samo ograničenje istih joj ne čini život nepodnošljivim.

Objektivna komponenta znači da sama pripadnost rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj ili nekoj drugoj skupini ne znači opravdanost straha, već se mora u razumnoj mjeri pokazati da je daljnji boravak tražitelja azila u zemlji ili njegov povratak u zemlju porijekla, zbog navedenih razloga, nepodnošljiv.

Ukoliko tražitelj azila ne ispuni i objektivni i subjektivni kriterij, azil mu neće biti odobren.

U definiciji još ostaje nejasno što je proganjanje. Nesumnjivo je da ugrožavanje života ili slobode zbog pripadnosti rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj ili nekoj drugoj skupini uvijek predstavlja proganjanje. Druga ozbiljna kršenja ljudskih prava, iz istih razloga, također bi predstavljala proganjanje.

Da li bi ostale akcije ili prijetnje utemeljene na predrasudama prerasle u proganjanje, ovisit će o subjektvnim i objektivnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Potrebno je naglasiti da progon zbog kršenja zakona nije temelj za odobrenje azila osim ukoliko taj progon nije motiviran navedenim razlozima. Primjerice, progon radi povrede „javnog reda“, npr. dijeljenja pamfleta, može biti sredstvo za proganjanje pojedinaca inicirano političkim sadržajem predmetnih publikacija.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je strah javnosti od otvaranja granica brojnim izbjeglicama neopravdan, jer da bi pojedinac dobio azil u našoj državi, mora ispuniti niz strogih kriterija.

Grupa za pomoć azilantima i strancima

Prilikom pokretanja zahtjeva za odobrenje azila, strance se podvrgava postupku utvrđivanja izbjegličkog statusa. U slučaju neodobravanja azila strancima se nudi mogućnost supsidijarne zaštite i to u slučajevima kada se opravdano vjeruje da bi povratkom u zemlju podrijetla osoba bila izložena trpljenju nepravde i koja je u nemogućnosti zatražiti zaštitu matične države.Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, azil se strancu neće odobriti ako nisu ispunjeni ovi uvjeti:

„U Republici Hrvatskoj odobrit će se azil strancu koji se ne nalazi u zemlji svog državljanstva ili osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje uobičajenog boravišta, a koja se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne može, ili se zbog toga straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje.“

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, stranac pod supsidijarnom zaštitom ima pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb te spajanje obitelji. Dakle, za ostvarenje supsidijarne zaštite osoba mora predočiti utemeljene i vjerodostojne razloge da bi joj pri povratku u matičnu državu bila prouzrokovana ozbiljna šteta, koja obuhvaća smrtnu kaznu ili usmrćenje, mučenje ili nehuman i ponižavajući tretman ili kaznu, ozbiljnu i individualnu prijetnju za život ili slobodu ili se radi o situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog konflikta odnosno rata.

Stranac može podnijeti zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite hrvatskom diplomatsko - konzularnom predstavništvu, policijskoj stanici odnosno policajcu ili prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini, odnosno drugom državnom organu RH koji će ga uputiti na navedene institucije. U većini slučajeva se formalni prijem zahtjeva za ostvarenje azila (odnosno supsidijarne zaštite) u prisutnosti odgovarajućeg prevoditelja izvodi u Prihvatilištu u Kutini ili Ježevu, gdje je tražitelj nerijetko nastanjen prilikom prijema zahtjeva. Studenti Pravne klinike u Zagrebu u okviru „Hrvatskog pravnog centra“ sa iskusnim kolegicama i mentoricama zaprimaju zahtjeva i rješavaju statusna pitanja podnositelja zahtjeva za azil odnosno supsidijarnu zaštitu.

Budući da je već bilo pisano o stjecanju hrvatskog državljanstva prirođenjem i o samom upravnom postupku, ovdje će biti riječ o uvjetima koji trebaju biti ispunjeni da bi se zatražilo, a na kraju i steklo hrvatsko državljanstvo.

Državljanstvo najčešće nastaje rođenjem, a prestaje smrću. No, državljanstvo može nastati i ako osoba stranog državljanstva ili osoba bez državljanstva podnese zahtjev za hrvatsko državljanstvo policijskoj postaji odnosno policijskoj upravi prema mjestu boravka u Republici Hrvatskoj kao i diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu RH u inozemstvu.

U našoj državi Zakon o hrvatskom državljanstvu (NN 53/91, 70/91, 28/92, 113/93 – odluka Ustavnog suda, 130/11) uređuje koje će se osobe i pod kojim uvjetima smatrati njenim državljanima.

Hrvatsko državljanstvo se tako stječe:

1. podrijetlom,

2. rođenjem na području Republike Hrvatske,

3. prirođenjem (naturalizacijom), i

4. po međunarodnim ugovorima.

1. STJECANJE HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA PODRIJETLOM

Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete:

čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani;

ili čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u Republici Hrvatskoj;

ili čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu. To dijete će steći hrvatsko državljanstvo ako do navršene 18. godine života bude prijavljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela Republike Hrvatske u inozemstvu ili u Republici Hrvatskoj ili se nastani u Republici. Ali, ovi uvjeti ne moraju biti ispunjeni ako bi inače dijete ostalo bez državljanstva.

Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga usvojili hrvatski državljani.

2. STJECANJE HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA ROĐENJEM NA PODRUČJU RH

Stjecanje hrvatskog državljanstva rođenjem na području Republike Hrvatske prihvaćeno je samo ako je dijete rođeno ili nađeno na području Republike Hrvatske, a oba roditelja su mu nepoznata ili su nepoznata državljanstva ilisu bez državljanstva. To ne vrijedi ako se do navršene 14. godine djetetova života utvrdi da su mu oba roditelja strani državljani. U tom slučaju, prestat će mu hrvatsko državljanstvo.

3. O stjecanju hrvatskog državljanstva PRIROĐENJEM se već pisalo.

Bitno je napomenuti da je 1. siječnja 2012. godine stupila na snagu izmjena Zakona o hrvatskom državljanstvu koja je postrožila stjecanje hrvatskog državljanstva. Naime, povećan je rok strancu koji podnosi zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem s pet na osam godina prijavljenog neprekidnog boravka na području Republike Hrvatske. Prijašnji rok od pet godina prijavljenog neprekidnog boravka poklapao se s rokom za stjecanje stalnog boravka.

Druga bitna izmjena je da stranac mora imati odobren status stranca na stalnom boravku. To znači da će stranac u Hrvatskoj prvo morati tražiti da mu se odobri stalni boravak nakon što je 5 godina neprekidno boravio na području RH, a zatim će podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo kada protekne 8 godina prijavljenog boravka na području RH (u neprekidnom trajanju do podnošenja zahtjeva za državljanstvo) te se ispune ostali uvjeti koji Zakon predviđa za stjecanje hrvatskog državljanstva.

Zahtjev za stjecanje državljanstva može se podnijeti osobno, putem zakonskog zastupnika ili putem punomoćnika koji mora imati posebnu punomoć za zastupanje stranke u postupku stjecanja državljanstva (odvjetnika). Zahtjev se predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji, ili u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu, što ovisi o tome gdje osoba ima prijavljeno prebivalište.

Postupak stjecanja hrvatskog državljanstva trebao bi trajati 30 dana, odnosno najviše 60 od dana podnošenja urednog zahtjeva (prema Zakonu o općem upravnom postupku - NN 47/09). No, ti postupci u praksi nerijetko traju i po tri – četiri godine.

Više o samom postupku za stjecanje hrvatskog državljanstva možete pogledati na internetskim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova (upute mup-a), kao i o dokumentaciji koju je potrebno priložiti (obrasci i upute u PDF-u) uz obrazac zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva (obrazac zahtjeva).

Jedno od temeljnih načela za pitanje zaštite izbjeglica je načelo non refoulement, odnosno načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja. To načelo štiti izbjeglice koje se nađu na području izvan svoje zemlje podrijetla od prisilnog vraćanja na područje gdje postoji vjerojatnost da bi bili proganjani, mučeni ili ubijeni.

Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951.

Načelo non refoulement definirano je Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951, a Protokolom iz 1967. proširen je krug osoba na koje se Konvencija (pa samim time i načelo non refoulement) odnosi. Članak 33. Konvencije određuje da „nijedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja.“ To znači ne samo da izbjeglice neće biti vraćene u zemlju podrijetla, već ni na koje drugo područje u kojoj bi njihov život i sloboda bili ugroženi iz razloga navedenih u Konvenciji. Organi države na čijem području se izbjeglica nalazi dužni su temeljito ispitati postoje li ti razlozi za određeno područje.

Iznimke od načela non refoulement

Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. predviđa da se u određenim slučajevima može odstupiti od ovog načela. U članku 33. Konvencija propisuje da načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja „ne može koristiti izbjeglica kojeg se opravdano smatra opasnim po sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili koji, nakon što je pravovaljano osuđen za posebno težak zločin, predstavlja opasnost po društvo te zemlje“.Što će se u konkretnom slučaju smatrati posebno teškim zločinom ili opasnošću po sigurnost zemlje, prepušteno je ocjeni pojedine države.

Načelo non refoulement u hrvatskom zakonodavstvu

Poštivanje ovog načela obvezno je za svaku državu potpisnicu Konvencije, među kojima je od 1992. i Republika Hrvatska. Hrvatska je ovo načelo unijela i u vlastito zakonodavstvo, pa tako Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15) također propisuje zabranu prisilnog udaljenja ili vraćanja. Čl. 6. Zakona propisuje da „ zabranjeno je prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“

Načelo non refoulment u međunarodnim dokumentima

Brojni međunarodni dokumenti, uz navedene, također predviđaju zabranu protjerivanja ili vraćanja izbjeglica. Najvažniji od tih dokumenata su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966, Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984, Konvencija organizacije afričkog jedinstva o reguliranju određenih aspekata izbjegličkih problema u Africi iz 1969.

Iz ovog kratkog obrazloženja načela non refoulement vidljivo je da je ono temelj zaštite izbjeglica, vrlo brojne i vrlo ranjive skupine ljudi. Međutim, kako za neke zemlje priljev izbjeglica predstavlja značajan društveni problem, postoji vrlo raširena praksa njihovog odbijanja, odnosno vraćanja u zemlju podrijetla ili u neku od zemalja u kojoj su boravili nakon napuštanja zemlje podrijetla, pa čak i kad su ispunjene sve pretpostavke koje međunarodni ugovori predviđaju za primjenu ovog načela. Budući da je rješavanje pitanja izbjeglica i njihovog prihvata vrlo važno ne samo s društvenog i političkog aspekta, već ima i značajnu humanu dimeziju, nužno je da se na međunarodnoj razini puno više inzistira na dosljednoj primjeni ovog načela.

Privremeni boravak strancu odobrava se kada su istovremeno ispunjeni svi uvjeti iz članka 54. stavka 1. točke 1. do 6. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11, 74/13, dalje u tekstu: ZOS). Uvjeti potrebni za ostvarenje istog su sljedeći: podnositelj zahtjeva dužan je dokazati jednu od svrha privremenog boravka navedenih u članku 47. stavku 1. Zakona o strancima; mora imati valjanu putnu ispravu; mora imati dovoljna sredstva za uzdržavanje; mora imati zdravstveno osiguranje; ne smije mu biti zabranjen ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj, niti smije predstavljati opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

Privremeni boravak odobrava se strancu koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu:

1. spajanja obitelji,

2. srednjoškolskog obrazovanja i studiranja,

3. znanstvenog istraživanja,

4. humanitarnog razloga,

5. rada

6. rada raspoređenog radnika.

Posebno treba napomenuti da se privremeni boravak u svrhu rada odobrava kao dozvola za boravak i rad. Privremeni boravak u svrhu rada raspoređenog radnika može se odobriti državljaninu treće države samo ako ispunjava dodatne uvjete. Iznimno, strancu se može odobriti privremeni boravak i u druge svrhe, najduže do 6 mjeseci u godini dana. Državljaninu države članice EEP-a (Europskog ekonomskog prostora) vlasniku nekretnine u Republici Hrvatskoj može se odobriti privremeni boravak u druge svrhe do godine dana.

Zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnosi se u diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske, dok se zahtjev za odobrenje privremenog boravka za stranca kojemu za ulazak u Republiku Hrvatsku nije potrebna viza, može podnijeti i u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu namjeravanog boravka stranca, sjedištu poslodavca ili mjestu rada stranca. Iznimno, stranac kojem je za ulazak u Republiku Hrvatsku potrebna viza jest onaj koji dolazi radi studiranja na visokom učilištu u statusu redovitog studenta na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini. Zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnosi stranac, a zahtjev za dozvolu za boravak i rad može podnijeti i poslodavac.

O zahtjevu za odobrenje privremenog boravka odlučuje policijska uprava, odnosno policijska postaja prema mjestu boravišta, odnosno namjeravanog boravka stranca. Protiv navedene odluke može se izjaviti žalba o kojoj odlučuje Povjerenstvo. Protiv odluke o odbijanju dozvole za boravak i rad zbog popunjenosti godišnje kvote ili ako nije utvrđena godišnja kvota za produženje, novo zapošljavanje ili sezonsko zapošljavanje, nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

Roditelj ili skrbnik djeteta rođenog na području Republike Hrvatske dužan je do navršenih 3 mjeseca života djeteta podnijeti zahtjev za odobrenje privremenog boravka za dijete. Privremeni boravak može se odobriti na vrijeme na koje je odobren privremeni boravak jednom roditelju ili skrbniku djeteta, odnosno do godine dana ako je jedan od roditelja ili skrbnik stranac na stalnom boravku.

Odobrenje za privremeni boravak izdaje se na rok važenja do godine dana. Rok važenja putne isprave mora biti najmanje 3 mjeseca duži od roka na koji se izdaje odobrenje za privremeni boravak. Strancu koji nema valjanu stranu putnu ispravu, a zahtjev za privremeni boravak podnese u Republici Hrvatskoj, izdaje se rješenje o odobrenju privremenog boravka. On je dužan priložiti stranu putnu ispravu

Zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka podnosi se najkasnije 30 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak, u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, odnosno sjedištu poslodavca ili mjestu rada stranca. Stranac koji je podnio zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka prije isteka roka važećeg privremenog boravka može ostati u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu.

Privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može se odobriti strancu koji je član uže obitelji:

1. hrvatskog državljanina,

2. stranca koji ima odobren stalni boravak,

3. stranca koji ima odobren privremeni boravak,

4. stranca kojemu je odobrena zaštita sukladno odredbama Zakona o azilu.

Iznimno, članu uže obitelji stranca koji u Republici Hrvatskoj boravi na temelju važeće dozvole za boravak i rad odobrene na godinu dana sukladno godišnjoj kvoti za zapošljavanje stranaca, može se odobriti privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji samo ako je stranac s kojim se traži spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj imao najmanje 2 godine odobren privremeni boravak. Privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji neće se odobriti članu obitelji stranca kojem je izdana dozvola za boravak i rad u svrhu sezonskog rada.

Članovi uže obitelji u smislu ovoga Zakona su:

1. bračni drugovi,

2. osobe koje su u izvanbračnoj zajednici,

3. maloljetna zajednička djeca bračnih i izvanbračnih drugova, njihova maloljetna posvojena djeca te maloljetna djeca svakog od njih, a koja nisu zasnovala vlastitu obitelj,

4. roditelji ili posvojitelji maloljetne djece.

Iznimno, članom uže obitelji hrvatskog državljanina, stranca kojem je odobren privremeni ili stalni boravak i stranca koji ima status azilanta, može se smatrati i drugi srodnik, ako postoje posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj. U slučaju poligamnog braka, spajanje obitelji na području Republike Hrvatske odobrit će se samo jednom bračnom drugu. Spajanje obitelji neće se odobriti ako je bračni ili izvanbračni drug oženjen ili je u dugotrajnoj vezi s drugom osobom. Izvanbračna zajednica u smislu ovoga Zakona je životna zajednica neudate žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje 3 godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

Odobrenje za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji neće se odobriti ako je brak sklopljen iz koristi.

Brakom iz koristi smatra se brak koji je sklopljen radi izbjegavanja uvjeta koji su potrebni za ulazak i boravak stranca.

Okolnosti koje mogu ukazivati da je brak sklopljen iz koristi su:

1. bračni drugovi ne održavaju bračnu zajednicu,

2. bračni drugovi ne izvršavaju obveze koje proizlaze iz braka,

3. bračni drugovi nisu se upoznali prije sklapanja braka,

4. bračni drugovi ne daju dosljedne osobne podatke,

5. bračni drugovi ne govore jezik koji oboje razumiju,

6. za sklapanje braka dana su materijalna sredstva, osim ako se ne radi o sredstvima koja se daju kao miraz, a supružnici dolaze iz zemalja u kojim je davanje miraza običaj,

7. postoje dokazi ranijih brakova iz koristi na strani bilo kojeg bračnog druga u Republici Hrvatskoj ili inozemstvu.

Ove odredbe se na odgovarajući način primjenjuju i na izvanbračnu zajednicu i u postupku odobrenja stalnog boravka.

Materija ulaska stranca u Republiku Hrvatsku, odnosno izlaska iz nje, potanko je obrađena u Zakonu o strancima (Narodne novine, br. 130/11, u daljnjem tekstu: ZS). Iako se, na prvi pogled, pitanje ulaska i izlaska čini jednostavnim i samorazumljivim, ipak vrijedi skrenuti pozornost na pojedine detalje. Samim trenutkom ulaska, ali i izlaska iz teritorija Republike Hrvatske, stranac ima određena prava, ali i obaveze. Stoga je važno točno utvrditi te trenutke. Člankom 34, stavkom 1. ZS-a propisano je da se trenutkom ulaska u Republiku Hrvatsku smatra moment kada je stranac na graničnom prijelazu prošao mjesto obavljanja granične kontrole, a u ostalim slučajevima kada je prešao graničnu crtu. Kada bismo strogo gramatički promatrali navedeni članak, vidjeli bismo da je rečenica sastavljena od dva dijela. Razlog tome je da se odmah na početku odvoji redoviti način ulaska u zemlju, kojem bi se trebalo uvijek težiti, od izvanrednog, a koji je zapravo nezakonit.

Jedna od prije navedenih obaveza za stranca prilikom ulaska i izlaska iz Republike Hrvatske, a koja je određena u članku 35. ZS-a, jest dužnost podvrgavanja graničnoj kontroli. Granična kontrola obavlja se sukladno zakonu kojim se uređuje nadzor državne granice, a obuhvaća i utvrđivanje razloga za odobrenje ulaska stranca u državu. U slučaju da je stranac upisan u putnu ispravu druge osobe, on može ulaziti i izlaziti iz Republike Hrvatske samo s osobom u čiju je putnu ispravu upisan (članak 34, stavak 2. ZS-a).

Prilikom granične kontrole, između ostalog, utvrđuje se u kojim slučajevima se može odobriti ulazak u državu i ti su slučajevi taksativno navedeni u članku 36, stavku 1. ZS-a, pa tako zakon navodi da se strancu može odobriti ulazak u Republiku Hrvatsku ako:

1. posjeduje valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice,

2. posjeduje valjanu vizu ili valjano odobrenje boravka, ako je potrebno,

3. opravda svrhu i uvjete ulaska i boravka te ako posjeduje sredstva za uzdržavanje za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj i za povratak u državu iz koje je došao ili za putovanje u treću državu,

4. nema zabranu ulaska i boravka i nije obuhvaćen međunarodnim mjerama ograničenja ulaska koje obvezuju Republiku Hrvatsku,

5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnosti ili javno zdravlje.

Ipak, zakonodavac je ostavio malo prostora za pojedine izuzetke, te već u sljedećem stavku istog članka navodi da se strancu, koji ne ispunjava prije navedene uvjete, može odobriti ulazak u Republiku Hrvatsku na određenom graničnom prijelazu, ako to zahtijevaju ozbiljni humanitarni razlozi, nacionalni interes ili međunarodne obveze Republike Hrvatske. Humanitarni aspekt je jedan od hvalevrijednih izuzetaka, jer za razliku od nacionalnog interesa za državu nema, u načelu, možebitne koristi, te za razliku od međunarodnim ugovorom preuzete obaveze nije dužna to učiniti. Osim, dakako, ako se ne radi o humanitarnim razlozima propisanim u jednom od međunarodno obvezujućih ugovora.

Zatim, u članku 37. ZS-a su kriteriji za odobrenje ulaska još malo ''olabavljeni'', s bitnom razlikom da ovaj put Vlada Republike Hrvatske je ta koja odlučuje koje će strance staviti u malo povoljniji položaj, te stoga može odrediti da državljani pojedinih država mogu ulaziti i izlaziti iz Republike Hrvatske i s valjanom osobnom iskaznicom, odnosno drugom ispravom kojom se dokazuju identitet i državljanstvo, ako ispunjavaju uvjete iz članka 36. stavka 1. točke 2., 3., 4. i 5. ZS-a, odnosno da pod određenim uvjetima, državljani pojedinih država mogu ulaziti i izlaziti iz Republike Hrvatske uz posjedovanje valjane putne isprave u koju je unesena valjana dozvola boravka ili valjana viza tipa C jedne od države potpisnice Schengenskog provedbenog sporazuma, ako ispunjavaju uvjete iz članka 36. stavka 1. točke 1., 3., 4. i 5. ZS-a.

Možemo vidjeti da se u člancima 36 i 37 ZS-a, prilikom opisivanja slučajeva odobrenja ulaska, koristi glagol ''može'', a ne ''mora''. Dakle, Republika Hrvatska ni u kojem slučaju ne mora odobriti strancu ulazak u državu. Njezino je pravo da odluči kome će odobriti ulazak. U slučaju da se odbije strancu ulazak u državu, policijska postaja nadležna za kontrolu prelaska državne granice donosi rješenje. Protiv navedenoga rješenja može se izjaviti žalba putem nadležne diplomatske misije, odnosno konzularnog ureda Republike Hrvatske, o kojoj odlučuje Povjerenstvo. Žalba ne odgađa izvršenje (članak 38. ZS-a).

Do sada smo govorili o zakonitom ulasku u Republiku Hrvatsku, ali kao što je napomenuto na početku, postoji i nezakoniti ulazak. Članak 39. ZS-a određuje koji se slučajevi ulaska u državu smatraju nezakonitima, a oni su sljedeći - ako stranac:

1. prijeđe državnu granicu izvan mjesta ili vremena određenog za prelazak državne granice,

2. izbjegne graničnu kontrolu,

3. uđe dok je na snazi zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj,

4. uđe ponovno u Republiku Hrvatsku prije proteka roka od 30 dana, računajući od isteka roka za napuštanje Republike Hrvatske, ako mu je od prije otkazan boravak,

5. uđe na temelju tuđe ili krivotvorene putne ili druge isprave koja služi za prelazak državne granice, odnosno vize ili odobrenja boravka.

Što se tiče izlaska, stranac može slobodno izaći iz Republike Hrvatske, no to je pravo ograničeno u dva slučaja. Naime, prema članku 40, stavku 2. ZS-a, strancu će se zabraniti izlazak iz Republike Hrvatske ako prilikom izlaska iz Republike Hrvatske upotrijebi tuđu ili krivotvorenu putnu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice ili postoji opravdana sumnja da namjerava izbjeći kazneno ili prekršajno gonjenje, uhićenje, privođenje, dovođenje ili izvršenje kazne zatvora.

Zakon još propisuje i obaveze trećim osobama, pa tako određuje da ako je strancu odbijen ulazak, prijevoznik koji ga je dovezao dužan ga je bez odgađanja i na svoj trošak odvesti s graničnog prijelaza ili iz Republike Hrvatske, a ako to nije moguće, prijevoznik je dužan na vlastiti trošak pronaći drugi način prijevoza ili ako drugi način prijevoza nije odmah moguć, preuzeti troškove koji nastanu prilikom boravka i povratka stranca. Ta se odredba odnosi i na prijevoznika koji je dovezao stranca u tranzitu ako ga je prijevoznik, koji ga je trebao prevesti u državu odredišta, odbio prevesti ili ako mu je zabranjen ulazak u državu odredišta. Inače, prijevoznik može dovesti stranca na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako stranac ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenje boravka (članak 41. ZS-a). Kada govorimo o obavezama organizatora turističkih ili poslovnih putovanja, važno je za napomenuti da je isti taj organizator, u čijoj je organizaciji stranac došao, dužan snositi troškove povratka stranca kada stranac nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj i nema sredstava za povratak, ako se utvrdi da je do nezakonitog boravka došlo zbog propusta organizatora putovanja (članak 42. ZS-a).

Na kraju, valja skrenuti pozornost na izričitu zabranu ZS-a, u članku 43., da se strancu pomaže u nezakonitom prelasku državne granice, u tranzitu preko državnog područja ako je stranac nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku te u nezakonitom boravku. Pomaganjem, u smislu ovoga članka, neće se smatrati pomaganje strancu u ostvarivanju prava iz radnog odnosa (mogućnost naknade plaće, s pripadajućim doprinosima sukladno posebnim propisima, te mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno tužbe protiv poslodavca).

Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima u posljednje vrijeme putem e-maila Pravne klinike dobiva mnoštvo upita stranaka koje zanima na koji način mogu steći hrvatsko državljanstvo temeljem pripadnosti hrvatskom narodu. Radi razjašnjavanja potonjeg, u daljnjem tekstu objašnjavamo koje opće pravne informacije pružamo strankama u konkretnim predmetima kako bismo im pomogli u ostvarivanju prvih koraka ka stjecanju hrvatskog državljanstva.

Stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, regulirano je čl. 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11- u daljnjem tekstu Zakon o hrvatskom državljanstvu). Naime, sukladnočl. 16. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz čl. 8. st. 1. t. 5. istog Zakona, odnosno da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj. Budući da Zakon o hrvatskom državljanstvu ne propisuje na koji se način dokazuje da osoba poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj, već navedeno procjenjuje službena osoba u upravnom postupku prema slobodnoj ocjeni, strankama predlažemo da pokušaju sa svime što bi im moglo ići u korist, poput osobne izjave, izjava svjedoka, potvrde o nekažnjavanju, preslike putne isprave iz koje se vidi da posjećuju Republiku Hrvatsku i slično. Nadalje, prema čl. 16. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu. Kako je za potonje potrebno podnijeti dokazni materijal prilikom podnošenja zahtjeva za stjecanje državljanstva, stranke istom trebaju priložiti:

1. isprave starijeg datuma kojima dokazuju osobno nacionalno izjašnjavanje ili izjašnjavanje roditelja u pravnom prometu (ovjerenu presliku radne knjižice, vojne knjižice, svjedodžbe, indeksa, izvatka iz matice rođenih, vjenčanih i dr., ili izvornike istih, ukoliko je u njima upisan podatak o nacionalnosti), te

2. vlastoručno potpisanu izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu.

Sam zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva može se preuzeti na službenim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova:

(http://www.mup.hr/UserDocsImages/OBRAZAC%20ZAHTJEVA%20I%20UPITNIKA%20ZA%20STJECANJE%20HRVATSKOG%20DR%C5%BDAVLJANSTVA.pdf)

ili Ministarstva vanjskih i europskih poslova:

(http://www.mvep.hr/CustomPages/Static/HRV/Files/120702_stjec_drzavlj_punoljetne_osobe.pdf).

Kao što je već navedeno, uz pojedini zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva potrebno je priložiti određenu dokumentaciju, te stranke radi bolje preglednosti savjetujemo da popis iste provjere i na službenoj stranici Ministarstva unutarnjih poslova:

http://www.mup.hr/UserDocsImages/upute_obrasci/dokumenti_stjecanje_drz.PDF.

Što se tiče postupka podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, isti je uređen čl. 24. st. 3. i 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu koji propisuje kako se spomenuti zahtjev može podnijeti osobno u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji, osim ako je riječ o osobi s invaliditetom kada se isti može podnijeti putem zakonskog zastupnika ili ovlaštenog opunomoćenika, a ono što je važno za većinu slučajeva s kojima se susrećemo jest činjenica da stranke ne žive na području Republike Hrvatske pa zahtjev mogu podnijeti i putem diplomatske misije ili konzularnog ureda Republike Hrvatske u inozemstvu. Sukladno navedenom, stranke savjetujemo da, ovisno o državi u kojoj se nalaze, popis diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu provjere na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova: http://www.mvep.hr/hr/predstavnistva/i jednom od navedenih tijela osobno podnesu zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva i pozovu se na osnovu stjecanja hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu.

Naposlijetku treba napomenuti kako postupak stjecanja hrvatskog državljanstva traje ovisno o složenosti svakog pojedinog zahtjeva, a nakon što službena osoba koja vodi postupak utvrdi sve pravno relevantne činjenice, ista donosi odgovarajuće rješenje. Ono što posebno naglašavamo strankama jest da će, sukladno čl. 26. st. 1. i 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, zahtjev za stjecanje državljanstva biti odbijen ako nisu ispunjene pretpostavke, a nadležno tijelo ima diskrecijsku ocjenu prilikom odlučivanja o pojedinom zahtjevu što znači da isti može biti odbijen iako su ispunjene pretpostavke, ako nadležno tijelo ocijeni da postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih se zahtjev za stjecanje državljanstva treba odbiti.

Dana 23. listopada 2013. godine Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima pod vodstvom akademske mentorice doc. dr. sc. Goranke Lalić Novak, posjetila je Prihvatni centar za strance Ježevo. Radi se o ustrojstvenoj jedinici Ministarstva unutarnjih poslova čija nadležnost obuhvaća obavljanje poslova prihvata i smještaja stranaca, sudjelovanje u postupcima utvrđivanja identiteta smještenih stranaca te organiziranje i provođenje prisilnih udaljenja stranaca s područja Republike Hrvatske.

Za razliku od Prihvatilišta za tražitelje azila u hotelu Porin u Dugavama kao jedinog objekta na području Republike Hrvatske gdje su trenutno smješteni tražitelji azila, budući da je ono u Kutini privremeno zatvoreno radi preuređenja, Prihvatni centar za strance je objekt zatvorenog tipa što znači da je u istom strancima ograničena sloboda kretanja. Sukladno Zakonu o strancima rješenje o smještaju u Prihvatni centar donosi policijska uprava, odnosno policijska postaja, dok rješenje o produženju smještaja donosi Prihvatni centar.

Redovni smještaj stranaca u Prihvatni centar određuje se u trajanju od šest odnosno dvanaest mjeseci u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki za produženje u slučajevima kad prisilno udaljenje nije moguće odmah izvršiti, a stranac nije napustio Europski gospodarski prostor u roku koji mu je određen rješenjem o napuštanju Republike Hrvatske ili taj rok nije određen, zatim ako postoji ozbiljna sumnja da se ne radi o maloljetnom strancu ili radi utvrđivanja identiteta.

Prema riječima djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, upravo je potonji razlog najčešći, odnosno u velikoj većini slučajeva radi se o utvrđivanju identiteta budući da stranci uglavnom stižu u Republiku Hrvatsku bez osobnih dokumenata. Postoje i slučajevi kada se strancima kretanje ograničava na vremensko razdoblje do 3 mjeseca. U tim se slučajevima radi o pripremnom smještaju koji se određuje radi osiguranja nazočnosti stranca u postupku donošenja rješenja o protjerivanju, zatim ako stranac predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili je osuđen za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Kada je riječ o redovnom i pripremnom smještaju stranaca, radi se uglavnom o osobama koje su zatečene u ilegalnom boravku u Republici Hrvatskoj odnosno u pokušaju ilegalnog prelaska hrvatske granice, međutim u slučaju tražitelja azila Zakon o azilu (Narodne novine broj 79/07, 88/10) u čl. 74, st. 4. propisuje kako se istima također može ograničiti kretanje smještajem u Prihvatni centar iz razloga napuštanja ili pokušaja napuštanja Republike Hrvatske prije okončanja postupka, sprječavanja dovođenja u opasnost života i imovine drugih osoba, zaštite nacionalne sigurnosti i pravnog poretka Republike Hrvatske ili podnošenja zahtjeva za azil tijekom postupka prisilnog udaljenja u cilju onemogućavanja daljnjeg postupka

Posjet Prihvatnom centru obuhvatio je razgledavanje prostora samog Centra te upoznavanje s dnevnom rutinom osoba koje su tamo smještene. Sukladno Pravilniku o postupanju prema strancima, prilikom smještaja u prostorije Prihvatnog centra osobe ženskog spola smještaju se odvojeno od osoba muškog spola, maloljetnici zajedno sa zakonskim zastupnikom, a članovi iste obitelj u zasebnu prostoriju. U vrijeme posjeta u Prihvatnom centru je bilo smješteno pedesetak osoba, uglavnom mlađih muškaraca porijeklom iz Afrike ili zemalja jugozapadne Azije, čiju pažnju smo brzo zaokupili budući da kontakata s vanjskim svijetom nemaju. Ritam života je točno određen, te se zapravo radi o ustanovi vrlo sličnoj zatvoru. Buđenje, gašenje svijetla i odlazak na spavanje te tri obroka dnevno su striktno vremenski određeni, dok ostatak vremena osobe koje su tamo smještene provode u zajedničkoj prostoriji ili u višekrevetnim sobama, kartajući, gledajući televiziju, a na raspolaganju im je i biblioteka te nogometno igralište u okviru Centra. Što se tiče prehrane, napomenuto je da se strogo pazi na izbor mesa zbog religijskih razloga, a obrok koji smo imali prilike vidjeti ocijenili bismo i više nego zadovoljavajućim.

Svrha ovog posjeta bila je upoznavanje nove generacije kliničara sa pravnim okvirom problematike ilegalnih migracija, te praktičnim iskustvima zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova glede pitanja smještaja, procesuiranja i postupanja sa strancima koji se sukladno Zakonu o strancima (Narodne novine broj 130/11, 74/13) i Pravilnikom o postupanju prema strancima(Narodne novine broj 14/13) nalaze u Prihvatnom centru za strance u Ježevu. Budući da je ovaj posjet organiziran u dogovoru s Ministarstvom unutarnjih poslova, napominjemo kako je tijekom 2012. godine, Pravna klinika s istim zaključila Sporazum o međusobnoj suradnji u području međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj čime je omogućeno pružanje pravnih informacija tražiteljima azila i strancima pod supsidijarnom zaštitom koji su smješteni u Prihvatilištu u Dugavama. U tu svrhu članovi Grupe za pomoć tražiteljima azila dva puta mjesečno posjećuju hotel Porin, a o izazovima i problemima s kojima se tamo susrećemo pročitajte u našem sljedećem blogu.

Pravna klinika u siječnju 2013. godine sklopila je ugovor s Ministarstvom unutarnjih poslova kojim je omogućeno pružanje pravne pomoći i pravnih informacija tražiteljima azila smještenim u Prihvatilištu za tražitelje azila u hotelu Porin u Dugavama. Realizacija projekta započela je u veljači 2013. godine kada su prvi članovi grupe pod vodstvom akademske mentorice doc. dr. sc. Goranke Lalić Novak posjetili prihvatilište u Porinu. U dogovoru s akademskom mentoricom, određeno je da se prihvatilište posjećuje dva puta mjesečno u popodnevnim terminima.

Prvi posjeti prošli su u prilagodbi grupe na sustav rada i razgovora s tražiteljima azila koji se bitno razlikuje od razgovora sa strankama u Pravnoj klinici. Posjeti u svibnju i lipnju rezultirali su velikim interesom tražitelja azila. Dodatni razlog velikog interesa i upita bio je vezan uz tadašnji ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, a samim time u sustav Eurodaca. Eurodac (European Dactyloscopy) je europska baza otisaka prstiju koja se koristi za identifikaciju tražitelja azila. Taj sustav omogućava kontrolu i identifikaciju tražitelja azila te omogućava uvid u podatke o ranije zatraženim zahtjevima za zaštitu u drugim zemljama članicama.

U skladu s očekivanjima, uz probleme pravne naravi, javljaju se i problemi glede smještaja, prehrane, suživota s ostalim tražiteljima na koje grupa ne može utjecati. Najčešća pitanja s kojima smo se susreli su:

1. Koliko traje postupak za azil?

Najčešće do godine dana.

2. Koliko se vremena čeka za drugi intervju u postupku?

Najčešće 6 mjeseci.

3. Imaju li tražitelji azila pravo na rad?

Imaju tek nakon proteka 1 godine od dana podnošenja zahtjeva za azil, ukoliko nije o njemu odlučeno.

4. Mogu li tražitelji azila dovesti i obitelj u Republiku Hrvatsku?

Mogu ukoliko dobiju azil.

5. Kakva su prava tražitelja azila ako Ministarstvo unutarnjih poslova negativno riješi njihov zahtjev?

Imaju pravo pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom u Zagrebu uz pomoć odvjetnika.

6. Moraju li plaćati odvjetnika u upravnom sporu?

Ne moraju, bit će im dodijeljen po službenoj dužnosti.

7. Smiju li stanovati izvan Prihvatilišta za tražitelje azila tijekom postupka za azil?

Smiju, ali samo uz prethodnu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova.

8. Na kojim temeljima se može odobriti azil?

Azil se odobrava strancima koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne mogu staviti pod zaštitu te zemlje.

9. Koji su temelji za odobrenje supsidijarne zaštite?

Supsidijarna zaštita odobrava se strancima koji ne ispunjavaju uvjete za odobrenje azila, a za koje postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će ukoliko se vrate u zemlju podrijetla suočiti se sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nisu u mogućnosti staviti se pod zaštitu te zemlje.

10. Što će se dogoditi s postupkom azila u slučaju da tražitelj azila napusti Republiku Hrvatsku?

Doći će do obustave postupka.

Problem i prepreka u pružanju pravne pomoći bila je i nemogućnost komunikacije zbog jezične barijere. Rješenje je pronađeno u vidu suradnje sa studentima Pravnog i drugih fakulteta u Zagrebu koji raspolažu znanjem potrebnih stranih jezika. U protivnome kliničari koji pružaju pomoć ovisili bi o dobroj volji tražitelja azila koji govore engleski i druge jezike i o pristanku tražitelja azila koji pomoć traže da iznesu svoje probleme pred osobom koja pomaže u prijevodu. To se često može ukazati kao problem, pogotovo u slučaju tražiteljica azila.

Nakon ljetne stanke grupa je nastavila sa svojim posjetima prihvatilištu te sada odrađuje svoj već deseti mjesec suradnje. Broj tražitelja azila se privremeno smanjio, ali očekuje se njihovo povećanje nakon zatvaranja Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini. Daljnji razvoj projekta uključuje i pomoć volonterima Crvenog križa u izradi letka koji bi se uručio tražiteljima azila. Članovi grupe izraditi će listu najčešće postavljenih pitanja s kojima su se susreli u svome dosadašnjem radu i odgovore na ta pitanja te će se oni uručivati novim tražiteljima azila kako bi im se olakšala njihova prilagodba na sustav azila u Republici Hrvatskoj.

Ovaj projekt nastavit će se i u 2014. godini te se nadamo da će se razvijati u planiranom smjeru i donijeti očekivanu korist kako tražiteljima azila tako i novim generacijama kliničara koji pružaju pravnu pomoć.

Status stranaca, te njihova prava i obveze prilikom ulaska, izlaska, boravka i rada u Republici Hrvatskoj, definirani su Zakonom o strancima (Narodne novine broj 130/11, 74/13 - u daljnjem tekstu: ZS). Međutim, kada se strani državljanin, odnosno osoba bez državljanstva, zatekne na teritoriju Republike Hrvatske, pošto je napustio zemlju čiji je državljanin, odnosno u kojoj je imao uobičajeno boravište, zbog proganjanja po vjerskoj, političkoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi i zatraži azil, njegov će se status regulirati Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15 - u daljnjem tekstu: ZMPZ).

Stranac je osoba koja nije državljanin Republike Hrvatske. To može biti državljanin jedne od zemalja Europskog gospodarskog prostora, državljanin treće zemlje, ili pak osoba bez državljanstva (čl. 2. ZS). Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od 18 godina, koja je ušla u RH bez pratnje odrasle osobe koja je odgovorna za njega , uključujući i djecu koja su ostala bez pratnje nakon ulaska u RH, smatra se djetetom bez pratnje (čl. 4. ZMPZ).

Za putovanje u inozemstvo, strancu je potrebna putna isprava, koju izdaje nadležno tijelo države koje je on državljanin (čl. 2. st. 4. ZS). Iznimno, strancu se može izdati putna isprava za osobe bez državljanstva, putni list za stranca, posebna putna isprava za stranca, te druge isprave utvrđene međunarodnim ugovorima (čl. 6. ZS). Te isprave izdaje policijska uprava, odnosno diplomatsko ili konzularno predstavništvo Republike Hrvatske u inozermstvu, ovisno o specifičnosti slučaja (čl. 8. ZS). Ukoliko se radi o državljanu zemlje čijim je državljanima boravak u Republici Hrvatskoj, kao i prolazak kroz tranzitni prostor Republike Hrvatske, odnosno međunarodni tranzitni prostor zračne luke, potrebna viza, ti su je državljani dužni pribaviti, za svaki boravak od najdulje 3 mjeseca unutar šestomjesečnog razdoblja, na području Republike Hrvatske (čl. 11. st. 1 ZS).

Kad stranac ne ispunjava uvjete potrebne za ulazak u RH, utvrđene Zakonikom o schengenskim granicama, može mu se, iznimno, ipak dozvoliti ulazak. To će biti ako to zahtjevaju ozbiljni humanitarni razlozi, nacionalni interes, ili neka međunarodna obveza (čl. 36. ZS). Ukoliko stranac uđe u RH na nedozvoljenom graničnom prijelazu, ili u nedozvoljeno vrijeme, ili ako to učini izbjegavanjem granične kontrole, korištenjem tuđih ili krivotvorenih isprava, kao i ne poštujući zabranu ulaska i boravka u RH, smatra se da je u RH ušao nezakonito (čl. 39. ZS).

Državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva, koji se zatekne u Republici Hrvatskoj, a koji se zbog opravdanog straha od proganjanja u zemlji čiji je državljanin, odnosno u zemlji poslijednjeg boravišta ako se radi o osobi bez državljanstva, ne želi vratiti u tu zemlju, jer mu tamo prijeti opasnost zbog vjerskog, političkog, nacionalnog ili rasnog pripadništva, može se odobriti azil, odnosno supsidijarna zaštita (čl. 20. ZMPZ). O tome odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova. U takvim se slučajevima stranca, koji je odmah po ulasku u RH zatražio azil, neće kazniti za nezakonit ulazak ili boravak.

Za djecu, zahtjev za azil dužan je podnijeti njegov zakonski zastupnik. Zahtjevi djeteta bez pratnje rješavaju se u najkraćem mogućem roku, a Ministarstvo unutarnjih poslova se, u međuvremenu, trudi pronaći zakonske zastupnike maloljetnika. Od trena kada se dijete bez pratnje nađe u situaciji da zatraži azil, pripadaju mu, osim dodijele skrbnika, i pravo na zdravstvenu zaštitu, te na obavijesti o pravima i obvezama tijekom trajanja postupka za odobrenje azila.

Za vrijeme trajanja postupka, maloljetnik ima pravo biti smješten u Prihvatilištu, kojeg ustrojava Ministarstvo unutarnjih poslova. Trenutno se svi tražitelji azila nalaze u prihvatilištu u hotelu Porin u Dugavama zbog renoviranja prihvatilišta u Kutini koje bi trebalo biti prenamijenjeno samo za maloljetnike bez pratnje ili s obitelji. Maloljetnik ima pravo na odgovarajuće materijalne uvjete, slobodu kretanja po Republici Hrvatskoj (ukoliko u vezi toga ne postoje izričita ograničenja), novčanu i humanitarnu pomoć, besplatnu pravnu pomoć, pravo na rad, kao i pravo na osnovno i srednje školovanje. Pravo na školovanje maloljetni tražitelj azila može ostvariti u roku od tri mjeseca od traženja azila, odnosno, ukoliko ne poznaje hrvatski jezik, u roku od godine dana. U pogledu ostalih uvjeta za ostvarivanje prava na školovanje, tražitelj azila izjednačen je s hrvatskim državljanima. Ministarstvo nadležno za školstvo, donosi Program hrvatskog jezika, povijesti i kulture za tražitelje azila i azilante.

Kao članica, Republika Hrvatska postaje obvezna izravno i u cijelosti primjenjivati uredbe EU u cilju ujednačavanja prava. To uključuje i Uredbu 604/2013 Europskog parlamenta i vijećaod 26. lipnja 2013. o uspostavi kriterija i mehanizma za odlučivanje o državi članici odgovornoj za obradu zahtjeva za međunarodnom zaštitom podnesenog u jednoj od država članica od strane državljanina treće zemlje odnosno osobe bez državljanstva, poznatiju pod nazivom Uredbu Dublin III. U odnosu na prethodnu Uredbu kojom je regulirano ovo područje, u Uredbi Dublin III proširena je regulativa koja se odnosi na maloljetnike bez pratnje, jamstva za njih te kriterije za određivanje odgovorne države članice u postupku.

Tijekom čitavog postupka, UNHCR, Hrvatski crveni križ, Centar za mirovne studije i Hrvatski pravni centar pomažu tražiteljima azila, a ta se pomoć nastavlja i kasnije, po eventualnom odobrenju azila, odnosno supsidijarne zaštite. Pomoć se sastoji u davanju pravnih uputa i obavijesti, u prikupljanju materijalne pomoći (kao što su knjige, odjeća i kozmetika), te u poticanju što brže integracije u društvo.

Pravna klinika je također jedna od organizacija koja ima aktivnu ulogu tijekom postupka dobivanja azila. Naime, Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima koja djeluje u sklopu Pravne klinike, osim kroz aktivnostikoje nam omogućuju partnerske organizacijeHrvatski pravni centar i Centar za mirovne studije, kroz svoj projekt u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova pruža i pravnu pomoć tražiteljima azila u prihvatilištu u hotelu Porin u Dugavama koji tamo čekaju donošenje odluke o svome zahtjevu za azil.

Dana 6. prosinca 2018. godine Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima pod vodstvom studentskih mentorica, posjetila je Prihvatni centar za strance Ježevo. Posjet Prihvatnom centru obuhvatio je uvodnu riječ nadležnih osoba, upoznavanje s rutinom stranaca smještenih u Centru, te razgledavanje prostora samog Centra.

Radi se o ustrojstvenoj jedinici Ministarstva unutarnjih poslova čija nadležnost obuhvaća obavljanje poslova prihvata i smještaja stranaca, sudjelovanje u postupcima utvrđivanja identiteta smještenih stranaca te organiziranje i provođenje prisilnih udaljenja stranaca s područja Republike Hrvatske. Osim toga Centar vodi brigu o zdravstvenoj i psihosocijalnoj skrbi smještenih stranaca, obavlja poslove osiguranja objekta i smještenih osoba, poduzima mjere i radnje u svrhu poboljšavanja uvjeta boravka u Centru. Provodi i nadzire provedbu međunarodnih ugovora, pruža stručnu pomoć policijskim upravama i postajama kod složenijih slučajeva prisilnog udaljenja stranaca, surađuje s drugim ustrojstvenim jedinicama Ministarstva, drugim tijelima državne vlasti, pravnim osobama i humanitarnim organizacijama u provedbi poslova prihvata, smještaja i udaljenja stranaca. Poduzima mjere za osiguranje funkcioniranja jedinstvenog informacijskog i dokumentacijskog sustava glede podataka o postupanju sa strancima iz svog djelokruga rada te jedinstvenog sustava izvješćivanja.

Riječ je o ustanovi zatvorenoga tipa u kojoj se pretežno smještaju strani državljani kojima je izrečena mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske i koji ondje borave temeljem rješenja o smještaju policijske uprave, a ako su tražitelji međunarodne zaštite, temeljem rješenja službe za strance i azil.

Pravilima boravka utvrđuje se način smještaja, boravka i kretanja stranaca u Prihvatnom centru za strance (u daljnjem tekstu: Centar), određuje se raspored dnevnih aktivnosti stranaca te njihova prava i obveze za vrijeme boravka u Centru (čl. 1. Pravila boravka u prihvatnom centru za strance; dalje: PBPC).

U Centru su uglavnom smještene osobe koje su ilegalno pokušale prijeći hrvatsku granicu, ili su zatečene u ilegalnom boravku u Republici Hrvatskoj. Prihvatilište može primiti stotinjak stranaca, a trenutno se tamo nalazi njih pedesetak. Djeca se u pravilu u Centar ne smještaju samostalno, nego zajedno sa cijelom obitelji. Prilikom smještaja stranaca u sobe vodi se računa o religijskim raznolikostima i uglavnom se u sobe smještaju osobe istih svjetonazora i uvjerenja.

Prije smještaja u Centar policijski službenici izvršavaju pretragu stranca i predmeta koje stranac nosi, u cilju pronalaska i oduzimanja sredstava pogodnih za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Pretraga se obavlja tako da se ne vrijeđa dostojanstvo i osobni integritet. Također, prilikom dolaska u Centar stranac je dužan podvrgnuti se općem liječničkom pregledu te mu je za vrijeme boravka osigurana hitna medicinska skrb te može obaviti liječnički pregled u uredovnom vremenu ambulante u Centru.

Osobe koje su tamo smještene imaju raspored dnevnih aktivnosti koji uključuje gledanje televizije, čitanje tiskovina, sportske aktivnosti te korištenje knjižnice, uz dužnost pridržavanja određenog rasporeda. Vodi se računa o provođenju vjerskih obreda uz poštivanje vjerskih i kulturoloških nazora drugih osoba u Centru.

Svrha posjeta je bila da se novi kliničari upoznaju s radom Prihvatnog centra za strance, tj. praktičnim iskustvima zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova glede pitanja prihvata i smještaja, utvrđivanja identiteta, prisilnog udaljavanja kao i pravima koje stranci ondje imaju.

Zakon koji uređuje postupak dobivanja međunarodne zaštite je od 2. 7. 2015. godine Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15; u daljnjem tekstu ZMPZ). Za početak, jedno od bitnih načela u postupku dobivanja međunarodne zaštite je načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non refoulement). To načelo znači da je zabranjeno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju:

u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili

u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili

koja bi ju mogla izručiti drugoj zemlji, čime bi se narušilo načelo iz prethodna dva podstavka (čl. 6. ZMPZ).

Nadalje, važno je napomenuti oblike međunarodne zaštite koje tražitelji mogu dobiti u Republici Hrvatskoj. Oblici međunarodne zaštite su azil i supsidijarna zaštita. Azil je status koji će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (čl. 20. ZMPZ). Ukoliko osoba ne udovoljava pretpostavkama za dobivanje azila, tijelo će po službenoj dužnosti preispitati je li njezin zahtjev udovoljava uvjetima za dobivanje supsidijarne zaštite. Supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz čl. 20. ZMPZ-a ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (čl. 21. ZMPZ). Kod supsidijarne zaštite važan je pravni standard „ozbiljne nepravde“ – koji znači prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Razlozi proganjanja iz čl. 20. ZMPZ-a procjenjuju se s obzirom na sadržaj sljedećih pojmova:

Rasa posebno uključuje boju kože, podrijetlo te pripadnost određenoj etničkoj skupini.

Vjera posebno uključuje teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, sudjelovanje ili nesudjelovanje u privatnim ili javnim formalnim vjerskim obredima, samostalno ili u zajednici s drugima, druge vjerske obrede ili izražavanje vjere, ili oblike osobnog ili zajedničkog ponašanja koji se temelje na vjerskom uvjerenju ili iz njega proizlaze.

Nacionalnost posebno uključuje pripadnost skupini koja je određena po svom kulturnom, etničkom ili jezičnom identitetu, zajedničkom zemljopisnom ili političkom podrijetlu ili odnosom sa stanovništvom neke druge zemlje, a može obuhvatiti i državljanstvo.

Političko mišljenje posebno uključuje mišljenje, stajalište ili uvjerenje o stvarima povezanim s mogućim progoniteljima iz čl. 25. ZMPZ-a te njihove politike ili metode, bez obzira je li tražitelj postupao po tom mišljenju, stajalištu ili uvjerenju.

Određena društvena skupina posebno uključuje članove koji imaju zajedničke urođene osobine ili zajedničko podrijetlo koje se ne može izmijeniti, odnosno karakteristike ili uvjerenja, u toj mjeri značajna za njihov identitet ili svijest da se te osobe ne smije prisiliti da ih se odreknu, a ta skupina ima poseban identitet u zemlji podrijetla jer ju društvo koje ju okružuje smatra različitom. Ovisno o okolnostima u zemlji podrijetla, određena društvena skupina može označavati i skupinu koja se temelji na zajedničkim karakteristikama spolnog opredjeljenja (čl. 22. ZMPZ).

Djela koja se smatraju proganjanjem sukladno čl. 20. ZMPZ-a moraju biti:

dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema čl. 15. st. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili

skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje su dovoljno ozbiljne da u cjelini mogu utjecati na pojedinca na način iz točke 1. ovoga stavka (čl. 23. ZMPZ).

Prilikom procjene strahuje li tražitelj osnovano od proganjanja, nije važno posjeduje li tražitelj stvarno rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke karakteristike koje izazivaju proganjanje ako mu počinitelj proganjanja pripisuje takve karakteristike. Procjenjujući osnovanost zahtjeva utvrđuje se i mogućnost unutarnjeg preseljenja tražitelja u određeni dio zemlje podrijetla gdje on:

nema osnovani strah od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde ili

može dobiti učinkovitu zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

Unutarnje preseljenje tražitelja iz prethodne rečenice moguće je ako:

do tog dijela zemlje može putovati na siguran i zakonit način

ako će mu tamo biti dozvoljen ulazak i

ako se može razumno očekivati da se u tom dijelu zemlje nastani (čl. 27. ZMPZ).

Važno je istaknuti da loša ekonomska situacija i nezaposlenost nisu u zemlji podrijetla tražitelja azila nisu razlozi za dobivanje međunarodne zaštite.

Nadležno tijelo za odlučivanje o zahtjevu za međunarodnu zaštitu je Ministarstvo unutarnjih poslova, protiv čije odluke se može pokrenuti upravni spor pred upravnim sudom. Tražitelji azila mogu svoju namjeru za međunarodnom zaštitom izraziti pri prvom ulasku u Republiku Hrvatsku, a ako se već nalaze na području Republike Hrvatske, namjeru izražavaju u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji i prihvatnom centru za strance. Nakon toga, tražitelj azila podnosi zahtjev za međunarodnu zaštitu usmeno na zapisnik Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, čime počinje postupak odobrenja međunarodne zaštite. Službena osoba Ministarstva će što je prije moguće provesti ispitni postupak i omogućiti tražitelju izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite. Ministarstvo će donijeti odluku o zahtjevu najkasnije u roku od šest mjeseci od dana podnošenja urednog zahtjeva ili dopuštenog urednog naknadnog zahtjeva (čl. 40. ZMPZ). Postupak odobrenja međunarodne zaštite vodi se na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, no ako tražitelj ne razumije hrvatski jezik, osigurat će mu se prevoditelj za jezik za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumije i na kojem može komunicirati. Ako je moguće, tražitelju će se po službenoj dužnosti osigurati prevoditelj istog spola radi osiguranja cjelovitog obrazlaganja zahtjeva ili drugih opravdanih razloga (čl. 14. ZMPZ). Djetetu bez pratnje, koji izrazi namjeru za međunarodnom zaštitom, tijelo nadležno za poslove socijalne skrbi imenuje posebnog skrbnika obučenog za rad s djecom koji nije u sukobu interesa s djetetom (čl. 17. ZMPZ). Dijete bez pratnje je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od osamnaest godina, koja je ušla u Republiku Hrvatsku bez pratnje odrasle osobe odgovorne za njega u smislu roditeljske skrbi sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske, sve dok se ne stavi pod skrb takve osobe, a uključuje i djecu koja su ostala bez pratnje nakon što su ušla u Republiku Hrvatsku (čl. 4. t. 17. ZMPZ). Dijete bez pratnje mora biti odmah obaviješteno o imenovanju posebnog skrbnika i ono podnosi zahtjev osobno u nazočnosti posebnog skrbnika.

Tražitelj međunarodne zaštite ima prava i obveze sukladno Zakonu o međunarodnoj i privrememenoj zaštiti. Prava tražitelja su:

boravak

sloboda kretanja u Republici Hrvatskoj

osiguranje odgovarajućih materijalnih uvjeta prihvata

zdravstvena zaštita

osnovno i srednje obrazovanje

informacije, pravno savjetovanje i besplatna pravna pomoć

sloboda vjeroispovijesti

rad i

isprave (čl. 52. ZMPZ).

Tražitelj je dužan:

poštivati Ustav, zakone i druge propise Republike Hrvatske

surađivati s državnim tijelima Republike Hrvatske te postupati po njihovim mjerama i uputama

podvrgnuti se provjeri i utvrđivanju identiteta

podvrgnuti se zdravstvenom pregledu

poštivati Kućni red Prihvatilišta

pojaviti se u Prihvatilištu u roku koji mu je određen

odazvati se pozivu Ministarstva za saslušanje te surađivati tijekom cijelog postupka odobrenja međunarodne zaštite

ostati na području Republike Hrvatske za vrijeme trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite

javiti promjenu boravišta Ministarstvu u roku od dva dana od dana promjene

pridržavati se uputa i mjera Ministarstva o ograničenju slobode kretanja (čl. 52. ZMPZ).

Tražitelju će se na njegov zahtjev pružiti pravne i postupovne informacije o odobrenju međunarodne zaštite uzimajući u obzir okolnosti konkretnog zahtjeva, na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumije i na kojem može komunicirati. Pravno savjetovanje pružaju organizacije koje se bave zaštitom prava izbjeglica ili odvjetnici s kojima Ministarstvo sklopi ugovor o provođenju pravnog savjetovanja. Pravo na pravno savjetovanje ima tražitelj koji ne posjeduje novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti koja mu omogućavaju odgovarajući životni standard (čl. 59. ZMPZ). Pravo na besplatnu pravnu pomoć ima tražitelj i stranac u transferu te ga ostvaruje na temelju vlastitog zahtjeva ako ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti. Pravna pomoć iz prethodne rečenice obuhvaća:

pomoć u sastavljanju tužbe

zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i

oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora.

Upravni sud odlučuje o pravu na besplatnu pravnu pomoć i visini troškova pravne pomoći. Pružatelji pravne pomoći su odvjetnici i pravnici iz udruga registriranih za pružanje pravne pomoći u ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa (čl. 60. ZMPZ). Tražitelji međunarodne zaštite mogu se obratiti za pomoć i Uredu Visokog povjerenika za izbjeglice (UNHCR) i drugim organizacijama koje se bave zaštitom izbjeglica, kao što su Hrvatski pravni centar, Hrvatski crveni križ, Centar za mirovne studije i Pravna klinika Pravnog fakulteta u Zagrebu. Pravna klinika daje opće pravne informacije i pravne savjete, pomažući korisnicima da se snađu u pravnim problemima s kojima se suočavaju. Osim toga, može pomoći i u sastavljanju raznih pismena i podnesaka u upravnom i drugim postupcima.

Priznavanje inozemnih diploma od iznimne je važnosti za građane Europske Unije, ali i državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva. Mobilnost građana unutar Europske Unije i šire iznjedrila je problem obrazovanja ljudi koji mijenjaju stalno mjesto svog prebivanja. Osim tih kategorija, ovaj je institut važan i za studente koji se odluče na jedan od mnogobrojnih ERASMUS projekata ili pak odluče svoje obrazovanje započeti i završiti u inozemstvu. Stoga hrvatski Zakon o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija (NN 158/03, 198/03, 138/06, 45/11, dalje: Zakon) uređuje ovu materiju i donosi potrebne informacije svima koji se nađu u situaciji da im je potrebna verifikacija njihovih diploma i svjedodžbi.

Kao prvo, Zakonom se objašnjava pojam priznavanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija te razdoblja obrazovanja. Priznavanje podrazumijeva formalno potvrđivanje vrijednosti inozemne obrazovne kvalifikacije, odnosno razdoblja obrazovanja, koje je izdalo nadležno tijelo, radi omogućavanja pristupa obrazovanju i/ili zapošljavanju. Stručno priznavanje podrazumijeva priznavanje jednake pravne valjanosti inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji s odgo­varajućom domaćom visokoškolskom kvalifikacijom, kojim se omogućuje zapošljavanje i pristup daljnjem obrazovanju u Republici Hrvatskoj. Akademsko priznavanje podrazumijeva izjednačavanje inozemne visokoškolske kvalifikacije s odgovarajućom domaćom visokoškolskom kvalifikacijom radi ostvarivanja prava na nastavak obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Priznavanje razdoblja studija podrazumijeva priznavanje razdoblja studija provedenog na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi, radi završavanja visokoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Vrednovanje podrazumijeva postupak utvrđivanja kvalitete inozemne obrazovne kvalifikacije pojedinca, koje daje ovlašteno stručno tijelo u pisanom obliku, na temelju jasnih, smislenih i pouzdanih kriterija koje utvrđuje Nacionalni ENIC/NARIC ured.

Zakon daje mogućnost priznavanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija kako hrvatskim građanima, tako i strancima i apatridima. Postupak za priznavanje je upravni postupak, a provodi ga Agencija za znanost i visoko obrazovanje, kao i njezini uredi ovisno o kojem je stupnju obrazovanja riječ, koja je dužna u roku 60 dana donijeti rješenje o priznavanju inozemne obrazovne kvalifikacije. Osim toga, u Zakonu su navedeni i drugi uredi i direkcije kojima se građani mogu obratiti prilikom rješavanja problema priznavanja kvalifikacije. Tako, ako se radi o diplomi strukovnog zanimanja, nadležna je Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih.

Osim priznavanja već ostvarenih kvalifikacija, Zakon daje mogućnost i nastavka obrazovanja i priznavanja prethodno ostvarenih kvalifikacija. Ukratko, ako bi netko imao namjeru završiti osnovnoškolsko obrazovanje morao bi svoje dotad stečene kvalifikacije dati na priznavanje i provjeru onoj ustanovi u kojoj želi nastaviti svoje osnovnoškolsko školovanje, odnosno srednjoj školi ako se radi o nastavku srednjoškolskog obrazovanja.

Nacionalni ENIC/NARIC ured nadležan je za priznavanje i provjeru stečenih kvalifikacija kao i pomoći građanima oko njihovog zapošljavanja na temelju diploma ili drugih kvalifikacijskih dokumenata za određena strukovna zanimanja. Nacionalni ENIC/NARIC ured je izvještajni centar o akademskoj pokretljivosti i priznavanju inozemnih visokoškolskih kvalifikacija. Ured je dio Europske mreže nacionalnih izvještajnih centara o akademskoj pokretljivosti i priznavanju.

ENIC mrežu (European Network of National Information Centres on Academic Recognition and Mobility) osnovalo je Vijeće Europe i UNESCO u svrhu akademske pokretljivosti i što kvalitetnije provedbe načela Konvencije o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u području Europe (tzv. Lisabonska konvencija). Mrežu čine nacionalni informacijski centri država članica European Cultural Convention ili UNESCO Europe Region, a osnivači su im državna tijela.

NARIC mreža (National Academic Recognition Information Centres) osnovana je na inicijativu Europske komisije, u cilju unapređivanje akademskog priznavanja kvalifikacija u zemljama članicama Europske Unije, Europske ekonomske zajednice (European Economic Area, EEA) i pridruženih članica Centralne i Istočne Europe i Cipra. Cilj Mreže je poticanje akademske mobilnosti.

Djelokrug Nacionalnog ENIC/NARIC ureda su poslovi stručnog priznavanja inozemnih visokoškolskih kvalifikacija, pružanje informacija o inozemnim obrazovnim sustavima, kao i pružanje informacija o nacionalnom obrazovnom sustavu.

Osobe kojima je potrebno priznavanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija kao i osobe koje se žele raspitati o toj, ali i drugim mogućnostima, mogu se obratiti navedenim Agencijama, uredima i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Osim toga, u upoznavanju s materijom od pomoći im je i Zakon o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija.

Prvi krug studenata kliničara Grupe za pomoć tražiteljima azila i strancima Pravne klinike u Zagrebu, u sastavu Ivana Grgić, Iva Jančevski, Lucija Koren i Mislav Vukina, volontirao je u Zimskom tranzitno-prihvatnom centru u Slavonskome Brodu od 17.-20. studenoga. Odlazak je organiziran u suradnji s Hrvatskim pravnim centrom s kojim Grupa uspješno surađuje već nekoliko godina na području prava međunarodne zaštite. Tijekom prosinca, trebalo bi se organizirati još nekoliko krugova odlazaka, kako bi svi kliničari Grupe dobili priliku za volontiranje u Prihvatnom centru.

Prihvatni centar u Slavonskome Brodu primio je prve izbjeglice 3. studenog, te je od tada vrlo uspješno vođen i organiziran. Volontiranje i rad je organiziran u tri smjene, te se volonteri upisuju za određenu smjenu dan prije. Nakon dolaska u Slavonski Brod i smještaja kliničara u Hostel, djelatnica Hrvatskog pravnog centra je dočekala kliničare i provela ih po Prihvatnom centru da ih uvede u način organizacije i rada samog Prihvatnog centra. Primarna zadaća kliničara je bila pružanje informacija i pravne pomoći oko postupka dobivanja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Hrvatski pravni centar je izradio letke s osnovnim informacijama o postupku dobivanja međunarodne zaštite, te su kliničari dobili priliku da ih dijele pri registraciji i u samom smještajnom dijelu nakon registracije. Također, tijekom dijeljenja letaka, odgovarali su i na ostala različita pitanja u vezi s međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj. Izvan davanja pravnih informacija i pravne pomoći, kliničari su sudjelovali i u drugim aktivnostima humanitarnih organizacija u Prihvatnom centru. Tako su pomagali Crvenom križu oko dijeljenja odjeće i obuće, UNICEF-u i MAGNI oko pružanja medicinske pomoći, te Caritasu oko dijeljenja hrane i pića. Tijekom boravka u Prihvatnom centru, kliničari su dobili i priliku da upoznaju mnogo volontera različitih domaćih i inozemnih organizacija i da ukratko predstave rad Pravne klinike i Grupe. Volontiranje u Prihvatnom centru i izravan kontakt i razgovor s velikim brojem izbjeglica je bilo vrlo vrijedno iskustvo i zasigurno će pomoći u još boljem razumijevanju ovoga problema, pogotovo u jeku današnje izbjegličke krize.

Svjetski dan izbjeglica obilježava se svake godine, počevši od 2001., 20. lipnja. Deseci tisuća ljudi širom svijeta odvajaju vrijeme kako bi prepoznali i pozdravili postignuća prisilno raseljenih ljudi u cijelom svijetu. Godišnja komemoracija obilježava se različitim događanjima u više od 100 zemalja te uključuje vladine dužnosnike, humanitarne radnike, slavne osobe, civile i same prisilno raseljene osobe.

Jedna od trenutno najvećih izbjegličkih kriza izazvana je sukobom u Siriji koji je započeo 2011 godine. Kao podrška sirijskim izbjeglicama, ali i svima ostalima čija su ljudska prava ozbiljno povrijeđena i koji bježe iz svojih zemalja, Hrvatski pravni centar (HPC), Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima) i Predstavništvo Visokog povjerenika Ujedninjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) u Republici Hrvatskoj, u povodu Svjetskog dana izbjeglica, organizirali su 14. lipnja 2014. „Pohod na Medvednicu, 2.700 koraka za 2,7 milijuna sirijskih izbjeglica“. Akciju humanitarnog karaktera su podržali Stanica planinarskih vodiča Zagreb i Park prirode “Medvednica”, a umjetnička intervencija osmišljena je u suradnji sa Selmom Banich, izvedbenom umjetnicom.

Ovom akcijom željela se skrenuti pozornost na probleme s kojima se susreću kako sirijske izbjeglice, tako i brojne druge izbjeglice koje su prisiljene napustiti svoje domove zbog rata, proganjanja i ozbiljnih kršenja njihovih ljudskih prava . Humanitarni pohod uklopio se u u kampanju podrške sirijskim izbjeglicama „EUROPE ACT NOW“ kojoj su se pod vodstvom Europskog vijeća za izbjeglice i prognanike tj. ECRE - European Council on Refugees and Exiles, paneuropske mreže nevladinih organizacija, uključile brojne organizacije civilnog društva na europskoj razini. Navedenom kampanjom pozivaju se vlade europskih država i institucije EU-a da zajednički na europskoj razini poduzmu korake kako bi se pružila zaštita osobama koje bježe od sukoba u Siriji i kako bi i na taj način iskazale solidarnost sa zemljama u sirijskom okruženju koje su prihvatile veliki broj sirijskih izbjeglica.

Predstavnici Grupe za pomoć tražiteljima azila i strancima sudjelovali su zajedno sa voditeljem Pravne klinike prof. dr. sc. Alanom Uzelcem i na sastanku koordinacije „Zajedno za pravdu“ organiziranom 17. lipnja 2014. godine od strane UNHCR-a i Projekta građanskih prava Sisak. Sastankom se obilježio Svjetski dan izbjeglica, a tema istog je bila „Besplatna pravna pomoć kao osnovni korak u ostvarivanju prava“. Naime, od siječnja 2014. na snazi je novi Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine broj 143/13) koji u svom sadržaju još uvijek ima određene propuste, dok u implementaciji ima velikih problema. Obzirom da je besplatna pravna pomoć od izuzetne važnosti kako za povratnike i izbjeglice tako i za sve ostale socijalno ugrožene građane, na sastanku je održana rasprava s ciljem iznalaženja zajedničkih rješenja u rješavanju predmeta kršenja ljudskih prava građana Republike Hrvatske.

Valja istaknuti kako su predstavnici Grupe za pomoć tražiteljima azila i strancima 18. lipnja 2014. godine prisutvovali i otvorenju preuređenog Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini. U prostoru ispred prihvatilišta odvio se prigodan program koji je obuhvatio otvaranje izložbe radova tražitelja azila, radionicu slikanja tehnikom transfera, interaktivnu glazbenu radionicu i oslikavanje platna u organizaciji Udruge Izazov. Nakon prigodnih obraćanja kutinskog gradonačelnika Andrije Rudića, izvršnog predsjednika Hrvatskog Crvenog križa Roberta Markta, predstavnika UNHCR-a Terencea Pikea i potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, uslijedilo je razgledavanje preuređenog Prihvatilišta i tradicionalno druženje uzvanika i tražitelja azila.

Napominjemo da ćete više o samoj inicijativi koju je organizirala Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima zajedno sa partnerskim organizacijama HPC-om i UNHCR-om moći pročitati u petom broju biltena Pravne klinike „Pro bono“ čije novo izdanje očekujemo najesen. Do tada pogledajte obilježavanje završetka akcije u kratkom post festumskom videu.

Status stranaca, te njihova prava i obveze prilikom ulaska, izlaska, boravka i rada u Republici Hrvatskoj, definirani su Zakonom o strancima (Narodne novine broj 130/11, 74/13 - u daljnjem tekstu: ZS). Međutim, kada se strani državljanin, odnosno osoba bez državljanstva, zatekne na teritoriju Republike Hrvatske, pošto je napustio zemlju čiji je državljanin, odnosno u kojoj je imao uobičajeno boravište, zbog proganjanja po vjerskoj, političkoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi i zatraži azil, njegov će se status regulirati Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15 - u daljnjem tekstu: ZMPZ).

Stranac je osoba koja nije državljanin Republike Hrvatske. To može biti državljanin jedne od zemalja Europskog gospodarskog prostora, državljanin treće zemlje, ili pak osoba bez državljanstva (čl. 2. ZS). Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od 18 godina, koja je ušla u RH bez pratnje odrasle osobe koja je odgovorna za njega , uključujući i djecu koja su ostala bez pratnje nakon ulaska u RH, smatra se djetetom bez pratnje (čl. 4. ZMPZ).

Za putovanje u inozemstvo, strancu je potrebna putna isprava, koju izdaje nadležno tijelo države koje je on državljanin (čl. 2. st. 4. ZS). Iznimno, strancu se može izdati putna isprava za osobe bez državljanstva, putni list za stranca, posebna putna isprava za stranca, te druge isprave utvrđene međunarodnim ugovorima (čl. 6. ZS). Te isprave izdaje policijska uprava, odnosno diplomatsko ili konzularno predstavništvo Republike Hrvatske u inozermstvu, ovisno o specifičnosti slučaja (čl. 8. ZS). Ukoliko se radi o državljanu zemlje čijim je državljanima boravak u Republici Hrvatskoj, kao i prolazak kroz tranzitni prostor Republike Hrvatske, odnosno međunarodni tranzitni prostor zračne luke, potrebna viza, ti su je državljani dužni pribaviti, za svaki boravak od najdulje 3 mjeseca unutar šestomjesečnog razdoblja, na području Republike Hrvatske (čl. 11. st. 1 ZS).

Kad stranac ne ispunjava uvjete potrebne za ulazak u RH, utvrđene Zakonikom o schengenskim granicama, može mu se, iznimno, ipak dozvoliti ulazak. To će biti ako to zahtjevaju ozbiljni humanitarni razlozi, nacionalni interes, ili neka međunarodna obveza (čl. 36. ZS). Ukoliko stranac uđe u RH na nedozvoljenom graničnom prijelazu, ili u nedozvoljeno vrijeme, ili ako to učini izbjegavanjem granične kontrole, korištenjem tuđih ili krivotvorenih isprava, kao i ne poštujući zabranu ulaska i boravka u RH, smatra se da je u RH ušao nezakonito (čl. 39. ZS).

Državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva, koji se zatekne u Republici Hrvatskoj, a koji se zbog opravdanog straha od proganjanja u zemlji čiji je državljanin, odnosno u zemlji poslijednjeg boravišta ako se radi o osobi bez državljanstva, ne želi vratiti u tu zemlju, jer mu tamo prijeti opasnost zbog vjerskog, političkog, nacionalnog ili rasnog pripadništva, može se odobriti azil, odnosno supsidijarna zaštita (čl. 20. ZMPZ). O tome odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova. U takvim se slučajevima stranca, koji je odmah po ulasku u RH zatražio azil, neće kazniti za nezakonit ulazak ili boravak.

Za djecu, zahtjev za azil dužan je podnijeti njegov zakonski zastupnik. Zahtjevi djeteta bez pratnje rješavaju se u najkraćem mogućem roku, a Ministarstvo unutarnjih poslova se, u međuvremenu, trudi pronaći zakonske zastupnike maloljetnika. Od trena kada se dijete bez pratnje nađe u situaciji da zatraži azil, pripadaju mu, osim dodijele skrbnika, i pravo na zdravstvenu zaštitu, te na obavijesti o pravima i obvezama tijekom trajanja postupka za odobrenje azila.

Za vrijeme trajanja postupka, maloljetnik ima pravo biti smješten u Prihvatilištu, kojeg ustrojava Ministarstvo unutarnjih poslova. Trenutno se svi tražitelji azila nalaze u prihvatilištu u hotelu Porin u Dugavama zbog renoviranja prihvatilišta u Kutini koje bi trebalo biti prenamijenjeno samo za maloljetnike bez pratnje ili s obitelji. Maloljetnik ima pravo na odgovarajuće materijalne uvjete, slobodu kretanja po Republici Hrvatskoj (ukoliko u vezi toga ne postoje izričita ograničenja), novčanu i humanitarnu pomoć, besplatnu pravnu pomoć, pravo na rad, kao i pravo na osnovno i srednje školovanje. Pravo na školovanje maloljetni tražitelj azila može ostvariti u roku od tri mjeseca od traženja azila, odnosno, ukoliko ne poznaje hrvatski jezik, u roku od godine dana. U pogledu ostalih uvjeta za ostvarivanje prava na školovanje, tražitelj azila izjednačen je s hrvatskim državljanima. Ministarstvo nadležno za školstvo, donosi Program hrvatskog jezika, povijesti i kulture za tražitelje azila i azilante.

Kao članica, Republika Hrvatska postaje obvezna izravno i u cijelosti primjenjivati uredbe EU u cilju ujednačavanja prava. To uključuje i Uredbu 604/2013 Europskog parlamenta i vijećaod 26. lipnja 2013. o uspostavi kriterija i mehanizma za odlučivanje o državi članici odgovornoj za obradu zahtjeva za međunarodnom zaštitom podnesenog u jednoj od država članica od strane državljanina treće zemlje odnosno osobe bez državljanstva, poznatiju pod nazivom Uredbu Dublin III. U odnosu na prethodnu Uredbu kojom je regulirano ovo područje, u Uredbi Dublin III proširena je regulativa koja se odnosi na maloljetnike bez pratnje, jamstva za njih te kriterije za određivanje odgovorne države članice u postupku.

Tijekom čitavog postupka, UNHCR, Hrvatski crveni križ, Centar za mirovne studije i Hrvatski pravni centar pomažu tražiteljima azila, a ta se pomoć nastavlja i kasnije, po eventualnom odobrenju azila, odnosno supsidijarne zaštite. Pomoć se sastoji u davanju pravnih uputa i obavijesti, u prikupljanju materijalne pomoći (kao što su knjige, odjeća i kozmetika), te u poticanju što brže integracije u društvo.

Pravna klinika je također jedna od organizacija koja ima aktivnu ulogu tijekom postupka dobivanja azila. Naime, Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima koja djeluje u sklopu Pravne klinike, osim kroz aktivnostikoje nam omogućuju partnerske organizacijeHrvatski pravni centar i Centar za mirovne studije, kroz svoj projekt u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova pruža i pravnu pomoć tražiteljima azila u prihvatilištu u hotelu Porin u Dugavama koji tamo čekaju donošenje odluke o svome zahtjevu za azil.

Odobrenje azila spada u domenu upravnog prava. Radi boljeg shvaćanja ovog instituta potrebno je objasniti opća načela upravnog postupka, no ovaj postupak je važan i u životu svakog pojedinca. Svatko od nas je sigurno barem jednom prošao kroz upravni postupak, primjerice, prilikom izdavanja osobne iskaznice, promjene prebivališta ili boravišta, upisa zemljišta u katastar i sličnih procesa, a zasigurno ćemo se svi još susretati s ovim postupkom. Stoga, upravni postupak mogli bismo svrstati među najučestalije pravne institute. Radi olakšanja shvaćanja postupka odobrenja azila, ali i radi približavanja samog upravnog postupka čitateljima, ukratko ćemo opisati tok upravnog postupka.

Upravni postupak se može pokrenuti:

- na zahtjev stranke,

- po službenoj dužnosti ili

- javnom objavom.

Na zahtjev stranke se uglavnom pokreću postupci kojima se stranci dodjeljuje neko pravo (poput postupka za odobrenje azila), dok se po službenoj dužnosti uglavnom pokreću postupci kojima se strankama nameće neka obveza. Javnom objavom se pokreće postupak kad su stranke nepoznate ili je takav način postupka propisan zakonom.

Tijela pred kojima se vodi upravni postupak su raznovrsna, od ministarstava kao središnjih tijela državne uprave do nadležnih tijela u gradovima ili općinama na lokalnoj razini. Pred kojim će se tijelom voditi postupak, ovisi o prirodi upravne stvari o kojoj se odlučuje i uglavnom je uređeno raznim zakonima. Kako biste znali koje je tijelo nadležno za rješavanje Vaše upravne stvari, savjetujemo Vam da prolistate zakon kojim je regulirano područje od Vašeg interesa u konkretnoj upravnoj stvari. Na primjer, prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj pravnoj zaštiti, tijelo koje vodi postupak za dobivanje azila je Ministarstvo unutarnjih poslova.

O upravnoj stvari se odlučuje rješenjem, međutim, akt o kojim se odlučuje o upravnoj stvari može imati i drugi naziv (npr. odluka), ali najčešće će to biti upravo rješenje. Npr. ako je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, nakon provedenog postupka kojim se udovoljava zahtjevu stranke donijet će se odluka kojom se odobrava zahtjev te priznaje međunarodna zaštita ako tražitelj ispunjava određene pretpostavke. Ta je odluka upravni akt. Moguća je i negativna odluka Ministarstva unutarnjih poslova ako nisu ispunjene tražene pretpostavke.

Jedno od načela upravnog postupka je pravo stranke na pravni lijek. Tako je protiv prvostupanjske odluke ili kada tijelo nije o upravnoj stvari riješilo u propisanom vremenu, dopuštena žalba. O žalbi odlučuje hijerarhijski više tijelo od onoga koje je donijelo rješenje o zahtjevu u prvom stupnju. Protiv drugostupanjske odluke ili protiv prvostupanjske kad žalba nije dopuštena, može se pokrenuti upravni spor pred jednim od četiri upravna suda u Republici Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Osijek, Split). Protiv upravnog ugovora ili drugog postupanja javnopravnog tijela ili pružatelja javnih usluga, stranka ima pravo na prigovor.

Dakle, ako niste zadovoljni rješenjem kojim je riješena Vaša upravna stvar, možete reagirati, ali pazite jer su rokovi jako kratki. Rok za izjavljivanje žalbe je 15 dana od dana dostave rješenja, dok je rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje.

Svako rješenje mora na kraju sadržavati uputu o pravnom lijeku u kojoj piše je li žalba dopuštena, kojem se tijelu, u kojem roku i na koji način podnosi. Također, u uputi mora biti naznačeno je li moguće pokrenuti upravni spor, ako žalba nije dopuštena. Primjerice, kod postupka za odobrenje međunarodne zaštite nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

Ako Vaše rješenje sadrži pogrešnu uputu o pravnom lijeku, možete postupiti po važećim propisima ili po uputi te zbog toga ne možete imati štetnih posljedica. Ako pak u rješenju nije dana nikakva uputa o pravnom lijeku ili nepotpuna uputa, možete postupiti po važećim propisima ili od tijela koje je rješenje donijelo tražiti dopunu u tom dijelu. Rok za traženje dopune je 30 dana. U tom slučaju, rok za žalbu počinje teći od dana dostave dopunjenog rješenja.

Kao što je bilo najavljeno u prošlom blogu kojeg je pisala grupa za azilante, ovaj će biti posvećen posjeti u Prihvatilište u Kutini.

Prihvatilište za tražitelje azila, izgrađeno u najhitnijem postupku, nalazi se na samom ulazu u Kutinu. „Gradnja ovog Prihvatilišta jest požarišna mjera“, riječi su voditelja Prihvatilišta kojeg sam na dolasku upoznala, dočaravajući time odnos hrvatskih vlasti prema problemu azila u RH, a poglavito u kontekstu očekivanog priljeva izbjeglica sa područja Magreba. Unatoč manjku prostora, djelatnici u Prihvatilištu ulažu velike napore kako bi se tražiteljima azila boravak ondje učinio što povoljnijim. Tražitelji azila sve čine dobrovoljno. Ako žele, mogu sudjelovati u aktivnostima koje im Prihvatilište nudi (radionice, sportske aktivnosti), mogu tražiti razgovor s Hrvatskim Pravnim centrom (HPC-om) i prevoditeljima, tražiti medicinsku pomoć i odlaziti u grad. Oni su slobodni te njihovo kretanje nije ograničeno. Iz tog razloga često se događa da tražitelji azila odluče nastaviti svoj put prema EU (gdje se tražiteljima azila pružaju veća materijalna sredstva i gdje postoje bolji standardi integracije nakon dobivanja statusa) , pa stupe u kontakt sa švercerima ljudi koji ih prebacuju preko granice.

Tako je od 150 zaprimljenih zahtjeva za azil od početka 2011. godine, pobjeglo njih četrdesetak. Među pobjeglima je i jedan tražitelj azila čiji je život u zemlji podrijetla bio u toj mjeri ugrožen da mu je dodjeljivanje statusa azilanta u RH bilo izvjesno. Njegov bijeg iz Prihvatilišta zatekao je sve djelatnike, pa tako i pravnice iz HPC-a. On im nije ničime dao naslutiti što planira, niti je imao kakvih pitanja, pa se kao razlog bijega u obzir uzima i njegova neinformiranost. Ipak, velika je vjerojatnost da će mu svaka zemlja pružiti azil.

Osim što znaju pobjeći, veći broj tražitelja azila lažno iskazuje o svojem identitetu i zemlji podrijetla. Tražitelji azila se, naime, po odbijanju dodjeljivanja Statusa, Zakonom ne smiju deportirati u zemlju podrijetla ako je u njoj ratno stanje, a Afganistan se takvim vodi. Tako se tražiteljima azila iz Afganistana, ako im ne bude odobren azil, dopušta da ilegalno izlaze iz RH i ulaze u druge države, a što ujedno predstavlja zakonsku prazninu. Upravo iz tih razloga, a uzimajući u obzir i dobru informiranost tražitelja azila o tome, veći ih broj lažno navodi da je iz Afganistana.

Ovih dana Pravna klinika radi na produbljivanju svoje suradnje s Hrvatskim pravnim centrom u cilju kooperativnosti i svojevrsnog obučavanja kliničara za samostalniji rad sa tražiteljima azila. Kako se postupak azila vodi pod okriljem Ministarstva unutarnjih poslova, za proširenje aktivnosti Klinike nužno je uređenje odnosa na razini Ministarstva. Potpisivanjem ugovora s istim Pravna bi se klinika formalno etablirala kao poseban subjekt u postupku azila u RH. Njegova realizacija u praksi značila bi sustavnije i efikasnije rješavanje tog problema, a na korist sviju. Kako bi realizacija u velikoj mjeri ovisila o spremnosti kliničara da aktivno djeluju, sigurni smo da se na povoljne rezultate ne bi dugo trebalo čekati!

Grupa za azilante