Općenito sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi zajamčena je čl. 9. Europske konvencije.  U tom kontekstu vjerske slobode imaju svoje unutarnje i vanjski aspekte koji se štite. Unutarnji aspekt odnose se na pravo svake osobe na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi te je apsolutno zaštićeno i ne može biti podvrgnuto nikakvim ograničenjima, a što ističe i Venecijanska komisija u svojoj preporuci „Guidelines for legislative reviews of laws affecting religion or belief“. Vanjski aspekt predstavlja slobodu svake osobe da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i liturgijom. Dok su oba prethodna aspekta zaštićena Konvencijom (čl. 9. st. 1.), vjerska sloboda može biti podvrgnuta ograničenjima pod uvjetom da su propisana zakonom i da su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih (čl. 9. st. 2.).  

Osim čl. 9., na vjerska društva primjenjiva su i druga jamstva Konvencije – pravo na pravičan postupak (čl. 6. st. 1.), sloboda izražavanja (čl. 10.), sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11.), pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 13.), zabrana diskriminacije (čl. 14. i čl. 1. Protokola br. 12) te zaštita vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1). 

Prema tome, u Republici Hrvatskoj vjerske slobode su pod posebnom zaštitom države. Ustavom RH „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (čl. 40.). Također, „ Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“ (čl. 41.). U RH od 1.12.2013. godine na primjenjuje se sadašnji Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02., 73/13) kojim se regulira registracija te javno djelovanje vjerskih zajednica.

Prema Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica zakonodavac određuje da je Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (čl. 1.). Vjerske zajednice samostalno i slobodno određuju unutarnju organizaciju; tijela upravljanja, njihovu hijerarhiju i nadležnosti; tijela i osobe koje predstavljaju vjersku zajednicu i njene organizacijske oblike; sadržaj i način očitovanja vjere; održavanje veza sa svojom središnjicom i drugim vjerskim zajednicama; udruživanje s drugim vjerskim zajednicama; i druga pitanja svoga djelovanja u skladu s Ustavom Republike Hrvatske (čl. 2.) 

Zakonodavac je predvidio da se novoosnovana vjerska zajednica upisuje se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis koji sadrži podatke o nazivu, sjedištu, o službi ovlaštene za zastupanje i o pečatu i štambilju. Uz zahtjev za upis dostavljaju se: akt iz kojeg je vidljivo da vjerska zajednica ima najmanje 500 vjernika, akt iz kojeg je vidljiv sadržaj i način očitovanja vjere, obavljanja vjerskih obreda, područje i način djelovanja vjerske zajednice, akt iz kojeg je vidljivo da je novoosnovana vjerska zajednica kao zajednica vjernika prije podnošenja zahtjeva bila upisana u registar udruga najmanje pet godina (čl. 21. st. 1.). Ako je novoosnovana vjerska zajednica dio vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu prema pravu te vjerske zajednice, zahtjevu za upis u Evidenciju mora priložiti suglasnost nadležnoga središnjeg tijela vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu (čl. 21. st. 2.). Evidenciju vodi ministarstvo nadležno za poslove opće uprave (čl. 6. st. 1.). U Evidenciju, pored vjerskih zajednica mogu se upisati i njihovi organizacijski oblici za koje to zatraži vjerska zajednica, te zajednice vjerskih zajednica, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom za upis postojećih vjerskih zajednica (čl. 6. st. 2.). Vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica, neprofitne su pravne osobe (čl. 6. st. 3.).

Kako bi se u Hrvatskoj osnovala Udruga, prema potklasifikaciji „udruga vjernika“  što prethodi postupku registracije vjerske zajednice, osnovat je mogu najmanje tri osnivača, fizičke ili pravne osobe (pri čemu se ne pravi razlika između domaćih i stranih fizičkih ili pravnih osoba), a osnivači udruge mogu biti i maloljetne osobe s navršenih 14 godina života te punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti u dijelu sklapanja pravnih poslova uz prethodnu ovjerenu suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika. Udruga mora imati statut, naziv udruge mora biti na hrvatskoj jeziku i latiničnom pismu, definirane ciljeve i ciljanu skupinu te područje djelovanja, a također može imati i gospodarsku djelatnost. Udruga stječe pravnu osobnost danom upisa u Registar udruga. Zahtjev za upis u Registar udruga, u ime osnivača, podnosi osoba ovlaštena za zastupanje udruge. Udruge se upisuju u Registar udruga pri uredima državne uprave u županiji, odnosno gradskom uredu Grada Zagreba nadležnom za poslove opće uprave prema sjedištu udruge. Udruge su neprofitne pravne osobe.

Najrašireniji model koji je prihvaćen u Europi je taj da vjerska društva imaju mogućnost, ali ne i dužnost, da se registriraju kao pravni subjekti. Također, nisu obvezna posredno prolaziti kroz prethodni postupak osnivanja udruga, već se mogu registrirati kao ono što ona i jesu, odnosno vjerske organizacije.  Tome u prilog govore smjernice Venecijanske komisije u pogledu registracije vjerskih društava koje da nije dopustivo zahtijevati previsok minimalni broj vjernika niti dugotrajno postojanje vjerskog društva u dotičnoj državi za stjecanje pravne osobnosti. Preporuka posebno naglašava kako bi tada bila upitna sukladnost s Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako države zbog pretjeranih zahtjeva ograniče registraciju. Stoga, po pitanju  postupka registracije, u kontekstu drugih europskih zemlja, hrvatsko zakonodavstvo je po složenosti postupka više iznimka.

Međutim, u drugoj glavi pod posebnim odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica zakonodavac je odredio da su vjerske zajednice slobodne i da imaju pravo, u skladu sa zakonom, osnivati škole i učilišta bilo kojeg stupnja koje stječu pravnu osobnost i pravo javnosti pod uvjetima i po postupku propisanim zakonom (čl. 11. st. 1. i 2.). Vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama (čl. 13. st. 1.). Sredstva za djelovanje vjerskih zajednica iz državnog proračuna (čl. 17. st. 2.), proračuna jedinica lokalne samouprave (čl. 17. st. 3.) oslobođenje od poreza na promet nekretnina (čl. 17. st. 4.), na novčane priloge koji joj daju građani (čl. 17. st. 5.), oslobođenja od plaćanja carine ( čl. 17. st. 6.). Vjerski službenici ostvaruju socijalna prava kao i polaznici vjerskih škola i učilišta, ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja, prava iz zdravstvenog osiguranja i prava po osnovi socijalne skrbi sukladno posebnim propisima (čl. 18. st. 1.), redoviti polaznici vjerskih škola i učilišta za pripremanje svećenika i drugih vjerskih službenika ostvaruju prava na zdravstvenu zaštitu, doplatak za djecu, mirovinsko i invalidsko osiguranje i prava socijalne skrbi, prava u javnom prometu, pod uvjetima i na način kako ih ostvaruju polaznici javnih škola i učilišta (čl. 18. st. 3.). 

Iz čega se može zaključiti da unatoč kompliciranom i zahtjevnom postupku registracije, koji nije usklađen u svjetlu Europske konvencije, prakse Europskog suda i dokumenata Venecijanske komisije, ipak hrvatski model pruža veliku pravnu zaštitu,  sigurnost i pomoć države u radu vjerski zajednica. Po čemu se upravo hrvatski model, po tom pitanju, ističe kao jedan pozitivan primjer u odnosu na susjedne europske zemlje.

U suvremeno doba radno mjesto ne označava više samo mjesto gdje se obavlja rad  već je cilj stvoriti koherentnu okolinu kako u poslovnom smislu tako i privatnom. To znači da odlazak na posao više ne znači samo raditi već se povezati sa suradnicima te se zbližiti s njima. Takva koherentna okolina koja dijeli zajedničke interese, vrijednosti, ali i obrasce ponašanja označava kulturu radne okoline koja se, kako pokazuju trendovi, sve više sužava. Tako je  došlo i do razvijanja pojma cultural fit koji označava u kojem stupnju odnosno koliko se pojedina osoba uklapa ili bi se trebala uklopiti u radnu okolinu. Iz navedenog proizlazi da se danas više ne gleda samo na vještine i iskustva relevantna za radno mjesto nego i na ostale karakteristike pojedinca koji je kandidat za radno mjesto kao i na trenutnog zaposlenika što podrazumijeva i privatna druženja s kolegama kao i teambuildinge. 

No nije sam pojam cultural fit problem nego posljedica provođenja politike koja  traži da  svaki zaposlenik  bude cultural fit svoje radne okoline. Ranije je problem proizlazio iz karakteristika kao što su spol, rasa, vjera ili spolna orijentacija te se s vremenom počelo gledati na takve karakteristike kao na diskriminatorne osnove te kako je društvo napredovalo shvatilo se kako razlikovanje po tim osnovama nema svrhu jer ne govore ništa o osobnim kompetencijama pojedinca. 

U Republici Hrvatskoj jednakost osoba štiti se Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12; dalje: ZSD) koji u čl.  1. zabranjuje diskriminaciju na temelju rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema ZSD-u diskriminacijom se smatra stavljanje osobe u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD-a kao i stavljanje osobe u  nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz čl. 1. st. 1. ZSD-a. 

S druge strane, Ustav Republike Hrvatske u čl. 14. navodi: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“ Iz navedenog proizlazi da Ustav ostavlja prostora i drugim karakteristikama koje nisu nabrojane u pojedinom zakonu kao diskriminacijske osnove, a mogu predstavljati osnovu za diskriminaciju  u  konkretnom slučaju.

Kada je u pitanju cultural fit, diskriminacija može proizlaziti iz neke od osnova koje su navedene u ZSD-u, ali nerijetko se danas susrećemo sa situacijama gdje se osobu ne želi zaposliti ili se  čak otpušta jer se ne želi družiti. Na primjer, sudjelovanje na teambuildinzima mnogi gledaju kao dio posla, ali i kao priliku za druženje i zabavu s kolegama van radnog vremena i radnog mjesta, ali to ne vrijedi za sve. Neki ljudi cijene privatno vrijeme te smatraju kako dovoljno vremena tjedno provode na poslu u skladu sa svojim radnim vremenom te se žele posvetiti sebi i obitelji u slobodno vrijeme ili jednostavno ne gledaju na to kao na zabavu i ne žele sudjelovati. Najbolji primjer toga je nedavni slučaj iz Francuske. Visoki kasacijski sud u Parizu nedavno je donio presudu povodom tužbe otpuštenog radnika protiv poslodavca koji je radniku otkazao ugovor o radu jer se ne uklapa u kulturu organizacije zato što se ne pridružuje ostalim zaposlenicima na teambuidingu i druženjima poslije posla u barovima nazivajući svoju politiku  „fun and pro“. Sud je utvrdio da poslodavac svojim postupcima nije poštovao pravo radnika na slobodu izražavanja te su time također prekršili  temeljno pravo radnika na dostojanstvo i poštivanje privatnog života. 

Koliko je cultural fit čest pojam u poslovnom svijetu može se vidjeti u istraživanja o stajalištima zaposlenika o organizacijskoj kulturi. Kada su zaposlenici upitani „Što biste rekli koliko je bitan „cultural fit“ prilikom biranja novog zaposlenika?“ neki od odgovora su glasili: 

• „..Čak i ako netko ne zadovoljava tehničke aspekte posla, a kulturološki bi pasao poduzeću, će imati prednost nad nekom osobom koja je tehnički više "potkovana", ali nije kulturološki kompatibilna.“  ili

• „...Iz mojeg iskustva mogu reći da je bilo slučajeva kada se čak i nakon zapošljavanja uspostavilo da pojedinci, koji zbilja imaju puno znanja, dobiju otkaz jer jednostavno nisu bili kulturološki kompatibilni...“ 

Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR)  zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima (čl. 7. ZR). Cilj ove odredbe je zaštita dostojanstva radnika. U slučajevima diskriminacije u radnom odnosu prema nekoj od osnova propisanih ZSD-a moguće je tražiti zaštitu dostojanstva radnika prema ZR-u. 

Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu (čl. 134. st. 1. ZR). Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika (čl. 134. st. 2. ZR). Poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovoga članka dužna je, u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji (čl. 134. st. 3. ZR). Ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom (čl. 134. st. 4. ZR). Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada (čl. 134. st. 5. ZR). Za vrijeme prekida rada iz stavaka 4. i 5. ovoga članka, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio (čl. 134. st. 6. ZR). Ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade iz stavka 6. ovoga članka (čl. 134. st. 7. ZR). Svi podaci utvrđeni u postupku zaštite dostojanstva radnika su tajni (čl. 134. st. 8. ZR). Ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 134. st. 9. ZR). Protivljenje radnika postupanju koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa niti smije biti razlog za diskriminaciju (čl. 134. st. 10. ZR).

U slučaju da se diskriminacija provodi na nekom drugom temelju koji nije propisan ZSD-om nije moguće tražiti zaštitu temeljem čl. 134. ZR-a i temeljem ZSD-a.  U tom slučaju poslodavac može biti odgovoran za štetu koja je radniku nastala zbog diskriminatornog postupanja prema općim pravilima odgovornosti za štetu kako je uređeno Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO). Uz to radniku pripada pravo zahtijevati da se prestane s povredom prava osobnosti. Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO).

Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona (čl. 16. st. 1. ZSD). 

Posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa (čl. 16. st. 2. ZSD). Navedena odredba neće vrijediti u slučaju odgovornosti poslodavca za štetu koja je nastala radniku po pravilima ZOO-a.

Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 17. st. 1. ZSD).

IZVORI:

Presuda Visokog kasacijskog suda u Parizu od 9. studenog 2022., N° de pourvoi : 21-15.208 https://www.legifrance.gouv.fr/juri/id/JURITEXT000046555948?init=true&page=5&query=&searchField=ALL&tab_selection=juri

Peranović M., Doprinos organizacijske kulture uspješnosti IT poduzeća, Sveučilište u Zagrebu, F, Fakultet organizacije i informatike, 2020. (https://repozitorij.foi.unizg.hr/islandora/object/foi:6200/datastream/PDF/download; pristupljeno 20. prosinca

Autizam je pojam s kojim se često susrećemo u svakodnevnom životu, no koliko smo dobro upoznati s time što on zapravo obuhvaća i kakav je život osoba s autizmom? Autizam je poremećaj u razvoju odnosno biološki razvojni poremećaj mozga. Od sredine prošlog stoljeća broj osoba s autizmom značajno je porastao, ali pretpostavlja se da je to zbog unaprijeđenog postupka dijagnoze. Neke od karakteristika osoba s autizmom su zaostajanje u razvoju socijalnih vještina, jezičnih vještina te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Otkriva se u ranom djetinjstvu, najkasnije do djetetove treće godine. To je stanje koje traje cijeli život, ne može se izliječiti no može se provoditi terapija kako bi se dijete dovelo na što viši nivo funkcionalnosti i produktivnosti. Svako dijete je posebno i specifično te se iste metode ne mogu primijeniti na svakom djetetu s autizmom. Toj raznolikosti i posebnosti djece s autizmom svjedoči i poznati citat: „Ukoliko ste upoznali jedno dijete s autizmom, upoznali ste samo jedno dijete s autizmom.“

Autistične osobe suočavaju se s visokom razinom diskriminacije u svim aspektima života, između ostaloga u obrazovanju i profesionalnom osposobljavanju što dovodi do njihovog težeg zapošljavanja. Stopa zaposlenih autističnih osoba manje je od 10% što je znatno manje od osoba s invaliditetom(47%) i osoba bez invaliditeta(72%). Često su nedostatno zaposleni, rade na kratkoročnim poslovima s vrlo niskom plaćom, često u ustanovama i zaštićenim okruženjima te su izloženi visokom riziku siromaštva i socijalne isključenosti.

Djeca s autizmom često se susreću s diskriminacijom među vršnjacima zbog svog neobičnog ponašanja. Sva djeca imaju pravo na igru, obrazovanje, socijalizaciju i trebali bi se pritom osjećati ugodno. No koliko je to zapravo teško za djecu s autizmom? Većini od njih teško je recimo pohađati školu zajedno s vršnjacima zbog problema u razvoju. Pritom i onima koji pohađaju ostala djeca često stvaraju probleme i nelagodu jer nisu svjesni njihovih problema i poteškoća te su često predmet ismijavanja u društvu što im još više otežava integraciju u zajednicu. No, često se ni profesori u školama ne odnose prema autističnoj djeci kako bi trebali i nisu pripremljeni na rad s tom djecom. Primjer toga je slučaj iz SAD-a gdje je učiteljica u osnovnoj školi dva puta prisilila devetogodišnjeg dječaka da stane pred razred, a učenici su glasali je li bio „neugodan“. Dječak je počeo plakati i okrenuo se kako bi sakrio suze, a učiteljica ga je fizički prisilila da se okrene prema razredu čime ga je još više ponizila.

U izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak iz 2021. godine navedeno je da se u Republici Hrvatskoj osobama s autizmom krše temeljna ljudska prava. Unatoč svim poduzetim aktivnostima i dalje nisu vidljivi pozitivni pomaci i stvarna poboljšanja u području zaštite djece s poremećajima iz autističnog spektra. U Centrima za autizam zadovoljavajuće se skrbi za djecu i odrasle s autizmom do 21. godine života, dok su prema zakonu školski obveznici. Nakon toga nije im osigurana nikakva sustavna podrška te su prepušteni sami sebi.

U izvješću je navedeno nekoliko primjera diskriminacije djece s autizmom. Jedan od njih navodi kako su djeca bila na školskom izletu s učiteljicama u Samoboru, otišli su u slastičarnicu te su djeca imala kratki napad. Nakon toga izbačeni su iz slastičarnice te im je vlasnica tog lokala uputila riječi da „takvu djecu ne vode u grad jer ona spadaju u šumu“. Također, naveden je i primjer djevojčice s poremećajem autizma koja pohađa gradski vrtić. Djevojčica pohađa vrtić dva puta tjedno po 45 minuta već godinu i pol, a rečeno je kako će se boravak produljivati. No na pitanje produljenja iz vrtića odgovaraju kako dijete nije prošlo period adaptacije. Majka navodi kako dijete nema nikakvih problema s adaptacijom, navikla je na vrtić štoviše veseli mu se. U tom konkretnom slučaju dijagnoza autizma je jedina odrednica na temelju koje dječji vrtić ne dozvoljava dulji i svakodnevni boravak djeteta unatoč adaptiranom ponašanju i funkcioniranju djeteta.

Škole im nisu sklone dati priliku da pokažu svoje stvarne sposobnosti te smatraju da od prvog razreda trebaju pohađati posebne razredne odjele. Također, u mnogo slučajeva školovanje se provodi kod kuće. Često im se zbog neznanja, uvjerenja da ne mogu uspješno svladavati redovni program i biti među svojim vršnjacima u redovnim razrednim odjelima ne pruža potrebna podrška što njih dovodi do frustracijskih okolnosti. Autizam je složeno oštećenje koje u obrazovnom sustavu zahtijeva više energije i kreativnosti, ali primjerenim pristupom i podrškom učenici s autizmom mogu pokazati izuzetne sposobnosti i veliki napredak. Obrazovne ustanove trebale bi se usmjeriti na ciljane dodatne edukacije kako bi se djelatnike osnažilo za kreativnost pristupa u radu s učenicima s autizmom, a time bi se i učenicima omogućilo pravo na obrazovanje prema njihovim sposobnostima.

Osobe s autizmom često su diskriminirane zbog svoga poremećaja, društvo ih odbacuje, ne daje im priliku za integraciju u zajednicu. Autizam je poremećaj s kojim se živi i bori, svakako nije razlog za diskriminaciju i odbacivanje. Potrebno je stvoriti društvo u kojemu će se osobe s autizmom osjećati ugodno, provoditi edukacije kako bi se djelatnici u obrazovnim ustanovama što više osposobili za rad s njima, uključiti ih u razne aktivnosti, stvoriti svijest kod njihovih vršnjaka o njihovim potrebama i načinu ophođenja prema njima. Osobe s autizmom mogu toliko toga postići, ali društvo im nažalost ne daje priliku. 

"Ljubav, razumijevanje i prihvaćanje je najveći poklon koji možeš dati osobi s autizmom!"

Pristupanje dugu institut je građanskog prava kojim se mijenja položaj dužnika u određenom obveznopravnom odnosu. Uređen je člancima 101. i 102. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: Zakon). 

Radi se o neformalnom ugovoru, što znači da ne mora biti sastavljen u pisanom obliku.

Ugovor o pristupanju dugu sklapaju vjerovnik i treća osoba koja se obvezuje vjerovniku ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku. Tim ugovorom treća osoba stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Dužnik nije ugovorna strana, te nije potreban ni njegov pristanak kako bi se sklopio ugovor između vjerovnika i pristupatelja dugu. Drugim riječima, ne postoji nikakav pravni odnos između dužnika i pristupatelja.

Ugovorom o pristupanju dugu vjerovnik poboljšava svoj položaj jer umjesto jednog dobiva dva dužnika, te ima pravo tražiti ispunjenje bilo od svog prvobitnog dužnika, bilo od ovog trećeg.

Institut pristupanja dugu ponekad se uspoređuje s jamstvom, ali temeljna razlika jest u tome što je jamstvo odgovornost za drugog i  vjerovnik se namiruje tek onda kad se nije uspio namiri od glavnog dužnika. U građanskim ugovorima u pravilu kod jamstva postoji karakteristika supsidijarnosti, a kod pristupanja dugu toga nema. Ovaj institut se ne može poistovjetiti ni s institutom jamca-platca. Kada jamac-platac plati dug, on se regresira od glavnog dužnika s naslova zakonske subrogacije. Na  ispunitelja (jamca-platca) prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima po sili zakona i u trenutku ispunjenja. Kada pristupatelj dugu ispuni obvezu, on se eventualno može regresirati s naslova ugovorne personalne subrogacije. Tražbina će prijeći na njega sa svim ili samo nekim sporednim pravima jedino ako su tako vjerovnik i pristupatelj ugovorili prije ispunjenja ili pri ispunjenju. Ako pristupatelj dugu to nije s vjerovnikom ugovorio, obvezni odnos ispunjenjem od strane pristupatelja prestaje. 

Glede pitanja je li odnos između pristupatelja dugu i dužnika odnos pasivne solidarnosti stavovi se u doktrini i praksi razilaze. U doktrini je, prvenstveno zbog nepostojanja pravnog odnosa između dužnika i pristupatelja uvriježeno stajalište da se ne radi o solidarnim dužnicima. U prilog ovakvom shvaćanju ide i činjenica da, iako se radi o istoj obvezi, pravne osnove njezina nastanka su drugačije.

Sudska praksa u pravilu ne slijedi ovakvo shvaćanje, već zauzima stav da je odnos koji nastaje između dužnika i pristupatelja odnos pasivne solidarnosti. Ovakvo shvaćanje ima svoje korijene u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, a takvo shvaćanje za sada zauzima i Vrhovni sud. 

Članak 102. Zakona o obveznim odnosima uređuje pristupanje dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline, primjerice nekog poduzeća ili slično. Osoba na koju prijeđe takva cjelina ili samo njezin dio, odgovarat će za one dugove koji se odnose na tu cjelinu ili njezin dio. Neće odgovarati samostalno, već pored dotadašnjeg imatelja, odnosno solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive tj. imovine. Kako bi se još više zaštitio vjerovnikov položaj, Zakon izričito propisuje da takvu odgovornost nije dopušteno ograničiti ili isključiti ugovorom. Kada bi se to i učinilo, takva ugovorna odredba bila bi ništetna. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 28. veljače 2012. izmijenio je presudu Županijskog suda te odlučio u korist tužitelja, a protiv tadašnjeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića. On je naime u medijima izjavio kako homoseksualci neće, dok god je on predsjednik HNS-a, igrati u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji te kako samo zdravi ljudi igraju nogomet.

Županijski je sud u prvostupanjskom postupku okončanom presudom od 2. svibnja 2011. iznio sljedeća stajališta:

1. Zaključio je kako izjava gospodina Markovića da deklarirani homoseksualci ne mogu biti članovi nacionalne reprezentacije, predstavlja izravnu diskriminaciju u smislu čl.2. st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. No istovremeno, sud kaže kko takvom izjavom tuženik samo potvrđuje postojeće kriterije i praksu HNS-a te da on nije u mogućnosti utvrđivati ili mijenjati iste. Zbog toga, pasivno bi bila legitimirana osoba koja može promijeniti kriterije i praksu, a to bi bio sam HNS.

2. Županijski je sud rekao kako izjava da nogomet mogu igrati samo zdravi ljudi predstavlja povredu dostojanstva osoba istospolne orijentacije (jer se istom implicira kako su te osobe zapravo bolesne), no sud smatra kako tužitelji tokom postupka nisu ponudili činjenice i dokaze koji bi ukazali na vjerojatnost uznemiravanja kako ga definira čl.3. ZSD-a.

            Ad 1. Vrhovni sud potpuno opravdano pobija oba stajališta.Velika je vrijednost Zakona o suzbijanju diskriminacije njegova široka primjena definirana člankom 8. točkom 1. i 2. a koja se odnosi kako na pravne tako i na fizičke osobe u svim područjima djelovanja, a osobito na području rada i radnih uvjeta kao i u području sporta. Uz to, gospodin Marković sporne izjave daje u intervjuu koji je dao ne samo kao predsjednik HNS-a, već i kao osoba koja je autoritet u nogometnom svijetu. A čak kada bi se i slijedio zaključak Županijskog suda da je pasivno legitimirana samo ona osoba ili tijelo koje je u mogućnosti aktivno utvrđivati kriterije i praksu HNS-a, jasno je da bi u tu kategoriju bila uključena funkcija predsjednika koju je tada obnašao gospodin Marković.

Za postojanje izravne diskriminacije važno je pronaći osobe u usporedivoj situaciji prema kojima je postupano povoljnije, a jasno, potrebno je utvrditi i diskriminiranu osobu ili skupinu osoba, dakle stvarnu žrtvu diskriminacije. No, Županijski sud ispravno zaključuje kako se svejedno radi o izravnoj diskriminaciji bez obzira što nije moguće utvrditi stvarnu žrtvu diskriminacije (a to bi bile sve osobe istospolne orijentacije). To je u skladu sa europskom praksom; Europski sud pravde 2008. godine u predmetu Feryn iznosi stajalište kako je za postojanje diskriminacije dovoljno da poslodavac javno daje izjave kako neće zaposliti osobe po određenoj diskriminatornoj osnovi. U tome slučaju dakle neće biti potrebno posebno utvrđivati niti konkretnu žrtvu diskriminacije, a pogotovo ne osobu u usporedivoj situaciji.

            Ad 2. Zakon o suzbijanju diskriminacije kaže kako se uznemiravanjem smatra svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zabranjenih diskriminatonih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstvaosobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. U skladu sa europskim direktivama, Zakon uznemiravanje regulira kao jedan od oblika diskriminacije te ga podvodi pod ostala pravila koja vrijede za diskriminaciju. U predmetu Marković vidi se nepoznavanje tih pravila od strane prvostupanjskog suda kao neizbježna posljedica nedostatka ujednačene prakse i iskustva u diskriminacijskim predmetima.Sud se naime vodio po općem načelu građanskog procesnog prava Actore non probante, reus absolvitur te zaključio kako tužitelji nisu uspjeli dokazati postojanje pretpostavki koje zakon traži za uznemiravanje. Zakon o suzbijanju diskriminacije upravo je zbog teškog dokazivanja diskriminatornog ponašanja kao i zbog toga što je diskriminator često u nadređenoj i dominantnoj poziciji u odnosu prema diskiminiranome, odredio da teret dokazivanja leži na tuženiku, čim tužitelj učini vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. Uvjet vjerojatnosti je svakako zadovoljen s obzirom na sadržaj tuženikovih izjava u medijima. Pošto teret dokaza sada pada na tuženika, a on tijekom postupka nije dokazao kako svojom izjavom nije diskriminirao osobe istospolne orijentacije, Vrhovni sud ispravno zaključuje kako postoji uznemiravanje koje Zakon izjednačava sa diskriminacijom.

Za očekivati je da će biti sve više ovakvih ispravnih odluka koje će biti usklađene sa europskom praksom i zakonodavstvom jer su 11.10.2012. na snagu stupile izmjene Zakona o suzbijanju diskriminacije koje su ispravile neke pogreške i sam zakon dodatno uskladile s relevantnim europskim direktivama.

O važnosti ovog područja govori i nedavno održan okrugli stol o donošenju novog zakona o registriranom partnerstvu na kojem su raspravljali i iznijeli svoje stavove akademski profesori, predstavnici udruga koje štite interese istospolnih zajednica, gosti predavači iz drugih zemalja i studenti iz pravne klinike. Ovaj je događaj inicirao Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u svrhu donošenja što kvalitetnijih zakonskih propisa.

Nažalost, svakodnevno smo svjedoci teške krize koja je pogodila mnoge naše sugrađane. Mnogi od njih nemaju riješeno stambeno pitanje zbog čega suvremena država ima na raspolaganju brojne mehanizme kojima pomaže građanima u tim situacijama. Neki od tih mehanizama su socijalni stanovi i društveno poticana stanogradnja. Ovaj članak će se baviti pravnom stranom tih odnosa te pokušati dati odgovor na pitanje: kako do socijalnog stana, tj. stana izgrađenog u programu društveno poticane stanogradnje?

U našem pravnom sustavu postoji nekoliko propisa koji se bave ovom problematikom. Za početak, krenimo od Zakona o društveno poticanoj stanogradnji (NN broj 109/01, 82/04, 76/07, 38/09, 86/12, 07/13; dalje: ZDPS). Članak 2. ZDPS-a kaže da se društveno poticana stanogradnja provodi izgradnjom stanova, tj. stambenih zgrada, omogućavajući obročnu otplatu stanova pod pristupačnijim uvjetima od onih tržišnih, uz osiguravanje pokrića troškova i povrata sredstava. Stanovi, tj. zgrade su namijenjeni prodaji građanima-hrvatskim državljanima radi rješavanja stambenog pitanja te jedinicama lokalne i područne samouprave, kao i drugim pravnim osobama sa sjedištem u RH  radi davanja stanova u najam. Prodajom stanova se bavi, i to u svoje ime i za račun RH, Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (dalje: Agencija). Nadalje, članak 21. propisuje da prednosti pri ovakvoj kupnji imaju građani koji prvi puta stječu stan u vlasništvo za potrebe stanovanja, kao i jedinice lokalne samouprave i druge osobe radi osiguravanja stambenog prostora zaštićenim najmoprimcima koji koriste stan u vlasništvu fizičke osobe. Budući da pravno podnošenja zahtjeva imaju građani RH, to znači da se na kupnju ovakvih stanova mogu prijaviti i osobe koje već imaju nekretnine za potrebe stanovanja u vlasništvu, no, jasno, one tada neće imati prednost. U stavku 3. i 4. istog članka, ZDPS propisuje da prednost imaju osobe koje nemaju odgovarajuće riješeno stambeno pitanje, a pod time se podrazumijeva vlasništvo stana ili kuće, pod uvjetom da su primjereno opremljeni infrastrukturom (voda, struja, plin i sl.), da udovoljavaju osnovnim higijensko-tehničkim uvjetima, te da veličina korisne površine po osobi ne prelazi 35 m2 , uvećano za 10 m2 za svaku dodatnu osobu.

Što se same prodecure tiče, ona je uređena na sljedeći način: gradsko poglavarstvo jedinice lokalne samouprave raspisuje natječaj za kupnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje. Potencijalni kupci zahtjev za kupnju podnose jedinici lokalne samouprave, koja ima dužnost voditi evidenciju o pristiglim zahtjevima i o tome najmanje jednaput godišnje izvještavati Agenciju. Odobravanje zahtjeva se obavlja na temelju liste prvenstva utvrđenoj sukladno odredbama  Odluke o uvjetima, mjerilima i postupku za utvrđivanje reda prvenstva za kupnju stanova iz Programa društveno poticane stanogradnje na području Grada Zagreba (dalje: Odluka). Ovdje je važno napomenuti da ne postoji propis koji regulira uvjete reda prvenstva na nacionalnoj razini, već se uvjeti definiraju isključivo na lokalnoj razini. Prema članku 4. Odluke, lista prvenstva se sastavlja prema sljedećim kriterijima:

1.  uvjeti stanovanja,

2.  stambeni status,

3.  broj članova obiteljskog domaćinstva podnositelja zahtjeva,

4.  vrijeme prebivanja na području Grada Zagreba za podnositelja zahtjeva,

5.  životna dob podnositelja zahtjeva,

6.  stručna sprema podnositelja zahtjeva,

7.  djeca predškolske dobi i djeca na školovanju,

8.  invaliditet ili tjelesno oštećenje podnositelja zahtjeva i/ili člana njegova obiteljskog domaćinstva,

9.  sudjelovanje u Domovinskom ratu,

10.  status hrvatskog ratnog vojnog invalida i hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za podnositelja zahtjeva,

11.  status člana obitelji poginulog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja za podnositelja zahtjeva.

Što se samih uvjeta otplate tiče, oni su povoljniji nego od onih tržišnih, te je tako propisano da ukupna maksimalna cijena, dakle cijena u koju su uključeni i troškovi uređenja komunalne infrastrukture i priključka na istu, iznosi 1.400,00 € / m2 , u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a. Rok otplate je najviše 30 godine, uz mogućnost počeka otplate od najviše 1 godine. Naposljetku, spomenimo i to da je propisana obveza polaganja učešća u iznosu od 15% predračunske vrijednosti stana.

Nadalje, moderna država poznaje i institut tzv. socijalnih stanova. Radi se o davanju u najam stanova u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, te shodno tome, a slično kao i kod društveno poticane stanogradnje, ne postoji jedinstvena zakonodavna osnova, već se sve propisuje na lokalnoj razini. Tako Odluka o najmu stanova (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 22/09 i 3/12) kaže da pravo na dodjelu stana u najam imaju sljedeće kategorije osoba:

1. osobe koje nemaju riješeno stambeno pitanje, niti mogućnost da ga riješe na drugi način, a prije podnošenja zahtjeva na natječaj prebivaju na području Grada Zagreba neprekidno najmanje 10 godina;

2. zaštićeni najmoprimac u stambenom objektu koji je vlasništvo Grada Zagreba, a za koji je izdano rješenje kojim se nalaže uklanjanje objekta zbog derutnosti i ugrožene stabilnosti;

3.  zaštićeni najmoprimac u gradskom stanu površina kojega premašuje potrebe obiteljskog domaćinstva;

4. osobe koje stan koriste na temelju sklopljenog ugovora o najmu stana s Gradom Zagrebom, a stvarnopravnim je raspolaganjem ili na drugi način promijenjeno vlasništvo;

5.  osobe za koje postoji obveza davanja stana u najam na temelju zakona i pravomoćnih sudskih odluka.

Osobe iz točaka 2.-5. nemaju pravo na dodjelu stana u najam ako one same, ili članovi njihovog domaćinstva, imaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije. Nadalje, kada se sa tim kategorijama osoba sklapa ugovor, on se sklapa na vrijeme određeno u ranije sklopljenom ugovoru o najmu stana ili eventualno sudskoj odluci. Što se tiče osoba iz točke 1., dakle onih koje nemaju riješeno stambeno pitanje, situacija je sljedeća: njima se stan u najam daje na određeno vrijeme (3 godine), i to sa zaštićenom najmninom. Inače, članak 3. Odluke o najmu stanova kaže da se osobama bez riješenog stambenog pitanja smatraju građani Grada Zagreba, kao i članovi njihovog obiteljskog domaćinstva, koji na području Grada Zagreba ili RH nemaju u vlasništvu uselijivu kuću ili stan, zatim građani koji kao zaštićeni najmoprimci ne koriste odgovarajući stan, građani koji kao zaštićeni najmoprimci žive u objektu za koji je izdano rješenje o uklanjanju zbog derutnosti i ugrožene stabilnosti te konačno, građani čija ukupna prosječna mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva ne prelaze 50% prosječne mjesečne plaće isplaćene u gospodarstvu Grada Zagreba u prethodnoj godini. Nadalje, sve dosad navedene kategorije osoba nemaju pravo na davanje stana u najam ako su se dovele u nepovoljan položaj prodajom ili darovanjem kuće ili stana, tj. ako stanuju u odgovarajućem stanu u vlasništvu svojih ili supružnikovih roditelja.

Procedura davanja stanova u najam kreće sa natječajem kojeg Grad Zagreb objavljuje periodično svakih 5 godina. Zainteresirane osobe su dužne javiti se na oglas u roku od 30 dana od dana njegove objave. Jasno, podnositelj zahtjeva mora priložiti i javne isprave kojim dokazuje postojanje nekih pravno relevantnih činjenica. Nakon što prođe rok za prijave, pristupa se utvrđivanju liste reda prvenstva, a mjerila su:

1.      stambeni status

2.      socijalno-zdravstveni status

3.      vrijeme prebivanja na području Grada Zagreba

4.      sudjelovanje u Domovinskom ratu

Naposljetku, gradonačelnik Grada Zagreba utvrđuje konačnu listu reda prvenstva, te je on ujedno i ovlašten, u ime Grada Zagreba, potpisati ugovor o najmu sa korisnikom.

 Pravna klinika je krajem prošle godine potpisala Memorandum o suradnji s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, čime je nastavljen niz uspješnih suradnji Klinike i raznih udruga civilnog društva i državnih tijela. Tako će u narednih godinu dana pripadnici Grupe za suzbijanje diskriminacije i zaštitu prava manjina pomagati Uredu u radu, a s volontiranjem su započeli sredinom siječnja ove godine. Studenti izrađuju dopise tijelima na koja su se pritužili građani, analiziraju zakonske tekstove, provode istraživanja te sažimaju već riješene slučajeve za godišnje izvješće Hrvatskom saboru. Suradnjom će se ostvariti obostrana korist, budući da će se sami studenti upoznati s diskriminacijom u praksi, a potkapacitiranom Uredu će ovo biti dobrodošla pomoć. Nastavak ovog teksta će se baviti prepoznavanjem diskriminacije na temelju spola, bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije te mehanizmima zaštite od navedenih oblika diskriminacije.

Hrvatski sabor donio je novi Zakon o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“, broj: 82/08; dalje u tekstu: Zakon) koji je stupio na snagu 15. srpnja 2008. čime je prestao važiti Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine (NN 116/03). Zakonom se utvrđuju opće osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, te definira i uređuje način zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce. Samim Zakonom je osnovan i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji ima značajne ovlasti, pa tako Ured u okviru svoga rada zaprima prijave svih fizičkih i pravnih osoba vezane uz diskriminaciju u području ravnopravnosti spolova, pruža pomoć pritužiteljima, prikuplja podatke u svrhe statističkih analiza te provodi neovisna istraživanja i publicira izvješća o diskriminaciji. Samu osobu pravobranitelja/ice bira Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina, a trenutno tu dužnost obnaša gospođa Višnja Ljubičić, diplomirana pravnica.

Inače, treba spomenuti da osim gore navedenog Zakona, generalni zakonski okvir za zaštitu od diskriminacije predstavlja Zakon o zaštiti od diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/05 i 112/12), koji pruža pravnu zaštitu od diskriminacije na temelju rase, boje kože, nacionalnosti, vjere, jezika, socijalnog statusa i slično.  

Budući da je dosad već nekoliko puta spomenuta riječ „diskriminacija“, valja dati pojašnjenje što ona točno predstavlja. Naime, postoji razlika između izravne i neizravne diskriminacije. O izravnoj diskriminaciji se radi onda kada se prema nekoj osobi postupa nejednako na temelju neke stvarne ili pretpostavljene karakteristike koja, pak, predstavlja diskriminacijsku osnovu, kako propisuje i članak 7. stavak 1. Zakona. Primjer za to bi bio otkaz koji poslodavac daje radniku zato što je isti homoseksualne orijentacije. No, jasno je da je ovo vrlo grub način postupanja, a u stvarnom životu se pojavljuju drugi, mnogo suptilniji oblici diskriminacije. Zato je kažnjiva i neizravna diskriminacija, o kojoj se radi kada neka, naizgled neutralna odredba, stavlja osobu u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova diskriminacije, osim ako je „...ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna“ (članak 7. stavak 2. Zakona). Primjer za to navodimo iz prakse samog Ureda. Naime, građanka je u pritužbi navela kako radi za zrakoplovnu kompaniju te je bila zaposlena na izradi tzv. seniority lista, odnosno popisa svih zaposlenika rangiranih po raznim kriterijima (od kojih je najvažniji bio letački staž), a koji služi kao podloga za napredovanje na više pozicije. No, problem je u tome treba li u taj letački staž ubrojiti i vrijeme provedeno na porodiljnom dopustu. Pritužiteljica je smatrala da treba, budući da Ustav Republike Hrvatske štiti trudnice, a shodno tome, bilo kakav akt sklopljen s poslodavcem, a vezan za reguliranje gore navedene problematike mora biti u skladu s Ustavom i, podredno, Zakonom o radu. Pravobraniteljica je u konkretnom slučaju ocijenila da se radi o neizravnoj diskriminaciji, iz razloga što, iako se zakon dosljedno primjenjuje na muškarce i žene, ipak u praksi po svojim učincima stavlja žene u nepovoljniji položaj. Također, valja napomenuti vrlo bitnu činjenicu koja se odnosi i na izravnu i na neizravnu diskriminaciju. Naime, da bi se neko postupanje moglo ocijeniti kao diskriminatorno, važno je da postoji usporediva osoba. Uz ova dva glavna oblika diskriminacije, članak 8. Zakona navodi i uznemiravanje te spolno uznemiravanje kao oblike nedopuštenog ponašanja. Nakon ovog kratkog uvodnog izlaganja, prijeđimo na opis postupanja pravobraniteljice po zaprimljenoj pritužbi.  

Sve osobe koje žele upozoriti na slučaj diskriminacije temeljem spola, spolne orijentacije ili bračnog statusa, bez obzira na to jesu li izravno oštećene, mogu se obratiti pravobraniteljici na više načina, i to pismenim putem na adresu Ureda (Preobraženska 4, 10 000 Zagreb), telefonom na broj (01) 48 48 100 ili elektroničkim putem na mail adresu ravnopravnost@prs.hr. Također je moguća anonimna prijava, iako takav način znatno otežava postupak utvrđivanja relevantnih činjenica. Jasno, postupanje pravobraniteljice je za stranku u potpunosti besplatno. Nakon što pobliže ispita slučaj i posumnja na diskriminaciju, pravobraniteljici na raspolaganju stoji vrlo širok spektar pravnih mogućnosti. Naime, prema članku 23. Zakona pravobraniteljica je ovlaštena upozoravati, davati prijedloge i preporuke. U njenu nadležnost spadaju slučajevi diskriminacije počinjeni od strane državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, drugih tijela s javnim ovlastima, zaposlenika tih tijela te drugih fizičkih i pravnih osoba.

Pravobraniteljica od svih navedenih kategorija osoba može tražiti na uvid svu relevantnu dokumentaciju potrebnu za rješavanje slučaja, i to bez obzira na stupanj tajnosti, a navedena tijela su dužna dati je u roku od najkasnije trideset dana. Odredba članka 24. kaže da pravobraniteljica može, osim navedenog, pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom ako ocijeni da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova. Naravno, ako se dozna za slučaj diskriminacije putem, recimo, medija, tada pravobraniteljica može, po vlastitoj inicijativi, izvršiti sve gore opisane radnje. Što se klasifikacije pritužbi tiče, mnogo njih se odnosi na propuste policijskih službenika kod prijave nasilja u obitelji, postupanje raznih tijela vođeno spolnim stereotipima te diskriminaciju na području rada temeljem spola.

 Pravobraniteljica igra i značajnu političku ulogu budući da, gotovo na dnevnoj bazi, sudjeluje na raznim seminarima, konferencijama, okruglim stolovima i sl. Trenutno goruće pitanje, na koje se pokušava dati odgovor i na europskoj razini, je podzastupljenost žena na upravljačkim pozicijama, tj. premalen broj ženskih osoba na radnim mjestima u funkciji direktora, ravnatelja itd. Na samome kraju, dodajemo da su Zakonom, osim Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, osnovani i neki drugi mehanizmi koji bi trebali doprinijeti uspostavi cjelokupnog sustava za zaštitu od diskriminacije, a to su Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, Ured Vlade Republike Hrvatske za ravnopravnost spolova, Koordinatori / ice u uredima državne uprave u županijama te Povjerenstva za ravnopravnost spolova.

 Opće je poznato da je zaštita temeljnih ljudskih prava, s promicanjem jednakosti te ravnopravnosti bez obzira na spol, rasu, jezik, vjeru, dob, obrazovanje i invaliditet, jedno od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Svako stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po propisanim diskriminatornim osnovama Zakona u o suzbijanju diskriminacije (NN 85/ 08, 112/12) smatralo bi se diskriminacijom, koja je zabranjena. No, koliko zapravo znamo o diskriminatornim osnovama rodnog identiteta, izražavanja ili spolne/ seksualne orijentacije?  

S tim u vezi, postavljaju se daljnja pitanja poput kako izgleda LGBTIQ pokret u Hrvatskoj, tko organizira Povorku ponosa LGBTIQ osoba i obitelji, najveći politički prosvjed LGBTIQ zajednice i koje sve udruge i inicijative za prava LGBTIQ postoje?

Terminologija:

Seksualna orijentacija - odnosi se na (emotivnu, romantičnu, seksualnu i drukčiju) privlačnost prema osobama koje mogu biti istog ili različitog spola/roda (stoga postoje: heteroseksualna, homoseksualna, biseksualna, panseksualna, aseksualna).

Rodni identitet - individualni konstrukt vlastitog identiteta i izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge “muškaraca” i “žena” kao i cijelu binarnu osnovu „muškog” i „ženskog”. Također, rod je društveni konstrukt spola koji po definiciji određuje društvene uloge “muškaraca” i “žena”.

Rodno izražavanje – način na koji osoba izražava svoj rodni identitet;  odnosno vanjska prezentacija i/ili pojavnost osobe kroz ponašanje, odijevanje, govor tijela, glas, tjelesne karakteristike ili ostale vanjske oznake.

Spolni identitet – odnosi se na unutarnji i individualni osjećaj vlastitog spola svakog ljudskog bića, koji može i ne mora odgovarati spolu pripisanom rođenjem. Spol ne mora biti samo muški ili ženski. Interspolne osobe, osobe koje se ne definiraju u kategorijama muškog i ženskog spola, sve su vidljivije članice LGBTIQ pokreta i zajednice.

LGBTIQ osobe – naziv za osobe, društveni pokret i zajednicu lezbijski, gejeva, biseksualnih, trans*, interspolnih i queer osoba s ciljem osvještavanja i oslobođenja društva od spolnih i rodnih normi i kategorija.

Lezbijka - osoba koja se definira kao žena koju emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao žene.

Gej - osoba koja se definira kao muškarac kojeg emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao muškarci.

Biseksualna osoba - osoba koju emocionalno i/ili fizički privlače osobe istog i različitog spola ili roda.

Interseksualna osoba - naziv kojim se identificira osoba koja se rađa s nedefiniranim (izričito ženskim ili muškim) spolnim organima. Ove osobe su uglavnom žrtve kirurških intervencija, hormonskih terapija i tabuiziranog života. U prošlosti se interseksualna osoba nazivala hermafroditom, a pojava hermafroditizam. LGBTIQ pokret smatra da je medikalizirani termin “hermafrodit” diskriminatoran.

Transrodna osoba - osoba čiji rodni identitet i/ili rodno izražavanje nije u skladu s uvaženim tradicionalnim rodnim ulogama i normama, te nije vezan uz seksualnu orijentaciju osobe.

Queer - termin koji se odnosi na sve osobe, osobine, politike ili radnje koja nisu iz heteronormativnog, socijalnog ili kulturnog obrasca.Zbog tako široke definicije queer se često koristi, ovisno o kontekstu, kao imenica, glagol i pridjev – odnosi se na propitivanje i/ili odbijanje nametnutih normi patrijarhalne tradicije; kreiranje prostora, kulture i izražaja koji nadilazi ‘zatvorene kutije’ LGB ili heteroseksualne seksualnosti, i/ili ‘ženskih’ i ‘muških’ spolova / rodova; omogućavanje samodefiniranja; predstavljanje radikalne politike koja uviđa povezanost svih vidova opresije; “proces vječitog remećenja”.

Queer teorija je grana posststrukturalne, kritičke teorije koja je nastala početkom ’90-ih godina 20.st. iz gej i lezbijskih i queer studija, ženskih studija i postmoderne kritike društva kao odgovor na tadašnje stanje LGBT pokreta i feminizma. Na stvaranje queer teorija utječu radovi autorica poput Glorie Anzaldúe, Eve Kosofsky Sedgwick i Judith Butler.

Transrodnost ili trans - je pozicija samoidentifikacije osobe kao muške, ženske ili onkraj obje mogućnosti koja se ne povezuje s pripisanom “rodnošću” kao ni s konvencionalnim određenjima muškog ili ženskog roda. Transrodne osobe kroz politiku izbora ostvaruju “između rodova” kao vlastito htijenje, subverzivni čin, kreativnost ili slobodu. Transrodnost, osnosno trans se koristi kao pojam koji uključuje sve trans identitete.

Transeksualna osoba - osoba koja ističe kako ima jasnu želju i namjeru da promijeni svoj spol, kao i osoba koja je djelomično ili potpuno modificirala (uključuje fizičku i/ili hormonalnu terapiju i operacije) svoje tijelo i prezentaciju, izražavajući svoj spolni/rodni identitet i osjećaj sebe.

Interseksualnost - pojam koji se odnosi na niz fizičkih osobina ili varijacija koje se nalaze između stereotipnih ideala muškog i ženskog. Interspolne osobe rođene su s fizičkim,hormonalnim i genetskim značajkama koje se ne mogu definirati kategorijama „ženskog“ i „muškog“. Postoje mnogi oblici te je interspolnost krovni pojam za spektar mnoštva oblika, prije negoli jedinstvena kategorija. Statistika pokazuje da otprilike 1,7% osoba u svijetu ima interseksualne karakteristike. To čini interseksualnost uobičajenom kao i mogućnost imanja crvene kose. Također, to znači da je u Europi od 742.5 milijuna ljudi (2013. godine), potencijalno 371.250 do 12.622.500 interspolnih osoba.

Povorka ponosa – najveći i najvažniji godišnji prosvjed i javna politička demonstracija LGBTIQ osoba koja se prije svega održava iz dva razloga: ukazivanje na homofobiju i transfobiju u društu tes tim povezano, povećanje vidljivosti LGBTIQ osoba u gradovima, odnosno društvu. Povorke ponosa LGBTIQ osoba u Hrvatskoj su se održale četrnaest puta u Zagrebu, pet puta Splitu i jednom u Osijeku. Povorke ponosa u hrvatskom kontekstu progresivni su prosvjedi koji ukazuju na društvenu i ekonomsku nepravdu u društvu.

Seksualne i rodne manjine - diskriminatoran i rodno neosviješten naziv za LGBT osobe, suprotan tendencijama LGBTIQ pokreta i standardne terminologije europskih institucija.

Povijest neheteroseksualnih praksi i suvremenog LGBT pokreta u svijetu

Seksualna privlačnost prema svim spolovima rodovima te postojanje više rodova i spolova kroz povijest se pojavljuje u svim kulturama i društvima koja su takve prakse i osobe rjeđe osuđivale, a češće odobravale i  smatrale ravnopravnima u vlastitom društvu. Činjenica je da do 19. stoljeća nije postojao pojam koji je označavao seksualnu orijentaciju već su postojale seksualne prakse i načini života koje nisu bile heteroseksualne. Homoseksualnost kao pojam koji označava seksualnu i romantičnu privlačnost prema osobi istog spola i roda ne postoji sve do 1897. godine, kada je nastala s pojmom heteroseksualnosti. Ono što danas zovemo homoseksualnom orijentacijom prvi je put dekriminalizirano nakon Francuske revolucije, u Francuskoj 1791. godine, Suvremeni gej i lezbijski i trans pokret događa se u New Yorku, 27. i 28. lipnja davne 1969. godine, kada je došlo do sukoba policije i LGBT osoba. Tada je u diskoteci „Stonewall“ u New Yorku u tijeku policijske racije, po prvi put u povijesti pružan otpor od strane posjetiteljica i posjetitelja koji su većinom bile lezbijske, gejevi i osobe različitih trans identiteta (transrodne osobe i drag queens).  Uslijedilo je zatvaranje navedene diskoteke, a što je potaknulo LGBT osobe na prosvjede na ulicama. U znak spomena na prvotni protest od 1970. godine u državama diljem svijeta redovito se održava Povorka ponosa. Iste je godine homoseksualnost odbačena s liste psihičkih bolesti. LGBTIQ pokret danas se promatra u kontekstu društvenih pokreta "nove ljevice", odnosno ekoloških, antimilitarističkih i Pravo na grad društvenih pokreta koji se javljaju krajem 60-ih godina 20. stoljeća. Osma po redu Povorka ponosa LGBTIQ osoba u Zagrebu,održana 2009.godine bila je posvećena sedamdesetoj godišnjici nastanka suvremenog LGBT pokreta, odnosno pobune u klubu Stonewall.

Hrvatska borba i pravna/sudska zaštita

Tri godine nakon 1970. godine, najvažnije godine za suvremeni LGBTQ pokret, Hrvatska liječnička komora i Hrvatsko psihijatrijsko društvo također službeno počinju tretirati homoseksualnost kao normalnu varijaciju ljudske seksualnosti. Dekriminalizacija u Hrvatskoj uslijedila je 1977. prenošenjem jugoslavenskog Krivičnog zakona na nivo federalnih jedinica. Usprkos tome, tek 29. lipnja 2002. godine organiziranaje prva Povorka ponosa LGBTIQ osoba pod nazivom Gay Pride, koja je uslijedila kao reakcija na nasilje koje se događalo na beogradskoj Povorci ponosa 2001. godine.  Iako je prva Povorka ponosa bila dočekana negativno i nasilno od strane raznih klerikalno-konzervativnih udruga i neofašističkih skupina,uspjela je na posredan način probuditi inicijativu približavanja hrvatskog zakonodavstva europskim standardima zaštite ljudskih prava.

Hrvatski je sabor 2003. godine usvojio po prvi puta nekoliko amandmana uvođenjem antidiskriminacijskih odredaba koje su predložile LGBT osobe (konkretno Pravni tim Iskoraka i Kontre u suradnji s Uredom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), a ticale su se diskriminacije s obzirom na seksualnu orijentaciju.

Najznačajniji u zaštiti od diskriminacije isticali su se usvojeni Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o istospolnim zajednicama (svi NN 116/03). Iako se 2006. godine u Kazneni zakon uvrstilo i kazneno djelo zločina iz mržnje, zakonska rješenja nisu oživjela u praksi. Stoga je prvi put u Republici Hrvatskoj donesen organski zakon (po pravnoj snazi je iznad običnih zakona) ovakve vrste pod nazivom Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji je uvodeći nova pravila stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine. Svi već navedeni, pa tako i Ustav Republike Hrvatske, Zakon o medijima, Zakon o radu, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o azilu, Zakon o državnim službenicima, samo su neki od pozitivnih propisa u našoj državi koji štite prava LGBT osoba.

Osim hrvatskih zakona, postoje i mnogobrojni međunarodni ugovori koji su ugrađeni u nacionalno zakonodavstvo, a štite LGBT osobe (poput Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, Preporuka CM/Rec(2010)5 Odbora ministra/ministrica država članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta…) te također oni koji se tek moraju uskladiti.

Kako je Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine, dane su joj i smjernice o pravima LGBT osoba u svezi diskriminatornih odredbi te se svako kršenje prava bilježi i šalje kao izvještaj Europskim institucijama. Unatoč pokušaju prevencije, bilo je očigledno da postojeći pravni okvir Hrvatske, posebice Zakon o istospolnim zajednicama, nije usklađen sa sustavom zaštite Europske unije, što je potvrdilo i niz odluka koje je donio Europski sud. Potvrdu nalazimo i u zapisima slučajeva kršenja prava osoba manjinske spolne orijentacije u Hrvatskoj koji se trenutno vode pred Europskim sudom u Strasbourgu (o  zločinu iz mržnje i njegovom pogrešnom kvalifikacijom pred hrvatskim sudovima) te o diskriminaciji istospolnih partnerica u slučaju strankinje kojoj je odbijeno pravo na boravak s osnova spajanja obitelji.

Dakle, Hrvatska još nije u potpunosti zadovoljila standarde koje je razvilo europsko pravo i europska sudska praksa niti je uskladila zakonske propise s međunarodnim ugovorima, što se da za primijetiti jer su na snazi neki od zakona koji diskriminiraju LGBT osobe. No, postepeno mijenjamo praksu u vidu sprječavanja diskriminacija, kao i promicanju prava spolnih i rodnih manjina.

U srpnju 2014. godine Hrvatski sabor je s 9 glasova za i 16 protiv donio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola čime se LGBT parovi u većini prava izjednačavaju s bračnim parovima.Novi zakon je omogućio LGBT parovima sklapanje životnog partnerstva pred državnim tijelom, kao i upis istog pred matičnim uredima, uredio njihova prava i obaveze (poput uzdržavanja, nasljeđivanja, imovinskih i radnih odnosa, statusa što se tiče poreza, mirovinskog osiguranja, sustava socijalne skrbi, zdravstvene zaštite) koja proizlaze iz registriranih i neformalnih životnih partnerstva. Ukratko, pravni učinci životnog partnerstva gotovo su identični pravnim učincima braka s ponekim iznimkama, a koje se prvenstveno odnose na pravni položaj djece. Zakon prepoznaje i roditeljsku skrb (time se životni partner/ica koji/a nije roditelj djeteta stavlja u položaj usporediv položaju kojeg u bračnim zajednicama imaju očuh i maćeha) i partnerska skrb (oblik skrbi za maloljetno dijete koju može pružiti životni partner nakon smrti životnog partnera roditelja djeteta, a iznimno i za života).  Zakon time po prvi  puta prepoznaje obitelj i djecu LGBT parova, iako i dalje ne postoji jednakost u posvajanju kod LGBT parova i heteroseksualnih parova.

Jedna od bitnijih presuda za LGBTIQ zajednicu je presuda Vrhovnog suda, od 17. lipnja 2015. godine, zbog diskriminatornih izjava poznate javne ličnosti  osobama. Tom presudom Vrhovni je sud zacementirao visoki standard zaštite prava LGBT osoba, ali i svih drugih skupina građana, odnosno svih manjinskih grupacija u  društvu, od svakog oblika javnog poticanja na diskriminaciju.

Također, bitna presuda za LGBTIQ zajednicu dogodila se u veljači 2016. godine kada je Europski sud za ljudska prava (ECHR) presudio da je Hrvatska prekršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima odbivši dozvolu boravka lezbijki iz Bosne i Hercegovine, koja je sklopila Životno partnerstvo u Hrvatskoj, presudivši da se radi o diskriminaciji.

Lipanjski LGBTIQ koraci u 2016.; Povorka ponosa u Zagrebu

Povorke ponosa LGBTIQ osoba redovito se održavaju u Zagrebu od lipnja 2002. godine, a udruga Zagreb Pride o 2006. godine, uz uključivanje lokalne LGBTIQ zajednice, organizira zagrebačke Povorke ponosa.Godina 2013. zabilježena je u hrvatskoj povijesti kao jedna od važnijih prekretnica u borbi za ljudska prava LGBT osoba,  u pozitivnom i negativnom smislu.Zahvaljujući ulasku u Europsku uniju (koja se zalaže za jednakost te štiti osobe od diskriminatornih počinitelja), otpočeo je proces izrade novog zakonskog okvira o životnom partnerstvu, ali je i održan referendum o ustavnoj definiciji braka koji je de facto zabranio bračnu jednakost. Nastavku dugotrajnog suzbijanja diskriminacije svjedočili smo i u lipnju 2014. godine prihvaćanjem konačnog prijedloga Zakona o životnom partnerstvu.

Pozitivni korak broj jedan napravljen je u obliku mnogobrojnih zajedničkih koraka u pokretu nad kojim se ponosno vijorila zastava duginih boja i prošle je godine, u mirnom okruženju, unatoč lošim i teškim prijašnjim iskustvima održana 14. po redu Povorka ponosa. Nakon tjedna ponosa, Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride pod sloganom „Antifašizam bez kompromisa“ brojila je oko 5000 sudionika i sudionica, koji su se 13. lipnja po prvi puta okupili na Trgu Marka Marulića te nakon šetnje zagrebačkim ulicama, završili su javnim skupljanjem u parku Ribnjak.

Jubilarna 15. Povorka ponosa održat će se 11. lipnja u Zagrebu, a kretat će se istom rutom kao i prošlogodišnja povorka, uz okupljanje na Rooseveltovom trgu, ispred muzeja Mimara. Ove godine se ponovno očekuje masovna Povorka ponosa t e sadržajem najbogatiji i najduži Pride Week, program uoči Povorke ponosa sastavljen od tribina, radionica, diskusija, filmova, performansa i izložbi povezanih s LGBTIQ tematikom u Hrvatskoj i svijetu.

Statistički podaci iz 2013. godine

 U Hrvatskoj prema istraživanjima udruge Zagreb Pride "Brutalna stvarnost: Istraživanje o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj " od 690 ispitanih LGBTIQ osoba 35 LGBTIQ parova živi s djecom. 73% pretrpjelo je neki oblik nasilja zbog seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, a 29% bilo je diskriminirano. Također treba istaknuti podatak da više od polovice želi odseliti u inozemstvo, kako zbog ekonomskih razloga, tako i zbog nasilja i diskriminacije. Uvjerenja smo da su predrasudama i stereotipima nametnutih društvenih normi uzroci duboko zakopani temelji u neinformiranosti i neznanju građana koji u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava osobama LGBT populacije.

Prema Izvješćima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (u daljnjem tekstu: PRS) i Pučke pravobraniteljice (PP) iz 2013. godine evidentiran je podatak da je PRS zaprimila 20 pritužaba diskriminatornog ponašanja na osnovi spolne orijentacije, dok je PP postupala u pet, a radi iste tematike vode/vodilo se 16 sudskih postupaka (od kojih je 12 prekršaja, 9 predmeta je vođeno pred općinskim sudovima, a samo jedan se ticao kaznenog prava). Broj zaprimljenih slučajeva 2010. godine bio je 12 predmeta, 2011. je zabilježena najveća brojka od 25, a 2012. vodilo se 15 takvih postupaka. Što se tiče pritužbi na temelju rodnog identiteta i/ili izražavanja, PRS je zaprimila četiri takve pritužbe, PP nijednu, a sudski postupci nisu vođeni.

Usporedivši podatke razvidno je da populacija LGBT osoba u Hrvatskoj jest ozbiljno ugrožena. Predrasude i nametnute društvene norme (o npr. ispravnoj heteroseksualnosti) samo su posljedica dubokih temelja zakopanih u neinformiranosti i neznanju javnosti, koji/e u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava LGBTIQ osoba. Razloge ne prijavljivanja čestih susreta s diskriminacijom, vrijeđanjem i raznim oblicima nasilja možemo samo pretpostaviti (bojazan, socijalno odbacivanje, osveta, otkrivanje njihove pripadnosti, potencijalno sramoćenje i/ili nasilje, i slično).

Zaključak

 Uspješna, mirna i masovno posjećena Povorka ponosa, kao i angažman u promicanju jednakosti kroz zakonsku regulativu Zakona o životnom partnerstvu i drugih zakona, dva su izuzetno važna koraka na koja LGBTIQ osobe u Hrvatskoj imaju razloga biti ponosne i za što su LGBTIQ aktivisti i aktivistkinje zaslužni. Posebice kada uzmemo u obzir dugotrajnu povijesnu bitku kroz koju su zajedničkim snagama hrabro kročili naprijed te se korak po korak približi tek jednodnevnom uživanju u šetnji ulicama svog grada bez diskriminacije, koja je „običnim“ građanima učestala svakodnevica.

Iako neki aktivisti i pravni stručnjaci izražavaju svoje nezadovoljstvo predloženim Zakonom o životnom partnerstvu, treba imati na umu da Hrvatska, iako mala i mlada država, pozitivno konkurira svojom liberalnošću i pomacima s mnogim državama. Čak u sedam njih se još i danas homoseksualnost kažnjava smrtnom kaznom (npr. Jemen, Iran, Nigerija), dok se u 24 države svijeta (poput Sirije, Etiopije, Alžira, Jamajke) homoseksualni odnos kažnjava kaznom zatvora više od 10 godina.

Činjenica je da su naši zakoni daleko od dostizanja pune jednakosti, no važno je istaknuti da prema svemu naprijed iznesenom možemo zaključiti da laganim koracima napredujemo u promicanju građanske ravnopravnosti i suzbijanju diskriminacije te se približavamo cilju uvažavanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda uz adekvatnu, i sve „potpuniju“ pravnu zaštitu.

Nadamo se da smo svojim info-kutkom uspjeli „ugasiti“ predrasude vezane uz LGBTIQ osobe i obitelji. U slučaju daljnjih, konkretnijih pravnih pitanja vezanih uz tematiku, zainteresirane osobe slobodno neka učine potrebne korake i pridruže nam se na našoj adresi. Ostale čitatelje pozivamo da svi kolektivno činimo male daljnje korake za naše susjede, braću/sestre, prijatelje/prijateljice, poznanike/poznanice, sugrađane/sugrađanke kako bi i oni dobili ono što zaslužuju – dostojanstven i miran život, ravnopravan i jednak formalno-pravni status, bez imalo diskriminacije. 

Sve vas lijepo pozdravljamo uz Conchitine riječi : „Bolje je biti najbolja verzija sebe, nego loša kopija nekog drugog“.

POJAM DISKRIMINACIJE

Pod diskriminacijom (lat. discriminare – razlučivati, dijeliti) razumije se pravom zabranjeno razlikovanje među osobama ili skupinama osoba. Nekoj osobi ili skupini osoba daju se, bez za to opravdanog razloga, različita prava (veća ili manja) od onih koja imaju druge osobe u usporedivoj (istoj ili bitno sličnoj) pravnoj situaciji. Zabranjene (zaštićene) osnove diskriminacije su osobine za koje pravni poredak određuje da na temelju njih nije, pri ostvarivanju određenih prava i obveza, dopušteno razlikovati subjekte na koje se pravo primjenjuje.

U proteklih pedeset godina značajno se promijenio društveni i pravni odnos prema zabranjenim osnovama diskriminacije. Postalo je društveno, a nakon toga i pravno, neprihvatljivo razlikovati građane po sve većem broju osobina. Od prvotno relativno uskog kruga zabranjenih osnova razlikovanja na temelju rase, boje kože i spola, danas je društveno i pravno postalo neprihvatljivim stavljati u nepovoljniji položaj osobe na temelju njihovog invaliditeta, dobi, spolne orijentacije, rodnog identiteta i njegovog izražavanja, itd.

S pojmom diskriminacije susrećemo se svakodnevno. No, temeljem istraživanja provedenog prije par godina na uzorku od tisuću punoljetnih građana Hrvatske, došlo se do zaključka kako je najveći broj ispitanika koji su dali pozitivan odgovor na pitanje jesu li u posljednjih godinu dana doživjeli neki vid diskriminacije temeljem nacije, vjere, spola, obrazovanja, zdravstvenog stanja ili dobi, bio diskriminiran upravo zbog dobi. Na temelju godišnjeg izvješćao radu pučkog pravobranitelja za 2012. godinu,  vidljivo je da se diskriminacija na temelju dobi nalazi na drugom mjestu, uz bok spolu i vjeri, iza diskriminacije zbog nacionalne pripadnosti.

DOBNA DISKRIMINACIJA NA TRŽIŠTU RADA

Do dobne diskriminacije na tržištu rada najčešće dolazi zbog predrasuda i stereotipa o sposobnostima, znanjima i vještinama svih dobnih skupina, bilo da je riječ o mladima, osobama srednje životne dobi ili starijim osobama. Pučka pravobraniteljica u svom izvješću za 2013. godinu navodi kako je i te godine zaprimljen veliki broj pritužbi građana na diskriminaciju u području rada i zapošljavanja. Između ostalog, nezaposleni građani žalili su se na postupke zapošljavanja, diskriminatorne oglase i diskriminaciju pri izboru kandidata po osnovi dobi. Istodobno upozorava kako su neke kategorije građana posebno izložene diskriminaciji na ovome području, riziku od siromaštva i socijalnoj isključenosti. To se posebno odnosi na osobe starije životne dobi koje su još uvijek radno sposobne. Veliki broj poslodavaca već u oglasu ograničava dob budućeg zaposlenika.

NEDOSTATNA SKRB ZA STARIJE OSOBE

Pravobraniteljica također upozorava da su nedostatni kapaciteti smještaja i skrbi za starije osobe kojima je potrebna tuđa njega i pomoć, kontinuiran problem.

Prema ustavnom uređenju Republika Hrvatska, kao socijalna država, jamči zaštitu i skrb o starijim i nemoćnim osobama, odnosno osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama. Starije osobe u okviru sustava socijalne skrbi mogu ostvariti više vrsta novčanih pomoći, no ta primanja vrlo često nisu dostatna niti za zadovoljenje minimuma osnovnih životnih potreba.

Podatak Ministarstva socijalne politike i mladih o tome da od 757 osoba kojima je usluga smještaja u dom za starije i nemoćne priznata rješenjem centra za socijalnu skrb, 257 korisnika čeka realizaciju smještaja do godinu dana, 500 korisnika čeka preko godinu dana, od kojih čak 214 korisnika čeka dulje od 4 godine, govori da se promptno ne osigurava smještaj niti onima koji su socijalno ugroženi i ovisni o pomoći i njezi druge osobe, zbog čega ne mogu ostati u vlastitom domu. Povrh toga, zabrinjavajući je i podatak da je na listi 56.002 osoba koje čekaju smještaj u dom za starije i nemoćne, temeljem sklapanja ugovora o smještaju.Interes za smještaj u domove i dalje je znatno veći od dostupnih kapaciteta pa je potrebno ukazati i na pojedine nezakonite selekcijske kriterije koji se primjenjuju pri donošenju odluke o tome tko može biti smješten u dom. Najčešće je riječ o uskraćivanju prijama zbog zdravstvenog stanja.

Starije i nemoćne osobe mogu ostvariti i razne socijalne usluge, najčešće pomoć i njegu u kući, razne oblike institucionalnog ili izvaninstitucionalnog smještaja te dnevni boravak. Međutim, socijalna usluga izvaninstitucionalne skrbi uopće nije razvijena. Vjerojatno je tome razlog što su centri za pomoć i njegu ostavljeni na razini jedinica lokalne samouprave, koje očito nemaju fiskalne mogućnosti za razvijanje ovih usluga.

Na ovaj oblik diskriminacije upozorava i UN u okviru kojeg je donesena rezolucija o skrbi za starije ljude. U njoj se upozorava na potrebu da se starijim osobama smanji osjećaj da su marginalizirane, izolirane i zaboravljene, te da se potakne donošenje mjera protiv njihova zapostavljanja, siromaštva i zanemarivanja.

ZAKLJUČAK

Poznato je da se Republika Hrvatska ubraja među države s visokim udjelom starog stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 2011., 17,7% stanovništva je starije od 65 godina. No, unatoč činjenici da broj i udio starijih u društvu iz godine u godinu raste, skrb i pažnja prema starijoj populaciji u Hrvatskoj, a osobito područje njihove diskriminacije, socijalne isključenosti i čestog nasilja nad njima, i dalje je na marginama javnog interesa. Diskriminacija na temelju dobi tek je u novije vrijeme uključena u antidiskriminacijsko pravo. Stereotipi prema starijima duboko su zaživjeli u društvu, pa se ona vrlo često tretira manje ozbiljno od diskriminacije ponekim drugim osnovama. Starije osobe se vrlo često diskriminiraju na tržištu rada, obično su prve na meti otkaza, teško ili nikako ponovno pronalaze posao te padaju u siromaštvo. Zakonom o socijalnoj skrbi za njih nije osigurana dostatna pomoć, novčane naknade nisu dovoljne niti za osiguranje minimuma životnih potreba. Zajamčeni oblici institucionalne i izvaninstitucionalne pomoći nisu dovoljno razvijeni. Stoga se, sa stajališta usporedbe s nekim drugim socijalno razvijenim državama, trebamo zapitati možemo li svoju državu doista nazvati socijalnom. Postavlja se pitanje do kada ćemo zanemarivati činjenicu da svakim danom sve više i više osoba starije životne dobi obilazi mjesta na kojima odlažemo svoje odbačene stvari kako bi preživjeli. U dogledno vrijeme ista sudbina može postati realnost svakoga od nas.

Izvori:

1.      Perspektive antidiskriminacijskog prava, Željko Potočnjak, Ivana Grgurev, Andrea Grgić

2.      Izvješće o radu pučkog  pravobranitelja za 2012. godinu

3.      Izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2013. godinu

4.      http://www.pravaustarosti.com/diskriminacijastarih

5.      http://www.dugzivot.com/pravo/248-prava

6.      http://www.jutarnji.hr/nacija-smo-starijih--a-upravo-su-oni-najcesce-zrtve-diskriminacije/1075493/

Ovisnost je duševno, a podredno i fizičko stanje, kao rezultat interakcije živog organizma i sredstva ovisnosti. Čovjek može biti ovisan o biločemu: alkoholu, drogama, kocki, internetu, igricama, čak i o drugoj osobi.

S obzirom na to o kakvom je sredstvu ovisnosti riječ, javljaju se i specifične manifestacije na ovisniku. One su, duševno, vezane za privid psihičkog mira po konzumaciji sredstva ovisnosti, jer se time izazvala ugoda, odnosno izbjegla neugoda uslijed odsustva dotičnog sredstva. Fizičke posljedice prate one psihičke, iako, čak i kada tjelesni element po apstinenciji počne izostajati, duševne se posljedice obično protežu.

Kad je čovjek ovisan, čitav život podređuje tome. U tom smislu, on često gubi dotadašnje životne obrasce te usvaja posve nove. To se odnosi na njegove svakodnevne aktivnosti, na higijenu, zdravlje, stanovanje, materijalni status, obitelj i društvo u kojem se kreće. Upravo je društveni aspekt među najizraženijima, jer se, s jedne strane, ovisnici sami udaljavaju od svoje uobičajene sredine (što zbog nelagode, što zbog osjećaja neshvaćenosti koje društvo u njima izaziva), dok se, s druge strane, društvo udaljava od ovisnika, jer prema njima osjeća nepovjerenje, odbojnost i strah.

No, mnogi se ovisnici ipak odluče na liječenje te, u konačnici, pobjede u teškoj bitci sa svojim problemom. Tu, međutim, tek počinje borba za reintegraciju u društveni sustav, što je nužan preduvjet nastavka zdravog života. U tome im pomažu mnoge udruge i zajednice bivših ovisnika, kao i određene državne institucije. Međutim, rezultata je toliko malo da se doista radi o rastućem društvenom problemu. Naime, velik se dio ovisnika vraća ovisničkim navikama upravo zbog izostanka podrške društvene sredine.

Iako je u Hrvatskoj tek na trećem mjestu po pretpostavljenom broju ovisnika, po prepoznatosti problema još uvijek prednjači ovisnost o drogama. Glavnina ovisnika nije registrirana i procjenjuje se da je njihov stvaran broj desetak puta veći od službeno evidentiranog. Tako se nagađa da trenutno u Hrvatskoj ima oko 1,5 milijuna pušača, oko 300 000 alkoholičara, oko 150 000 ovisnika o drogama i oko 100 000 ovisnika o kocki. Najviše su, međutim, stigmatizirani ovisnici o drogama, jer se duhan i alkohol u našoj sredini još uvijek smatraju „normalnim“ pojavama, a kocka i provođenje vremena u virtualnom svijetu još su uvijek nedovoljno priznati kao problem.

Još 2007. godine Vlada RH usvojila je Projekt resocijalizacije ovisnika o drogama. Vladin Ured za suzbijanje zlouporabe droga imenovan je koordinatorom provedbe ovog Projekta, a lokalni centri za socijalnu skrb dužni su o Projektu informirati ovisnike te pratiti njihovu individualnu resocijalizaciju. Dio Projekta čine i mjere školovanja i prekvalifikacije liječenih ovisnika, kao i mjere za poticanje njihovog zapošljavanja. Vlada je liječene ovisnike uvrstila i u nacionalne planove za poticanje zapošljavanja, a iz Državnog se proračuna izdvajaju posebna sredstva za udruge koje provode projekte resocijalizacije. Takve udruge pomažu bivšim ovisnicima da završe školu, da se zaposle, da se stambeno zbrinu, a pruža im se i psihosocijalna podrška i ostali oblici pomoći.

Mjere za lakše zapošljavanje mogu se početi provoditi čim se liječeni ovisnik prijavi u evidenciju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. U 2013. godine na HZZ-u je evidentirano 85 liječenih ovisnika, od kojih se zaposlilo njih 74. Međutim, njih oko 300 od registriranog broja nije bilo evidentirano na Zavodu.

Ministarstvo zdravlja pomaže pri procjeni zdravstvene i radne sposobnosti ovisnika, kao i u provođenju profesionalne orijentacije. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta financira programe školovanja i završetka započetog srednjeg školovanja liječenih ovisnika, po izlasku iz terapijske zajednice, ili po izdržavanju kazne zatvora. Ministarstvo socijalne politike i mladih nudi savjetovanja ovisnika i njihovih obitelji, uz podršku onih koji su već završili jedan od programa odvikavanja, ili koji u izvanbolničkom tretmanu duže vrijeme uspijevaju u apstinenciji.

Ministarstvo poduzetništva i obrta partnerska je institucija u provedbi Projekta resocijalizacije te je u okviru programa „Poduzetnički impuls“ za 2013. godinu nudilo 2 milijuna kuna za mjeru „Poticanje razvoja zadruga koje razvijaju socijalno zadružno poduzetništvo“, a korisnici su trebali biti zadruge koje zapošljavaju osobe s umanjenom radnom sposobnošću te pomažu osobama u nepovoljnim osobnim, gospodarskim, društvenim i dr. okolnostima u uključivanju u širu zajednicu. Međutim, u 2013. godini nijedna se zadruga nije prijavila na otvoreni natječaj na kojem su nuđena navedena sredstva.

Također, i unatoč svim navedenim mjerama, kako se u godišnjem Izvješću o provedbi Projekta resocijalizacije za 2013. godinu navodi, osjetljivost stručne kao i ukupne javnosti za zapošljavanje liječenih ovisnika još je premala. Pojedine su županije kompletno nezainteresirane za suradnju u provedbi Projekta resocijalizacije, a slaba je i suradnja među lokalnim službama Zavoda za zapošljavanje, centrima za socijalnu skrb, službama za mentalno zdravlje, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti, terapijskim zajednicama, zatvorskim ustanovama, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i nevladinim organizacijama koje pružaju pomoć ovisnicima u resocijalizaciji. Bez njihove je čvršće povezanosti izglednost za uključenje liječenih ovisnika u programe školovanja i zapošljavanja vrlo mala.

Prema čl. 41. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga (NN 107/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07, 149/09, 84/11, 80/13) jedna od mjera za suzbijanje zlouporabe droga je i resocijalizacija ovisnika (st. 4.) koja spada u tzv. sekundarnu prevenciju. Osobe koje vode evidenciju o ovisnicima i njihovu liječenju, kao i osobe koje saznaju takve podatke, moraju ih čuvati kao tajnu (čl. 48. st. 2. i 4.). Etički kodeks državnih službenika (NN 40/11, 13/12) u čl. 6. st. 1. nalaže kako državni službenik u okviru svojih nadležnosti mora osigurati ostvarivanje prava, poštivanje integriteta i dostojanstva građana bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Oblici diskriminacije opisani su u čl. 2.-8. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12), a u čl. 8 st. 1. navodi se kako se Zakon primjenjuje osobito na postupanja u području rada i radnih uvjeta, obrazovanja, znanosti i sporta, socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite, pravosuđa i uprave, stanovanja, javnog informiranja i medija, pristupa dobrima i uslugama te njihovog pružanja, članstva u organizacijama te sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu. Svaka iznimka od ovakvog postupanja treba imati uporište u legitimnom cilju za koji je određena te za njegovo ostvarenje biti primjerena i nužna (čl. 9. st. 3.).

Središnje nadležno tijelo za suzbijanje diskriminacije je pučki pravobranitelj (čl. 12.), a s tim u vezi on surađuje sa socijalnim partnerima, raznim organizacijama civilnog društva, kao i vjerskim zajednicama (čl. 15.).

U području rada i uvjeta rada zabranjena je izravna i neizravna diskriminacija (čl. 7. st. 4. Zakona o radu, NN 93/14). Prilikom odabira kandidata za radno mjesto, sklapanja ugovora o radu te tijekom trajanja radnog odnosa, poslodavac od radnika ne smije tražiti podatke koji nisu u direktnoj vezi s radnim odnosom (čl. 25. st. 1.). Radnik koji je zbog bolesti bio privremeno nesposoban za rad, a koji od ovlaštene osobe ima potvrdu da je nakon oporavka ponovno sposoban za rad, ima pravo biti vraćen na poslove na kojima je radio (čl. 40. st. 1.), odnosno, ako to nije moguće, biti, uz primjereno osposobljavanje, upućen na druge odgovarajuće poslove (čl. 40. st. 2. i 5.). Radnik ima pravo na plaćeni dopust u vezi s težom bolešću, u trajanju od sedam dana (čl. 86. st. 1.), a duže od toga i na neplaćeni dopust za vrijeme kojeg prava i obveze iz radnog odnosa i u vezi s radnim odnosom miruju (čl. 87.). Privremeno neprisustvo na radu zbog bolesti nije razlog otkaza ugovora o radu (čl. 117. st. 1.).

U 2015. godini RH nastavlja s provođenjem mjera za poticanje zapošljavanja koje uključuju osam paketa mjera aktivne politike zapošljavanja, u sklopu kojih se provode brojne pojedinačne mjere kao što su one za lakše zaposlenje, školovanje, stručnu praksu i prekvalifikaciju. Provedbi ovih mjera služi Zakon o poticanju zapošljavanja (NN 57/12, 120/12). Do sada je, u 2015. godini, mjere iskoristilo više od 30 000 osoba, a u prošloj godini više od 56 000. Nadajmo se da će se pozitivan trend i dalje održati te da će se osigurati djelotvornost i drugih potrebnih mjera da bi se liječeni ovisnici, kao posebno ugrožena skupina građana, što prije i lakše vratili zdravom i potpunom životu. 

Donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12, dalje: Zakon) problematika suzbijanja diskriminacije se sustavno normirala pružajući time jedinstveni pravni okvir kojim se trebalo omogućiti djelotvorniju borbu protiv diskriminacije. Ujedno se tako uskladilo i hrvatsko zakonodavstvo s četiri direktive Europske Unije kojima se nastoji postići jednaki tretman na području zapošljavanja, te ravnopravnost bez obzira na spol, etničko podrijetlo ili vjeru.

Sam postupak donošenja je bio uvelike kontroverzan, te su se već i tada pojavila određena pitanja vezana uz pojedine odredbe koje su i danas predmet rasprava. Jedno od tih je i predmet ovoga članka, a to je pitanje različitih pristupa interpretaciji iznimke od načela zabrane diskriminacije, a koja se odnosi na vjeru ili uvjerenje neke osobe koju mogu postaviti crkve, vjerske zajednice, te druge sustavom vrijednosti povezane javne i privatne organizacije. Konkretno ta iznimka je normirana čl. 9. st. 2 t. 5 Zakona:

„ pri obavljanju profesionalnih aktivnosti, odnosno zasnivanju radnog odnosa, uključenju u članstvo te u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, te druge javne ili privatne organizacije čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju, a koja djeluje u skladu s Ustavom i zakonom, ako tako zahtijevaju vjerska doktrina ili uvjerenja, u slučaju kada zbog prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili uvjerenje neke osobe predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla, uzimajući u obzir sustav vrijednosti te organizacije “

Naime Zakonom o suzbijanju diskriminacije se osigurava zaštita i promicanje jednakosti tako da se „stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije“.  To pravo je, kao i većina ljudskih prava, relativno što znači da je ono ograničeno dosegom ostvarivanja drugih ljudskih prava. Ograničenje se realizira ispunjavanjem određenih kriterija propisanih zakonom. U ovom slučaju riječ je o iznimci čiji je temeljni cilj osiguravanje ostvarivanja prava na vjerske slobode koje je zajamčeno brojnim međunarodnim dokumentima, pa tako i našim Ustavom koji u čl. 41. st. 2 propisuje da su vjerske zajednice slobodne osnivati škole, zavode i ustanove i upravljati njima, dok god je to u skladu sa zakonom.

Ona je u cijelosti prenesena iz direktive Vijeća o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja (2000/78/EZ, Službeni list EZ) iz 2000. g. kojom je ta odredba propisana samo kao mogućnost država članica da u skladu sa svojim ustavnim odredbama i načelima propišu ovu iznimku. Iznimku je propustila propisati samo nekolicina država članica, dok je u većini ona unesena u njihovo zakonodavstvo, čime je omogućeno i praćenje provedbe iznimke. S tim ciljem su izrađena i Izvješća država o mjerama za suzbijanje diskriminacijena temelju kojih su vidljiva dva ključna pristupa interpretaciji ove iznimke.  

Prvi pristup polazi od ograničenog dosega iznimke odnosno kao određena „produžena  ruka“ jedne druge iznimke koja prethodi ovoj, a koja s obzirom na specifičnu narav posla  omogućuje diskriminiranje prilikom zapošljavanja, ako je neka od diskriminacijskih osnova stvarni i odlučujući uvjet obavljanja posla, a svrha koja se time želi postići opravdana i uvjet odmjeren.

Primjerice, ako se ateist javi za posao vjeroučitelja, on može biti odbijen na temelju činjenice da mu nedostaje odlučujući uvjet koji se sastoji u tome da vjeroučitelj mora vjerovati u ono što predaje i biti odan duhu vjerske zajednice, a u cilju kvalitetnog i vjerodostojnog prenošenja vjerske doktrine učenicima/ama čijim se ispunjavanjem ostvaruje svrha tog posla koji se između ostalog sastoji u predstavljanju (promociji) vjere.

Time se zapravo konkretizira „odlučujući uvjet“ kao iznimka opće naravi  u poslovnom svijetu u kontekstu vjerskih sloboda, odnosno u određenom smislu i proširuje, ali u jako ograničenom dosegu „opravdanosti“ uvjeta, pa bi time bilo opravdano diskriminirati na temelju vjere i uvjerenja prilikom popunjavanja viših upravljačkih pozicija (pr. ravnatelj ili upravitelj) i onih pozicija vezanih uz predstavljanje i prenošenja sustava vrijednosti vjerskih zajednica (pr. učitelj).

Takav stav su zauzele Danska i Španjolska, pa je tako danski sud smatrao da nije postojao stvarni i opravdani uvjet za davanje otkaza čistaču u katoličkoj humanitarnoj organizaciji, dok je španjolski sud proglasio kako se od zaposlenika u slučajevima „ideoloških“ poslova, odnosno onih koji uključuju prijenos ideologije može zahtijevati prilagodba sustavu vrijednosti, ali u što manjem opsegu.  Ovom pristupu odgovara i stajalište Pučke pravobraniteljice i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina vidljivom u njihovoj publikaciji „Smjernice za prepoznavanje slučajeva diskriminacije“ iz lipnja 2013.

Drugi pristup polazi od značajno šireg dosega iznimke koji, temeljeći se na načelu sekularnosti i slobode upravljanja vjerskim i drugim ustanovama čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju, omogućuje da se koncept opravdanosti proširi i na one poslove koji nemaju izravnu vezu s predstavljanjem i prenošenjem sustava vrijednosti tako da se kriterij „opravdanosti“ ocjenjuje sa stajališta vjerske doktrine, a ne s obzirom na objektivnu narav posla.

Primjerice, pravnik zaposlen u nekoj katoličkoj karitativnoj organizaciji koji odluči prestati biti katolikom, te pređe na židovstvo može dobiti otkaz na temelju činjenice što tim činom više ne pridonosi ostvarenju svrhe „crkvene misije“ kojoj svi moraju pridonositi budući da je prema katoličkoj doktrini svaka takva organizacija obuhvaćena misijom kršćanske vjere.

Time više nije relevantno je li vjera ili uvjerenje odlučujući uvjet, već se postavlja pitanje postoji li veza između sustava vrijednosti temeljenog na vjeri ili uvjerenju, dužnosti koje ta vjera ili uvjerenje određuje (o čemu odlučuju vjerske zajednice) , te ponašanja osobe zaposlenika odnosno osobe koja se prijavljuje za posao. Opravdanost uvjeta će primarno biti gledana kroz prizmu vjerskih doktrina ili uvjerenja.

Takav pristup primarno nalazimo u Njemačkoj u kojoj vjerske ustanove zahtijevaju specifično ponašanje zaposlenika koje neće kršiti vjerski moral i ljudsko dostojanstvo, te Irskoj u kojoj je diskriminacija moguća u svrhu održavanja sustava vrijednosti institucije i razumne prevencije bilo kakvog podrivanja istog. Sličan pristup je zauzeo i Katoličko-bogoslovni fakultet u Zagrebu prilikom objašnjenjao krsnom listu kao uvjetu za posao mjesta računovođe.

Treba napomenuti kako niti jedan od ovih pristupa ne bi trebao dovesti u pitanje pravo crkava, vjerskih zajednica i drugih sustavom vrijednosti povezanih javnih i privatnih organizacija da od osoba koje zaposle traže odanost duhu te organizacije. Pitanje je u kojem dosegu one to mogu tražiti i mogu li od svih zaposlenika tražiti jednaku količinu odanosti ili ne. Nadalje treba li se pristupati ovoj iznimci kao općem pravilu gdje osoba nužno ne može stupiti u radni odnos ako ne zadovoljava određene uvjete ponašanja ili kao pravilo koje bi se, s posebnom pozornosti, trebalo razmatrati u svakom pojedinom slučaju.

U odnosu na određene vjerske zajednice to je pitanje u većoj ili manjoj mjeri određeno ugovorima koje pojedine države imaju sklopljenim s njima (odnosno u slučaju katoličke crkve, sa Svetom Stolicom). Činjenicom da se time određuje njihova  obuhvaćenost vjerskom misijom, te uvjetima za određene poslove (vidi odluku USRHo ustavnosti odluke o otkazu vjeroučitelja) sadržanim u ugovorima jamče im poseban položaj što je svakako razumljivo s aspekta očuvanja prava na vjerske slobode, ali i problematično u okviru nepotpuno izvedene sekularnosti u pojedinim državama. 

Ono što nam naposljetku preostaje jest vidjeti u kojem smjeru će se dalje razvijati sudska praksa, kako ona na području EU (posebice u Njemačkoj), tako i ona na području RH, te pratiti argumente na temelju kojih se razvijaju, a čijim međusobnim vaganjem bi trebali doći do suzbijanja neopravdane i nezakonite diskriminacije. 

POJAM DISKRIMINACIJE

Pod diskriminacijom (lat. discriminare – razlučivati, dijeliti) razumije se pravom zabranjeno razlikovanje među osobama ili skupinama osoba. Nekoj osobi ili skupini osoba daju se, bez za to opravdanog razloga, različita prava (veća ili manja) od onih koja imaju druge osobe u usporedivoj (istoj ili bitno sličnoj) pravnoj situaciji. Zabranjene (zaštićene) osnove diskriminacije su osobine za koje pravni poredak određuje da na temelju njih nije, pri ostvarivanju određenih prava i obveza, dopušteno razlikovati subjekte na koje se pravo primjenjuje.

U proteklih pedeset godina značajno se promijenio društveni i pravni odnos prema zabranjenim osnovama diskriminacije. Postalo je društveno, a nakon toga i pravno, neprihvatljivo razlikovati građane po sve većem broju osobina. Od prvotno relativno uskog kruga zabranjenih osnova razlikovanja na temelju rase, boje kože i spola, danas je društveno i pravno postalo neprihvatljivim stavljati u nepovoljniji položaj osobe na temelju njihovog invaliditeta, dobi, spolne orijentacije, rodnog identiteta i njegovog izražavanja, itd.

S pojmom diskriminacije susrećemo se svakodnevno. No, temeljem istraživanja provedenog prije par godina na uzorku od tisuću punoljetnih građana Hrvatske, došlo se do zaključka kako je najveći broj ispitanika koji su dali pozitivan odgovor na pitanje jesu li u posljednjih godinu dana doživjeli neki vid diskriminacije temeljem nacije, vjere, spola, obrazovanja, zdravstvenog stanja ili dobi, bio diskriminiran upravo zbog dobi. Na temelju godišnjeg izvješćao radu pučkog pravobranitelja za 2012. godinu,  vidljivo je da se diskriminacija na temelju dobi nalazi na drugom mjestu, uz bok spolu i vjeri, iza diskriminacije zbog nacionalne pripadnosti.

DOBNA DISKRIMINACIJA NA TRŽIŠTU RADA

Do dobne diskriminacije na tržištu rada najčešće dolazi zbog predrasuda i stereotipa o sposobnostima, znanjima i vještinama svih dobnih skupina, bilo da je riječ o mladima, osobama srednje životne dobi ili starijim osobama. Pučka pravobraniteljica u svom izvješću za 2013. godinu navodi kako je i te godine zaprimljen veliki broj pritužbi građana na diskriminaciju u području rada i zapošljavanja. Između ostalog, nezaposleni građani žalili su se na postupke zapošljavanja, diskriminatorne oglase i diskriminaciju pri izboru kandidata po osnovi dobi. Istodobno upozorava kako su neke kategorije građana posebno izložene diskriminaciji na ovome području, riziku od siromaštva i socijalnoj isključenosti. To se posebno odnosi na osobe starije životne dobi koje su još uvijek radno sposobne. Veliki broj poslodavaca već u oglasu ograničava dob budućeg zaposlenika.

NEDOSTATNA SKRB ZA STARIJE OSOBE

Pravobraniteljica također upozorava da su nedostatni kapaciteti smještaja i skrbi za starije osobe kojima je potrebna tuđa njega i pomoć, kontinuiran problem.

Prema ustavnom uređenju Republika Hrvatska, kao socijalna država, jamči zaštitu i skrb o starijim i nemoćnim osobama, odnosno osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama. Starije osobe u okviru sustava socijalne skrbi mogu ostvariti više vrsta novčanih pomoći, no ta primanja vrlo često nisu dostatna niti za zadovoljenje minimuma osnovnih životnih potreba.

Podatak Ministarstva socijalne politike i mladih o tome da od 757 osoba kojima je usluga smještaja u dom za starije i nemoćne priznata rješenjem centra za socijalnu skrb, 257 korisnika čeka realizaciju smještaja do godinu dana, 500 korisnika čeka preko godinu dana, od kojih čak 214 korisnika čeka dulje od 4 godine, govori da se promptno ne osigurava smještaj niti onima koji su socijalno ugroženi i ovisni o pomoći i njezi druge osobe, zbog čega ne mogu ostati u vlastitom domu. Povrh toga, zabrinjavajući je i podatak da je na listi 56.002 osoba koje čekaju smještaj u dom za starije i nemoćne, temeljem sklapanja ugovora o smještaju.Interes za smještaj u domove i dalje je znatno veći od dostupnih kapaciteta pa je potrebno ukazati i na pojedine nezakonite selekcijske kriterije koji se primjenjuju pri donošenju odluke o tome tko može biti smješten u dom. Najčešće je riječ o uskraćivanju prijama zbog zdravstvenog stanja.

Starije i nemoćne osobe mogu ostvariti i razne socijalne usluge, najčešće pomoć i njegu u kući, razne oblike institucionalnog ili izvaninstitucionalnog smještaja te dnevni boravak. Međutim, socijalna usluga izvaninstitucionalne skrbi uopće nije razvijena. Vjerojatno je tome razlog što su centri za pomoć i njegu ostavljeni na razini jedinica lokalne samouprave, koje očito nemaju fiskalne mogućnosti za razvijanje ovih usluga.

Na ovaj oblik diskriminacije upozorava i UN u okviru kojeg je donesena rezolucija o skrbi za starije ljude. U njoj se upozorava na potrebu da se starijim osobama smanji osjećaj da su marginalizirane, izolirane i zaboravljene, te da se potakne donošenje mjera protiv njihova zapostavljanja, siromaštva i zanemarivanja.

ZAKLJUČAK

Poznato je da se Republika Hrvatska ubraja među države s visokim udjelom starog stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 2011., 17,7% stanovništva je starije od 65 godina. No, unatoč činjenici da broj i udio starijih u društvu iz godine u godinu raste, skrb i pažnja prema starijoj populaciji u Hrvatskoj, a osobito područje njihove diskriminacije, socijalne isključenosti i čestog nasilja nad njima, i dalje je na marginama javnog interesa. Diskriminacija na temelju dobi tek je u novije vrijeme uključena u antidiskriminacijsko pravo. Stereotipi prema starijima duboko su zaživjeli u društvu, pa se ona vrlo često tretira manje ozbiljno od diskriminacije ponekim drugim osnovama. Starije osobe se vrlo često diskriminiraju na tržištu rada, obično su prve na meti otkaza, teško ili nikako ponovno pronalaze posao te padaju u siromaštvo. Zakonom o socijalnoj skrbi za njih nije osigurana dostatna pomoć, novčane naknade nisu dovoljne niti za osiguranje minimuma životnih potreba. Zajamčeni oblici institucionalne i izvaninstitucionalne pomoći nisu dovoljno razvijeni. Stoga se, sa stajališta usporedbe s nekim drugim socijalno razvijenim državama, trebamo zapitati možemo li svoju državu doista nazvati socijalnom. Postavlja se pitanje do kada ćemo zanemarivati činjenicu da svakim danom sve više i više osoba starije životne dobi obilazi mjesta na kojima odlažemo svoje odbačene stvari kako bi preživjeli. U dogledno vrijeme ista sudbina može postati realnost svakoga od nas.

Izvori:

1.      Perspektive antidiskriminacijskog prava, Željko Potočnjak, Ivana Grgurev, Andrea Grgić

2.      Izvješće o radu pučkog  pravobranitelja za 2012. godinu

3.      Izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2013. godinu

4.      http://www.praaustarosti.com/diskriminacijastarih

5.      http://www.dugzivot.com/pravo/248-prava

6.      http://www.jutarnji.hr/nacija-smo-starijih--a-upravo-su-oni-najcesce-zrtve-diskriminacije/1075493/

 Opće je poznato da je zaštita temeljnih ljudskih prava, s promicanjem jednakosti te ravnopravnosti bez obzira na spol, rasu, jezik, vjeru, dob, obrazovanje i invaliditet, jedno od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Svako stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po propisanim diskriminatornim osnovama Zakona u o suzbijanju diskriminacije (NN 85/ 08, 112/12) smatralo bi se diskriminacijom, koja je zabranjena. No, koliko zapravo znamo o diskriminatornim osnovama rodnog identiteta, izražavanja ili spolne/ seksualne orijentacije?  

S tim u vezi, postavljaju se daljnja pitanja poput kako izgleda LGBTIQ pokret u Hrvatskoj, tko organizira Povorku ponosa LGBTIQ osoba i obitelji, najveći politički prosvjed LGBTIQ zajednice i koje sve udruge i inicijative za prava LGBTIQ postoje?

Terminologija:

Seksualna orijentacija - odnosi se na (emotivnu, romantičnu, seksualnu i drukčiju) privlačnost prema osobama koje mogu biti istog ili različitog spola/roda (stoga postoje: heteroseksualna, homoseksualna, biseksualna, panseksualna, aseksualna).

Rodni identitet - individualni konstrukt vlastitog identiteta i izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge “muškaraca” i “žena” kao i cijelu binarnu osnovu „muškog” i „ženskog”. Također, rod je društveni konstrukt spola koji po definiciji određuje društvene uloge “muškaraca” i “žena”.

Rodno izražavanje – način na koji osoba izražava svoj rodni identitet;  odnosno vanjska prezentacija i/ili pojavnost osobe kroz ponašanje, odijevanje, govor tijela, glas, tjelesne karakteristike ili ostale vanjske oznake.

Spolni identitet – odnosi se na unutarnji i individualni osjećaj vlastitog spola svakog ljudskog bića, koji može i ne mora odgovarati spolu pripisanom rođenjem. Spol ne mora biti samo muški ili ženski. Interspolne osobe, osobe koje se ne definiraju u kategorijama muškog i ženskog spola, sve su vidljivije članice LGBTIQ pokreta i zajednice.

LGBTIQ osobe – naziv za osobe, društveni pokret i zajednicu lezbijski, gejeva, biseksualnih, trans*, interspolnih i queer osoba s ciljem osvještavanja i oslobođenja društva od spolnih i rodnih normi i kategorija.

Lezbijka - osoba koja se definira kao žena koju emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao žene.

Gej - osoba koja se definira kao muškarac kojeg emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao muškarci.

Biseksualna osoba - osoba koju emocionalno i/ili fizički privlače osobe istog i različitog spola ili roda.

Interseksualna osoba - naziv kojim se identificira osoba koja se rađa s nedefiniranim (izričito ženskim ili muškim) spolnim organima. Ove osobe su uglavnom žrtve kirurških intervencija, hormonskih terapija i tabuiziranog života. U prošlosti se interseksualna osoba nazivala hermafroditom, a pojava hermafroditizam. LGBTIQ pokret smatra da je medikalizirani termin “hermafrodit” diskriminatoran.

Transrodna osoba - osoba čiji rodni identitet i/ili rodno izražavanje nije u skladu s uvaženim tradicionalnim rodnim ulogama i normama, te nije vezan uz seksualnu orijentaciju osobe.

Queer - termin koji se odnosi na sve osobe, osobine, politike ili radnje koja nisu iz heteronormativnog, socijalnog ili kulturnog obrasca.Zbog tako široke definicije queer se često koristi, ovisno o kontekstu, kao imenica, glagol i pridjev – odnosi se na propitivanje i/ili odbijanje nametnutih normi patrijarhalne tradicije; kreiranje prostora, kulture i izražaja koji nadilazi ‘zatvorene kutije’ LGB ili heteroseksualne seksualnosti, i/ili ‘ženskih’ i ‘muških’ spolova / rodova; omogućavanje samodefiniranja; predstavljanje radikalne politike koja uviđa povezanost svih vidova opresije; “proces vječitog remećenja”.

 Queer teorija je grana posststrukturalne, kritičke teorije koja je nastala početkom ’90-ih godina 20.st. iz gej i lezbijskih i queer studija, ženskih studija i postmoderne kritike društva kao odgovor na tadašnje stanje LGBT pokreta i feminizma. Na stvaranje queer teorija utječu radovi autorica poput Glorie Anzaldúe, Eve Kosofsky Sedgwick i Judith Butler.

Transrodnost ili trans- je pozicija samoidentifikacije osobe kao muške, ženske ili onkraj obje mogućnosti koja se ne povezuje s pripisanom “rodnošću” kao ni s konvencionalnim određenjima muškog ili ženskog roda. Transrodne osobe kroz politiku izbora ostvaruju “između rodova” kao vlastito htijenje, subverzivni čin, kreativnost ili slobodu. Transrodnost, osnosno trans se koristi kao pojam koji uključuje sve trans identitete.

Transeksualna osoba - osoba koja ističe kako ima jasnu želju i namjeru da promijeni svoj spol, kao i osoba koja je djelomično ili potpuno modificirala (uključuje fizičku i/ili hormonalnu terapiju i operacije) svoje tijelo i prezentaciju, izražavajući svoj spolni/rodni identitet i osjećaj sebe.

Interseksualnost - pojam koji se odnosi na niz fizičkih osobina ili varijacija koje se nalaze između stereotipnih ideala muškog i ženskog. Interspolne osobe rođene su s fizičkim,hormonalnim i genetskim značajkama koje se ne mogu definirati kategorijama „ženskog“ i „muškog“. Postoje mnogi oblici te je interspolnost krovni pojam za spektar mnoštva oblika, prije negoli jedinstvena kategorija. Statistika pokazuje da otprilike 1,7% osoba u svijetu ima interseksualne karakteristike. To čini interseksualnost uobičajenom kao i mogućnost imanja crvene kose. Također, to znači da je u Europi od 742.5 milijuna ljudi (2013. godine), potencijalno 371.250 do 12.622.500 interspolnih osoba.

Povorka ponosa – najveći i najvažniji godišnji prosvjed i javna politička demonstracija LGBTIQ osoba koja se prije svega održava iz dva razloga: ukazivanje na homofobiju i transfobiju u društu tes tim povezano, povećanje vidljivosti LGBTIQ osoba u gradovima, odnosno društvu. Povorke ponosa LGBTIQ osoba u Hrvatskoj su se održale četrnaest puta u Zagrebu, pet puta Splitu i jednom u Osijeku. Povorke ponosa u hrvatskom kontekstu progresivni su prosvjedi koji ukazuju na društvenu i ekonomsku nepravdu u društvu.

Seksualne i rodne manjine - diskriminatoran i rodno neosviješten naziv za LGBT osobe, suprotan tendencijama LGBTIQ pokreta i standardne terminologije europskih institucija.

Povijest neheteroseksualnih praksi i suvremenog LGBT pokreta u svijetu

Seksualna privlačnost prema svim spolovima rodovima te postojanje više rodova i spolova kroz povijest se pojavljuje u svim kulturama i društvima koja su takve prakse i osobe rjeđe osuđivale, a češće odobravale i  smatrale ravnopravnima u vlastitom društvu. Činjenica je da do 19. stoljeća nije postojao pojam koji je označavao seksualnu orijentaciju već su postojale seksualne prakse i načini života koje nisu bile heteroseksualne. Homoseksualnost kao pojam koji označava seksualnu i romantičnu privlačnost prema osobi istog spola i roda ne postoji sve do 1897. godine, kada je nastala s pojmom heteroseksualnosti. Ono što danas zovemo homoseksualnom orijentacijom prvi je put dekriminalizirano nakon Francuske revolucije, u Francuskoj 1791. godine, Suvremeni gej i lezbijski i trans pokret događa se u New Yorku, 27. i 28. lipnja davne 1969. godine, kada je došlo do sukoba policije i LGBT osoba. Tada je u diskoteci „Stonewall“ u New Yorku u tijeku policijske racije, po prvi put u povijesti pružan otpor od strane posjetiteljica i posjetitelja koji su većinom bile lezbijske, gejevi i osobe različitih trans identiteta (transrodne osobe i drag queens).  Uslijedilo je zatvaranje navedene diskoteke, a što je potaknulo LGBT osobe na prosvjede na ulicama. U znak spomena na prvotni protest od 1970. godine u državama diljem svijeta redovito se održava Povorka ponosa. Iste je godine homoseksualnost odbačena s liste psihičkih bolesti. LGBTIQ pokret danas se promatra u kontekstu društvenih pokreta "nove ljevice", odnosno ekoloških, antimilitarističkih i Pravo na grad društvenih pokreta koji se javljaju krajem 60-ih godina 20. stoljeća. Osma po redu Povorka ponosa LGBTIQ osoba u Zagrebu,održana 2009.godine bila je posvećena sedamdesetoj godišnjici nastanka suvremenog LGBT pokreta, odnosno pobune u klubu Stonewall.

Hrvatska borba i pravna/sudska zaštita

Tri godine nakon 1970. godine, najvažnije godine za suvremeni LGBTQ pokret, Hrvatska liječnička komora i Hrvatsko psihijatrijsko društvo također službeno počinju tretirati homoseksualnost kao normalnu varijaciju ljudske seksualnosti. Dekriminalizacija u Hrvatskoj uslijedila je 1977. prenošenjem jugoslavenskog Krivičnog zakona na nivo federalnih jedinica. Usprkos tome, tek 29. lipnja 2002. godine organiziranaje prva Povorka ponosa LGBTIQ osoba pod nazivom Gay Pride, koja je uslijedila kao reakcija na nasilje koje se događalo na beogradskoj Povorci ponosa 2001. godine.  Iako je prva Povorka ponosa bila dočekana negativno i nasilno od strane raznih klerikalno-konzervativnih udruga i neofašističkih skupina,uspjela je na posredan način probuditi inicijativu približavanja hrvatskog zakonodavstva europskim standardima zaštite ljudskih prava.

Hrvatski je sabor 2003. godine usvojio po prvi puta nekoliko amandmana uvođenjem antidiskriminacijskih odredaba koje su predložile LGBT osobe (konkretno Pravni tim Iskoraka i Kontre u suradnji s Uredom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), a ticale su se diskriminacije s obzirom na seksualnu orijentaciju.

Najznačajniji u zaštiti od diskriminacije isticali su se usvojeni Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o istospolnim zajednicama (svi NN 116/03). Iako se 2006. godine u Kazneni zakon uvrstilo i kazneno djelo zločina iz mržnje, zakonska rješenja nisu oživjela u praksi. Stoga je prvi put u Republici Hrvatskoj donesen organski zakon (po pravnoj snazi je iznad običnih zakona) ovakve vrste pod nazivom Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji je uvodeći nova pravila stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine. Svi već navedeni, pa tako i Ustav Republike Hrvatske, Zakon o medijima, Zakon o radu, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o azilu, Zakon o državnim službenicima, samo su neki od pozitivnih propisa u našoj državi koji štite prava LGBT osoba.

Osim hrvatskih zakona, postoje i mnogobrojni međunarodni ugovori koji su ugrađeni u nacionalno zakonodavstvo, a štite LGBT osobe (poput Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, Preporuka CM/Rec(2010)5 Odbora ministra/ministrica država članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta…) te također oni koji se tek moraju uskladiti.

Kako je Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine, dane su joj i smjernice o pravima LGBT osoba u svezi diskriminatornih odredbi te se svako kršenje prava bilježi i šalje kao izvještaj Europskim institucijama. Unatoč pokušaju prevencije, bilo je očigledno da postojeći pravni okvir Hrvatske, posebice Zakon o istospolnim zajednicama, nije usklađen sa sustavom zaštite Europske unije, što je potvrdilo i niz odluka koje je donio Europski sud. Potvrdu nalazimo i u zapisima slučajeva kršenja prava osoba manjinske spolne orijentacije u Hrvatskoj koji se trenutno vode pred Europskim sudom u Strasbourgu (o  zločinu iz mržnje i njegovom pogrešnom kvalifikacijom pred hrvatskim sudovima) te o diskriminaciji istospolnih partnerica u slučaju strankinje kojoj je odbijeno pravo na boravak s osnova spajanja obitelji.

Dakle, Hrvatska još nije u potpunosti zadovoljila standarde koje je razvilo europsko pravo i europska sudska praksa niti je uskladila zakonske propise s međunarodnim ugovorima, što se da za primijetiti jer su na snazi neki od zakona koji diskriminiraju LGBT osobe. No, postepeno mijenjamo praksu u vidu sprječavanja diskriminacija, kao i promicanju prava spolnih i rodnih manjina.

U srpnju 2014. godine Hrvatski sabor je s 9 glasova za i 16 protiv donio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola čime se LGBT parovi u većini prava izjednačavaju s bračnim parovima.Novi zakon je omogućio LGBT parovima sklapanje životnog partnerstva pred državnim tijelom, kao i upis istog pred matičnim uredima, uredio njihova prava i obaveze (poput uzdržavanja, nasljeđivanja, imovinskih i radnih odnosa, statusa što se tiče poreza, mirovinskog osiguranja, sustava socijalne skrbi, zdravstvene zaštite) koja proizlaze iz registriranih i neformalnih životnih partnerstva. Ukratko, pravni učinci životnog partnerstva gotovo su identični pravnim učincima braka s ponekim iznimkama, a koje se prvenstveno odnose na pravni položaj djece. Zakon prepoznaje i roditeljsku skrb (time se životni partner/ica koji/a nije roditelj djeteta stavlja u položaj usporediv položaju kojeg u bračnim zajednicama imaju očuh i maćeha) i partnerska skrb (oblik skrbi za maloljetno dijete koju može pružiti životni partner nakon smrti životnog partnera roditelja djeteta, a iznimno i za života).  Zakon time po prvi  puta prepoznaje obitelj i djecu LGBT parova, iako i dalje ne postoji jednakost u posvajanju kod LGBT parova i heteroseksualnih parova.

Jedna od bitnijih presuda za LGBTIQ zajednicu je presuda Vrhovnog suda, od 17. lipnja 2015. godine, zbog diskriminatornih izjava poznate javne ličnosti  osobama. Tom presudom Vrhovni je sud zacementirao visoki standard zaštite prava LGBT osoba, ali i svih drugih skupina građana, odnosno svih manjinskih grupacija u  društvu, od svakog oblika javnog poticanja na diskriminaciju.

Također, bitna presuda za LGBTIQ zajednicu dogodila se u veljači 2016. godine kada je Europski sud za ljudska prava (ECHR) presudio da je Hrvatska prekršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima odbivši dozvolu boravka lezbijki iz Bosne i Hercegovine, koja je sklopila Životno partnerstvo u Hrvatskoj, presudivši da se radi o diskriminaciji.

Lipanjski LGBTIQ koraci u 2016.; Povorka ponosa u Zagrebu

Povorke ponosa LGBTIQ osoba redovito se održavaju u Zagrebu od lipnja 2002. godine, a udruga Zagreb Pride o 2006. godine, uz uključivanje lokalne LGBTIQ zajednice, organizira zagrebačke Povorke ponosa.Godina 2013. zabilježena je u hrvatskoj povijesti kao jedna od važnijih prekretnica u borbi za ljudska prava LGBT osoba,  u pozitivnom i negativnom smislu.Zahvaljujući ulasku u Europsku uniju (koja se zalaže za jednakost te štiti osobe od diskriminatornih počinitelja), otpočeo je proces izrade novog zakonskog okvira o životnom partnerstvu, ali je i održan referendum o ustavnoj definiciji braka koji je de facto zabranio bračnu jednakost. Nastavku dugotrajnog suzbijanja diskriminacije svjedočili smo i u lipnju 2014. godine prihvaćanjem konačnog prijedloga Zakona o životnom partnerstvu.

Pozitivni korak broj jedan napravljen je u obliku mnogobrojnih zajedničkih koraka u pokretu nad kojim se ponosno vijorila zastava duginih boja i prošle je godine, u mirnom okruženju, unatoč lošim i teškim prijašnjim iskustvima održana 14. po redu Povorka ponosa. Nakon tjedna ponosa, Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride pod sloganom „Antifašizam bez kompromisa“ brojila je oko 5000 sudionika i sudionica, koji su se 13. lipnja po prvi puta okupili na Trgu Marka Marulića te nakon šetnje zagrebačkim ulicama, završili su javnim skupljanjem u parku Ribnjak.

Jubilarna 15. Povorka ponosa održat će se 11. lipnja u Zagrebu, a kretat će se istom rutom kao i prošlogodišnja povorka, uz okupljanje na Rooseveltovom trgu, ispred muzeja Mimara. Ove godine se ponovno očekuje masovna Povorka ponosa t e sadržajem najbogatiji i najduži Pride Week, program uoči Povorke ponosa sastavljen od tribina, radionica, diskusija, filmova, performansa i izložbi povezanih s LGBTIQ tematikom u Hrvatskoj i svijetu.

Statistički podaci iz 2013.godine

 U Hrvatskoj prema istraživanjima udruge Zagreb Pride "Brutalna stvarnost: Istraživanje o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj " od 690 ispitanih LGBTIQ osoba 35 LGBTIQ parova živi s djecom. 73% pretrpjelo je neki oblik nasilja zbog seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, a 29% bilo je diskriminirano. Također treba istaknuti podatak da više od polovice želi odseliti u inozemstvo, kako zbog ekonomskih razloga, tako i zbog nasilja i diskriminacije. Uvjerenja smo da su predrasudama i stereotipima nametnutih društvenih normi uzroci duboko zakopani temelji u neinformiranosti i neznanju građana koji u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava osobama LGBT populacije.

Prema Izvješćima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (u daljnjem tekstu: PRS) i Pučke pravobraniteljice (PP) iz 2013. godine evidentiran je podatak da je PRS zaprimila 20 pritužaba diskriminatornog ponašanja na osnovi spolne orijentacije, dok je PP postupala u pet, a radi iste tematike vode/vodilo se 16 sudskih postupaka (od kojih je 12 prekršaja, 9 predmeta je vođeno pred općinskim sudovima, a samo jedan se ticao kaznenog prava). Broj zaprimljenih slučajeva 2010. godine bio je 12 predmeta, 2011. je zabilježena najveća brojka od 25, a 2012. vodilo se 15 takvih postupaka. Što se tiče pritužbi na temelju rodnog identiteta i/ili izražavanja, PRS je zaprimila četiri takve pritužbe, PP nijednu, a sudski postupci nisu vođeni.

Usporedivši podatke razvidno je da populacija LGBT osoba u Hrvatskoj jest ozbiljno ugrožena. Predrasude i nametnute društvene norme (o npr. ispravnoj heteroseksualnosti) samo su posljedica dubokih temelja zakopanih u neinformiranosti i neznanju javnosti, koji/e u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava LGBTIQ osoba. Razloge ne prijavljivanja čestih susreta s diskriminacijom, vrijeđanjem i raznim oblicima nasilja možemo samo pretpostaviti (bojazan, socijalno odbacivanje, osveta, otkrivanje njihove pripadnosti, potencijalno sramoćenje i/ili nasilje, i slično).

Zaključak

 Uspješna, mirna i masovno posjećena Povorka ponosa, kao i angažman u promicanju jednakosti kroz zakonsku regulativu Zakona o životnom partnerstvu i drugih zakona, dva su izuzetno važna koraka na koja LGBTIQ osobe u Hrvatskoj imaju razloga biti ponosne i za što su LGBTIQ aktivisti i aktivistkinje zaslužni. Posebice kada uzmemo u obzir dugotrajnu povijesnu bitku kroz koju su zajedničkim snagama hrabro kročili naprijed te se korak po korak približi tek jednodnevnom uživanju u šetnji ulicama svog grada bez diskriminacije, koja je „običnim“ građanima učestala svakodnevica.

Iako neki aktivisti i pravni stručnjaci izražavaju svoje nezadovoljstvo predloženim Zakonom o životnom partnerstvu, treba imati na umu da Hrvatska, iako mala i mlada država, pozitivno konkurira svojom liberalnošću i pomacima s mnogim državama. Čak u sedam njih se još i danas homoseksualnost kažnjava smrtnom kaznom (npr. Jemen, Iran, Nigerija), dok se u 24 države svijeta (poput Sirije, Etiopije, Alžira, Jamajke) homoseksualni odnos kažnjava kaznom zatvora više od 10 godina.

Činjenica je da su naši zakoni daleko od dostizanja pune jednakosti, no važno je istaknuti da prema svemu naprijed iznesenom možemo zaključiti da laganim koracima napredujemo u promicanju građanske ravnopravnosti i suzbijanju diskriminacije te se približavamo cilju uvažavanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda uz adekvatnu, i sve „potpuniju“ pravnu zaštitu.

Nadamo se da smo svojim info-kutkom uspjeli „ugasiti“ predrasude vezane uz LGBTIQ osobe i obitelji. U slučaju daljnjih, konkretnijih pravnih pitanja vezanih uz tematiku, zainteresirane osobe slobodno neka učine potrebne korake i pridruže nam se na našoj adresi. Ostale čitatelje pozivamo da svi kolektivno činimo male daljnje korake za naše susjede, braću/sestre, prijatelje/prijateljice, poznanike/poznanice, sugrađane/sugrađanke kako bi i oni dobili ono što zaslužuju – dostojanstven i miran život, ravnopravan i jednak formalno-pravni status, bez imalo diskriminacije. Sve vas lijepo pozdravljamo uz Conchitine riječi : „Bolje je biti najbolja verzija sebe, nego loša kopija nekog drugog“.

Pravna klinika je krajem prošle godine potpisala Memorandum o suradnji s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, čime je nastavljen niz uspješnih suradnji Klinike i raznih udruga civilnog društva i državnih tijela. Tako će u narednih godinu dana pripadnici Grupe za suzbijanje diskriminacije i zaštitu prava manjina pomagati Uredu u radu, a s volontiranjem su započeli sredinom siječnja ove godine. Studenti izrađuju dopise tijelima na koja su se pritužili građani, analiziraju zakonske tekstove, provode istraživanja te sažimaju već riješene slučajeve za godišnje izvješće Hrvatskom saboru. Suradnjom će se ostvariti obostrana korist, budući da će se sami studenti upoznati s diskriminacijom u praksi, a potkapacitiranom Uredu će ovo biti dobrodošla pomoć. Nastavak ovog teksta će se baviti prepoznavanjem diskriminacije na temelju spola, bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije te mehanizmima zaštite od navedenih oblika diskriminacije.

Hrvatski sabor donio je novi Zakon o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“, broj: 82/08; dalje u tekstu: Zakon) koji je stupio na snagu 15. srpnja 2008. čime je prestao važiti Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine (NN 116/03). Zakonom se utvrđuju opće osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, te definira i uređuje način zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce. Samim Zakonom je osnovan i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji ima značajne ovlasti, pa tako Ured u okviru svoga rada zaprima prijave svih fizičkih i pravnih osoba vezane uz diskriminaciju u području ravnopravnosti spolova, pruža pomoć pritužiteljima, prikuplja podatke u svrhe statističkih analiza te provodi neovisna istraživanja i publicira izvješća o diskriminaciji. Samu osobu pravobranitelja/ice bira Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina, a trenutno tu dužnost obnaša gospođa Višnja Ljubičić, diplomirana pravnica.

Inače, treba spomenuti da osim gore navedenog Zakona, generalni zakonski okvir za zaštitu od diskriminacije predstavlja Zakon o zaštiti od diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/05 i 112/12), koji pruža pravnu zaštitu od diskriminacije na temelju rase, boje kože, nacionalnosti, vjere, jezika, socijalnog statusa i slično.  

Budući da je dosad već nekoliko puta spomenuta riječ „diskriminacija“, valja dati pojašnjenje što ona točno predstavlja. Naime, postoji razlika između izravne i neizravne diskriminacije. O izravnoj diskriminaciji se radi onda kada se prema nekoj osobi postupa nejednako na temelju neke stvarne ili pretpostavljene karakteristike koja, pak, predstavlja diskriminacijsku osnovu, kako propisuje i članak 7. stavak 1. Zakona. Primjer za to bi bio otkaz koji poslodavac daje radniku zato što je isti homoseksualne orijentacije. No, jasno je da je ovo vrlo grub način postupanja, a u stvarnom životu se pojavljuju drugi, mnogo suptilniji oblici diskriminacije. Zato je kažnjiva i neizravna diskriminacija, o kojoj se radi kada neka, naizgled neutralna odredba, stavlja osobu u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova diskriminacije, osim ako je „...ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna“ (članak 7. stavak 2. Zakona). Primjer za to navodimo iz prakse samog Ureda. Naime, građanka je u pritužbi navela kako radi za zrakoplovnu kompaniju te je bila zaposlena na izradi tzv. seniority lista, odnosno popisa svih zaposlenika rangiranih po raznim kriterijima (od kojih je najvažniji bio letački staž), a koji služi kao podloga za napredovanje na više pozicije. No, problem je u tome treba li u taj letački staž ubrojiti i vrijeme provedeno na porodiljnom dopustu. Pritužiteljica je smatrala da treba, budući da Ustav Republike Hrvatske štiti trudnice, a shodno tome, bilo kakav akt sklopljen s poslodavcem, a vezan za reguliranje gore navedene problematike mora biti u skladu s Ustavom i, podredno, Zakonom o radu. Pravobraniteljica je u konkretnom slučaju ocijenila da se radi o neizravnoj diskriminaciji, iz razloga što, iako se zakon dosljedno primjenjuje na muškarce i žene, ipak u praksi po svojim učincima stavlja žene u nepovoljniji položaj. Također, valja napomenuti vrlo bitnu činjenicu koja se odnosi i na izravnu i na neizravnu diskriminaciju. Naime, da bi se neko postupanje moglo ocijeniti kao diskriminatorno, važno je da postoji usporediva osoba. Uz ova dva glavna oblika diskriminacije, članak 8. Zakona navodi i uznemiravanje te spolno uznemiravanje kao oblike nedopuštenog ponašanja. Nakon ovog kratkog uvodnog izlaganja, prijeđimo na opis postupanja pravobraniteljice po zaprimljenoj pritužbi.  

Sve osobe koje žele upozoriti na slučaj diskriminacije temeljem spola, spolne orijentacije ili bračnog statusa, bez obzira na to jesu li izravno oštećene, mogu se obratiti pravobraniteljici na više načina, i to pismenim putem na adresu Ureda (Preobraženska 4, 10 000 Zagreb), telefonom na broj (01) 48 48 100 ili elektroničkim putem na mail adresu ravnopravnost@prs.hr. Također je moguća anonimna prijava, iako takav način znatno otežava postupak utvrđivanja relevantnih činjenica. Jasno, postupanje pravobraniteljice je za stranku u potpunosti besplatno. Nakon što pobliže ispita slučaj i posumnja na diskriminaciju, pravobraniteljici na raspolaganju stoji vrlo širok spektar pravnih mogućnosti. Naime, prema članku 23. Zakona pravobraniteljica je ovlaštena upozoravati, davati prijedloge i preporuke. U njenu nadležnost spadaju slučajevi diskriminacije počinjeni od strane državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, drugih tijela s javnim ovlastima, zaposlenika tih tijela te drugih fizičkih i pravnih osoba.

Pravobraniteljica od svih navedenih kategorija osoba može tražiti na uvid svu relevantnu dokumentaciju potrebnu za rješavanje slučaja, i to bez obzira na stupanj tajnosti, a navedena tijela su dužna dati je u roku od najkasnije trideset dana. Odredba članka 24. kaže da pravobraniteljica može, osim navedenog, pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom ako ocijeni da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova. Naravno, ako se dozna za slučaj diskriminacije putem, recimo, medija, tada pravobraniteljica može, po vlastitoj inicijativi, izvršiti sve gore opisane radnje. Što se klasifikacije pritužbi tiče, mnogo njih se odnosi na propuste policijskih službenika kod prijave nasilja u obitelji, postupanje raznih tijela vođeno spolnim stereotipima te diskriminaciju na području rada temeljem spola.

Pravobraniteljica igra i značajnu političku ulogu budući da, gotovo na dnevnoj bazi, sudjeluje na raznim seminarima, konferencijama, okruglim stolovima i sl. Trenutno goruće pitanje, na koje se pokušava dati odgovor i na europskoj razini, je podzastupljenost žena na upravljačkim pozicijama, tj. premalen broj ženskih osoba na radnim mjestima u funkciji direktora, ravnatelja itd. Na samome kraju, dodajemo da su Zakonom, osim Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, osnovani i neki drugi mehanizmi koji bi trebali doprinijeti uspostavi cjelokupnog sustava za zaštitu od diskriminacije, a to su Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, Ured Vlade Republike Hrvatske za ravnopravnost spolova, Koordinatori / ice u uredima državne uprave u županijama te Povjerenstva za ravnopravnost spolova.

Diskriminirati znači staviti nekoga u nepovoljniji položaj zbog jedne ili više osobnih karakteristika te osobe. Do diskriminacije vrlo često dovode predrasude, a ona može obuhvaćati neprijateljsko ponašanje, isključivanje i segregaciju, ponekad čak i otvoreno nasilje. Bilo kakav oblik diskriminacije zabranjen je zakonom, a onaj tko počini diskriminaciju može biti kažnjen kaznom i do 350 tisuća kuna. Od diskriminacije nas štiti Zakon o suzbijanju diskriminacije. On navodi 17 osnova na kojima diskriminacija može biti počinjena, i to u 10 područja:

1.      rada i radnih uvjeta

2.      obrazovanja, znanosti i sporta

3.      socijalne sigurnosti

4.      zdravstvene zaštite

5.      pravosuđa i uprave

6.      stanovanja

7.      javnog informiranja i medija

8.      pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih

9.      članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama i drugim organizacijama te

10.  sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu.

Središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije u hrvatskoj je pučka pravobraniteljica. No, osim ustavne kategorije pučkog pravobranitelja, hrvatsko zakonodavstvo 2003. godine ustanovilo je još dvije pravobraniteljske institucije, za djecu  i ravnopravnost spolova, te 2008. godine instituciju za osobe s invaliditetom. Tako, sustav zaštite i promicanja ljudskih prava i jednakosti je segmentiran, zbog čega je suradnja osobito važna. Upravo stoga, a s ciljem jačanja zaštite građana, 2013. godine potpisan je Sporazum o međuinstitucionalnoj suradnji između pučke pravobraniteljice, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i pravobraniteljice za djecu. Sporazum posebice naglašava suradnju u radu na pritužbama građana, kod obilazaka i pregleda mjesta na kojima se nalaze osobe lišene slobode, provođenju istraživanja, izvještavanju o pitanjima diskriminacije, edukaciji zaposlenika te na raznim projektima, u javnim nastupima s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava te suzbijanja diskriminacije i promicanja jednakosti.

1.  Pučka pravobraniteljica

Pučka pravobraniteljica je opunomoćenica Hrvatskog sabora za zaštitu i promociju ljudskih prava te središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije. Ona ispituje pojedinačne prijave te može davati mišljenja, preporuke, prijedloge i upozorenja za uklanjanje i sprečavanje diskriminacije. Također, pruža informacije o pravima i obvezama te mogućnostima sudske i druge zaštite, može provoditi postupak mirenja i podnositi kaznene prijave nadležnom državnom odvjetništvu. Svatko tko misli da je diskriminiran može predati pritužbu pučkoj pravobraniteljici.

Konkretne ovlasti pravobraniteljice u pogledu zaštite od diskriminacije podrazumijevaju:

· zaprimanje prijava svih fizičkih i pravnih osoba

·  pružanje potrebnih obavijesti fizičkim i pravnim osobama o njihovim pravima i obvezama te mogućnostima sudske i druge zaštite

·  ispitivanje pojedinačnih prijava i poduzimanje radnji u okviru nadležnosti, potrebnih za otklanjanje diskriminacije i zaštitu prava diskriminirane osobe (ukoliko nije započet sudski postupak)

·  upozoravanje javnosti na pojave diskriminacije

·  uz pristanak stranke, provođenje postupka mirenja, uz mogućnost sklapanja izvansudske nagodbe

·   podnošenje kaznenih prijava u vezi sa slučajevima diskriminacije nadležnom državnom odvjetništvu

·  prikupljanje i analiza statističkih podataka o slučajevima diskriminacije

·  izvještavanje Hrvatskog sabora o pojavama diskriminacije, u godišnjem izvješću, a po potrebi i izvanrednim izvješćem

·  provođenje istraživanja u području diskriminacije, davanje mišljenja i preporuka te predlaganje odgovarajućih zakonskih i strateških rješenja Vladi RH

2. Pravobraniteljica za djecu

Kao što je ranije rečeno, Zakonom o pravobranitelju za djecu 2003. godine u Hrvatskoj je osnovano posebno nadzorno tijelo pravobranitelja za djecu sa zadaćom da štiti, prati i promiče prava i interese djece na temelju Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona.

Ovlasti i djelokrug rada pravobraniteljice za djecu su:

·  prati usklađenost zakona i drugih propisa u Republici Hrvatskoj koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece s odredbama Ustava Republike Hrvatske, Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata

·  izvršava obveze Republike Hrvatske koje proizlaze iz Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata

·  prati i provodi primjenu svih propisa koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece

·  prati povrede pojedinačnih prava djece i proučava opće pojave i načine povreda prava i interesa djece

· zalaže se za zaštitu i promicanje prava i interesa djece s posebnim potrebama

·  predlaže poduzimanje mjera za izgradnju cjelovitog sustava zaštite i promicanja prava djece i za sprečavanje štetnog djelovanja koja ugrožavaju njihove interese

·  obavještava javnost o stanju prava djece, upoznaje i savjetuje djecu o načinu ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa, surađuje s djecom, potiče ih na izjašnjavanje i uvažava njihovo mišljenje, inicira i sudjeluje u javnim aktivnostima usmjerenim na poboljšanje položaja djece te predlaže mjere za povećanje njihovog utjecaja u društvu

· može sudjelovati u postupku koji prethodi donošenju propisa koji se odnose na prava djece ili kojima se uređuju pitanja od značaja za djecu te može potaknuti donošenje i izmjene zakona i drugih propisa koji se odnose na prava i zaštitu djece.

Ako pravobraniteljica sazna da je dijete izvrgnuto tjelesnom ili duševnom nasilju, spolnoj zloporabi, zlostavljanju ili izrabljivanju, zanemarivanju ili nehajnom postupanju dužna je odmah podnijeti prijavu nadležnom državnom odvjetništvu te upozoriti nadležni centar za socijalnu skrb i predložiti mjere za zaštitu prava i interesa djeteta, ujedno može zatražiti stručnu pomoć znanstvenih i stručnih osoba i ustanova, u čijem su djelokrugu istraživanja zaštita, skrb, razvitak i prava djece, a isti su dužni tu pomoć u primjerenom roku pružiti.

3.  Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

Zakonom o ravnopravnosti spolova, također 2003. godine, kao zasebno nadzorno tijelo sa zadaćom zaštite i promicanja ravnopravnosti spolova i seksualnih manjina osnovano je tijelo pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Područja aktivnosti nad kojima pravobraniteljica za ravnopravnost spolova provodi nadzor su: rad i zapošljavanje, obrazovanje, mediji, obiteljsko nasilje, pravosuđe, političke stranke, dobra i usluge, zdravstvena zaštita itd.

Ovlasti i djelokrug rada pravobraniteljice za ravnopravnost spolova su:

·   prati provođenje Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa koji se tiču ravnopravnosti spolova i najmanje jednom godišnje izvješćuje Hrvatski sabor

· razmatra slučajeve kršenja načela ravnopravnosti spolova, slučajeva diskriminacije prema pojedincima ili grupama pojedinaca koje su počinila tijela državne uprave, jedinice tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave i druga tijela s javnim ovlastima, zaposleni u tim tijelima i druge pravne i fizičke osobe

· upozorava, predlaže i daje preporuke

·  ako sazna za povredu odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova s elementima kaznenog djela podnijet će prijavu nadležnom državnom odvjetništvu

·   ima pravo podnijeti prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa ako ocijeni da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova

·  ako utvrdi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova zbog neusklađenosti propisa s  Zakonom o ravnopravnosti spolova, predložit će pokretanje postupka izmjene takvog propisa

4.  Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom započeo je s radom 2008. godine, a njegov rad temelji se na Zakonu o pravobranitelju za osobe s invaliditetom. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom zaprima individualne pritužbe osoba s invaliditetom i onih koji rade u njihovu korist, razmatra slučajeve u kojima se pritužuje na povredu prava osoba s invaliditetom i u kontaktu s institucijama koje su zadužene za rješavanje tih pitanja nastoji ishoditi najpovoljnije rješenje.

U slučaju kršenja prava osoba s invaliditetom, pravobraniteljica je ovlaštena:

· upozoravati

· predlagati mjere

· davati preporuke

· obavještavati

· zahtijevati izvješća o poduzetom

U okviru Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu djeluje Grupa za suzbijanje diskriminacije i manjinska prava koja je ovlaštena unutar sustava besplatne pravne pomoći, pružiti pravni savjet svima kojima je on potreban.

Mobbing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobbingom ako su učestale i dugotrajne - najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci. Sustavno proučavanje mobbing-ponašanja započeo je Heinz Leymann1980-ih. Naziv je stvoren od engleske riječi mob koja znači svjetina ili gomila. Mobing je široko rasprostranjena pojava, najčešće proučavana na radnim mjestima, a posljedice se odražavaju na socijalno okruženje, radnu sredinu i na pojedinca.

Mobbing predstavljaju:                                                                                            

·  napadi na mogućnost izražavanja – stalno prekidanje u obavljanju posla, glasno psovanje, kritiziranje kako se obavlja rad, upućivanje usmenih i/ili pisanih prijetnji, telefonski teror, odbijanje uspostavljanja kontakta putem omalovažavajućih gesta i sl.

·  napadi na socijalne kontakte – nerazgovaranje, premještaj u prostorije daleko od dotadašnjih kolega, zabrana radnim kolegama razgovarati sa žrtvom mobbinga, tretiranje žrtve kao "zraka"

·   napadi na ugled – širenje glasina, ogovaranje, ismijavanje, ruganje, imitiranje s ciljem kako bi se žrtva napravila smiješnom, optuživanje žrtve da je psihički bolesna, prisiljavanje žrtve na radne zadatke koji narušavaju samopouzdanje, dovođenje u pitanje odluka žrtve, vikanje pogrdne psovke ili drugi obešćašćujući izrazi sa žrtvom

· napadi na kvalitetu životne i radne situacije – nedodjeljivanje radnih zadataka žrtvi, oduzimanje svih zadataka na radnome mjestu, tako da žrtva ni sama ne može osmisliti radni dan, dodjeljivanje besmislenih zadataka, dodjeljivanje zadataka daleko ispod pravog znanja/kvalifikacije, stalno dodjeljivanje novih zadataka, dodjeljivanje zadataka koji nadilaze kvalifikaciju žrtve s ciljem da je se diskreditira

·  napadi na zdravlje – prisiljavanje na radove koji oštećuju zdravlje, prijetnja fizičkim nasiljem, tjelesno zlostavljanje, uzrokovanje troškova da bi se naškodilo žrtvi, počinjavanje fizičke štete u domu ili na radnom mjestu osobe, seksualni napad

Pravna zaštita

U zakonodavstvu Republike Hrvatske, postoji više izvora koji reguliraju zabranu diskriminacije, uznemiravanja, spolnog uznemiravanja i zaštitu dostojanstva na radnom mjestu, ali termin "mobbing" nije prihvaćen u tim izvorima. Osim Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i određenja iz Ustava RH, ta je materija na više ili manje opsežan način regulirana Zakonom o radu, Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti spolova i Kaznenim zakonom.

Zakon o radu (NN 93/14)

Članak 7. propisuje zaštitu radnika od "mobbinga"

(4) Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

(5) Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

Posebni zakoni na koje se poziva članak 7. u gore navedenim stavcima 4. i 5. jesu Kazneni zakon, Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova.

Članak 134. opisuje postupak zaštite dostojanstva radnika

(1) Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

(2) Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika.

(3) Poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovoga članka dužna je, u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji.

(4) Ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja, ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

(5) Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada.

(6) Za vrijeme prekida rada iz stavka 4. i 5. ovoga članka radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio

(7) Ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade iz stavka 6. ovog članka.

(8) Svi podaci utvrđeni u postupku zaštite dostojanstva radnika su tajni.

(9) Ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa.

(10) Protivljenje radnika postupanju koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ne predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa niti smije biti razlog za diskriminaciju.

Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15)

Članak 133. propisuje i kaznenu odgovornost za onoga tko povrijedi dostojanstvo radnika

(1) Tko na radu ili u vezi s radom drugog vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili na drugi način uznemirava i time naruši njegovo zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.

(2) Kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka progoni se po prijedlogu.

Zakon o suzbijanju diskriminacije (85/08, 112/12)

Članak 8. propisuje područje primjene

Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima

(1) rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne i nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 28. veljače 2012. izmijenio je presudu Županijskog suda te odlučio u korist tužitelja, a protiv tadašnjeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića. On je naime u medijima izjavio kako homoseksualci neće, dok god je on predsjednik HNS-a, igrati u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji te kako samo zdravi ljudi igraju nogomet.

 Županijski je sud u prvostupanjskom postupku okončanom presudom od 2. svibnja 2011. iznio sljedeća stajališta:

1. Zaključio je kako izjava gospodina Markovića da deklarirani homoseksualci ne mogu biti članovi nacionalne reprezentacije, predstavlja izravnu diskriminaciju u smislu čl.2. st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. No istovremeno, sud kaže kako takvom izjavom tuženik samo potvrđuje postojeće kriterije i praksu HNS-a te da on nije u mogućnosti utvrđivati ili mijenjati iste. Zbog toga, pasivno bi bila legitimirana osoba koja može promijeniti kriterije i praksu, a to bi bio sam HNS.

2. Županijski je sud rekao kako izjava da nogomet mogu igrati samo zdravi ljudi predstavlja povredu dostojanstva osoba istospolne orijentacije (jer se istom implicira kako su te osobe zapravo bolesne), no sud smatra kako tužitelji tokom postupka nisu ponudili činjenice i dokaze koji bi ukazali na vjerojatnost uznemiravanja kako ga definira čl.3. ZSD-a.

Vrhovni sud potpuno opravdano pobija oba stajališta.Velika je vrijednost Zakona o suzbijanju diskriminacije njegova široka primjena definirana člankom 8. točkom 1. i 2. a koja se odnosi kako na pravne tako i na fizičke osobe u svim područjima djelovanja, a osobito na području rada i radnih uvjeta kao i u području sporta. Uz to, gospodin Marković sporne izjave daje u intervjuu koji je dao ne samo kao predsjednik HNS-a, već i kao osoba koja je autoritet u nogometnom svijetu. A čak kada bi se i slijedio zaključak Županijskog suda da je pasivno legitimirana samo ona osoba ili tijelo koje je u mogućnosti aktivno utvrđivati kriterije i praksu HNS-a, jasno je da bi u tu kategoriju bila uključena funkcija predsjednika koju je tada obnašao gospodin Marković.

Za postojanje izravne diskriminacije važno je pronaći osobe u usporedivoj situaciji prema kojima je postupano povoljnije, a jasno, potrebno je utvrditi i diskriminiranu osobu ili skupinu osoba, dakle stvarnu žrtvu diskriminacije. No, Županijski sud ispravno zaključuje kako se svejedno radi o izravnoj diskriminaciji bez obzira što nije moguće utvrditi stvarnu žrtvu diskriminacije (a to bi bile sve osobe istospolne orijentacije). To je u skladu sa europskom praksom; Europski sud pravde 2008. godine u predmetu Feryn iznosi stajalište kako je za postojanje diskriminacije dovoljno da poslodavac javno daje izjave kako neće zaposliti osobe po određenoj diskriminatornoj osnovi. U tome slučaju dakle neće biti potrebno posebno utvrđivati niti konkretnu žrtvu diskriminacije, a pogotovo ne osobu u usporedivoj situaciji. 

Ad 2. Zakon o suzbijanju diskriminacije kaže kako se uznemiravanjem smatra svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zabranjenih diskriminatonih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstvaosobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. U skladu sa europskim direktivama, Zakon uznemiravanje regulira kao jedan od oblika diskriminacije te ga podvodi pod ostala pravila koja vrijede za diskriminaciju. U predmetu Marković vidi se nepoznavanje tih pravila od strane prvostupanjskog suda kao neizbježna posljedica nedostatka ujednačene prakse i iskustva u diskriminacijskim predmetima.Sud se naime vodio po općem načelu građanskog procesnog prava Actore non probante, reus absolvitur te zaključio kako tužitelji nisu uspjeli dokazati postojanje pretpostavki koje zakon traži za uznemiravanje. Zakon o suzbijanju diskriminacije upravo je zbog teškog dokazivanja diskriminatornog ponašanja kao i zbog toga što je diskriminator često u nadređenoj i dominantnoj poziciji u odnosu prema diskiminiranome, odredio da teret dokazivanja leži na tuženiku, čim tužitelj učini vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. Uvjet vjerojatnosti je svakako zadovoljen s obzirom na sadržaj tuženikovih izjava u medijima. Pošto teret dokaza sada pada na tuženika, a on tijekom postupka nije dokazao kako svojom izjavom nije diskriminirao osobe istospolne orijentacije, Vrhovni sud ispravno zaključuje kako postoji uznemiravanje koje Zakon izjednačava sa diskriminacijom.

 Za očekivati je da će biti sve više ovakvih ispravnih odluka koje će biti usklađene sa europskom praksom i zakonodavstvom jer su 11.10.2012. na snagu stupile izmjene Zakona o suzbijanju diskriminacije koje su ispravile neke pogreške i sam zakon dodatno uskladile s relevantnim europskim direktivama.

O važnosti ovog područja govori i nedavno održan okrugli stol o donošenju novog zakona o registriranom partnerstvu na kojem su raspravljali i iznijeli svoje stavove akademski profesori, predstavnici udruga koje štite interese istospolnih zajednica, gosti predavači iz drugih zemalja i studenti iz pravne klinike. Ovaj je događaj inicirao Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u svrhu donošenja što kvalitetnijih zakonskih propisa.

Diskriminacija žena na tržištu rada dio je opće diskriminacije žena . U razvijenim gospodarstvima žene čine gotovo polovicu radne snage te je sudjelovanje žena na tržištu rada u stalnom porastu.  Unatoč značajnim pozitivnim pomacima, položaj žena na tržištu rada i dalje je lošiji od položaja muškaraca. Tradicionalna podjela poslova gdje žene uglavnom rade djelatnostima i na radnim mjestima koja su slabije plaćena još uvijek postoji. Najučestaliji oblici diskriminacije na tržištu rada su razlike u plaćama, nejednak položaj žena i muškaraca u pogledu pristupa prilikama zapošljavanja, diskriminacija pri napredovanju u organizacijskoj strukturi i sl.

EKONOMSKA PARTICIPACIJA ŽENA NA TRŽIŠTU RADA

U Izvješću o radu za 2015. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koje obuhvaća, između ostaloga, postupanja pravobraniteljice po pritužbama građana i građanki na diskriminaciju temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije u području rada i zapošljavanja, istaknuto je da su glavni problemi glede položaja žena na tržištu rada: niska stopa radne aktivnosti među ženama, rodno uvjetovana segregacija tržišta i jaz u plaćama.

Prema podacima Eurostata žene predstavljaju 51,73% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske,ali nastavljaju biti dominantno zastupljene u radno neaktivnom stanovništvu. Također, podaci Državnog zavoda za statistiku (DSZ) objavljeni u 2015., prikazuju da su žene predstavljale čak 58,9% radno neaktivnog stanovništva i tek 45,9% aktivnog stanovništva. Pravobraniteljica već godinama upozorava kako ovako niska stopa radne aktivnosti žena u Hrvatskoj ukazuje na izuzetno visok rizik njihove ekonomske ovisnosti o muškarcima.

Natpolovičan udio žena u ukupnom broju nezaposlenih je jedan od najvažnijih pokazatelja neravnopravnosti žena na tržištu rada. Razlozi ovakve ekonomske participacije žena su brojni. Poslodavci često izbjegavaju zapošljavanje žena zbog mogućih teškoća pri usklađivanju privatnog i poslovnog života. Alarmantan je podatak da je trudnoća vrlo nepovoljan čimbenik koji utječe na zapošljavanje.

EKONOMSKE MOGUĆNOSTI ŽENA NA TRŽIŠTU RADA- POJAM STAKLENOG STROPA

Ekonomske mogućnosti žena su uvjetovane rodnom segregacijom na tržištu rada koja označava koncentraciju žena i muškaraca na različitim vrstama i razinama aktivnosti i zaposlenja. Rodna segregacija može biti horizontalna i vertikalna.

Horizontalna ili sektorska segregacija predstavlja raspodjelu žena i muškaraca prilikom zapošljavanja na određene vrste zanimanja. Statistički podaci pokazuju koncentraciju žena u uslužnim i administrativnim zanimanjima. Žene najčešće biraju društvene i humanističke smjerove (odgajateljice, učiteljice, medicinske sestre i sl.). Muškarce češće nalazimo u tehničkim sektorima (informatičari, strojari i sl.). Ova tradicionalna podjela zanimanja na muška i ženska ne bi bila nimalo problematična da nismo svjesni činjenice kako su tipično „muška zanimanja“ ujedno i bolje plaćena od tipično „ženskih zanimanja“. Iz toga proizlazi da se horizontalna segregacija odražava i na razlike u plaćama između žena i muškaraca, a popratna pojava su niži socijalni status i različit društveni ugled pojedinih zanimanja.

Vertikalna segregacija predstavlja raspodjelu žena i muškaraca na različitim hijerarhijskim položajima unutar zanimanja, tj. odnosi se na činjenicu da žene u malom postotku nalazimo na pozicijama moći jer im je profesionalno napredovanje ograničeno. Ova pojava poznata je pod nazivom „efekt staklenog stropa“  ili podzastupljenost žena na rukovodećim položajima. Onemogućavanjem vertikalnog napredovanja žena ukorjenjuje se pojam spolne diskriminacije  čime žena, iako obrazovana, ostaje neiskorišten potencijal. Izvješće o radu za 2015. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da od ukupno 19 područja djelatnosti, žene su izrazito ili značajno podzastupljene u 8 područja, dok su blago zastupljene u također 8 područja.

RADNO ZAKONODAVSTVO REPUBLIKE HRVATSKE

Zakonodavni okvir kojim se zabranjuje izravna ili neizravna diskriminacija čini nekoliko zakona.

Zakon o radu zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji. Tom zakonskom odredbom osigurava se jednak položaj žena i muškaraca kako u pogledu zapošljavanja tako i daljnjeg napredovanja.

Također je propisana jednakost plaća žena i muškaraca te je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radniku i radnici za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Premda je zajamčena jednakost plaća žena i muškaraca i dalje je prisutan jaz u plaćama koji odražavaju posljednji dostupni podaci-muškarac prosječno godišnje zaradi 10.382 kn (2014.- 9.708 kn) bruto više od žene, odnosno 1,3 prosječne hrvatske bruto plaće više, odnosno jaz u plaćama u 2015. godini iznosi 10,2%.

Osim Zakona o radu zaštita i promicanje jednakosti osigurava se Zakonom o suzbijanju diskriminacije i Zakonom o ravnopravnosti spolova kojim se preciznije definira da nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva predstavlja diskriminaciju. Diskriminacija na području zapošljavanja i rada, posebno u odnosu na trudnoću, porod i roditeljstvo, zakonom je zabranjena.

ZAŠTITA RADNICA PRI ZASNIVANJU RADNOG ODNOSA

Prema Zakonu o radu poslodavci ne smiju odbiti zaposliti ženu zbog njezine trudnoće. Važno je napomenuti da prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto (razgovor, testiranje, anketiranje i slično) i sklapanja ugovora o radu kao i tijekom trajanja radnog odnosa, poslodavac ne smije tražiti od radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom. Vrlo često se upravo žene susreću s raznim neugodnim pitanjima prilikom razgovora za posao koja se odnose na planiranje trudnoće, majčinstvo, obiteljske obaveze i sl. Zakon o radu propisuje da se na takva nedopuštena pitanja ne mora odgovoriti. 

ZAŠTITA RADNICA ZA VRIJEME RADNOG ODNOSA

Poslodavac ne smije radnici zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima. Trudnoj radnici, odnosno radnici koja je rodila, a koja radi na poslovima koji ugrožavaju njezin ili djetetov život ili zdravlje, poslodavac je dužan za vrijeme korištenja prava u skladu s posebnim propisom, ponuditi dodatak ugovora o radu kojim će se na određeno vrijeme ugovoriti obavljanje drugih odgovarajućih poslova. Ali takav dodatak ugovora o radu ne smije imati za posljedicu smanjenje plaće radnice.

Daljnja zaštita predviđena je za trudnice, radnice koje su rodile i koje doje Zakonom o

rodiljnim i roditeljskim potporama, koji im daje pravo na vremenske i novčane potpore. Primjerice, žene koje doje, a rade u punom radnom vremenu imaju pravo na stanku za dojenje u trajanju od 2 sata dnevno do prve godine života djeteta.

ZAŠTITA RADNICA OD PRESTANKA RADNOG ODNOSA

Zakonom o radu predviđena je zabrana otkaza. Poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog ili drugih oblika dopusta predviđenih Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama, odnosno u roku od 15 dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava. U slučaju kad je poslodavcu poznato postojanje tih okolnosti, otkaz je ništetan. U suprotnom, radnica ima pravo obavijestiti poslodavca o trudnoći u roku od 15 dana od dostave otkaza.

Trudnoća je ženi radosna vijest, ali u stvarnosti i prečica do otkaza. Majke prema Ustavu RH pripadaju u posebnu kategoriju radnika te imaju pravo na osobitu zaštitu na radu. Iako je Zakonom o radu propisana zabrana nejednakog postupanja prema trudnicama u radnom odnosu i zabrana otkaza, poslodavci često „uzimaju vlast u svoje ruke“ i uručuju otkaz jer žena zbog stanja nije profitabilna ili postaje teret zbog prava na rodiljni dopust. Takvo postupanje poslodavca je protuzakonito te povrede ovih odredbi predstavljaju najteži prekršaj poslodavca te su za njih predviđene visoke novčane kazne, pogotovo ako se radi o poslodavcu pravnoj osobi.

Radnice prema Zakonu o radu imaju pravo povratka na poslove na kojima su prije radile. U slučaju prestanka potrebe za obavljanjem tih poslova, poslodavac im je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji. Česte su situacije u kojima je radnicama pri povratku na posao ponuđeno drugo radno mjesto s manjom plaćom, koje bi u nezavidnoj financijskoj situaciji na kraju prihvatile.

ŠTO JE SA SOCIJALNOM PRAVEDNOŠĆU?

Jednakost spolova pri zapošljavanju pitanje je, kako socijalne pravednosti, tako i ekonomske nužnosti. Intervencije na tržištu rada nužne su kako bi se omogućile jednake šanse i ženama i  muškarcima. Tomu valja doprinijeti aktivnijom politikom koja će omogućiti većem broju žena sudjelovanje na tržištu rada, ali i mogućnost konkurentnosti. Fleksibilniji oblici zapošljavanja mogu doprinijeti da žene uspostave ravnotežu između svijeta rada i obitelji što će zasigurno doprinijeti i demografskoj situaciji RH koja je u vrlo nepovoljnom stanju budući da se broj stanovnika iz godine u godinu smanjuje. Nužno je iskoristiti sve resurse  i otvoriti prostor zapošljavanju žena koje uz pravo na jednakost u plaćama, pravo na jednako vrednovanje vještina, sposobnosti, znanja mogu doprinijeti tržištu rada.

 KAKO DALJE?

Jednake mogućnosti na tržištu rada su ključne pretpostavke za razvoj svakog društva. Ako želimo smanjiti diskriminaciju žena na tržištu rada treba aktivnije i dosljednije provoditi postojeće zakone. U taj proces se moraju aktivno uključiti lokalne zajednice i nevladine udruge. Kroz jačanje civilnog društva treba kontinuirano raditi na razbijanju stereotipa (podjela na tzv. muške i ženske poslove). Ekonomsko osnaživanje žena kroz poticanje samozapošljavanja treba omogućiti ženama lakši ulazak na tržište rada.  Nužna je primjena politike jednakih mogućnosti koja će ukloniti postojanje rodne segregacije i zaposlenost žena na slabije plaćenim radnim mjestima. Bitno je i uključivanje Pučkog pravobranitelja u značajnijoj mjeri, ne samo kao oblik rješavanja slučajeva diskriminacije, nego i preventivnim djelovanjem utjecati na sprječavanje takvih pojava ubuduće.

Rješavanje navedenih pitanja ne smije ostati na razini pojedinca već mora biti imperativ cijelog društva.

Prema Zakonu o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN, 64/01), invaliditet je trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti (koje proizlazi iz oštećenja zdravlja) neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi osobe i odnosi se na sposobnosti, u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, koje su općenito prihvaćene kao bitni sastojci svakodnevnog života.

U Hrvatskoj, prema stanju na dan 14. ožujka. 2016. godine, živi 511.094 osoba s invaliditetom od čega 60% muškaraca i 40% žena te osobe s invaliditetom čine oko 11.9% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Najveći broj osoba s invaliditetom, njih 49% je u radno aktivnoj dobi od 19 do 64 godina, dok je u dobnoj skupini 65+ godina 43% osoba. Najveći broj osoba s invaliditetom ima prebivalište u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji.

U Hrvatskoj je pravni položaj osoba s invaliditetom reguliran Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom (NN, Međunarodni ugovori, 6/07, 5/08), Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12) te Zakonom o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (NN 107/07), dok je mogućnost zapošljavanja takvih osoba regulirana Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 157/13, 152/14).

Zakonom o suzbijanju diskriminacije zabranjuje se stavljanje bilo koga u nepovoljniji položaj po osnovi invaliditeta te stavljanje u takav položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju invaliditeta, uključujući i osobe povezane rodbinskim ili drugim vezama s osobama s invaliditetom.

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, kao središnje tijelo zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom je sukladno Godišnjem izvješću o radu za 2015. godinu u spomenutoj godini postupalo po 1.745 pritužbi u svrhu zaštite ljudskih prava osoba s invaliditetom. Kao i u 2014. godini najviše pritužbi odnosilo se na područje socijalne zaštite, područje rada i zapošljavanja, mirovinskog osiguranja, odgoja i obrazovanja i pristupačnosti. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. godine postupala u ukupno 97 pritužbi koje se tiču suzbijanja diskriminacije. Najviše kršenja prava zajamčenih Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom bilo je u području obrazovanja, dok su prava prema drugim međunarodnim dokumentima najčešće kršena u području mirovinskog osiguranja. Sumnja na diskriminaciju najčešće je utvrđena u području pristupačnosti odnosno pristupa dobrima i uslugama.

Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, razumna prilagodba znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja, koja ne predstavljaju neproporcionalno ili neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na izjednačenoj osnovi s drugima.

Zakonom o suzbijanju diskriminacije propuštanje razumne prilagodbe definirano je kao jedan od oblika diskriminacije, a diskriminacijom će se smatrati i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i privatnom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti. Tijekom 2015. godine najčešći oblik diskriminacije bio je propuštanje razumne prilagodbe, posebno u područjima: pristup dobrima i uslugama, zapošljavanje i rad, obrazovanje te socijalna zaštita, što je gotovo identično područjima u kojima su se građani najčešće prituživali Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u 2015. godini.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji je na snazi od 2014. godine uvodi obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Zakon nalaže da su poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika dužni zaposliti na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom. Ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koja se obavlja, kvota osoba s invaliditetom mora biti između 2% i 6% od ukupnog broja zaposlenih. Takva je obveza dovela do porasta zaposlenih osoba s invaliditetom, kojih je prema očevidniku zaposlenih i samozaposlenih osoba s invaliditetom koji vodi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u 2015. godini bilo ukupno 11.822, odnosno 15.86% više nego u 2014. godini. No, usprkos povećanju broja osoba s invaliditetom koje su zaposlene, ukupan broj osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi koje su zaposlene manji je od 5%.

Državni službenici suosobe koje u državnim tijelima kao redovito zanimanje obavljaju poslove iz djelokruga tih tijela utvrđene Ustavom, zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona, odnosno osobe koje obavljaju informatičke poslove, opće i administrativne poslove, planske, materijalno-financijske i računovodstvene poslove.

Budući da se građani često susreću s radom tih osoba, bilo prilikom ostvarivanja nekog svog prava ili ispunjenja obveze koja joj je nametnuta od strane državnog aparata, nerijetko tom prilikom mogu naići na njihovo diskriminatorno ponašanje. U samoj praksi možemo primijetiti drugačiji odnos državnih službenika prema građanima u manjim, ruralnim sredinama gdje obitava manji broj ljudi. U takvim predjelima je puno veća mogućnost da praksa državnih službenika bude diskriminatorna. Velika je povezanost među tim ljudima, tako da su u ravnoj ili pobočnoj lozi, bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, kumovi ili na neki drugi način bliskom odnosu. U praksi državnih službenika nije predviđeno izuzeće od postupanja jer je jasno propisano pod kojim uvjetima bi se moglo ostvariti neko pravo, a samim time iz toga proizlazi da je diskriminatorna praksa zabranjena.

Veliki problem diskriminacije od strane državnih službenika prema građanima vidljiv je iz mnogih propisa koji su doneseni na području nacionalnog zakonodavstva Republike Hrvatske. Takav se oblik ponašanja izričito zabranjuje Zakonom o državnim službenicima (NN 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15). Odredba tog zakona propisuje da državni službenici u svojem postupanju ne smiju diskriminirati ili povlašćivati građane po osnovi dobi, nacionalnosti, etničke i teritorijalne pripadnosti, jezičnog i rasnog podrijetla, političkih ili vjerskih uvjerenja ili sklonosti, invalidnosti, obrazovanja, socijalnog položaja, spola, bračnog ili obiteljskog statusa ili spolne orijentacije.

Istu takvu zabranu sadržava i Etički kodeks državnih službenika, koji dodatno naglašava poštivanje integriteta i dostojanstva građana prilikom njihovog obraćanja državnim službenicima.

Temeljna ideja našeg pravnog sustava i jedna od najviših vrednota Ustava je da svi imaju jednaka prava i pravo na jednake mogućnosti pod istim, zakonom propisanim uvjetima. Državni službenici prema građanima moraju postupati profesionalno, nepristrano i pristojno.  Međutim, praksa nije uvijek idilična te mnogi građani imaju priliku biti žrtva diskriminatorne prakse državnih službenika, po nekoj od gore navedenih osnova. Kako bi se takva praksa što više suzbila, odnosno potpuno iskorijenila iz samog sustava, Etički kodeks državnih službenika predlaže prijavu takvog neetičnog ponašanja. Tako građani koji smatraju da je prema njima usmjeren neki od oblika diskriminatornog  ponašanja mogu brzo reagirati.

Pritužbe na neetično ponašanje mogu se podnijeti: povjereniku za etiku tijela u kojem je službenik zaposlen, čelniku državnog tijela u kojem je službenik zaposlen, putem besplatnog telefona u Ministarstvu uprave 0800 0304, putem elektroničke pošte: prituzbe@uprava.hr, poštom Ministarstvu uprave, Maksimirska 63, Zagreb. Rok za rješavanje takvih pritužbi je 60 dana od zaprimanja pritužbe, a rješava ih povjerenik za etiku u tijelu u kojem je državni službenik zaposlen. Protiv službenika koji je zaista počinio povredu Kodeksa, može se pokrenuti postupak zbog povrede službene dužnosti ili mu se može izreći pisano upozorenje.

Na takav način se nastoji ograničiti državne službenike da prilikom postupanja koriste svoj položaj i namjerno ili nepažnjom provode diskriminatornu praksu, odnosno rade razliku među građanima koji mogu ostvariti neko pravo pod istim uvjetima.