Ovršni zakon (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje u tekstu: Zakon) u članku 75. postavlja određena ograničenja kod provođenja ovrhe radi naplate novčanih tražbina nad imovinom fizičkih osoba. U pogledu zaštite ovršenika fizičke osobe Zakon postavlja razliku između fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost i fizičkih osoba koje ne obavljaju registriranu djelatnost kao i između prirode odnosa iz kojeg je tražbina nastala.

Tako se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Ovo ograničenje primjenjuje se tek podredno, ako nekom posebnom odredbom Zakona nije propisano posebno pravilo o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe na određenim stvarima ili pravima.

Smatra se da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Međutim, ovdje je važno napomenuti da se ovršenik ne može pozvati na ovu zaštitu ako je, u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu, izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Primjerice, suglasnost može biti dana prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu s bankom. Suglasnost vrijedi čak i u slučaju da dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu. Navedeno pravilo bitno je imati na umu prilikom, primjerice, otkupa duga od strane neke od agencija za otkup potraživanja. Važno je da fizička osoba bude svjesna da čak i u tom slučaju nema pravo pozvati se na odredbu o zaštiti od ovrhe na jedinoj nekretnini jer je prilikom nastanka obveze izričito pristala da se ovrha provede na njenoj jedinoj nekretnini. 

Drugi izuzetak od pravila da se ovrha na jedinoj nekretnini ne smije provesti je slučaj kada je ovršenikova obveza nastala iz izvanugovornog odnosa, primjerice, nastanka štete. Sud može u tom slučaju odrediti i provesti ovrhu na jedinoj nekretnini ako to pravičnost zahtjeva. 

Međutim, valja imati na umu odredbu članka 80.b. Zakona koja govori da će sud prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5300,00 eura, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskoga uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom. U slučaju da glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 5300,00 eura, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Dakle, čak i da se radi o jedinoj nekretnini za koju je ovršenik dao suglasnost, sud će odbiti prijedlog za ovrhu ako glavnica ne prelazi iznos od 5300,00 eura, a ako prelazi svejedno može odbiti prijedlog ako ocijeni da je to pravično.

Dakle, propisani su različiti kriteriji za tražbine koje proizlaze iz ugovornih te tražbine koje proizlaze iz izvanugovornih odnosa. Kod prisilnog ostvarenja tražbina iz ugovornih odnosa, sud će prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5300,00 eura. Ako iznos glavnice tražbine prelazi navedeni iznos primjenjuje se test razmjernosti. U slučaju ovrhe tražbina iz izvanugovornih odnosa uvijek se primjenjuje test razmjernosti.

Uz prijedlog za ovrhu na jedinoj  nekretnini  ovrhovoditelj je dužan podnijeti suglasnost osobe da se ovrha provede na njenoj jedinoj nekretnini. U ostalim slučajevima, kad se ne radi o jedinoj nekretnini fizičke osobe, ovrhovoditelj je uz prijedlog za ovrhu dužan podnijeti pravomoćnu presudu, javnu ili privatnu ispravu koja ima značenje javne isprave kojom dokazuje da ovršenik ili osoba koju je po zakonu dužan uzdržavati ima drugu nekretninu za stanovanje.

Opseg zaštite kod ovrhe radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost odnosi se prvenstveno na stvari vezane uz djelatnost koju obavlja. Naime, ovrha se može provesti na cjelokupnoj njezinoj imovini, osim na onim stvarima i pravima na kojima se protiv nje ovrha ne bi mogla provesti kad ne bi obavljala registriranu djelatnost te na onim stvarima i pravima koja su nužna za obavljanje njezine registrirane djelatnosti ako joj je ona glavni izvor sredstava za život. 

Za razliku od nekretnina fizičkih osoba koje ne obavljaju registriranu djelatnost, nekretnine za obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju se stvarima koje su nužne za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, osim ako zakonom nije drukčije određeno. 

Pravni lijekovi stranaka protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave propisani su Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje u tekstu: OZ). 

Rješenje o ovrsi označava rješenje kojim je u cijelosti ili djelomice prihvaćen ovršni prijedlog ili kojim se ovrha određuje po službenoj dužnosti (čl. 2. st. 1. toč. 8. OZ-a).

Ovršne isprave jesu: 

1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba,

2. ovršna nagodba iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku,

3. ovršna odluka arbitražnog suda,

4. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno,

5. ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava,

6. nagodba sklopljena u postupku pred sudovima časti pri komorama u Republici Hrvatskoj te nagodba sklopljena u postupku mirenja u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje postupak mirenja,

7. druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava (čl. 23. OZ-a).

Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave

Protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave ovršenik može izjaviti žalbu:

1. ako isprava na temelju koje je ono doneseno nije ovršna isprava,

2. ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti,

3. ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka,

4. ako su se stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu,

5. ako je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha,

6. ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena,

7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika,

8. ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano,

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

10. ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili

11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (čl. 50. st. 1. OZ-a).

U žalbi ovršenik može iznositi nove činjenice i nove dokaze ako se tiču razloga zbog kojih je ona izrijekom dopuštena te zbog bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka. Ovršenik je dužan uz žalbu priložiti sve isprave na koje se poziva u žalbi (čl. 50. st. 2. OZ-a). Nove činjenice koje se tiču prethodno navedenih razloga iz točaka 7., 9., 10. i 11. sud smije utvrđivati samo u skladu s odredbama članka 52. OZ-a, što je detaljnije objašnjeno u nastavku u podnaslovu „Upućivanje na parnicu u povodu žalbe“ (čl. 50. st. 3. OZ-a).

Žalba je dopuštena zbog povrede pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti (čl. 50. st. 4. OZ-a). U povodu žalbe sud pazi po službenoj dužnosti na razloge iz točaka 1., 3. i 5. te na okolnost da je u slučaju iz točke 6. ovrha određena na stvarima izvan prometa, odnosno drugim stvarima za koje je to posebnim zakonom određeno i tražbinama po osnovi poreza i drugih pristojbi. Sud pazi po službenoj dužnosti i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede ovršnoga postupka kada se na njih tako pazi prema odredbama Zakona o parničnom postupku (čl. 50. st. 5. OZ-a).

Ovrhovoditelj može žalbom pobijati rješenje o ovrsi ako je njime prekoračen njegov zahtjev te zbog odluke o troškovima postupka (čl. 50. st. 6. OZ-a). Žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe, ako OZ-om nije drukčije određeno (čl. 50. st. 7. OZ-a).

Odlučivanje o žalbi

Ako ovršenik ne priloži uz žalbu sve isprave potrebne za ispitivanje njezine dopuštenosti, sud prvog stupnja će žalbu odbaciti, ne pozivajući ovršenika da je dopuni ili ispravi (čl. 51. st. 1. OZ-a). U povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvog stupnja može žalbu prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu, osim u slučajevima iz članka 52. OZ-a, detaljnije objašnjenim u idućem podnaslovu (čl. 51. st. 2. OZ-a). Po donošenju koje od prethodno navedenih odluka u povodu žalbe, sud prvog stupnja ukinut će provedene radnje, osim kad se oglasio nenadležnim i predmet ustupio nadležnom sudu. Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom može provedene radnje ukinuti ako ocijeni da je to potrebno radi pravilne provedbe ovrhe (čl. 51. st. 3. OZ-a). Sudac prvog stupnja uputit će predmet sudu nadležnom za odlučivanje u drugom stupnju ako ocijeni da žalba nije osnovana (čl. 51. st. 4. OZ-a). Radi provjere osnovanosti navoda žalbe sud prvoga stupnja može, po potrebi, saslušati stranke i druge sudionike te obaviti druge izviđaje (čl. 51. st. 5. OZ-a).

Sud prvoga stupnja dužan je rješenje u povodu žalbe donijeti i otpremiti u roku od trideset dana, a u istom je roku dužan uputiti predmet drugostupanjskom sudu ako ocijeni da žalba nije osnovana (čl. 51. st. 6. OZ-a). Drugostupanjski sud dužan je rješenje o žalbi donijeti i otpremiti u roku od šezdeset dana od dana kada ju je primio (čl. 51. st. 7. OZ-a). Protiv rješenja o odbacivanju žalbe zbog toga što ovršenik uz nju nije priložio sve potrebne isprave dopuštena je žalba protiv koje sud prvoga stupnja onda nema te ovlasti (čl. 51. st. 8. OZ-a).

Upućivanje na parnicu u povodu žalbe

Ako je žalba izjavljena iz razloga točke 7. i točaka 9. do 11., ranije navedenih u podnaslovu „Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave“, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana (čl. 52. st. 1. OZ-a). Ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu (čl. 52. st. 2. OZ-a). Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog jednog od navedenih razloga zbog kojeg je izjavio žalbu (čl. 52. st. 3. OZ-a).

Iznimno, sud neće ovršenika uputiti na parnicu, nego će prihvatiti njegovu žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako on njezinu osnovanost dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba zbog kojeg od navedenih razloga općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (čl. 52. st. 4. OZ-a). Na pokretanje i vođenje parnice u ovom slučaju na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka (čl. 52. st. 5. OZ-a). Okolnost da je ovršenik upućen na parnicu ili da ju je pokrenuo ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako OZ-om nije drukčije određeno (čl. 52. st. 6. OZ-a). 

Ako je žalba izjavljena i zbog kojeg od razloga iz točaka 1. do 6. i točke 8., također ranije navedenih u podnaslovu „Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave“, sud prvoga stupnja, ako smatra da žalba zbog njih nije osnovana, uputit će bez odgode presliku spisa sudu drugoga stupnja radi odlučivanja o žalbi u povodu tih razloga (čl. 52. st. 7. OZ-a). U iznimnim, ranije objašnjenim slučajevima kad sud ipak neće ovršenika uputiti u parnicu, ovrhovoditelj koji smatra da je ovlašten na temelju određene ovršne isprave predložiti ovrhu, može tužbom zatražiti da se to utvrdi u posebnoj parnici (čl. 52. st. 8. OZ-a).

OZ također propisuje mogućnost podnošenja žalbe nakon proteka roka, o čemu je bilo više riječi u prijašnjem članku našeg bloga. 

Ovršenikovo pravo na naknadu štete

Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba te je ovršenik upućen na parnicu provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu (čl. 56. st. 1. OZ-a). 

Šteta na čiju naknadu ovršenik ima pravo obuhvaća i razliku između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj je on unovčen (čl. 56. st. 2. OZ-a). Na novčane iznose ovršenik ima i pravo na zakonsku zateznu kamatu od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, odnosno od unovčenja dijelova imovine ovršenika (čl. 56. st. 3. OZ-a).

U Hrvatskoj su stambeni krediti i krediti za automobile s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kojih je najviše odobreno u razdoblju od 2005. do 2007. godine, ostali zapamćeni kao krediti s najdalekosežnijim posljedicama za značajan broj kućanstava. O tim se kreditima i danas iz različitih perspektiva vode rasprave kako u široj, tako i u stručnoj javnosti, a sudska praksa nastoji na probleme proizišle iz njih pravično odgovoriti, uključujući i pitanja povezana s pravima dužnika koji su pristali na konverziju tih kredita u kredite u eurima ili kunama. Naime, kako bi si olakšali situaciju, nezadovoljni i nemoćni dužnici su pristali potpisati novi ugovor o konverziji, aneks na postojeći ugovor ili nešto slično. 

Nakon što je Ustavni sud u veljači 2021. odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak, i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima, to pitanje je zatvoreno te se banke u pogledu istog nemaju pravo više obraćati sudovima. Međutim ostalo je otvoreno pitanje potpunog obeštećenja potrošača koji su svoje kredite naknadno konvertirali, a usto i dalje postoje različita stajališta o tom pitanju, koje je u konačnici upućeno Sudu Europske unije.

Sud Europske unije donio je presudu 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 (Zagrebačka banka). Presudom je zaključio da: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.” To znači da, prema riječima Suda Europske unije, odgovor na navedeno pitanje ne nalazimo u odredbama europskog prava, nego u odredbama nacionalnog prava. Međutim, Sud Europske unije nije se izričito proglasio nenadležnim za navedeno pitanje, što isto možda ostavlja otvorenim u nekom drugom kontekstu. Nadalje, pitanje potpunog obeštećenja moramo potražiti u nacionalnom zakonodavstvu, odnosno da na njega da odgovor hrvatsko sudstvo, preciznije Vrhovni sud Republike Hrvatske. 

Vrhovni sud je o pitanju potpunog obeštećenja već iznio stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Sukladno svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo je pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: 

1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada ni bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;

2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;

3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Ovdje punu restituciju tumačimo u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača (NN 19/22, dalje u tekstu: ZZP). Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača (članak 45. stavak 1. ZZP-a). To znači da se puna restitucija odnosi na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u navedenoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja odluke. 

Vrhovni sud isto tako ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji nije isključio prava potrošača korisnika kredita u kojima je konverzija izvršena, na što ukazuje njegovo upućivanje na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima o kojima je uglavnom riječ u pojedinačnim predmetima potrošača protiv banaka, zaključivši kako se „postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik”. Dakle, punu restituciju potrošača Vrhovni sud nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, na što su brojni umješači u oglednom postupku i sami ukazivali u svojim podnescima, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu. Treba naglasiti da je postojanje pravnog interesa vezano izričito uz činjenicu da tužitelj ističe da mu konverzijom nije u cijelosti podmiren dug, te posljedično ističe kondemnatorni zahtjev za isplatom. To znači da su drugi razlozi koji bi opravdavali pravni interes u konvertiranim kreditima, poput poslovne nesposobnosti jedne od ugovornih strana ili u slučaju da konverzija nije provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), u ovom slučaju periferne pravne naravi, kao takvi se podrazumijevaju, ali nisu bili odlučni kod ocjenjivanja pravnog interesa za kondemnacijom, već je on bio vezan uz odlučnu činjenicu i tvrdnju tužitelja da konverzijom nije obeštećen i doveden u ravnopravan položaj. Pravni interes potrošača, koji se kod kondemnatornih zahtjeva presumira, u slučaju osporavanja moguće je provjeriti i opravdati jedino financijskim vještačenjem na okolnost preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene anuitete, usporedbom konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu te onoga što je potrošač dobio u konverziji. Dakle, ne samo da potrošači koji su napravili konverziju imaju pravni interes u kondemnatornim zahtjevima, već je i teret dokaza u suprotnom na bankama, što znači da bi banke morale dokazivati da su potrošači konverzijom u cijelosti obeštećeni, pritom nužno uzimajući u obzir kako ništetnost valutne klauzule, tako i promjenjive kamatne stope.

Nesumnjivo je da se i u široj javnosti između uvaženih pravnika, odvjetnika i ostalih stručnjaka nisu javila različita stajališta o mogućim ishodima rješavanja navedenog slučaja. Generalno gledajući postoje dva suprotna stajališta, prvim se tvrdi da je zakonom postignut sporazum o obeštećenju, a drugim da ga se potrošači, tj. dužnici nisu odrekli unatoč konverziji. No o daljnjem će ipak odlučivati sudovi u individualnim parnicama i, u konačnici, Vrhovni sud.

Na kraju, potrošači koji su napravili konverziju kredita mogu očekivati da će Vrhovni sud s obzirom na aktualnost i veliki interes javnosti navedenom posvetiti značajnu pažnju, naročito zbog toga što je aktualni predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić 2013. godine kao sudac u prvostupanjskoj presudi Trgovačkog suda utvrdio da su banke povrijedile interese korisnika kredita na način da su zaključivale ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima u švicarskim francima, koju je Visoki trgovački sud potvrdio.

Zaštita knjižnih prava (prava vlasništva i drugih stvarnih prava) u zemljišnoknjižnom postupku osigurana je podnošenjem redovnih pravnih lijekova, podnošenjem brisovne tužbe, te tužbe za ispravak. Takvu pravnu zaštitu pružaju prvenstveno odredbe Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19; dalje u tekstu ZZK). Međutim, zaštita od nevaljanog upisa predviđena je i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV) kroz institut zabrane višestrukog ugovaranja otuđenja. U predstojećem tekstu, uz pojašnjenje relevantnih zakonskih odredbi, pokušat ćemo objasniti pravnu narav i društveno-gospodarsku važnost instituta brisovne tužbe te ćemo istaknuti česta pitanja iz prakse, poput rokova i ovlaštenika za podnošenje brisovne tužbe. 

Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno (članak 150 stavak 1. ZZK-a). Zakonska definicija brisovne tužbe u sebi sadrži nekoliko pravnih pojmova koje je potrebno detaljnije izložiti. 

Do povrede knjižnog prava dolazi kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, nevaljan upis tog prava. U tom trenutku nastupa mogućnost da nositelj knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno neistinitim ili nevaljanim upisom zaštiti to svoje pravo brisovnom tužbom kojom zahtijeva upravo brisanje spomenutog nevaljanog ili neistinitog upisa te posljedično i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (onog stanja koje je u zemljišnoj knjizi postojalo prije spornog upisa). U sudskim parnicama u kojima se traži zaštita od nevaljanog upisa bitno je osvijestiti koja  se to prava brisovnom tužbom  uopće štite, ovlaštenika prava na tu zaštitu, kao i razumjeti  odnos između osoba koje su neistinitim ili nevaljanim upisom stekle određena knjižna prava u odnosu na onog koji tvrdi da su njegova knjižna prava povrijeđena s obzirom na njihova osobna svojstva, odnosno činjenicu jesu li bile u dobroj vjeri ili su znale, odnosno morale znati da svojim upisom vrijeđaju tuđa knjižna prava. 

Kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, odnosno nevaljan upis dolazi do povrede upisanog knjižnog prava te se on ne može ispravljati tužbom radi pogrešnog upisa, već nezadovoljna stranka takvo rješenje o upisu može pobijati žalbom ili brisovnom tužbom. Upis se smatra nevaljanim u slučaju kada za njega nisu ispunjene materijalne i postupovne pretpostavke predviđene u zemljišnoknjižnom pravu, a neistinitim se smatra onaj upis koji za svoju posljedicu ima razlikovanje upisanog (knjižnog) stanja od stvarnog, izvanknjižnog stanja.

U svakodnevnim društveno-gospodarskim odnosima te sudskoj praksi česte su situacije da je netko upisan kao nositelj stvarnog prava iako on to uistinu nije ili ako nečiji istiniti upis naknadno postaje neistinit jer je netko u međuvremenu isto pravo stekao izvanknjižno; na temelju odluke vlasti, nasljeđivanjem ili na temelju zakona, čime je dosadašnje pravo prestalo, ali je i nadalje ostalo upisano u zemljišnoj knjizi kao neistinito. Ističemo da nevaljani i neistiniti upisi nisu pravno valjani način stjecanja prava vlasništva i drugih knjižnih prava te se brisovnom tužbom mogu pobijati već takvi upisi u zemljišnoj knjizi. Važno je naglasiti i da se brisovnom tužbom može zahtijevati samo brisanje sporne  uknjižbe, ali ne i drugih vrsta upisa kao što su predbilježba i zabilježba. Razlika između navedenih triju vrsta prvenstveno se očituje u njihvoim pravnim učincima. Uknjižbom se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju bez posebnoga naknadnog opravdanja (članak 34. stavak 2. ZZK), a predbilježbom pod uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojemu naknadno budu opravdana (članak 34. stavak 3. ZKK). S druge strane, zabilježbom se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama (članak 34. stavak 4. ZZK). Brisovnom tužbom nositelj knjižnog prava ovlašten je zahtijevati da se prizna nevaljanost, odnosno neistinitost već izvršenog upisa te njegovo brisanje i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nevaljane odnosno neistinite uknjižbe. Dakle, tužiteljev pravni zahtjev ima dva učinka: deklarativni učinak, koji se očituje u potvrđivanju postojećeg pravnog stanja (utvrđenje nevaljalosti uknjižbe) te kondemnatorni učinak, koji se očituje stvaranjem novog pravnog stanja (nalog za brisanje nevaljale uknjižbe i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja). 

Za podnošenje brisovne tužbe aktivno je legitimiran nositelj knjižnog prava, a to je ona osoba koja je prije nevaljanog upisa bila upisana u zemljišnim knjigama te je provedbom nevaljanog upisa to njezino pravo brisano, ali to ne znači i da je prestalo. Tužba se podnosi protiv osobe u čiju je korist provedena nevaljana, neistinita uknjižba odnosno protiv osobe koja je u neposrednom pravnom odnosu s osobom čije je knjižno pravo uknjižbom povrijeđeno (tzv. neposredni stjecatelj iz nevaljane uknjižbe). Smatramo korisnim i kratko izložiti  stajalište sudske prakse iz koje je razvidno kada nositelj knjižnog prava nema pravo na podnošenje brisovne tužbe, a zauzeto je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-1375/2008-2 od 15. svibnja 2012.

Predmet spora u toj pravnoj stvari predstavljao je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na brisanje upisa prava vlasništva u korist drugotuženika V. M., u pogledu u tužbi opisane nekretnine, izvršenog na temelju sklopljenog darovnog ugovora između tuženika - a taj zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 150. ZZK. Prema ranije citiranoj odredbi, nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Na temelju sljedećih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a time su, prema stajalištu Vrhovnog suda RH, pravilno primijenili materijalno pravo:

- tužiteljica i prvotuženica M. Š. (majka tužiteljice) upisane su kao suvlasnice predmetnog stana svaka u 1/2 dijela (na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. N. Š.),

- tužiteljica je zatražila upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja predmetnog stana,

- taj zahtjev tužiteljice odbijen je rješenjem prvostupanjskog suda broj Zs-393/05 od 24. studenoga 2005., koje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda broj Gž-978/06 od 22. svibnja 2006.,

- prvotuženica je 1/2 svog suvlasničkog dijela stana darovala drugotuženiku ugovorom od 18. studenoga 2005., koji ugovor je 28. studenoga 2005. proveden u zemljišnim knjigama i drugotuženik upisan kao suvlasnik u 1/4 dijela,

- tužiteljica je i nadalje upisana kao suvlasnica predmetnog stana u 1/2 dijela.

Naime, s obzirom na neprijepornu činjenicu da je tužiteljica i nadalje ostala upisana kao suvlasnica u 1/2 dijela predmetnog stana, opravdano su sudovi zaključili da provedbom spornog darovnog ugovora nije povrijeđeno knjižno pravo tužiteljice, pa slijedom toga nije osnovan ni njezin zahtjev radi brisanja sporne uknjižbe prava vlasništva s drugotuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, pa odbijanjem takvog zahtjeva nižestupanjski sudovi po ocjeni revizijskog suda nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Dakle, sud pravilno ističe da pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru kao i prije provedbe spornog ugovora o darovanju, tada se njezino knjižno pravo ne smatra povrijeđenim. Tuženik nadalje, može istaknuti prigovor da je tužiteljevo pravo prestalo izvanknjižno, da je pravo stekao kao pošteni stjecatelj s povjerenjem u zemljišne knjige te da je knjižno pravo ionako prestalo.

Brisovna tužba ne zastarijeva prema nepoštenom stjecatelju, odnosno osobi koja je ishodila nevaljani upis, a znala je ili je morala znati da je upis nevaljan. Međutim, radi zaštite povjerenja u zemljišne knjige, pravo na brisovnu tužbu pod određenim je pretpostavkama vremenski ipak ograničeno. Vremensko ograničenje za podnošenje brisovne tužbe vrijedi onda kad se radi o poštenom stjecatelju koji je upis svoga prava ostvario na temelju prednikova nevaljanog i neistinitog upisa, a da nije znao ni mogao znati za nevaljanost prednikova upisa. U takvim situacijama će, nositelj povrijeđenog knjižnog prava (legitimirani tužitelj), kojemu je bilo dostavljeno rješenje na temelju kojega je provedena nevaljana uknjižba u korist prednika poštenog stjecatelja, u roku za žalbu zatražiti zabilježbu da je upis nevaljan te u narednom roku od 60 dana, računajući od dana isteka roka za žalbu, podnijeti brisovnu tužbu. Ukoliko nositelju povrijeđenog knjižnog prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika poštenog stjecatelja, nositelj brisovnu tužbu mora podići u roku od tri godine od dana kada je zatražen odnosno proveden nevaljani upis, odnosno od trenutka kada je podnesen prijedlog za provedbu nevaljane uknjižbe (članak 150. stavak 2. točke 1.i 2. ZZK).

Nastavno na izlaganje o biti i glavnim karakteristikama brisovne tužbe, kratko ćemo se osvrnuti i na prethodno spomenuto načelo povjerenja u zemljišne knjige koje se smatra jednim od stožernih načela kako zemljišnoknjižnog postupka tako i stvarnog prava općenito. Zaštita povjerenja u zemljišne knjige i istinitost i potpunost zemljišnih knjiga jedan je od glavnih preduvjeta za pravnu sigurnost prometa nekretninama. O pravnom stanju nekretnina na području Republike Hrvatske, mjerodavnom za pravni promet, vode se zemljišne knjige, ako za neka zemljišta nije što posebno određeno (članak 3. stavak 1. ZZK). Zemljišne knjige sadrže mjerodavne podatke o pravnom stanju svih nekretnina koje mogu biti u pravnom prometu. Konkretno, koji su ti mjerodavni podatci? U zemljišne knjige upisuju se stvarna prava na zemljištima (pravo vlasništva, prava služnosti, založna prava), a i druga prava za koja je to posebnim zakonima određeno (pravo prvokupa, zakupa i najma) (članak 3. stavak 2. ZZK) kao i druge činjenice važne za pravni promet za koje je to posebnim zakonima određeno (maloljetnost, poslovna sposobnost, skrbništvo, vođenje spora) (članak 3. stavak 3. ZZK).

Jednom kada se navedeni mjerodavni podatci na odgovarajući način upišu u zemljišne knjige, oni postaju vidljivi i dostupni javnosti. Važnost njihove vidljivosti i dostupnosti svima upravo je u zaštiti prava na nekretninama, zato što, da bi netko mogao aktivno i učinkovito zaštititi svoje pravo vlasništva, svima mora biti poznato da ono postoji na određenoj nekretnini.        

   U skladu s navedenim, Zakonom je propisana ovlast i pravilo da svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu i sve pomoćne popise u nazočnosti voditelja zemljišne knjige i iz nje dobiti izvatke odnosno ispise i prijepise (članak 7. stavci 1. i 2. ZZK). Također, podaci iz zemljišnih knjiga, izvaci, ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava  (članak 8. stavci 1. i 2. ZZK). Zemljišne knjige uživaju javnu vjeru kao jedina relevantna evidencija za pravni promet nekretnina.

Temelj zaštite povjerenja u zemljišne knjige upravo je činjenica njihove javnosti te potpunosti i istinitosti. Svrha načela povjerenja u zemljišne knjige je zaštita trećih poštenih i savjesnih sudionika u pravnom prometu koji su postupali  s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja. Ta zaštita djeluje u smislu zaštite povjerenja u istinitost (članak 8. stavak 5. ZZK) – zaštita kada se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od izvanknjižnog  zbog nevaljanog, neistinitog upisa, to jest kada je u zemljišnim knjigama upisan netko tko nije stvarni vlasnik određene nekretnine ili nositelj toga prava  i  zaštite povjerenja u potpunost (članak 8. stavak 4. ZZK) – zaštita kada je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno, jer nisu upisana sva prava i pravne činjenice vezano za određenu nekretninu. Postupanje u dobroj vjeri podrazumijeva da stjecatelj nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Pri tome treba objasniti, da se ne može nikome prigovoriti nedostatak dobre vjere samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje (članak 8. stavak 3. ZZK). Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige, uživa zaštitu svoga povjerenja, osobito što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što isteknu rokovi u kojima bi se prema ovom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika (članak 8. stavak 5. ZZK). 

Činjenica da je podnesena brisovna tužba čini se u zemljišnoj knjizi vidljivom zabilježbom brisovne tužbe.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, presudom će naložiti brisanje nevaljane uknjižbe i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, te će na temelju ovršne presude izbrisati nevaljanu uknjižbu na način i u opsegu kako je to određeno u izreci presude. Zemljišnoknjižni sud će po službenoj dužnosti provesti i brisanje zabilježbe brisovne tužbe, a tužitelj koji je uspio u parnici bit će ovlašten staviti prijedlog za upis svog knjižnog prava u zemljišnu knjigu. Međutim, ukoliko se tužbeni zahtjev pravomoćno odbije kao neosnovan, na temelju pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev, izbrisat će se zabilježba spora.

ODGODA OVRHE

- Što je odgoda ovrhe i na čiji se prijedlog određuje?

Odgoda ovrhe je privremena obustava svih ili nekih radnji u provedbi ovrhe koja se može odrediti na temelju prijedloga ovršenika, ovrhovoditelja, treće osobe ili na temelju suglasnosti stranaka.

A) Na prijedlog ovršenikasud može u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje te ukoliko se ispuni barem jedan od sljedećih uvjeta

1.      ako je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavljen pravni lijek,

2.      ako je podnesen prijedlog za povrat u prijašnje stanje u postupku u kojemu je donesena odluka na temelju koje je određena ovrha ili prijedlog za ponavljanje postupka,

3.      ako je podnesena tužba za poništaj presude izbranoga suda na temelju koje je određena ovrha,

4.      ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti,

5.      ako je ovršenik protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu sukladno člancima 52. ili 53. Ovršnog zakona ili podnio tužbu iz članaka 52. ili 55. Ovršnog zakona,

6.      ako je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja kojim je potvrđena ovršnost ovršne isprave, odnosno ako je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu je to rješenje doneseno,

7.      ako ovršenik ili sudionik u postupku zahtijeva otklanjanje nepravilnosti pri provedbi ovrhe,

8.      ako ovrha, prema sadržaju ovršne isprave, ovisi o istodobnom ispunjenju neke obveze ovrhovoditelja, a ovršenik je uskratio ispunjenje svoje obveze zato što ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu niti je pokazao spremnost da je istodobno ispuni,

9.      ako je Vlada Republike Hrvatske proglasila katastrofu sukladno propisu kojim se uređuje sustav zaštite i spašavanja građana, materijalnih i drugih dobara u katastrofama i velikim nesrećama, a ovršenik je na dan donošenja odluke o proglašenju katastrofe imao prebivalište ili sjedište i obavljao djelatnost na području za koje je proglašena katastrof

10.  ako se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak.

Odluku o prijedlogu za odgodu sud će donijeti nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu očituje, osim ako okolnosti slučaja ne zahtijevaju da se postupi drugačije.

Sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgodu ovrhe uvjetovati davanjem primjerene jamčevine, a takav prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti i nakon što rješenje o odgodi ovrhe bude doneseno. Rok za davanje jamčevine određuje sud, a isti ne može biti duži od 15 dana. Ukoliko ovršenik u određenom roku ne da jamčevinu smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgodu te će sud donijeti rješenje o nastavku ovrhe.

Iako se za vrijeme odgode ovrhe ne poduzimaju radnje kojima se ona provodi, iznimno će se u ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe provesti radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe, a na prijedlog ovrhovoditelja će se provesti i procjena predmeta ovrhe.

Ukoliko sud odbije prijedlog za odgodu ovrhe nastaviti će s ovrhom i prije pravomoćnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen.

B) Na prijedlog ovrhovoditelja sud može odgoditi ovrhu samo jednom, u potpunosti ili djelomice, ako provedba ovrhe nije započela, i to za vrijeme koje odredi sud.

C) Na prijedlog treće osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom sud će odgoditi ovrhu u pogledu toga predmeta ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da ta osoba pokrene parnicu na koju je upućena. Sud može u tom slučaju, na prijedlog ovrhovoditelja, odgodu ovrhe uvjetovati davanjem jamčevine

D)Sud će odrediti odgodu na temelju suglasnosti stranaka ne ispitujući postoje li za to propisane pretpostavke. U ovom slučaju vrijeme za koje je ovrha odgođena ne računa se kao vrijeme duljine trajanja postupka u postupku za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

- Na koje se vrijeme ovrha odgađa?

Ako je ovrha odgođena zato što su ovršenik ili treća osoba izjavili pravni lijek ili izvanredno pravno sredstvo, odgoda traje do završetka postupka po tom lijeku, odnosno sredstvu.

U drugim slučajevima kada ovršenik predlaže odgodu, sud određuje vrijeme odgode prema okolnostima slučaja, a ukoliko se ovrha odgađa na prijedlog ovrhovoditelja sud je može odgoditi najviše za šest mjeseci. Ovrhovoditelj, u tom slučaju, mora predložiti nastavak ovrhe prije isteka roka jer će sud u suprotnom obustaviti ovrhu.

Nadalje, ako je ovrha odgođena iz razloga što je Vlada Republike Hrvatske proglasila katastrofu (vidi iznad točku 9.), odgoda traje do donošenje odluke tijela, koje je ovlastila Vlada Republike Hrvatske, o okončanju provedbe mjera radi saniranja posljedica katastrofe te u tom slučaju ne teku kamate.

Odgoda će trajati do pravomoćnog dovršetka kaznenog postupka ukoliko je ovrha odgođena iz razloga što se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak (vidi iznad točka 10).

Odgođena ovrha nastavit će se po službenoj dužnosti nakon proteka vremena za koje je određena. Sud može nastaviti ovrhu i prije proteka roka za koji je odgođena na prijedlog ovrhovoditelja koji mora učiniti vjerojatnim da su prestali razlozi za odgodu ili ako da jamčevinu. Osim toga, ovrha će se na prijedlog ovrhovoditelja nastaviti i prije pravomoćnosti odnosno konačnosti odluke nadležnog prvostupanjskog tijela o odbacivanju ili odbijanju pravnog lijeka ili sredstva povodom kojeg je odgođena ovrha.

- Prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava kao pravno sredstvo ovršenika u slučaju izravne naplate.

Ovrhovoditelj može izravno zatražiti od Financijske Agencije da provede naplatu njegove tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je on odredio. Takvu izravnu naplatu ovrhovoditelj može zatražiti na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine i koje imaju potvrdu o ovršnosti, zatim na temelju obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine.

Nakon što ovršenik primi obavijest ili na drugi način sazna da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine, ovršenik ima dvije opcije na raspolaganju. Ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ili rješenje kojim će se plijenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

Na prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava primjenjuju se sve odredbe koje se tiču odgode ovrhe.

OBUSTAVA OVRHE

Sud će obustaviti ovrhu ukoliko ovrhovoditelj tijekom postupka, bez pristanka ovršenika, povuče prijedlog za ovrhu u cijelosti ili djelomice.

Nadalje, ovrha će se obustaviti po službenoj dužnosti ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez učinka, odnosno ako potvrda o ovršnosti bude ukinuta. Zatim, ovrha će se obustaviti ukoliko je ovrha postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti.

Ovrha će se obustaviti i na prijedlog ovršenika ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za žalbu provedbom ovrhe zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o ovrsi, a izuzeti su od ovrhe ili je na njima mogućnost ovrhe ograničena. U ovom konkretnom slučaju rok za prigovor na odluku o obustavi ovrhe iznosi osam dana i počinje teći od dana kojeg je ovršenik saznao da je ovrhom zahvaćen predmet koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojemu je mogućnost ovrhe ograničena. Prijedlog za obustavu iz te odredbe više se neće moći podnijeti nakon što je prošao rok od trideset dana od poduzimanja radnje kojom su ti predmeti zahvaćeni.

U slučaju pljenidbe pokretnina, sud će obustaviti ovrhu ako uredno pozvani ovrhovoditelj ne dođe na ni na novu pljenidbu koja je zakazana nakon što je prethodna odgođena u roku ne dužem od 60 dana.

 Ovrhovoditelj može radi namirenja svoje tražbine, u roku koji ne može biti duži od trideset dana od dana kad mu je nekretnina predana, predložiti sudu prodaju te nekretnine. Ako ne predloži pravodobno prodaju, sud će obustaviti ovrhu.

Ovrha će se obustaviti i u nekoliko slučajeva bezuspješnog pokušaja pljenidbe, primjerice ako ovrhovoditelj ne predloži ponovnu pljenidbu, ako ovrhovoditelj predloži ponovnu pljenidbu, a ne osigura sve potrebno za provedbu ovrhe, zatim ako se pri pljenidbi ne nađu pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe te ako se pokretnine ne uspiju prodati na dražbi, odnosno neposrednom pogodbom.

Rješenjem o obustavi ovrhe ukinut će se sve provedene ovršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih osoba.

Potrebno je naglasiti kako obustava ovrhe ne znači oprost duga. Dug i dalje postoji. Razlika u odnosu na odgodu ovrhe je u tome što odgoda znači da se ovrha ne izvršava neko vrijeme, nakon čijeg isteka se nastavlja, dok obustava znači da se ovrha nije mogla izvršiti zbog nemogućnosti naplate, a o ovrhovoditelju ovisi hoće li ponovno pokrenuti ovršni postupak, s time da može promijeniti sredstvo izvršenja ovrhe (pokretnine, nekretnine, plaća, itd.). Ovrhovoditelj neće moći naplatiti svoje potraživanje jedino ako je nastupila zastara, a ne obustava.

DOVRŠETAK OVRHE

Postupak ovrhe se dovršava pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe.

Dovršenje ovrhe provedbom posljednje ovršne radnje sud utvrđuju rješenjem.

Postupak ovrhe na nekretnini započinje podnošenjem ovršnog prijedloga od strane ovrhovoditelja nadležnom sudu prema području gdje se nekretnina nalazi. 

Nakon što sud donese rješenje o ovrsi teče daljnji postupak:

-  upis zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama,

-  utvrđivanje vrijednosti nekretnine,

-  ovršna prodaja nekretnine,

-  namirenje ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

Nije li što drugo određeno, predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige. Ukoliko je nekretnina u  suvlasništvu, taj dio nekretnine može biti samostalan predmet ovrhe.

Predmetom ovrhe u pravilu ne mogu biti poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljodjelaca u opsegu potrebnom za njihovo uzdržavanje i uzdržavanje članova njihovih obitelji.

Upis zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama

Uz prijedlog za ovrhu na nekretnini ovrhovoditelj je dužan podnijeti izvadak  iz  zemljišne knjige kao dokaz  o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika. Ako je to pravo upisano na drugu osobu, a ne na ovršenika, ovrhovoditelj  mora podnijeti  ispravu  koja je podobna za upis ovršenikovog prava.

Sud odmah nakon što donese rješenje o ovrsi mora po službenoj dužnosti Zemljišnoknjižnom odjelu podnijeti prijedlog za upis zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi. Tim upisom čini se vidljivim da je nekretnina predmet ovrhe i taj upis ima određene pravne učinke. Ovršenik ne može nakon upisa zabilježbe ovrhe raspolagati nekretninom a sama promjena vlasnika nekretnine ne sprečava da se ovrha nastavi protiv novog vlasnika.

U postupku ovrhe na nekretnini namiruju se i založni vjerovnici koji nisu predložili ovrhu. Založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu iako nisu namireni svi založni vjerovnici ako se kupac nekretnine i založni vjerovnik drugačije ne sporazumiju. Prodajom nekretnine ne prestaju stvarne služnosti, stvarni tereti, pravo građenja ni osobne služnosti upisane u zemljišnoj knjizi prije prava radi čijeg se namirenja ovrha provodi.

Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugog ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupit će u već pokrenuti ovršni postupak. To će biti moguće samo do pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu.

Utvrđivanje vrijednosti nekretnine

Zaključkom o prodaji nekretnine sud po slobodnoj ocjeni utvrđuje vrijednost nekretnine nakon održanog ročišta. Sud može podatke o stanju na tržištu nekretnina zatražiti i od porezne uprave.   Pri utvrđivanju vrijednosti sud će uzeti u obzir koliko je smanjena vrijednost nekretnine zbog određenih prava i tereta koji ostaju na njoj. Ako su u sudskom ili izvansudskom sporazumu, na temelju kojega je stečeno založno ili koje drugo pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži, stranke utvrdile vrijednost nekretnine, u pravilu će se uzeti vrijednost nekretnine određena tim sporazumom.

Svaka osoba koja ima pravo namiriti se iz prodajne cijene nekretnine a koja po redu prvenstva dolazi ispred ovrhovoditelja, može predložiti da se ovrha obustavi ako utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelomice iznos tražbine ovrhovoditelja. Prijedlog se može podnijeti u roku od osam dana od dana dostave zaključka o prodaji.

Prodaja nekretnine

Zaključkom o prodaji nekretnine utvrđuje se vrijednost nekretnine, način i uvjeti prodaje te mjesto i vrijeme prodaje ako se ona obavlja dražbom. Zaključak se objavljuje na sudskoj oglasnoj ploči i na drugi uobičajeni način. Od objavljivanja zaključka o prodaji na sudskoj oglasnoj ploči do dana prodaje mora proteći najmanje trideset dana. Zaključak se dostavlja strankama, založnim vjerovnicima, sudionicima u postupku, osobama koje imaju upisano pravo prvokupa i nadležnom tijelu porezne uprave.

Prodaja nekretnine obavlja se usmenom javnom dražbom. Stranke, založni vjerovnici i nositelji osobnih služnosti i stvarnih tereta koji prestaju prodajom nekretnine mogu najkasnije do prodaje nekretnine na javnoj dražbi sporazumjeti da se prodaja nekretnine obavi u određenom roku neposrednom pogodbom preko osobe ovlaštene za promet nekretnina, sudskog ovršitelja, javnog bilježnika ili na drugi način. U javnoj dražbi mogu kao kupci sudjelovati samo osobe koje su prethodno dale jamčevinu osim ako nisu ovršnim zakonom izuzete od obveze davanja osiguranja. Kupac nekretnine ne može biti ovršenik, sudac ili druga osoba koja službeno sudjeluje u postupku prodaje ni osoba koja po zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet ovrhe.

Na  prvom ročišu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod dvije trećine vrijednosti nekretnine a na drugom ročištu ispod jedne polovine njezine utvrđene vrijednosti. Od prvog do drugog ročišta mora proteći najmanje trideset dana. Ako se nekretnina ne proda ni na drugom ročištu sud će obustaviti ovrhu. Obustava ovrhe ne sprječava pokretanje novog ovršnog postupka radi naplate iste tražbine na istoj nekretnini. Ovrhovoditelj može najkasnije na drugom ročištu za dražbu predložiti da se, ako se nekretnina ne proda ni na tom ročištu, u njegovu korist osnuje založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine radi čije je naplate ovrha određena. Prednosni red takvoga založnog prava ovrhovoditelja računa se od dana stjecanja prava na namirenje. Ročište za dražbu može se održati i kad na njemu sudjeluje samo jedan ponuditelj.

Nakon zaključenja dražbe sudac, odnosno javni bilježnik utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da li je ispunio uvjete da mu se dosudi nekretnina. Sud donosi pisano rješenje o dosudi koje se objavljuje na oglasnoj ploči suda. Smatrat će se da je rješenje o dosudi  dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji te svim sudionicima u dražbi istekom trećega dana od dana njegova isticanja na oglasnoj ploči.  Ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji im je određen u rješenju o dosudi, sud će odrediti da  se nekretnina dosudi kupcima koji su ponudili nižu cijenu redom prema veličini cijene koju su ponudili. Stranke i osobe koje su sudjelovale na dražbi imaju pravo na žalbu protiv rješenja o dosudi. U rješenju o dosudi nekretnine sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti toga rješenja i nakon što kupac položi kupovninu u zemljišnu knjigu u njegovu korist upiše pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini te da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju njezinom prodajom.

Namirenje vjerovnika

Sud pristupa namirenju vjerovnika nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu i nakon što kupac položi kupovinu. Iz prodajne cijene namiruju se ovrhovoditelji na čiji je prijedlog određena ovrha, založni vjerovnici i kad nisu prijavili svoje tražbine, osobe koje imaju pravo na naknadu za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom, Republika Hrvatska i općine, gradovi i županije po osnovi poreza i drugih pristojbi.

Iz iznosa dobivenoga prodajom namiruju se ovim redoslijedom:

1. troškovi ovršnoga postupka koji se tiču sudskih pristojbi i plaćenih predujmova za provedbu ovršnih radnji,

2. porezi i druge pristojbe dospjele za posljednju godinu koje terete prodanu nekretninu ako su prijavljene najkasnije na ročištu za diobu i ako se dokazuju ovršnom ispravom,

3. tražbine osigurane založim pravom, tražbine ovrhovoditelja na čiji je prijedlog određena ovrha i naknada za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom.

Više tražbina koje imaju isti red namirenja namiruju se razmjerno svojoj visini ako iznos dobiven prodajom nije dovoljan za potpuno namirenje. Osoba koja se namiruje iz prodajne cijene može drugoj takvoj osobi osporiti postojanje tražbine ako to utječe na njezino namirenje. O namirenju ovrhovoditelja i drugih osoba kojima pripada pravo na namirenje sud odlučuje rješenjem nakon održanog ročišta, uzimajući u obzir podatke iz spisa i zemljišne knjige te utvrđenja na ročištu.

Prodajom nekretnine ovršenik gubi pravo na posjed nekretnine i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave zaključka o prodaji nekretnine ako zakonom ili sporazumom s kupcem nije drugačije određeno. Ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu prodajom nekretnine zatražiti njezino ispražnjene te predaju kupcu na temelju zaključka o predaji nekretnine ako položi jamčevinu za štetu koja bi time mogla biti prouzročena ovršeniku.

Nakon što do donese zaključak o predaji nekretnine kupcu sud će na prijedlog kupca narediti najmpoprimcu, zakupcu i drugim osobama koje ne raspolažu valjanim pravnim temeljom za korištenje nekretnine da je predaju kupcu.

Mnogi građani nisu upoznati sa mogućnosti upotrebe instituta protuovrhe. Taj institut je propisan Ovršnim zakonom NN 112/12 25/13. Protuovrha je jedan o restitucijskih putova pravne zaštite koji stoje na raspolaganju ovršeniku u povodu ovrha koje su protiv njega neosnovano provedene.

Nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio. To se naziva protuovrhom. Postupak se provodi u dva stadija. U prvome se nalaže ovrhovoditelju da vrati ono što je ovrhom neosnovano dobio, dok se u drugom provodi protiv ovrhovoditelja ovrha radi ispunjenja toga naloga.  

Razlozi za protuovrhu su sljedeći:

1. ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka,

2. ako je tijekom ovršnoga postupka namirio ovrhovoditelju tražbinu mimo suda tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren,

3. ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen, odnosno ako je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno,

4. ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom.

Taj prijedlog stranke sud neće prihvatiti ako se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Također, ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa. Prava na naknadu štete iz navedenih razloga ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici.

Takav prijedlog za protuovrhu se može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka. To su subjektivni i objektivni rokovi.

Ovršenik ne može prije proteka tog roka ostvarivati svoju tražbinu u parničnom postupku, osim u slučaju kada prijedlog stranke sud ne prihvaća da se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće.  Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici.

Postupak po prijedlogu je sljedeći: takav prijedlog će sud dostaviti ovrhovoditelju i pozvati ga da se u roku od osam dana izjasni o tome prijedlogu. Ako se u tom roku ovrhovoditelj usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanoga ročišta. Ako se ovrhovoditelj u tom roku ne očituje o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta. Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti ovrhovoditelju da u roku od petnaest dana vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio. Prema jednom primjeru iz sudske prakse (Odluka Viskog trgovačkog suda  Republike Hrvatske, br. Pž-4153/05 od 22. ožujka 2006. god.) ako se ovrhovoditelj usprotivi ovršenikovom prijedlogu za protuovrhu, sud mora provesti ročište i nakon održanog ročišta odlučiti o to ovršenikovom prijedlogu ( kako je i maloprije navedeno prma zakonskim odredbama), no međutim, iznimno sud ne mora provesti ročište kada iz dostavljenih isprava nedvojbeno proizlazi da je prijedlog za protuovrhu osnovan.

Na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud će, na prijedlog ovršenika, rješenjem odrediti protuovrhu. Protuovrha se provodi po pravilima za provođenje ovrhe.

Ponekad se iz zakonom predviđenih razloga ovrha, koja je određena pravomoćnim rješenjem o ovrsi određenim sredstvom na određenom predmetu ovrhe, ne može provesti. U takvim slučajevima ovrhovoditelju je u istom postupku omogućeno predlaganje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe. Prema Ovršnom zakonu (NN 112/12 25/13 93/14; u daljnjem tekstu OZ), sredstva ovrhe su ovršne radnje ili sustav takvih radnji kojima se po zakonu tražbina prisilno ostvaruje, kao npr. zapljena, procjena, prodaja pokretnina, zabilježba ovrhe na nekretnini u zemljišnim knjigama, prodaja nekretnine, namirenje iz vrijednosti dobivene prodajom nekretnine, pljenidba i prijenos novčane tražbine, itd. Pod predmet ovrhe spadaju stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine, a to su primjerice, nekretnine, pokretnine, novčana tražbina, patent, itd.

Da bi ovrhovoditelj uopće mogao u istom postupku predložiti novi predmet/sredstvo ovrhe, bitno je da se ovrha ne može provesti sredstvom ili na predmetu ovrhe određenom pravomoćnim rješenjem o ovrsi (čl. 5. st. 3. OZ). Ta nemogućnost provedbe ovrhe može biti faktična (kao npr. u slučaju kada na računima ovršenika nema novčanih sredstava) i može biti pravna, primjerice, ako je ovrha određena na stvarima koje su izuzete od ovrhe. Nemogućnost provedbe ovrhe određenim sredstvom i/ili predmetom može biti apsolutna, a to je u slučaju kada se u ovršnom postupku tražbina ovrhovoditelja uopće ne može namiriti i može biti relativna. Relativna nemogućnost provedbe ovrhe postoji onda kada se tražbina ovrhovoditelja u ovršnom postupku ne može djelomično namiriti. Također, bitno je spomenuti, da ovrhovoditelj može predložiti novi predmet/sredstvo ovrhe samo radi namirenja iste tražbine koja je prvotnim predmetom/sredstvom ovrhe ostala nenamirena jer je postojala nemogućnost provedbe ovrhe tim predmetom/sredstvom.

Ako ovrhovoditelj predloži novo sredstvo i/ili predmet ovrhe, sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja. Ovrha, koja je određena prijašnjim rješenjem o ovrsi, obustavit će se ako ovrhovoditelj povuče prijedlog za ovrhu na temelju kojeg je ovrha bila određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi (čl. 5. st. 3. OZ). Ovrha će se obustaviti i u slučaju ako ovrhovoditelj u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese prijedlog za određivanje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe (čl. 5. st. 4. OZ).

POSTUPAK

Postupak za određivanje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe pokreće se na prijedlog ovrhovoditelja.

Da bi sud prihvatio prijedlog kojim se ovrha predlaže novim sredstvom i/ili predmetom ovrhe, prvotno rješenje o ovrsi mora biti pravomoćno, mora postojati apsolutna nemogućnost provedbe ovrhe ili djelomična nemogućnost provedbe ovrhe, prijedlog mora i u formalnom i sadržajnom smislu imati sve što je potrebno da bi se na temelju njega moglo donijeti novo rješenje o ovrsi, on mora biti podnesen u propisanom roku i u istom postupku u kojem se ovrha nije mogla provesti te njime mora biti zatražena ovrha radi ostvarenja iste tražbine.

Ako sve pretpostavke budu ispunjene i ako sud utvrdi da je novi ovršni zahtjev osnovan, sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja.

Što se tiče podnošenja pravnih lijekova žalbe ili prigovora protiv rješenja o ovrsi, Ovršni zakon je propisao da se žalba protiv novog rješenja o ovrsi, koje je doneseno na temelju prijedloga za ovrhu na novom predmetu i/ili sredstvu ovrhe, ne može izjaviti iz razloga zbog kojih se mogla izjaviti protiv prijašnjeg rješenja o ovrsi (čl. 5. st. 6. OZ). Iz tog pravila proizlazi da se žalba može izjaviti samo ako su ti razlozi nastali nakon vremena do kojeg su mogli biti izneseni u žalbi protiv prvotnog rješenja o ovrsi, a to je vrijeme proteka žalbenog roka protiv prvotnog rješenja o ovrsi.

Novi prijedlog i novo rješenje o ovrsi glede sudskih pristojbi ne smatraju se novim prijedlogom i rješenjem, a to znači da se na njih ne plaća nova pristojba (čl. 5. st. 8. OZ). Sudska pristojba je plaćena povodom prvotnog prijedloga za ovrhu, odnosno prvotnog rješenja o ovrsi.

Kada su početkom godine iz Kine stizale vijesti o misterioznom virusu koji se nekontrolirano širi i može dovesti do smrtnog ishoda, malo tko je mogao zamisliti da će tri mjeseci kasnije širenje tog istog virusa stubokom promijeniti naše živote u Hrvatskoj. Sredina je travnja, zbog zaustavljanja širenja epidemije prekinuta je nastava u školama i na fakultetima, više nije moguće popiti jutarnju kavu u kvartovskom kafiću niti navečer otići u kazalište ili kino. Nije dopušteno napustiti mjesto prebivališta odnosno boravišta bez propusnice, a svakoga dana sve je veći broj nezaposlenih osoba evidentiranih pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Kao da sve nevolje proizašle iz epidemije koronavirusa nisu bile dovoljne, Zagreb je pretrpio najjači potres u posljednjih 140 godina. Materijalna šteta još se utvrđuje, a obnova će trajati godinama.

Brojne gospodarske i društvene aktivnosti su prekinute ili se održavaju u „hladnom pogonu“. Građane, koji su ovršeni ili očekuju da će u skorije vrijeme biti, zasigurno zanima kakva je sudbina ovrha i mijenja li se što zbog navedenih izvanrednih okolnosti.

OD NAJAVE DO IZGLASAVANJA DOPUNE ZAKONA

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 17. ožujka 2020. usvojila paket mjera kojima je cilj pomoć gospodarstvu i građanstvu uslijed epidemije bolesti COVID-19. Predviđene su i mjere kojima bi se olakšao položaj dužnika u postupcima ovrhe. Gotovo mjesec dana kasnije, 14. travnja u saborsku proceduru upućen je Prijedlog Zakona o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Rasprava je otvorena i zaključena već 16. travnja, a dopuna zakona je izglasana 17. travnja sa 120 za, bez glasova protiv i suzdržanih.

Svrha zakonske dopune je olakšanje položaja fizičkih osoba (građana) kojima dio primanja odlazi na ovrhe kako bi lakše podnijeli negativne ekonomske posljedice nastalih zbog „posebnih okolnosti“, točnije pojave epidemije bolesti COVID-19.

ŠTO SU POSEBNE OKOLNOSTI I KOLIKO TRAJU?

Posebne okolnosti podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, narušava gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu. U posebnim okolnostima koje trenutno postoje u Republici Hrvatskoj do kojih je došlo uslijed pojave epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 nastoji se smanjiti šteta u gospodarskom poslovanju.

Trajanje posebnih okolnosti određeno na način je da započinje od dana stupanja na snagu dopune zakona i traje 3 mjeseca, dakle do sredine srpnja. Vlada RH može odlukom, dakle bez nove zakonske ili druge procedure, produžiti rok za još 3 mjeseca.

Ukratko, ove okolnosti i važenje usvojenih mjera trajat će najmanje do sredine srpnja, a moguće i do sredine listopada ako tako Vlada RH odluči.

ZASTOJ PROVEDBE OVRHA I NEKE IZNIMKE

U vrijeme trajanja posebnih okolnosti omogućava se privremeni zastoj svih ovrha na novčanim sredstvima po računu fizičkih osoba (građana) te će moći raspolagati primanjima koja primaju na račune u bankama, kako bi lakše prebrodili razdoblje posebnih okolnosti koje znatno utječe na njihovu financijsku situaciju.

Iznimno, i dalje će se provoditi ovrhe na novčanim sredstvima u odnosu na:

a) tražbine zakonskog uzdržavanja djeteta (tzv. alimentacija)

b) druge tražbine kada se ovrha provodi radi namirenja budućih obroka po dospijeću (pr. druga uzdržavanja i naknade štete radi izgubljenog uzdržavanja)

c) tražbine po osnovi dospjele, a neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine

d) mjere osiguranja iz kaznenog postupka

e) ovrhe po računu specifične namjene (pr. račun stambene pričuve)

ZATEZNE KAMATE I TIJEK ROKOVA

Zatezne kamate ne teku za vrijeme dok traju posebne okolnosti, niti će se obračunati zatezna kamatu koja je određena u osnovi za plaćanje za razdoblje trajanja posebnih okolnosti.

Također, ne teku rokovi propisani vezani za trajanje blokade računa odnosno postojanje neizvršenih osnova za plaćanje, osim roka za prijenos zaplijenjenih sredstava koji se računa od primitka osnove za plaćanje u Financijsku agenciju (dalje: FINA).

ZAŠTITA PRAVA VJEROVNIKA KOJI JOŠ NISU ZAPOČELI OVRHU

FINA će nastaviti zaprimati nove osnove za plaćanje i za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, ali će te osnove samo evidentirati u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje (kako bi vjerovnik stekao mjesto u redoslijedu prema kojem će se kasnije nastaviti provoditi ovrha) te neće temeljem istih poduzimati daljnje radnje radi provedbe ovrhe uključujući i slanje naloga bankama za zabranu raspolaganja, pljenidbu, prijenos i blokadu računa.

NASTUPANJE UVJETA ZA PRIJENOS SREDSTAVA KOJA SU ZAPLIJENJENA PRJE NASTUPA POSTEBNIH OKOLNOSTI

Iznimka od pravila nepoduzimanja radnji za vrijeme zastoja s provedbom ovrhe, propisuje se za slučaj kad za vrijeme posebnih okolnosti nastupi uvjet za prijenos sredstava koja su zaplijenjena prije nastupa posebnih okolnosti. FINA u tom slučaju izdaje naloge bankama radi prijenosa zaplijenjenih sredstava ovrhovoditelju budući da tim sredstvima ovršenik ionako ne može raspolagati radi pravnih posljedica zapljene te ne bi bilo u interesu niti ovršenika niti ovrhovoditelja da sredstva i dalje ostanu zaplijenjena budući da su nastupili uvjeti za prijenos (radi se u pravilu o sredstvima koja su zaplijenjena na rok od 60 dana od primitka u FINA-u sukladno odredbi članka 209. Ovršnog zakona).

ŠTO KADA POSEBNE OKOLNOSTI PRESTANU?

Nakon prestanka posebnih okolnosti, FINA će nastaviti s provedbom ovrhe što znači da će nastaviti provoditi ovrhu temeljem osnova za plaćanje u odnosu na koje je zastala i u odnosu na one koje je zaprimila za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, te postupati na način propisan ostalim odredbama zakona u odnosu na sve novozaprimljene osnove za plaćanje.

Kako epidemija još uvijek traje te su neizvjesni njeno trajanje i posljedice, nije isključena mogućnost da će biti usvajane i nove mjere vezane uz ovrhe. Stoga, pratit ćemo sve novine i o njima pravovremeno obavješćivati naše čitatelje. Do čitanja!

Pojam zabilježbe kao instituta definira (članak 30. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13; u daljnjem tekstu ZZK) kao upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama, te se njome mogu osnivati određeni pravni učinci kad je to predviđeno zakonom. Zabilježbom se u zemljišne knjige upisuju osobni odnosi nositelja knjižnih prava i pravne činjenice mjerodavne za pravni promet nekretnina. Ovom se vrstom zemljišnoknjižnog upisa ne upisuju knjižna prava, niti se zabilježbom mogu stjecati, mijenjati ili prestati knjižna prava.

Osnovni je smisao zabilježbe da učini vidljivim okolnosti mjerodavne za prosudbu pravnog stanja nekretnine te mogućnosti i ograničenja nositelja knjižnih prava da njima raspolažu, a da se pritom ni na koji način ne ograniči niti zaustavi pravni promet nekretninom ili knjižnim pravom na koji se zabilježba odnosi. Za upis zabilježbe moraju se ispuniti sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom kao i za provedbu ostalih vrsta upisa.

Zabilježba će se dopustiti samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj knjižnog prava glede koga se provodi zabilježba.

Za upis zabilježbe također se zahtijeva i tabularna isprava koja mora ispunjavati sve opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave iz članka 43. stavak 1. i 2. te članka 44. stavak 1. do 5. ZZK. Tabularna isprava neće biti pretpostavka za upis zabilježbe jedino ako je to propisom koji ju uređuje izričito uređeno ili proizlazi iz naravi zabilježbe i cilja radi kojeg se provodi.

Zemljišnoknjižni sudovi svakodnevno se susreću s različitim vrstama zabilježbi koje imaju svoje specifičnosti i različito utječu na sadržaj knjižnog prava i na mogućnost daljnjeg upisa u zemljišnim knjigama nakon upisane zabilježbe. S obzirom na predmet upisa i pravne učinke koji nastaju provedbom zabilježbe, zabilježbe se mogu podijeliti na dvije osnovne skupine – na zabilježbe osobnih odnosa i zabilježbe pravnih  činjenica (v. više u Tatjana Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama, Informator, Zagreb, 1998., str. 120 i dalje). U prvu skupinu ulaze naročito ograničenja glede upravljanja imovinom (npr. maloljetnost, skrbništvo, produženje roditeljskog prava, otvaranje stečaja i dr.), kao i drugi odnosi i činjenice određene zakonom, s takvim učinkom da se nitko ne može pozivati na to da za njih nije znao niti morao znati (članak 39. ZZK). U drugu skupinu ulaze zabilježbe određenih pravnih činjenica, koje se upisuju temeljem odredbi Zakona o zemljišnim knjigama ili drugih zakona. Tu primjerice ulaze zabilježba prvenstvenog reda, otpisa zemljišta, zajedničke hipoteke, otkaza hipotekarnih tražbina, spora, prisilne dražbe, zabrane otuđenja ili opterećenja, obveze zahtijevanja brisanja hipoteke, pridržaja prvenstvenog reda, zabilježbe određene po pravilima o ovrsi i osiguranju i dr. (članak 39. ZZK). I u prvom i u drugom slučaju Zakon o zemljišnim knjigama samo primjerice nabraja neke zabilježbe koje se mogu upisati u zemljišnu knjigu, no zabilježbe se mogu odrediti i drugim zakonom ( Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ovršni zakon, Zakon o nasljeđivanju, Zakon o izvlaštenju), a ne samo Zakonom o zemljišnim knjigama.

U ovršnom postupku sud određuje ovrhu onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu. Ovrha na nekretnini provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem njene vrijednosti, njenom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine. Dakle, zabilježba ovrhe na nekretnini u ovršnom postupku je sredstvo ovrhe (članak 80. Ovršni zakon NN 112/12, 25/13; u daljnjem tekstu OZ). Bitan sastavni dio rješenja o ovrsi na nekretnini je određivanje zabilježbe ovrhe. Rješenje o ovrsi na nekretnini treba sadržavati i dio kojim se određuje zabilježba ovrhe na nekretnini koja je predmet ovrhe, time da je sud dužan po službenoj dužnosti, na temelju ovršne isprave prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a na temelju vjerodostojne isprave nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (članak 84. stavak 1. OZ).

Učinak zabilježbe ovrhe je da ovrhovoditelj time stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju ako bi treća osoba kasnije stekla vlasništvo te nekretnine. Nakon upisa zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnoga prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta (članak 84. stavak 2. i 3. OZ). Primjerice, ovršenik ne može nakon upisa zabilježbe ovrhe prodati nekretninu, darovati je jer  nisu dopuštena dobrovoljna raspolaganja ovršenika tom nekretninom. No ako neki založni vjerovnik, koji je stekao i upisao hipoteku prije zabilježbe ovrhe, namiruje svoju tražbinu iz vrijednosti nekretnine ta se nekretnina u tom slučaju može prodati jer se u tom slučaju ne radi o raspolaganju ovršenika. Ta razlika je ključna kod zabilježbe ovrhe i po tome se ta zabilježba razlikuje od drugih zabilježbi jer ograničava vlasnika-ovršenika nekretnine da raspolaže tom nekretninom dok u zemljišnim knjigama postoji zabilježba ovrhe.

Učinak zabilježbe je i u tome da ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije ranije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje (članak 84. stavak 6. OZ). Moguća je situacija da se tijekom ovršnog postupka promijeni vlasnik nekretnine. Ta promjena međutim ne sprječava da se, ukoliko je upisana zabilježba ovrhe, postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika, time da sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. U tom slučaju će se na prijedlog ovrhovoditelja donijeti rješenje o nastavljanju ovršnog postupka protiv novog vlasnika kao ovršenika u tom postupku, time da isti nema pravo žalbe na to rješenje (članak 84. stavak 4. i 5. OZ). Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugoga ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak (članak 85. stavak 1. i 2. OZ).

Za neke od zabilježbi predviđa se brisanje po službenoj dužnosti s protekom određenog vremena, no većina se briše po prijedlogu stranke kojem treba priložiti svojevrsno rješenje iz kojeg je vidljivo da se situacija promijenila, odnosno da je dugovanje prema ovrhovoditelju podmireno ili treba biti izbrisana po nekom drugom pravnom temelju.

Ukoliko ovršenik ne ispuni dobrovoljno svoj dug prema ovrhovoditelju provest će se ovrha. Prema utvrđenoj vrijednosti nekretnine obavlja se prodaja usmeno javnom dražbom na ročištu koje se održava u sudskoj zgradi. Na prvom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod 2/3, a na drugom ročištu ispod 1/3 utvrđene vrijednosti. Ukoliko se nekretnina ne proda na drugom ročištu, sud će obustaviti ovrhu. Nakon provedene dražbe, sud donosi rješenje o dosudi nekretnine najboljem ponuđaču, te istom određuje rok za polaganje kupovnine.

Ovrha je postupak prisilnog ostvarivanja tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava kojega provode sudovi i javni bilježnici. Sam postupak ovrhe uređen je Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje u tekstu: OZ).

Najčešći predmet ovrhe su nekretnine, pokretnine i/ili novčane tražbine ovršenika. Plaća se smatra novčanom tražbinom ovršenika pa ćemo u ovom članku objasniti kako ovrhovoditelj može ovršiti plaću ovršenika te koje su obveze ovršenika u tom postupku S obzirom da je plaća djeljiva tražbina, u članku ćemo se držati odredbi OZ-a o ovrsi djeljivih tražbina.

KOME OVRHOVODITELJ PODNOSI PRIJEDLOG ZA PROVOĐENJE OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?

Prije podnošenja bilo kakvog prijedloga za pokretanje ovrhe, potrebno je utvrditi kome se prijedlog podnosi. Prema OZ-u, za odlučivanje o prijedlogu na novčanoj tražbini i za provedbu te ovrhe, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno u nedostatku prebivališta na području Republike Hrvatske, boravište ovršenika (čl. 171. st. 1. OZ). Ako ovršenik nema u RH ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište/boravište ovršenikova dužnika (čl. 171. st. 2. OZ).

KAKO SE POKREĆE POSTUPAK OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?

Da bi došlo do ovrhe na novčanoj tražbini potrebno je da ovrhovoditelj (najčešće vjerovnik), podnese prijedlog za pljenidbu i prijenos tražbine (čl. 174. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj može podnijeti samo prijedlog za pljenidbu, ali u tom slučaju je dužan u roku od 3 mjeseca pokrenuti prijedlog za prijenos tražbine, inače će se ovrha obustaviti. Predmetni rok od 3 mjeseca računa se od dana: 1.) kada je ovrhovoditelju dostavljeno rješenje o pljenidbi 2.) obavijest o očitovanju ovršenikova dužnika (poslodavca) 3.) ili obavijest o tome da se ovršenikov dužnik (poslodavac) nije očitovao u određenom roku (čl. 174. st. 2. i 3. OZ).

Pljenidba i prijenos mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, a ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini onda se određuju u odgovarajućim iznosima, u korist svakoga ovrhovoditelja (čl. 175. st.1. i 2. OZ).

PLJENIDBA

Dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku (poslodavcu) smatra se da je proces pljenidbe proveden i on nema pravo žalbe na to rješenje. Tim rješenjem se zabranjuje ovršenikovu dužniku (poslodavcu) da uplati plaću na račun ovršenika, a ovršeniku se zabranjuje da naplati plaću ili da raspolaže njome (čl. 176. st. 1. i 2. OZ). Na prijedlog ovrhovoditelja, sud će zatražiti od ovršenikova dužnika (poslodavca) da se očituje o provođenju ovrhe na plaći ovršenika. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti taj prijedlog najkasnije do prijenosa tražbine, može ga spojiti s ovršnim prijedlogom ili ga dati posebnim podneskom nakon tog prijedloga. Ovršenikov dužnik (poslodavac) se mora očitovati o tome priznaje li zaplijenjenu tražbinu, je li voljan namiriti je i postoji li neka druga obveza koja mora biti ispunjena da bi došlo do namirenja te tražbine (čl. 181. st. 1. i 2. OZ).

PRIJENOS

Proces pljenidbe smatra se završen dostavom ovršenikovu dužniku (poslodavcu) rješenja o prijenosu (čl. 176. st. 2. OZ) nakon čega dolazi do prijenosa novčane tražbine na ovrhovoditelja. Prema OZ-u, postoje dvije vrste prijenosa: prijenos radi naplate i prijenos umjesto isplate (čl. 184. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj mora u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese na jedan od navedenih načina, a o vrsti prijenosa odlučuje sud (čl. 184. st. 2. OZ-a). Prijenosom tražbine radi naplate ovrhovoditelj traži od ovršenikovog dužnika (poslodavca) da mu isplati iznos koji je određen u rješenju o ovrsi ili posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio. Ovršenikov dužnik (poslodavac) mora obavljati sve radnje da bi očuvao i ostvario prenesenu tražbinu (čl. 189. st. 1. OZ).

Ovrhovoditelj ne smije na teret ovršenika prijenosom tražbine radi naplate zaključiti nagodbu, ovršenikovu dužniku oprostiti dug ili raspolagati s prenesenim tražbinama (čl. 189. st. 2. OZ). Ovrhovoditelj koji je pokrenuo tužbu radi naplate tražbine dužan je obavijestiti ovršenika o pokrenutoj parnici, inače odgovara ovršeniku za svu štetu koja bude proizlazila zbog tog propusta (čl. 192. OZ). Prijenosom tražbine umjesto isplate ovrhovoditelj mora naplatiti tražbinu pod jednakim pravilima kao i za prijenos tražbine radi naplate, a novac se uplaćuje izravno ovrhovoditelju.

Ako u ovršnom postupku sudjeluje samo jedan ovrhovoditelj, on će biti namiren samim prijenosom u visini te tražbine. Ako u ovršnom postupku sudjeluje više osoba koji se namiruju iz iste tražbine, ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena umjesto isplate smatrat će se ovrhovoditeljem na koga je tražbina prenesena radi naplate (čl. 195. st. 3. i 4. OZ).

OBVEZE OVRŠENIKA I OVRHOVODITELJA

Da bi ovrhovoditelj uspješno pokrenuo postupak ovrhe, nalaže se ovršeniku u roku koji je odredio sud, dati objašnjenja za ostvarivanje tražbine i isprave koje se odnose na tu tražbinu. Ako ovršenik ne preda isprave, sud može na zahtjev ovršenika provesti ovrhu radi predaje isprava (čl. 187. st. 1. i 3. OZ). Ispravu koja se nalazi kod treće osobe, ovrhovoditelj može tražiti tužbom jedino ako bi to pravo imao ovršenik (čl. 187. st.4. OZ). Ako ovršenik zatraži, ovrhovoditelj na koga je prenesen dio tražbine će biti dužan dati osiguranje da će nakon ostvarenja te tražbine vratiti isprave koje se odnose na tu tražbinu (čl. 187. st.2. OZ).

RJEŠENJE O OVRSI

Postupak ovrhe na plaći ovršenika smatra se završen donošenjem rješenja i nastupom njegove pravomoćnosti. Rješenjem se određuje pljenidba određenog dijela plaće (čl. 197. st. 1. OZ). Nakon nastupa pravomoćnosti, odnosno trenutka nakon kojeg više nije moguće podnijeti žalbu protiv rješenja, nalaže se poslodavcu da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati i nastavi isplaćivati ovrhovoditelju (čl. 197. st. 1. OZ).

Prekidom radnog odnosa i novim zapošljavanjem ovršenika nije potrebno ponovno pokretanje postupka ovrhe na plaći, iz razloga što isto rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu od dana kad mu je dostavljeno rješenje o ovrsi (čl. 200. st.1. OZ). Ovršni zakon nalaže prijašnjem poslodavcu da preporučenom pošiljkom s povratnicom dostaviti rješenje o ovrsi novom poslodavcu i o tome obavijestiti sud (čl. 200. st. 2. OZ). Prijašnji poslodavac mora obavijestiti sud ako mu nije poznat novi poslodavac, a sud će pozvati ovrhovoditelja da pribavi podatke o novom poslodavcu. U slučaju da ovrhovoditelj  ne pribavi podatke o novom poslodavcu u roku koji je sud odredio, sud će obustaviti ovrhu (čl. 200. st. 3. i 4. OZ-a).

Poslodavac odgovara za svu štetu koju je ovršenik pretrpio ako nije postupio prema rješenju o ovrsi. Ovrhovoditelj može predložiti sudu do završetka ovršnog postupka da naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti. Ovrhovoditelj ne mora ponovno pokretati ovrši postupak, nego na temelju pravomoćnog rješenja, u istom ovršnom postupku može zatražiti ovrhu protiv poslodavca (čl. 201. OZ).

Ovršni zakon (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, dalje: OZ) poznaje dva temelja za određivanje ovrhe, a to su ovršna i vjerodostojna isprava.

Vjerodostojne isprave na temelju kojih se može odrediti ovrha prema čl. 31. st.1. OZ-a su:

1. mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine,

2. javna isprava,

3. izvadak iz poslovnih knjiga,

4. po zakonu ovjerovljena privatna isprava,

5. isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom.

Računom se smatra i obračun kamata. Vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze (čl. 31. st. 2. OZ-a). Kad se iz vjerodostojne isprave ne vidi je li i kad je tražbina dospjela, ovrha će se odrediti ako ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu navede datum dospjelosti tražbine te ako je označio dan njezine dospjelosti (čl. 31. st. 4. OZ-a).

SADRŽAJ PRIJEDLOGA ZA OVRHU

O prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave odlučuju javni bilježnici (čl. 27. OZ-a).

Prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojemu će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, osobni identifikacijski brojevi ovrhovoditelja i ovršenika, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti (čl. 39. st. 1. OZ-a). Ovrhovoditelj može predložiti da se ovrha odredi na jednom ili više predmeta ovrhe. Također može predložiti i da se ovrha radi naplate određene tražbine općenito odredi na imovini ovršenika, bez navođenja sredstva i predmeta ovrhe (čl. 280. OZ-a).

Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave mora sadržavati:

1. zahtjev da sud naloži ovršeniku da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri od dana dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima, i

2. prethodno navedeni ovršni zahtjev.

Ako javni bilježnik ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan, donijet će rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i dostaviti ga strankama (čl. 281. st.1. OZ-a). S druge strane, ako javni bilježnik ocijeni da prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije dopušten, uredan ili osnovan, proslijedit će predmet nadležnom sudu radi donošenja odluke (čl. 281. st. 2. OZ-a).

SADRŽAJ RJEŠENJA O OVRSI

U rješenju o ovrsi moraju biti naznačeni ovršna, odnosno vjerodostojna isprava na temelju koje se ovrha određuje, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina koja se ostvaruje, sredstvo i predmet ovrhe te drugi podaci potrebni za provedbu ovrhe (čl. 41. st. 1. OZ-a).

Temeljem čl. 41. st. 2. OZ-a, rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sud će:

1. naložiti ovršeniku da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana od dana dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima,

2. odrediti ovrhu radi prisilne naplate tražbine zajedno s odmjerenim i predvidivim troškovima,

3. odmjeriti nastale troškove,

4. posebno naznačiti predvidive troškove.

Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave mora sadržavati:

− upozorenje ovršeniku da prigovor protiv rješenja o ovrsi mora biti obrazložen i koje su pravne posljedice podnošenja neobrazloženog prigovora,

− upozorenje ovršeniku da u slučaju namirenja tražbine u roku od 8, odnosno 3 dana, nije dužan namiriti predvidive troškove postupka, te

− upozorenje ovršeniku ako se provodi ovrha na novčanoj tražbini po računu na koji mu se uplaćuju primanja i naknade iz članka 172. OZ-a ili iznosi koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. OZ-a, da je dužan o tome obavijestiti Financijsku agenciju.

Rješenje o ovrsi ne mora biti obrazloženo i može se izdati otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu te također  mora sadržavati uputu o pravnom lijeku.

PRIGOVOR – PRAVNI LIJEK PROTIV RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE

Protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršenik može podnijeti prigovor u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana, osim ako ne pobija samo odluku o troškovima postupka (čl. 57. st. 1. OZ-a). Prigovor se podnosi javnom bilježniku koji je izdao rješenje o ovrsi (čl. 282. st. 1. OZ-a). Nakon podnošenja prigovora, javni bilježnik spis proslijeđuje nadležnom sudu radi donošenja odluke.

Prigovor se može podnijeti radi pobijanja rješenja o ovrsi u cijelosti, radi pobijanja samo u dijelu kojim je određena ovrha ili radi pobijanja u dijelu kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu.

Ako se rješenje o ovrsi pobija prigovorom samo u dijelu kojim je određena ovrha, može se pobijati samo iz razloga zbog kojih se rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave može pobijati žalbom (žalbeni razlozi navedeni su u čl. 50. OZ-a). Ako ovršenik u podnesenom prigovoru ne pobija rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nego samo predlaže odgodu ovrhe, takav prigovor smatrat će se prijedlogom za odgodu ovrhe (čl. 57. st. 4. OZ-a).

Također postoji i mogućnost žalbe nakon proteka roka iz žalbenih razloga navedenih u čl. 50. t.7., 9., 10. i 11. OZ-a, samo ako je činjenica na kojoj se temelji taj prigovor nastala nakon donošenja rješenja o ovrsi. Takva žalba može se podnijeti sve do dovršetka ovršnog postupka.

Ovršenik je dužan u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odrediti u kojem dijelu pobija to rješenje. Ako to ne učini, opseg pobijanja sud će utvrditi na temelju sadržaja prigovora. Prigovor protiv rješenja mora sadržavati razloge pobijanja. Ukoliko prigovor bude neobrazložen, sud će ga odbaciti kao nepotpun, bez pozivanja ovršenika da ga dopuni ili ispravi.

Vlada Republike Hrvatske zajedno s vjerovnicima ovim mjerama želi pružiti novi početak financijski isključenim građanima i osigurati im uvjete za izlazak iz prezaduženosti. Vlada Republike Hrvatske i vjerovnici koji Sporazumu pristupaju dobrovoljno uspostavljaju privremene jednokratne mjere koje će biti na snazi do 30. lipnja 2015. godine. Mjere obuhvaćaju dio prezaduženih građana koji su ovršenici u postupcima prisilne naplate tražbina male vrijednosti na novčanim sredstvima.

Centri za socijalnu skrb će se baviti zaprimanjem i obradom pristiglih zahtjeva u 5 ovlaštenih centara (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i Varaždin) uz administrativnu podršku peteročlanih timova (predstavnici Centra za socijalnu skrb, FINA-e, Porezne uprave) koji će se baviti isključivo rješavanjem pristiglih zahtjeva, čime će se spriječiti dodatno opterećenje sustava socijalne skrbi.

Vjerovnici koje je Vlada RH pozvala na potpisivanje sporazuma su: banke (Erste&Steiermärkische Bank d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Privredna Banka Zagreb d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Societe Generale-Splitska Banka d.d., Zagrebačka banka d.d.),teleoperateri (Hrvatski telekom d.d., Tele 2 d.o.o., VIP net d.o.o.), državna poduzeća (Hrvatska radiotelevizija, Hrvatska poštanska banka d.d., HP - Hrvatska pošta d.d., Hrvatska elektroprivreda d.d., Hrvatska banka za obnovu i razvitak, Hrvatske šume d.o.o., HŽ infrastruktura d.o.o., Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Fond za naknadu oduzete imovine, Hrvatsko društvo skladatelja ZAMP), gradovi (Zagreb, Rijeka, Osijek , Split).

Dužnici na koje se odnosi mjera otpisa duga i odgode ovrhe (prihvatljivi dužnici) su fizičke osobe, državljani RH, koji ispunjavaju jedan od sljedećih kriterija:

1) Kriterij A čine korisnici novčanih naknada sustava socijalne skrbi: zajamčene minimalne naknade (ZMN), pomoći za uzdržavanje (PZU), osobne invalidnine. U prva dva mjeseca primjene (od 02. veljače do 02. travnja 2015.) isključivo će dužnici prema Kriteriju A imati pravo pristupiti mjerama.

2)Kriterij B čine građani čija mjesečna primanja u posljednja 3 mjeseca do podnošenja zahtjeva ne prelaze 2.500,00 kuna za samca, odnosno 1.250,00 kuna po članu kućanstva, a koji nemaju u vlasništvu drugu nekretninu osim one u kojoj žive, nemaju u vlasništvu drugu imovinu koju bi mogle koristiti ili prodati bez ugrožavanja osnovnih životnih potreba, nemaju oročena sredstva, ugovor o stambenoj štednji i/ili depozit u kreditnoj uniji (osim onih građana čija su navedena sredstva ovršena u cijelosti, ali su i dalje blokirani jer je iznos duga bio veći od iznosa koji su bili raspoloživi na računima za navedene svrhe). Tijekom preostala 3 mjeseca (od 03. travnja do 30. lipnja 2015.) dužnici prema Kriteriju B imaju pravo pristupiti mjerama.

Mjera otpisa duga i odgode ovrhe se odnosi na dug građanina kojemu ukupan iznos duga iznosi do najviše 35.000 kuna kumulirano po svim vjerovnicima i evidentirano u FINA-i na dan 30. rujna2014. godine  i od toga se najviše 25.000 kn odnosi na dug prema vjerovnicima skupine A i istovremeno najviše 10.000 kn se odnosi na dug prema ostalim vjerovnicima (vjerovnicima skupine B). Još jedan uvjet jest da je to dug građanina kojemu je na dan 30. rujna 2014. račun blokiran dulje od 360 dana.

 Vjerovnici skupine Ajesu: trgovačka društva i druge pravne osobe od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, kao i trgovačka društva od posebnog interesa u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, te trgovačka društva koja je osnovala Republika Hrvatska i javne ustanove koje je osnovala Republika Hrvatska.Vjerovnici skupine B su: sve pravne osobe osim onih koji pripadaju u skupinu A vjerovnika, slobodna zanimanja te osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost obrta.

Postupak podnošenja zahtjeva:

 – Kriterij A (korisnici novčanih naknada iz sustava socijalne skrbi: zajamčene minimalne naknade (ZMN), pomoći za uzdržavanje (PZU), osobne invalidnine ):

1. Provjera duga: Dužnik provjerava na web stranici FINA-e ili u poslovnici FINA-e je li na popisu dužnika koji mogu podnijeti Zahtjev za otpis duga. Ukoliko se dužnik nalazi na popisu dužnika može zatražiti ispis Pregleda duga u 5 ovlaštenih centara za socijalnu skrb ili na 175 lokacija FINA-e.

 2. Potrebna dokumentacija:

- Zahtjev za otpis dugakoji je raspoloživ na web stranici ministarstava i Vlade RH,  u poslovnicama FINA-e i centrima za socijalnu skrb,

- Ispis pregleda duga dobiven iz FINA-e ili ovlaštenih centara za socijalnu skrb,

- Potvrda o priznavanju prava na ZMN, pomoć za uzdržavanje i osobnu invalidninu koju dužnik pribavlja u centru za socijalnu skrb.

3. Dužnik dokumentaciju dostavlja vjerovnicima. Ukoliko se prihvatljivi dug odnosi na više vjerovnika, dužnik popunjava onoliki broj Zahtjeva koliko je vjerovnika.

4. Obrada zahtjeva: Vjerovnici obrađuju Zahtjev i obavještavaju FINA-u o statusu Zahtjeva. Dužnik svoj status može provjeriti na web stranicama u  svakom trenutku uz odgovarajuću pristupnu lozinku. Vjerovnik u roku od 15 dana od obavijesti o zaprimljenom Zahtjevu odlučuje o odobravanju ili odbijanju istog.

5. Otpis duga.

– Kriterij B (građani čija mjesečna primanja ne prelaze 2.500,00 kuna za samca odnosno 1.250,00 kuna po članu kućanstva i nemaju dodatnu imovinu):

1. Provjera duga.

2. Ovlaštenim centrima socijalne skrbi dostavlja se potrebna dokumentacija:Zahtjev za otpis duga, Ispis pregleda duga, Potvrda iz nadležnog općinskog suda o vlasništvu nekretnina.

 3. Dužnik dokumentaciju dostavlja vjerovnicima nakon što ovlašteni centar za socijalnu skrb u roku od 15 dana utvrdi da dužnik ispunjava kriterij B.

4. Obrada zahtjeva.

5. Otpis duga ili odgoda ovrhe.

Teleoperateri će otpisati dugove dužnicima koji ispunjavaju kriterij A, dok ćedužnicima koji ispunjavaju kriterij B odgoditi ovrhu na godinu dana. Ukoliko za vrijeme odgode ovrhe dužnik podmiri svoj dug otpisat će mu se zatezne kamate.

Temeljem ove Vladine odluke uspostavlja se Registar otpisa duga – jedinstvena elektronička baza podataka o podnositeljima Zahtjeva za otpis duga koju vodi FINA. Dužnik kojem je otpisan dug ostaje evidentiran u Registru otpisa duga 3 godine od dana otpisa duga odnosno 1 godinu u slučaju odgode ovrhe. Tijekom trajanja evidencije i nadzora podnositelj zahtjeva dužan je prijaviti FINA-i ako dođe u posjed imovine (igrama na sreću, nasljeđivanjem ili darovanjem) vrijednosti veće od 100.000 kuna. U istom razdoblju vjerovnici koji su otpisali dug imaju pravo uskratiti uslugu građaninu osim ukoliko se ne radi o usluzi čijim bi se uskraćivanjem dovelo u pitanje zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Po isteku 3 godine ili 1 godine podaci o podnositelju zahtjeva se trajno brišu iz Registra otpisa dugova.

Ključne vremenske odrednice:

• 30. rujan 2014. dan na koji se računa prihvatljivi dug evidentiran u FINA-i blokiran dulje od 360 dana ,

• 02. veljače 2015. podnošenje prvog Zahtjeva za otpis duga osoba kriterija A (primatelji novčanih naknada iz sustava socijalne skrbi) ,

•  03. travnja 2015. podnošenje prvog Zahtjeva za otpis duga kriterija B (građani čija mjesečna primanja ne prelaze 2.500,00 kn za samca tj. 1.250,00 kn po članu kućanstva) ,

• 31. svibnja 2015. zadnji dan kada prihvatljivi vjerovnici mogu pristupiti mjeri ,

•  30. lipnja 2015. zadnji dan podnošenja Zahtjeva za otpis dug.

Žalba je jedan od najvažnijih procesnopravnih instituta. Pravo na žalbu, koja se podnosi protiv pojedinačnih pravnih akata, zajamčeno je i Ustavom, a iznimno može biti isključena ukoliko je zakonom osigurana druga pravna zaštita.

 Ovršni zakon poznaje institut žalbe nakon proteka roka kojim se omogućuje stranci, tj. ovršeniku da protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave podnese žalbu, iako je žalbeni rok koji traje prema čl. 11 st.3. Ovršnoga zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14; u daljnjem tekstu: OZ) 8 dana, a koji počinje teći od dostave prvostupanjskoga rješenja, protekao.

Ova žalba je izvanredni, remonstrativni, ograničeni i nesuspenzivni pravni lijek, propisan čl. 53. OZ-a. Izvanredni je pravni lijek jer se podnosi nakon pravomoćnosti rješenja, remonstrativni jer o njemu odlučuje prvostupanjski sud, a ne viši sud, ograničen je zbog točno određenih razloga zbog kojih se može izjaviti i nesuspenzivan  je jer prema čl.53. st.5. OZ-a izjavljivanje ove žalbe ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

Za podnošenje ovoga pravnoga lijeka bitno je to da se prema čl. 53. st.1. može podnijeti samo nakon pravomoćnosti i to ako se razlog zbog kojeg se podnosi nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave. Zakon u istom članku upućuje na razloge zbog kojih se može istaknuti ovaj pravni lijek, a koji su propisani čl.50. st.1 t.7. i t.9.-11. OZ-a. Žalba se može izjaviti samo ako:  

a) ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temlju ovršne isprave, odnosno ako nije na temelju nje ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika (nedostatak legitimacije) ili

b) je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili

c) ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili

d) ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

Iz napisanoga je vidljivo da za izjavu žalbe nakon proteka roka moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke: pravomoćnost rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave, postojanje jednog od zakonom navedenih razloga i opravdanost nemogućnosti isticanja tog razloga u redovnom žalbenom roku.

 Ova žalba se može podnijeti sve do dovršetka ovršnog postupka. U njoj je ovršenik dužan istaknuti sve razloge koje može istaknuti u vrijeme njezina podnošenja i dokaze kojima potkrepljuje svoje navode, te je dužan priložiti sve isprave na koje se poziva u žalbi. Ako ovršenik tako ne postupi sud će odbaciti žalbu. Sud će također odbaciti žalbu ukoliko se ona temelji na razlozima koje je ovršenik mogao istaknuti u prije podnesenoj žalbi.

Žalba nakon proteka roka dostavit će se prema čl.54. st.1 OZ-a bez odgode ovrhovoditelju, koji se o njoj može očitovati u roku od osam dana. Nakon odgovora na žalbu ili proteka roka za odgovor u slučaju neočitovanja ovrhovoditelja, ovisno o okolnostima slučaja, sud može zakazati ročište radi raspravljanja o žalbi ili donijeti odluku bez održavanja ročišta.

Sud žalbu može rješenjem ili odbaciti ili prihvatiti (u kojem slučaju sud ukida provedene radnje i obustavlja ovrhu) ili uputiti ovršenika u parnicu. Takvu žalbu nije ovlašten odbiti. Ako odluka o izvanrednoj žalbi ovisi o utvrđivanju neke sporne činjenice, sud će rješenjem uputiti ovršenika da u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kako je i propisano čl.54. st.1. OZ-a. Protiv tog rješenja moguće je uložiti žalbu u roku od osam dana od dostave istoga koja odgađa nastup pravomoćnosti u tom slučaju do donošenja odluke suda po žalbi. No, sud neće uputiti ovršenika u parnicu ukoliko rješenje ovisi o utvrđivanju neke sporne činjenice čije postojanje ovršenik dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, ako su one općepoznate ili se mogu utvrditi pravilima o zakonskim predmnijevama. U tom će slučaju sud o osnovanosti žalbe odlučiti u ovršnom postupku. Ako žalbu prihvati postupit će prema čl.54. OZ-a, a ako ne, uputit će ovršenika u parnicu. 

Kakav je odnos žalbe nakon proteka roka i rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave? Redovni pravni lijek je u ovom slučaju, prema čl.11. st.2. OZ-a prigovor. No, s obzirom na to da u slučaju nepodnošenja prigovora rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave postaje pravomoćno, ono se pretvara u rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave. Zbog toga se i ono tada može pobijati žalbom nakon proteka roka u dijelu u kojem je određena ovrha iz istih razloga kao i što je gore navedeno, samo ako je činjenica na kojoj se temelji prigovor nastala nakon donošenja rješenja o ovrsi (čl.57. st.3.OZ-a).

Pojam zabilježbe kao instituta definira (članak 30. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13; u daljnjem tekstu ZZK) kao upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama, te se njome mogu osnivati određeni pravni učinci kad je to predviđeno zakonom. Zabilježbom se u zemljišne knjige upisuju osobni odnosi nositelja knjižnih prava i pravne činjenice mjerodavne za pravni promet nekretnina. Ovom se vrstom zemljišnoknjižnog upisa ne upisuju knjižna prava, niti se zabilježbom mogu stjecati, mijenjati ili prestati knjižna prava.

Osnovni je smisao zabilježbe da učini vidljivim okolnosti mjerodavne za prosudbu pravnog stanja nekretnine te mogućnosti i ograničenja nositelja knjižnih prava da njima raspolažu, a da se pritom ni na koji način ne ograniči niti zaustavi pravni promet nekretninom ili knjižnim pravom na koji se zabilježba odnosi. Za upis zabilježbe moraju se ispuniti sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom kao i za provedbu ostalih vrsta upisa.

Zabilježba će se dopustiti samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj knjižnog prava glede koga se provodi zabilježba.

Za upis zabilježbe također se zahtijeva i tabularna isprava koja mora ispunjavati sve opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave iz članka 43. stavak 1. i 2. te članka 44. stavak 1. do 5. ZZK. Tabularna isprava neće biti pretpostavka za upis zabilježbe jedino ako je to propisom koji ju uređuje izričito uređeno ili proizlazi iz naravi zabilježbe i cilja radi kojeg se provodi.

Zemljišnoknjižni sudovi svakodnevno se susreću s različitim vrstama zabilježbi koje imaju svoje specifičnosti i različito utječu na sadržaj knjižnog prava i na mogućnost daljnjeg upisa u zemljišnim knjigama nakon upisane zabilježbe. S obzirom na predmet upisa i pravne učinke koji nastaju provedbom zabilježbe, zabilježbe se mogu podijeliti na dvije osnovne skupine – na zabilježbe osobnih odnosa i zabilježbe pravnih  činjenica (v. više u Tatjana Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama, Informator, Zagreb, 1998., str. 120 i dalje). U prvu skupinu ulaze naročito ograničenja glede upravljanja imovinom (npr. maloljetnost, skrbništvo, produženje roditeljskog prava, otvaranje stečaja i dr.), kao i drugi odnosi i činjenice određene zakonom, s takvim učinkom da se nitko ne može pozivati na to da za njih nije znao niti morao znati (članak 39. ZZK). U drugu skupinu ulaze zabilježbe određenih pravnih činjenica, koje se upisuju temeljem odredbi Zakona o zemljišnim knjigama ili drugih zakona. Tu primjerice ulaze zabilježba prvenstvenog reda, otpisa zemljišta, zajedničke hipoteke, otkaza hipotekarnih tražbina, spora, prisilne dražbe, zabrane otuđenja ili opterećenja, obveze zahtijevanja brisanja hipoteke, pridržaja prvenstvenog reda, zabilježbe određene po pravilima o ovrsi i osiguranju i dr. (članak 39. ZZK). I u prvom i u drugom slučaju Zakon o zemljišnim knjigama samo primjerice nabraja neke zabilježbe koje se mogu upisati u zemljišnu knjigu, no zabilježbe se mogu odrediti i drugim zakonom ( Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ovršni zakon, Zakon o nasljeđivanju, Zakon o izvlaštenju), a ne samo Zakonom o zemljišnim knjigama.

U ovršnom postupku sud određuje ovrhu onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu. Ovrha na nekretnini provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem njene vrijednosti, njenom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine. Dakle, zabilježba ovrhe na nekretnini u ovršnom postupku je sredstvo ovrhe (članak 80. Ovršni zakon NN 112/12, 25/13; u daljnjem tekstu OZ). Bitan sastavni dio rješenja o ovrsi na nekretnini je određivanje zabilježbe ovrhe. Rješenje o ovrsi na nekretnini treba sadržavati i dio kojim se određuje zabilježba ovrhe na nekretnini koja je predmet ovrhe, time da je sud dužan po službenoj dužnosti, na temelju ovršne isprave prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a na temelju vjerodostojne isprave nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (članak 84. stavak 1. OZ).

Učinak zabilježbe ovrhe je da ovrhovoditelj time stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju ako bi treća osoba kasnije stekla vlasništvo te nekretnine. Nakon upisa zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnoga prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta (članak 84. stavak 2. i 3. OZ). Primjerice, ovršenik ne može nakon upisa zabilježbe ovrhe prodati nekretninu, darovati je jer  nisu dopuštena dobrovoljna raspolaganja ovršenika tom nekretninom. No ako neki založni vjerovnik, koji je stekao i upisao hipoteku prije zabilježbe ovrhe, namiruje svoju tražbinu iz vrijednosti nekretnine ta se nekretnina u tom slučaju može prodati jer se u tom slučaju ne radi o raspolaganju ovršenika. Ta razlika je ključna kod zabilježbe ovrhe i po tome se ta zabilježba razlikuje od drugih zabilježbi jer ograničava vlasnika-ovršenika nekretnine da raspolaže tom nekretninom dok u zemljišnim knjigama postoji zabilježba ovrhe.

Učinak zabilježbe je i u tome da ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije ranije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje (članak 84. stavak 6. OZ). Moguća je situacija da se tijekom ovršnog postupka promijeni vlasnik nekretnine. Ta promjena međutim ne sprječava da se, ukoliko je upisana zabilježba ovrhe, postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika, time da sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. U tom slučaju će se na prijedlog ovrhovoditelja donijeti rješenje o nastavljanju ovršnog postupka protiv novog vlasnika kao ovršenika u tom postupku, time da isti nema pravo žalbe na to rješenje (članak 84. stavak 4. i 5. OZ). Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugoga ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak (članak 85. stavak 1. i 2. OZ).

Za neke od zabilježbi predviđa se brisanje po službenoj dužnosti s protekom određenog vremena, no većina se briše po prijedlogu stranke kojem treba priložiti svojevrsno rješenje iz kojeg je vidljivo da se situacija promijenila, odnosno da je dugovanje prema ovrhovoditelju podmireno ili treba biti izbrisana po nekom drugom pravnom temelju.

Ukoliko ovršenik ne ispuni dobrovoljno svoj dug prema ovrhovoditelju provest će se ovrha. Prema utvrđenoj vrijednosti nekretnine obavlja se prodaja usmeno javnom dražbom na ročištu koje se održava u sudskoj zgradi. Na prvom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod 2/3, a na drugom ročištu ispod 1/3 utvrđene vrijednosti. Ukoliko se nekretnina ne proda na drugom ročištu, sud će obustaviti ovrhu. Nakon provedene dražbe, sud donosi rješenje o dosudi nekretnine najboljem ponuđaču, te istom određuje rok za polaganje kupovnine.

Ponekad se iz zakonom predviđenih razloga ovrha, koja je određena pravomoćnim rješenjem o ovrsi određenim sredstvom na određenom predmetu ovrhe, ne može provesti. U takvim slučajevima ovrhovoditelju je u istom postupku omogućeno predlaganje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe. Prema Ovršnom zakonu (NN 112/12 25/13 93/14; u daljnjem tekstu OZ), sredstva ovrhe su ovršne radnje ili sustav takvih radnji kojima se po zakonu tražbina prisilno ostvaruje, kao npr. zapljena, procjena, prodaja pokretnina, zabilježba ovrhe na nekretnini u zemljišnim knjigama, prodaja nekretnine, namirenje iz vrijednosti dobivene prodajom nekretnine, pljenidba i prijenos novčane tražbine, itd. Pod predmet ovrhe spadaju stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine, a to su primjerice, nekretnine, pokretnine, novčana tražbina, patent, itd.

Da bi ovrhovoditelj uopće mogao u istom postupku predložiti novi predmet/sredstvo ovrhe, bitno je da se ovrha ne može provesti sredstvom ili na predmetu ovrhe određenom pravomoćnim rješenjem o ovrsi (čl. 5. st. 3. OZ). Ta nemogućnost provedbe ovrhe može biti faktična (kao npr. u slučaju kada na računima ovršenika nema novčanih sredstava) i može biti pravna, primjerice, ako je ovrha određena na stvarima koje su izuzete od ovrhe. Nemogućnost provedbe ovrhe određenim sredstvom i/ili predmetom može biti apsolutna, a to je u slučaju kada se u ovršnom postupku tražbina ovrhovoditelja uopće ne može namiriti i može biti relativna. Relativna nemogućnost provedbe ovrhe postoji onda kada se tražbina ovrhovoditelja u ovršnom postupku ne može djelomično namiriti. Također, bitno je spomenuti, da ovrhovoditelj može predložiti novi predmet/sredstvo ovrhe samo radi namirenja iste tražbine koja je prvotnim predmetom/sredstvom ovrhe ostala nenamirena jer je postojala nemogućnost provedbe ovrhe tim predmetom/sredstvom.

Ako ovrhovoditelj predloži novo sredstvo i/ili predmet ovrhe, sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja. Ovrha, koja je određena prijašnjim rješenjem o ovrsi, obustavit će se ako ovrhovoditelj povuče prijedlog za ovrhu na temelju kojeg je ovrha bila određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi (čl. 5. st. 3. OZ). Ovrha će se obustaviti i u slučaju ako ovrhovoditelj u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese prijedlog za određivanje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe (čl. 5. st. 4. OZ).

POSTUPAK

Postupak za određivanje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe pokreće se na prijedlog ovrhovoditelja.

Da bi sud prihvatio prijedlog kojim se ovrha predlaže novim sredstvom i/ili predmetom ovrhe, prvotno rješenje o ovrsi mora biti pravomoćno, mora postojati apsolutna nemogućnost provedbe ovrhe ili djelomična nemogućnost provedbe ovrhe, prijedlog mora i u formalnom i sadržajnom smislu imati sve što je potrebno da bi se na temelju njega moglo donijeti novo rješenje o ovrsi, on mora biti podnesen u propisanom roku i u istom postupku u kojem se ovrha nije mogla provesti te njime mora biti zatražena ovrha radi ostvarenja iste tražbine.

Ako sve pretpostavke budu ispunjene i ako sud utvrdi da je novi ovršni zahtjev osnovan, sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja.

Što se tiče podnošenja pravnih lijekova žalbe ili prigovora protiv rješenja o ovrsi, Ovršni zakon je propisao da se žalba protiv novog rješenja o ovrsi, koje je doneseno na temelju prijedloga za ovrhu na novom predmetu i/ili sredstvu ovrhe, ne može izjaviti iz razloga zbog kojih se mogla izjaviti protiv prijašnjeg rješenja o ovrsi (čl. 5. st. 6. OZ). Iz tog pravila proizlazi da se žalba može izjaviti samo ako su ti razlozi nastali nakon vremena do kojeg su mogli biti izneseni u žalbi protiv prvotnog rješenja o ovrsi, a to je vrijeme proteka žalbenog roka protiv prvotnog rješenja o ovrsi.

Novi prijedlog i novo rješenje o ovrsi glede sudskih pristojbi ne smatraju se novim prijedlogom i rješenjem, a to znači da se na njih ne plaća nova pristojba (čl. 5. st. 8. OZ). Sudska pristojba je plaćena povodom prvotnog prijedloga za ovrhu, odnosno prvotnog rješenja o ovrsi.

S obzirom da se ovrha na novčanim sredstvima poslovnih subjekata i građana provodi po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, prema posebnom identifikacijskom broju ovršenika, bez njegove suglasnosti, smatramo potrebnim uputiti ovršenike kako da od ovrhe zaštite primanja koja su prema Ovršnom zakonu od nje izuzeta.

Što je ovrha?

Ovršni postupak je postupak u kojem ovrhovoditelj (vjerovnik) prisilno ostvaruje svoju tražbinu. Ovrhovoditelj podnosi prijedlog za ovrhu protiv ovršenika (dužnika).  Ovrha se provodi uz pomoć suda ili javnog bilježnika, a na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave. Predmet ovrhe su sve ovršenikove stvari i prava na kojima se može provesti ovrha. To može biti plaća, mirovina, novac na računima, nekretnine, pokretnine i slično.

Ograničenje ovrhe na plaći

Od ovrhe je izuzet iznos u visini od 2/3 prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj.  Ako ovršenik prima plaću koja je manja od prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe se izuzima iznos 2/3 plaće ovršenika.

Iznimno, ukoliko se ovrha provodi radi naplate po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, od ovrhe je izuzeta ½ prosječne neto plaće.

Ako se ovrha provodi radi prisilne naplate za uzdržavanje djeteta od ovrhe je izuzeta ¼ neto plaće radnika.

Ove odredbe primjenjuju se i na ovrhu na naknadi umjesto plaće, naknadi za skraćeno radno vrijeme, naknadi zbog umanjenja plaće, mirovini, plaći vojnih osoba te na primanja osoba u pričuvnom sustavu za vrijeme vojne službe i na drugom stalnom novčanom primanju civilnih i vojnih osoba.

Napominjemo da u siječnju 2016. godine prosječna neto plaća iznosi 5646,00 kuna.

Koja primanja su izuzeta od ovrhe?

Od ovrhe su izuzeta:

1. primanja po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja,

2. primanja po osnovi naknade zbog tjelesnoga oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju,

3. primanja po osnovi socijalne skrbi,

4. primanja po osnovi privremene nezaposlenosti,

5. primanja po osnovi doplatka za djecu, ako posebnim propisom nije drukčije određeno

6. primanja po osnovi stipendije i pomoći učenicima i studentima,

7. naknada za rad osuđenika, osim za tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja te za tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom osuđenika,

8. primanja po osnovi odličja i priznanja,

9. rodiljne i roditeljske novčane potpore, osim ako posebnim propisom nije drugačije određeno,

10. utvrđeni iznosi za uzdržavanje djeteta uplaćeni na poseban račun kod banke,

11. naknada troškova za službeno putovanje i naknada troškova prijevoza na posao i s posla do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada,

12. dar za djecu do 15 godine života i potpore za novorođenče do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada,

13. naknada za saniranje štete od katastrofa i elementarnih nepogoda,

14. potpore zbog invalidnosti radnika i neprekidnog bolovanja radnika duljeg od 90 dana, potpore za slučaj smrti radnika i smrti člana uže obitelji radnika, do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada,

15. ostala primanja izuzeta od ovrhe po posebnim propisima.

Što učiniti da biste mogli raspolagati primanjima izuzetima od ovrhe?

S obzirom da se ovrha provodi po svim računima ovršenika, prema posebnom identifikacijskom broju, ona će se provesti i na primanjima koja su od ovrhe izuzeta. Da bi ovršenik zaštitio ta primanja i mogao njima slobodno raspolagati, potrebno je provesti jednostavan postupak.

1.      Ovršenik ispunjava obrazac Obavijesti o primanjima, naknadama i iznosima koji su izuzeti od ovrhe. Obrazac je moguće pronaći u svim Fininim poslovnicama te na internetskoj stranici Fine.

2.      Ovršenik potom ispunjeni obrazac Obavijesti dostavlja u Fininu poslovnicu.

3.      Fina dostavlja podatke iz Obavijesti uplatitelju primanja. Uplatitelj je temeljem te Obavijesti dužan uskratiti uplatu ovršenikovih primanja koja su izuzeta od ovrhe.

4.      Fina će istovremeno obavijestiti i banku koja će otvoriti poseban račun. Na taj račun će se uplaćivati primanja izuzeta od ovrhe. Naknada za otvaranje, vođenje i zatvaranje tog računa ne naplaćuje se.

5.     U slučaju kada su primanja, naknade i iznosi koji su izuzeti od ovrhe zaplijenjeni na računu ovršenika (ali još nisu preneseni na račun ovrhovoditelja), ovršenik može Fini dostaviti pisani zahtjev da se naloži banci prijenos izuzetih primanja na poseban račun.

Ovršenik može slobodno raspolagati primanjima sa posebnog računa.

 S obzirom da se ovrha na novčanim sredstvima poslovnih subjekata i građana provodi po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, prema posebnom identifikacijskom broju ovršenika, bez njegove suglasnosti, smatramo potrebnim uputiti ovršenike kako da od ovrhe zaštite primanja koja su prema Ovršnom zakonu od nje izuzeta.