prava pacijenata

Na sljedećim linkovima se nalaze blogovi koji pokrivaju područja prava pacijenata i prava iz sustava socijalne skrbi.

Prava pacijenata u medicinskim postupcima

Kad se građani nađu u položaju pacijenta, borba sa zdravstvenim sustavom može im se činiti težom i nerazumljivijom od one na koju su spremni kad se pojavljuju pred sudovima u ulozi stranke. Osim što su pravna pravila razasuta po brojnim zakonskim i podzakonskim propisima, nerijetko su nerazumljiva pa je građanima samima teško procijeniti koja su njihova prava i obveze u konkretnom medicinskom postupku.

Temeljno je pravo svakog pacijenta biti informiran o medicinskoj usluzi kojoj će biti podvrgnut te dati na nju svoj izričit i valjan pristanak. Liječnik je dužan obavijestiti pacijenta o nizu bitnih pitanja:


naravi samog postupka

mogućim posljedicama koje iz njega mogu proizaći

očekivanom oporavku

preporukama za daljnji život, i slično.

Izuzetno je važno pravo pacijenta da bude obaviješten o alternativnim postupcima kako bi mogao samostalno odlučiti o vrsti postupka. U tom smislu, pacijent ima pravo i na drugo mišljenje ukoliko smatra da liječnikovo mišljenje ne odgovara njegovim potrebama. Tek pošto je liječnik dao pacijentu sve važne obavijesti, a pacijent je na medicinsku uslugu slobodno i izričito pristao, može se medicinski postupak provesti u djelo.


Kod postupaka u ordinacijama opće medicine pristanak se ne traži, no kod bolničkih postupaka potpisuje se poseban formular kojim se daje pristanak na medicinski postupak. Za djecu, osobe s duševnim smetnjama i osobe bez svijesti taj formular potpisuje njihov zakonski zastupnik. Važno je da pacijenti znaju da mogu zabraniti medicinski postupak na vlastitom tijelu, te da će liječnik koji ipak provede postupak koji je pacijent zabranio odgovarati za kazneno djelo samovoljnog liječenja.

Za zaštitu prava pacijenata, zakon pruža tri mogućnosti:


1. Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka

Liječnici u RH organizirani su Hrvatsku liječničku komoru koja nadzire rad liječnika. Ukoliko dođe do liječničke pogreške u medicinskom postupku ili pak liječnik prekrši neku drugu etičku ili pravnu dužnost, pacijent može podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Zahtjev se podnosi u pisanom obliku tajniku Komore. Kako bi Komora mogla odlučiti o takvom zahtjevu potrebno je u njemu navesti:


a. naziv tijela koje provodi postupak (to će uvijek biti Sud Komore)

b. ime i prezime liječnika protiv kojeg se pokreće postupak, podatke o specijalizaciji i užoj specijalizaciji tog liječnika te podatke o njegovom zaposlenju

c. ime i prezime pacijenta

d. opis tijeka liječenja (dakle, o čemu se zapravo radi)

e. vrijeme i mjesto izvršenja povrede i ostale okolnosti koje su potrebne da se povreda što točnije odredi

f. naziv disciplinske povrede te prijedlog da se liječnika proglasi odgovornim

g. dokaze te prijedlog o dokazima koje treba izvesti pred Sudom Komore, uz naznaku imena svjedoka i vještaka, spisa koje treba pregledati te predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz


Važno je što preciznije sastaviti zahtjev, kako ne bi bio odbačen zbog nedostatka potrebnih podataka. U ispunjavanju zahtjeva od pomoći mogu biti studenti-kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata.


2. Postupak za naknadu štete

Šteta koja može nastati kod pacijenta zbog nepravilnosti medicinskog postupka može biti izuzetno velika. Jedna od mnogobrojnih posljedica takvog postupka je gubitak zaposlenja ili prihoda od zaposlenja zbog nesposobnosti za rad. Pacijent koji nije nositelj polica o osiguranju života ili drugih polica osiguranja, može podnijeti tužbu za naknadu štete protiv liječnika. Ukoliko je nositelj neke od polica osiguranja, bitno je osiguravajućem društvu predati zahtjev za procjenu štete i uz njega svu bitnu dokumentaciju.


Studenti – kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata ovlašteni su pomagati u sastavljanju pismena pred tijelima uprave te u tom smislu mogu pomoći građanima u sastavljanju zahtjeva za procjenu štete. Međutim,oni nisu ovlašteni zastupati građane pred sudom, već je za to potrebna pomoć odvjetnika.


3. Kazneni postupak

U slučaju nepravilno obavljenog medicinskog postupka može doći do kaznene odgovornosti liječnika ukoliko su ostvarena obilježja kaznenog djela nesavjesnog liječenja. Da bi se pokrenuo postupak protiv liječnika potrebno je policiji ili državnom odvjetniku podnijeti kaznenu prijavu.


Studenti-kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata mogu pomoći građanima u sastavljanju takve kaznene prijave, bilo samostalno bilo uz suradnju Grupe za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenog djela.


Iako građani mogu birati između tri mogućnosti koje im se nude za zaštitu njihovih prava, o njima samima ovisi koju mogućnost će izabrati s obzirom na vlastitu poziciju. Upravo u odabiru jedne od tih mogućnosti mogu pomoći i studenti – kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata.

Informirani pristanak ugroženih skupina ljudi

Pacijent mora dati svoj pristanak za svaki medicinski zahvat koji se treba provesti.Da bi se pristupilo davanju takvog pristanka, potrebno da je liječnik pacijenta obavijesti o svim važnim okolnostima za donošenje te odluke – prirodi i tijeku samog postupka, kratkoročnim i dugoročnim posljedicama takvog postupka te o alternativi, ukoliko postoji. Na pacijentu je zatim da odabere željeni oblik medicinske usluge, a u tu svrhu može zatražiti i mišljenje drugog liječnika.


Međutim, da bi osoba mogla dati takav informirani pristanak, mora imati poslovnu sposobnost i određeni stupanj svijesti. Valjani pristanak ne mogu dati djeca, osobe s duševnim smetnjama, osobe lišene poslovne sposobnosti te osobe koje se nalaze u stanju nesvijesti. Za njih, pristanak daju zakonski zastupnici. To mogu biti roditelji, posvojitelji ili skrbnici, ovisno o tome radi li se o potpuno poslovno sposobnim osobama ili pak potpuno ili djelomično poslovno nesposobnim osobama. Važno je napomenuti da se poslovna sposobnost stječe navršenjem osamnaeste godine života. Iznimno djeca nakon šesnaeste godine života mogu steći poslovnu sposobnost ukoliko stupe u brak.. No, djecu će redovito zastupati roditelji ili posvojitelji, a ako njih nema - skrbnik. Za osobe s duševnim smetnjama predviđen je poseban postupak u kojem se utvrđuje mogu li samostalno dati valjani pristanak. Ako se u tom postupku utvrdi da nisu za to sposobni, za njih će pristanak dati zakonski zastupnik.


Iako su punoljetne osobe potpuno poslovno sposobne, u nekim situacijama neće biti sposobne brinuti se za svoja prava i interese ili će štetiti pravima i interesima drugih osoba. Najčešće će to biti slučajevi duševnih smetnja. No, sama činjenica da je osobi dijagnostificirana duševna bolest, ne znači da ona automatski gubi poslovnu sposobnost. Poslovnu sposobnost može oduzeti samo sud i to na prijedlog bliskih srodnika ili nadležnog centra za socijalnu skrb. Ako sud donese rješenje o (potpunom ili djelomičnom) lišenju poslovne sposobnosti imenovati će i skrbnika. Taj će skrbnik davati pristanak za medicinski zahvat umjesto osobe lišene poslovne sposobnosti.


Zakonski zastupnici pozvani su da u medicinskom postupku daju pristanak umjesto djece, osoba s duševnim smetnjama, osoba lišenih poslovne sposobnosti te osoba bez svijesti. Sve informacije koje je liječnik inače obvezan dati pacijentu, dužan je dati zakonskim zastupnicima. Zakonski su zastupnici ti koji su ovlašteni tražiti mišljenje drugog liječnika, odbiti medicinski zahvat, ukoliko smatraju da on nije u interesu pacijenta čije interese i prava zastupaju. Ipak, ako liječnik smatra da zakonski zastupnik ne nastupa u interesu zastupanog, dužan je o tome obavijestiti nadležan centar za socijalnu skrb kako bi on ili, u ozbiljnijim situacijama, sud odlučio o početku, odnosno nastavku ili prestanku liječenja. To nije samo njegova pravna, već i etička dužnost te u suprotnom može stegovno, prekršajno, ali i kazneno odgovarati.


U svakom slučaju, ove posebne kategorije osoba koje se podvrgavaju medicinskom postupku moraju biti na odgovarajući način obaviještene o namjeravanom provođenju postupka. Naravno, to se ne odnosi na osobe bez svijesti koje nisu u mogućnosti biti informirane prije samog postupka, s obzirom na hitnost situacije. Međutim, djecu, osobe s duševnim smetnjama te osobe lišene poslovne sposobnosti treba obavijestiti o postupku u onolikoj mjeri koliko su to u mogućnosti shvatiti. Izraze li veliko nezadovoljstvo postupkom, a koje nije posljedica uobičajenog straha, liječnik bi trebao posumnjati u sukob interesa zakonskog zastupnika i djeteta (odnosno osobe s duševnom smetnjom) te o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb. Ukoliko se dijete, osoba s duševnom smetnjom ili osoba lišena poslovne sposobnosti protivi dobijanju informacija o medicinskom postupku, informacije se nipošto ne smiju dati. Pravo je tih osoba, unatoč osjetljivom stanju, odbiti primanje takvih informacija. Takvo odbijanje ne utječe na davanje pristanka za medicinski postupak.


Iako ne postoji direktna pravna dužnost, u medicinskim postupcima trebalo bi u što većoj mjeri uzimati u obzir mišljenje djeteta, osoba s duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti. Medicinski postupci moraju se obavljati u njihovom interesu pa je potrebno uvažiti njihovo mišljenje kad su ga oni barem djelomično sposobni izraziti.


Grupa za prava pacijenata

Neubrojivost i poslovna nesposobnost u medicinskim postupcima

Često će od sposobnosti osobe za rasuđivanje i od njezine poslovne sposobnosti ovisiti može li valjano sklopiti određeni ugovor, kazneno odgovarati i slično. Iznimka nije ni pristanak na određeni operativni zahvat ili drugi oblik liječenja – da bi osoba mogla pristati na liječenje, ona mora biti ubrojiva i poslovno sposobna. No, između ubrojivosti i poslovne sposobnosti postoji velika razlika.


Ubrojiva ili sposobna za rasuđivanje je svaka osoba koja je sposobna shvatiti značenje svojih postupaka i posljedice koje iz njih proizlaze. Što to konkretno znači, ovisit će od slučaja do slučaja. Tako će kod sklapanja ugovora ubrojivost značiti shvaćanje kakva se obveza preuzima ugovorom i kakve mogu biti posljedice u slučaju neispunjenja preuzete obveze. U medicinskim postupcima, biti ubrojiv znači shvaćati značenje pristanka na liječenje i posljedice koje bi iz tog liječenja mogle proizaći, a o samom liječenju, ali i posljedicama, daljnjem liječenju, oporavku i slično, dužan je pacijenta obavijestiti sam liječnik. Nije li osoba u stanju shvatiti sve navedeno, ona je neubrojiva. Razlozi za takvu nesposobnost mogu biti različiti, no uglavnom se radi o duševnoj bolesti (npr. shizofrenija, manično-depresivna psihoza i sl.), privremenoj duševnoj poremećenosti (npr. patološka opitost kod koje osoba zbog ozljede mozga ne podnosi alkohol), nedovoljnom duševnom razvitku (različiti stupnjevi duševnog invaliditeta) i drugim duševnim smetnjama (npr. PTSP). Čak ako se ne radi ni o jednom od navedenih uzroka, to i dalje ne mora značiti da je sposobna za rasuđivanje. Također, sama činjenica da je osoba duševni bolesnik, ne mora značiti da nije sposobna za rasuđivanje. U procjeni je li osoba ubrojiva ili ne, važan je samo trenutak kada osoba treba sklopiti ugovor, dati pristanak na liječenje itd. Tako će shizofreničar koji je u trenutku sklapanja ugovora bio svjestan obveze koju na sebe preuzima, iako to možda inače nije, sklopiti valjan ugovor, bez obzira što je duševni bolesnik.


Poslovno sposobna osoba je svaka punoljetna osoba. No, njezina poslovna sposobnost može biti ograničena ili čak u potpunosti oduzeta u posebnom izvanparničnom postupku za potpuno ili djelomično lišenje poslovne sposobnosti. Sud će u tom postupku ocijeniti je li osoba u stanju brinuti se za svoja prava i interese, odnosno šteti li pravima i interesima trećih osoba. Ovisno o tome u kojoj mjeri osoba nije u stanju brinuti se za sebe ili šteti drugima, lišenje poslovne sposobnosti bit će potpuno ili djelomično. Potpuno će se lišiti poslovne sposobnosti osoba koja se uopće, ni u kojoj životnoj situaciji, nije sposobna brinuti se za svoje interese. Njoj će centar za socijalnu skrb postaviti skrbnika koji će umjesto nje sklapati ugovore, davati pristanak za liječenje i slično. Osoba koja se samo djelomično lišava poslovne sposobnosti, lišava se poslovne sposobnosti samo u određenim životnim situacijama. I njoj će centar za socijalnu skrb postaviti skrbnika, ali on se neće brinuti o svim njenim interesima, već samo o onima navedenim u rješenju suda o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti. Ako bi sud, na primjer, u rješenju označio kako osoba nije sposobna sklapati ugovore jer je rasipna i često se prezadužuje, ugovore će za nju, a u njenom interesu, sklapati skrbnik, no pristanak za liječenje dat će sama osoba, a ne njen skrbnik. Sama činjenica da je osoba duševni bolesnik ne dovodi nužno do lišenja poslovne sposobnosti. Za neubrojivost je ključan trenutak, a kod lišenja poslovne sposobnosti trajno stanje. To znači da će za lišenje poslovne sposobnosti biti potrebna trajna nesposobnost za sklapanje ugovora, za davanje pristanka za liječenje i slično.


Razlikovanje između neubrojivosti i poslovno nesposobnosti važno je za medicinske postupke jer se davanje pristanka za liječenje osobe s duševnom smetnjom razlikuje od davanja pristanka za liječenje poslovno nesposobne osobe.


Osoba koja je potpuno lišena poslovne sposobnosti nikad neće moći samostalno dati pristanak za liječenje. Za nju će pristanak dati njen skrbnik. Osoba koja je djelomično lišena poslovne sposobnosti moći će dati valjan pristanak samo ako joj to rješenjem suda nije zabranjeno. Ako po rješenju ne smije samostalno dati pristanak za liječenje, za nju će ga dati njen skrbnik, kao i kod potpuno poslovno nesposobne osobe.


Kod osobe s duševnom smetnjom, situacija je drukčija. Njezina sposobnost za davanje pristanka prosuđuje se u trenutku davanja samog pristanka. Osoba s duševnim smetnjama koja može razumjeti prirodu, posljedice i opasnost predloženoga liječničkog postupka i koja na osnovi toga može donijeti odluku i izraziti svoju volju može dati valjan pristanak za liječenje. Mogućnost razumijevanja procijenit će doktor medicine ili psihijatar u vrijeme kad ta osoba donosi odluku. Nije li ona u stanju dati takav pristanak, odnosno ako je neubrojiva ili nesposobna za rasuđivanje, za nju će pristanak dati njezin zakonski zastupnik. To će redovito biti roditelji ili posvojitelji. No, ako je osoba s duševnom smetnjom ujedno osoba lišena poslovne sposobnosti, neće se ocjenjivati mogućnost davanja pristanka. U tom će slučaju pristanak dati skrbnik, kao i kod svake druge poslovno nesposobne osobe, neovisno o tome zašto je osoba lišena poslovne sposobnosti i je li ona u trenutku davanja pristanka doista bila u mogućnosti shvatiti značenje pristanka.

Pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji

U Republici Hrvatskoj prava pacijenata uređena su prvenstveno Zakonom o zaštiti prava pacijenata (ZOZPP; NN 169/04, 37/08), ali i brojnim drugim propisima. Jedno od pacijentovih prava u ostvarivanju zdravstvene zaštite jest i pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji.


Medicinska dokumentacija jest dokument o tijeku bolesti i liječenja pacijenta, odnosno o zdravstvenom stanju pacijenta, načinu rada na mjestu pružanja zdravstvene zaštite te uputa danih u svrhu ostvarivanja pacijentovih prava na zdravstvenu zaštitu, koji je nastao u zdravstvenoj ustanovi i koji je potpisan od ovlaštenog zdravstvenog radnika (najčešće liječnika, ali može se raditi i o npr. medicinskim sestrama). To mogu biti pisani dokumenti, ali i dokumenti na CD-u ili drugom mediju, npr. otpusno pismo, liječničko uvjerenje, rendgenski snimci, rezultati laboratorijskih pretraga, uputnice, operacijske liste, CT nalazi, anamneze, potvrda o smrti i sl.


Obavijesti o svome zdravstvenom stanju, pregledima i zahvatima, tijeku pružanja zdravstvene zaštite, preporučenom načinu života, pravima iz zdravstvenog osiguranja itd. pacijent može usmeno zatražiti od liječnika koji je pacijentu pružio neku zdravstvenu uslugu (čl. 8-9). Pravo na obaviještenost ima i pacijent s umanjenom sposobnošću rasuđivanja, u skladu s dobi, odnosno s fizičkim, mentalnim i psihičkim stanjem (čl. 13). Pacijent ima pravo odbiti primitak navedenih obavijesti pisanom i potpisanom izjavom, osim u slučaju bolesti kojom bi mogao ugroziti zdravlje drugih (čl. 14).


Na zahtjev pacijenta, liječnik je obvezan pacijentu dati na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na dijagnostiku i liječenje njegove bolesti. Također, pacijent ima pravo zahtijevati presliku medicinske dokumentacije o svom trošku (čl. 23).


Pacijent jedini ima pravo na pristup dokumentaciji, a ne i članovi njegove obitelji ili neke druge osobe. Time se štiti privatnost pacijenta te povjerljivost osjetljivih podataka. Međutim, u dvije situacije će i druge osobe imati pravo na uvid u dokumentaciju. Prva od njih je kad pacijent ovlasti druge osobe da traže uvid. Druga je slučaj kada određene treće osobe iznimno imaju pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju pacijenta i bez njegove suglasnosti. Tako je, primjerice, liječnik dužan medicinsku dokumentaciju na zahtjev predočiti ministarstvu nadležnom za zdravstvo, tijelima državne uprave, Hrvatskoj liječničkoj komori ili sudbenoj vlasti (Zakon o liječništvu, čl. 23). Najčešće će to biti uvid na temelju sudskog naloga u postupcima pred sudom.


Nakon smrti pacijenta pravo na uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju stječu članovi uže obitelji (bračni drug, izvanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra) te zakonski zastupnik odnosno skrbnik pacijenta, osim ako je pacijent to za života izričito zabranio. Da bi takva izjava bila valjana, ona mora biti ovjerena od javnog bilježnika koji je tada dužan cjelovito informirati pacijenta o značenju takve izjave. Osim uvida u dokumentaciju, navedene osobe imaju i pravo na presliku dokumentacije o svom trošku (čl. 24).


Ovo pravo zaštićeno je do te mjere da će zdravstvena ustanova, odnosno odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi, prekršajno odgovarati ako pacijentu ili drugoj osobi koju ovlasti uskrati pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju (čl. 41). Osim prekršajne odgovornosti, postoji i disciplinska odgovornost liječnika, a ako pacijent zbog uskrate uvida trpi štetu, moguć je i postupak za naknadu štete.



Grupa za zaštitu prava pacijenata

Novčana naknada za nezaposlene

Čestim izmjenama i dopunama pravnih propisa i pritom nepažnjom zakonodavca može doći do situacija u kojima dva ili više propisa nisu usklađena što posljedično dovodi do nemalih poteškoća za građane. Slijedi opis jednog takvog slučaja i u konačnici ipak zadovoljavajućeg rješenja zakonodavca.


Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti uređuje, između ostaloga, pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Zakon propisuje kako nezaposlena osoba koja je provela na radu više od 32 godine ima pravo na novčanu naknadu sve do ponovnog zaposlenja, odnosno da to pravo prestaje ispunjenjem uvjeta za starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu te u drugim Zakonom navedenim slučajevima.


Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik (žena) kada navrši 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža.


Kako bi se napravio odmak od samog navođenja odredaba zakona, a problematika objasnila na primjeru, ističe se sljedeća situacija. Ženska osoba, s upravo navršene 53 godine života te s 32 godine mirovinskog staža podnosi, povodom prestanka radnog odnosa, 1.1.2010. godine zahtjev Hrvatskom zavodu za zapošljavanje za ostvarenje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Zahtjev joj se odobrava s obzirom da je provela na radu više od 32 godine. Stranci se konkretno odobrava pravo na novčanu naknadu u trajanju od 2 godine s obzirom da će 1.1.2012. napuniti 55 godina života i time ispuniti uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu.


Međutim, Zakon o mirovinskom osiguranju je izmijenjen pa pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik (žena) kada navrši (u 2012. godini) 55 godina i 6 mjeseci života i 30 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža (a ne 55 godina).


Što to znači za žensku osobu iz gore navedene situacije? Ona će 1.1.2012. izgubiti pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti s obzirom da ga je stekla temeljem Zakona o posredovanju pri zapošljavanju, a taj zakon ne predviđa produženje prava na navedenu naknadu za njezin slučaj. Po situaciji iz trenutka kada joj je HZZ odobrio pravo na novčanu naknadu, nemogućnost produženja toj osobi ne bi predstavljala problem jer bi 1.1.2012. ionako stekla pravo na prijevremenu starosnu mirovinu. No, kako se u međuvremenu promijenio Zakon o mirovinskom osiguranju, ona će uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu steći tek 1.7.2012. To znači da od 1.1.2012. do 1.7.2012. neće imati pravo niti na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti niti na prijevremenu starosnu mirovinu, dakle bit će 6 mjeseci bez prihoda!


Zbog tog je razloga Zakon o posredovanju pri zapošljavanju izmijenjen. U njemu je propisano kako će se nezaposlenoj osobi (ženi) koja je ostvarila pravo na novčanu naknadu do zaposlenja ili nastupa neke od okolnosti propisane Zakonom produžiti pravo na novčanu naknadu do ispunjenja uvjeta godina starosti za stjecanje prava za prijevremenu starosnu mirovinu (ako ispunjava uvjet ostvarenog mirovinskog staža). Time ženska osoba iz navedenog slučaja ipak neće ostati bez prihoda 6 mjeseci s obzirom da će moći primati novčanu naknadu do trenutka ispunjenja uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu. Zahtjev za ostvarenje prava na novčanu naknadu se, važno je napomenuti, mora podnijeti nadležnoj područnoj službi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u roku od 30 danaod dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju pri zapošljavanju.

Novi položaj pacijenta u reformiranom i informatiziranom zdravstvu

Tehnologija mijenja postojeći sustav zdravstva na koji smo navikli. U Hrvatskoj većduže traje informatizacija sustava primarne zdravstvene zaštite, kao i bolničkog sustava, no ta informatizacija nije značila da se pacijenti nužno moraju informatički opismeniti. I daljnjom informatizacijom zdravstva to se ne bi promijenilo.



Zaštita podataka i povijest bolesti


Sa strane zaštite i dostupnosti zdravstvenih podataka pacijenta, putem eZdravstvenog kartona, navodi se kako će se podaci o zdravstvenom stanju osobe, odnosno njen zdravstveni karton spremati u kriptiranim šiframa, zaštićenom informacijskom sustavu. Ti podaci iz elektronskog zdravstvenog kartona bit će dostupni samo izabranom liječniku ili njegovoj zamjeni.


Cijela povijest bolesti bit će sadržana u elektronskom zdravstvenom kartonu pa nema govora o tome da bi sada svi liječnici imali pristup povijesti bolesti pacijenta. Svi zdravstveni djelatnici u informacijski sustav ulazit će sa svojim "pametnim karticama", ali to im neće omogućavati da vide sadržaj elektronskog zdravstvenog kartona pacijenta.



Naručivanje i liste čekanja


Vezano za eNaručivanje pacijenata, aktualno se navodi, kako će umreženjem svih javnih bolnica u informacijski sustav elektronsko naručivanje postati transparentnije i brže.


Ministar zdravlja, Rajko Ostojić, odlučio je liste čekanja konkretnim mjerama učiniti preglednijim, skratiti ih i napokon dobiti točne podatke o tome koliko pacijenata čeka na zakazane preglede, te bi sukladno najavama vrlo skoro svaki pacijent imao uvid u stvarno stanje, a liste čekanja bi se smanjile.


U najavi je i da bi svaka bolnica imala radnu skupinu od najmanje dva člana koja bi upravljala listama čekanja. Oni bi bili zaduženi za komunikaciju s Ministarstvom zdravlja i HZZO-m, te bi se podaci svakodnevno ažurirali. Zadatak radnih skupina bio bi da sve pacijente s lista čekanja nazovu tri-četiri dana prije kako bi potvrdili dolazak ili otkazali.


Uvela bi se i nacionalna eLista čekanja, kojom će se povezati svi punktovi, tako da više neće biti moguće da se jedan pacijent naruči u više bolnica za isti pregled. Tako će se eliminirati dvostruko naručene pacijente i prikazati stvarno stanje na listama čekanja.


U skorije vrijeme uvelo bi se i eNaručivanje u primarnu zdravstvenu zaštitu. Svaki pacijent tako će svoj termin moći dobiti od obiteljskog liječnika koji će pretražiti bazu i ponuditi pacijentu termine koji mu odgovaraju.



Podizanje lijekova


Moći podići lijek, samo uz zdravstvenu iskaznicu, bez papirnatog recepta, u bilo kojoj ljekarni, dobra je strana eRecepta. I eUputnica znači smanjenje bolničke administracije, te u organizaciju zdravstva unosi određene pozitivne aspekte, primjerice, liječnik će poslati Euputnicu za pretrage u laboratoriju pacijenta, a nalaz će dolaziti elektronskim putem liječniku. Nakon davanja npr. uzorka krvi u laboratoriju, rezultati će stići liječniku pacijenta, te neće biti potrebe da ih pacijent diže.



Kako ovo sve utječe na prava pacijenata?


Ono što se može reći uvidom u te inovacije u zdravstvenom sustavu jest da one načelno ni na koji način ne okrnjuju pravo na privatnost pacijenta. Informacijski stručnjaci tvrde da su veze kojima komuniciraju zdravstveni djelatnici, kao i podaci u vezi sa pacijentom, višestruko zaštićeni, a pacijenti i nadalje zadržavaju svoja ranija prava, koja njihovu osobnost višestruko štite. Odnos s liječnikom ostaje i nadalje osoban, a eventualna se povreda pacijentove osobnosti, od bilo kojeg sudionika u novom e-sustavu i nadalje štiti Ustavom, zakonom i drugim propisima, kao i do sada.


Građanska odgovornost zdravstvenih radnika

Obzirom na problematiku i teške posljedice koje mogu biti prouzročene medicinskom intervencijom veoma je važno uputiti javnost u mogućnosti koje postoje u takvim slučajevima.


Zakon o zaštiti prava pacijenata u čl. 29. navodi da pacijent ima pravo na naknadu štete sukladno općim propisima obveznog prava. Slično je uređeno i Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini koju je RH ratificirala 2003., a kojom se pacijentu jamči pravo na naknadu štete koja se prouzroči medicinskom intervencijom. Neupitno je dakle, da je potrebno pacijentu ili članu njegove obitelji naknaditi određenu štetu ukoliko prilikom pružanja zdravstvene usluge nastanu neželjene posljedice, .


Zakon o zdravstvenoj zaštiti navodi mogućnost (ne i obvezu zdravstvenih radnika), osiguranja od odgovornosti za štetu koju bi mogli uzrokovati obavljanjem zdravstvene djelatnosti.


Za postojanje predviđenih prava pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti ispunjene kumulativno. Te pretpostavke su:


1. štetna radnja štetnika,


2. šteta na strani oštećenika,


3. uzročna veza između štetne radnje i štete te


4. protupravnost štetne radnje.


+ krivnja


Što se tiče štetne radnje, medicinskoj je struci prepušteno utvrditi što je učinjeno po pravilima struke, a što ne. Nije odlučno pravno, nego medicinsko mjerilo koje je manje rigidno. Pri tome je važno uzeti u obzir okolnosti u kojima je donesena stručna odluka, jer liječnik nekada u trenutku mora odlučiti o izboru metode. Za zdravstvene radnike je karakteristično da se kao objektivno mjerilo za utvrđivanje profesionalne pažnje uzima tzv. objektivno mjerilo. Ono se utvrđuje dvojako, kako prema osobama iz istog profesionalnog kruga, tako i prema konkretnim okolnostima u kojima se intervencija odvija. Veća opasnost i veći rizik zahtijevaju veću pažnju, a hitnost i nužnost zahvata opravdavaju niži standard pažnje.


Kada se govori o protupravnosti, protupravnom se ne smatra ona radnja koja je poduzeta u cilju liječenja sukladno dostignuću medicinske znanosti i struke te uz pristanak pacijenta. Pristanak pacijenta isključuje protupravnost pod uvjetom da je pravno valjan i da su zahvati izvedeni u onom opsegu u kojem je pristanak i dan. Međutim, pristanak ne isključuje protupravnost liječnika ukoliko su nastupile posljedice zbog nastajanja liječničke greške. U slučaju neuspješnog zahvata bez pristanka pacijenta odgovara zdravstveni radnik za svu prouzročenu štetu makar je zahvat izveden prema pravilima struke. Koncepcija instituta informirani pristanak temelji se na pravu pacijenta o informiranosti o svom zdravstvenom stanju te na pravu o prihvaćanju ili neprihvaćanju prijedloga liječnika.


Krivnja zdravstvenog radnika je jedna od najvažnijih pretpostavki odgovornosti. Slučajevi namjernog ozljeđivanja pacijenta su vrlo rijetki, stoga se najčešće odgovornost temelji na nepažnji u odstupanju koja može biti gruba (krajnja) nepažnja i obična nepažnja.


Sukladno čl. 154 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, krivnja štetnika se presumira. Štetnik (zdravstveni radnik) mora dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupio prema pravilima struke. Da se oslobodi odgovornosti, dovoljno je da zdravstveni radnik dokaže kako je prilikom pružanja zdravstvene usluge primjenjivao pravila zdravstvene struke pažnjom dobrog stručnjaka. Kao pomoćno sredstvo u dokazivanju sudu pomažu medicinski vještaci koji daju svoja stručna objašnjenja i tumačenja.


Povrede koje zdravstveni radnici mogu počiniti prilikom pružanja zdravstvene zaštite su:


- Povreda pravila zdravstvene struke


- Povreda obveze pružanja hitne medicinske pomoći


- Povreda prava na tjelesni integritet pacijenta


- Povreda obveze sklapanja ugovora o pružanju zdravstvene zaštite


- Odgovornost za štetu koja je uzrokovana medicinsko-tehničkom opremom


Ukoliko je, dakle, šteta posljedica krivnje medicinskog djelatnika, svatko kome je takva šteta prouzročena, ima pravo na naknadu iste, uz ispunjavanje općih pretpostavaka odgovornosti za štetu.


Ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju

Vođeni čestim upitima naših stranaka, donosimo pregled najvažnijih odredbi o dopunskom zdravstvenom osiguranju.


Opći uvjeti ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju utvrđeni su na osnovi Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju (članci 11.-16.) te Pravila uspostavljanja i provođenja dopunskog zdravstvenog osiguranja (članak 4., stavak 4.).


Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i ponuditelj sklapaju ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju koji se sastoji od police i Općih uvjeta. Za odnose između ugovornih strana, koji nisu uređeni Općim uvjetima, primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima.


Osiguranikom mogu postati samo osigurane osobe koje su navršile 18 godina života te koje prema Zavodu nemaju nepodmirenih tražbina, odnosno dospjelih (neplaćenih) premija iz važeće ili prethodnih polica dopunskog zdravstvenog osiguranja sklopljenih sa Zavodom. Samostalni obveznici uplate doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje mogu postati osiguranicima ukoliko su Zavodu u cijelosti podmirili te doprinose.


Ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju sklapa se na osnovi ponude ponuditelja. Ponuda vrijedi 8 dana od dana kada je Zavod zaprimi te ju obvezno potpisuje osoba koja želi postati osiguranikom. Police moraju u potpunosti odgovarati podacima iz ponude. Ako se podaci u polici bitno razlikuju od onih iz ponude, ugovaratelj ili osiguranik mogu u roku od 30 dana nakon primitka police od Zavoda (pisanim putem) zatražiti ispravak police. Ukoliko se to ne učini u zadanom roku, vrijedi sadržaj police. Bitna razlika ponude i police je u imenu i prezimenu osiguranika, imenu i prezimenu (nazivu) ugovaratelja, adresi ugovaratelja i datumu rođenja osiguranika.


Ugovor se sklapa na godinu dana s mogućnošću produljenja na novo razdoblje od godinu dana. Osiguranje prestaje i prije isteka roka utvrđenog policom u slučaju:


smrti osiguranika (danom smrti)

gubitka/promjene statusa osiguranika/osigurane osobe Zavoda (danom gubitka, tj. promjene statusa)

raskida ugovora

otkaza ugovora (istekom otkaznog roka)

odustanka od ugovora (od dana početka važenja police pod uvjetom da nije uplaćena dospjela premija)

nastavnog osiguranja (danom sklapanja novog ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju)

gubitka prava na policu na teret državnog proračuna Republike Hrvatske

Osiguranik ostvaruje prava iz osiguranja putem važeće iskaznice, tj. na osnovi iskaznice ukoliko do početka važenja police nije došao u posjed iskaznice.


Plaćanje premije i posljedice neplaćanja


Zavod će o dospjelim, a neplaćenim premijama izvijestiti ugovaratelja pisanom opomenom. Na zakašnjele uplate premija će se obračunati zakonske zatezne kamate. Osiguravatelj je obvezan prihvatiti premiju od svake osobe koja za to ima pravni interes.


Besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje


Građani kojima će se dopunsko zdravstveno osiguranje platiti iz državnog proračuna su osigurane osobe iz članka 6. točke 12. – 20., točke 25., 26., članka 9. stavka 3., članka 13. i 59. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju teprema izmijenjenom Zakonu o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju:


hrvatski ratni vojni invalidi, članovi njihovih obitelji (kao i osigurane osobe kojima je priznato svojstvo ratnoga vojnog invalida, mirnodopskoga vojnog invalida i civilnog invalida rata prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata)

osobe s invaliditetom i druge osobe kojima se priznaje pravo na pomoć i njegu u obavljanju većine ili svih životnih funkcija prema posebnim propisima, kojima je priznato pravo na osobnu invalidninu prema posebnim propisima, koje imaju najmanje 80% tjelesnog oštećenja prema propisima o mirovinskom osiguranju ili prema drugim posebnim propisima, te ostale osobe s invaliditetom s tjelesnim ili intelektualnim oštećenjem

dobrovoljni davatelji krvi s preko 35 davanja (muškarci), odnosno preko 25 davanja (žene)

redovni učenici i studenti stariji od 18 godina

hrvatski branitelji iz Domovinskog rata s utvrđenim oštećenjem organizma od najmanje 30%

kao i osobe čiji ukupan prihod u prethodnoj kalendarskoj godini po članu obitelji ne prelazi 45,59 posto proračunske osnovice (iznimno umirovljenik samac ima pravo na plaćanje premije iz državnog proračuna ako njegov prihod u prethodnoj kalendarskoj godini nije veći od 58,31% proračunske osnovice)

Raskid ugovora


Do njega će doći ukoliko ugovaratelj ne plati dospjelu premiju do ugovorenog roka, niti to učini druga zainteresirana osoba. Zavod će raskinuti ugovor nakon isteka tridesetog dana od dana kada je ugovaratelju uručeno preporučeno pismo Zavoda kojim ga se opominje da plati dospjelu premiju. Taj rok ne može isteći prije nego istekne rok od 60 dana od dospijeća premije (u svakom slučaju će se ugovor raskinuti ako premija nije plaćena u roku od 90 dana nakon njezina dospijeća). U slučaju raskida ugovora ugovaratelj se Zavodu obvezuje platiti ugovornu kaznu u visini iznosa premije pripadajuće nerealiziranom dijelu osiguravateljnog razdoblja. Ugovor je ništavan ukoliko je u trenutku njegovog sklapanja već nastao osigurani slučaj ili je bilo izvjesno da će nastupiti, osim ako Odlukom o polici nije drugačije utvrđeno (tada će se uplaćena premija vratiti ugovaratelju umanjena za troškove osiguravatelja).


Otkaz ugovora


Ugovaratelj može otkazati ugovor uz otkazni rok od tri mjeseca za koje je vrijeme obvezan podmiriti pripadajuću premiju.


Odustanak od ugovora


Ugovaratelj može odustati od ugovora do dana početka osiguranja pod uvjetom da nije uplatio dospjelu premiju.


Produljenje osiguravateljnog razdoblja


Nakon isteka osiguravateljnog razdoblja od godine dana ugovor će se smatrati važećim i za naredno razdoblje od jedne godine (u skladu s Općim uvjetima), osim ako se osiguranik/ugovaratelj u roku od najkasnije 60 dana prije isteka ugovorenog razdoblja pisano izjasni da ne želi produljenje sklopljenog ugovora. Isto neće vrijediti za osiguranike koji ostvaruju policu na teret sredstava državnog proračuna RH. Njima se polica ne produžuje automatski već HZZO treba prvo utvrditi postoje li uvjeti za njezino produženje. Ako potrebni podaci nisu dostupni HZZO-u, pribavit će ih sam osiguranik, najkasnije do isteka trenutno važeće police.


Nastavno osiguranje


Ono se sklapa kada osiguranik želi nastaviti dopunsko zdravstveno osiguranje pod drugim uvjetima koji zahtijevaju sklapanje novog ugovora ili kada se mijenja ugovaratelj. Može se sklopiti temeljem pisane (najkasnije 40 dana prije željenog dana novog osiguranja), usmene i e-ponude (najkasnije 30 dana prije željenog dana novog osiguranja).


Naknada štete


Za štetu Zavodu odgovaraju ugovaratelji:


1. s kojima je raskinut ugovor jer nisuplatili dospjelu premiju do ugovorenog roka, niti je to učinila koja druga zainteresirana osoba, poduvjetom da je iznos štete viši od iznosa premije pripadajuće razdoblju osiguranja prije dana raskida ugovora (za razliku između iznosa štete i premije)


2. koji su otkazali ugovor uz otkazni rok od tri mjeseca za koje su vrijeme obvezni podmiriti pripadajuću premiju, ukoliko je iznos štete viši od iznosa premije pripadajuće razdoblju osiguranja (za razliku između iznosa štete i premije)


Ugovorne strane rješavat će sva sporna pitanja sporazumno, a ako to nije moguće, nadležan je stvarno nadležni sud prema sjedištu ugovaratelja.

Pravo na smještaj uz dijete za vrijeme bolničkog liječenja

1. Cjelodnevni smještaj uz dijete


Radi se o pravu na cjelodnevni (24-satni smještaj) koje se ostvaruje ovisno o odgovarajućim smještajnim kapacitetima ustanove.


Pravo ostvaruje osigurana osoba:

majka djeteta pod uvjetom da je jedina prehrana djeteta majčino mlijeko, odnosno da postoji potreba dojenja djeteta, a što utvrđuje izabrani doktor djeteta, odnosno doktor bolničke ustanove u kojoj se dijete liječi,

jedan od roditelja djeteta s teškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz i mišljenje nadležnog tijela vještačenja, a na prijedlog odjelnog doktora ugovorne bolničke ustanove u kojoj se dijete liječi.

VAŽNO: roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz, mišljenje i ocjenu nadležnog tijela vještačenja ima pravo na cjelodnevni smještaj uz dijete bez obzira na dob djeteta.


Pravo se ostvaruje na osnovi uputnice za bolničko liječenje djeteta na kojoj se naznačuje potreba cjelodnevnog smještaja majke uz dijete radi dojenja odnosno potreba cjelodnevnog smještaja roditelja uz dijete s teškoćama u razvoju,


Osigurana osoba koja ostvaruje pravo na smještaj nije obvezna sudjelovati u troškovima zdravstvene zaštite, a osiguranik koji u skladu s odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju može ostvariti pravo na naknadu plaće, za vrijeme tog smještaja ima pravo na naknadu plaće na ime bolovanja zbog njege djeteta.



2. Dnevni smještaj uz dijete


Radi se o pravu na dnevni smještaj (ne i noćenje).


Pravo pripada jednom od roditelja, pod uvjetom:


da je dijete mlađe od 5 godina

da se nalazi na bolničkom liječenju u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi za liječenje djece oboljele od akutnih bolesti

VAŽNO: roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz, mišljenje i ocjenu nadležnog tijela vještačenja ima pravo na dnevni smještaj uz dijete bez obzira na dob djeteta, ako je to predložio odjelni doktor bolnice u kojoj se dijete liječi



3. Pravo na smještaj uz dijete oboljelo od maligne bolesti


Osigurana osoba - jedan od roditelja djeteta mlađeg od 18 godina, oboljelog od maligne bolesti, koje se nalazi na bolničkom liječenju u ugovornoj bolničkoj ustanovi (klinički bolnički centar, klinička bolnica, klinika) koja liječi djecu oboljelu od malignih bolesti ima pravo, ovisno o smještajnim kapacitetima ugovorne bolničke ustanove, na smještaj uz dijete za vrijeme njegovog bolničkog liječenja, a na osnovi iste uputnice kojom je dijete upućeno na bolničko liječenje.


Osigurana osoba koja ostvaruje pravo na smještaj nije obvezna sudjelovati u troškovima zdravstvene zaštite, a osiguranik koji u skladu s odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju može ostvariti pravo na naknadu plaće, za vrijeme tog smještaja ima pravo na naknadu plaće na ime bolovanja zbog njege djeteta.


Ako bolnica nema kapaciteta za smještaj roditelja, a mjesto prebivališta roditelja je udaljeno od mjesta sjedišta zdravstvene ustanove u kojoj se dijete nalazi za više od 30 kilometara, HZZO roditeljima priznaje pravo na naknadu troškova smještaja. Radi ostvarivanja tog prava potrebno je da bolnica nakon završetka liječenja ispuni tiskanicu pod nazivom "Potvrda o boravku roditelja uz dijete na bolničkom liječenju" i dostavi ju u nadležni područni ured HZZO-a koji će izvršiti naknadu troškova roditeljima. Naknadu troškova moguće je izvršiti do visine iznosa dnevnice za Hrvatsku, odnosno u visini od 170,00 kuna po danu.


4. Pravo na smještaj uz dijete u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju


Na prijedlog izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, a na osnovi mišljenja doktora specijalista određene specijalnosti, liječničko povjerenstvo područnog ureda Zavoda iznimno može odobriti boravak uz dijete u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju osiguranoj osobi - jednom od roditelja ili osobi koja skrbi o djetetu u sljedećim slučajevima:


kada se provodi točno određen i utvrđen programa "mama - dijete" za izobrazbu roditelja, odnosno osobe koja skrbi o djetetu, za dijete do navršene 3. godine života

kada je u provođenju bolničke medicinske rehabilitacije djeteta s posebnim zdravstvenim potrebama potrebna prisutnost roditelja, odnosno osobe koja skrbi o djetetu.

Iznimno, bez potrebe prethodnog odobrenja liječničkog povjerenstva Zavoda, pravo na boravak uz dijete, ovisno o odgovarajućim smještajnim kapacitetima specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju, ima:


osigurana osoba - majka djeteta pod uvjetom da je jedina prehrana djeteta majčino mlijeko, odnosno da postoji potreba dojenja djeteta, a što utvrđuje izabrani doktor djeteta, odnosno doktor bolničke ustanove u kojoj se dijete liječi,

osigurana osoba - jedan od roditelja djeteta s teškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz i mišljenje nadležnog tijela vještačenja.

Za vrijeme smještaja uz dijete roditelj nije obvezan sudjelovati u pokriću troškova smještaja.


5. Pravo na smještaj uz dijete za vrijeme njegova bolničkog liječenja u inozemstvu


Iznimno, na osnovi prijedloga doktora specijalista, odnosno liječničkog konzilija ugovorne zdravstvene ustanove u kojoj se osigurana osoba - dijete liječi, te nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO-a, pravo na smještaj uz dijete koje se upućuje na liječenje u inozemstvo može se odobriti osobi koja je kao pratitelj djeteta navedena u rješenju o upućivanju djeteta na liječenje u inozemstvo, i to:


majci djeteta ako je jedina prehrana djeteta majčino mlijeko ili ako postoji potreba dojenja djeteta

jednom od roditelja ili osobi koja skrbi o djetetu mlađem od 5 godina ako to zahtijeva zdravstveno stanje djeteta.

Na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju se sredstva za smještaj do maksimalnog iznosa po danu u visini dnevnice utvrđene Odlukom o visini dnevnice za službeno putovanje u inozemstvo za korisnike koji se financiraju iz sredstava Državnog proračuna, preračunato u kune prema srednjem tečaju Narodne banke Republike Hrvatske važećeg na dan obračuna tih troškova.

Pravo pacijenta na suodlučivanje

Koncept informiranog pristanka predstavlja noviji pristup liječenju pacijenata u sklopu zdravstsvene djelatnosti. Prije je prevladao odnos prema kojem liječnik donosi sve odluke za pacijenta i on „zna najbolje“. Takav odnos se naziva medicinskim paternalizmom jer liječnik („otac“) donosi odluku za pacijenta („dijete“).[1] No, danas se takav pristup liječenju korjenito promijenio jer se sve više prihvaća koncept informiranog pristanka koji je u pravnom poretku Republike Hrvatske svoj izraz dobio u pravu pacijenta na suodlučivanje.


Pravo pacijenta na suodlučivanje je regulirano i na međunarodnoj razini kao i na nacionalnoj. Međunarodni ugovor koji regulira to pravo pacijenta je Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini koja je donesena u okviru Vijeća Europe u Oviedu 4. travnja 1997. godine. Na nacionalnoj razini je ista materija uređena Zakonom o zaštiti prava pacijenata dok se na osobe s duševnim smetnjama odnosi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Također je tu važan i Kodeks medicinske etike i deontologije kojeg je donijela Skupština Hrvatske liječničke komore.


Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini


Navedena konvencija (u okviru temeljnih odredbi) već u čl. 1. navodi da će štititi dostojantsvo svih ljudskih bića te jamčiti svakome poštovanje, bez diskriminacije, njihovog identiteta, ljudskih prava i temeljnih sloboda. U čl. 2. navodi da interesi i dobrobit ljudskog bića moraju prevagnuti nad interesima društva i znanosti. U daljnjim člancima Konvencija razrađuje pojedina prava pacijenata u skladu sa preambulom i temeljnim odredbama.


Čl. 5. Postavlja opće pravilo koje kaže da se medicinski zahvat može provesti samo nakon što je pacijent dao slobodan i informiran pristanak. Pojam informiranog pristanka se definira u istom članku koji navodi da pacijent mora biti obaviješten o svrsi i prirodi postupka kao i mogućim posljedicama i rizicima. Važno je napomenuti da osoba može u svakom trenutku povući svoj pristanak.


U sljedećem članku se govori o osobama koje nisu sposobne dati pristanak na pojedine zahvate (npr. osobe s teškim duševnim smetnjama, maloljetne osobe, osobe koje nisu pri svijesti...) U tom slučaju se smije izvesti samo onaj zahvat koji je u njihovoj dobrobiti, tj. njihovom najboljem interesu. Ukoliko je riječ o maloljetnoj osobi, odluke o prihvaćanju ili odbijanju dijagnostičkih i terapijskih postupaka će donositi zakonski zastupnik ili tijelo, tj. osoba određene zakonom pojedine države. Pri tome se mišljenje maloljetnika uzima u obzir u skladu s njegovim godinama i stupnjem zrelosti. Ukoliko odrasla osoba zbog bolesti ili nekog drugog razloga ne može dati pristanak, to će učiniti njegov zastupnik ili tijelo ,tj. osoba utvrđeni zakonom. Važno je navesti da i zakonski zastupnici, zastupnici te tijela i osobe utvrđene zakonom koje donose odluke u ime pacijenta moraju biti obaviješteni na način utvrđen čl. 5. Konvencije. Čl. 9. također može biti važan u praksi jer govori o tome da se uzimaju u obzir želje koje je pacijent imao za života, ali ih sada ne može izraziti iz bilo kojeg razloga.


Zakon o zaštiti prava pacijenata


Zakon o zaštiti prava pacijenata (u daljnjem tekstu: ZZPP) navodi u čl. 6. da pravo na suodlučivanje obuhvaća pravo na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog/terapijskog zahvata. Pravo na suodlučivanje se može ograničiti kad je to opravdano zdravstvenim stanjem pacijenta u slučajevima i na način propisan ZZPP-om. Dakle, prema čl. 6. pacijent treba dobiti određene informacije o dijagnostičkom/terapijskom postupku kako bi na temelju tih informacija odlučio prihvaća li ili odbija taj postupak. ZZPP u čl. 8. navodi koje informacije pacijent treba dobiti i može ih usmeno zahtijevati od zdravstvenog radnika visoke stručne spreme. To su informacije o: zdravtsvenom stanju, preporučenom načinu života, medicinskoj procjeni rezultata i ishoda određenog postupka, preporučenim pregledima i zahvatima, mogućim zamjenama za postupke, pravima iz zdravstvenog osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava i sl. Pacijent treba dobiti te informacije na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti. Iz toga proizlazi da pacijent mora razumjeti sve informacije te da liječnik ne smije koristiti stručne termine ili termine na latinskom jeziku ukoliko ih pacijent ne može razumjeti. Ukoliko je riječ o pacijentu s invaliditetom, informacije mu se daju u njemu pristupačnom obliku. Pacijent može u pisanom obliku odbiti primitak obavijesti o svom zdravstvenom stanju i očekivanom ishodu postupaka/mjera osim ako je riječ o slučajevima u kojima mora biti svjestan prirode svoje bolesti kako ne bi ugrozio zdravlje drugih.


Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički/terapijski zahvat osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život ili zdravlje pacijenta. Taj pristanak pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Dakle, obavezan je pismeni oblik. U svrhu povećane zaštite slijepe osobe, gluhe osobe koja ne zna čitati, nijeme osobe koje ne zna pisati i gluhoslijepe osobe,pristanak se daje u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime donositi takve odluke. ZZPP određuje još tri kategorije pacijenata za koje odluke donosi njihov zastupnik: djeca, osobe s duševnim smetnjama i osobe lišene poslovne sposobnosti. U njihovo ime uvijek odlučuje zastupnik. Pri tome ,u slučaju da je pacijent dijete, treba imati na umu da se može uzeti u obzir i mišljenje djeteta u skladu s njegovom dobi i mentalnom zrelošću (sukladno Konvenciji o biomedicini i ljudskim pravima) jer ZZPP ne sadrži takvu odredbu.


Situacija je drukčija ako je riječ o hitnoj medicinskoj intervenciji (npr. prometna nesreća) pa se zbog hitnosti ne može dobiti suglasnost. Tada se pacijent može podvrći pojedinom terapijskom/dijagnostičkom postupku samo kad bi zbog nepoduzimanja bio ugrožen život ili bi mu prijetila opasnost od težeg oštećenja zdravlja. Međutim, valja imati na umu da se postupak može provoditi samo dok traje opasnost. Kad opasnot prestane, mora se prestati sa provođenjem postupka.



Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: ZZODS)


ZZODS je zakon koji (između ostaloga) pobliže utvrđuje prava osoba s duševnim smetnjama dok su u položaju pacijenata te on u slučaju liječenja osoba s duševnim smetnjama ponekad ima prednost pred ZZPP-om i ZZPP se primjenjuje samo ako ZZODS-om nije pojedina situacija regulirana. On zauzima drukčiji pristup prema utvrđivanju osoba koje su sposobne dati pristanak za poejdine medicinske zahvate.


ZZODS daje definiciju osobe s duševnim smetnjama kao osobe koja je duševno bolesna, osobe s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijene osobe, osobe koja je ovisnik o alkoholu te osobe s drugim duševnim smetnjama. Zakon također daje i definiciju osobe s teškim duševnim smetnjama i to je osoba koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svog postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je potrebna psihijatrijska pomoć. Za ovaj rad je važna i definicija pristanka koja kaže da je pristanak slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smetnjama za provođenjem liječničkog postupka koja se zasniva na poznavanju svrhe, prirode, posljedica i koristi liječničkog postupka. Pristanak prema čl. 8. st. 2 može biti usmen. Pojam pristanka zapravo odgovara pravu na suodlučivanje unutar ZZPP-a i pojmu informiranog pristanka u Konvenciji što je vidljivo iz zakonske stilizacije prema kojoj osobi s duševnim smetnjama moraju biti pružene informacije na temelju kojih će ona donijeti odluku.


Razlika u pristupu prema (u odnosu na ZZPP) osobama koje su sposobne dati pristanak se očituje u sljedećem. ZZPP navodi koje kategorije osoba mogu same dati pristanak i onda navodi kategorije pacijenata koje pristanak daju na drukčiji način (npr. slijepe osobe) ili moraju imati zastupnika (npr. djeca). ZZODS navodi da se sposobnost osobe s duševnim smetnjama za davanje pristanka utvrđuje u svakom pojedinom slučaju, a taj pregled provode psihijatar ili doktor medicine. Važno je utvrditi je li osoba u stanju shvatiti svrhu, prirodu, posljedice i korist liječničkog postupka te na temelju toga donijeti odluku. Ukoliko s duševnim smetnjama nije u stanju donijeti odluku, može se poduzeti samo onaj postupak koji je u njenom najboljem interesu. Ako je riječ o djetetu i maloljetnoj osobi s duševnim smetnjama, odluku donosi zakonski zastupnik pri čemu se u obzir na temelju Zakona može uzeti mišljenje djeteta u skladu sa dobi i mentalnom zrelošću. Slična je situacija i sa odraslom osobom sa duševnim smetanjama. Dani pristanak se može povući pri čemu liječnik mora informirati davatelja pristanka o posljedicama prestanka provođenja medicinske intervencije.


Medicinska intervencija prema osobama s duševnim smetnjama se može provesti i bez njihova pristanka ako bi zbog pribavljanja pristanka bio ugrožen život ili bi prijetila teže oštećenje zdravlja. Ako je osoba s duševnim smetnjama prisilno smještena u psihijatrijsku ustanovu, može se bez pristanka podvrgnuti svakom postupku koji ima svrhu liječenja duševnih smetnji zbog kojih je smještena u ustanovu. U slučaju provođenja liječenja bez pristanka osobe s duševnim smetnjama, potrebno joj je objasniti moguće postupke liječenja i uključiti tu osobu u planiranje liječenja.


Kodeks medicinske etike i deontologije


Važeći Kodeks liječničke etike i deontologije je donijela Skupština Hrvatske liječničke komore 10. lipnja 2006. U čl. 1. st. 6. Kodeks navodi da će liječnici svoje znanje primjenjivati u skladu s odredbama Kodeksa. Nadalje, u čl. 2. st.4. navodi se da će poštovati pravo pacijenta da obaviješten prihvati ili odbije pojedinog liječnika ili liječničku pomoć. Ako pacijent nije sposoban o tome odlučivati, odluku donosi zastupnik. Ako pacijent nema zastupnika i s odlukom se ne može pričekati, liječnik će odrediti najbolji način liječenja. U pružanju liječničke pomoći djeci i maloljetnim osobama, liječnik će to učiniti uz suglasnost roditeljaili skrbnika, odnosno starijih najbližih punoljetnih članova obitelji. Tu se javlja razlika u odnosu na zakonsko reguliranje davanja pristanka u ime djeteta jer zakon navodi samo zastupnike, a Kodeks govori o mogućnosti starijih najbližih članova obitelji.


[1] Ksenija Turković:Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u RH

Naknada troškova prijevoza u obveznom zdravstvenom osiguranju

Osiguranim osobama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO-a) koje su od strane izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite upućene radi korištenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ugovornom subjektu HZZO-a izvan mjesta svog prebivališta, odnosno boravka, ako udovoljavaju uvjetima koje propisuje Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja pripada pravo naknade troškova prijevoza.


Isto tako osiguraniku se odobravaju troškovi prijevoza javnim prijevoznim sredstvima gradskog, međugradskog, odnosno međunarodnog prometa po najnižoj cijeni i prema najkraćoj relaciji prema službenom daljinomjeru javnog prijevoznika.


Za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza istovremeno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:


- udaljenost od mjesta polaska do mjesta ugovorne zdravstvene ustanove, odnosno ordinacije ugovornog doktora privatne prakse, ili do mjesta u kojem se nalazi ugovorni isporučitelj pomagala u koju je osigurana osoba upućena od strane izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, mora biti veća od 50 kilometara,

- da u bližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse nema ugovorene djelatnosti za traženu vrstu zdravstvene zaštite, odnosno da bliži ugovorni isporučitelj ortopedskih i drugih pomagala nema ugovorenu isporuku tražene vrste pomagala

- da je doktor medicine, odnosno stomatologije potvrdio na tiskanici putnog naloga da je izvršio traženi pregled, dijagnostičku pretragu ili postupak, odnosno da je ugovorni isporučitelj ortopedskih i drugih pomagala na tiskanici putnog naloga potvrdio da je izvršio uslugu uzimanja mjere za pomagalo ili isporuku, odnosno popravak pomagala.


IZUZETAK:


Pravo na naknadu troškova prijevoza, neovisno o udaljenosti, ima:

- osigurana osoba do 18. godine života,

- osigurana osoba upućena na liječenje u inozemstvosukladno općem aktu HZZO-a, samo kada su troškovi prijevoza nastali radi korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu,

- osigurana osoba darivatelj organa, tkiva ili stanica, samo kada su troškovi prijevoza nastali radi korištenja zdravstvene zaštite u svezi s darivanjem organa,

- osigurana osoba koja hemodijalizu koristi kao kronični bubrežni bolesnik, samo kada su troškovi prijevoza nastali radi provođenja hemodijalize

- osigurane osobe koje zdravstvenu zaštitu koriste zbog liječenja priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti


Osigurana osoba ima pravo na naknadu troškova prijevoza do najbližeg ugovornog subjekta HZZO-a koji sa HZZO-om ima ugovorenu i može pružiti traženu zdravstvenu zaštitu, a ostvaruje ih na osnovi putnog naloga izdanog od izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite koji je izdao uputnicu za traženu zdravstvenu zaštitu, odnosno ovlaštenog radnika Zavoda za ostvarivanje prava na ortopedska i druga pomagala u skladu s općim aktom Zavoda.


Izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite, odnosno ovlašteni radnik HZZO-a obvezan je na putnom nalogu naznačiti naziv mjesta sjedišta ugovornog subjekta HZZO-a, te njegov naziv.


Osigurana osoba koja koristi zdravstvenu zaštitu kod drugog ugovornog subjekta Zavoda, a ne naznačenog na putnom nalogu nema pravo na naknadu troškova prijevoza osim ako je osigurana osoba, uz ispunjenje ostalih propisanih uvjeta, koja je radi smanjenja Nacionalne liste čekanja prihvatila od strane Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi ponuđenu mogućnost korištenja tražene zdravstvene zaštite kod ugovornog subjekta koji nije najbliži njezinom mjestu prebivališta, odnosno boravka ima pravo na naknadu troškova prijevoza.


Pravona naknadu troškova prijevoza ima i jedna osoba određenaza pratioca osigurane osobe upućene izvan mjesta prebivališta, ako izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite utvrdi potrebu pratnje.


Smatra se da je potrebna pratnja sljedećim osobama:


- djeci do 18. godine života

- djeci koja su potpuno i trajno nesposobna za samostalan život i rad u skladu s posebnim propisima


Pravo na naknadu ostvaruje se u područnom uredu HZZO-a predajom tiskanice putnog naloga. U slučaju odobrenog liječenja u inozemstvu, pravo se ostvaruje temeljem rješenja Direkcije HZZO-a i putne karte, a u slučaju odobrenog skupljeg prijevoznog sredstva pravo se ostvaruje temeljem odobrenja ovlaštenog doktora HZZO-a i putne karte.


VRSTE NAKNADA:


1. Za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza u hitnim slučajevima trebaju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

- osiguranu osobu je kao hitan slučaj bilo potrebno prevesti u ugovornu zdravstvenu ustanovu ili ugovornu ordinaciju privatne prakse zbog bolesti ili ozljede, odnosno porođajnih trudova

- osigurana osoba je zbog nemogućnosti korištenja vozila hitne medicinske pomoći morala koristiti prijevoz osobnim vozilom ili auto-taksi službu i

- doktor u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ugovornoj ordinaciji privatne prakse koji je pružio zdravstvenu zaštitu je potvrdio da je takav prijevoz bio nužan.

  • ako je u tom slučaju prijevoz izvršen auto-taksi službom naknada se priznaje u visini cijene obavljenog prijevoza.

  • ako je u hitnom slučaju prijevoz izvršen osobnim vozilom naknada se priznaje u visini od 20% cijene litre eurosupera 95 oktana po prijeđenom kilometru

  • za ostvarivanje prava na naknadu osigurana osoba ne mora imati putni nalog, nego pravo na naknadu ostvaruje osnovnom odobrenja ovlaštenog doktora HZZO-a radi čega treba priložiti medicinsku dokumentaciju koja potvrđuje hitnost.


2. Naknada troškova u slučaju kada je odobreno skuplje prijevozno sredstvo:


a) osiguranoj osobi se zbog njezinog zdravstvenog stanja može odobriti korištenje skupljeg prijevoznog sredstva (spavaća kola, zrakoplov) ako joj korištenje takvog prijevoza, prije putovanja, prethodno odobrio ovlašteni doktor HZZO-a, a na temelju prijedloga izabranog doktora

b) osigurana osoba kojoj je ocjenom ovlaštenog doktora HZZO-a odobreno skuplje javno prijevozno sredstvo, pravo na naknadu ostvaruje na osnovi putnog naloga i putne karte

c) u tom slučaju osigurana osoba ima pravo na naknadu troškova u visini cijene putne karte odobrenog prijevoznog sredstva.

d) ako ne posjeduje putnu kartu isplatit će joj se iznos prema cijeni najjeftinijeg prijevoznog sredstva i prema najkraćoj relaciji


3. Naknada troškova prijevoza u slučaju upućivanja na liječenje u inozemstvo


a) osoba koja je upućena na liječenje u inozemstvo rješenjem HZZO-a, pravo na naknadu ostvaruje na osnovi rješenja HZZO-a o upućivanju na liječenje u inozemstvo kojim joj je odobreno pravo na prijevoz i na osnovi putne karte

b) ako ne posjeduje putnu kartu isplatit će joj se iznos prema cijeni najjeftinijeg prijevoznog sredstva i prema najkraćoj relaciji


4. Naknada troškova prijevoza u slučaju kada od mjesta polaska do mjesta upućivanja ne prometuje javno prijevozno sredstvo


a) mjesto polaska - mjesto prebivališta, odnosno boravka osigurane osobe

b) mjesto upućivanja - mjesto gdje se nalazi ugovorna zdravstvena ustanova, odnosno ugovorni zdravstveni radnik kod kojega je osigurana osoba upućena radi korištenja zdravstvene zaštite, te ugovornog isporučitelja ortopedskih i drugih pomagala


Iznimno, ako od mjesta polaska do mjesta upućivanja ne prometuje javno prijevozno sredstvo, osiguranoj osobi će se priznati:

pravo na novčanu naknadu u visini cijene javnog prijevoznog sredstva za relaciju na kojoj prometuje javno prijevozno sredstvo i

iznos novčane naknade u visini od 20% cijene litre eurosupera 95 oktana po prijeđenom kilometru za relaciju kojom ne prometuje javno prijevozno sredstvo

Pri tome su mjerodavni službeni podaci o udaljenosti između mjesta polaska do najbližeg mjesta od kojeg prometuje javno prijevozno sredstvo


5. Naknada troškova prijevoza osobi koja koristi hemodijalizu

a) pravo na naknadu troškova prijevoza ima osoba koja hemodijalizu koristi kao kronični bubrežni bolesnik, a ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza


b) pravo na naknadu ostvaruje na osnovi potvrde ugovorne zdravstvene ustanove o broju izvršenih hemodijaliza u prethodnom kalendarskom mjesecu


6. Naknada troškova prijevoza u slučaju upućivanja na liječenje u inozemstvo

a) osoba koja je upućena na liječenje u inozemstvo rješenjem HZZO-a, pravo na naknadu ostvaruje na osnovi rješenja HZZO-a o upućivanju na liječenje u inozemstvo kojim joj je odobreno pravo na prijevoz i na osnovi putne karte

b) ako ne posjeduje putnu kartu isplatit će joj se iznos prema cijeni najjeftinijeg prijevoznog sredstva i prema najkraćoj relaciji



7. Naknada troškova prijevoza umrle osobe


a) ako osigurana osoba, koja je bila upućena na liječenje izvan mjesta prebivališta odnosno boravka u skladu s propisanim uvjetima, premine za vrijeme tog liječenja, tada HZZO-a snosi troškove prijevoza umrle osigurane osobe do mjesta prebivališta, odnosno boravka

b) HZZO - također snosi troškove prijevoza umrle osigurane osobe do mjesta njezina prebivališta, ako je toj osobi izvršena eksplantacija organa u svrhu transplantacije izvan mjesta njezina prebivališta

c) pravo na naknadu troškova pripada pravnoj ili fizičkoj osobi koja je o svom trošku izvršila prijevoz, u visini stvarnih troškova prijevoza



Zaštita prava na naknadu troškova prijevoza


O pravu na naknadu troškova prijevoza odlučuje se bez izdavanja rješenja, osim ako osigurana osoba nije zadovoljna isplaćenim iznosom sredstava.


U tom slučaju područni ured HZZO-a nadležan prema mjestu njezinog prebivališta izdaje joj pisano rješenja na koje ima pravo izjaviti žalbu Direkciji HZZO-a.


Rješenje se izdaje i kad se odbija zahtjev za naknadom iz razloga što nisu ispunjeni propisani uvjeti za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza, odnosno pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.

Europska kartica zdravstvenog osiguranja

Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije pa je tako putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) svim hrvatskim državljanima besplatno dostupna Europska kartica zdravstvenog osiguranja (EKZO).


Temeljem EKZO, osigurana osoba HZZO-a, koja se za vrijeme svog privremenog boravka na području druge države članice EU iznenada razboli, ozlijedi ili doživi nesreću, ima pravo koristiti zdravstvenu zaštitu koja se ne može odgoditi do njezinog planiranog povratka u Hrvatsku, a na teret sredstava HZZO-a.


EKZO je kartica koja u državama članicama EU omogućava korištenje zdravstvenih usluga koje su s medicinskog gledišta nužne, uzimajući u obzir prirodu usluga i dužinu očekivanog boravka, a kod ugovornih pružatelja zdravstvenih usluga. Ona pokriva troškove neodgodive zdravstvene zaštite, za koju liječnik zdravstvene ustanove kojoj se u inozemstvu javite kaže da se ne može odgoditi do vašeg planiranog povratka u Hrvatsku. Neodgodiva zdravstvena zaštita bit će i zdravstvena zaštita u vezi s kroničnim ili postojećim bolestima ako cilj putovanja nije liječenje (npr. kontrola visokog tlaka), te zdravstvena zaštita u vezi s trudnoćom i rođenjem djeteta, ako cilj privremenog boravka u inozemstvu nije porod. Također, neodgodive zdravstvene usluge su npr. i dijaliza, terapija kisikom, tretmani za astmu, no radi korištenja tih usluga prethodno se morate dogovoriti sa zdravstvenom ustanovom države u koju namjeravate otputovati. Mogu se koristiti samo one usluge koje ulaze u okvir obveznog zdravstvenog osiguranja države članice EU u kojoj osigurana osoba privremeno boravi.


Važno je napomenuti da EKZO nije putno osiguranje i ne pokriva troškove zdravstvene zaštite korištene kod privatnih pružatelja zdravstvenih usluga ili troškove poput spašavanja pacijenta prilikom nezgode na skijalištu, zračni prijevoz natrag u domovinu ili putne troškove prilikom povratka u Hrvatsku, a nakon nastanka osiguranog slučaja. Stoga je preporučljivo uz EKZO imati i odgovarajuće putno osiguranje. Dakle, EKZO nije alternativa putnom osiguranju, te ne pokriva troškove planiranog liječenja (primjerice ukoliko ciljano odlazite u inozemstvo kako biste rodili).



Što ako je osiguranik usprkos EKZO morao sam platiti zdravstvene usluge?


Ukoliko bi osiguranik usprkos EKZO morao platiti zdravstvene usluge, može ostvariti pravo na naknadu troškova ako se radilo o zdravstvenim uslugama neodgodive naravi pružene od strane ugovornih pružatelja zdravstvene usluge. Pravo se ostvaruje na način da se po povratku u Hrvatsku HZZO- u podnese zahtjev za naknadu troškova.



Kako dobiti EKZO?


Najlakši način za dobivanje EKZO je unošenje podataka o OIB-u ili MBO-u putem Internet aplikacije na stranici HZZO-a (www.hzzo.hr) na kojoj će odmah biti poslana obavijest o mjestu i vremenu podizanja kartice. Osim putem interneta, osiguranici karticu mogu zatražiti i kasnije preuzeti osobno dolaskom u regionalni ured ili područnu službu HZZO-a, prema adresi iz evidencije HZZO-a u obveznom zdravstvenom osiguranju.


EKZO važi do datuma koji je na njoj naveden (u pravilu godinu dana), a izdavanje nove može se zatražiti u roku 30 kalendarskih dana prije isteka važeće kartice. Ukoliko osiguranik prestane biti zdravstveno osiguran u HZZO-u, karticu je obvezan predati uredu ili službi HZZO-a u kojoj je podignuta.



Važno!!!


Europska kartica zdravstvenog osiguranja ne zamjenjuje zdravstvenu iskaznicu koja se koristi u Hrvatskoj, te će se zdravstvena zaštita na području Hrvatske i nadalje koristiti na jednak način kao i do sada temeljem postojeće zdravstvene iskaznice.



Povelja o pravima djeteta u bolnici

Prava iz Povelje donesena su u prvom redu kako bi bila u najboljem interesu djece te poboljšala njihovu dobrobit. Spomenuta prava primjenjuju se na svu djecu, bez ikakve diskriminacije te se odnose na svu djecu mlađu od 18 godina.


Povelja je usvojena 1988. godine u Leidenu, u Nizozemskoj od strane „Europske udruge za djecu u bolnici“. Sadrži popis prava za svu djecu u vezi njihovog boravka u bolnici, kao i prije te nakon boravka.


Povijest „Europske udruge za djecu u bolnici“ datira još od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su se u Ujedinjenom Kraljevstvu razvile dobrotvorne udruge za pomoć djeci u bolnicama, a potom i u ostalim europskim državama. Stvoren je oblik suradnje s liječnicima, medicinskim sestrama te drugim zdravstvenim osobljem.


Prema čl. 1. Povelje istaknuto je kako djecu treba primiti u bolnicu jedino u slučaju kada im se zahtijevana njega ne bi mogla pružiti u dnevnoj klinici ili kod kuće. Prije no što se dijete zaprimi potrebno je ispitati sve prikladne oblike njege te naći optimalno rješenje. Vrsta njege mora se redovno preispitivati te se ne smije nepravodobno produžavati djetetov boravak u bolnici. Isto tako, roditeljima trebaju biti pružene sve informacije, pomoć i podrška, ukoliko se dijete liječi kod kuće ili dolazi na tretman u bolnicu.


U čl. 2.Povelje stoji kako sva hospitalizirana djeca imaju pravo tijekom svog boravka u bolnici uz sebe imati roditelja ili osobu koja ga zamjenjuje. To pravilo vrijedi bez ograničenja. U slučaju da roditelji ne mogu ili ne žele iskoristiti to pravo, dijete ima pravo na njegu od strane pogodne zamjenske osobe, pod uvjetom da je dijete kao takvu prihvaća. Djeca imaju pravo da uz njih budu roditelji tijekom noći, pretraga, tretmana, lokalne anestezije, kome, polusvijesti i tijekom postupka oživljavanja.


Kako piše u čl. 3. st. 1 roditelje je potrebno ohrabriti te im ponuditi smještaj kako bi mogli biti uz svoje dijete i to bezuvjetno. Ova odredba uključuje krevet s kupaonicom, dnevni boravak, blagavaonicu te prostor za osobnu imovinu.


Prema st. 2 istog članka, roditelje ne treba izlagati dodatnim troškovima ili dopustiti da gube osobna primanja. Stoga bi roditelji trebali imati pravo na besplatno spavanje te besplatnu ili djelomično besplatnu hranu.


U st. 3, stoji kako bi roditelje trebalo informirati o bolničkoj rutini te ih ohrabrivati da aktivno sudjeluju u brizi o djetetu.


Što se tiče čl. 4., bitno je naglasiti kako i djeca i roditelji imaju pravo biti informirani na odgovarajući način s obzirom na godine i razumijevanje. Informacije trebaju biti jasne i razumljive, a roditelji se mogu uputiti i na izvore dodatnih informacija te odgovarajuće grupe potpore.


U 2. stavku istog članka navodi se kako je potrebno smanjiti emocionalni i fizički stres na način da se poduzmu odgovarajuće preventivne mjere, prilagođene individualnim potrebama djeteta.


U čl. 5. piše kako kako djeca i roditelji imaju pravo informirano sudjelovati u svim odlukama glede njihove zdravstvene zaštite. Također, stavak 2 propisuje kako će se svako dijete zaštititi od nepotrebnog medicinskog tretmana i pretrage. To znači da se neće provoditi oni tretmani od kojih ne bi bilo koristi za dijete.


Članovi osoblja dužni su pružiti odgovarajuću informaciju roditeljima i djetetu koja se odnosi na trenutno zdravstveno stanje djeteta, zatim odgovarajuću informaciju o alternativnim oblicima liječenja te savjete i podršku roditeljima.


Čl.6. st. 1 govori o tome kako će se djeca njegovati zajedno s djecom koja imaju iste razvojne potrebe te neće biti smještena u sobi s odraslim pacijentima. Naglasak je na posebnim potrebama adolescenata putem uvođenja odgovarajuće infrastrukture te mogućnosti za rekreaciju. Naročito bi se trebalo izbjegavati bilo koji oblik segregacije djece, a pogotovo kulturološki oblik segregacije.


Nije prihvatljiva njega djece zajedno s odraslim osobama u istoj sobi te se prijem i tretmani djece i odraslih trebaju odvojiti.


Stavak 2 propisuje kako ne bi smjelo biti dobnog ograničenja za posjetitelje djece koja se nalaze u bolnici. Vrijeme posjeta djeci ne smije biti ograničeno na temelju dobi već na temelju zdravstvenog stanja bolesnog djeteta.


U čl. 7. sadržana je odredba po kojoj djeca imaju punu mogućnost za igru, rekreaciju i obrazovanje koje je prikladno za njihovu dob i stanje. Djeca će također biti u okruženju koje je dizajnirano, opremljeno i namješteno s osobljem u cilju s njihovim potrebama. Široke mogućnosti vezane za igru trebaju biti dostupne u obliku prikladnih igraćih materijala, osigurati odgovarajuća razdoblja za igru u sedam dana u tjednu te inspirirati kreativne aktivnosti kod sve djece. Okruženje se treba prilagoditi raznim dobnim skupinama, a ne biti fokusirano samo na određenu dobnu skupinu.


Čl. 8. ističe kako će dijete biti njegovano od strane osoblja čija izobrazba i vještine omogućuju da se odgovori na emocionalne i razvojne potrebe djece i obitelji.


Od osoblja se zahtijeva posebna profesionalna izobrazba, vještine te osjetljivost. Preduvjet za mogućnost davanja podrške u skrbi za dijete je znati i primijetiti potrebe obitelji. Osoblje bi trebalo proći i pravilnu izobrazbu za slučaj smrti bliske osobe. Bitno je i da se informacije koje se odnose na smrt djeteta trebaju davati suosjećajno, osjetljivo, nasamo i osobno.


Prema čl. 9. tim koji skrbi za dijete treba omogućiti kontinuiranu njegu, a to uključuje neprekidnost u provođenju liječenja djeteta i neprekidnost među osobljem koje provodi njegu. Timski rad zahtijeva ograničen i definiran broj osoba koje rade zajedno kao grupa, a čija aktivnost se temelji na dodatnim razinama znanja i dosljednim standardima njege koja se fokusira na fizičku, emocionalnu te psihološku dobrobit djeteta.


U čl. 10. piše kako se prema djeci treba postupati taktično te s razumijevanjem, a cijelo vrijeme je nužno poštovati njihovu privatnost. Bez obzira na dob ili stupanj razvoja, cijelo vrijeme će se osigurati zaštita privatnosti djeteta , a ona uključuje:


-zaštitu od fizičkog izlaganja

-zaštitu od liječenja i ponašanja koje umanjuje samopoštovanje i ismijava dijete ili ga ponižava

-pravo djeteta da se povuče ili da bude samo

-pravo na privatnu komunikaciju s osobljem

-pravo na neometano druženje s bliskim članovima obitelji i prijateljima.


Odredbe Povelje vidljive su i u hrvatskom „Zakonu o zdravstvenoj zaštiti“, kao i u „Zakonu o pravobranitelju za djecu“. U Ustavu Republike Hrvatske također postoji nekoliko odredbi prema kojima se djeci mora pružati posebna odgovarajuća zaštita.


Što se tiče provođenja samih odredbi Povelje, u Hrvatskoj se brojne udruge na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini ističu u osiguravanju uvjeta djeci za što bolju zdravstvenu skrb te za stvaranje što boljih mogućnosti za liječenje djece raznim akcijama i angažmanima.

Obvezno cijepljenje u Republici Hrvatskoj

U posljednje vrijeme jedna od najaktualnih tema u Hrvatskoj je obvezno cijepljenje djece. Sve veći broj ljudi odbija cijepiti djecu tvrdeći da cijepljenje uzrokuje nuspojave kao što je autizam, pozivajući se na svoje pravo izbora i činjenicu da su bolesti protiv koje se cijepljenje vrši iskorijenjene te da time nema potrebe za cjepivom. Institucije s druge strane najavljuju sankcije, a o samom cijepljenju i njegovim posljedicama se gotovo i ne izjašnjavaju. Šlag na torti u cijeloj priči bila je odluka Ustavnog suda u kojoj se odbija prijedlog za ocjenu ustavnosti obveznog cijepljenja djece. U daljnjem tekstu pokušat ćemo prikazati postoji li utemeljenost sankcija kojih se roditelji pribojavaju, a i njihovog prava na izbor u zakonodavstvu Republike Hrvatske.


U Republici Hrvatskoj cijepljenje je obvezno, a prema članku 77. Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti roditelj, odnosno skrbnik koji odbije cijepiti dijete kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2000,00 kn. U tom slučaju liječnici bi trebali prijaviti odbijanje cijepljenja Sanitarnoj inspekciji koja nakon prikupljenih podataka o roditeljima i skrbnicima i eventualno dobivenoj potpisanoj izjavi o odbijanju cijepljenja, koju su roditelji morali potpisati kod nadležnog liječnika, podnosi optužni prijedlog o pokretanju prekršajnog postupka. Prema Pravilniku o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se podvrgavaju toj obvezi (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u Hrvatskoj je cijepljenje djece obvezno protiv tuberkuloze, difeterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka i crvenke. Pravilnik uređuje i način provođenja svake od navedenih imunizacija, tako primjerice imunizacija protiv dječje paralize počinje odmah po navršetku tri mjeseca života i mora se potpuno završiti do navršenih 12 mjeseci života. Imunizaciji protiv dječje paralize podliježu i djeca od navršenih 12 mjeseci do navršenih 14 godina, ako prije nisu cijepljena ili nisu potpuno cijepljena ili ako nema dokaza o obavljenom cijepljenju.


Liječnici u slučaju odbijanja cijepljenja djeteta mogu prijaviti roditelje i skrbnike Centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta koji je nakon primitka takve prijave dužan ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava. Centar za socijalnu skrb u ovom slučaju ima temelj u Obiteljskom zakonu da upozori roditelje ili skrbnike o propustima i pogreškama u skrbi i odgoju djeteta, a i da odredi nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi kad su pogreške i propusti u odgoju djeteta viševrsni ili učestali.


Sud s druge strane ima osnovu u Obiteljskom zakonu, ukoliko slučaj odbijanja cijepljenja djece dođe do njega, a on ocijeni da je odbijanje cijepljenja veće zanemarivanje podizanja i odgoja djeteta (pri čemu Obiteljski zakon izričito navodi da se smatra da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ako ne skrbi između ostalog o medicinskoj pomoći), roditeljima oduzeti pravo da žive sa svojim djetetom i odgajaju ga.


Kazneni zakon (u daljnjem tekstu: KZ) u svom članku 177., Povreda djetetovih prava, navodi da će se kazniti kaznom zatvora do tri godine roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta pri čemu primjena ove odredbe opet ovisi o sudskom tumačenju pojma zanemarivanja dužnosti podizanja, odnosno da li taj pojam obuhvaća i odbijanje cijepljenja djeteta. Istim je člankom propisano da će se, ukoliko se zbog grubog zanemarivanja prouzroči smrt djeteta, počinitelj kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.


Odgovornost roditelja može postojati i u vidu članka 173. KZ-a kojim je propisano da će se tko ne provodi, spriječi ili onemogući provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koju je odredio sud, centar za socijalnu skrb ili državno tijelo kaznit kaznom zatvora do jedne godine. Za odgovornost roditelja zbog necijepljenja važan je i stavak 4. istog članka u kojem je propisano da se počinitelj koji omogući provođenje odluke suda, centra za socijalnu skrb ili državnog tijela prije započinjanja kaznenog postupka može osloboditi kazne.


S obzirom na navedeno možemo zaključiti da u Hrvatskoj u slučaju roditeljskog odbijanja cijepljenja djece postoji zakonski temelj za sankcije razne težine: od onih najblažih kao što je novčana kazna, pa do najtežih kao što je oduzimanje djeteta ili kazne zatvora. Koliko daleko će se ići u sankcioniranju roditelja pokazat će praksa.


Ono što mnoge roditelje i skrbnike zanima je da li je moguće odgoditi cijepljenje. Prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske donosi Pravilnik te na temelju Pravilnika donosi i Program obveznog cijepljenja (u daljnjem tekstu: Program). Pravilnikom i Programom je točno propisano kada se dijete mora cijepiti i kojim se cjepivom cijepi. Cijepljenje je obvezno, što znači da ga stranka svojom voljom ne može odgoditi. Pravilnikom i Programom je propisano kako do odgode cijepljenja može doći samo u slučaju kontraindikacije. Kontraindikacije za cijepljenje protiv zaraznih bolesti utvrđuje liječnik koji cijepljenje obavlja, odnosno u čijem se prisustvu obavlja cijepljenje, pregledom osoba koje podliježu obveznom cijepljenju. Kontraindikacije mogu biti privremene i trajne. U slučaju privremenih, liječnik koji ih utvrdi određuje vrijeme i mjesto naknadnog cijepljenja dotične osobe. U slučaju trajnih kontraindikacija liječnik je dužan o tome izdati potvrdu. U slučaju da liječnik utvrdi trajnu kontraindikaciju za neku od komponenti kombiniranih cjepiva treba obaviti moguća cijepljenja odgovarajućim monovakcinama.


Jedna od posljedica koje se roditelji najviše pribojavaju ako ne cijepe svoje dijete je nemogućnost upisa u vrtić. Člankom 18. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju propisano je kako Programe zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane u dječjim vrtićima utvrđuje ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra nadležnog za obrazovanje. Trećim dijelom Programa zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane djece u dječjim vrtićima propisan je uvjet cijepljenja djeteta protiv bolesti iz Programa, s iznimkom djece koje imaju kontraindikacije na pojedina cjepiva, za upis u vrtić. Važno je napomenuti da se iznimno, uz nerizičnu anamnezu, može odobriti upis djeteta u dječji vrtić bez ožiljka od cijepljenja, tj. necijepljenog protiv tuberkuloze, zbog trajanja postupka, a to se cijepljenje može nakon testiranja obaviti naknadno. Provjeru statusa o cijepljenju vrši liječnik prije ulaska djeteta u dječji vrtić i povremeno (najmanje jedanput godišnje) pri obnovi upisa u dječji vrtić.


Što se tiče prava na slobodu odlučivanja na koju se brojni pozivaju Ustavni sud je u svojoj odluci naveo da odluka o cijepljenju djece nije pravo roditelja što je u potpunosti točno jer se nigdje u Ustavu to pravo ne spominje, ono što Ustavni sud nije rekao, a što smatramo nužnim spomenuti je odredba Ustava po kojoj se slobode i prava mogu ograničiti da bi se zaštitile sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Prema toj odredbi čak i ukoliko bi postojalo pravo roditelja na odlučivanje ono bi se moglo ograničiti u svrhu zaštite zdravlja ljudi, što zapravo u potpunosti isključuje argument o pravu izbora roditelja. Ono na što se ovdje još treba osvrnuti je pozivanje na činjenicu da se bolesti protiv kojih se u Hrvatskoj cijepimo iskorijenjene – da, to je djelomično točno, ali to je isključivo zato što se svi cijepimo što vidimo i iz podatka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo da je hepatitis B, protiv kojeg je obvezno cijepljenje uvedeno tek 1999. godine, reduciran tek za 65%. Necijepljenje malog broja ljudi neće dovesti do nikakvih značajnih posljedica jer će biti zaštićeni činjenicom da se većina ljudi cijepila, ali sve znatnijim povećanjem broja odbijanja cijepljenja povećava se i rizik za širenje epidemija koje su sve donedavno bile gotovo u potpunosti iskorijenjene što je u potpunosti u suprotnosti s ustavnom dužnošću države da štiti zdravlje ljudi.

Lijekovi na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje

Definicijom Zakona o lijekovima (NN 76/13), lijek je svaka tvar ili kombinacija tvari prikazana sa svojstvima liječenja ili sprječavanja bolesti kod ljudi ili svaka tvar ili kombinacija tvari koja se može upotrijebiti ili primijeniti na ljudima u svrhu obnavljanja, ispravljanja ili prilagodbe fizioloških funkcija farmakološkim, imunološkim ili metaboličkim djelovanjem ili za postavljanje medicinske dijagnoze.


U okviru prava na zdravstvenu zaštitu, pacijenti koji su osiguranici prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13 u daljnjem tekstu: ZOZO) imaju pravo na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) na lijekove određene Odlukom o utvrđivanju Osnovne liste lijekova Hrvatskog HZZO-a za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Osnovna lista lijekova) i Odlukom o utvrđivanju Dopunske liste lijekova Hrvatskog HZZO-a za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Dopunska lista lijekova).


Kao što smo već ustanovili, ZOZO-om je propisano da postoje dvije grupe (liste) lijekova. Prva grupa su lijekovi koji su određeni osnovnom listom. Toj grupi pripadaju medikoekonomski najsvrsishodniji lijekovi za liječenje svih bolesti. Ako je osiguranoj osobi propisan recept u primarnoj zdravstvenoj zaštiti na temelju medicinskih indikacija, osiguranik ima pravo u cijelosti na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja ostvariti lijekove s Osnovne liste lijekova Znači, svaki osiguranik mora ispunjavati točno određene pripisane medicinske indikacije kako bi imao pravo na točno određeni lijek. S druge strane, dopunska lista lijekova sadrži lijekove s višom cijenom, u odnosu na lijekove s osnovne liste, pri čemu je zakonom propisano kako je Zavod obvezan osigurati pokriće troškova u visini najniže cijene ekvivalentnog lijeka utvrđenog osnovnom listom. Naravno, sve to pod uvjetom da postoji medicinska indikacija i da je lijek s dopunske liste propisan na recept u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.


Lijekovi su na listama podijeljeni prema određenim kategorijama kao npr. naziv lijeka, cijena, naziv proizvođača, oblik lijeka, anatomsko-terapijsko-kemijske klasifikacije lijekova Svjetske zdravstvene organizacije itd. Naravno, svi lijekovi moraju imati posebno odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj, što znači, da u skladu sa Zakonom o lijekovima (NN 76/13) moraju proći detaljan postupak kliničkih ispitivanja i stavljanja u promet, provjera kakvoće, proizvodnje, a sve u cilju zdravstvene zaštite pacijenata.


Ukoliko kod osiguranika ne postoje medicinske indikacije za određeni lijek ili se liječenje zbog medicinskih razloga nije moguće provoditi lijekovima s osnovne ili dopunske liste, tada je doktorova obaveza uputiti prijedlog povjerenstvu za lijekove bolničke zdravstvene ustanove u kojoj se osigurana osoba liječi. Nakon prijedloga, povjerenstvo za lijekove bolničke zdravstvene ustanove mora utvrditi potrebu za tim lijekom i lijek isplatiti na teret sredstava te ustanove. Treba posebno napomenuti kako osiguranik nema pravona povrat troškova kupljenih lijekova ako je lijekove s Osnovne liste lijekova i Dopunske liste lijekova nabavila, odnosno kupila mimo postupka utvrđenih Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava na obvezno zdravstveno osiguranje i drugim općim aktima HZZO-a (npr. osoba je kupila lijek bez da je od izabranog doktora dobila propisani recept).


Ukoliko želite provjeriti nalazi li se određeni lijek na osnovnoj ili dopunskoj listi, preporučujemo Vam da posjetite Internet stranice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, gdje se nalazi tražilica za lijekove.


http://www.hzzo.hr/zdravstveni-sustav-rh/trazilica-za-lijekove-s-vazecih-lista

Suradnja sa Zagrebačkim dijabetičkim društvom i izrada brošure „Prava i obveze osoba oboljelih od šećerne bolesti“

Zagrebačko dijabetičko društvo udruga je koja promiče zdravlje osoba oboljelih od šećerne bolesti, a cilj joj je okupiti što veći broj oboljelih od šećerne bolesti i pružiti im različite aktivnosti kroz koje će ostvariti ciljeve liječenja i biti zadovoljni vlastitim uspjehom. S udrugom od ove godine surađuje i Pravna klinika, odnosno Grupa za zaštitu prava pacijenata. U okviru suradnje s udrugom, kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata izradili su Brošuru o pravima osoba oboljelih od šećerne bolesti.


Inicijativa za izradu brošure došla je iz Zagrebačkog dijabetičkog društva, odnosno od dopredsjednika udruge, gospodina Gordana Hudine. Ponukani velikim brojem upita na temu svojih prava, a istovremeno svjesni da kao pacijenti imaju i određene obveze, članovi Zagrebačkog dijabetičkog društva željeli su na jednom mjestu objediniti najvažnija prava i obveze osoba oboljelih od dijabetesa, s ciljem da članovi udruge, ali i svi oboljeli od šećerne bolesti u Hrvatskoj, dobiju osnovne informacije o svojim pravima i obvezama, kao i o institucijama preko kojih prava mogu ostvariti.


Izrada brošure trajala je nekoliko mjeseci, a u tome su sudjelovali kliničari Barbara Bilić, Sabina Cuvaj, Jelena Grgurić, Dino Komadina, Ivana Ljubas i Andrija Zelenika. U izradi brošure sudjelovali su i članovi Zagrebačkog dijabetičkog društva, s kojima je prvotno dogovorena struktura i sadržaj brošure, a naknadno su pomogli u izradi dajući komentare na nacrt brošure. Pritom su se najviše osvrtali na ono što ih u praksi kao dijabetičare smeta ili što im je nejasno u odnosu na njihova prava i obveze. Time su pridonijeli da se kliničari pri izradi brošure fokusiraju na ono što će za one kojima je brošura namijenjena biti najkorisnije.


Brošura je podijeljena u nekoliko dijelova. Prvi dio bavi se pravima pacijenata općenito, ali i njihovim obvezama. Drugi dio razrađuje prava oboljelih od šećerne bolesti ovisno o tome o kojem se području radi – sustavu zdravstvenog osiguranja, socijalne skrbi ili mirovinskog osiguranja. U trećem dijelu obrađena su određena pravila ovisno o tome radi li se djeci oboljeloj od šećerne bolesti, odraslim osobama, ili osobama visoke životne dobi.


Brošura je tiskana u studenom, a predstavljena je u prostorijama Zagrebačkog dijabetičkog društva 14. studenog, na dan na koji se obilježava Dan šećerne bolesti, s obzirom na to da je na taj dan rođen Sir Frederick Banting, izumitelj inzulina. Brošuru su predstavili predsjednica udruge, prim.mr.sc. Manja Prašek, dr. med., i dopredsjednik udruge, gospodin Gordan Hudina. Na predstavljaju su sudjelovali Dino Komadina, Tena Čupić i Barbara Bilić.


Iako je zadatak izrade brošure bio zahtjevan, s obzirom na to da se radilo o opsežnoj materiji koju je trebalo sažeto i jednostavno prikazati, posebno je zadovoljstvo vidjeti da je brošura tiskana i da će moći služiti članovima Zagrebačkog dijabetičkog društva, ali i svima oboljelima od šećerne bolesti. Naravno, svi su članovi udruge pozvani da se u slučaju dodatnih pitanja i nedoumica obrate kao stranke Pravnoj klinici. Grupa za zaštitu prava pacijenata zahvaljuje se članovima udruge na pomoći i konstruktivnim savjetima i idejama prilikom izrade brošure te se nada uspješnom nastavku odlične suradnje.


Čitavu brošuru možete pronaći na linku: http://zadi.hr/clanci/prava-dijabeticara/prava-i-obveze-osoba-oboljelih-od-secerne-bolesti/?fbclid=IwAR0wGwMgq5Ka7-m-J0R3C5SrYUXQ0xtNxkYikIDgkNSQ_zfTuqsC2Hqos24 ili u tiskanom izdanju u prostorijama Pravne klinike.

Prava osoba s tjelesnim oštećenjima

Tjelesno oštećenje i prava koja proizlaze iz utvrđenog postotka tjelesnog oštećenja organizma regulirana su u prvom redu Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, u daljnjem tekstu: ZOMO), ali i nizom drugih, posebnih propisa kojima su uređeni zdravstveni, odgojni, obrazovni, kulturni, socijalni, sportski i drugi aspekti svakodnevnog života kako bi se pridonijelo rehabilitaciji te integraciji osoba s tjelesnim oštećenjem u sustav u kojem se uvažavaju njihove potrebe. Naime, tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba (čl. 61. st. 1. ZOMO). Osnovno pravo koje osoba s tjelesnim oštećenjem može steći sukladno navedenom zakonu jest pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Pravo na naknadu može ostvariti osiguranik kod kojega je utvrđeno tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastalo kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti (čl. 61. st. 2. ZOMO). Međutim, ako tjelesno oštećenje nije posljedica ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti, osoba s tjelesnim oštećenjem i dalje može ostvariti niz drugih prava i povlastica kojima se pridonosi kvaliteti života osoba s tjelesnim oštećenjima. U daljnjem tekstu detaljnije ćemo iznijeti koja prava i na koji način može ostvariti osoba s tjelesnim oštećenjem, a koja se tiču mobilnosti naših sugrađana.


PRAVO NA OSLOBAĐANJE PLAĆANJA GODIŠNJE NAKNADE ZA UPORABU JAVNIH CESTA I CESTARINE


Prema Zakonu o cestama (NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, u daljnjem tekstu: ZC) osobe s tjelesnim oštećenjem mogu ostvariti pravo na neplaćanje godišnje naknade za uporabu javnih cesta i/ili cestarine za jedan osobni automobil koji imaju u svom vlasništvu, odnosno koji koriste na temelju ugovora o leasingu. Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta imaju osobe s 80% ili više postotaka tjelesnog oštećenja, odnosno osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 60% ili više postotaka (čl. 88. st. 1. ZC). Pravo na oslobađanje plaćanja cestarine imaju osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 80% ili više postotaka, HRVI (Hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata) sa 100% tjelesnog oštećenja te osobe kojima je utvrđeno tjelesno oštećenje osjetila vida od 100% (čl. 88. st. 2. ZC). Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade i/ili cestarine ostvaruje se na temelju rješenja koje u upravnom postupku donosi Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture na zahtjev osobe s invaliditetom (čl. 88. st. 3. ZC). U svrhu ostvarivanja navedenih prava, podnosi se pisani zahtjev za izdavanje rješenja za oslobađanje plaćanja godišnje naknade i/ili cestarine, a zahtjevu se prilaže preslika prometne dozvole i knjižice vozila te rješenje nadležnog tijela o utvrđenom postotku tjelesnog oštećenja/invaliditeta, odnosno statusu hrvatskog branitelja/vojnog invalida (čl. 4. st. 2. Pravilnika o postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine). Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade osoba s invaliditetom ostvaruje prilikom registracije vozila u stanicama za tehnički pregled, kada dostavlja rješenje Ministarstva, dok se pravo na oslobađanje plaćanja cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom ostvaruje samo uz predočenje smart kartice. Smart karticu, na zahtjev osobe s invaliditetom, a temeljem rješenja Ministarstva, izdaju Hrvatske autoceste d.o.o. (čl. 6. st. 1. Pravilnika). Prema službenim podacima Hrvatskih autocesta, zahtjev za izdavanje smart kartice podnosi se osobno ili poštom na adresu: Hrvatske autoceste d.o.o., Jadranska avenija 6, 10250 Lučko.


PRAVO NA ZNAK PRISTUPAČNOSTI


Pravo na znak za besplatno parkiranje vozila na posebno označenim parkirališnim mjestima za osobe s invaliditetom, prema odredbama Pravilnika o znaku pristupačnosti (NN 78/08, 87/14) imaju osobe s 80% ili više tjelesnog oštećenja te osobe koje imaju najmanje 60% oštećenja donjih ekstremiteta (čl. 2. st. 1. Pravilnika). Znak pristupačnosti izdaje Ured državne uprave u županiji nadležan za promet, odnosno upravno tijelo Grada Zagreba nadležno za promet (čl. 4. st. 1. Pravilnika). Podnositelj zahtjeva, uz zahtjev za izdavanje znaka pristupačnosti, prilaže nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno liječničkog povjerenstva nadležnog za davanje nalaza i mišljenja prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ili prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (čl. 4. st. 2. Pravilnika).


POVLASTICE U HRVATSKOM AUTOKLUBU


Prema službenim podacima Hrvatskog autokluba, osobe s utvrđenim tjelesnim oštećenjem od najmanje 50% mogu ostvariti popust od 50% na iznos godišnje članarine. Navedeni popust se ostvaruje prilikom učlanjenja i plaćanja godišnje članarine, uz predočenje rješenja nadležne Područne službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o utvrđivanju postotka tjelesnog oštećenja.


POVLASTICE U ŽELJEZNIČKOM I POMORSKOM PUTNIČKOM PROMETU


Pravo na povlasticu prema Zakonu o povlasticama u unutarnjem putničkom prometu (NN 97/00, 101/00, 98/19) imaju: slijepe osobe koje imaju do 10% sposobnosti vida, gluhe i gluhoslijepe osobe, osobe s mentalnom retardacijom (težom i teškom), tjelesno invalidne osobe s oštećenjem organa za kretanje od najmanje 70%, kronični bubrežni bolesnici na hemodijalizi, te vojni i civilni invalidi rata (čl. 2. st. 1. točka 3. i 4.). Pravo na povlasticu u putničkom prometu na teritoriju Republike Hrvatske u željezničkom i pomorskom putničkom prometu odnosi se na popust od 75% od redovne cijene vozne karte za četiri putovanja godišnje željeznicom ili brodom (čl. 4. st. 1. Zakona). Također, kada se invalidna osoba koristi pravom na povlasticu u unutarnjem putničkom prometu po ovom Zakonu ima pravo na besplatnu vožnju za pratitelja (čl. 4. st. 4. Zakona). Navedene povlastice ostvaruju se na temelju objave koju izdaje nadležno upravno tijelo (čl. 12. st. 4. Zakona).


Građani s prebivalištem na području Grada Zagreba, s tjelesnim oštećenjem odnosno invaliditetom, mogu ostvariti i dodatne povlastice s ciljem olakšavanja svakodnevnih kretanja i migracija.


PRAVO NA BESPLATNU GODIŠNJU ILI MJESEČNU POKAZNU KARTU ZET-A


Korisnici koji ostvaruju pravo na besplatan prijevoz, odnosno za koje prijevoznu uslugu plaća Grad Zagreb, utvrđeni su Odlukom o socijalnoj skrbi (Službeni glasnik Grada Zagreba 26/14, 19/15, 6/16, 16/16, 23/16 i 4/19). Prema službenim podacima Zagrebačkog električnog tramvaja, pravo na besplatan prijevoz ostvaruju: slijepe, gluhe i gluhoslijepe osobe, teško, teže i umjereno mentalno retardirane osobe, osobe s utvrđenim funkcionalnim poremećajima i motoričkim oštećenjima ekstremiteta što su uzrokovani bolestima i ozljedama te prirođenim malformacijama i deformitetima kao i osobe s traumatskim amputacijama ili stečenim gubicima ekstremiteta, koje zbog navedenih bolesti, oštećenja i funkcionalnih poremećaja imaju postotak tjelesnog oštećenja od najmanje 70%. Korisnike besplatne godišnje ili mjesečne karte ZET-a, na njihov zahtjev, utvrđuje nadležan gradski ured i to na temelju dokaza potrebnih za ostvarivanje prava. Zahtjev se podnosi Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, a popunjenom i potpisanom zahtjevu potrebno je priložiti: dokaz o invaliditetu, dokaz o nezaposlenosti, za umirovljenike – rješenje o mirovini, a za učenike i studente – potvrdu o školovanju ili studiranju te presliku važeće osobne iskaznice.


PRAVO NA BESPLATAN PRIJEVOZ SPECIJALIZIRANIM KOMBI VOZILIMA


Prijevoz se vrši na temelju odredaba Pravilnika o obavljanju prijevoza osoba s invaliditetom, a organizacija i provedba prijevoza osoba s invaliditetom u nadležnosti je ZET-a – Odjel za prijevoz osoba s invaliditetom (čl. 5. st. 1 Pravilnika). Pravo na prijevoz posebno opremljenim vozilom ima osoba s invaliditetom koja se kreće pomoću invalidskih kolica, kao i njen pratitelj, uz preporuku Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom o potrebi korištenja specijaliziranog prijevoza ZET-a (čl. 3. st. 1. Pravilnika). Uz zamolbu za preporuku potrebno je priložiti rješenje o invaliditetu, dokaz da se osoba kreće pomoću invalidskih kolica te presliku osobne iskaznice (čl. 3. st. 3. Pravilnika).


BESPLATNO PARKIRANJE DO DVA SATA U ZAGREBU NA MJESTU KOJE NIJE OZNAČENO ZA PARKIRANJE OSOBA S INVALIDITETOM


U skladu s Odlukom o organizaciji i načinu naplate parkiranja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 22 od 05. prosinca 2019.) na javnim parkiralištima na posebno obilježenim mjestima rezerviranim za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom koje na vozilu imaju istaknut važeći znak pristupačnosti imaju pravo parkirati bez plaćanja naknade (čl. 10. st. 1. Odluke). Iznimno, na javnim parkiralištima u parkirališnim zonama naplate koja nisu posebno obilježena kao mjesta rezervirana za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom koje na vozilu imaju istaknut važeći znak pristupačnosti imaju pravo parkirati bez plaćanja naknade najduže dva sata tijekom jednog dana (čl. 10. st. 2. Odluke). Međutim, kako bi se navedeno pravo ostvarilo potrebno je uz važeći znak pristupačnosti istaknuti i važeću naljepnicu koju izdaje organizator parkiranja (čl. 10. st. 4. Odluke), odnosno Zagrebparking d.o.o. Uz zahtjev za izdavanje naljepnice, potrebno je priložiti presliku važećeg znaka pristupačnosti i rješenja na temelju kojeg je znak izdan te navesti registarsku oznaku vozila za koje se traži izdavanje naljepnice (čl. 10.a. st. 1. Odluke). Naljepnica se izdaje za vozilo registarske oznake navedene u zahtjevu, na razdoblje od godine dana, ali ne duže od roka do kojega vrijedi znak pristupačnosti (čl. 10.a. st. 3. Odluke).

Palijativna skrb u Republici Hrvatskoj

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji palijativna skrb je cjeloviti pristup održavanja kvalitete života pacijenata i njihovih obitelji tijekom suočavanja s neizlječivom bolesti. Iako je smanjenje fizičke boli pacijenta najvažniji čimbenik palijativne skrbi, palijativna skrb podrazumijeva psihološku, duhovnu i socijalnu pomoć bolesniku, kao i njegovoj obitelji. Osim što se ovakvom skrbi želi omogućiti pacijentu da živi što je aktivnije moguće do smrti, palijativna skrb tretira smrt kao normalan proces koji dolazi na kraju života i ne pokušava niti ubrzati niti odgoditi smrt. Dapače, primjenjiva je u ranim fazama malignih bolesti kako bi se pacijentu i njegovoj obitelji olakšalo cjelokupno shvaćanje i suočavanje s bolešću i njezinim posljedicama.


S obzirom na to da je temelj palijativne skrbi holistički pristup bolesniku i članovima njegove obitelji, prilikom provođenja palijativne skrbi nezamjenjiva je uloga multidisciplinarnog tima stručnjaka. Ovakav tim bi se trebao sastojati barem od liječnika, medicinske sestre, psihologa (kao i psihijatra), socijalnog radnika, fizioterapeuta i duhovnika. Vrijedan dodatak radu tima su i volonteri za ovo područje. Svaki član tima trebao bi imati, osim stručnog specijalističkog znanja, završenu edukaciju iz palijativne skrbi.


Iako je u posljednjih pedesetak godina ova grana medicine dobila status ravnopravne medicinske djelatnosti, uz preventivnu i kurativnu skrb, ipak je još nemoguće govoriti o hrvatskom modelu palijativne skrbi.


Zakonodavni okvir palijativne skrbi u Hrvatskoj formiran je još 2003. godine tada važećim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (NN 121/2003; dalje: stari ZOZZ). Tako je palijativna skrb za neizlječivo bolesne, odnosno umiruće predviđena kao jedna od mjera zdravstvene zaštite (čl. 16. toč. 8. stari ZOZZ). Nadalje, određeno je da se na razini primarne zdravstvene zaštite obavlja djelatnost palijativne skrbi (čl. 25. stari ZOZZ). Osim doma zdravlja koji mora na svom području osigurati ovakvu skrb bolesnika ako njezino obavljanje nije drukčije organizirano, palijativnu skrb može pružati i ustanova za palijativnu skrb (čl. 69. st. 2. stari ZOZZ). Ustanovom za palijativnu skrb smatra se zdravstvena ustanova koja ima palijativni tim kućnih posjeta (liječnik, medicinska sestra, fizikalni terapeut, socijalni radnik s posebnom naobrazbom za pristup umirućem), ambulantu za bol, palijativnu skrb i dnevni boravak (čl. 81. stari ZOZZ). Prema trenutno važećem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14, 154/14, 70/16: dalje: ZOZZ) djelatnost palijativne skrbi može se obavljati i na sekundarnoj razini (čl. 28. st. 2. ZOZZ). Ustanova za palijativnu skrb, uz navedeno, mora imati i stacionar, a mogu je osnivati jedinice za područnu (regionalnu) samoupravu kao i druge pravne osobe, ali i fizičke osobe (čl. 44. st. 5. i čl. 83. ZOZZ). Predviđeno je i povezivanje palijativne skrbi u radu s timovima obiteljske medicine (čl. 77. st. 4. ZOZZ).


Sukladno tomu, djelatnost palijativne skrbi u Hrvatskoj se može obavljati i u bolnicama, a ne samo na razini primarne zdravstvene zaštite.


Unatoč tomu, ne može se govoriti o sustavnom uređenju palijativne skrbi u Hrvatskoj s obzirom na to da su samo u nekim područjima i u nekim ustanovama započeli s radom pojedini oblici palijativne skrbi. Dobru podlogu za takvo uređenje daje Strateški plan palijativne skrbi za razdoblje od 2014. do 2016. godine (dalje: Strateški plan). Iako je Strateški plan dobar temelj za razvijanje hrvatskog modela palijativne skrbi, potrebno ga je nadopuniti i poboljšati praktičnim iskustvima pružatelja palijativnih usluga. Uz stručne edukacije i naobrazbu, veliku ulogu u postizanju tog cilja će imati i pravni akti koji reguliraju odnosnu materiju. Tako i Strateški plannaglašava da je potrebno revidirati i dopuniti legislativni okvir, uključujući zakonske i podzakonske akte.Isto tako, za razvijanje sustava palijativne skrbi potrebno je izraditi norme, definicije, standarde, kriterije, protokole i smjernice u radu palijativne skrbi.


S obzirom na to da je cilj palijativne skrbi pružanje kvalitetnog i dostojanstvenog života u njegovoj završnoj fazi, neupitna je važnost razvijanja sustava ovakve skrbi u Hrvatskoj. Osim što je potrebno ubrzo iznaći model palijativne skrbi kod nas, ipak je potrebnije da on bude kvalitetan kako bi zaista mogao ostvariti humana načela palijativne skrbi. No kao i u mnogim drugim područjima u našoj zemlji, borba za dobar sustav palijativne skrbi koji će ostvariti zadane ciljeve borba je protiv predrasuda, nepoštenja i neznanja.

Osoba od povjerenja te pristanak na posebni medicinski postupak

Osobe s duševnim smetnjama pripadaju jednoj od najranjivijih i najugroženijih skupina u društvu te im je iz tog razloga potrebno osigurati posebnu zaštitu u vidu kvalitetnog zakonskog okvira kojim će se onemogućiti kršenje prava, naročito prava na osobnu autonomiju i integritet, povreda dostojanstva, nečovječno postupanje, kao i izolacija i stigmatizacija od strane društva koje ih nerijetko smatra nepoželjnima i opasnima. Zaštita prava osoba s duševnim smetnjama uređena je Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (NN 76/14; dalje: Zakon).


Do potrebe za izmjenom postojećeg zakonskog okvira došlo je, s jedne stane zbog potrebe prakse za izmjenama i uvođenjem novih rješenja, a s druge strane zbog potrebe modernizacije i usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s međunarodnim dokumentima, konvencijama, ali i domaćim zakonodavstvom budući da su novim Kaznenim zakonom (NN 125/11, 144/12) te Zakonom o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14) uvedene značajne i opsežne izmjene. Od međunarodnih konvencija koje su značajno doprinijele donošenju novog Zakona svakako treba spomenuti Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ništa manje važnom pokazala se i bogata sudska praksa Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na zaštitu osoba s duševnim smetnjama te presude Suda protiv Republike Hrvatske koje su ukazivale na propuste u zakonskim rješenjima te njihovu neodrživost, kao i mane provedbe u praksi.


Novi Zakon, donesen u lipnju 2014. godine, stupio je na snagu 01.01.2015. godine, a donosi promijene i novosti kojima je zakonodavac nastojao osnažiti položaj i zaštitu prava osoba s društvenim smetnjama. Sam Zakon duševnu smetnju definira kao poremećaj prema važećim međunarodno priznatim kvalifikacijama mentalnih poremećaja (čl. 3. st. 1. t. 3. Zakona).


Svakako treba istaknuti uvođenje posve novog instituta "obvezujuće izjave", a prema kojem svaka osoba ima mogućnost ovlastiti jednu osobu da djeluje u svojstvu osobe od povjerenja te da uskrati ili dade svoj pristanak na određene medicinske postupke kada osoba koja ju je na to ovlastila nije sposobna sama dati ili uskratiti takav pristanak. U skladu sa stavkom 2. članka 69. Zakona obvezujućom izjavom obvezani su svi pružatelji medicinskih usluga koji primjenjuju medicinske postupke propisane tim zakonom. Bitno je napomenuti da je za valjanost obvezujuće izjave potrebno da je sastavljena u obliku javnobilježničkog akta, da ju je dala osoba koja je navršila 18 godina života ili je stekla poslovnu sposobnost prije punoljetnosti, a nije lišena poslovne sposobnosti za donošenje odluka o medicinskim postupcima te da je na to pristala i osoba od povjerenja (čl. 68., 69. i 70. Zakona). Osobom od povjerenja može se imenovati osoba koja je navršila 18 godina života i nije lišena poslovne sposobnosti te takva osoba ne može svoja ovlaštenja iz obvezujuće izjave prenijeti na neku drugu osobu (čl 70. st. 2. i 3. Zakona). Davatelj obvezujuće izjave, kao i osoba od povjerenja ovlašteni su u svakom trenutku opozvati obvezujuću izjavu uz uvjet da je i takav opoziv sastavljen u obliku javnobilježničkog akta (čl. 71. st. 1. i 2. Zakona).


Važnost obvezujuće izjave očituje se upravo u tome što ona ima prednost pred odlukama zakonskog zastupnika, što je izrijekom propisano i samim Zakonom (čl 72. st. 1. Zakona). Dodatni mehanizam zaštite predstavlja odredba koja propisuje da u slučaju da psihijatarska ustanova u kojoj je osoba s duševnim smetnjama smještena posumnja u štetnost odluke osobe od povjerenja, dužna je o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb, koji je ovlašten pokrenuti postupak opoziva obvezujuće izjave pred općinskim sudom (čl. 72. st. 2. Zakona).


Pritom je bitno napomenuti da pristanak na posebni medicinski postupak i biomedicinsko istraživanje može dati isključivo osoba s duševnim smetnjama i to u pisanom obliku. Člankom 20. Zakona izričito je isključena mogućnost da takav pristanak umjesto osobe s duševnim smetnjama daju zakonski zastupnik ili osoba od povjerenja. Zakonom je pristanak definiran kao slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smetnjama za primjenu određenoga medicinskog postupka, koja se zasniva na odgovarajućem poznavanju svrhe, prirode, posljedica, koristi i rizika toga medicinskog postupka i drugih mogućnosti liječenja. Smatra se da je osoba sposobna za davanje pristanka ako može razumjeti, upamtiti te koristiti informaciju važnu za davanje pristanka u postupku davanja istog (čl. 3. st.1. t. 3. Zakona) .


Također, značajno je odvajanje poslovne nesposobnosti od sposobnosti za davanje pristanka na medicinski postupak. Tako članak 12. propisuje da lišenje poslovne sposobnosti ne znači nesposobnost za davanje pristanka pa se, prije primjene medicinskog postupka, sposobnost za davanje pristanka mora utvrđivati i kod osobe lišene poslovne sposobnosti.


Neizvjesno je kako će navedena zakonska rješenja zaživjeti u praksi, međutim nastojanje zakonodavca da kroz uvođenje ovih instituta ojača mehanizme zaštite prava osoba s duševnim smetnjama te minimalizira slučajeve u kojima su zakonski zastupnici postupali protivno dobrobiti, željama i interesu osoba s duševnim smetnjama, svakako je važan korak naprijed.

Ostarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom

Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja, u skladu s odredbama propisa koji uređuju područje zdravstvene zaštite. Zdravstvena zaštita obuhvaća sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju.


Cilj bolničkog liječenja medicinskom rehabilitacijom je poboljšanje zdravstvenog stanja kod određenih bolesti i dijagnoza. U Hrvatskoj, osiguranici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljenjem tekstu: HZZO), u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, mogu na liječenje i oporavak u specijalne bolnice za liječenje medicinskom rehabilitacijom (toplice) na teret HZZO-a, no prema propisanim uvjetima Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom u kući (NN broj 26/96, 79/97, 31/99, 51/99, 73/99, 40/07, 64/08, 91/09, 118/09, 80/13, u nastavku: Pravilnik).


Osigurana osoba Zavoda (u daljnjem tekstu: osigurana osoba), u skladu sa člankom 2. Pravilnika, ostvaruje pravo na bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom (u daljnjem tekstu: bolnička medicinska rehabilitacija) na osnovi bolesti, bolesnih stanja i posljedica ozljeda navedenih u Popisu bolesti, bolesnih stanja i posljedica ozljeda za odobravanje bolničke medicinske rehabilitacije (u daljnjem tekstu: Popis).


Popis bolesti, bolesnih stanja i posljedica ozljeda koje podliježu odobravanju bolničke medicinske rehabilitacije:


· BOLESTI ŽIVČANOG SUSTAVA


1. Amiotrofična lateralna skleroza


2. Sclerosis multiplex


3. Devicova bolest


4. Spinocerebelarne hereditarne bolesti


5. Polyradiculomyelitis tipa Guillain – Barre


6. Porfirija


7. Dystrophia musculorum


8. Infantilna cerebralna paraliza


9. Hemiplegija ili teška hemipareza od III. do IV. stupnja


10. Paraplegija, tetraplegija, teška parapareza ili tetrapareza od III. do IV. stupnja


11. Degenerativno-kompresivne lezije kralježnične moždine, s motoričkim deficitom


12. Coma cerebri vigile



· BOLESTI MIŠIĆNO-KOŠTANOG SUSTAVA I VEZIVNOG TKIVA


1. Arthritis rheumatoloides II. i III. stadij i ostale sistemske bolesti veziva


2. Reiterov sindrom II. i III. stadij


3. Reaktivni arthritis II. i III. stadij


4. Arthritis psoriatica


5. Juvenilni artritis


6. Unutrašnje ozljede koljena


7. Skolioza i kifoskolioza

8. Spondylitis ankylosans


9. Stanje nakon operativnih postupaka – kralježnica – kuk – bedrena kost – koljeno – kosti potkoljenice – skočni zglob


10. Stečeni gubitak udova (amputacije)


11. Prisutnost funkcionalnih implantata (kuk i koljeno, totalna i djelomična endoproteza)


· OZLJEDE – PRIJELOMI


1. Prijelom vratnog kralješka s neurološkim ispadima


2. Prijelom torakalnog kralješka s neurološkim ispadima


3. Prijelom lumbalne kralježnice i zdjelice s neurološkim ispadima


4. Prijelom bedrene kosti


5. Prijelom potkoljenice



· BOLESTI CIRKULACIJSKOG SUSTAVA


1. Akutni infarkt miokarda


2. Stanja nakon operativnih zahvata (ugradnje srčane premosnice, ugradnje umjetnih valvula, PTCA, ugradnje stenta, transplantacije srca)



· BOLESTI DIŠNOG SUSTAVA


1. Kronična opstruktivna plućna bolest


2. Asthma bronchale



Popis sadrži, prema članku 2. Pravilnika:


- šifru bolesti, bolesnih stanja i posljedica ozljeda prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (u daljnjem tekstu: MKB)

- dijagnozu bolesti, bolesnih stanja i ozljeda

- odgovarajuću specijalnost doktora koji predlaže bolničku medicinsku rehabilitaciju,

- medicinsku dokumentaciju (prethodne dijagnostičke i terapijske postupke)

- uvjete odobravanja bolničke medicinske rehabilitacije.


Uvjeti i način ostvarivanja prava na bolničku medicinsku rehabilitaciju


Sukladno članku 4. Pravilnika, osigurana osoba ostvaruje pravo na bolničku medicinsku rehabilitaciju, ako kod bolesti, bolesnih stanja i posljedica ozljeda navedenih u Popisu postoji još jedan od sljedećih uvjeta:


1. funkcionalno oštećenje određenog stupnja

2. nemogućnost i neprimjerenost provođenja ambulantne rehabilitacije u specijalističko - konzilijarnoj zdravstvenoj zaštiti.


Prema članku 5. Pravilnika, osigurana osoba koja ispunjava ove uvjete i kod koje ne postoje kontraindikacije navedene u članku 13. Pravilnika, može ostvariti pravo za bolničku medicinsku rehabilitaciju.


Kontraindikacije koje isključuju pravo na bolničku rehabilitaciju su:


a) febrilna stanja, akutne zarazne bolesti, teški psihički poremećaji te patološka trudnoća


b) imobilizacija kod koje nije moguće provoditi rehabilitacijsko liječenje


c) komplicirani tijek koronarne bolesti, kardijalna dekompenzacija, ne podnošenje ergometrijskog opterećenja od 50 W tj. 300 Kpm, odnosno 2.0 METT-a, teški poremećaj srčanog ritma, ehografski utvrđeno povećanje kavuma lijeve klijetke preko 6 cm, te kardiovaskularne aneurizme


d) teška oštećenja jetre i bubrega


e) zloćudne bolesti u stanjima egzacerbacije i dekompenzacije.


Bolnička medicinska rehabilitacija provodi se u specijalnim bolnicama za medicinsku rehabilitaciju i to kao početna, odnosno održavajuća bolnička medicinska rehabilitacija. Osigurana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 2. a. Pravilnika i kod koje ne postoje kontraindikacije navedene u članku 13. Pravilnika, može ostvariti pravo na fizikalnu terapiju u kući (članak 5. Pravilnika).


Uvjeti iz članka 2. a. koji trebaju biti ispunjeni kako bi osoba mogla ostvariti pravo na provođenje fizikalne terapije u kući: osoba je potpuno nepokretna, odnosno teško pokretna zbog:


- neuroloških bolesti

- reumatskih bolesti,

- politraume i traume,

- kompliciranih kiruških i ortopedskih zahvata

- ostalih stanja koja za svaki slučaj posebice utvrđuje ovlašteni doktor.


Prijedlog za početnu medicinsku rehabilitaciju, prema članku 6. Pravilnika, daje odjelni doktor specijalist odgovarajuće specijalnosti, bolnice za liječenje akutnih bolesti, u kojoj se osigurana osoba liječi. Odobrenje za početnu bolničku medicinsku rehabilitaciju, prema članku 9. Pravilnika, daje ovlašteni doktor Zavoda.


Vrste i trajanje bolničke medicinske rehabilitacije


Radi provođenja početne bolničke medicinske rehabilitacije, po članku 15. Pravilnika, osiguranoj osobi odobrava se boravak u ugovornoj specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju, u pravilu, u trajanju od 21 dan,a ugovorna specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju obvezna je bolničku medicinsku rehabilitaciju osiguranoj osobi provoditi svakodnevno tijekom cijelog radnog tjedna. Iznimno, na prijedlog odjelnog doktora ugovorne specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju ovlašteni doktor Zavoda može osiguranoj osobi odobriti produljenje boravka u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju radi provođenja početne bolničke medicinske rehabilitacije. To odobrenje daje ovlašteni doktor Zavoda nadležnog prema sjedištu te ugovorne specijalne bolnice.


Prijedlog za održavajuću medicinsku rehabilitaciju, prema članku 6. Pravilnika, daje izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite na osnovi mišljenja i nalaza doktora specijalista odgovarajuće specijalnosti, a odobrenje daje ovlašteni doktor Zavoda, sukladno članku 9. Pravilnika.


Radi provođenja održavajuće bolničke medicinske rehabilitacije kod kroničnih bolesti i stanja, po članku 16. Pravilnika, osiguranoj osobi odobrava se boravak u ugovornoj specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u trajanju do najduže 21 dan, a ugovorna specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju obvezna je bolničku medicinsku rehabilitaciju osiguranoj osobi provoditi svakodnevno tijekom cijelog radnog tjedna.


Osigurana osoba može samo jedanput u istoj kalendarskoj godini ostvariti pravo na održavajuću bolničku medicinsku rehabilitaciju zbog iste bolesti (članak 16. Pravilnika).


Osigurana osoba bolničku medicinsku rehabilitaciju ostvaruje po članku 3. Pravilnika, u pravilu, u najbližoj specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju prema mjestu njezinog prebivališta, odnosno boravka koja sa Zavodom ima ugovorenu i osiguranoj osobi može pružiti traženu zdravstvenu zaštitu, kada je takvo liječenje medicinski opravdano.


Sukladno članku 20. Pravilnika, osigurana osoba koja je nezadovoljna mišljenjem, nalazom i ocjenom ovlaštenog doktora Zavoda, kojom joj je odobreno ili uskraćeno odobrenje za provođenje bolničke medicinske rehabilitacije, na njezin zahtjev područni ured Zavoda nadležan prema mjestu njezinog prebivališta, odnosno boravka, odnosno područni ured Zavoda prema sjedištu ugovorne specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju izdat će pisano rješenje u kojem će navesti zbog kojih razloga je odobrio ili uskratio odobrenje za provođenje bolničke medicinske rehabilitacije. Na spomenuto rješenje, osigurana osoba ima pravo žalbe sukladno Zakonu o općem upravnom postupku.