Uzdržavanje se temelji na jednom od osnovnih načela obiteljskog prava – načelu obiteljske solidarnosti odnosno načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji. Uzdržavanje unutar obitelji, tj.  sredstva za pomoć članovima obitelji, roditeljima i djeci, u pravilu se daju dobrovoljno  zbog bliske povezanosti unutar same obiteljske zajednice. Ipak, u određenim situacijama dolazi do  uskrate uzdržavanja bez opravdanog razloga pa se pravo na isto može prisilno ostvariti u sudskom postupku. Uzdržavanje roditelja od strane djece zasniva se na ustavnoj obvezi djece da se brinu za stare i nemoćne roditelje (čl.64. Ustava Republike Hrvatske). Isto tako, prema važećem Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23; u daljnjem tekstu: ObZ)  dijete je dužno poštovati svoje roditelje i pomagati im, te biti obzirno prema članovima obitelji.

Uzdržavanje koje su djeca dužna pružiti prema Obiteljskom zakonu odnosi se osim na roditelje i na očuha i maćehu te bake i djedove pod određenim uvjetima ( čl. 292; 293; 294. ObZ-a). Punoljetna djeca, pastorci odnosno unučad dužna su uzdržavati roditelje, maćehu, očuha, odnosno djedove ili bake ako nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i ako su ga oni uzdržavali ili su se brinuli o njemu dulje vrijeme. Također, kad postoji više obveznika uzdržavanja, ta se obveza dijeli prema njihovim mogućnostima. Ako osoba koja je dužna prije ostalih uzdržavati, nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti potrebe za uzdržavanje, osoba koja traži uzdržavanje može razliku ostvariti od drugih obveznika uzdržavanja (primjerice, ako jedno dijete nema ni samo dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje ili se pak može osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza, uzdržavanje prelazi na ostale potomke uzdržavanog). U slučaju da bi takav potomak snosio uzdržavanje, takva osoba ovlaštena je tražiti naknadu od osobe koja je prije nje bila dužna davati uzdržavanje.

U slučajevima kada je uzdržavanje potrebno ostvariti prisilno te u vezi smanjenja ili povećanja naknade na ime zakonskog uzdržavanja relevantan je Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1389/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP). Za suđenje u sporovima za zakonsko uzdržavanje, ako je tužitelj osoba koja traži uzdržavanje, nadležan je pored suda općemjesne nadležnosti i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište (čl.51. ZPP-a). Ako se promijene okolnosti u vezi obveze uzdržavanja, osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određen prijašnjom ovršnom ispravom. Prema općem pravilu utvrđivanja visine iznosa za uzdržavanje (čl. 307. ObZ-a) sud će sniziti iznos uzdržavanja ako se smanje potrebe uzdržavane osobe (ako se poboljša zdravstveno stanje, ako se pojave dodatni prihodi i sl.) ili ako se smanje mogućnosti uzdržavatelja (smanje mu se prihodi, postane roditelj pa je obvezan uzdržavati dijete i sl.). S druge strane, sud će povisiti iznos uzdržavanja ako se povećaju potrebe uzdržavane osobe ili ako se povećaju mogućnosti uzdržavanja (uzdržavatelj stekne bolja primanja, prestanu mu obveze zakonskog uzdržavanja prema trećoj osobi i sl.).

Često se događa da roditelji ne žele tražiti uzdržavanje od osoba koje su ih dužne uzdržavati na temelju propisa o obiteljskim odnosima, odnosno od djece. U takvim situacijama oni nemaju pravo na pomoć za uzdržavanje od države, osim ako centar za socijalnu skrb utvrdi da obveznik uzdržavanja nije u mogućnosti davati uzdržavanje zbog preniskih prihoda i sl. Osobama ili kućanstvima koja nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba dodjeljuje se zajamčena minimalna naknada čija način izračuna je propisan Zakonom o socijalnoj skrbi( NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, čl.27.) Također, zabranjeno je odricanje od prava na uzdržavanje te ono nema nikakvog pravnog učinka. Ovlaštenici prava na uzdržavanje mogu se odreći već stečenih prava po osnovi uzdržavanja, odnosno mogu s njima raspolagati na neki drugi način, s napomenom da se ova odredba ne primjenjuje na uzdržavanje maloljetne djece (čl. 286. ObZ-a). Ako obveznik uzdržavanja bez opravdanih razloga ne izvršava svoje obveze, pokreće se postupak prisilnog namirenja tražbine odnosno ovrha na prihodima ili imovini (nekretninama i pokretninama) obveznika uzdržavanja, sukladno Ovršnom zakonu.

Česta je i situacija da roditelji podižu kredite ili druge oblike pozajmica od banaka zbog slabe ili nedostatka kreditne sposobnosti kod djece. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno ( čl. 1021. zakona o obveznim odnosima). Budući da ugovor o kreditu obvezuje korisnika koji ga je sklopio u svoje ime sa bankom česta je situacija da roditelj otplaćuje kredit za dijete iako novac nije podignut za  potrebe korisnika kredita. Dakle,  dijete koje je od roditelja na korištenje dobilo određen iznos novčanih sredstava  nije u nikakvoj obvezi prema banci već isključivo ima moralnu obvezu prema vlastitom roditelju, a istu nije moguće prisilno ostvariti. Odnosno, važno je napomenuti da se roditelji u ovakvim situacijama nikako ne mogu osloboditi obveze prema banci osim punom isplatom pozajmljenog novčanog iznosa. Slijedom navedenog, za roditelje je oslobođenje obveze uz potpunu isplatu moguće jedino ako djeca izvršavaju svoju moralnu obvezu i uredno i dobrovoljno uplaćuju iznos roditeljima potreban za isplatu ugovora o kreditu. Posljedice za neisplatu kredita najčešće se ostvaruju u vidu prisilnog ostvarivanja tražbine, banka se izravno naplaćuje iz plaće ugovaratelja, a moguće su i situacije kada se tražbine ostvaruju putem posebnih agencija za naplatu tražbina koje imaju nepovoljnije uvjete isplate dugova od samih banka. Kako do takvih situacija ne bi došlo, preporučuje se da se ugovori o  kreditu ne podižu ako postoji rizik od financijske nestabilnosti, odnosno zaposlenje djece ili roditelja nije stalno.

Zaključno, načelo solidarnosti u obitelji trebalo bi se ostvarivati u oba smjera. Roditelji trebaju brinuti za zdrav razvoj i rast svoje djece a djeca omogućiti roditeljima stabilnu i dostojanstvenu starost. Iako su odnosi u obiteljskoj zajednici individualni i ne mogu se staviti pod zajedničku referencu, međusobno poštovanje ključno je kako se posljedice obiteljskih odnosa ne bi osjetili u drugim aspektima života i utjecali na kvalitetu života roditelja ili djece.

Obiteljski zakon definira posvojenje kao poseban oblik obiteljskopravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji posvojiteljima omogućuje roditeljstvo te posvojitelji stječu roditeljsku skrb (članak 180. stavak 1. i 2. Obiteljskog zakona NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23; u daljnjem tekstu: ObZ). Upravo proučavajući ovu definiciju možemo uočiti kako posvojenje ima dva cilja, točnije objedinjuje dobrobit i interese posvojitelja i djeteta. Svaki čovjek ima pravo na roditeljstvo i osnivanje vlastite obitelji, međutim neki ne mogu ostvariti to pravo prirodnim, biološkim putem zbog tjelesnih nedostataka te nemogućnosti trudnoće. Također, svako dijete ima pravo na sigurnost i odgoj u obitelji kako bi se razvijalo i raslo uz najbolje moguće uvjete te kako bi osjetilo roditeljsku ljubav koja mu nedostaje.

Pri postupku posvojenja bitno se dotaknuti aktivne i pasivne adoptivne sposobnosti koje su uz pristanak za posvojenje glavni preduvjet za zasnivanje posvojenja. Pod pojmom aktivne adoptivne sposobnosti ubrajamo pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja koji žele zasnovati obitelj putem instituta posvojenja. Tri glavne pretpostavke koje utječu na sposobnost posvojitelja su dob, status i državljanstvo. Kao pretpostavku za dob obiteljski zakon propisuje da posvojitelj mora imati najmanje dvadeset i jednu godinu i mora biti stariji od posvojenika najmanje osamnaest godina (članak 184. stavak 1. ObZ). Iznimno, ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba mlađa od dvadeset i jedne godine, koja je od posvojenika starija najmanje osamnaest godina (članak 184. stavak 2. ObZ). Razlika u godinama od osamnaest godina bitna je zbog toga što institut posvojenja mora oponašati krvno srodstvo, točnije roditeljski odnos između roditelja i djeteta što potkrepljuje latinska fraza adoptio naturam imitatur. Što se tiče statusa posvojitelja dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni drug, odnosno izvanbračni drug uz pristanak drugog bračnog druga, odnosno izvanbračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici (članak 185. ObZ). Iz navedene odredbe o statusu posvojitelja zaključujemo da je institut posvojenja dozvoljen sve većem broju osoba kako ne bi došlo do diskriminacije ničijeg prava na osnivanje obitelji, pa tako i samci mogu zasnovati obitelj putem posvojenja iako je poželjno da dijete odgajaju i o njemu skrbe oba roditelja. Također, posvojiti dijete može samo hrvatski državljanin osim ako to da ono bude posvojeno od stranog državljanina nije u djetetovu najboljem interesu te se za to mora dobiti odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi (članak 186. ObZ). Posvajanje od strane stranog državljanina nepoželjno je prvenstveno radi potrebe djeteta na prilagodbu novom okruženju unutar nove države ako je ono već steklo određena znanja i običaje svoje zemlje, primjerice jezik ili vjeru. Druga stvar zbog koje se takvo posvojenje izbjegava je promjena državljanstva djeteta te time Republika Hrvatska gubi jednog svog državljanina. Osim pretpostavki za posvojenje postoje i određene zabrane na strani posvojitelja, pa tako ne može posvojiti osoba: koja je lišena poslovne sposobnost, koja je lišena prava na roditeljsku skrb, čije dotadašnje ponašanje i osobine upućuju da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb (članak 187. ObZ). 

Pasivna adoptivna sposobnost podrazumijeva pretpostavke za posvojenje na strani djeteta. Dijete može biti posvojeno do osamnaeste godine života jer ono tad postaje punoljetno te stječe poslovnu sposobnost i može skrbiti samo o sebi (članak 181. stavak 1. ObZ). Još jedna od zapreka za posvojenje djeteta vezana za dob je ta da se dijete nepoznatog podrijetla može posvojiti nakon isteka tri mjeseca od djetetova rođenja ili napuštanja djeteta (članak 181. stavak 2. ObZ). Također, dijete ne može posvojiti krvni srodnik u ravnoj lozi niti brat ili sestra jer to ne bi bilo u skladu s institutom posvojenja koje oponaša odnos roditelja i djeteta. Jednako tako, skrbnik ne može posvojiti svog štićenika sve dok se ne razriješi dužnosti od strane centra za socijalnu skrb koji ga je imenovao (članak182. ObZ). Bitno je spomenuti još jednu zapreku na strani djeteta, a to je da dijete maloljetnih roditelja ne može biti posvojeno osim ako godinu dana nakon rođenja nema mogućnosti da će se ono podizati u obitelji roditelja ili njihovih srodnika (članak 183. ObZ). 

Uz prethodno opisane aktivnu i pasivnu adoptivnu sposobnost za posvojenje je bitan i pristanak roditelja djeteta osim u posebnim slučajevima. Maloljetan roditelji ili roditelji lišeni poslovne sposobnosti mogu dati pristanak ako su u stanju razumjeti značenje pristanka i posljedice koje ono nosi. Ako oni nisu u stanju razumjeti značenje, njihov pristanak nadomjestit će sud u izvanparničnom postupku na prijedlog centra za socijalnu skrb (članak 188. stavak 1. i 2. ObZ). Osim u navedenom slučaju sud može nadomjestiti pristanak roditelja u slučaju da oni svojim ponašanjem pokazuju nezainteresiranost za dijete te tako krše roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava, zatim ako ga ono zanemaruje u tolikoj mjeri da postoji vjerojatnost da mu se više neće moći povjeriti skrb o djetetu ili ako je roditelj nesposoban da nije trajno u stanju sposoban skrbiti o djetetu te bi posvojenje bilo za dobrobit djeteta (članak 190. stavak 1. ObZ). Pristanak roditelja nije obavezan ako je on umro, nestao, nepoznat ili je lišen prava na roditeljsku skrb (članak 188. stavak 5. ObZ). Roditelj ima pravo opozvati pristanak na posvojenje u roku od trideset dana od potpisivanja zapisnika o pristanku za posvojenje  te se time daje prostora roditelju kako bi odlučio je li taj čin zaista bio u najboljem djetetovu interesu ali i njihovom vlastitom (članak 188. stavak 6. ObZ). Dijete mora dati svoj pristanak na posvojenje ako je starije od dvanaest godina u protivnom ono može izraziti mišljenje o posvojenju koje će se uzeti u obzir u skladu s njegovim godinama te ima mogućnost  opozivati  pristanak sve do pravomoćnosti rješenja o posvojenju što mu daje dosta vremena da istraži da li uistinu smatra da je njegovo posvojenje u skladu s njegovim interesom (članak 191. ObZ). Ako djetetovi roditelji nisu u stanju dati suglasnost radi gore navedenih razloga iz članka 188. ObZ, potreban je pristanak skrbnika koji je neopoziv, ali odbijeni pristanka skrbnika može se nadomjestit pristankom suda (članak 192. ObZ). U slučaju da dijete posvaja jedan bračni ili izvanbračni drug potreban je pristanak drugog bračnog ili izvanbračnog druga koji je neopoziv (članak 193. ObZ). Sve navedene osobe dužne su dati svoj pristanak pred centrom za socijalnu skrb prema svojem prebivalištu što čini njihov pristanak službenim i važećim (članak 194. ObZ). 

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako su pretpostavke za zasnivanje posvojenja precizno i iscrpno propisane Obiteljskim zakonom. Većina odredbi koje se nalaze u zakonu usmjereni su prije svega na dobrobit i interese djece koja su najranjivija skupina našeg društva te ih je potrebno u svim situacijama dodatno zaštititi što se upravo ovim strogo propisanim odredbama nastoji i postići.

Institut stečaja potrošača uveden je u hrvatski pravni sustav 2016. godine s ciljem stvaranja sustava koji će rezultirati uvjetima potrošačima u nemogućnosti ispunjenja obveze za reprogramiranje njihovih obveza ili novi početak, a vjerovnicima omogućiti ravnomjerno namirenje tražbina. Reguliran je Zakonom o stečaju potrošača te njegovim izmjenama i dopunama. 

Postupak se može pokrenuti samo ako je potrošač nesposoban za plaćanje, a nesposoban je ako je u nemogućnosti ispuniti dospjele novčane obveze, odnosno smatra se insolventnim te ako najmanje 90 dana ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 3.981,68 eura (30.000 kuna). 

Opcije kod stečaja potrošača su izvansudski (posredovni) postupak i sudski postupak, koji može završiti sudskom nagodbom ili stečajem potrošača uz razdoblje provjere ponašanja. 

Izvansudski postupak pokreće potrošač ili svaki njegov vjerovnik uz izričit pristanak potrošača te na propisanom obrascu, a provodi ga posrednik, odnosno Financijska agencija (dalje: FINA) ili druge osobe s dozvolom za obavljanje poslova savjetovališta u svojim poslovnicama. Potrošač (vjerovnik), koji može biti fizička osoba, ali uz ispunjenje uvjeta i obrtnik, može sam odabrati poslovnicu FINA-e u kojoj će podnijeti zahtjev, neovisno o prebivalištu te uz zahtjev prilaže i popis imovine, dokaz o postojanju stečajnog razloga, isprave iz kojih proizlazi vjerojatnost  postojanja tražbine te izričiti pristanak potrošača za provedbu izvansudskog postupka. 

Troškovi izvansudskog postupka namiruju se iz položenog računa, a predujam, u iznosu od 39,82 eura (300 kuna) uplaćuje podnositelj zahtjeva. Također, ako je podnositelj zahtjeva potrošač, on se može osloboditi obveze uplate predujma na način i uz pretpostavke regulirane propisima kojima se uređuje besplatna pravna pomoć, odnosno Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći i podrednim propisima. Nakon predujma i sastavljenog plana predujma, savjetovalište  bez odgode objavljuje poziv za sudjelovanjem na web stranici FINA-e. Savjetovalište je dužno upozoriti potrošača kako se poziv ne dostavlja osobno vjerovnicima te na činjenicu da potrošač ima mogućnost samostalnog obavještavanja vjerovnika o vremenu i mjestu kada su pozvani doći u savjetovalište. 

Obrasci zahtjeva dostupni su u poslovnicama savjetovališta i na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Izvansudski postupak načelno traje najduže 30 dana od dana sastanka, a sklopljeni izvansudski sporazum ima učinak izvansudske nagodbe, ovršne isprave i nema pravnog učinka na vjerovnike koji ga nisu sklopili. Vjerovnik također može izjaviti da ne želi sudjelovati u izvansudskom postupku ili pokrenuti/nastaviti postupak prisilnog ostvarenja svoje tražbine (ovrhe), čime se smatra da sklapanje izvansudskog sporazuma nije uspjelo.

Sudski postupak se pokreće na prijedlog potrošača. U jednostavnom postupku stečaja potrošača nadležan je sud prema mjestu prebivališta/boravišta potrošača koji će provesti stečajni postupak, ograničen na dio potrošačevih vjerovnika, a uz prijedlog za otvaranje postupka prilaže se popis imovine i obveza te plan ispunjenja obveza, na propisanom obrascu iz nadležnog savjetovališta. 

Troškove postupka stečaja predujmljuje potrošač u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 132,72 eura, odnosno 1000 kuna, dok svaki vjerovnik snosi svoje troškove postupka. Troškovi postupka mogu se predujmiti i iz imovine potrošača, ako nije u mogućnosti platiti, a ako nema imovine, može se osloboditi obveze uplate predujma. Sva pismena u postupku objavljuju se putem e-Oglasne ploče sudova. Sudski postupak dijeli se u tri faze; 

1. Pripremno ročište koje počinje razmatranjem plana ispunjenja obveza, a prihvaćeni plan ima učinak sudske nagodbe 

2. Otvaranje stečaja potrošača, ako sud utvrdi postojanje stečajnoga razloga i ako nije prihvaćen plan ispunjenja obveza, čime sud, ako postoji imovina potrošača, donosi rješenje o otvaranju stečaja potrošača i imenuje povjerenika, a ako ne postoji imovina, sud donosi odluku o istovremenom otvaranju i zaključenju postupka, imenuje povjerenika te određuje razdoblje provjere ponašanja u trajanju od pet godina

3. Razdoblje provjere ponašanja koje ne može biti kraće od godinu, ni duže od pet godina

U trećoj fazi, odnosno razdoblju provjere ponašanja, povjerenik unovčava i raspodjeljuje potrošačevu imovinu u skladu sa završnim diobnim popisom te raspolaže imovinskim pravima u ime i za račun potrošača. Potrošač je u navedenom razdoblju dužan sudu i povjereniku obavijestiti sud i povjerenika o svom poslu ili nastojanjima da nađe posao, predati povjereniku polovinu imovine stečene naslijeđivanjem te bez odgode prijaviti povjereniku i sudu svaku promjenu mjesta stanovanja ili zaposlenja.

Navedeni postupci su prilično dugotrajni i skupi, kako za potrošača, tako za vjerovnike, čime je, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stečaju potrošača, uveden 2019. godine institut jednostavnog postupka stečaja potrošača, odnosno ubrzani i pojednostavljeni postupak čiji je cilj namirenja vjerovnika iz imovine koja je za to podobna i da se potrošači oslobode preostalog duga. Svrha je omogućiti deblokadu računa fizičkim osobama nad čijom imovinom se već duže vrijeme provodi ovrha radi relativno malih iznosa dugovanja te zakon, a i sud u postupku, idu u korist dužnika (potrošača).

Za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrebno je da potrošač ima evidentiran dug u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje u neprekidnom trajanju od tri godine za iznos glavnice do 2.654,46 eura ili 20.000 kuna. Prednost postupka je u tome što je potpuno besplatan za potrošača, a pokreće ga FINA po službenoj dužnosti, dok se eventualni troškovi povjerenika isplaćuju iz sredstava državnog proračuna. Sukladno Ovršnom zakonu, uspostavljene su 3 aplikacije:

1. Očevidnik nekretnina i pokretnina – dostupan na e-stranicama Fine, besplatan, sadrži podatke o svim predmetima prodaje koji se prodaju putem e-Dražbe ili na drugi način (usmena javna dražba i sl.)

2. Javna objava – dostupna na e-stranicama Fine, besplatna, sadrži pismena koja dostavi sud, stečajni upravitelj ili javni bilježnik i pozive koje donosi Fina, bitna radi praćenja rokova

3. E-Dražba – dostupna na e-stranicama Fine, pod ispunjenjem određenih uvjeta, služi za predavanje ponuda odnosno nadmetanje u realnom vremenu

FINA provodi dvije vrste postupaka: upis u Očevidnik i provedbu prodaje e-Dražbom, prima uplate naknada, jamčevine i kupovnine, po nalogu nadležnog tijela vrši povrat novčanih sredstava (jamčevine) i provodi rješenje o namirenju. Prije pokretanja, FINA treba omogućiti potrošaču da se izjasni je li suglasan s provođenjem postupka. Ako je suglasan, potrošač je dužan u roku 15 dana dostaviti popis svoje imovine, a može podnijeti i prijedlog da se jednostavni postupak provede i u odnosu na vjerovnike koji su povukli osnovu za plaćanje. Prijedlog za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača podnosi FINA nadležnom općinskom sudu na propisanom obrascu u elektroničkom obliku u slučaju kada se potrošač očitovao da je suglasan da se provede jednostavan postupak stečaja potrošača nad njegovom imovinom, odnosno ako se smatra kako je potrošač suglasan da se provede taj postupak. Prema analitici provedenih postupaka, u 2023. godini nije podnesen niti jedan zahtjev za provedbu izvansudskog postupka, dok je 2016. godine podneseno njih čak njih 729.

Ako je prijedlog za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrošača osnovan, sud će na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova objaviti poziv svim vjerovnicima potrošača da u roku od 45 dana od objave poziva ospore popis imovine koji je potrošač dostavio i/ili da obavijeste sud o imovini potrošača koja bi se mogla unovčiti kao stečajna masa u slučaju da jednostavni postupak stečaja potrošača bude otvoren te da dostave dokaze na kojima temelje svoje tvrdnje. 

Sud je dužan utvrditi vrijednost potrošačeve imovine, kao i raspolaganja imovinom koja je potrošač poduzeo u posljednje tri godine prije otvaranja jednostavnog postupka stečaja potrošača. Vrijednost potrošačevih pokretnina odnosno prava sud utvrđuje zaključkom po slobodnoj ocjeni. Sud može procjenu povjeriti sudskom ovršitelju odnosno sudskom procjenitelju ili posebnom vještaku. 

Od dana otvaranja do zaključenja postupka vjerovnik može povući osnovu iz Očevidnika te ta tražbina neće biti obuhvaćena postupkom jednostavnog stečaja, čime se potrošač neće osloboditi obveze podmirenja tražbine. Time nastaje situacija u kojoj neizvršene osnove za plaćanje na dan otvaranja jednostavnog postupka možda neće biti evidentirane, ako ih vjerovnik povuče, čime potrošač na kraju ipak neće biti oslobođen obveze podmirenja. S obzirom na navedenu pravnu prazninu, narušen je socijalni cilj zbog kojeg je i uveden institut jednostavnog postupka stečaja potrošača; poticanje likvidnosti fizičkih osoba koje su se prezadužile do 20.000 kuna, hoće li oslobođenje potrošača određenih obveza pozitivno utjecati na daljnji platni standard potrošača te se postavlja pitanje tko će snositi gubitke koji će zbog otpisa tražbina i nemogućnosti njihove naplate nastati kod vjerovnika.

Uzroci izmjena i dopuna

Zbog kontinuiranog razvoja i digitalizacije sustava katastra i zemljišnih knjiga objedinjenih u One stop shop – Zajednički informacijski sustav katastra i zemljišnih knjiga (dalje u tekstu: ZIS), Hrvatski je sabor, uz napore Ministarstva pravosuđa i uprave, 21. listopada 2022. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama. Ciljem daljnje digitalizacije, skraćivanja i pojednostavljivanja postupaka uknjižbe prava vlasništva i težnjom kako bi se izbjegli nepotrebni imovinskopravni sporovi i sudski postupci koji otežavaju svakodnevni život građanima te poslovnim subjektima. Zemljišne knjige se u potpunosti digitaliziraju, u smislu da, uz glavne knjige, i zbirke isprava postaju digitalne, osigurava se elektronička dostava svih rješenja, a javni bilježnici i odvjetnici isključivo elektroničkim putem šalju prijedloge za upise.

Elektroničko vođenje zemljišnih knjiga 

Izmijenjenim člankom 30. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19, 128/22; dalje u tekstu: ZZK) uvedena je obveza vođenja isprava isključivo u elektroničnom obliku. Prema tome, glavna zemljišna knjiga i knjiga položenih ugovora danas se vode isključivo u elektroničkom obliku, a podaci glavne zemljišne knjige bez naknade su dostupni svim građanima Republike Hrvatske pristupanjem Zajedničkom informacijskom sustavu zemljišnih knjiga i katastra (ZIS-u) na internetu. 

Podnošenje prijedloga

Jedna od novih izmjena odnosi se na članak 105. ZZK-a, u kojem je predviđeno da se svi prijedlozi podnose isključivo elektronički putem javnih bilježnika i odvjetnika, koji, uz državne odvjetnike, imaju obvezu koristiti elektroničku komunikaciju sa sudom. Izričito je određeno da se prijedlozi i podnesci u zemljišnoknjižnim postupcima podnose putem ZIS-a, a prijedlozi koje stranke podnesu putem drugih sustava koji se koriste u poslovanju suda, smatrat će se zaprimljenim u smislu upisa plombe i prvenstvenog reda za upis tek kada je zaprimljen u Zajedničkom informacijskom sustavu. Na taj način se rješava pitanje podnošenja prijedloga od strane osoba koje prema ZZK-u nisu ovlašteni podnijeti isti.

Nadalje, umanjen je iznos sudskih pristojbi ako bi se prijedlozi podnijeli putem javnih bilježnika za razliku od neposrednog podnošenja na sudu ili putem pošte (225 kuna umjesto 250), ali bitno je napomenuti da javni bilježnik u tom slučaju neće biti punomoćnik stranke. 

Naravno, stranke prijedlog mogu podnijeti elektronički i putem odvjetnika, za koje nije propisana posebna naknada budući da je ista sadržana u nagradi odvjetnika za trošak sastava prijedloga prema 19. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 42/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje u tekstu: Tarifa). Podnijeti prijedloge elektroničkim putem za upis mogu i državni odvjetnici, a ostala javnopravna tijela su, prema članku 106., pri dostavljanju odluka na provedbu zemljišnu knjigu obvezna elektronički komunicirati sa zemljoknjižnim odjelima. Javnopravna tijela u tu svrhu na dispoziciji imaju pristup One Stop-Shopu ZIS-a ili individualno povezivanje sa zemljoknjižnim odjelima elektroničkim putem servisa.

Uz izmjenu da se svi prijedlozi podnose elektroničkim putem, određena je i obveza javnog bilježnika da nakon sastavljanja javnobilježničkog akta, solemnizacije ili ovjere potpisa na ispravi koja je temelj za uknjižbu prava vlasništva ili drugog stvarnog prava u zemljišne knjige, obvezno podnese prijedlog za upis – osim ako se stranke izričito tome ne protivi. Javni bilježnici također ne mogu odbiti podnošenje prijedloga za upis (čl. 105. st. 7. ZZK-a), a prijedlog za upis koji nije podnesen na propisan način odbacuje se.

Spomena je vrijedno da se, tri mjeseca nakon stupanja izmjena i dopuna na snagu, prijedlog za upis mogao još uvijek podnijeti izravno sudu ili putem pošte, a protekom tog roka je ta mogućnost ukinuta. Isti taj rok vrijedio je i za normu koja propisuje kako se spisi u redovitim zemljoknjižnim postupcima vode isključivo u elektroničkom obliku (čl. 107. st. 1. ZZK-a).

Javni bilježnici – povjerenici suda

Uz sve navedene promjene, jedna od najznačajnijih novosti dopuna i izmjena je uvođenje javnih bilježnika kao povjerenika suda u postupke osnivanja i obnove zemljišne knjige temeljem nove katastarske izmjere, radi čega je u Zakon o zemljišnim knjigama dodan Odjeljak Aa – Javni bilježnik kao povjerenik suda, člancima 186.a – 186.i. Do ove promjene došlo je zbog velikog broja postupaka osnivanja i obnove na određenim područjima te povećanog broja zemljišnoknjižnih predmeta, a nadležni sudovi nisu imali dovoljne administrativne kapacitete kako bi uredno provodili postupke osnivanja i obnove zemljišne knjige. Iz tog je razloga, ovim izmjenama i dopunama ZZK-a, predviđeno da predsjednici sudova koji u danom trenutku ne raspolažu dovoljnim brojem službenika mogu odlukom odrediti da će se posao osnivanja ili obnove zemljišne knjige za određenu katastarsku općinu povjeriti javnom bilježniku. Takva odluka o povjeravanju poslova mora biti ravnomjerna kako se ne bi preopteretili javni bilježnici, a predviđena je i mogućnost povjeravanja javnom bilježniku izvan područja za koje je imenovan, uz pribavljeno mišljenje nadležnog ministarstva za poslove pravosuđa.

Novosti glede knjižnih upisa

Što se uknjižbe u zemljišnu knjigu tiče, predviđeno je da se sve isprave koje se podnose na upis u zemljišnu knjigu moraju biti ispisane mehaničkim sredstvima pisanja (čl. 57. ZZK-a), a pojam generičke punomoći je brisan u svrhu usklađivanja terminologije sa Zakonom o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje u tekstu: ZOO). Također je proširen krug prava za koja se zabilježba namjeravanog prvenstvenog reda može upisati, a regulira se i mogućnost podnošenja prijedloga za upis zabilježbe prvenstvenog reda na način da se broj predlagatelja ograničio samo na jednu osobu. Iz tog se razloga, rješenje kojim je dopušten upis zabilježbe prvenstvenog reda izdaje samo u jednom primjerku, isključivo u pisanom obliku (čl. 78. st. 2. ZZK-a). Razrađena je i zabilježba izvanrednog pravnog lijeka, koja uzima u obzir i naknadne izmjene vezane uz reviziju u parničnom postupku (čl. 93. ZZK-a).

Ovlaštene osobe za upis

Prema izmjenama i dopunama, detaljno je i razjašnjeno kako je potrebno upisati sve osobe koje su jednom ispravom stekle prava bez obzira na prijedlog za upis (čl. 104. st. 6. ZZK-a), što predstavlja važnost uzimajući u obzir da se ranije upisivala osoba koja je podnijela prijedlog, a druge osobe koje su stekle pravo istom ispravom više nisu imale ispravu podobnu za upis u redovitom zemljoknjižnom postupku.

Dostava

Što se odredaba o dostavi tiče,  došlo je do dvije dopune je članka 137. ZZK-a. Prvu dopunu predstavlja stavak 2. koji propisuje da će se rješenje kojim se odbija prijedlog za uknjižbu dostavlja predlagatelju kao i osobama u čiju je korist bio predložen upis, odnosno protiv kojih je bio predložen upisa. Drugu dopunu predstavlja stavak 5. koji predviđa da će se, kad se predlagatelja ne zatekne na adresi iz prijedloga, naznačiti datum i način dostave uz povratnicu i na pošiljci budući da ranije stranka nije znala kojeg datuma joj je pismeno ostavljeno u sandučiću, a samim time niti datum od kojega teče rok za žalbu.

Pojedinačni ispravni postupak

Još jedna od zanimljivih promjena je činjenica da stranka više nije, kako je bilo propisano člankom 209., obvezna prilikom podnošenja prijedloga za pojedinačni ispravni postupak dostaviti povijest promjena iz katastarskog operata, budući da sudovi danas sami u većem dijelu imaju uvid u katastarski dio ZIS-a i uglavnom takve promjene mogu sami utvrditi. Nadalje, izmjenom članka 213. skraćeno je trajanje pojedinačnog ispravnog postupka i otvorena je mogućnost da se predmet odmah pošalje drugostupanjskom sudu budući da se u praksi uglavnom pokazalo da suci gotovo nikada ne izmjene svoju prvostupanjsku odluku. Iz tog razloga zakonodavac smatra nepotrebnim da se prije slanja predmeta na županijski sud ponovno mora odlučiti u istom predmetu.

Zaključak

Razvidno je kako su sve navedene promjene napravljene kako bi se postupak upisa u zemljišne knjige ubrzao, a digitalizacija uvelike pridonosi tom procesu. Također je primjetno kako se radi na rasterećenju sudova samom činjenicom da se jedan dio posla preusmjerava na javne bilježnike kao povjerenike sudova te obvezivanjem javnih bilježnika i odvjetnika oko podnošenja prijedloga za upis. Takve su promjene bitne kako bi se pravosuđe vitaliziralo i općenito ubrzali procesi i izvan samih zemljišnih knjiga.

Općenito o uzdržavanju

Roditelji su prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete. Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta. Ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju (članak 288. stavak 1. i 2. Obiteljskog zakona NN 103/15, 98/19, 47/20; u daljnjem tekstu OBZ).

Uzdržavanje djece je Ustavom propisana dužnost roditelja jer, između ostalog, pomaže osigurati temeljna djetetova prava. Zakonska je obveza roditelja financijski skrbiti za djecu čak iako više ne žive s njima, a plaćanje i iznos uzdržavanja, odnosno alimentacije jedna od ključnih odluka koja mora biti donesena pri razvodu braka. Prilikom određivanja visine alimentacije, uzimaju se u obzir materijalne potrebe djeteta, odnosno troškovi stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta koji se određuju prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja.

Pravo na privremeno uzdržavanje

Pravo na privremeno uzdržavanje ima dijete ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je određena kao iznos privremenog uzdržavanja. Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava, u cijelosti ili djelomično svoju obvezu uzdržavanja dulje od tri mjeseca neprekidno od dana pokretanja ovršnoga postupka radi ostvarivanja uzdržavanja (članak 7. stavak 1. i 4. Zakona o privremenom uzdržavanju NN 92/14; u daljnjem tekstu ZPU). Pravo na privremeno uzdržavanje traje sve dok obveznik uzdržavanja ne počne izvršavati obvezu uzdržavanja najmanje u iznosu koji je određen kao iznos privremenog uzdržavanja. Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u ukupnom trajanju od tri godine (članak 8. stavak 2. i 3. ZPU). Privremeno uzdržavanje određuje se u iznosu od 50% zakonskog minimuma uzdržavanja (članak 9. stavak 1. ZPU). Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti (članak 10. stavak 1. ZPU).

Institut privremenog uzdržavanja važan je oblik potpore kojom se maloljetnom djetetu isplaćuje novčani iznos od Republike Hrvatske, odnosno isplaćuje ga nadležni Centar za socijalnu skrb, pod uvjetom ispunjenja zakonom propisanim pretpostavki. Uvjeti za ostvarivanje navedenog prava su:

• roditelj koji ne stanuje s djetetom u cijelosti ili djelomično ne pridonosi uzdržavanju

• učinjeno vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju djeteta

• obveznik uzdržavanja ne ispunjava, u cijelosti ili djelomično, svoju obvezu uzdržavanja dulje od tri mjeseca neprekidno od dana pokretanja ovršnog postupka radi ostvarivanja uzdržavanja. 

Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje sve dok drugi roditelj ne počne izvršavati obvezu uzdržavanja, odnosno isplaćivati alimentaciju, a može trajati do tri godine. Iznos privremenog uzdržavanja zakonom je propisan te u pravilu iznosi polovicu zakonskog minimuma uzdržavanja. 

Cilj parničnog postupka je pružanje pravne zaštite zbog ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava. Načelo ekonomičnosti traži da sud, stranke i drugi sudionici u postupku moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Upravo radi zahtjeva pravnog prometa za brzo rješavanje sporova, nužno je da zakonodavac za poduzimanje bitnih parničnih radnji u postupku postavi rokove, odnosno vremenska razdoblja u kojemu je moguće poduzeti radnju. 

Uz ostvarenje načela ekonomičnosti, rokovima se pomaže i u očuvanju procesne discipline stranaka. Najznačajnija posljedica propuštanja rokova je prekluzija koja označava gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Gubitak prava na poduzimanje određene radnje za stranku može značiti gubitak prava na pružanje pravne zaštite za povrijeđena ili ugrožena građanska prava, što je prilično stroga sankcija pogotovo ako se tome pribroje nebrojene mogućnosti životnih situacija koje su mogle utjecati na propuštanje. U tom slučaju, kada propuštanje smatramo opravdanim, služit ćemo se institutom povrata u prijašnje stanje. 

Povrat u prijašnje stanje definira se kao vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojega je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje. Kako bi ovo pravno sredstvo bilo dopušteno, potrebno je ispuniti sljedeće pretpostavke:

1. Da je stranka propustila ročište ili rok za poduzimanje neke procesne radnje te da je stranka zbog propuštanja izgubila pravo na poduzimanje te radnje. 

2. Da je zbog prekluzije za stranku nastala određena šteta koja se sastoji u nemogućnosti da na drugi način ostvari cilj koji je namjeravala ostvariti propuštenom radnjom.

3. Da zakon izričito ne isključuje dopustivost povrata. Zakon izričito to zabranjuje u dvije situacije. Prvo, povrat nije dopušten ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek. I drugo, povrat nije dopušten ni zbog propuštanja roka za stavljanje prijedloga da se povrat dopusti i zbog propuštanja ročišta određenog u povodu prijedloga za povrat. 

4. Da postoje opravdani razlozi za propuštanje što predstavlja svaki događaj ozbiljnije prirode koji razumno predstavlja smetnju za stranku da poduzme neku radnju. 

5. Da stranka predloži dopuštanje naknadnog poduzimanja radnje. Dakle, o povratu neće odlučivati sud po službenoj dužnosti već samo na zahtjev stranke.

6. Da je povrat zatražen u zakonskom roku. Postoje dva zakonska roka. Subjektivni rok je osam dana, računajući od dana kada je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje onda od dana kada je saznala. Propisani objektivni rok je dva mjeseca, a računa se od dana propuštanja. Protekom objektivnog roka više se ne može tražiti povrat. Za postupak pred trgovačkim sudovima je propisan samo objektivni rok od 30 dana.

Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju. Ako se povrat traži zbog propuštanja roka, predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu radnju. Ako je sud odlučio da je prijedlog osnovan, donosi rješenje konstitutivnog značaja kojim se parnica vraća u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja se ukidaju po sili zakona. U pravilu, protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba jer povratom u prijašnje stanje druga stranka neće biti stavljena u nepovoljniji položaj već se parnica jednostavno vraća u stanje u kakvom je bila prije propuštanja. U slučaju da je sud ocijenio prijedlog kao neosnovan, nepravodoban ili nedopušten, odnosno kada je odbio ili odbacio prijedlog, dopuštena je posebna žalba.

Troškovi parničnog postupka uređeni su u dvanaestoj glavi Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: ZPP), od 151. do 179. članka. Troškovi parničnog postupka mogu varirati ovisno o mnogim čimbenicima, uključujući trajanje postupka, troškove sudskih naknada, troškove dokazivanja, putne troškove svjedoka i druge moguće troškove. Pitanje troškova iznimno je važno i s aspekta prava na pravičan postupak koje je osigurano 6. člankom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te 29. člankom Ustava Republike Hrvatske. Stoga, veoma je važno biti informiran o troškovima postupka i načinu njihovog određivanja prije samog upuštanja u parnicu.

Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP). Troškovi u tijeku parnice čine troškovi kao što su sudske pristojbe, troškovi izvođenja dokaza, putni troškovi stranaka i njihovih zastupnika za dolazak na sud, nagrada za rad odvjetnika, troškovi sudske dostave i slično. S druge strane, troškovi u povodu parnice su troškovi koji nastaju prije ili izvan same parnice, kao što su trošak pokušaja mirnog rješavanja spora, trošak izvansudske opomene, troškovi poštarine, eventualni trošak osiguranja dokaza i drugi. Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (čl. 151. st. 2. ZPP). Parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke (čl. 151. st. 3. ZPP).

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama (čl. 152. ZPP). Osnovni mehanizam troškova parnice u našem zakonodavstvu leži na konceptu prethodnog snošenja parničnih troškova. Naime, stranke su dužne unaprijed same predujmiti troškove prouzrokovane svojim radnjama u parnici (npr. ako stranka predlaže vještačenje, mora sama platiti njegovo mišljenje i nalaz), no ta dužnost stranaka koja postoji zbog materijalnog omogućivanja vođenja postupka ne prejudicira rješavanje pitanja konačnog odlučivanja o tome tko će biti obvezan definitivno snositi svoje troškove, a tko će imati pravo tražiti da mu te troškove naknadi protivnik ili netko treći. Ključno je naglasiti kako se svaka stranka nada da će upravo ona uspjeti u sporu, pa da će u konačnici i sve njezine troškove platiti druga strana sukladno načelu causae. Dakle, svaka stranka mora prethodno sama predujmiti svoje troškove u nadi da će sve troškove kasnije snositi protivna strana, jer će ona izgubiti u sporu te naknaditi ono što je predujmila uspješna strana. Tužitelj tako prethodno snosi troškove podnošenja tužbe, održavanja ročišta, dolaska na sud, izvođenja dokaza koje je predložio, donošenja odluke o svom zahtjevu te podnošenja pravnog lijeka, a tuženik prethodno snosi troškove odgovora na tužbu, pripremanja obrane, svog dolaska na sud te izvođenja dokaza koje je predložio.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama (čl. 154. st. 1. ZPP). Načelo causae osnovno je pravilo snošenja tereta troškova parničnog postupka – dužnost konačnog snošenja svojih troškova i naknade tuđih (već predujmljenih) troškova tereti stranku koja je u parnici pretrpjela neuspjeh. Međutim, u slučaju da su obje stranke djelomično uspjele u parnici, zakon predviđa poseban način utvrđivanja omjera snošenja troškova za svaku stranu. Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva (čl. 154. st. 2. ZPP). Dakle, ako je tužitelj uspio u parnici 70%, a tuženik 30%, to znači da će tužitelj dobiti naknadu 40% svojih troškova. Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP). Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu (čl. 155. st. 1. ZPP). Dakle, nesvrsishodne troškove definitivno snosi stranka koja ih je prouzročila čak i ako je uspjela u parnici, odnosno gubitnik u parnici nema obvezu drugoj strani naknaditi one parnične troškove koji se smatraju nesvrsishodnima.

Kao korektiv iznad opisanom načelu causae, zakon predviđa i načelo culpae kao mehanizam u situacijama kada bi beziznimna upotreba načela causae dovela do nepravičnih rješenja. Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio (čl. 156. st. 1. ZPP). Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka (čl. 158. st. 1. ZPP). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik (čl. 158. st. 2. ZPP). Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka (čl. 158. st. 3. ZPP). Ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove (čl. 157. ZPP).

O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP). Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 2. ZPP). Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči (čl. 164. st. 3. ZPP). O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP). U tijeku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci o glavnoj stvari (čl. 164. st. 7. ZPP). Dakle, sud nikada ne odlučuje o troškovima postupka po službenoj dužnosti, već isključivo na zahtjev stranke. Stoga je ključno da stranka prilikom podnošenja tužbe u tužbeni zahtjev uključi i troškove parničnog postupka, inače ih joj sud neće dosuditi. Zahtjev za naknadu parničnih troškova može se ostvarivati u pravilu samo u parnici u kojoj su ti troškovi nastali, i u pravilu samo dok ta parnica traje. Samostalna tužba radi naknade parničnih troškova stoga bi bila odbačena, osim u iznimnim slučajevima traženja naknade troškova nastalih u postupku prethodnog osiguranja dokaza ako je nakon osiguranja dužnik dobrovoljno ispunio zahtjev pa do parnice zapravo nije ni došlo, te naknade troškova prouzročenih mjerama osiguranja kad protivnik ispuni obvezu pa nema potrebe za pokretanjem parnice.

Odluka o troškovima sadržana u presudi može se napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari (čl. 167. st. 1. ZPP). Dakle, ako se osporava samo odluka o trošku, to predstavlja žalbu na rješenje, no ako se osporava i odluka o glavnoj stvari, onda se u jednoj žalbi protiv presude ujedno osporava i odluka o trošku. Ako jedna stranka napada presudu samo u pogledu troškova, a druga u pogledu glavne stvari, viši će sud jednom odlukom odlučiti o oba pravna lijeka (čl. 167. st. 2. ZPP).

Pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć (čl. 172. ZPP).

Općenito o raskidu

Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku (članak 288. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima NN  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

Sve ugovorne strane koje su sudjelovale pri sklapanju nekog ugovora suglasnim i uzajamno valjanim očitovanjem volje mogu ugovor izmijeniti ili raskinuti jednako kao što su ga sklopile. Stoga, jedan od načina prestanka obveznopravnog odnosa je i raskid ugovora, odnosno prestanak valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je ispunjen samo djelomično. Raskidom prestaje ugovor koji je pravno valjan, a uzrok raskida nastaje nakon njegova sklapanja.

Do raskida ugovora može doći sporazumno, jednostrano i na osnovi zakona (ex lege).

Sporazumni raskid ugovora

Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku (članak 288. stavak 1. ZOO).

Sporazumni raskid jest ugovor kojim ugovorne strane odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja. Takav je raskid moguć ako ugovor nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskid ne mora biti u istom obliku kao i ugovor koji se raskida, dakle prema Zakonu o obveznim odnosima raskid ugovora je neformalan, uz dvije iznimke: kad je drukčije predviđeno zakonom i ako je cilj zbog kojega je propisan oblik za sklapanje ugovora zahtijeva da raskid ugovora bude obavljen u istom obliku. 

Temeljni učinak sporazumnog raskida ugovora jest oslobođenje od obveza u određenom obujmu i od određenog trenutka, o čemu strane slobodno odlučuju.

Raskid ugovora na osnovi zakona

U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim Zakonom o obveznim odnosima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (članak 360. ZOO). Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (članak 361. stavak 1. ZOO). Ali vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora (članak 361. stavak 2. ZOO). Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor (članak 361. stavak 3. ZOO). Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla (članak 361. stavak 4. ZOO).

Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (članak 362. stavak 1. ZOO). Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (članak 362. stavak 2. ZOO). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (članak 362. stavak 3. ZOO).

Vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku (članak 363. ZOO).

Vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja (članak 366. ZOO).

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze (članak 367. ZOO).

Kod raskida na osnovi zakona razlikujemo slučajeve u kojima zakon ovlašćuje ugovornu stranu da jednostranom izjavom volje raskine ugovor i slučajeve raskida po samom zakonu (ex lege).

Pravo jednostranog raskida zakon daje u slučajevima kao što su nemogućnost ispunjenja, promijenjene okolnosti, neizvjesnost da će druga strana ispuniti svoju obvezu i očiglednost da druga strana neće ispuniti svoju obvezu, a koji nastaju u vremenu između sklapanja ugovora i dospjelosti dužnikove obveze. U svim tim slučajevima ugovor se može raskinuti jednostranom izjavom vjerovnika koji o takvoj svojoj odluci mora obavjestiti dužnika bez odgađanja. Osim toga, bitno je napomenuti da nije dopušten raskid zbog neispunjenja tek neznatnog dijela obveze.

O raskidu ex lege, odnosno po samom zakonu radi se kad do raskida dolazi po ispunjenju pretpostavaka koje predviđa sam zakon. Najpoznatiji slučaj takvog raskida postoji kod ugovora kod kojih je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora. U tom slučaju, ako dužnik ne ispuni obvezu ugovor se raskida po samom zakonu. Pritom izjava vjerovnika o raskidu nije potrebna, ali ako vjerovnik želi održati ugovor na snazi mora bez odgađanja obavjestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje. Do raskida po samom zakonu može doći i kod ugovora kod koji ispunjenje u određenom roku nije bitan sastojak ugovora. To će se dogoditi ako dužnik ni u naknadnom primjerenom roku ne ispuni obvezu. Također, raskid ex lege se primjenjuje i na ugovore kojih su strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne uslijedi ispunjenje u određenom roku i na ugovore kod kojih je rok bitan sastojak po samoj naravi posla.

Pravni učinci raskida

Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (članak 368. stavak 1. ZOO). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (članak 368. stavak 2. ZOO). Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi (članak 368. stavak 4. ZOO). Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila (članak 368. stavak 5. ZOO).

Osnovnim se učinkom smatra oslobođenje ugovornih strana njihovih ugovornih obveza, osim odgovornosti za štetu u nekim slučajevima raskida. Raskidom nastaje i obveza restitucije ili povraata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade. Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate od dana kad je novac primljen.

Uzdržavanje je u obiteljskom pravu jedan od osobno imovinskih učinaka obiteljsko pravnih odnosa koji nastaje između određenih članova obitelji. Osnovno je pravilo da se uzdržavanje određuje u skladu s potrebama primatelja i mogućnostima davatelja, uzimajući u obzir njegovo imovinsko stanje, sva njegova primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade te njegove vlastite potrebe i zakonske obveze uzdržavanja. Potrebe uzdržavane osobe ovise o njezinim prihodima, imovinskome stanju, sposobnosti za rad, mogućnosti zaposlenja, zdravstvenome stanju i drugim okolnostima. 

U svim slučajevima za odluku o uzdržavanju vrijedi clausula rebus sic stantibus tj. utjecaj promijenjenih okolnosti na ugovor pa se u svako doba može tražiti prestanak uzdržavanja ili promjena iznosa uzdržavanja. 

U sporu o uzdržavanju sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje (čl. 307. st. 1. Obiteljskog zakona, NN 103/15, 98/19, 47/20, u daljnjem tekstu ObZ). Pri procjenjivanju potreba uzdržavane osobe sud će uzeti u obzir njezine prihode, imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju (čl. 307. st. 2. ObZ). Pri procjenjivanju mogućnosti osobe koja je dužna uzdržavati uzet će se u obzir njezino imovinsko stanje, sva njezina primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, njezine vlastite potrebe i druge zakonske obveze uzdržavanja (čl. 307. st. 3. ObZ). Uzdržavanje za dijete uvijek se određuje u novčanom iznosu (čl. 309. ObZ). Također, važno je napomenuti da postoji Tablica o prosječnim potrebama djeteta. Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi odlukom će jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja tekuće godine odrediti minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj, koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom (čl. 314. st. 1. ObZ).

Osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određenog prijašnjom ovršnom ispravom ako su se okolnosti promijenile (čl. 285. ObZ). Ako je pravo na uzdržavanje utvrđeno ovršnom ispravom, obveznik uzdržavanja može tužbom zahtijevati da sud smanji iznos uzdržavanja čim nastanu okolnosti zbog kojih je do toga došlo. 

Primjerice, ako osoba koja daje uzdržavanje, izgubi posao ili joj se visina plaće značajno snizi, ima pravo zahtijevati tužbom da sud snizi iznos uzdržavanja. Također, u slučaju kada se osobi koja prima uzdržavanje povećaju promjene kao na primjer povećani troškovi školovanja, primatelj uzdržavanja može tražiti od suda da promijeni, odnosno poveća iznos uzdržavanja.

Važno je napomenuti kako se iznos uzdržavanja neće automatski povećavati promjenom okolnosti (gubitkom posla, polaskom u vrtić ili školu, …) već je potrebno podnijeti tužbu za povećanje ili smanjenje iznosa uzdržavanja. Također, nije dovoljno samo podnijeti tužbu nego i dokazati da je došlo do promijenjenih okolnosti u odnosu na vrijeme donošenja ranije sudske odluke.

SPOROVI RADI SMANJENJA UZDRŽAVANJA

U ovoj tužbi, obveznik uzdržavanja je dužan naznačiti smanjeni iznos za koji smatra da ga je još uvijek dužan plaćati (čl. 430. st. 1. ObZ). Ako nađe da je zahtjev za smanjenje iznosa uzdržavanja u cijelosti ili djelomice osnovan, sud će odlučiti o iznosu koji je obveznik uzdržavanja dužan plaćati za uzdržavanje počevši od dana podnošenja tužbe ili kojeg drugog dana nakon tog dana, ili će zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan (čl. 430. st. 2. ObZ).

SPOROVI RADI POVEĆANJA UZDRŽAVANJA

U presudi kojom se povećava iznos uzdržavanja sud će utvrditi povećani iznos uzdržavanja i odrediti dan od kojega ga treba plaćati (čl. 432. st. 1. ObZ). Pravo na plaćanje pojedinih obroka uzdržavanja stečeno prije vremena na koje se odnosi odluka o povećanju uzdržavanja ostvarivat će se na temelju ovršne isprave kojom je utvrđeno (čl. 432. st. 2 ObZ).

ZAKLJUČAK

Sukladno Obiteljskom zakonu, u slučaju promijenjenih okolnosti u vezi s obvezom uzdržavanja, moguće je tražiti da sud povisi iznos uzdržavanja. Potrebno je pokrenuti sudski postupak i tužbom tražiti izmjenu prijašnjeg iznosa uzdržavanja. U obrazloženju se može navesti sve činjenice koje smatrate bitnim kao na primjer da povećanje tražite zbog porasta troškova života i većih troškova obzirom je dijete krenulo u školu. 

Tužba se podnosi sudu koji je prvotno odlučio o iznosu uzdržavanja. Ako se u međuvremenu promijeni mjesto prebivališta, potrebno je podnijeti tužbu sudu sukladno novom mjestu prebivališta.

Po provedenom postupku sud određuje iznos uzdržavanja uzevši u obzir materijalne potrebe djeteta te imovinsko stanje roditelja sukladno Odluci o tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta. Ukupne materijalne potrebe djeteta se odnose na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta, a određuju se prema životnom standardu roditelja koji je obveznik plaćanja uzdržavanja. 

Ukupne mogućnosti roditelja obveznika uzdržavanja koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na prihode i imovinsko stanje roditelja koji ima obvezu plaćati uzdržavanje te je isti dužan prikazati ukupne neto prihode u koje ulaze sva stalna i privremena novčana primanja. Centar za socijalnu skrb voditi očevidnik svih odluka i sudskih nagodbi o uzdržavanju maloljetnog djeteta. Kad centar za socijalnu skrb primi pravomoćnu sudsku odluku o uzdržavanju djeteta, dužan je roditelja s kojim dijete stanuje te roditelja koji je dužan plaćati uzdržavanje, obavijestiti u pisanom obliku o pravima i dužnostima.

Roditeljska skrb kao institut obiteljskog prava sve češće se pojavljuje kao predmet sporova u kojima su stranke bivši supružnici. O roditeljskoj skrbi se razgovara privatno i javno putem medija, međutim u velikoj većini slučajeva se umjesto pojma roditeljske skrbi koristi termin skrbništva nad djetetom. Laički, ta dva pojma se shvaćaju kao jedan i mnogi misle da nema razlike, no unutar pravne terminologije postoji jasna granica po pitanju značenja ovih instituta.

Pravo na ostvarivanje roditeljske skrbi je isključivo osobno pravo roditelja djeteta, te među ostalim i ljudsko pravo. Obiteljski zakon u čl. 91., st. 1. propisuje da roditeljsku skrb „čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti“. Oba roditelja su ravnopravni nositelji prava na roditeljsku skrb, no moguće je i samostalno ostvarivanja roditeljske skrbi od strane jednog roditelja. Pri pokretanju tužbe za razvod braka ili zahtjeva za sporazumni razvod braka, supružnici su dužni pristupiti obveznom savjetovanju ako je u braku rođeno dijete koje je maloljetno. Obvezno savjetovanje među ostalim služi sastavljanju plana o izvršavanju zajedničke roditeljske skrbi, a ako roditelji ne mogu postići sporazum o tom pitanju će odlučiti sud po službenoj dužnosti. Kod donošenja odluke u  postupcima za ostvarivanje roditeljske skrbi najvažniji kriterij je najbolji interes djeteta, te je upravo to odlučujući faktor hoće li se roditeljska skrb ostvarivati zajednički ili samostalno. Roditeljska skrb u najvećem dijelu utjelovljuje zastupanje djeteta od strane roditelja prema trećim osobama. Pa tako roditelj može zastupati dijete bez izričite suglasnosti drugog roditelja, osim za zastupanje djeteta u bitnim osobnim stvarima koje se odnosi se na promjenu djetetova imena, promjenu prebivališta, izbor ili promjenu vjerske pripadnosti i zastupanje u vezi s vrjednijim imovinskim pravima djeteta, za što je potrebna suglasnost oba roditelja ili/i odluka suda.

S druge strane, institut skrbništva nad djetetom ostvaruje se prema djetetu koje je bez roditeljske skrbi te je u nadležnosti Zavoda za socijalni rad imenovati skrbnika koji će biti zakonski zastupnik djeteta. Dijete se tada povjerava na svakodnevnu skrb skrbniku, drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji, domu za djecu ili pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi. Pod skrbništvo će se staviti dijete čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta, lišeni prava na roditeljsku skrb, lišeni poslovne sposobnosti u dijelu koji ih onemogućava u ostvarivanju roditeljske skrbi, maloljetni, a nisu stekli poslovnu sposobnost sklapanjem braka, odsutni ili spriječeni i nisu u mogućnosti brinuti se o svojem djetetu, a ostvarivanje roditeljske skrbi nisu povjerili osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika. Dakle, skrbništvo nad djetetom nije institut obiteljskog prava o kojemu se odlučuje tijekom postupka razvoda braka, već u spomenutim zakonski preciziranim situacijama.

Zahvaljujući svemu navedenom postavljena je dioba dva često spominjana instituta obiteljskog prava, a zablude koje postoje oko korištenja pojma skrbništva nad djetetom su ovim putem otklonjene. Cilj većine pravnika koji se koriste pojmovima svoje struke je probuditi svijest o korištenju prikladne pravne terminologije uz odgovarajuća objašnjenja, a popularni instituti poput roditeljske skrbi zaslužuju primjerenu uporabu i u laičkom riječniku.

Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu (čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19; u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, u sastavu ostaviteljeve ostavine mogu biti stvari, prava i obveze, ako su pripadale ostavitelju u trenutku njegove smrti, ako su nasljedivi te ako su slobodni za nasljeđivanje. 

Ostavina se često dijeli na ostaviteljeva pravna dobra i ostaviteljeva dugovanja. Ostaviteljeva pravna dobra nazivaju se i ostavinskom masom, a unutar ostavinske mase razlikujemo dvije skupine - ostaviteljeva imovinska dobra (stvari, subjektivna imovinska prava i pravima slični entiteti (npr. ostaviteljevi posjedi prava, ponude koje su mu bile stavljene te zahtjevi koje je ostavitelj postavio radi ostvarenja ili zaštite svojih imovinskih prava)) te ostaviteljeva neimovinska dobra (npr. autorska prava, zahtjevi upravljeni na ostvarenje ili zaštitu nekog neimovinskog prava i sl.) Često se događaju slučajevi u kojima se vjerovnici s naslova duga ostavitelja namiruju od nasljednika. Međutim, jedno od ostaviteljevih subjektivnih imovinskih prava može se odnositi i na potraživanja s naslova ugovora o zajmu s dužnikom. Budući da i to pravo predstavlja dio ostavine, nerijetko se u praksi postavlja pitanje: Na koji se način nasljednik može namiriti s naslova ugovora o zajmu od dužnika ostavitelja?    

Za početak valja definirati glavne pojmove: nasljednik, ugovor o zajmu i ostavina. Ostaviteljev je nasljednik osoba koja je nositelj subjektivnog nasljednog prava, stečenog smrću ostavitelja. On je ostaviteljev sveopći pravni sljednik te je to postao u trenutku ostaviteljeve smrti. On stupa na mjesto ostavitelja, pa je sad on nositelj svih ostaviteljevih prava i obveza. Nasljednik može biti samo jedan, a može ih biti i nekoliko. Tada nastaje nasljednička zajednica kroz koju nasljednici ostvaruju svoja nasljedna prava. 

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. (čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO). Ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva (čl. 504. ZOO). Ugovor o zajmu je konsenzualan ugovor jer nastaje samim sporazumom stranaka te je istovremeno neformalan jer se za njega ne traži poseban oblik za sklapanje tog ugovora. Drugim riječima, ugovor o zajmu bit će važeći i ako je sklopljen usmeno između zajmoprimca i zajmodavca.

Da bi nasljednik mogao ostvariti svoje pravo s naslova ugovora o zajmu, mora podnijeti tužbu kojom se traži ispunjenje duga. Po svojoj naravi ova bi tužba bila kondemnatorna jer bi tužitelj od suda tražio da naloži tuženiku da ispuni dug i/ili naknadi štetu nastalu zbog nepravovremenog ispunjenja. Međutim, on će biti aktivno legitimiran samo ako se njegovo pravo na potraživanje utvrdilo u ostavinskom postupku kao pravo koje je stekao na temelju svog nasljednog prava od ostavitelja. 

Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad sud primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu (čl. 184. ZN). U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama (čl. 174. ZN). On završava donošenjem rješenja o nasljeđivanju od strane suda ili javnog bilježnika. Rješenje o nasljeđivanju je konačna, meritorna i u svom bitnom dijelu deklaratorna odluka kojom ostavinski sud ili javni bilježnik kao njegov povjerenik utvrđuje da je zbog ostaviteljeve smrti određena osoba (ili više njih) postala ostaviteljevim nasljednikom, a i koji su još nasljednopravni  učinci nastupili zbog smrti ostavitelja.  

Ako se u ostavinskom postupku pravomoćnim rješenjem o nasljeđivnaju pravo na potraživanje nije utvrdilo, nasljednik treba to pravo prijaviti  javnom bilježniku ili sudu koji je proveo ostavinski postupak kao naknadno pronađenu imovinu. Naknadno pronađenom imovinom smatra se sva ona imovina koja nije obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske rasprave znalo da ona postoji i da je dio ostavinske imovine ili ne (presuda Vrhovnog suda, posl. broj: Rev 3127/1993-2, od dana 22. veljače 1995.). Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku (čl. 234. st. 1. ZN). Ako nema spora, odluka o naknadno pronađenoj imovini ne zadire u pravomoćnu sudsku odluku odnosno rješenje o nasljeđivanju, te javni bilježnik može odlučivati u tom izvanparničnom postupku.

Konačno, nakon što je sud utvrdio nasljednikovo pravo na potraživanje ostaviteljevog duga, ostavitelj može podnijeti tužbu protiv dužnika. Parnični postupak pokreće se tužbom (čl. 185. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 186. st.1. ZPP). Ako sud prihvati tužbeni zahtjev nasljednika, naložit će tuženiku da u određenom roku ispuni tražbinu/naknadi štetu prema nasljedniku. Ako on to ne učini, nasljednik ima pravo pokrenuti ovršni postupak koji će provoditi suci ili javni bilježnici radi prisilnog namirenja potraživanja ovrhovoditelja ( u ovom slučaju nasljednika) na imovini ovršenika prema odgovarajućim odredbama Ovršnog zakona. 

Slijedom navedenog, da bi se mogla podnijeti tužba kojom se traži ispunjenje duga prema ostavitelju, potrebno je prvo kod suda ili javnog bilježnika rješenjem o nasljeđivanju utvrditi to pravo te odrediti da je ono, zbog smrti ostavitelja, prešlo na njegove nasljednike. Ako se ono tijekom ostavinskog postupka propustilo utvrditi, tada nasljednik podnosi sudu ili javnom bilježniku koji je proveo ostavinski postupak zahtjev za pokretanjem izvanparničnog postupka radi donošenja odluke o naknadno pronađenoj imovini. Nakon što se u postupku utvrdi da postoji neispunjeno potraživanje prema ostavitelju i da ono predstavlja dio ostavinske mase, sud odnosno javni bilježnik će rješenjem utvrditi kojim nasljednicima ono pripada, i to na način na koji je ostavina bila podijeljena tijekom ostavinskog postupka. Potom nasljednici kojima pripada pravo tražiti ispunjenje neispunjene tražbine mogu podnijeti tužbu protiv zajmoprimca kojom od suda traže da se zajmoprimcu naloži da ili ispuni ostatak obveze i naknadi štetu nastalu zbog zakašnjenja, ili traži naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja. Konačno, ako dužnik ne ispuni tražbinu ni nakon proteka roka određenog pravomoćnom sudskom odlukom, nasljednik će moći pokrenuti ovršni postupak radi prisilnog namirenja tražbine. 

Pravnoj klinici obratila se stranka s dva pitanja u vezi nasljeđivanja. Stranku je prvotno zanimalo je li još uvijek zakonski primjenjiv članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine (NN 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994, 56/2000, 48/2003) s obzirom na zastaru potraživanja nasljedstva. Stranka je navela kako su i stranka i brat stranke nasljednici preminulog strica 1991. godine. Međutim, stranku je konkretno zanimalo što je s pravima nasljedstva preminule strine 2012. godine s obzirom na dosadašnje promjene trenutno važećih zakona na snazi. Stranci je bila potrebna pravna pomoć kako bi mogla znati s koliko dijelova nasljedstva raspolaže u konačnici, odnosno jesu li jedini nasljednici stranka i brat stranke ili/i strina te potencijalni nasljednici strine.

Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) koji je trenutno na snazi, definira prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prema onom zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Također, definira otvaranje nasljedstva smrću osobe te da isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. 

Sukladno navedenom, materijalnim pravima smatraju se pisane norme koje propisuju prava, dužnosti i odgovornosti subjekta odnosno različite životne situacije, događaje i druge okolnosti za koje pravni poredak veže nastupanje određenih pravnih posljedica. Kod materijalnih prava iz nasljeđivanja vrijedi zakon koji se primjenjivao u trenutku otvaranju nasljedstva, a nasljedstvo se otvorilo u trenutku smrti osobe. 

Prema Zakonu o nasljeđivanju, za materijalna prava, na ostavinskoj raspravi primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva, dakle u trenutku smrti osobe. Prema Zakonu o nasljeđivanju iz 1955. godine, točnije članak 144. istog zakona, primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljedinka zahtijevati ostavinu. Međutim, na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kao konačan odgovor na prvo pitanje stranke, navodimo odgovor sukladan odredbama Zakona o nasljeđivanju koji je trenutno na snazi. Članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljednika zahtijevati ostavinu budući da je stric stranke preminuo 1991. godine, a tada je bio na snazi Zakon o nasljeđivanju iz 1955. godine. Na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kako će sud postupiti ukoliko stranka ne dostavi sudu tražene podatke o potencijalnim nasljednicima?

Zakon o nasljeđivanju definira da, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom objavljenim u ''Narodnim novinama'', a i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, Zakon o nasljeđivanju definira da, kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će im postaviti privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove i uopće da zastupa nasljednike. 

Sukladno navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom u Narodnim novinama pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, ako su nasljednici i njihovi podaci nedostupni te nepoznati, sud će postaviti privremenog skrbnika ostavine. Privremeni skrbnik biti će ovlašten u ime nasljednika tužiti ili biti tužen, naplaćivati tražbine ili isplaćivati dugove i u konačnici zastupati nasljednike Stoga, kao odgovor na drugo pitanje stranke navodimo da je stranka pozvana dostaviti sudu tražene podatke o nasljednicima pokojnih osoba, s obzirom da sudu nisu poznati podaci o nasljednicima.

Općenito o stečajnom/predstečajnom postupku i ulozi restrukturiranja

Stečajni zakon (NN 71/15, 104/17, 36/22; dalje u tekstu: SZ, Zakon) uređuje pretpostavke za otvaranje i provedbu predstečajnoga i stečajnoga postupka te pravne posljedice njihova otvaranja i provedbe, uređuje i stečajni plan, osobnu upravu dužnika nesposobnoga za plaćanje te pretpostavke i učinke oslobađanja dužnika od preostalih obveza. Zakon propisuje mogućnosti i određuje prava i obveze dužnika (poduzetnika) koji se našao u financijskim poteškoćama, a povodom toga također određuje prava i obveze dužnikovih vjerovnika. Uzimajući navedeno u obzir, postoje dva načina na koja se dužnik može odlučiti pri rješavanju financijskih poteškoća; prvi način (predstečajni postupak) je, u suradnji s vjerovnicima, pokušati nastaviti s poslovanjem, a drugi način (stečajni postupak) je sami stečaj s likvidacijom, odnosno prestanak poslovanja te namirenjem vjerovnika u što većem opsegu je moguće. Dužnik ne odlučuje sam o mogućim rješenjima, bitno je istaknuti i suradnju s vjerovnicima koje je dužnik dužan prilikom pokretanja predstečajnog postupka uvjeriti da će ispuniti svoje obveze, a ključan je i trenutak kada dužnik prepozna (i/ili prizna) da se nalazi u financijskim poteškoćama. Dužnik je prije svega dužan poduzeti mjere za otklanjanje financijskih poteškoća pravovremeno i u dobroj vjeri, kako bi se izbjeglo dovođenje vjerovnika u lošiji položaj, a Vlada Republike Hrvatske je 28. listopada 2015. na 263. sjednici, u svrhu ekonomičnog i svrhovitog načina pružanja dužnicima (poduzetnicima) i vjerovnicima informacija o načelima i pravilima koja se odnose na restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom, doskočila i ovom problemu donoseći Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom kako bi se izbjeglo ono najgore - stečaj.

Uvod u Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom

Navedenim Smjernicama za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom, Vlada Republike Hrvatske pruža okvir poduzetnicima (trgovačkim društvima, trgovcima pojedincima, obrtnicima i osobama koje se bave slobodnim zanimanjima i s obrtom izjednačenim djelatnostima) za pravovremenu reakciju radi izbjegavanja financijskih poteškoća u budućem poslovanju. O financijskim poteškoćama radit će se ako poduzetnik nije sposoban vlastitim sredstvima ili sredstvima koja može pribaviti od trećih osoba spriječiti gubitke koji bi, bez vanjske intervencije, gotovo sigurno kratkoročno ili srednjoročno ugrozili njegovo poslovanje, a smatra se da je posebno u poteškoćama ako se pokaže da nije sposoban privući tržišno financiranje ili kapital kako bi riješio svoje probleme s likvidnošću. Financijske poteškoće u poslovanju su neplanirani i neželjeni proces koji je u stanju ugroziti ili u potpunosti onemogućiti razvoj poduzetnika, a najbolji pokazatelj lošeg poslovanja su smanjena ili ugrožena likvidnost, poslovni gubitak, niska profitabilnost, dugotrajni pad profitabilnosti, smanjivanje veličine prodaje i tržišnog udjela, slaba produktivnost, tehnološka inferiornost te značajan broj predstečajnih i stečajnih postupaka nad poduzetnikovim dužnicima (zbog kojih nerijetko i sam poduzetnik dođe u financijske poteškoće). Prioritetni je zadatak svakog poduzetnika pravovremeno prihvatiti činjenicu da je u financijskim poteškoćama i poduzeti mjere za njihovo otklanjanje, a prije nego što pred sudom pokrene predstečajni ili stečajni postupak postoji mogućnost sklapanja sporazuma kojim se postiže dogovor o izvansudskom restrukturiranju duga, a ono podrazumijeva promjenu sastava, uvjeta ili strukture imovine i obveza dužnika, u cilju omogućavanja nastavka poslovanja dužnika djelomično ili u cijelosti.

Restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom

Izvansudsko restrukturiranje duga kao pravno načelo postoji otkad postoje poduzetnici u financijskim poteškoćama, a važno je zbog strogih pravila o pokretanju stečajnih postupaka, kao i kaznene i građanske odgovornosti osoba koje vode poslove. Glavni su ciljevi izvansudskog restrukturiranja duga da se sklapanjem sporazuma o restrukturiranju duga dužniku u financijskim poteškoćama omogući nastavak poslovanja bez provedbe predstečajnog ili stečajnog postupka te da se svim njegovim vjerovnicima tražbine namire u što većem iznosu. Temeljne razlike između izvansudskog restrukturiranja duga i sudskog predstečajnog ili stečajnog postupka su te da (1) izvansudsko restrukturiranje duga ne utječe na prava vjerovnika niti dužniku nameće obveze na koje ne želi pristati, (2) osnova izvansudskog restrukturiranja je sporazum koji ne ugrožava niti utječe na prava vjerovnika ili dužnika te (3) postupci i mjere izvansudskog restrukturiranja duga dogovoreni su između dužnika i vjerovnika dobrovoljno. Rezultat izvansudskog restrukturiranja duga obično je provedba plana restrukturiranja duga, koji može predložiti bilo koja strana, a koji su dogovorili dužnik i vjerovnici, a koji omogućuju dužniku da nastavi redovno poslovanje. Izvansudski se postupak restrukturiranja duga provodi na dva načina: (1) pregovorima između dužnika i svakog pojedinog vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga ili umanjenja duga (npr. otpust dijela glavnice, kamata i slično), (2) pregovorima između dužnika i glavnih vjerovnika ili svih vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga i/ili umanjenja duga. Načelno, izvansudsko restrukturiranje duga dužnik predlaže onda kada je njegov financijski problem rješiv, kada postoji velika vjerojatnost da će, uz suradnju vjerovnika, moći ispuniti obveze i nastaviti poslovati bez potrebe otvaranja predstečajnog ili stečajnog postupka. Uzimajući u obzir navedeno, izvansudsko restrukturiranje također propisuje određena načela kojih se strane moraju držati kako bi ono bilo što efektivnije: 

1. Restrukturiranje duga je kompromis – dužnik se treba obratiti vjerovnicima na vrijeme, tijekom poslovanja, čim uoči da se rast njegova poslovanja usporava, a kompromis je na koji pristaju vjerovnici iz razloga što im se na taj način ukazuje mogućnost namirenja potpunog ili većeg dijela tražbina, dok je takvo restrukturiranje prihvatljivo i dužniku jer mu pruža mogućnost ispunjenja obveza i nastavak poslovanja. Pregovori između dužnika i vjerovnika moraju biti vođeni u dobroj vjeri te moraju biti spremni na uzajamna popuštanja.

2. Jedinstven pristup, koordinacija i zastupanje interesa vjerovnika – da bi se postigao dogovor potrebno je međusobno uvažavanje interesa svih sudionika koji se žele ostvariti, ako je broj vjerovnika veći, oni mogu dogovoriti jedinstven pristup prema dužniku kroz jednu osobu ili skupinu osoba koja će voditi pregovore s dužnikom. Isto tako, za vrijeme pregovora, osoba ili skupina koja predstavlja vjerovnike treba se pobrinuti da svi vjerovnici dobiju od dužnika sve potrebne informacije kako bi svi bili učinkovito zastupljeni i kako bi interesi svih strana bili zaštićeni.

3. Moratorij – kada se dužnik nađe u financijskim poteškoćama potrebna je spremnost svih vjerovnika na restrukturiranje duga dužnika. Potreba restrukturiranja nastaje kada jedan od vjerovnika uoči da poslovanje dužnika nadilazi povremena pogoršanja i ugrožava njegov opstanak, a vjerovnici također mogu odobriti dužniku moratorij (ograničeno vrijeme dovoljno za prikupljanje i analizu informacija o dužniku te za pripremu i procjenu plana restrukturiranje duga) za koji se predlaže pisani oblik.

4. Transparentnost i dostupnost informacija – dužnik mora svim vjerovnicima, osobito osobama koje predstavljaju vjerovnike osigurati pristup svim informacijama u vezi svog poslovanja, imovine i obveza. Od dužnika se očekuje omogućavanje neograničenog i slobodnog pristupa navedenim podacima zbog procjene dužnikove ponude restrukturiranja.

5. Povjerljivost informacija – od dužnika, ali i od svih vjerovnika očekuje se da tijekom cijelog postupka s dobivenim i raspoloživim informacijama postupaju u dobroj vjeri, a iste moraju tretirati kao strogo povjerljive.

6. Pravo na prvenstveno namirenje novih sredstava -  tijekom moratorija ili restrukturiranja duga dužniku će najčešće biti potrebna dodatna financijska sredstva, stoga dužnik mora obavijestiti svoje vjerovnike o namjeri i načinu pribavljanja istih, a mogu se osigurati i od postojećih vjerovnika.

7. Plan restrukturiranja duga – kako bi se riješili dužnikovi financijski problemi potrebno je pripremiti plan restrukturiranja duga, koji se temelji na poslovnom planu i sadrži podatke o koracima koje bi pojedini sudionik trebao poduzeti. Plan se temelji na razumnim i ostvarivim procjenama koje ukazuju na sposobnost dužnika da će nastavkom poslovanja, nakon sklapanja sporazuma, izaći iz financijskih poteškoća i nastaviti s poslovanjem. S planom se moraju suglasiti svi vjerovnici, a može sadržati: 1. financijska izvješća, procjenu novčanog tijeka, 2. izvor kapitala, načine financiranja, 3. način i rokove ispunjenja obveza, 4. raspolaganje imovinom, 5. otpust cijelog ili dijela duga, 6. zasnivanje novog založnog prava ili odricanje od postojećeg, 7. davanje dodatnih sredstava osiguranja od strane dužnika ili trećih osoba, 8. sklapanje ugovora o kreditu ili zajmu, 9. kako će predložene izmjene utjecati na prava vjerovnika, 10. najznačajnije promjene u budućem poslovanju dužnika te 11. druge mjere značajne za provedbu plana restrukturiranja duga.

8. Podrška vjerovnika poslovnom oporavku – u razdoblju prvog dana moratorija i dana sklapanja sporazuma o restrukturiranju duga dužnik i svi vjerovnici moraju se obvezati da se njihov odnos neće mijenjati kako bi odnosi ostali što prirodniji načinu na koji su nastali.

Uzimajući u obzir navedenu Smjernicu i načela na kojima je smjernica građena te osobito naglašenu kooperaciju vjerovnika i dužnika, razumni plan o restrukturiranju je nesporno dobar način izbjegavanja nelagodnosti stečaja, vraćanja poduzetnika na pravi put i učvršćivanja odnosa vjerovnika i dužnika. Restrukturiranje kao takvo potiče pravovremenu reakciju, efektivnost, a posebice ekonomičnost.

Revizija sudskog postupka vrsta je izvanrednog pravnog lijeka koji se podnosi Vrhovnom sudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Prema Ustavu Republike Hrvatske osnovna zadaća mu je da osigura jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Revizijski sud je uvijek Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Revizija sudskog postupka pravni je institut detaljno uređen Zakonom o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine došlo je do promjena u uređenju revizijskog postupka te je revizija po dopuštenju Vrhovnog suda postala temeljni tip revizije u parničnom postupku. Nove se odredbe o reviziji primjenjuju na sve postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon 1. rujna 2019. Novi je revizijski postupak, odnosno revizija sudskog postupka, uređena tako da je stranka najprije obvezna podnijeti Vrhovnom sudu prijedlog za dopuštanje revizije u roku od 30 dana od  dostave drugostupanjske presude, pa tek ako Vrhovni sud ocjeni da je u prijedlogu navedeno pravno pitanje važno za odluku u sporu, ali i za osiguranje jedinstvenosti u primjeni prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, stranka će biti ovlaštena podnijeti reviziju. Novelom ZPP-a iz 2022. napuštaju se rješenja o prijašnjoj tzv. ex lege reviziji koja je bila dopuštena u određenim sporovima te koja se podnosila izravno, bez prethodnog dopuštenja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Prema pravilima sadržanim u Noveli ZPP-a iz 2022. godine revizijski postupak se uvijek pokreće prijedlogom za dopuštenje revizije. U revizijskom se postupku, dakle, podnose dva podneska – prijedlog za dopuštenje revizije i revizija. Konkretno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

KADA VRHOVNI SUD DOPUŠTA PODNOŠENJE REVIZIJE?

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku (čl. 385.a ZPP). Ako Vrhovni sud ocijeni da u prijedlogu nije riječ o takvu pitanju, stranka neće biti ovlaštena podnijeti reviziju.

PRIJEDLOG ZA DOPUŠTENJE REVIZIJE

Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi se prvostupanjskom sudu koji je donio presudu, nakon čega taj sud ispituje je li prijedlog za dopuštenje revizije pravodoban, potpun i dopušten. Prijedlog za dopuštenje revizije, uz podatke koje mora imati svaki podnesak prema članku 106. ZPP, prijedlog treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi

2) određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg stranka predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije

3) određeno izložene razloge zbog kojih stranka smatra da pravno pitanje iz točke 2. važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi 

4) potpis podnositelja prijedloga 

Prijedlog za dopuštenje revizije u pravilu je ovlašten podnijeti samo odvjetnik, a iznimno, prijedlog su ovlašteni podnijeti i stranka ili njezin opunomoćenik koji nije odvjetnik, ali samo ako imaju položen pravosudni ispit. Važno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije mora biti jasno, nedvojbeno i određeno naznačeno. Također treba navesti i kako su na postavljeno pitanje odgovorili niži sudovi.  U slučaju da se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije u kojem podnositelj tvrdi da su niži sudovi povrijedili neko njegovo temeljno ljudsko pravo, takav prijedlog više je nalik sadržaju ustavne tužbe. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti. O dopuštenosti revizije odlučuje tročlano vijeće Vrhovnog suda. U rješenju kojim se dopušta revizija revizijski sud navodi u kojem dijelu i u odnosu na koje određeno pravno pitanje, ako ih je u prijedlogu postavljeno više, dopušta podnošenje revizije (čl. 387. st. 6. ZPP). Revizijski sud će odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji ima formalne nedostatke kao i onaj koji, ne sadržava pitanje važno za odluku u sporu ili za samu funkciju revizije. Žalba protiv rješenja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije nije dopuštena.

REVIZIJA

Revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o dopuštenosti revizije. Stranke su ovlaštene podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude samo ako ju je prethodno u povodu prijedloga za dopuštenje revizije dopustio Vrhovni sud (čl. 382. st. 1. ZPP).

Revizija, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi,

2) određeno naznačeno važno pravno pitanje ili temeljno ljudsko pravo zbog kojeg je dopuštena uz oznaku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je revizija dopuštena,

3) jasno određene razloge zbog kojih stranka smatra da je revizija osnovana uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka (čl. 389.d ZPP).

Kao i u prijedlogu za dopuštenje revizije, reviziju  podnosi odvjetnik, stranka ili njezin opunomoćenik koji imaju položen pravosudni ispit. Potrebno je priložiti i dokaz da podnositelj ima položen pravosudni ispit. Podnositelj bi u reviziji trebao naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena i argumentirati pravna stajališta u vezi s odgovorom na to pitanje te pokušati uvjeriti Vrhovni sud da odgovor na pravno pitanje koje je iznio u reviziji prihvati. U povodu revizije Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojemu je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacit će nedopuštenu, nepravodobnu i nepotpunu reviziju ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. Odbacit će i reviziju koja uopće ne sadrži razloge podnošenja ako je smatra neosnovanom. 

Ako reviziju smatra osnovanom, Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačit će pobijanu presudu ili, ovisno o razlogu osnovanosti revizije, ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje ili ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te odbaciti tužbu.

Vlasništvo se kao temeljno pravo jamči Ustavom Republike Hrvatske. Ipak, postoje određena ograničenja. Osim dužnosti pridonošenja općem dobru, pravo vlasništva se može oduzeti ili ograničiti uz naknadu tržišne vrijednosti. Jedna od vrsta ograničenje jest i izvlaštenje. Mnogi se građani zateknu u postupku izvlaštenja ne znajući koja su njihova prava i kako mogu utjecati na to da se izvlaštenje provede u njihovom najboljem interesu. Jednostavno rečeno, izvlaštenje je institut kojim se temeljem upravnog akta ili zakona ograničava ili oduzima imovinsko pravo, uz naknadu tržišne vrijednosti premeta izvlaštenja – nekretnine. 

Postupak izvlaštenja uređen je Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade (NN 74/14, 69/17, 98/19; u daljnjem tekstu: ZION). Nekretnina se može izvlastiti, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, kada je to potrebno radi izgradnje građevine ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske, kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti izvlaštenje, u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način (čl. 2. st. 1. ZION). Dakle, do izvlaštenja će doći tek kada se utvrdi određeni javni interes, odnosno interes Republike Hrvatske koji je pretežniji u odnosu na pravo vlasništva pojedinca. Conditio sine qua non jest naknada koju će prijašnji vlasnik dobiti za izvlaštenu nekretninu. Nekretnina se može izvlastiti radi izgradnje građevine ili izvođenja radova gospodarske infrastrukture, groblja i drugih objekata komunalne infrastrukture, zdravstvenih, prosvjetnih, kulturnih i sportskih građevina, industrijskih, energetskih, vodnogospodarskih, prometnih i objekata elektroničkih komunikacija, građevina za potrebe hrvatskog pravosuđa, vojske i policije te istraživanja i eksploatacije rudnog i drugog blaga (čl. 2. st. 2. ZION).

JAVNI INTERES

Nekretnina se može izvlastiti nakon što je na način propisan ovim Zakonom utvrđen interes Republike Hrvatske za izgradnju građevina ili izvođenje radova (čl. 9. st. 1. ZION). Odluku da je izgradnja građevine li izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog korisnika izvlaštenja (čl. 13. st. 1. ZION). Smatra se da je interes Republike Hrvatske utvrđen ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja građevine ili izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske (čl. 13. st. 2. ZION). Drugim riječima, kako bi se određena nekretnina mogla izvlastiti, potrebno je najprije utvrditi interes Republike Hrvatske, odnosno pronaći potrebno ovlaštenje u određenom zakonu. Primjerice, Zakonom o cestama je propisano da je građenje, rekonstrukcija i održavanje javnih cesta u interesu Republike Hrvatske (čl. 36. st. 1. Zakona o cestama NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22). U slučaju da se nekretnina želi izvlastiti radi rekonstrukcije neke javne ceste, nije potrebno čekati odluku Vlade Republike Hrvatske, već se samo pozvati na mjerodavnu odredbu zakona. 

Izvlaštenje se može provesti u korist fizičke ili pravne osobe (korisnik izvlaštenja) (čl. 3. ZION). Izvlaštenjem korisnik izvlaštenja stječe pravo koristiti nekretninu u svrhu radi koje je izvlaštenje provedeno (čl. 4. ZION). Izvlaštenjem nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja (potpuno izvlaštenje) (čl. 5. st. 1. ZION). Potpunim izvlaštenjem prestaju pravo vlasništva prijašnjem vlasništva i druga prava na toj nekretnini (čl. 5. st. 2. ZION). Nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini ustanovljenjem zakupa ili ustanovljenjem dužnosti (čl. 6. ZION). Zakup se može ustanoviti samo ako će se zemljište, s obzirom na svrhu za koju se zakup predlaže, koristiti ograničeno vrijeme, a najviše do pet godina u svrhu istraživanja rudnog i drugog blaga, korištenja kamenoloma, vađenja gline, pijeska i šljunka i slično (čl. 7. st. 1. ZION). Ako se korištenjem zemljišta na temelju zakupa uništi kultura zemljišta tako da se ono ne može koristiti na dosadašnji način, vlasnik može zahtijevati da se provede potpuno izvlaštenje (čl. 7. st. 2. ZION). Zahtjev se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana prestanka zakupa (čl. 7. st. 3. ZION). Kod potpunog izvlaštenja u potpunosti prestaje pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika nekretnine dok je kod nepotpunog ono ograničeno. Razlikovanje između potpunog i nepotpunog izvlaštenja bit će od direktnog utjecaja na mogućnosti prijašnjeg vlasnika vezano uz naknadu za izvlaštenu nekretninu. 

U tijeku postupka izvlaštenja, korisnik izvlaštenja treba najprije ishoditi utvrđenje interesa Republike Hrvatske, zatim ishoditi osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnina te finalno prijedlog za izvlaštenje o kojem odlučuje Ministarstvo rješenjem. Također, korisnik izvlaštenja je dužan prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje pokušati s prijašnjim vlasnikom nekretnine riješiti pitanje vlasništva, odnosno pokušati je kupiti, zakupiti ili ustanoviti pravo služnosti radi obavljanja radova. Važno je naglasiti da je zakonom propisano da troškove postupka snosi korisnik izvlaštenja tako da voditelj postupka izvlaštenja neće obvezati prijašnjeg vlasnika na snošenje troškova postupka, osim u slučaju da prijašnji vlasnik odluči izjaviti žalbu na doneseno rješenje o izvlaštenju koja kasnije ne bude usvojena.

OSTVARENJE NAJBOLJEG INTERESA PRIJAŠNJEG VLASNIKA

Naknada za izvlaštenu nekretninu ključan je dio postupka izvlaštenja. Korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine mogu do donošenja rješenja o izvlaštenju sklopiti  nagodbu o obliku i visini naknade te o roku do kojeg je korisnik izvlaštenja dužan ispuniti obvezu u vezi s naknadom (čl. 39. st. 1. ZION). Za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada novčana naknada  u visini tržišne vrijednosti nekretnine (čl. 11. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za izvlaštenu nekretninu može biti i odgovarajuća druga nekretnina čija tržišna vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, uz propisane uvjete (čl. 11. st. 2. ZION). Vrijednost nekretnine za koju se predlaže izvlaštenje izražava se u novcu na temelju procjembenog elaborata stalnog sudskog vještaka za procjenu nekretnina ili stalnog sudskog procjenitelja, izrađenog primjenom zakona kojim je uređena procjena vrijednosti nekretnina, kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade tog elaborata (čl. 25. st. 2. ZION). Sudski će vještaci izraditi procjembeni elaborat primjenom Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, a na temelju tog elaborata će se izraziti naknada u novcu kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade elaborata. 

Naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju ili u vrijeme sklapanja nagodbe prema ovom Zakonu, uzimanjem u obzir uporabnog svojstva nekretnine koju je imala prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (čl. 46. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine čija vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu, kojom se prijašnjem vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti životni uvjeti i uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu, kada korisnik izvlaštenja s takvom nekretninom raspolaže (čl. 46. st. 2. ZION). 

U postupku izvlaštenja Ministarstvo odnosno nadležno tijelo obavlja očevid, provodi usmenu raspravu i izvodi dokaze radi utvrđivanja svih bitnih činjenica i okolnosti potrebnih za određivanje naknade za izvlaštenu nekretninu (čl. 35. ZION). U postupku stranci se mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari (čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, NN47/09, 110/21). 

Slijedom navedenog, upravno tijelo koje odlučuje u postupku izvlaštenja može, iznimno, kao naknadu za izvlaštenu nekretninu odrediti davanje u vlasništvo drugu nekretninu koja po vrijednosti i lokaciji odgovara prethodnoj. Također, prijašnji vlasnik nekretnine ima pravo u tijeku postupka pred Ministarstvom, odnosno nadležnim upravnim tijelom izjasniti se o svojoj želji i naglasiti da ima pravo tražiti da upravno tijelo kao naknadu za izvlaštenje odredi davanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine ili tražiti da se kao naknada isplati iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. U slučaju da se radi o nepotpunom izvlaštenju, prijašnji vlasnik neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine, već samo novčanu naknadu. Također, sukladno već navedenom, prijašnji vlasnik ima pravo s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu.

Za ustanovljenje služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je zbog ustanovljenja služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine (čl. 51. st. 1. ZION). Za ustanovljenje zakupa naknada se određuje u visini zakupnine koja se postiže na tržištu (čl. 52. st. 1. ZION). Slijedom navedenog, ako se radi o nepotpunom izvlaštenju, dakle o ograničavanju prava vlasništva (ustanovljenjem zakupa ili služnosti), naknada za izvlaštenu nekretninu odredit će se u novcu na način opisan u prethodnom paragrafu (ovisno radi li se o ustanovljenju služnosti ili zakupa). U slučaju nepotpunog izvlaštenja prijašnji vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine kao naknadu za izvlaštenu nekretninu.

Zaključno, kako bi utjecala na to da se izvlaštenje provede u njezinom najboljem interesu, osoba čija se nekretnina izvlašćuje može s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu ili se pred upravnim tijelom koje provodi postupak izjasniti o želji da kao naknadu dobije u vlasništvo drugu odgovarajuću nekretninu ili upozoriti na određivanje novčane naknade koja odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. 

Prema Zakonu o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora je opća obveza koja ne ovisi o vrsti spora već o strankama u sporu. Zahtjev ujedno predstavlja i mogućnost rješenja spora izvan suda. Osim toga, Zakon o parničnom postupku propisuje da će se navedena odredba jednako primjenjivat i onda kada Republika Hrvatska namjerava tužiti osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj. 

Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba, odnosno određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, oznaku suda, ime, prebivalište, odnosno boravište, osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi zahtjev, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Zahtjev stranke može se odnositi na novčani iznos primjerice naknada štete, razni obveznopravni odnosi i slično, ali se može odnositi i na predaju stvari, utvrđenje prava vlasništva i drugo. 

Sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu, (NN 67/18, 21/22) državno odvjetništvo će po zaprimanju zahtjeva za mirno rješenje spora provjeriti je li zahtjev podnesen nadležnom državnom odvjetništvu, je li pravilno sastavljen i sadrži li sve što mora sadržavati tužba. U tom smjeru, državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. Nakon prikupljene cjelokupne dokumentacije, relevantnih činjenica i dokaza, nadležno državno odvjetništvo odlučuje o osnovanosti zahtjeva.

Ukoliko je zahtjev neosnovan, stranka će se izvijestiti da nema mogućnosti mirnog rješenja spora i da sva svoja prava može ostvarivati tužbom kod nadležnog suda. S druge strane, ukoliko je zahtjev za mirno rješenje spora u osnovi opravdan, o tome će se izvijestiti stranka te će se predložiti određeni iznos naknade štete u novcu (ako se radi o novčanom zahtjevu) za koji se predlaže sklopiti nagodba s podnositeljem zahtjeva. U odnosu na visinu naknade štete može se po potrebi provesti relevantno vještačenje. Ukoliko podnositelj zahtjeva prihvati prijedlog za sklapanje nagodbe, isti će biti obaviješten o danu sklapanja i potpisivanja nagodbe koja ima značaj ovršne isprave.

Nakon sklapanja nagodbe ista se dostavlja nadležnom državnom tijelu na provedbu, odnosno isplatu, uz upozorenje da je potrebno iznos platiti u roku određenom u nagodbi. S druge strane, ako se nagodba ne odnosi na određeno državno tijelo, provedba isplate povjeriti će se Ministarstvu financija Republike Hrvatske. Iz temeljnog pravila Zakona o parničnom postupku proizlazi da ukoliko zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske  nadležnom sudu.

Međutim, ukoliko je zaprimljena tužba protiv Republike Hrvatske za koju ne postoji zahtjev za mirno rješenje spora, a niti je u tužbi to tužitelj dokazao, odnosno tužba je podnesena prije isteka roka za donošenje odluke o zahtjevu, sud će tužbu odbaciti. Ako unatoč tome što nije podnesen taj zahtjev, a morao je biti podnesen, sud ne odbaci tužbu, time čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja postoji jer nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog rješavanja spora.

Uvidom u sudsku praksu, osim u parničnim postupcima i u upravnom sporu se primjenjuje navedena odredba Zakona o parničnom postupku. U upravnom sporu primjenjuje se odredba Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da ukoliko stranka podnosi tužbu protiv Republike Hrvatske da je ista dužna prethodno obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. (sentenca Županijskog suda u Varaždinu, Gž. 190/09-6 od 28. svibnja 2009. godine).  

Uvođenjem odredbe o mirnom rješenju spora u Zakon o parničnom postupku, nesporno je da je smanjen broj parničnih postupaka u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska što proizlazi iz DORH-ovih izvješća. U razdoblju od 2006. do 2015. ukupno bilo 89.892 zahtjeva za mirno rješenje spora (zahtjeva RH i zahtjeva prema njoj), a sklopljeno je ukupno 13.629 izvansudskih nagodbi što čini 15,16 %.

Povijesno gledajući, institut posvojenja se javlja još u starom vijeku, a za hrvatsko obiteljsko pravo važno je razdoblje nakon 2000. godine kada su postupno doneseni zakoni kojima su usvojeni brojni noviteti u odnosu na ranije zakone. Institut udomiteljstva javlja se nešto kasnije, a njegov razvoj pratimo od 1902. godine kada je donesen Zakon o prisilnom uzgoju nedoraslih koji uređuje pitanja djece i mladih s problemima u razvoju. Danas su ti instituti uređeni Zakonom o udomiteljstvu (NN 115/18, 18/22, dalje u tekstu: ZU) i Obiteljskim zakonom (NN 103/15, 98/19, 47/20, dalje u tekstu: ObZ).

Udomiteljstvo je oblik pružanja socijalne usluge smještaja korisniku koji se realizira povjeravanjem korisnika posebno odabranoj i motiviranoj udomiteljskoj obitelji ili udomitelju koji živi sam s ciljem osiguranja skrbi u pozitivnom i poticajnom obiteljskom okruženju. Korisnikom se smatra dijete, mlađa punoljetna osoba do završetka redovnog školovanja ili najduže godinu dana nakon završetka redovnog školovanja u slučaju da se ne može zaposliti, a najduže do 26. godine života ili odrasla osoba kojoj je priznato pravo na socijalnu uslugu smještaja i upisana je u Registar smještenih korisnika. S druge strane, posvojenje predstavlja oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez roditeljske skrbi kojim se zasniva trajni odnos između roditelja i djece. Oba instituta polaze od načela najboljeg interesa korisnika te ravnopravnosti, odnosno zabrane diskriminacije. Do njihova zasnivanja dolazi ako je to u skladu s dobrobiti djeteta te se u svezi s time procjenjuju i osobine posvojitelja, odnosno udomitelja. Prilikom zasnivanja, osobito će se voditi računa o nerazdvajanju braće i sestara ako je to moguće i u skladu s dobrobiti djeteta.

Udomitelja se ponajprije bira iz kruga obiteljskih srodnika ili osoba bliskih djetetu u mjestu njegova prebivališta, ako je to u skladu s njegovom dobrobiti. Usluga smještaja se najčešće priznaje u mjestu prebivališta korisnika radi održavanja obiteljskih i drugih socijalnih veza, osim ako to nije u njegovu interesu ili na tom području nema udomiteljskih obitelji. Suprotno tome, kod posvojenja vrijedi zabrana posvajanja krvnog srodnika u ravnoj lozi, brata, odnosno sestre, kao i zabrana posvojenja štićenika od strane skrbnika sve dok ga centar ne razriješi dužnosti.

Za obavljanje udomiteljstva moraju biti ispunjeni određeni uvjeti na strani udomitelja. Udomitelj mora biti punoljetna fizička osoba s poslovnom sposobnošću, mora imati hrvatsko državljanstvo, prebivalište i živjeti u Republici Hrvatskoj, osoba mlađa od 60 godina, osim ako nastavlja obavljati udomiteljstvo ili ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, ima završeno najmanje srednjoškolsko obrazovanje i ako je završila osposobljavanje za udomitelja, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, nema zapreka, ima propisane stambene uvjete te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako udomiteljstvo obavlja kao samac. Osoba koja podnosi zahtjev za obavljanje udomiteljstva ili član njezine obitelji s kojim živi u zajedničkom kućanstvu mora ostvarivati vlastita sredstva za uzdržavanje u iznosu većem od 70% od iznosa visine zajamčene minimalne naknade za samca ili kućanstvo, utvrđene Zakonom o socijalnoj skrbi, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik ili kao zanimanje. 

Određeni uvjeti moraju postojati i u slučaju zasnivanja posvojenja. Posvojitelj može biti osoba koja je navršila najmanje 21 godinu života, s time da dobna razlika između posvojenika i posvojitelja mora biti najmanje 18 godina. Navedena dobna razlika primjenjuje se i kod zasnivanja udomiteljstva, s time da ako je udomitelj navršio 65 godina života, novim korisnicima se ne može priznavati pravo na smještaj kod istog, osim ako je udomitelj srodnik. Nadalje, u određenim slučajevima posvojitelj može biti i osoba mlađa od 21 godine, ali dakako poštujući dobnu razliku od 18 godina. Također, posvojiti mogu bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni, odnosno izvanbračni drug uz pristanak drugog bračnog, odnosno izvanbračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici. Posvojitelj može biti hrvatski državljanin, a iznimno strani državljanin ako je to u najboljem interesu djeteta.

Posvojenje se ne može zasnovati u slučaju postojanja određenih zapreka na strani posvojitelja, odnosno osoba u tim slučajevima ne može ni biti posvojitelj, a to su sljedeći: lišenje poslovne sposobnosti, lišenje prava na roditeljsku skrb te dosadašnje ponašanje i osobine koje upućuju na to da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb o djetetu. Za zasnivanje posvojenja potreban je pristanak roditelja, a u određenim slučajevima može ga zamijeniti odluka suda te pristanak djeteta koje je navršilo 12 godina. Dijete mlađe od 12 godina može izraziti svoje mišljenje glede posvojenja koje se uzima u obzir, a daje se bez prisutnosti roditelja i posvojitelja. Međutim, pristanak nije potreban ako je roditelj umro, nestao ili nepoznat te lišen prava na roditeljsku skrb. U tom slučaju bit će potreban pristanak djetetova skrbnika. Roditelji, također mogu opozvati pristanak za posvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika o pristanku za posvojenje, a dijete s navršenih 12 godina sve do pravomoćnosti rješenja o posvojenju, za razliku od skrbnika koji ne može opozvati pristanak.

Isto tako, postojanje određenih okolnosti na strani udomitelja ili članova obitelji s kojima živi, mogu predstavljati zapreke za obavljanje udomiteljstva. Zapreke uključuju obiteljske situacije čiji su odnosi poremećeni, bolest ili stanje kojem bi bili ugroženi interesi korisnika te društveno neprihvatljivo ponašanje udomitelja. Pod društveno neprihvatljivim ponašanjem se podrazumijeva pravomoćnu osuđenost za neka kaznena djela (članak 18. stavak 2. alineja 1. ZU), izrečene prekršajnopravne sankcije za nasilje u obitelji, vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka u navedenim slučajevima, različiti oblici ovisnosti te izrečene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta u protekle tri godine prije podnošenja zahtjeva za obavljanje udomiteljstva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.

Sukladno Zakonu o udomiteljstvu, razlikuju se tri vrste udomiteljstva: tradicionalno, srodničko te udomiteljstvo kao zanimanje koje može biti standardno udomiteljstvo i specijalizirano udomiteljstvo za djecu. Tradicionalno udomiteljstvo obavlja udomiteljska obitelj čiji predstavnik ispunjava uvjete za obavljanje udomiteljstva te ima pravo na opskrbninu i naknadu za rad, a sredstva se osiguravaju u državnom proračunu Republike Hrvatske. Opskrbnina je novčana naknada namijenjena podmirivanju troškova života korisnika čiji se iznos utvrđuje ovisno o dobi i zdravstvenom stanju korisnika i razmjeran je trajanju i opsegu usluge smještaja kod udomitelja. Srodničko udomiteljstvo obavlja se ako centar za socijalnu skrb (dalje u tekstu centar) utvrdi da je to u interesu korisnika te ako je srodnik punoljetna osoba, poslovno sposoban, hrvatski državljanin, ima prebivalište i živi u Republici Hrvatskoj, na njegovoj strani nema zapreka te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako obavlja udomiteljstvo kao samac. Takvu vrstu udomiteljstva mogu obavljati: baka, djed, stric, teta, ujak, braća ili polubraća, sestre ili polusestre, unuci te njihovi bračni ili izvanbračni drugovi. Iznimno, udomitelji mogu biti i drugi srodnici ako centar procijeni da je to u najboljem interesu korisnika. Također, udomitelji imaju pravo i na opskrbninu. Udomiteljstvo kao zanimanje može obavljati osoba koja ispunjava posebne uvjete za obavljanje standardnog udomiteljstva kao zanimanja ili specijaliziranog udomiteljstva za djecu kao zanimanja. Udomitelj će i u ovom slučaju imati pravo na opskrbninu i naknadu za rad uz dodatna prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti kao zaposlena osoba u skladu s posebnim propisima. Standardno udomiteljstvo može obavljati tradicionalni ili specijalizirani udomitelj koji nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu registriranu djelatnost obrta ili slobodnog zanimanja, ako je najmanje 6 mjeseci pružao uslugu kao tradicionalni udomitelj, ako pruža usluga za najmanje troje djece ili četvero odraslih korisnika istodobno, ima prebivalište na području jedinice područne samouprave, odnosno Grada Zagreba za koje je utvrđena potreba za obavljanjem udomiteljstva kao zanimanja te je izabran od strane Povjerenstva za izbor udomitelja za obavljanje udomiteljstva kao zanimanja. S druge strane, za obavljanje specijaliziranog udomiteljstva za djecu, uz zadovoljenje općih uvjeta te djelomično uvjeta postavljenih za standardno udomiteljstvo glede radnog odnosa, mjesta prebivališta na kojem je utvrđena potreba obavljanja udomiteljstva i izbora od strane Povjerenstva, osoba mora imati završen određen stupanj obrazovanja i radnog iskustva te posebna znanja i vještine u skladu s individualnim potrebama djeteta ili mlađe punoljetne osobe kojoj pruža uslugu smještaja. Specijalizirano udomiteljstvo za djecu podrazumijeva pružanje usluge smještaja i skrbi djeci s problemima u ponašanju kojem je određena mjera povjeravanja udomiteljskoj obitelji, djeci i mlađoj punoljetnoj osobi s problemima u ponašanju kojemu je izrečena odgojna mjera te teško bolesnom djetetu ili mlađoj punoljetnoj osobi kao i onima kojima je utvrđen određen stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti, odnosno invaliditeta.

Važnu ulogu u postupku zasnivanja posvojenja i udomiteljstva ima centar. Također, centar provodi procjenu podobnosti i prikladnosti za posvojenje, odnosno izabire udomitelja isključivo prema potrebama korisnika te pruža pomoć i potporu nakon zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva. Prije pokretanja postupka za zasnivanje posvojenja, osobe koje žele posvojiti podnose pisanu prijavu namjere posvojenja i zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti centru za socijalnu skrb nadležnom prema mjestu njihova prebivališta, odnosno boravišta. Centar ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja, nakon čega, ako utvrdi da jesu, upućuje ih na obvezu sudjelovanja u programu stručne pomoći za posvojenje. Nakon toga, centar daje mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje i to u roku od 6 mjeseci od zaprimanja pisane prijave i zahtjeva. Nakon pozitivnog mišljenja o podobnosti i prikladnosti, potencijalni posvojitelji se upisuju u registar potencijalnih posvojitelja. Centar će upoznati potencijalne posvojitelje s pravom djeteta da od posvojitelja dozna da je posvojeno. Savjetuje se da se djetetu najkasnije do sedme godine života kaže da je posvojeno, a ako je dijete starije, odmah nakon zasnivanja posvojenja. Kada su svi prethodno navedeni uvjeti ispunjeni, centar nadležan prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta po službenoj dužnosti pokreće i vodi postupak zasnivanja posvojenja. Među potencijalnim posvojiteljima upisanih u registar izabire se onaj koji je najprikladniji za određeno dijete uzimajući u obzir osobine i potrebe djeteta opisane u izvješću te stručno mišljenje centra o podobnosti i prikladnosti. S time da, ako je od izrade mišljenja do pokretanja postupka proteklo više od godinu dana, preispitat će se je li došlo do promjena okolnosti. Prije donošenja rješenja o zasnivanju posvojenja, omogućit će se ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom te osigurava se stručna pomoć i potpora. Posvojenje se smatra zasnovano kada rješenje o posvojenju postane pravomoćno. Nakon zasnivanja posvojenja, centar je dužan osigurati savjetodavnu pomoć i potporu te pratiti prilagodbu djeteta u posvojiteljskoj obitelji te nakon isteka roka od 6 mjeseci od zasnivanja posvojenja o tome sastaviti izvješće. 

Uloga centra ističe se i njegovom dužnosti u pripremi korisnika, njegove i udomiteljske obitelji za smještaj korisnika, informiranju udomitelja s osobinama korisnika, njegovim dotadašnjim životom, zdravstvenim stanjem i potrebama te dužnosti dostave centru udomitelja rješenja kojim se priznaje pravo na socijalnu uslugu smještaja. Tijekom smještaja korisnika, centar korisnika prati provedbu individualnog plana promjene korisnika, prati prilike korisnika putem posjeta ili drugih primjerenih oblika komunikacije te pruža stručnu pomoć i najmanje tri mjeseca nakon prestanka smještaja, odnosno povratka u obitelj. Centar udomitelja ima glavnu ulogu u samom postupku provedbe osposobljavanja udomitelja u trajanju od 40 sati, utvrđivanju motivacije i provedbe izbora udomitelja, organiziranju godišnje edukacije udomitelja, pružanju stručne pomoći udomitelju te procjene potreba korisnika i izbora i pripremi udomitelja. Centar udomitelja donosi i rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, kao i prestanku dozvole za obavljanje udomiteljstva.

Do prestanka udomiteljstva dolazi u slučaju smrti udomitelja, na njegov zahtjev, istekom roka na koji je izdano rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, a udomitelj nije podnio zahtjev za donošenje rješenja o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, prestankom postojanja nekog od uvjeta za obavljanje udomiteljstva, ako udomitelj obavlja udomiteljstvo protivno interesu korisnika, ako ne ispunjava obveze ili ako bez opravdanog razloga ne primi na smještaj korisnika kojeg mu je uputio centar, a suglasio se s njegovim smještajem, ako prestanke potreba za smještajem korisnika u srodničku udomiteljsku obitelj, a ta obitelj obavlja samo srodničko udomiteljstvo te rješenjem inspektora ili višeg inspektora socijalne skrbi o zabrani obavljanja udomiteljstva. S druge strane, posvojenjem nastaje neraskidiv odnos srodstva i prava i dužnosti koja iz toga proizlaze. Posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb, a posvojenik i njegovi potomci stječu pravo nasljeđivanja posvojitelja, njegovih krvnih srodnika i srodnika po posvojenju.

Naizgled slična, navedena dva instituta, imaju značajne razlike. Polazeći od zakonskih propisa, institut udomiteljstva je uređen zasebnim zakonom, dok je institut posvojenja uređen u sklopu ObZ-a. Oba zakona detaljno uređuju institute propisujući različite uvjete koji se moraju prethodno ispuniti kako bi se postupak zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva mogao pokrenuti te zapreke njegovu pokretanju. ZU propisuje mogućnost zasnivanja tri vrste udomiteljstva, što nije slučaj kod posvojenja. Međutim, kao zajednička značajka javlja se uloga centra. Centar ima određene dužnosti prije, tijekom i nakon zasnivanja posvojenja i udomiteljstva. Također, sve navedeno sam proces posvojenja, odnosno udomiteljstva čini izrazito dugotrajnim, ostavljajući njihove korisnike bez odgovarajuće skrbi.

U praksi se često događa situacija kada upisani vlasnik u zemljišnoj knjizi nije osoba koja je u tom trenutku zbiljski vlasnik nekretnine. Pravno stanje nekretnine u zemljišnoj knjizi može biti različito od izvanknjižnog, stvarnog stanja kad je u zemljišnoj knjizi kao nositelj knjižnog prava upisana osoba koja to nije, odnosno tada će stanje u zemljišnoj knjizi biti neistinito. Razlozi za nepodudaranje upisanog stanja u zemljišnoj knjizi sa stvarnim stanjem su brojni te se najčešće svode na zanemarivanje zemljišnih knjiga u prošlosti te pretvorbu društvenog vlasništva u privatno. Međutim, razlozi za takvo stanje često mogu biti i privatnopravne prirode. Primjerice, moguće je da je rješenjem o nasljeđivanju, nekretnina koja se nasljeđuje utvrđena kao izvanknjižno vlasništvo, odnosno da ostavitelj prije smrti nije bio upisan kao vlasnik u zemljišne knjige. Kako je Zakonom o zemljišnim knjigama (NN 63/19; u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (u daljnjem tekstu: knjižni prednik) (čl. 45. ZZK), postavlja se pitanje na koji način se izvanknjižni vlasnik može upisati u zemljišne knjige.

Osoba koja smatra da je zbiljski vlasnik nekretnine, premda je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisan netko drugi, ima pravo pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

POJEDINAČNI ISPRAVNI POSTUPAK

Svrha je pojedinačnog ispravnog postupka da se nakon provođenja istog u zemljišnu knjigu upiše pravo koje može biti predmet zemljišnoknjižnog postupka, a koje se zbog formalnih nedostataka nije moglo do tada upisati u zemljišnu knjigu (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 45/2018-2, od dana 29. travnja 2019. godine). Zakonom o zemljišnim knjigama pojedinačni ispravni postupak definiran je kao poseban zemljišnoknjižni postupak u kojem se ispravljaju zemljišnoknjižni upisi, a provodi se kad postoji opravdani razlog. Pojedinačni ispravni postupak može se provesti glede jednog ili više zemljišnoknjižnih uložaka (čl. 208. st. 1. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak može se provesti i u odnosu na određeni suvlasnički dio upisan u jednom zemljišnoknjižnom ulošku (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 219/2019-2, od dana 25. studenog 2019. godine). Također, uknjižba prava stvarne služnosti može biti predmet pojedinačnog ispravnog postupka, posl. broj: Gž Zk 326/2017-3, od dana 16. srpnja 2018. godine).

Opravdani razlog za vođenje pojedinačnog ispravnog postupka postoji kad je nekom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i zbog čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise, a radi se o pravu koje prema odredbama ovoga Zakona može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa (čl. 208. st. 3. ZZK).  Pojedinačni ispravni postupak pokreće se na prijedlog osobe koja ima pravni interes (čl. 209. st. 1. ZZK). U prijedlogu za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka treba biti točno označeno:

a) u kojem se smislu zahtijeva ispravljanje zemljišnoknjižnog uloška, 

b) koji bi se zemljišnoknjižni upisi u tom ulošku, kako i u čiju korist trebali ispraviti,

c) činjenice na kojima se prijedlog temelji (npr. temelj stjecanja, povijest stjecanja i slično), 

d) a uz prijedlog se može podnijeti i nacrt ispravljenog zemljišnoknjižnog uloška (čl. 209. st. 2. ZZK). 

Predmetni prijedlog mora sadržavati ime i prezime, adresu i osobni identifikacijski broj osobe u čiju se korist traži ispravak upisa u zemljišnoj knjizi, ali se ne moraju navesti osobe protiv kojih se traži ispravak upisa (protustranke) (čl. 209. st. 3. ZZK). 

Prijedlogu osobe koja ima pravni interes treba priložiti isprave iz kojih proizlazi opravdanost pokretanja pojedinačnog ispravnog postupka odnosno isprave kojima se dokazuje osnovanost prijedloga (npr. isprave o prijenosu ili osnivanju knjižnih prava u korist podnositelja prijedloga koje ne ispunjavaju sve pretpostavke za valjanost tabularne isprave, izvaci iz katastra zemljišta o posjedniku nekretnine, javno ovjerovljene izjave zemljišnoknjižnog vlasnika ili njegovih nasljednika kojima se potvrđuje pravo predlagatelja i sl.) (čl. 209. st. 4. ZZK). Kad se prijedlogom osobe koja ima pravni interes predlaže upisati pravo vlasništva, prijedlogu treba priložiti i podatak o povijesti promjena u katastarskom operatu koji je u službenoj upotrebi za katastarsku česticu na kojoj se predlaže upis, osim kada je predmet postupka pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) (čl. 209. st. 5. ZZK). Dakle, predlagatelj pojedinačnog ispravnog postupka nije dužan uz prijedlog dostaviti samo javnu ili javnoovjerovljenu ispravu kojim bi učinio vjerojatnim da mu pripada zemljišnoknjižno pravo koje nije u njegovu korist upisano, već je ovlašten priložiti bilo kakvu ispravu kojom čini vjerojatnim da mu pripada to zemljišnoknjižno pravo (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk-577/16-2, od dana 05. prosinca 2016. godine). Sud će odbiti prijedlog za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka ukoliko predlagatelj ne raspolaže niti jednom ispravom koja bi upućivala na vjerojatnost da mu pripada pravo na nekretninama koje nije upisano u njegovu korist (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl broj: Gž Zk 108/2019-3, od dana 16. listopada 2019. godine).

Slijedom navedenog, ključno za pokretanje postupka jest postojanje isprava kojima se dokazuje osnovanost prijedloga za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka, a što u praksi znači da predlagatelj mora imati ispravu koja ga legitimira kao vjerojatnog vlasnika nekretnine. Takva isprava je, primjerice pravomoćno rješenje o nasljeđivanju kojim se stvarni vlasnik utvrđuje kao izvanknjižni vlasnik nekretnine, posjedovni list u kojem se stvarni vlasnik navodi kao posjednik nekretnine, ali i ugovor o kupoprodaji nekretnine ili ugovor o darovanju nekretnine koji zbog nekog nedostatka ne može biti osnova za upis uknjižbe stjecanja prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.

Međutim, kako se Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 746/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu ZV) određuje zaštita poštenih stjecatelja, osoba koja tvrdi da ima opravdani razlog morat će dokazati i da su nepoznate osobe nepošteni stjecatelji prava vlasništva. Naime, budući da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (čl. 122. st. ZV). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (čl. 122. st. 2. ZV).  Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 122. st. 3. ZV). 

Na temelju rješenja suda o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka u dijelu zemljišne knjige na koji se ispravak odnosi zabilježit će se da je otvoren pojedinačni ispravni postupak (čl. 210. st. 1. ZZK). Rješenje o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka donijet će se u roku od 30 dana od dana zaprimanja urednog prijedloga (čl. 210. st. 4. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak podijeljen je u dva dijela i to na postupak otvaranja pojedinačnog ispravnog postupka i ispravni postupak u kojem se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 191. do 197. Zakona zemljišnim knjigama (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 561/2018-2, od dana 25. siječnja 2019. godine). Postupak po donošenju rješenja o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka jednostavan je i sastoji se u pravilu od jednog sudskog ročišta koje se provodi kao očevid na nekretnini koja je predmetom postupka, prilikom kojeg se predmetna nekretnina razgledava te se saslušavaju svjedoci. Ako sud zaključi da je predlagatelj stvarni vlasnik nekretnine, donosi rješenje kojim se provodi ispravak upisa u zemljišnoknjižnom ulošku na način da se predlagatelj upisuje kao vlasnik nekretnine 

PARNIČNI POSTUPAK

Ako stvarni vlasnik nekretnine ne bi uspio ostvariti željeni ishod u pojedinačnom ispravnom postupku, svoje pravo može ostvariti u parnici pred sudom. Dakle, iako neka osoba nije nositelj knjižnog prava, svejedno je vlasnik, a vlasniku pripadaju sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva. Jedno od njih je i zahtjev za prestanak uznemiravanja čije pravo stječe vlasnik kada treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari (čl. 167. st. 1. ZV). Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo, on mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 3. ZV). 

Primjerice, osoba koja je stvarni vlasnik, ali nije upisana kao vlasnik  u zemljišne knjige može biti onemogućena u svojoj namjeri da proda nekretninu. Kako se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja (čl. 119. st. 1. ZV), a upis je moguć samo protiv knjižnog prednika (čl. 45. ZZK), isto se može smatrati uznemiravanjem u izvršavanju vlasničkih ovlasti izvanknjižnog vlasnika. Tada bi izvanknjižni vlasnik imao pravo na pokretanje parničnog postupka kojim bi zahtijevao prestanak uznemiravanja njegovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. 

U javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba ubrajaju se, između ostalog, odluke suda ili drugoga nadležnog tijela odnosno pred njima sklopljene nagodbe koje se prema propisima o ovrsi smatraju ovršnim ispravama ili koje se prema propisima o upravnom postupku smatraju izvršnim rješenjima prikladnim za upis prava u zemljišnu knjigu, ako sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koje se odnosi upis (čl. 60. st. 1. t. b. ZZK). Slijedom navedenog, odluka suda kojom je dokazano pravo vlasništva izvanknjižnog vlasnika temelj je za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom pogledu, u daljnjem postupanju treba slijediti pravila uknjižbe.

Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV), služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. ZV). Služnosti su ograničenja prava vlasništva te razlikujemo stvarne služnosti koje dijelimo na poljske (služnosti na zemljištu) i kućne (služnosti na građevinama) te osobne služnosti. Međutim, za ovaj članak biti će relevantne samo stvarne služnosti, ili kako se često nazivaju zemljišne služnosti odnosno služnosti koje terete jednu nekretninu, a da bi se bolje, lakše ili udobnije gospodarilo drugom nekretninom. Stvarne služnosti mogu se osnovati na temelju pravnog posla, odluke suda ili temeljem zakona, odnosno dosjelošću. 

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Ovlaštenik, odnosno osoba ovlaštena izvršavati služnosti, nije unaprijed poimenično određena osoba već je to svagdašnji vlasnik  nekretnine jer stvarne služnosti postoje u korist nekretnine.

Služnosti može osnovati vlasnik poslužne stvari u sporazumu sa stjecateljem (ugovorom), a može to učiniti i jednostranim očitovanjem volje (oporukom). 

Zakonom je predviđena mogućnost osnivanja služnosti različitog sadržaja. Vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine mogu osnivati stvarne služnosti bilo kojega sadržaja koji je moguć, a nije zabranjen, bilo da time nastane stanje koje traje i nije potrebno ovlaštenikovo činjenje za izvršavanje ovlasti koje ta služnost daje, bilo da se služnost izvršava ponavljanjem ljudskih radnji, uzastopce ili na određeno vrijeme ili u određeno doba godine, osim ako je što drugo zakonom određeno (čl. 188. st. 1. ZV). U praksi se često susrećemo sa služnostima puta koja ovlašćuju na prolazak tuđom odnosno poslužnom nekretninom radi gospodarenja povlasnom nekretninom. Ovisno o ovlaštenjima razlikujemo pravo staze, pravo progona stoke te pravo kolnika. Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten je time hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom (čl. 190. st. 1. ZV).

Međutim, ako se služnost ne može osnovati u sporazumu s vlasnikom poslužne nekretnine, u određenim okolnostima predviđena je mogućnost osnivanja nužnog prolaza sudskim putem. Služnost može svojom odlukom, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati sud u postupku osnivanja nužnoga prolaza, odnosno nužnoga osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja u postupku diobe i u ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom (čl. 223. st. 1. ZV). Dakle, služnosti, uključujući i osnivanje nužnog prolaza, mogu biti osnovane na zahtjev vlasnika povlasne nekretnine, ali ih sud može i samostalno osnovati u postupku razvrgnuća suvlasništva te u ostavinskom postupku. Onaj u čiju je korist na nekretnini osnovano pravo služnosti odlukom suda ili drugoga tijela ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi (čl. 223. st. 4. ZV). Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine (čl. 224. st. 1. ZV). Radi boljeg razumijevanja navedenog članka potrebno je razjasniti što se smatra neprikladnim putom te što znači da put korist otvaranja puta mora biti veća od štete na poslužnoj nekretnini. Neprikladnim putom smatrat će se onaj put po kojem nije moguće normalno gospodariti povalsnom nekretninom, primjerice put je preuzak, prestrm. Nadalje, da bi se put smatrao korisnim on mora biti ekonomičan što znači da se mora isplatiti otvoriti ga, i to gledano s aspekta općeg interesa. Ako bi korist za ovlaštenika i šteta koju trpi vlasnik poslužne nekretnine bila podjednaka, tada s općeg gledišta nema razloga jednog vlasnika prisilno opterećivati samo da bi se drugi okoristio.  S obzirom da se nužni prolaz osniva protiv volje vlasnika nekretnine koju se opterećuje, sud strogo pazi na ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki.

Važno je napomenuti da u određenim slučajevima nije moguće osnovati nužni prolaz čak ni uz ispunjenje pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza. Nužni prolaz ne može sud osnovati preko nekretnina glede kojih se tome protive javni interesi (npr. preko željezničke pruge, autoceste i sl.), kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači; a kroz ograđene vrtove i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji osobito jak razlog (čl. 224. st. 2. ZV). Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti da se on osniva u korist određene nekretnine kao služnost prava staze, progona stoke, kolnika, ili svega zajedno, vodeći računa o potrebama povlasne nekretnine i o tome da poslužno zemljište bude što manje opterećeno; no nikad ne može osnovati nužni prolaz u korist određene osobe, niti općega dobra (čl. 224. st. 3. ZV).  Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u interesu Republike Hrvatske provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnoga prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako su se stranke glede naknade nisu drukčije sporazumjele (čl. 224. st. 4. ZV). U slučaju osnivanja nužnog prolaza odlukom suda, nužni prolaz je osnovan  u trenutku pravomoćnosti sudske odluke, bez obzira na uknjižbu, međutim, preporuča se uknjižba nužnog prolaza u zemljišnim knjigama jer se na taj način ono publicira te ne može doći do toga da poštena treća osoba stekne nekretninu neopterećenu nužnim prolazom jer nije znala niti mogla znati za služnost koja nije upisana u zemljišnu knjigu. Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona (čl. 230. ZV). 

Slijedom navedenog, ako služnost puta nije moguće urediti sporazumno, tada će sud na prijedlog vlasnika povlasne nekretnine, a po ispunjenju pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza, odlukom, koja će obuhvaćati i obvezu plaćanja novčane naknade, osnovati nužni prolaz. 

Neposredno na temelju zakona, pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti; inače samo kad tako odredi posebni zakon (čl. 228. st. 1. ZV). Stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio (čl. 229. st. 1. ZV). Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva (čl. 229. st. 2. ZV). Ako se služnost po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, mora onaj tko tvrdi da je ona u korist njegove nekretnine kao povlasne osnovana dosjelošću, dokazati da je u razdoblju od najmanje dvadeset godina bar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve služnosti te da je on ili njegov prednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj (čl. 229. st. 3. ZV). Dakle, moguće je da je služnost stečena dosjelošću, primjerice ovlaštenik prava služnosti je preko dvadeset godina prolazio tuđom nekretninom do svoje nekretnine, a vlasnik poslužne nekretnine je za to znao i nije se tome protivio. U slučaju stjecanja služnosti prolaza dosjelošću moguće je, kao što je i ranije navedeno, upisati služnost u zemljišnu knjigu, što je preporučljivo iako je služnost stečena samim ispunjenjem uvjeta za stjecanje dosjelošću. 

Obzirom da se sklapa sve više ugovora kojima se jedna strana obvezuje uzdržavati drugu stranu, a ta strana za uzvrat daje svu ili dio imovine, smatramo da je potrebno detaljnije objasniti navedene odnose.

Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i nužno nasljeđivanje

Od posebne važnosti je istaknuti mjesto takvih ugovora u odnosu na nasljeđivanje. Jedna od češćih situacija u kojoj se stranke nađu je ona u kojoj one ostanu bez imovine koje mogu naslijediti zbog toga što je ostavitelj ranije sklopio takav ugovor, bilo s pojedinim članom obitelji ili s nekim tko nije član obitelji, i tako otuđio svu svoju imovinu ili jedan dio (npr. stan).

Naime, stranke se u ostavinskom postupku mogu pozvati na nužni nasljedni dio samo ako je ostavitelj oporukom ili nekim besplatnim pravnim poslom (darovanjem) otuđio toliki dio imovine da nasljednicima nebi pripao zakonski nasljedni dio.

Naplatni pravni posao je onaj u kojem postoje činidba i protučinidba, a besplatni pravni posao je onaj u kojem nema protučinidbe. S obzirom da i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i ugovor o doživotnom uzdržavanju imaju i činidbu i protučinidbu u svojem sadržaju, oni predstavljaju naplatne pravne poslove, i tako ne ulaze u sastav ostavine.

Prema tome, ukoliko je ugovor valjan i obveza uzdržavanja je ispunjena, nasljednici primatelja uzdržavanja neće moći dobiti tu imovinu na temelju njihovog nasljednog prava.

Najčešći takav ugovor je ugovor o doživotnom uzdržavanju. On je uređen Zakonom o obveznim odnosima u člancima 579.-585.

Sadržaj

Tim ugovorom obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili neku treću osobu (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da davatelj uzdržavanja dobiva navedenu imovinu u trenutku smrti primatelja uzdržavanja. Prava i obveze u navedenom ugovoru dogovaraju stranke te one ovise o potrebama i mogućnostima ugovornih strana i različite su od slučaja do slučaja, ali najčešće se odnosi na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba kao što su:

- pružanje ili osiguravanje smještaja,

- pomoć oko održavanja higijene,

- osiguranje odjeće i obuće, osiguravanje hrane i pića,

- davanje određenog iznosa novca u pravilnim vremenskim razmacima,

- sahrana primatelja uzdržavanja itd.

Oblik

Takav ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta. Prilikom ovjere takvog ugovora ovlaštena osoba je dužna ugovarateljima dužna pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice (koja su prava i obveze ugovornih strana, što se događa s imovinom itd.). Pisana forma se traži radi zaštite pravne sigurnosti, sprječavanja mogućih zlouporaba a i radi zaštite prava trećih osoba. Treće osobe o kojima se ovdje govori su npr. nužni nasljednici koji otuđenjem imovine temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju gube pravo na nužni dio.

Ako je predmet navedenog ugovora nekretnina, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu, kao i u slučaju ako se radi o pokretnini ili pravu za koje se vodi javni registar, npr. motorna vozila.

Davatelj uzdržavanja prema zakonu ne odgovora poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti i drugačije, npr. da će davatelj uzdržavanja odgovarati za one njegove dugove koji postoje prema određenim vjerovnicima u trenutku sklapanja ugovora.

Prestanak

Ugovor o doživotnom uzdržavanju stranke mogu sporazumno raskinuti i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje, a raskid je moguć jednostrano kod stranaka koje prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. To bi značilo da su stranke u lošim odnosima, ne podnose se, u svađi su ili tome slično. Također, jedna strana može raskinuti ugovor kada druga strana ne ispunjava svoje obveze iz tog ugovora.

Valja napomenuti da se ugovor može raskinuti i zbog izmijenjenih okolnosti, tj. ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Primjer takvih okolnosti bi bilo iznenadno osiromašenje davatelja uzdržavanja zbog kojeg on više ne može uzdržavati primatelja uzdržavanja.

Isto tako, sud može pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu rentu (osobna renta koja se isplaćuje do smrti primatelja uzdržavanja) ako to odgovara objema ugovornim stranama.

U slučaju smrti davatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni na to ne bi pristali, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanja.

Drukčije je kada bračni drug i potomci nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze u kojem slučaju oni imaju pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdržavanja. Naknadu će odrediti sud po slobodnoj ocjeni.Posebno će uzeti uobzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su nasljednici davatelja uzdržavanja.

Drugi, vrlo sličan ugovor, s razlikom trenutka stjecanja  prava i obveza je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, također uređen u Zakonu o obveznim odnosima u člancima 586.-589.

Sadržaj

Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelj uzdržavanja), uzdržavati do njegove smrti, a druga strana se obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Kod ovog ugovora, davatelj uzdržavanja stječe primateljevu imovinu trenutkom sklapanja ugovora.

Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te stvari ili prava budu preneseni. Kod nekretnina radi se o tome da se davatelj uzdržavanja ovlašten odmah po sklapanju ugovora upisati u zemljišne knjige.

Preporuka je da se kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju čiji je predmet nekretnina osnuje osobna služnost pravo stanovanja u korist primatelja uzdržavanja kako bi on imao osnovu za korištenje nekretnine koju je prenio na davatelja uzdržavanja. Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo stanovanja je osobna služnost koja svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom.

U slučaju smrti davatelja uzdržavanja, a i kod ostalih pitanja vrijedi isto što i kod ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Zaključno, osnovna razlika između ova dva ugovora je trenutak prelaska imovine s primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja uzdržavanja trenutkom smrti primatelja uzdržavanja dok kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja uzdržavanja odmah nakon sklapanja ugovora, na način određen zakonom.

Zemljišne knjige su javne knjige u koje se upisuju nekretnine, prava na nekretninama (npr. vlasništvo, služnosti...) i određeni odnosi važni za promet nekretnina. Iz tog razloga, uvid u zemljišne knjige dostupan je svima te izvadak iz zemljišnih knjiga je  jedini dokaz o pravu vlasništva na nekoj nekretnini. Na temelju izvatka iz zemljišne knjige sklapaju se svi pravni poslovi vezani uz nekretnine ( ugovori o darovanju, kupoprodaji, zalogu).

Upravo iz tog razloga, svaka bi nekretnina trebala biti upisana u zemljišne knjige i pravno stanje bi trebalo biti u skladu sa stvarnim, ali realnost je drukčija. Unatoč nastojanjima da se izvanknjižno stanje uskladi sa knjižnim, još uvijek postoji veliki broj nepravilnosti po tome pitanju što dovodi do nemalog broja problema i nižeg stupnja pravne sigurnosti. Ta činjenica se  prvenstveno odnosi na područje Općinskog suda u Zagrebu, koji ima najviše neriješenih predmeta i najviše nekretnina koje nisu upisane u zemljišne knjige.

Kroz rad u pravnoj klinici, a i uopće u praski pravne struke, brojna su pitanja vezana upravo  za izvanknjižno vlasništvo.  Može li nekretnina u izvanknjižnom vlasništvu biti predmetom ovrhe? Može li se takva nekretnina naslijediti?

Prema Ovršnom zakonu moguće je provesti ovrhu nad nekretninom koja nije upisana u zemljišne knjige. Temeljem čl. 77 Ovršnog zakona ovrhovoditelj je dužan uz prijedlog za ovrhu dostaviti i dokaz o vlasništvu ovršenika odnosno izvadak iz zemljišne knjige. Kako se radi o izvanknjižnom vlasništvu , Ovršni zakon u čl.132 otvara mogućnost ovrhe nad nekretninom koja nije upisana u zemljišne knjige ili u zemljišnim knjigama ovršenik nije upisan kao vlasnik. Prema čl. 132 ukoliko nekretnina nije upisana u zemljišne knjige ovrhovoditelj će uz prijedlog za ovrhu morati priložiti dokaz o ovršenikovom pravu vlasništva (npr. izvadak iz knjige položenih ugovora), a ukoliko ne bi mogao pribaviti dokaz o vlasništvu, dužan je u prijedlogu za ovrhu naznačiti mjesto na kojem se nekretnina nalazi, njezin naziv, granice i površinu (podaci iz katastra). U potonjem slučaju sud obaviti plijenidbeni popis nekretnine za koju je predložena ovrha, zakazati ročište  i na ročište za plijenidbeni popis pozvati ovrhovoditelja, ovršenika i osobe s čijim nekretninama graniči ta nekretnina. Ovakav način ovrhe nije čest u praksi te ovrhovoditelji češće pribjegavaju u takvim slučajevima ovrsi na plaći, ostaloj imovini itd., ali je pravno moguć.

Što se tiče nasljeđivanja nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu  sporno je  pitanje kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, s obzirom da je zakonom u zemljišnim knjigama propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik). Laički rečeno, nasljednik se neće moći upisati kao vlasnik naslijeđene nekretnine samo temeljem rješenja o nasljeđivanju iz razloga jer ostavitelj (knjižni prednik) nije bio upisan kao vlasnik.

Što činiti u toj situaciji? Osoba koja je naslijedila nekretninu koja nije upisana u zemljišne knjige treba pokrenuti pojedinačni ispravni postupak za koji je nadležan općinski sud (zemljišnoknjižni odjel). Pojedinačni ispravni postupak se provodi radi usklađivanja izvanknjižnog stanja sa stvarnim kada za to postoji opravdan razlog. Prema Zakonu o zemljišnim knjigama opravdan razlog postoji kada je javnom ili javno ovjerovaljenom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i radi čijeg upisa bi trebalo ispraviti određene ZKM uloške. U ovom slučaju javna isprava će biti rješenje o nasljeđivanju doneseno u ostavinskom postupku. Pojedinačni ispravni postupak provodi se po pravilima Zakona o zemljišnim knjigama te pokreće se na prijedlog stranke. Zemljišnoknjižni sud, utvrdi li da postoje pretpostavke za otvaranje postupka, donijet će rješenje o pokretanju postupka, objaviti javni oglas da je postupak pokrenut kako sve osobe s pravnim interesima mogle uložiti prigovore unutar roka koji je odredio sud. Nakon isteka roka, sud će provesti raspravu te odlučiti o prijedlogu stranke. Nakon što sud donese rješenje stranka se može uknjižiti kao vlasnik naslijeđene nekretnine.

Važno je napomenuti da je obveza svakog vlasnika upisati nekretninu u zemljišne knjige i prijaviti svaku promjenu na njoj kako bi činjenično stanje odgovaralo pravnom. Radi vaše pravne sigurnosti kako bi mogli bez problema raspolagati vašom nekretninom, zaštiti svoje pravo i izbjeći komplikacije, provjerite da li je zemljišnoknjižno stanje u skladu sa izvanknjižnim. Ukoliko ustanovite da nije upisana , provjerite  da li je nekretnina evidentirana u knjigu položenih ugovora. Knjiga položenih ugovora služi za evidentiranje dokumenata o stjecanju vlasništva (ugovori o kupoprodaji, rješenja o nasljedstvu itd.) za one nekretnine koje nisu upisane u zemljišnu knjigu. Da bi se ishodilo pravo stanje vlasništva, nekretninu je potrebno etažirati i uknjižiti u zemljišnu knjigu.

Uvid u pravno stanje nekretnina možete ostvariti u nadležnim zemljišnoknjižnim odjelima (gruntovnica).

Ukoliko znate broj uloška u kojem se nalaze vaše nekretnine ili brojeve čestica stanje nekretnina možete provjeriti i na internetu. Izvadak s interneta vam može poslužiti samo za informaciju jer nema snagu javne isprave za razliku od izvatka iz zemljišnih knjiga.

Želite li dodatno  saznati jesu li podaci o čestici usklađeni, potrebno je napraviti identifikaciju. Podatak o identifikaciji izdaje nadležni ured za katastar. Ako se podaci katastra i zemljišne knjige (gruntovnice) razlikuju, tj. nisu usklađeni, potrebno je angažirati ovlaštenog geodetskog stručnjaka kako bi izradio geodetski elaborat usklađenja.

 Lišenje poslovne sposobnosti i imenovanje skrbnika

U Republici Hrvatskoj postoji cca 18000 ljudi koji su lišeni poslovne sposobnosti. S obzirom na broj stanovnika radi se o priličnom velikom broju pa se postavlja pitanje opravdanosti tih postupaka i mogućnosti vraćanja   poslovne sposobnosti.

Poslovna sposobnost

Poslovna sposobnost podrazumijeva  svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stječu prava i obveze. Potpuna poslovna sposobnost stječe se s navršenih 18 godina života ili iznimno kod maloljetnika zaključenjem braka. Ograničeno su poslovno sposobne osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Potpuno poslovno nesposobne osobe su, osim maloljetnika, i punoljetne osobe koje su potpuno lišene poslovne sposobnosti.

Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o potrebi pružanja zaštite osobi koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o svojim potrebama, pravima ili interesima ili ugrožava prava i interese drugih. Zdravstvene ustanove su dužne na zahtjev centra za socijalnu skrb ili po službenoj dužnosti dostaviti podatke o duševnim smetnjama ili drugim uzrocima koji bi mogli biti temelj za lišenje poslovne sposobnosti.

Mjesna nadležnost centra za socijalnu skrb u poslovima skrbništva određuje se prema prebivalištu odnosno boravištu osobe koju treba staviti pod skrbništvo ili joj treba imenovati posebnog skrbnika. Postupak za stavljanje pod skrbništvo i imenovanje skrbnika pokreće po službenoj dužnosti mjesno nadležni centar za socijalnu skrb. Postupak se pokreće na temelju neposrednog saznanja centra ili u povodu obavijesti koju su mu dužni dostaviti matičar, pravosudna, druga državna tijela i tijela lokalne samouprave, bračni drug, srodnici i članovi kućanstva te zdravstvene ustanove.

Pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti

Postupak pred sudom za lišenje poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog centra za socijalnu skrb, bračnog druga osobe o kojoj se provodi postupak, njezinih krvnih srodnika u ravnoj lozi, a u pobočnoj lozi do drugog stupnja. U prijedlogu za pokretanje postupka treba navesti činjenice na kojima se temelji prijedlog i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Centar za socijalnu skrb, ako ocijeni da je to opravdano, predložit će sudu pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti. Za vrijeme trajanja sudskog postupka, osoba o kojoj se radi mora imati posebnog skrbnika. Posebnog skrbnika imenuje centar i ujedno mu određuje opseg ovlasti i dužnosti. Poseban skrbnik dužan je podnijeti izvješće o svom radu na zahtjev centra u tijeku obavljanja poslova u roku koji odredi centar, kao i po okončanju slučaja za koji je bio imenovan i to  u roku 8 dana.

Sud odlučuje u izvanparničnom postupku. Prije donošenja odluke pribavit će mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak i o utjecaju tog stanja na njenu sposobnost zaštite svih ili pojedinih osobnih potreba, prava i interesa odnosno ugrožavanja prava i interesa drugih osoba.

Djelomično lišenje poslovne sposobnosti

Ako sud odluči da se osoba djelomično lišava poslovne sposobnosti, odrediti će mjere, radnje i poslove koje osoba nije sposobna samostalno poduzimati. Moguće su razne kombinacije takvih poslova, npr.financijski poslovi kao što su raspolaganje imovinom, plaćom ili mirovinom ili obiteljskopravni poslovi kao što su izjave ili radnje koje se odnose na brak , roditeljsku skrb i drugo. One poslove koji nisu navedeni u odluci osoba može samostalno poduzimati. Osoba djelomično lišena poslovne sposobnosti može odlukom suda postati potpuno lišena i obrnuto a također joj se može i vratiti poslovna sposobnost, ako se okolnosti promijene.

Posljedice lišenja poslovne sposobnosti

Nakon što sud donese odluku o potpunom ili djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti, centar za socijalnu skrb mora osobu staviti pod skrbništvo i u roku 30 dana joj imenovati skrbnika. Postupak za stavljanje pod skrbništvo centar pokreće na temelju neposrednog saznanja ili u povodu obavijesti koju su mu dužni dostaviti matičar, pravosudna i druga državna tijela i tijela lokalne samouprave, bračni drug, srodnici i drugi članovi kućanstva štićenika te zdravstvene ustanove.

Ako osoba lišena poslovne sposobnosti ima roditelje koji su sposobni brinuti o njoj i na to pristanu, centar će donijeti odluku o roditeljskoj skrbi nakon punoljetnosti. Dužnost posebnog skrbnika koji je bio određen za vrijeme trajanja sudskog postupka prestaje kad odluka o stavljanju pod skrbništvo ili roditeljsku skrb nakon punoljetnosti postane konačna.

Centar za socijalnu skrb imenuje za skrbnika osobu koja ima potrebne osobine i sposobnosti i koja na to pristane. Iznimno, nije potreban pristanak ako se skrbnikom imenuje osoba zaposlena u centru. U postupcima izbora osobe skrbnika potrebno je štićeniku omogućiti da se očituje o osobi predloženoj za skrbnika (za osobe djelomično lišene poslovne sposobnosti obavezno, a za osobe potpuno lišenje poslovne spsobnosti ako su sposobne razumijeti o čemu se radi). Odluku o stavljanju pod skrbništvo, kao i o prestanku skrbništva, centar mora u roku 8 dana od pravomoćnosti  odluke dostaviti matičaru radi upisa u maticu rođenih i zemljišnoknjižnom odjelu nadležnog općinskog suda na čijem području štićenik ima nekretnine, radi zabilježbe odnosno brisanja zabilježbe u zemljišnoj knjizi.

Centar za socijalnu skrb provodi nadzor nad odnosom skrbnika i štićenika, tj.osobe lišene poslovne sposobnosti i vodi računa o eventualnim promjenama okolnosti. Njegov je primarni zadatak da štiti prava i interese osoba koje su lišene poslovne sposobnosti. Tako je liječnik primarne zdravstvene zaštite dužan svake tri godine dostaviti na zahtjev centru mišljenje o stanju zdravlja štićenika s obzirom na razlog lišenja poslovne sposobnosti. Što se tiče nadzora nad skrbnikom, kako bi centar bio siguran da svoje dužnosti obavlja savjesno, skrbnik mora svakih šest mjeseci, kao i kad to centar zatraži podnijeti izvješće o svojem radu i o stanju štićenikove imovine.  Ako se radi o skrbniku koji je dužan uzdržavati štićenika, takvo izvješće mora podnijeti jednom godišnje i kad to centar zatraži. Stručni radnik centra dužan je najmanje dva puta godišnje obići štićenika a također i kad to zatraži skrbnik ili štićenik te u roku 8 dana mora o tome sastaviti izvješće.

Uloga skrbnika

Skrbnik je dužan uz pomoć centra poduzeti potrebne mjere za osiguranje sredstava za životne potrebe štićenika. Izdaci za njegove životne potrebe se namiruju prvenstveno iz štićenikovih prihoda ako ih ima, iz sredstava dobivenih od osoba koje su ga po zakonu dužne uzdržavati, iz sredstava socijalne skrbi i iz štićenikove imovine. Iz tih sredstava se namiruje također i naknada za skrbnika, a i naknada njegovih opravdanih troškova, koje mu je prethodno odobrio centar za socijalnu skrb.

Skrbnik je dužan savjesno brinuti se o osobi, pravima i obvezama štićenika, uzimajući u obzir prvenstveno njegovu dobrobit i njegov najbolji interes. Isto na taj način upravljati njegovom imovinom i nastojati da se štićenik osposobi za samostalan život i rad. Prije nego što se imovina štićenika povjeri na upravljanje skrbniku povjerenstvo centra je mora popisati i opisati. Skrbik samostalno upravlja štićenikovom imovinom ako se radi o redovitim poslovima. Ako se radi o poslovima koji prelaze okvir redovitog upravljanja, kao što je  npr. prodaja štićenikove nekretnine, potrebno mu je odobrenje centra za socijalnu skrb.

Štićenik, njegovi srodnici, pravosudna tijela i tijela državne i lokalne uprave te razne ustanove mogu podnijeti pritužbu na rad skrbnika centru za socijalnu skrb. Skrbnik će odgovarati za štetu koju je prouzročio u obavljanju svojih dužnosti. Centar će utvrditi iznos štete i odrediti mu rok u kojem treba štetu nadoknaditi, a ako skrbnik to ne učini centar će podnijeti tužbu za naknadu štete.

Centar za socijalnu skrb može razriješiti dužnosti skrbnika ako utvrdi da je nemaran, da ugrožava interese štićenika, da zlorabi svoje ovlasti ili ako ocijeni da bi za štićenika bilo korisnije da ima drugog skrbnika. Centar će u takvim slučajevima zatražiti mišljenje štićenika o razrješenju njegova skrbnika, ako je štićenik sposoban shvatiti o čemu se radi. U navedenim slučajevima centar za socijalnu skrb je obvezan bez odgode štićeniku imenovati novog skrbnika.

Odnos skrbnika i štićenika

Iako su zakonom regulirani odnosi skrbnika i štićenika te nadzora od strane centra,  potrebno je u potpunosti promijeniti praksu s obzirom da se u dosadašnjoj praksi ne nalazi puno pozitivnih primjera. Posebno se skreće pozornost na zakonitost vođenja postupka radi davanja odobrenja za raspolaganje imovinom štićenika, gdje je, prije svega, potrebno ocijeniti jesu li predložena raspolaganja u interesu štićenika, koliko će ona doprinjeti poboljšanju njegovog standarda, kvaliteti njegovog svakodnevnog življenja, uvećanju njegove imovine. Izvješća skrbnika o izvršenju odluka koje se tiču štićenika, kao i dokazi o izvršenju (računi i sl.) bitni su kako bi se mogao imati nadzor nad radom skrbnika u zaštiti prava i interesa štićenika. Raspolaganje imovinom štićenika posebno je osjetljivo područje štićenikovih prava, pogotovo ako se radi o štićeniku sa velikom imovinom. Interes (obitelji, srodnika…) za preuzimanje skrbništva kod takvih osoba je daleko veći nego kod osoba koje nemaju imovinu.

Zaključno, treba napomenuti da se prema zadnjim podacima u Hrvatskoj pod skrbništvom nalazi cca 18000 odraslih osoba, što je veliki broj s obzirom na broj stanovnika. Najviše zabrinjava broj osoba koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti (cca 16 000) te stoga ubuduće treba voditi brigu da se lišenje poslovne sposobnosti u potpunosti provodi samo u iznimno opravdanim slučajevima. Tome treba težiti i  zato što su postupci vraćanja poslovne spsobnosti gotovo neznatni u odnosu na broj štićenika.

Kada predmet na sudu nije riješen u razumnom roku, stranke u postupku mogu prema Zakonu o sudovima (NN 28/13) tražiti primjerenu novčanu naknadu. U tom slučaju, stranka ima mogućnost podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji se podnosi sudu pred kojim se postupak vodi.

O zaprimljenom zahtjevu odlučuje predsjednik suda, a ako u tom predmetu postupa predsjednik suda o zahtjevu odlučuje zamjenik predsjednika suda. O podnesenom zahtjevu predsjednik suda dužan je odlučiti u roku 60 dana od dana zaprimanja istog. Predsjednik suda, ukoliko utvrdi da je takav zahtjev neosnovan, rješenjem će odbiti zahtjev u kojem slučaju stranka ima mogućnost podnijeti žalbu u roku 8 dana od dana kada je takvo rješenje primila. U slučaju osnovanosti zahtjeva, predsjednik nadležnog suda odrediti će rok za rješavanje predmeta, koji u pravilu nije duži od 6 mjeseci, osim ako iznimno prema okolnostima slučaja ne proizlazi određivanje duljeg roka.

 Ako predmet nije riješen niti u tom roku (koji je odredio predsjednik suda) stranka ima mogućnost neposredno podnijeti višem sudu zahtjev za isplatu primjerene naknade uz koji se mora priložiti rješenje koje se dobiva nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Rok za podnošenje tog zahtjeva je 6 mjeseci, a sama se naknada može tražiti samo dok traje sudski postupak. Neposredno viši sud ili vijeće Vrhovnog suda RH nakon toga odredit će novi rok za rješavanje predmeta, ali i visinu naknade koja je zakonom ograničena, ovisno o tome koliko je dugo predmet na sudu. Primjerena naknada podnositelju čije je pravo u tom slučaju povrijeđeno, ne može iznositi više od 35 000 kuna.

Razuman rok u samom Zakonu nije definiran vremenskim periodom, međutim prema ustaljenoj praksi hrvatskih sudova, smatra se da predmet nije riješen u razumnom roku ako se vodi pred prvostupanjskim sudom dulje od 3 godine. Ako se predmet povodom žalbe nastavi voditi na drugostupanjskom sudu, smatra se da postupak nije riješen u razumnom roku nakon još 3 godine.

Skrbništvo nad maloljetnicima i drugim osobama u povijesti je pružala obitelj, da bi se takva skrb tijekom vremena razvila u institut skrbništva koji je danas posebno uređen obiteljskim pravom. Skrbništvo postoji još od rimskog doba (tutorstvo i kuratorstvo). Već tada se pružala zaštita određenim osobama (maloljetnicima, ženama, bolesnicima i sl.), a svrha je bila poglavito zaštita imovine. Kroz povijest se institut razvijao i napredovao sve do danas, te je on sada detaljno uređen zakonskim normama, a svrha mu je zaštita prava i interesa osoba koje ne mogu brinuti o sebi. U Republici Hrvatskoj taj je institut uređen Obiteljskim zakonom (Narodne Novine br. 116/03, 17/04, 107/07, 57/11, 61/11). Tim zakonom uređen je pojam skrbništva, vrste skrbništva, te ostala pravna pravila vezana za skrbništvo.

Prema Obiteljskom zakonu, skrbništvo je oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljske skrbi, punoljetnih osoba koje nisu sposobne brinuti o sebi i osoba koje nisu iz drugih razloga u mogućnosti štititi svoja prava i interese. Po ovoj definiciji vidimo da osobe pod skrbništvom, koje nazivamo štićenicima, mogu biti i maloljetne i punoljetne osobe. Kod maloljetnih osoba skrbništvom se nadomješta roditeljska skrb, dok se punoljetnim osobama osigurava zaštita osobnosti zbrinjavanjem, liječenjem i osposobljavanjem za život i rad, te zaštita imovinskih prava i interesa. Skrbništvo obavljaju centar za socijalnu skrb, skrbnik i poseban skrbnik.

SKRBNIŠTVO ZA MALOLJETNE OSOBE

Prema Obiteljskom zakonu, maloljetna osoba će se staviti pod skrbništvo u sljedećim slučajevima (čl. 152.):

-  ako su joj roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta,

-  ako su joj roditelji lišeni poslovne sposobnosti ili su lišeni roditeljske skrbi,

-   ako su joj roditelji maloljetni, a nisu u izvanparničnom postupku stekli poslovnu sposobnost,

-  ako su joj roditelji odsutni ili spriječeni i nisu u mogućnosti brinuti se o svom djetetu, a nisu ga povjerili na čuvanje i odgoj drugoj osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika.

O stavljanju maloljetne osobe pod skrbništvo odlučuje centar za socijalnu skrb. On joj imenuje skrbnika. Centar za socijalnu skrb donosi odluku kojom se maloljetni štićenik povjerava na čuvanje i odgoj skrbniku, drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji, domu za djecu ili pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi (čl. 153.).

Skrbništvo nad maloljetnom osobom prestaje stjecanjem poslovne sposobnosti, posvojenjem ili prestankom razloga za nastanak skrbništva.

SKRBNIŠTVO I RODITELJSKA SKRB ZA PUNOLJETNE OSOBE

Punoljetne osobe koje se stavljaju pod skrbništvo su one osobe koje je sud djelomice ili potpuno lišio poslovne sposobnosti. Sud će u izvanparničnom postupku te osobe lišiti poslovne sposobnosti jer one zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nisu sposobne brinuti se  o osobnim potrebama, pravima i interesima, ili ako ugrožavaju prava i interese drugih osoba. Takve osobe će centar za socijalnu skrb staviti pod skrbništvo i imenovati im skrbnika u roku od trideset dana od pravomoćnosti sudske odluke (prema članku 162.). Osobi djelomično lišenoj poslovne sposobnosti sud će odrediti mjere, radnje i poslove koje ta osoba nije sposobna samostalno poduzimati (npr. raspolagati imovinom), a sve ostale radnje koje joj nisu zabranjene ona će i dalje moći izvršavati samostalno.

Skrbništvo, odnosno roditeljska skrb za punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti prestaje kad sudska odluka o vraćanju poslovne sposobnosti postane pravomoćna.

SKRBNIŠTVO ZA POSEBNE SLUČAJEVE

Centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa (čl. 167.):

-  djetetu u postupku osporavanja majčinstva i očinstva

- djetetu u postupku oduzimanja prava roditelja na roditeljsku skrb, te djetetu u izvanparničnom postupku zbog poremećaja u ponašanju

-  djetetu kad postoji sukob interesa između njega i njegovih roditelja u imovinskim postupcima i sporovima, odnosno pri sklapanju pojedinih pravnih poslova

-  djeci u slučaju spora ili sklapanja pravnog posla između njih kad ista osoba nad njima ostvaruje roditeljsku skrb

-   djetetu stranom državljaninu koje se bez pratnje zakonskog zastupnika zatekne na teritoriju Republike Hrvatske

-  u drugim slučajevima kad su interesi djeteta i roditelja u suprotnosti.

Također, radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa, centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika:

- osobi za koju je podnesen prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti

-  osobi kojoj najmanje tri mjeseca nije poznato boravište ili nije dostupna, a nema punomoćnika

-  štićeniku kad postoji sukob interesa između njega i njegovog skrbnika ili bliskog srodnika odnosno bračnog druga skrbnika, u imovinskim postupcima ili sporovima, odnosno pri sklapanju pojedinih pravnih poslova

-   štićenicima u slučaju spora ili sklapanja pravnog posla između njih kad imaju istog skrbnika

-   u drugim slučajevima kad je to potrebno radi zaštite prava i interesa osobe.

Odlukom o imenovanju posebnog skrbnika utvrđuju se njegove dužnosti i ovlasti. Prava i dužnosti posebnog skrbnika prestaju kad odluka o prestanku tog skrbništva postane konačna.

SKRBNIK

Skrbnikom će se imenovati ona osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva. Ona mora pristati biti skrbnikom. Ako okolnosti slučaja i dobrobit štićenika zahtijavaju, centar za socijalnu skrb odlučit će da neposredno obavlja dužnost skrbnika i u tu svrhu će imenovati osobu zaposlenu u tom centru (od takvog se skrbnika neće tražiti pristanak). Jedna osoba može biti skrbnik više štićenika, ako to nije u suprotnosti s njihovim interesima.

Prema članku 175. Obiteljskog zakona, skrbnik ne može biti osoba:

- koja je lišena roditeljske skrbi,

-  koja je lišena poslovne sposobnosti,

-  čiji su interesi u suprotnosti s interesima štićenika,

- od koje se s obzirom na njezino ponašanje i osobine te odnose sa štićenikom, ne može očekivati da će pravilno obavljati dužnosti skrbnika,

- s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju,

-  s čijim je bračnim drugom štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Centar za socijalnu skrb obvezan je upoznati budućeg skrbnika sa značenjem skrbništva, te pravima i dužnostima skrbnika. Skrbnik je dužan savjesno se brinuti o osobi, pravima, obvezama i dobrobiti štićenika, upravljati njegovom imovinom te poduzimati mjere da se osoba osposobi za samostalan život i rad (čl. 179.). Skrbnik zastupa štićenika, i samostalno obavlja poslove redovitog upravljanja štićenikovom imovinom, ako odlukom centra za socijalnu skrb nije drukčije određeno. Ali za poduzimanje važnijih mjera glede osobe, osobnog stanja ili zdravlja štićenika, skrbniku će biti potrebno prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb. Nadalje, skrbnik odgovara za štetu koju je skrivio u obavljanju svojih dužnosti. U tom slučaju, centar za socijalnu skrb utvrdit će iznos štete i pozvati skrbnika da je u određenom roku naknadi, te istovremeno podnijeti zahtjev sudu da se štićenikova tražbina osigura na skrbnikovoj imovini. Ako skrbnik u određenom roku ne naknadi štetu, centar za socijalnu skrb će izravno ili preko posebnog skrbnika podnijeti tužbu za naknadu štete (čl. 190.).

Osporavanje svakog očinstva, pa tako i priznatog pod prisilom, regulirano je u Obiteljskom zakonu (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11) i to materijalnopravnim odredbama i postupovnim odredbama. Osoba koja je pod prisilom priznala očinstvo mora uroku podnijeti tužbeni zahtjev građanskom odjelu nadležnog suda.

Članak 82.st.2. Obiteljskog zakona određuje da muškarac koji je pod prisilom priznao očinstvo djeteta za koje tvrdi da ne potječe od njega može tužbom osporavati svoje očinstvo u roku od šest mjeseci od priznanja, a najkasnije do sedme godine života djeteta. Ukoliko je tužbeni zahtjev pravovremen i potpun, sud će zakazati ročište.

U parnici radi osporavanja očinstva stranke sudjeluju dijete, majka i muškarac čije se očinstvo osporava, koji je ujedno i muškarac koji osporava očinstvo (članak 287. Obiteljskog zakona). Muškarac koji osporava svoje očinstvo bit će tužitelj, majka i dijete tuženi, osim ako se primjerice dijete nekim slučajem ne pridruži ocu u tužbi, što je u životnoj situaciji kao što je ova malo vjerojatno. Dijete će tada biti zastupano po posebnom skrbniku postavljenom za tu parnicu imenovanom od strane Centra za socijalnu skrb (članak 167. OBZ).

Parnica zbog osporavanja očinstva utvrđenog priznanjem pod prisilom počinje rješavanjem prethodnog pitanja. Odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pravilu je složeno. Odluka zavisi od prethodnog odgovora na niz pitanja koja nisu neposredan predmet spora. Ne ustanovi li sud u prethodnom postupku da je u trenutku priznanja očinstva bio pod prisilom, tužba će odmah biti odbijena kao neosnovana. Dakle, postojanje ili nepostojanje prisile u sporu za osporavanje očinstva priznatog pod prisilom je prethodno pitanje.

Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13) odredbom čl. 12. st.1. daje građanskom sudu u parničnom postupku ovlast da sam riješi prethodno pitanje ili da zastane s postupkom i pričeka meritornu odluku stvarno nadležnog tijela za to pitanje. Ipak, ta ovlast izbora ograničena je dvjema daljnjim odredbama. Prvo, izbor je moguć samo u slučaju dao tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (ZPP članak 12.). Drugo, u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim ( ZPP članak 12. st. 3.). U parničnom postupku u slučaju osporavanja očinstva priznatog pod prisilom, cilj je riješiti prethodno pitanje postojanja prisile kao mane volje koja ovdje zapravo služi kao pretpostavka za nastavak postupka pod uvjetima propisanim odredbom članka 82. OBZ.

Dokazivanje prisile u obiteljskopravnom sporu moglo bi biti veoma zahtjevno za oštećenika, osim u malo vjerojatnom slučaju da počinitelj odluči priznati kazneno djelo pred sudom. Zato bi za oštećenika bilo najlakše da prvo podnese privatnu tužbu ili prijedlog za pokretanje kaznenog progona nadležnom sudu, odnosno Državnom odvjetništvu, te da prisilu kao prethodno pitanje u parnici građanski sud riješi pozivajući se na pravomoćnu presudu kaznenog suda. No, kako u praksi nije izgledno da kaznena presuda postane pravomoćna unutar manje od šest mjeseci od počinjenja kaznenog djela, tužitelj bi propustio rok za podnošenje tužbe za osporavanje očinstva. To proizlazi upravo iz kratkog objektivnog roka za tužbu zbog osporavanja očinstva.

Za iskorištavanje svih pravnih mogućnosti oštećenog priznavatelja takva hitnost kaznenog postupka bila bi potrebna kako bi nakon pravomoćnosti kaznene presude stigao pravovremeno sastaviti i podnijeti tužbeni zahtjev. Taj se problem može zaobići ako građanski sud, pred kojim je već prethodno pokrenut postupak za osporavanje očinstva, zastane s postupkom do pravomoćnosti kaznene presude.

Pred građanskim sudom odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (čl.12.st.2. ZPP). Takva presuda ima deklarativni značaj, tj. utvrđuje činjenično stanje koje vrijedi od ranije, ali nipošto ne utvrđuje postojanje počinjenja kaznenog djela prisile ili krivnju počinitelja. Za to je nadležan isključivo kazneni sud i to po pravilima kaznenog postupka. Uspije li prisiljeni priznavatelj dokazati prisilu u prethodnom postupku na jedan ili drugi način, sud će nastaviti postupak u smjeru provođenja medicinskog vještačenja nekom od metoda suvremene medicine, DNA- metodom, metodom serološkog nalaza i metodom ispitivanja HLA sustava. Tako će se pouzdano utvrditi je li prisiljeni priznavatelj otac priznatog djeteta. Ukoliko nije, sud će presuditi u korist tužitelja i on će biti oslobođen odgovornosti, prava i dužnosti roditeljske skrbi, a presuda će biti deklarativnog značaja.

Interesantna je situacija u kojoj prisiljeni priznavatelj stvarno i jest otac djeteta. Njegova će tužba biti odbijena nakon što se utvrdi da je on otac. Odbije li oštećenik- stvarni otac pristupiti medicinskom vještačenju, sud će ocijeniti od kakvog je značaja taj postupak (čl. 292. st.6. OBZ), a vjerojatno je da će u konkretnom slučaju ta ocjena ići na štetu oštećenog tužitelja. Na prvostupanjsku presudu dopuštena je žalba, a na drugostupanjsku i revizija. Po pravomoćnom okončanju postupka kojim je očinstvo osporeno priznavatelj je ovlašten, a i u okviru pravomoćne presude ima pravnu osnovu za tužbu za naknadu štete u novom parničnom postupku u kojem bi tražio naknadu štete u iznosu u kojem je uzdržavao dijete koje nije njegovo i eventualno djetetovu majku za prvih godinu dana djetetova života (čl. 226. OBZ). Takav tužbeni zahtjev bi bio usvojen samo ako tužitelj nije prethodno u kaznenom postupku putem imovinskopravnog zahtjeva ostvario naknadu štete u cijelosti.

Prema Zakonu o zaštiti potrošača[1], potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Trgovac je nasuprot tome bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

Navedena dva subjekta svakodnevno ulaze u međusobne pravne odnose čime stječu određena prava i obveze, no njihov položaj se bitno razlikuje od onih koji sklapaju građanskopravne ili trgovačke ugovore. Element koji u potrošačkim ugovorima nedostaje jest ravnopravnost. Činjenica je da je potrošač slabija strana na tržištu te da trgovac raspolaže sa više znanja i informacija o proizvodima koje prodaje što može dovesti do neravnoteže na tržištu na štetu potrošača. Upravo zbog toga je zaštita potrošača nužna zadaća nacionalnog i europskog zakonodavstva. Današnji propisi pružaju visoku razinu zaštite pojedinca kao potrošača. Jedno od temeljnih prava koje se osigurava jest pravo na informiranje i edukaciju koje omogućuje potrošačima pristup potpunim i istinitim informacijama o proizvodu i usluzi koja se pruža tako da potrošač može donijeti odgovarajuću odluku o izboru i kupnji. Pravo na sigurnost obuhvaća pravo na kupovanje sigurnih proizvoda i usluga, a pravom na pritužbe potrošači mogu izraziti svoje nezadovoljstvo kupljenim proizvodom ili pruženom uslugom. U konačnici, potrošači se mogu udruživati i u interesne skupine te štititi svoja prava i na kolektivnoj razini pred sudom.

Temeljni cilj sklapanja potrošačkih ugovora jest da se potrošaču pruži odgovarajući proizvod ili usluga. Jedan od najčešćih problema za ispunjenje je postojanje određenih materijalnih nedostataka. Materijalni nedostaci[2] postoje:

-ako stvar nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za promet,

-ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata,

- ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane,

- kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti,

- ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac mogao opravdano očekivati prema naravi stvari, posebno uzimajući u obzir javne izjave prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika o svojstvima stvari (reklame, označavanje stvari i dr.),

- ako je stvar nepravilno montirana pod uvjetom da je usluga montaže uključena u ispunjenje ugovora o prodaji,

- ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu.

U slučaju kršenja njegovih prava, pa tako i u ovom slučaju, potrošač može podnijeti pisani prigovor trgovcu. Naime, obveza je trgovca da omogući potrošaču podnošenje pisanog prigovora u svojim poslovnim prostorijama te putem pošte, telefaksa ili elektroničke pošte[3]. Na podneseni prigovor on mora odgovoriti u pisanom obliku u roku od 15 dana. Ako trgovac pruža javnu uslugu (npr. prijevoz putnika u javnom prometu, distribucija električne energije, distribucija komunikacijskih usluga, itd.), dužan je osnovati i povjerenstvo za reklamacije potrošača, u kojem trebaju biti zastupljeni i predstavnici udruga za zaštitu potrošača kojem potrošač može uputiti i daljnji prigovor u slučaju nezadovoljstva njegovim odgovorom na pisani prigovor. Povjerenstvo mora pisano odgovoriti potrošačima na zaprimljene reklamacije u roku od 30 dana od dana zaprimanja.

Kod postojanja materijalnih nedostataka, potrošač kao kupac nije obvezan pregledati stvar, ali je obvezan obavijestiti prodavatelja[4] na opisani način o postojanju nedostataka (vidljivih i skrivenih) u roku od dva mjeseca od dana kad je otkrio nedostatak, a najkasnije u roku od dvije godine od prijelaza rizika na potrošača, tj. predaje stvari (makar trgovac u svojim prostorijama oglašava kraći rok). Kao dokaz svoje kupnje, kupac treba priložiti račun. Pretpostavlja se da je nedostatak postojao u vrijeme prijelaza rizika ako se pojavio u roku od šest mjeseci od prijelaza rizika, osim ako prodavatelj ne dokaže suprotno ili suprotno ne proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka (Primjerice ako trgovac odbije prigovor navodeći da je sam kupac prouzročio nedostatak, bitan je trenutak pojave nedostatka. Ako se pojavio u roku od šest mjeseci od kupnje, teret dokazivanja da je kupac prouzročio nedostatak je na trgovcu, a ako se pojavio nakon tog roka, kupac je dužan dokazati da nije prouzročio nedostatak).  

Ako je pravodobno obavijestio prodavatelja, kupac može po svom izboru[5]:

 - zahtijevati od prodavatelja da nedostatak ukloni

- zahtijevati od prodavatelja da mu preda drugu stvar bez nedostatka

- zahtijevati sniženje cijene

- izjaviti da raskida ugovor

Bez obzira što je izabrao, kupac ima pravo i na popravljanje štete (naknada štete koja je uzrokovana nedostacima proizvoda). U slučaju da se radi o neznatnom nedostatku, kupac nema pravo na raskid ugovora, ali ima pravo izabrati između ostalih zakonskih mogućnosti. Ako kupac zahtijeva ispunjenje ugovora, prodavatelj je dužan ispuniti svoju obvezu u razumnom roku. Rok varira i ovisi o konkretnoj stvari i samim nedostacima. Troškove otklanjanja nedostatka i predaje druge stvari bez nedostatka snosi prodavatelj. Popravak ne smije stvoriti dodatne troškove kupcu. Ukoliko trgovac u razumnom roku ne popravi stvar odnosno ne preda novu, bez nedostataka, kupac zadržava pravo zahtijevati sniženje cijene ili raskid ugovora (povrat novca). Ako je kupac već ostvario sniženje cijene, a s vremenom se otkrije novi nedostatak, može zahtijevati novo sniženje ili raskinuti ugovor.

Prava kupca koji je pravodobno obavijestio prodavatelja o postojanju nedostatka gase se nakon isteka dvije godine, računajući od dana odašiljanja obavijesti prodavatelju, osim ako je prodavateljevom prijevarom kupac bio spriječen da ih ostvaruje. Također, ako je kupac propustio obavijestiti prodavatelja o nedostatku u zakonom predviđenom roku ili se nedostatak pokazao nakon proteka dvije godine od predaje stvari, on gubi prava koja mu pripadaju na temelju prodavateljeve odgovornosti. No, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat, kupac zadržava prava.

Kupac ima sva navedena prava bez obzira da li je stvar kupio na sniženju, rasprodaji ili akciji. No, ako se proizvod prodaje po sniženoj cijeni od redovne zato jer ima grešku, a fizički je odvojen od drugih proizvoda te je jasno, vidljivo i čitljivo označeno da se radi o proizvodu sa greškom, kupac nema pravo na reklamaciju zbog materijalnog nedostatka jer se smatra da je s njim bio upoznat. 

Posebna situacija postoji kada je kupac pri kupnji dobio jamstvo za ispravnost prodane stvari[6], tj. garanciju. Tada on može zahtijevati od prodavatelja i proizvođača (ovisno o tome tko izdaje jamstvo) popravak ili zamjenu stvari u tijeku jamstvenog roka, bez obzira na to kad se nedostatak pojavio. U ovom slučaju je kupac u boljoj poziciji jer za reklamaciju nije ograničen rokom od dva mjeseca otkako je otkrio nedostatak.  Troškove i rizik za propast ili oštećenje stvari za vrijeme popravka odnosno zamjene snosi prodavatelj odnosno proizvođač. U slučaju manjeg popravka jamstveni rok se produljuje za onoliko koliko je kupac bio lišen uporabe stvari, no ako je zbog neispravnosti izvršena zamjena stvari ili njezin bitni popravak, jamstveni rok počinje ponovno teći od izvršenja zamjene odnosno od vraćanja popravljene stvari. Ako prodavatelj ne izvrši zatraženo u razumnom roku, kupac ima pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene te pravo na popravljanje štete. U svakom slučaju, pravila koja reguliraju garanciju ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatak stvari pa kupac može iskoristiti zakonska prava koja mu pripadaju bilo po jednoj ili po drugoj osnovi ( npr. ako je jamstveni rok kraći od zakonskog, kupac može protekom jamstvenog roka zahtijevati svoja prava do isteka zakonskog pridržavajući se subjektivnog roka od dva mjeseca).

Ukoliko kupljeni proizvod nema materijalnih nedostataka, ali je kupac nezadovoljan ili se jednostavno predomislio, može se obratiti trgovcu sa zamolbom da se proizvod zamijeni za drugi ili se vrati novac, no trgovac nije dužan istome i udovoljiti jer ne postoji takva zakonska obveza. Unatoč tome, trgovac može izaći u susret kupcu djelujući u skladu sa dobrom poslovnom praksom. Iznimka su proizvodi kupljeni izvan poslovnih prostorija trgovca te ugovori sklopljeni na daljinu gdje se potrošači dodatno štite zbog okolnosti u kojima su ti ugovori sklopljeni. Zakonom je određeno da potrošač ima pravo jednostrano raskinuti takav ugovor, ne navodeći razloge za to, u roku od 14 dana od sklapanja ugovora.

Ukoliko potrošač pisanim prigovorom ne uspije ostvariti svoja prava ima pravo prijaviti trgovca tržišnoj inspekciji Ministarstva gospodarstva[7]. Ako inspektor tijekom nadzora utvrdi određene nepravilnosti, rješenjem će narediti trgovcu otklanjanje istih.

[1]Narodne novine broj 41/14

[2]Zakon o obveznim odnosima  (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11), čl. 401

[3]Zakon o zaštiti potrošača, čl. 10

[4]Zakon o obveznim odnosima, čl. 403/4

[5]Zakon o obveznim odnosima, čl. 410

[6]Zakon o obveznim odnosima, čl. 423- 429

[7]Zakon o zaštiti potrošača, čl. 137/3

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno prije čijeg se isteka ne može poduzeti. U hrvatskom pravu postoje različite vrste rokova.

Građanskopravni rokovi su oni kojima se određuje vremensko razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili za ispunjenje dužnosti koji proizlaze iz odredaba građanskog prava, a podijeljeni su unutar toga na građanskopravne rokove prekluzivne naravi (sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti) te na zastarne rokove o kojima sud pazi na prijedlog protivne strane. Procesnopravni rokovi oni kojima se određuje vremensko razdoblje za poduzimanje procesnih radnji, a proizlaze iz odredaba procesnog prava

Zakonski rokovi su oni čije je trajanje zakonom određeno pa ga ni sud ni stranke ne mogu mijenjati. Sudske rokove određuje sud po vlastitom nahođenju ovisno o okolnosti konkretnog slučaja (samo su sudski rokovi produživi, dok su zakonski rokovi neproduživi).

Subjektivni rokovi su oni čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju, a objektivni se rokovi računaju od objektivnog nastupanja određene relevantne činjenice neovisno od saznanja ovlaštene osobe za tu činjenicu.

Rokovi su prekluzivni kad propuštanje radnje vezane za rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje dok propuštanje instruktivnih rokova ne dovodi direktno do štetnih zakonskih posljedica.

U Republici Hrvatskoj radnim danima smatraju se svi dani osim subote i nedjelje te dana koji se smatraju državnim praznicima ili blagdanima. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN br. 136/02) određeno je koji se dani, osim subote i nedjelje, smatraju neradnim danima u Republici Hrvatskoj. 

Opća pravila o procesnopravnim rokovima u hrvatskom pravu sadržana su u Zakonu o parničnom postupku Republike Hrvatske. Događaj od kojeg rok počinje teći je, u većini slučajeva, dostava ili priopčenje sudske odluke, procesne radnje druge stranke ili određeni događaj izvan sudskog postupka. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.U Hrvatskoj se pismena dostavljaju preko pošte ili preko određenog sudskog službenika, odnosno namještenika, preko nadležnog tijela uprave, preko javnog bilježnika ili neposredno u sudu. Kada početak roka ovisi o danu dostave, način dostave ne utječe na računanje početka roka. Rok počinje kada je, u skladu sa zakonom, dostava obavljena ili se smatra obavljenom temeljem zakonskih odredbi. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan (čl. 112 ZPP-a). Kada se početak procesnih rokova računa od dana dostave određenog pismena tijelo koje obavlja dostavu dužno je o dostavi sastaviti posebnu ispravu - dostavnicu. Dostavnica je isprava koja služi kao dokaz o obavljenoj dostavi. Ovlašteni primatelj potpisuje potvrdu o obavljenoj dostavi (dostavnicu) te će na istoj napisati datum primitka, a ako se dostava obavlja državnom tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost, primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe. Ako primalac odbije potpisati dostavnicu dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje, čime se smatra da je dostava obavljena (čl. 149.149.a. i 149 b ZPP-a). Međutim, dostava nije jedino sredstvo za dokazivanje dostave te se ista može dokazivati i na druge načine. Neposredna dostava, može se izuzetno u zakonom predviđenim slučajevima,  nadomjestiti objavljivanjem oglasa na sudskoj ploči. Rok se računa od dana kada je dostava stvarno obavljena ili se po zakonu smatra da je obavljena.Kada početak roka ovisi o nastupanju određenog događaja, razlikujemo subjektivne i objektivne rokove. Početak trajanja objektivnog roka ovisi o nastupanju određene činjenice neovisno o danu saznanja za tu činjenicu, dok početak trajanja subjektivnog roka ovisi o saznanju ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju. Rok određen na dane teče svakog kalendarskog dana, bez obzira radi li se o blagdanu ili neradnom danu. Samo ukoliko posljednji dan roka pada na državni blagdan u koji se ne radi, ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada sud ne radi (npr. subota) rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana. Pravilo važi bez obzira na to zašto sud nije radio i jesu li radili drugi uredi ili pošta. Dakle, blagdani, nedjelje i drugi dani u koje sud ne radi značajni su samo ako u te dane pada posljednji dan roka. Tijek roka može u te dane započeti i nastaviti se.

Osim na dane, rokovi mogu biti određeni i ne mjesece i godine. Kada je rok određen na mjesece odnosno na godine isti se završava protekom posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svome broju odgovara danu kada je rok počeo teći. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana toga mjeseca. Osnovno je pravilo da se radnja čije je poduzimanje vezano za rok smatra obavljenom u roku ako je podnesak predan nadležnom sudu prije nego što istekne rok za poduzimanje te procesne radnje. U građanskim postupcima opći rok za podnošenje žalbe na rješenje i presudu je 15 dana od dana dostave prijepisa sudske odluke, ako zakonom nije određen drugi rok. Sudske rokove određuje sud po svom nahođenju s obzirom na posebne okolnosti slučaja. Samo se sudski rokovi mogu produžiti. Rok koji odredi sud može se produljiti na prijedlog zainteresirane osobe ako za to postoje opravdani razlozi, a prijedlog se mora podnijeti prije proteka roka čije se produženje traži (čl. 111. ZPP-a). Najteža kazna za propuštanje rokova je gubitak mogućnosti naknadnog poduzimanja određene procesne radnje (npr. podnošenje tužbe). Rokovi čije propuštanje uzrokuje gubitak prava na naknadno poduzimanje određene radnje nazivaju se prekluzivnim rokovima. Takva posljedica nastupa direktno temeljem zakona. U određenim slučajevima predviđenim zakonom kada stranka propusti rok smatra se da je poduzela određenu procesnu radnju (npr. povlačenje tužbe). U konačnici, čak i kada propuštanje roka ne dovodi do direktnih zakonskih posljedica, takvo propuštanje može utjecati na ishod spora (npr.kada stranka u zadanom roku ne predujmi novčana sredstva potrebna za izvođenje određenog dokaza koji joj ide u prilog te sud zbog toga odustane od izvođenja toga dokaza). U slučaju propuštanja stranke da poduzme određene procesnih radnji u roku ili na određenom ročištu, koje dovodi do gubitka prava na njihovo poduzimanje sud može, na zahtjev te stranke, dopustiti povrat u prijašnje stanje. Povrat u prijašnje stanje znači vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojeg je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje. Povrat u prijašnje stanje reguliran je u odredbama Zakona o parničnom postupku. Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju, a ako se traži zbog propuštanja roka predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu radnju. Prijedlog za povrat u pravilu ne utječe na tijek parnice, ali sud može odlučiti da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu. Nepravovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje sud će odbaciti, a ako je prijedlog pravovremen i dopušten zakazati će ročište u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, osim ako su činjenice na kojima se temelji prijedlog općepoznate. Ukoliko sud dopusti povrat u prijašnje stanje parnica se vraća u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja ukidaju se po sili zakona.

Izvor: Zakon o parničnom postupku, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.

S obzirom na to da su obiteljski odnosi osobne, i zbog toga za svakog pojedinca, ali posljedično i za širu zajednicu, značajne prirode, država poduzima mjere usmjerene očuvanju obitelji. Tako ulaže i dodatne napore u pružanju pomoći kada takvi odnosi postanu narušeni, prvenstveno, ostavljajući mogućnost i sredstva konsenzusnog rješavanja. Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija dva su oblika pomoći obiteljima u krizi, a u hrvatskom pravnom sustavu relativno su novi instituti. Ova dva oblika pomoći su strukturirani i kratkotrajni putokazi stručnih osoba u rješavanju određenog problema. Prije svega riječ je o poticanju na pravovremenu komunikaciju i pregovaranje, ali bez ulaženja u dubinu sukoba i bez ispitivanja uzroka, a čiji je cilj postizanje sporazuma održivog za sve sudionike. Treća osoba se ovdje pojavljuje kako bi kao objektivan promatrač pomogla pri identificiranju potreba, briga i strahova, ali i u osmišljavanju izvedivih i svima prihvatljivih rješenja. Značajno je spomenuti da treće osobe nemaju ovlasti sudionicima nametnuti obvezujuće rješenje.

Obvezno savjetovanje

Obvezno savjetovanje je oblik pomoći članovima obitelji da donesu sporazumne odluke o obiteljskim odnosima vodeći posebnu brigu o zaštiti obiteljskih odnosa u kojima sudjeluje dijete te o pravnim posljedicama nepostizanja sporazuma i pokretanju sudskih postupaka u kojima se odlučuje o osobnim pravima djeteta (čl. 321. st. 1. ObZ), a provodi ga stručni tim centra za socijalnu skrb – pravnik i socijalni radnik ili psiholog. Nadležnosti CZSS određuje se prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta, ili prema mjestu zadnjeg zajedničkog prebivališta, odnosno boravišta bračnih ili izvanbračnih drugova (čl. 321. st. 2. ObZ). U obveznom savjetovanju sudjeluju članovi obitelji osobno i bez punomoćnika (čl. 321. st. 4. ObZ).

Obvezno savjetovanje provodi se:

1. prije pokretanja postupka radi razvoda braka u kojem postoji zajedničko maloljetno dijete i

2. prije pokretanja ostalih sudskih postupaka o ostvarivanju roditeljske skrbi i osobnih odnosa s djetetom (čl. 322. st. 1. ObZ). Navedeno upućuje na nužnost provedbe postupka i u slučaju raskida izvanbračne zajednice što je uvedeno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.

Obvezno savjetovanje pokreće se na zahtjev stranke koji se podnosi centru za socijalnu skrb u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik (čl. 323. st. 1. ObZ).

Uglavnom se obvezno savjetovanje provodi kao zajednički sastanak stranaka, a tek iznimno, ako centar za socijalnu skrb procijeni da u okolnostima konkretnoga slučaja zajednički sastanak ne bi bio svrhovit ili ako to jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga zahtijevaju, provesti će se odvojeni razgovori sa strankama (čl. 323. st. 3. ObZ). Najčešće se provodi u okviru dva, a po potrebi i tri susreta stranaka i članova stručnog tima CZZS.

Bračne drugove koji imaju namjeru razvesti brak u kojem postoji maloljetno dijete službenici CZSS-a će:

1) upoznati o mogućnosti bračnog savjetovanja,

2) upoznati o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka u odnosu na njih i djecu,

3) uputiti da su dužni voditi računa o djetetovoj dobrobiti prigodom uređenja spornih obiteljskih odnosa,

4) upoznati sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i pružiti pomoć ako to zahtijevaju,

5) upoznati s prednostima obiteljske medijacije i informirati o dostupnim obiteljskim medijatorima,

6) informirati o obvezi odaziva prvom sastanku obiteljske medijacije ako nisu postigli sporazum, odnosno plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i

7) upoznati s postupkom radi razvoda braka pokrenutog tužbom jednog od bračnih drugova (čl. 325. st. 1. ObZ).

U postupku obveznog savjetovanja može se djetetu omogućiti izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja (čl. 325. st. 3. ObZ).

Obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi se u odnosu na bračnog druga ili oba bračna druga ako su lišena poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i posljedice postupka ni uz stručnu pomoć ili ako su nesposobni za rasuđivanje ili ako im je nepoznato prebivalište i boravište (čl. 326. ObZ).

Ako stručni radnici koji provode obvezno savjetovanje posumnjaju na obiteljsko nasilje, centar za socijalnu skrb će nakon provedenog obveznog savjetovanja službenoj dužnosti odrediti odgovarajuću mjeru za zaštitu djeteta iz nadležnosti centra za socijalnu skrb ili predložiti sudu donošenje druge mjere za zaštitu djeteta iz nadležnosti suda i žurno će pokrenuti odgovarajući postupak(čl. 328. ObZ).

Obiteljska medijacija

Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora (čl. 331. st. 1. ObZ). Glavna svrha postupka obiteljske medijacije je postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i drugih sporazuma u vezi s djetetom. Uz ostvarenje te svrhe, u postupku obiteljske medijacije stranke se mogu sporazumjeti i o svim drugim spornim pitanjima imovinske i neimovinske naravi (čl. 331. st. 3. ObZ).

Medijacija je dobrovoljna, a medijator osoba koja je nepristrana i posebno educirana osoba upisana u registar obiteljskih medijatora koja poštuje gledišta stranaka i daje im pravnu informaciju, a ne pravni savjet. Medijator posebnu pozornost treba posvetiti dobrobiti i najboljem interesu djeteta te poticati roditelje da se usmjere na potrebe djeteta te podsjećati roditelje na to da su upravo oni prvi pozvani štititi djetetovu dobrobit te da djecu treba informirati i savjetovati se s njima. Medijator može u postupku obiteljske medijacije omogućiti djetetu izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja. Uvjeti medijacije moraju jamčiti privatnost i tajnost, i od strane medijatora i od strane sudionika, te se, osim u iznimnim slučajevima, informacije iznesene u medijaciji ne mogu kasnije koristiti. Ipak, za bračne drugove koji imaju zajedničku maloljetnu djecu, a nisu postigli plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi u postupku obveznog savjetovanja, prvi susret obiteljske medijacije je obvezan.

Obiteljska medijacija se ne provodi:

1) u slučajevima kada prema procjeni stručnog tima centra za socijalnu skrb ili obiteljskog medijatora zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije,

2) ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice postupka ni uz stručnu pomoć,

3) ako su jedan ili oba bračna druga nesposobni za rasuđivanje i

4) ako bračni drug ima nepoznato prebivalište i boravište (čl. 332. st. 1. ObZ).

U svim ostalim slučajevima kad se obiteljska medijacija provodi, ona se može provoditi neovisno o sudskom postupku, prije pokretanja sudskog postupka, za vrijeme njegova trajanja ili nakon dovršetka sudskog postupka (čl. 334. st 1. ObZ). Tako stranke mogu tijekom sudskog postupka sporazumno predložiti rješavanje spora u postupku obiteljske medijacije, a sud će zastati s postupkom i odrediti rok od tri mjeseca u kojem stranke mogu pokušati riješiti spor u postupku obiteljske medijacije (čl. 338. st. 1. ObZ). Također, sud može tijekom sudskog postupka, ako procijeni da ima izgleda za sporazumno rješavanje spornih obiteljskih odnosa, predložiti strankama postupak obiteljske medijacije. (čl. 338. st. 2. ObZ).

Neke od prednosti obiteljske medijacije su sljedeće:

- utječe na poboljšanje komunikacije među članovima obitelji čime se sukoba u obitelji smanjuju,

- potiče kontinuitet osobnih kontakata između roditelja i djece,

- omogućuje da odluke donose oni koji s njima trebaju živjeti što zadržava njihovu kontrolu nad njihovom situacijom te unapređuje samopoštovanje i dignitet članova obitelji,

- povećava vjerojatnost ostvarivanja sporazuma kao posljedicu samostalnog donošenja odluka,

- utječe da se odluke odnose racionalno,

- razvija trajno roditeljsko partnerstvo,

- usmjerava sudionike je na budućnost i na ono što oni žele,

- pruža iskustvo učenja pregovaranja i iskustvo postizanja sporazuma u teškim situacijama,

- omogućuje da se održi obiteljski sustav donošenja odluka i da se zadrži odgovornost za kvalitetu života članova obitelji,

- smanjuje troškova rastave i razvoda te skraćuje vremena potrebno za rješenje spora.

Ako se obiteljska medijacija provodi od strane obiteljskih medijatora zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, stranke ne plaćaju naknade za rad obiteljskih medijatora (čl. 343. st. 1. ObZ). No, ako obiteljsku medijaciju provode obiteljski medijatori izvan sustava socijalne skrbi, troškove njihova sudjelovanja snose stranke (čl. 343. st. 2. ObZ).

Zaključak

Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija preporučljiva su metoda rješavanja obiteljskih konflikata, a njihove su prednosti brojne. Uz to što je financijski isplativije i kraći je put do željenih rezultata, najvažnija je činjenica da sami sudionici odnosa aktivno rade na njegovom poboljšanju. Na taj način rezultat je kvalitetniji, a ishod stabilniji.

Moralno te materijalno pomaganje svih članova obitelji, međusobna pomoć, naročito u materijalnom smislu, je obiteljska solidarnost kao jedna od temeljnih vrijednosti na kojima počiva obiteljsko pravo. Najintenzivniji oblik obiteljske povezanosti je odnos između roditelja i djece. Mnoštvo emocija, dobrih i loših, odnos čine složenim. Odnos između roditelja i djece može biti konfliktan, a najčešći sukobi bilježe se upravo u kontekstu obveze uzdržavanja. Društvo treba biti svjesno potencijalnih problema u vezi s uzdržavanjem punoljetnog djeteta, posebice kad su roditelji razvedeni. Prilikom analiziranja prava na uzdržavanje punoljetne djece kao obiteljskopravnog instituta, uočio sam porast broja presuda koje se bave uzdržavanjem punoljetnog djeteta, ali tijekom vremena dolazi do kristaliziranja nekih pitanja na koja sudska praksa nije ponudila ili je pak ponuda, ali neujednačena tumačenja. Pitanje uzdržavanja punoljetnog djeteta možemo povezati s problemom nezaposlenosti. Nezaposlenost roditelja koji nisu više u mogućnosti uzdržavati njihovo punoljetno dijete. Nesporno se radi o problemu koji ne zabranjiva isključivo iz perspektive obiteljskog prava, budući da se uloge države i obitelji glede skrbi u pomoći tim osobama isprepliću.

U radu će se pokušati približiti tumačanje zakonskog pojma iz čl. 290. st. 1. Obiteljskog zakona (dalje: ObZ) “dijete koje se redovito školuje“, te analizirati određena sudska praksa. Nadalje, što je to “redovito i uredno ispunjavanje obveza“, a ima veze s statusom redovitog studenta.

UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA

Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta. Pojam statusa redovitog studenta prema odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju razlikuje se od pojma redovitog ispunjavanja obveza, koji pojam ima u vidu odredba 290. st. 1. ObZ-a.

Redovito ispunjavanje obveza pretpostavlja ispunjavanje obveza u upisanoj tekućoj školskoj ili akademskoj godini te nastavno upisivanje sljedeće godine. Iznimno, prema odredbi čl. 290. st. 6. ObZ-a, smatra se da učenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kad zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sličnih razloga) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske, odnosno akademske godine.

Zakonski pojam iz članka 290. st. 1. ObZ-a “dijete koje se redovito školuje“ treba tumačiti u smislu da redovito ispunjava svoje obveze na fakultetu, neovisno o tome ima li tijekom studija status redovnog ili izvanrednog studenta. Dakle, odlučna je činjenica da li su redovito i uredno ispunjavane obveze na fakultetu. Redovito je školovanje pretpostavka koje je dijete dužno ispuniti da bi postojala dužnost roditelja da ga uzdržava i nakon punoljetnosti. U analiziranom predmetu, osoba je 2013./14. upisala prvu godinu Ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zatim je 2014./15. redovno upisala drugu godinu, a 2015./16. ponovno upisala drugu godinu. Nadalje, studentica je 2016./17. prvi put upisala treću godinu, zatim 2017./18. ponovno upisala treću godinu, da bi 2018./19. upisala po treći put treću godinu. Naime, takvo školovanje, gledano u sveukupnosti (studij upisala 2013. godine, a 2018/19. upisala treći put treću godinu studija) ne sadrži obilježja onakvog redovitog školovanja koje ima u vidu zakonska odredba kao osnovnu pretpostavku, da bi roditelj, bio u obvezi uzdržavati tužiteljicu i nakon punoljetnosti. Punoljetno dijete koje ni nakon tri godine studiranja nije upisalo drugu godinu studija nije redovito i uredno ispunjavalo svoje obveze, iako ima status redovitog studenta. Dakle, u ovakvom konkretnom slučaju, obveza roditelja (oca) je prestala.

Nadalje, možemo ekstenzivno protumačiti i stavak 4., članka 290. ObZ-a zajedno s člankom 291. Istovjetno stilizaciji staroga zakona ta odredba predviđa pravo roditelja koji su ujedno i davatelji uzdržavanja tražiti i dobiti od djeteta ili odgovarajućih institucija podatke o obrazovanju ili zaposlenju. Propisano je pravo posve jasno i legitimno. No, postavlja se pitanja zašto je zakonodavac u članku 291., nakon prvog stavka, koji (istovjetno ranijoj normi) definira obvezu djeteta koje ima prihode da doprinosi svojem uzdržavanju, dodao drugi stavak koji se čini istog sadržaja stavka četvrtog članka 290. Spomenuta odredba, pisana je iz perspektive djeteta, propisuje njegovu dužnost glede obavješćivanja roditelja o redovnom ispunjavanju obveza. Dva se pitanja postavljaju. Prvo, zašto istovjetna dužnost ne postoji glede dokazivanja da se primatelj uzdržavanja zaposlio. Zatim, zašto je uopće zakonodavac dvaput ponovio isti propis? Ako se pak radi o različitim propisima, s obzirom na to da jedna spominje “pravo roditelja“, a druga “dužnost djeteta“ utječe li to u konačnici na teret dokazivanja u sporovima kojima se traži utvrđivanje, odnosno ukidanje obveze uzdržavanja?

VERZIJSKI ZAHTJEV

Verzijski zahtjev u obiteljskopravnom institutu uzdržavanja predstavlja poseban skup odredbi koje uređuju pravo na naknadu isplaćenog uzdržavanja iz članka 287. Obiteljskog zakona te drugih odredbi o vraćanju iznosa isplaćenih temeljem privremenog uzdržavanja maloljetne djece iz članaka 25. do 30. Zakona o privremenom uzdržavanju.

Roditelji koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe. Bilo da se radi o fizičkoj ili pravnoj osobi koja je snosila trošak uzdržavanja umjesto osobe koja je na to prvotno ili barem prije isplatitelja bila dužna činiti, verzijski zahtjev je sredstvo značajno po tome da općenito pospješuje institut uzdržavanja.

Omogućava osobama koje su snosile trošak uzdržavanja umjesto osobe koja je na to prvotno ili barem prije njih bila dužna činiti, da ga od te osobe i nadoknade. Tako se na ekonomski prihvatljiv način, ne samo opravdava činjenica obvezivanja drugih osoba na uzdržavanje, već se i potiču treće osobe koje nisu uopće dužne uzdržavati, da sudjeluju i na poseban način (a da se ne radi npr. o darovanju) pripomognu vjerovniku prava uzdržavanja u slučajevima u kojima nije opravdano očekivati da će dužnik uzdržavanja na vrijeme, samostalno, redovito i cjelovito ispuniti svoju obvezu. Odredbe ObZ-a primjenjuje se i na obiteljske odnose koji su nastali do dana stupanja na snagu ObZ-a (1.11.2015.), ako ObZ-om nije drukčije određeno.

Postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ObZ-a dovršit će se prema odredbama Obiteljskog zakona (NN, br, 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 25/13. I 5/15.) Prema gore navedenim odredbama i sukladno načelu argumentum a contrario, novi ObZ je ograničio Verzijski zahtjev samo za uskraćeno uzdržavanje maloljetnog djeteta. Dakle, u gore navedenom slučaju, osoba nema pravo na naknadu uskraćenog uzdržavanja.

Obiteljska solidarnost jedno je od temeljnih načela obiteljskog prava, a očituje se u međusobnom pomaganju članova obitelji. Obiteljskopravni institut koji se najlakše povezuje s navedenim načelom je uzdržavanje. Pravo na uzdržavanje radno sposobne punoljetne djece vrlo je često u praksi s obzirom na činjenicu da se vrlo velik broj djece nastavlja obrazovanje i osposobljavanje nakon punoljetnosti te je iz tog razloga ili zbog nemogućnosti zaposlenja i dalje financijsko ovisno o svojim roditeljima.

UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE SE ŠKOLUJE

Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta (čl. 290. st. 1. ObZ).

Potrebno je uzeti u obzir da je pojam redovnog i urednog ispunjavanja obveza, kako navodi zakon, širi od pojma redovitog studiranja, odnosno statusa redovitog studenta (odluka Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž-1067/2014-2, od dana 03. siječnja 2014. godine). Status redovitog studenta nije dostatan dokazivanju urednog i redovitog školovanja odnosno studiranja, budući da neispunjavanje obveza ne rezultira odmah gubljenjem statusa redovitog studenta (odluke Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž2-210/10-2, od dana 12. listopada 2010. te Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž2-226/09-2, od dana 20. travnja 2010. godine). Pojam statusa redovitog studenta razlikuje se od pojma redovitog ispunjavanja obveza i prema odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Uostalom, takvo bi poistovjećivanje rezultiralo diskriminatorno u odnosu na izvanredne studente. Dakle, status redovitog ili izvanrednog studenta ne utječe na pravo uzdržavanja punoljetnog djeteta (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-327/07, od dana 09. kolovoza 2007. godine). Nadalje, u više presuda jasno je ponovljeno da se ne može smatrati da punoljetno dijete uredno i redovito ispunjava svoje obveze kad dvije godine studija tri puta ponavlja (odluke Županijskog suda u Zagrebu, Gž2-41/04, od dana 09. ožujka 2004. godine, Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1374/05-2, od dana 25. kolovoza 2005. godine, Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-42/07-2, od dana 30. siječnja 2007. godine i Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-178/09-2, od dana 12. svibnja 2009. godine).

Roditelj punoljetnog djeteta ima pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovu obrazovanju (čl. 290. st. 5. ObZ). S druge strane, punoljetno dijete koje prima uzdržavanje radi obrazovanja dužno je obavijestiti roditelje o redovitom ispunjavanju obveza najkasnije do 01. studenoga za svaku školsku, odnosno akademsku godinu (čl. 291. st. 2. ObZ). Smatra se da učenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kad zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sličnih razloga) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske, odnosno akademske godine (čl. 290. st. 6. ObZ). Navedeni razlozi trebaju biti potkrijepljeni valjanom liječničkom ili, s obzirom na prirodu razloga, drugom dokumentacijom.

UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE SAMO STJEČE ODREĐENE PRIHODE

Važno je naglasiti da je punoljetno dijete koje ima pravo na uzdržavanje, a koje ima prihode dužno pridonositi za svoje uzdržavanje (čl. 291. st. 1. ObZ) što može značiti da je iznos uzdržavanja od stane roditelja manji. S obzirom na općenitost formulacije, zakonodavac ne postavlja nikakva ograničenja u vezi s izvorom tih prihoda. Pod pojam prihoda djeteta može svrstati i drugi prihodi stečeni na temelju različitom od rada. Prema tome postojanje određene ušteđevine na štednom računu i kamate također može predstavljati prihod djeteta kojim je dijete dužno doprinositi svome uzdržavanju (odluka Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1389/12-2, od dana 04. ožujka 2013. godine). Tako će se prihodi djeteta, kao što su prihodi od stipendija, sportskih plaća, nasljeđivanja, prihodi iz radnog odnosa i slično, uzimati u obzir prilikom određivanja iznosa uzdržavanja punoljetnog djeteta. Međutim, važno je naglasiti da neovisno o tome stječe li dijete prihode ili ne, te u kojem iznosu ih stječe, roditelj se ne može osloboditi svoje dužnosti uzdržavanja djeteta.

UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE NE MOŽE NAĆI ZAPOSLENJE

Punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti, roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina (čl. 290. st. 2. ObZ). Ta će obveza prestat i prije isteka godine dana od prestanka obrazovanja u trenutku kad dijete navrši dvadeset i šest godina (čl. 290. st. 3. ObZ).

No, roditelji nisu dužni uzdržavati punoljetno dijete koje nakon školovanja nije htjelo prihvatiti zaposlenje za koje se traži srednja stručna sprema (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-996/12, od dana 14. studenog 2012. godine).

Roditelj ima pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovu zaposlenju (čl. 290. st. 5. ObZ).

Zanimljivo je da, prema stajalištu sudova, ako po isteku godine dana od završetka školovanja ili studija nezaposleno dijete odluči nastaviti obrazovanje na višoj razini, pravo na uzdržavanje oživljava (odluke Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-65/02, od dana 19. veljače 2002. godine i Županijskog suda u Bjelovaru, posl. broj: Gž-3252/11-2, od dana 12. siječnja 2012. godine).

UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE JE SKLOPILO BRAK

Ako je punoljetno dijete sklopilo brak, obveza roditelja postala je supsidijarna (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev. 1090/11-2, od dana 5. listopada 2011. godine). Navedeno je u skladu sa zakonskom odredbom koja određuje red uzdržavanja. Pravo na uzdržavanje od bračnog druga ostvaruje prije uzdržavanja od srodnika (čl. 283. st. 2. ObZ). To ne znači da roditeljska obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta automatski prestaje, već se brakom samo mijenja subjekt koji je prvi po redu dužan udržavati. Tako da, primjerice, ako bračni drug nije u mogućnosti u cijelosti uzdržavati drugoga bračnog druga, mogla bi postojati djelomična obveza na teret roditelja, naravno i dalje uz pretpostavku da su ispunjeni zakonski uvjeti za uzdržavanje punoljetnog djeteta.

TUŽBA RADI UZDRŽAVANJA PUNOLJETNOG DJETETA

Prema sudskoj praksi i stajalištu pravnih teoretičara, zahtjev za uzdržavanje punoljetnog djeteta podnosi se odvojeno od tužbe za razvod braka. Za suđenje u sporovima za zakonsko uzdržavanje, ako je tužitelj osoba koja traži uzdržavanje, nadležan je pored općinskog suda općemjesne nadležnosti (što je općinski sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, odnosno općinski sud na čijem području tuženik ima prebivalište, odnosno boravište), i općinski sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište (čl. 34. st. 1. t. 1., čl. 47. st. 1. i čl. 51. st. 1. ZPP). Na ovaj način tužitelju je dano na odabir kojem sudu će podnijeti tužbu.

Tužba treba biti razumljiva i sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a osobito treba sadržavati:

- oznaku suda,

- ime, prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju,

- osobni identifikacijski broj podnositelja,

- predmet spora,

- sadržaj izjave i

- potpis podnositelja (čl. 106. st. 2. i 186. st. 1. ZPP).

Izjava koja se daje podneskom može se, umjesto podneskom, dati usmeno na zapisnik kod parničnog suda (čl. 106. st. 5. ZPP). Ako izjava sadrži kakav zahtjev, stranka treba da u podnesku navede činjenice na kojima temelji zahtjev i dokaze kad je to potrebno (čl. 106. st. 4. ZPP).

U slučaju spora o uzdržavanju punoljetnog djeteta s obzirom na same uvjete tog instituta potrebno je priložiti dokaze o školovanju:

- potvrdu o upisu u srednju školi, odnosno na sveučilišni ili stručni studij, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih i

- potvrda o redovitom i urednom ispunjavanju obveza u tim obrazovnim ustanovama, a zatim i službene podatke o primanjima tuženika.

Nadalje se prilažu dokazi o činjenicama iz kojih se izvodi pravni temelj uzdržavanja, to će biti izvadak iz matice rođenih gdje je upisan tuženik kao roditelj djeteta te potvrda da dijete i tuženik imaju različita prebivališta, odnosno boravišta. Drugi dokazi mogu biti presuda o razvodu braka, saslušanje stranaka i svjedoka i slično.

Sud prilikom utvrđivanja iznosa uzdržavanja procjenjuje potrebe uzdržavane osobe i uzdržavatelja kako bi ih doveo u ravnotežu. Pri procjenjivanju potreba uzdržavane osobe sud će uzeti u obzir njezine prihode, kako je već navedeno, ako ih ima, imovinsko stanje, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju (čl. 307. st. 2. ObZ). Pri procjenjivanju mogućnosti osobe koja je dužna uzdržavati uzet će se u obzir njezino imovinsko stanje, sva njezina primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, njezine vlastite potrebe i druge zakonske obveze uzdržavanja (čl. 307. st. 3. ObZ).

ZAHTJEV ZA UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA UNATRAG

Uzdržavanje za punoljetno dijete se može odrediti samo za vrijeme nakon podnošenja zahtjeva za uzdržavanje (čl. 306. ObZ). Odredba zakona koja određuje da je roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava do podnošenja tužbe (čl. 289. st. 1. ObZ) odnosi se samo na maloljetno dijete, i ne može se primijeniti u slučaju punoljetnog djeteta. Budući da ne postoji slična odredba za uzdržavanje punoljetnog djeteta, njegovo se uzdržavanje ne može tražiti unatrag.

Dakle, kad zakonski zastupnik malodobnog djeteta tek podnosi tužbu za uzdržavanje može zahtijevati ne samo da se uzdržavanje plaća ubuduće od trenutka podnošenja tužbe, već i unatrag. Za razliku od toga, u slučaju da punoljetno dijete podnosi tužbu za uzdržavanje, ono može zahtijevati da se uzdržavanje plaća samo ubuduće od trenutka podnošenja tužbe.

NAMIRENJE DOSPJELIH, A NE ISPLAĆENIH TRAŽBINA NA IME UZDRŽAVANJA PUNOLJETNOG DJETETA

Ako bi punoljetno dijete tražilo isplatu dugovanih tražbina uzdržavanja nakon što je već pravomoćnom presudom utvrđen iznos uzdržavanja, a ti iznosi nisu mjesečno podmireni od strane obveznika uzdržavanja iako su dospjeli na naplatu, punoljetno dijete ima pravo potraživati svaki od njih do nastupa zastarnog roka. Tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, primjerice mjesečno kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. ZOO).

Punoljetno dijete čije je pravo uzdržavanja od strane roditelja utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom može, temeljem te presude, podnijeti Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu dospjelih, a neisplaćenih tražbina uzdržavanja. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje koji je sadržan u samoj odluci. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke tuženiku – osobi koja je obveznik uzdržavanja (čl. 25. st. 1. OZ).

VERZIJSKI ZAHTJEV

Nadalje, fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati ili nije bila dužna uzdržavati u cijelosti, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe koji su bili opravdani, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja je po zakonu bila dužna uzdržavati (čl. 287. st. 1. ObZ).

Opravdanim troškovima smatra se mjesečni iznos određen pravomoćnom sudskom odlukom koji je dužan isplaćivati obveznik davanja uzdržavanja. Eventualna daljnja sredstva koja bi na ime obveze uzdržavanja dodatno doprinosila osoba koja nije bila dužna uzdržavati, ne mogu se smatrati opravdanim troškovima (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-1302/2008-2, od dana 28. siječnja 2009. godine). Također, cijelo vrijeme uzdržavanja punoljetno dijete mora udovoljavati uvjetima koje zakon propisuje za uzdržavanje punoljetnog djeteta kako bi troškovi bili opravdani.

Pravo na naknadu za isplaćeno uzdržavanje ima i roditelj djeteta (čl. 287. st. 3. ObZ) što u svojoj presudi Ustavni sud opravdava činjenicom da roditelji moraju zajedno brinuti o odgoju i uzdržavanju djeteta (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: U-III/1212/2005, od dana 30. siječnja 2008. godine). No, takvo pravo nema punoljetno dijete zato što ono nije osoba koja je snosila troškove uzdržavanja druge osobe, već je sama sebe uzdržavala, odnosno snosila troškove vlastitog uzdržavanja (odluka Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž 777/2005-2, od dana 25. svibnja 2005. godine).

Ovaj, takozvani verzijski zahtjev, kao institut obveznog prava, ograničen je općim zastarnim rokom koji iznosi pet godina (čl. 225. ZOO). Važno je naglasiti da se taj rok odnosi na tražbine, a kako one dospijevaju mjesečno, svako pojedino davanje zastarit će nakon 5 godina.

Imovinski odnosi često su rak-rana suvlasnicima, a imovinski sporovi znaju biti stresni i dugi. S obzirom na to da suvlasnici mogu razvrgnuti suvlasništvo sporazumno, odnosno dobrovoljnim razvrgnuće, ili pak putem suda, sudskim razvrgnućem, slijedi usporedba ovih osnovnih načina razvrgnuća.

DOBROVOLJNO RAZVRGNUĆE

Dobrovoljno razvrgnuće postoji ako suvlasnik svoje pravo na razvrgnuće ostvaruje u sporazumu sa svim suvlasnicima s kojima razvrgava suvlasništvo (čl. 48. st. 2. ZV). Pretpostavke za dobrovoljno razvrgnuće su da je ugovor zaključen između svih suvlasnika u pismenom obliku te da su potpisi suvlasnika ovjereni. Jednoglasnost suvlasnika mora postojati i u pogledu odluke da se dioba provede i u pogledu predmeta i načina diobe. Kod dobrovoljnog razvrgnuća suvlasnici mogu sporazumno odrediti svaki način razvrgnuća osim onog koji nije faktično moguć ili koji zakonom nije dopušten (čl. 49. st. 1. ZV). Vezano uz navedeno, važno je naglasiti da u slučaju kad zakonska odredba zabranjuje diobu neke stvari ta se zabrana ne odnosi na razvrgnuće isplatom niti na civilno razvrgnuće, osim ako je izričito i na njih protegnuta (čl. 49. st. 2. ZV).

U okvirima faktično mogućeg i zakonom dopuštenog suvlasnici suvlasničku zajednicu na pokretnini mogu razvrgnuti na bilo koji od ponuđenih načina:

a) fizičkom diobom kod koje se suvlasničku stvar dijeli na potreban broj samostalnih stvari od kojih će svaka pripasti ponekom od suvlasnika,

b) razdiobom stvari po ekvivalentu o čemu se radi kada se istodobno razvrgava suvlasništvo na nekoliko stvari na način da svakom od suvlasnika svih stvari pripadnu na ime njegovog suvlasničkog dijela poneke od tih stvari,

c) civilnim razvrgnućem, odnosno prodajom stvari na određen način, bilo klasičnom kupoprodajom, bilo na javnoj dražbi ili na bilo drugi prikladan način te dijeljenjem dobivenog iznosa, prema dogovoru, više ili manje razmjerno ili nerazmjerno suvlasničkim dijelovima ili

d) razvrgnućem isplatom na način da jednom, bilo kojem, od suvlasnika pripadne vlasništvo cijele stvari uz mogući uvjet da ta strana isplati druge suvlasnike, prema dogovoru, više ili manje razmjerno ili nerazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

S druge strane, suvlasništvo nad nekretninama može se razvrgnuti:

a) geometrijskom diobom kojoj je u osnovi povlačenje geometrijskih crta dijeleći nekretninu na dviju ili više samostalne cjeline,

b) već spomenutim civilnim razvrgnućem,

c) razdiobom po ekvivalentu te

d) razvrgnućem isplatom ili

e) razvrgnućem uspostavom etažnoga vlasništva u kojem slučaju suvlasnici nekretnine suglasno odlučuju da će svoja suvlasnička prava ograničiti uspostavom etažnog vlasništva bez obzira na to kolika je korisna površina (površina prostorije umanjena za širinu zidova) onoga što će biti predmet svakog od novoosnovanih, takozvanih, etaža.

Također, suvlasnici mogu sporazumom odrediti neku osobu koja će umjesto njih odlučiti o načinu razvrgnuća (čl. 49. st. 3. ZV), pa će odluka koju ta osoba donese u granicama ovlasti što su joj ih suvlasnici sporazumno dali, biti isto što i njihova odluka o načinu razvrgnuća.

SUDSKO RAZVRGNUĆE

Kada ne postoji mogućnost sporazumnog uređenja imovinskih odnosa oni se mogu urediti sudskom odlukom (čl. 45. st. 4. ZV). Postupak se pokreće prijedlogom za razvrgnuće suvlasničke zajednice. Sud o razvrgnuću odlučuje u izvanparničnom postupku i u prvom je redu vezan strogim zakonskim odredbama, a podredno sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju zakona ili pravnog posla (čl. 50. st. 1. ZV).

Ako sud nije vezan na taj način po pitanju načina razvrgnuća, pokretnine će podijeliti fizički, a nekretnine geometrijski (čl. 50. st. 2. ZV), pri čemu na dijelu nekretnine može osnovati:

- služnosti kao primjerice pravo korištenja ulaza koji pripadne suprotnoj strani ili

- stvarni teret kao primjerice obaveza popravka određenih instalacija potrebnih za funkcioniranje cijele nekretnine,

ako je to nužno radi uporabe ili iskorištavanja tog dijela (čl. 50. st. 3. ZV).

Prilikom dobrovoljne diobe, suvlasnici također imaju mogućnost osnivati služnosti i stvarne tereta, no u tom slučaju nisu ograničeni nužnošću kao što je sud.

Nadalje, geometrijska dioba koju provodi sud temelji se na stručnom građevinskom elaborata izvedivosti. Takva će podjela biti moguća samo ako su novonastale jedinice predmetne nekretnine zasebno funkcionalne kao cjelina.

Ako fizička dioba za pokretnine i geometrijska dioba za nekretnine nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost imovine, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te da se dobiveni iznos podijeli sukladno suvlasničkim dijelovima (čl. 50. st. 4. ZV). Dakle, prilikom sudskog civilnog razvrgnuća sud je uglavnom ograničen na prodaju na javnoj dražbi, tek ako takva prodaja nije prikladna, civilno razvrgnuće se odvija na drugi način, a dobiveni iznos se uvijek dijeli sukladno suvlasničkim dijelovima.

Nastavno na sljedeću vrstu sudskog razvrgnuća, suvlasnik ima pravo na razvrgnuće, i pokretnine i nekretnine, isplatom ako mu isto pripada na temelju zakona ili pravnog posla, ili pak ako učini vjerojatnim da za to postoji osobito opravdan razlog, pa će u tom slučaju sud odrediti da stvar pripadne u cijelosti njemu, dok će tom suvlasniku odrediti rok u kojem mora isplatiti ostale suvlasnike (čl. 51. ZV). Je li razlog koji je stranka navela osobito ozbiljan ili nije, odlučit će sud u svakom pojedinom slučaju. Tako je sud, primjerice, osobito ozbiljnim razlogom naveo okolnost da je jedan suvlasnik nekretnine koja je predmet razvrgnuća ujedno ovlaštenik prava plodouživanja cijele nekretnine (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-341/08, od 17. ožujka 2011. godine), dok u drugoj odluci navodi kako sama emotivna vezanost za nekretninu zbog dužeg boravka ne predstavlja dovoljno dobar razlog za razvrgnuće isplatom (odluka Županijskog suda u Virovitici, posl. broj: Gž-190/05 od 27. svibnja 2005. godine). Ovakvi uvjeti, pravo na temelju zakona ili pravnog posla ili osobito opravdan razlog, nisu potrebni prilikom dobrovoljnog razvrgnuća isplatom. Za provedbu dobrovoljnog razvrgnuća isplatom potrebna je jedino suglasna volja između svih suvlasnika o tome da će jednoj osobi pripasti vlasništvo, a da će druge osobe biti isplaćene.

Kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari, bile one pokretne ili nepokretne, sud može na zahtjev svakoga od njih odlučiti da umjesto da se svaka pojedina stvar dijeli, da svakome od njih pripadne pojedina stvar ili pojedine stvari u cijelosti, razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, a prema njihovim potrebama (čl. 52. st. 1. ZV). Ako stvari koje ovakvim načinom razvrgnuća pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkog dijela, taj je suvlasnik dužan isplatiti razliku drugim suvlasnicima (čl. 52. st. 3. ZV). Ako suvlasnici odluče podijeliti suvlasništvo na ovaj način bez uplitanja suda podjela, kao što je veće spomenuto, može ne slijediti suvlasničke dijelove.

Posljednje, vezano samo za nekretnine, prilikom uspostave etažnog vlasništva sudskim razvrgnućem, potrebno je da određeni stan ili prostorija bude samostalna uporabna cjelina što se utvrđuje potvrdom nadležnog tijela ili uporabnom i građevinskom dozvolom (čl. 73. st. 4. ZV) te da suvlasnički dio na kojem se želi uspostaviti etažno vlasništvo bude odgovarajući što se utvrđuje pravomoćnom sudskom odlukom (čl. 73. st. 5. ZV). Je li suvlasnički dio nekretnine one osobe koja zahtijeva uspostavu vlasništva na nekom određenom posebnom dijelu nekretnine za to odgovarajući, prosuđuje se prema tome je li taj suvlasnički dio u odnosu prema vlasništvu cijele nekretnine jednak ili veći od odnosa korisne vrijednosti stana, odnosno druge samostalne prostorije, prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine (čl. 74. st. 1. ZV).

Korisna vrijednost stana ili druge prostorije izračunava iz korisne površine stana ili druge prostorije, a korisna površina je ukupna podna površina stana ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju (čl. 74. st. 2. t. 1. i 3. ZV). Prigodom izračunavanja korisne površine neće se uzeti u obzir podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu prikladne za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase i slično (čl. 74. st. 2. t. 4. ZV). Dakle, formula za određivanje odgovarajućeg dijela je sljedeća: suvlasnički dio u razlomku : cijela nekretnina predstavljana brojem 1 ≥ korisna površina stana : korisna površina svih stanova i drugih prostorija.

Međutim, kao što je rečeno u dijelu u kojem je predstavljena dobrovoljna dioba, ako se suvlasnici nekretnine suglasno odluče da će svoja suvlasnička prava ograničiti uspostavom etažnog vlasništva na nekretnini, uzima se da je taj suvlasnički dio odgovarajući dio, pa tada pravomoćnu odluku o utvrđivanju korisnih vrijednosti zamjenjuje isprava svih suvlasnika o toj njihovoj odluci (čl. 74. st. 3. ZV).

Troškove razvrgnuća snose suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, osim ako zakon ili njihov sporazum određuju drugačije (čl. 54. ZV).

ZAKLJUČAK

Uspoređujući mogućnosti dobrovoljne diobe s jedne strane i sudske diobe s druge strane, iako se radi o istim načinima diobe, dobrovoljno razvrgnuće uživa veliku slobodu u svim aspektima svake od diobi te je ograničena samo nemogućim i nedopuštenim radnjama. Iz istog razloga preporučuje se upravo dobrovoljan način diobe ako je takav sporazum opravdan.

Dosjelost (uzukapija, lat. usucapio) je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Radi se o načinu stjecanja prava vlasništva na temelju zakona.

Pravni učinci stjecanja prava vlasništvo dosjelošću su: stjecanje prava vlasništva stvari koju se samostalno posjedovalo, kojim se dotadašnja faktična vlast na stvari pretvara u pravnu vlast na njoj (neposredan učinak), a osoba koja je do tada bila vlasnik gubi pravo vlasništva stvari koju je stekao dosjedatelj (posredan učinak). Stjecanje putem dosjelosti je izvorno stjecanje, pa prema tome, tko stječe putem dosjelosti, ne izvodi svoje pravo iz prednikova prava, nego neovisno o njegovom pravu stječe ono i onoliko koliko posjeduje (quantum possessum, tantum praescriptum). Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom pravu (ipso iure) čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, ali na pravne učinke se ne pazi po službenoj dužnosti nego samo na zahtjev ovlaštene osobe.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (čl.159. st. 1. ZV).

Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvar, a samostalni posjednik je onaj koji tu stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik tj. na takav način da ne priznaje ničiju višu posrednu vlast na stvari. Što se tiče kakvoće, zahtijeva se zakonitost, istinitost i poštenje. Posjed je zakonit ako posjednik ima pravo na posjed tj. ako ima valjani pravni temelj toga posjedovanja. Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje se presumira.

Razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost.

Redovita dosjelost- samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

Izvanredna dosjelost- samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

Iz ovog razlikovanja vidljivo je da se za redovitu dosjelost zahtijeva kvalificirani posjed (posjed koji je zakonit, istinit i pošten), a za izvanrednu samo da je pošten.

Vrhovni sud navodi da „nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, i to ni u slučaju redovne ni u slučaju izvanredne dosjelosti“ (Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011.).

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnoga za dosjelost (čl. 160. st. 1. ZV). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (čl. 16. st. 2. ZV). To znači da je potrebno da je do prenošenja posjeda došlo izvedenim načinom, te da je raniji posjed bio zakonit, istinit i pošten.

Ako se radi o posjedu stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe steći će samostalni posjednik dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten neprekidno trajao 6 godina za pokretne stvari i 20 godina za nekretnine ili barem pošten, samostalni posjed za pokretne stvari trajao 20 godina, a za nekretnine 40 godina.

Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91), a to je 8. listopada 1991. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci navodi: „U čl. 29. ZOVO, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o preuzimanju ZOVO, kao zakon Republike Hrvatske, bilo je određeno da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Budući da je izričito bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, pravne pretpostavke koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bez pravnog su učinka odnosno pravni položaj takvih stvari je kao da te pretpostavke nisu ni postojale. Takve pravne pretpostavke mogu proizvoditi pravne učinke samo ako je tako zakonom određeno, u ovom slučaju samo kada bi zakonom bilo određeno da se uz postojanje takvih pravnih pretpostavki može steći pravo vlasništva dosjelošću...” (Rev 3462/93, od 3. svibnja 1995.).

Da bi dosjedatelj mogao steći vlasništvo putem dosjelosti, njegov samostalni posjed te stvari, mora trajati neprekidno tijekom propisanog vremena. Bude li dosjedanje prekinuto, ono se ne može nastaviti. Ako nakon prekida ista osoba stekne samostalan posjed iste stvari, moći će samo početi novo dosjedanje, a neće se moći nastaviti prijašnje. Zastojem roka dosjelosti ne prestaje dosjedanje nego se tijek roka dosjelosti produžuje za onoliko koliko je trajao zastoj, a dok zastoj traje, vrijeme dosjelosti ne može isteći; nakon što zastoj prestane, vrijeme dosjelosti se produžuje za onoliko koliko je vremena zastoj trajao. Na prekid, odnosno zastoj tijeka vremena dosjelosti na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju tijeka rokova za zastaru tražbina (Zakon o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; čl. 235.-246.).

Dakle, pravo vlasništva stvari stječe se dosjelošću kad su ispunjene:

1. opće pretpostavke stjecanja vlasništva:

a) sposobna stvar

b) sposoban stjecatelj

c) valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva

2. posebne pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću:

a) stjecatelj ima samostalan posjed te stvari

b) posjed stvari neprekidno traje zakonom određeno vrijeme

c) stjecatelj je sposoban steći tu stvar u vlasništvo dosjelošću

d) ta stvar je sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti.

Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..” (Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.).

Zaštitu prava vlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 81/2015, u daljnjem tekstu: ZV). Vlasnik može podnijeti vlasnički zahtjev (tužbu) sudu (a) ako netko bespravno posjeduje njegovu stvar ili (b) ga uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti nad tom stvari. S obzirom na dvije navedene vrste protupravnog postupanja, postoje i dvije vrste tužbi - vlasnička tužba za povrat stvari i negatorijska tužba. Ovdje ćemo isključivo obraditi vlasničku tužbu za povrat stvari.

Prava vlasnička tužba za povrat stvari (reivindikacija) je tužba vlasnika stvari protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, a kojom on, pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži od nje da mu ona preda posjed te stvari. Vlasnik mora dokazati dvije stvari: (i) da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i (ii) da se ona nalazi u tuženikovu posjedu. Svrha tužbe je isključenje osoba od nedozvoljenog posjedovanja vlasnikove stvari i vraćanje vlasniku faktične vlasti nad njegovom stvari.

Aktivno legitimirani su, odnosno tužbu mogu podnijeti- vlasnik neposjednik, ali i vlasnik posredni posjednik. Ako više osoba ima pravo vlasništva iste stvari (suvlasnici, zajednički vlasnici, etažni, prethodni i potonji vlasnici), oni su također aktivno legitimirani. Tužba se podnosi protiv posjednika vlasnikove stvari koji je posjeduje bespravno te protiv osobe koja ju nesamostalno posjeduje, ako to čini priznavajući tuđu višu vlast na stvari, takvu koja nije vlasnikova.

Kao što je gore navedeno, tužitelj dakle mora dokazati svoje pravo vlasništva, tj. mora dokazati da su se u njegovu korist ispunile sve pretpostavke stjecanja odnosne stvari u vlasništvo. To može biti otežano ako je osoba stvar stekla izvedeno jer u tom slučaju mora dokazivati i pravo vlasništva svojih prednika. Međutim, u praksi će tužitelj ipak često steći stvar izvorno putem dosjelosti ili će pravo biti upisano u zemljišnu knjigu, što tužitelja oslobađa daljnjeg dokazivanja. Nadalje, tužitelj mora također dokazati da je stvar u posjedu tuženika te može zahtijevati predaju posjeda samo individualno određene stvari, a generične samo ako je dovoljno individualizirana.

Tuženik koji taji pred sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da ju posjeduje, mora već samo zbog toga predati tu stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar zahtijeva natrag vlasničkom tužbom (čl. 162. st. 3. ZV).

Glavni sadržaj vlasničke tužbe je zahtjev za predaju posjeda određene stvari. Glavni zahtjev ne zastarijeva. Zajedno s glavnim zahtjevom ili posebnom tužbom, vlasnik može staviti i sporedne zahtjeve, upravljene na predaju koristi od stvari ili naknadu štete. Sporedni zahtjevi zastarijevaju u roku od 3 godine od dana predaje stvari vlasniku. Tuženik je ovlašten staviti svoje materijalnopravne prigovore koji, ovisno o svojoj naravi, mogu negirati, ukinuti ili zaustaviti vlasnički zahtjev. Također, može suprotstaviti zahtjevu svoj protuzahtjev da mu vlasnik naknadi troškove koje je imao za njegovu stvar. Kakve zahtjeve tužitelj može postaviti te koje protuzahtjeve i prigovore tuženik može postaviti, ovisi o poštenju tuženika.

Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno (čl. 164. st. 1. ZV). Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te zadržati stvar dok mu oni ne budu naknađeni (čl. 164. st. 2. ZV). Nužni troškovi su oni bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila. Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju objektivne, tržišne vrijednosti stvari. Posjednik nema pravo na naknadu troškova ako promijeni namjenu vlasnikove stvari, a ona nije korisna. Za tzv. luksuzne troškove nema pravo na naknadu, ali ima pravo odvajanja i odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.

Posjednik može postaviti prigovore koji negiraju vlasnički zahtjev (poricanje istinitosti činjeničnih navoda na kojima se temelji vlasnički zahtjev), prigovore koji ukidaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da su se prilike navedene u zahtjevu izmijenile) te prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da posjednik ima pravo koje ga ovlašćuje da posjeduje tužiteljevu stvar). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (čl. 163. st 1. ZV). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednog posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade (čl. 163. st. 2. ZV). Pošteni posjednik može iskoristiti i već spomenuti prigovor zadržanja dok mu vlasnik ne ispuni ono što je dužan.

Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (čl. 165. st. 1. ZV). Zahtjev naknade zastarijeva za 3 godine od dana predaje, ali ne počinje teći dok stvar nije predana. Posjednikova raspolaganja u pravilu ne proizvode pravne učinke. Ako treći ipak iznimno stekne pravo vlasništva od posjednika-nevlasnika, nepošteni će posjednik trebati vlasniku dati naknadu za stvar koja je time „propala“, odnosno naknaditi štetu koja je za vlasnika nastala time što je opterećena tuđim pravom. Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku (čl. 165. st 3. ZV). Na naknadu korisnih troškova u pravilu nema pravo. Nema pravo ni na naknadu luksuznih troškova, ali ima pravo odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari. Za razliku od poštenog posjednika, nepošteni posjednik nema pravo zadržanja: nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode (čl. 165. st. 4. ZV).

Glede prigovora, nepošteni posjednik ima iste mogućnosti kao i pošteni posjednik kod prigovora koji negiraju vlasnički zahtjev. Kod prigovora koji ukidaju vlasnički zahtjev ima slabiji položaj od poštenog posjednika, a u pravilu ne može osnovano uputiti vlasniku prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev jer njima posjednik tvrdi da ima pravo posjedovati vlasnikovu stvar, a nepošteni posjednik nema takvo pravo.

Ako je sud na temelju iznesenih činjenica i izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj vlasnik stvari, a da tuženik bespravno posjeduje njegovu stvar, sud će prihvatiti tužbeni zahtjev. Donijet će kodemnatornu presudu kojom će narediti tuženiku da preda posjed stvari tužitelju ili osobi koju je tužitelj odredio. Ako su postavljeni i sporedni zahtjevi, u pravilu će se odlučiti i o njima. U presudi će se navesti paricijski rok, odnosno rok za dobrovoljno izvršenje onog što je određeno. Kada postoji pravni interes, pored kondemnacije, prihvatit će se i postavljeni deklaratorni zahtjev, kojim se utvrđuje da je tužitelj vlasnik stvari.

Ako tuženik ne preda neposredni posjed dobrovoljno, tužitelj će moći prisilno u ovršnom postupku zahtijevati predaju stvari na temelju pravomoćne i ovršne presude. Kod predaje posrednog posjeda, nije nužno provoditi ovršni postupak, već će pravomoćna presuda zamijeniti potrebno očitovanje volje tuženika da prenese posjed stvari. Ovisno o slučaju, moguće je i određivanje mjera osiguranja te provođenje prethodne ovrhe radi osiguranja nenovčane tražbine.

Nerijetko su razlozi razvoda braka narušeni obiteljski i partnerski odnosi, što posljedično znači i nemogućnost daljnjeg zajedničkog suživota bračnih drugova. Bračnim drugovima prije i tijekom postupka razvoda braka nameće se problematika stanovanja u zajedničkoj nekretnini, stoga se postavlja pitanje ima li jedan od bračnih drugova pravo udaljiti drugog iz zajedničke nekretnine, odnosno onemogućiti mu pravo posjedovanja nekretnine, te na koji način bračni drugovi mogu zaštititi svoja prava od takvog postupanja.

Pravo (su)vlasništava i činjenica posjeda

Ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi (čl. 36. st. 1. ZV). Tako su i bračni drugovi zapravo suvlasnici imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, i to u jednakim dijelovima, ako drugačije nisu ugovorili (čl. 36. st. 3 ObZ). Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. st. 1. ObZ).

Pravo vlasništva, odnosno suvlasništva, uključuje, između ostalog, i pravo posjedovanja, uporabe i korištenja svoje stvari (čl. 30. st. 2. ZV). U slučaju suvlasništva svaki suvlasnik ima pravo na sve navedeno. Jednako tako, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (čl. 38. st. 1. ZV).

Posjed je činjenica faktičkog postojanja privatne vlasti neke osobe u pogledu neke stvari. Kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici (čl. 10. st. 6. ZV). Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (čl. 42. st. 1. ZV).

Zaštita posjeda

Svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti (čl. 24. st. 1. ZV). Samovlasno smetanje je smetanje bez pravnog temelja, primjerice bez dozvole suvlasnika, bez pravomoćne sudske odluke ili odluke drugog tijela kojima je takvo postupanje dopušteno i slično.

Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se:

- utvrdi čin smetanja njegova posjeda,

- naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja te

- zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće (čl. 22. st. 1. ZV).

Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (čl. 22. st. 2. ZV).

Dakle, bračni drugovi su u odnosu na zajedničku nekretninu suposjednici te imaju jednako pravo ostvarivanja te faktične vlasti i zaštite iste od smetanja treće osobe ili drugog suposjednika. Nastavno, nijedan bračni drug kao suposjednik nema pravo samovlasno udaljiti drugog bračnog druga s posjeda, odnosno onemogućiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz suposjeda. U suprotnom, onaj kome je to pravo ograničeno ima pravo na posjedovnu zaštitu pred sudom, a koje traje do trenutka razvrgnuća suvlasništva na odnosnoj nekretnini.

Sudska odluka o pravu stanovanja u obiteljskom domu jednog bračnog druga

Neovisno o ranije navedenom, sud može na zahtjev bračnog druga odrediti da pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu ostvaruje samo jedan roditelj sa zajedničkom maloljetnom djecom nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb (čl. 46. st. 2. ObZ). Pravo stanovanja može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasništva na nekretnini koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 3. ObZ).

Kad odlučuje o pravu stanovanja sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti roditelju koji s djecom ostaje stanovati u obiteljskom domu obvezu plaćanja paušalnog iznosa najamnine drugom roditelju i plaćanje režijskih troškova nekretnine koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 4. ObZ). Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odbiti zahtjev za stanovanje u obiteljskom domu ako ukupni prihodi bračnih drugova ne bi mogli osigurati troškove odvojenoga stanovanja i života bračnih drugova i djece (čl. 46. st. 6. ObZ).

Slijedom navedenog, jedan od bračnih drugova može od suda zahtijevati da donese odluku kojom dopušta da stanuje u obiteljskom domu, odnosno nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu, zajedno s maloljetnom djecom, ali do trenutka dok suvlasništvo na toj nekretnini ne bude razvrgnuto. Sud takvu odluku neće donijeti ako materijalne prilike bračnih drugova to ne dopuštaju.

Zaključak

Radi zaštite ustavnog prava vlasništva, odnosno suvlasništva, ni jedan bračni drug nema ovlasti drugome samovlasno ograničiti u pravu čiji sadržaj dijele pa posljedično ni onemogućiti ostvarivanje prava posjeda, odnosno udaljiti ga iz zajedničke nekretnine. Međutim, sud ipak može, na zahtjev jednog od bračnih drugova, odlukom dopustiti samo jednom bračnom drugu da, zajedno s maloljetnom djecom, stanuje u zajedničkoj nekretnini do kraja postupka.

Održivost ekonomskih odnosa posve je nezamisliva bez svakodnevnog zasnivanja obveznih odnosa, međutim, zbog velikog financijskog značaja, mnoge obvezne odnose nije moguće zasnovati bez prethodnog osiguranja istih. Iz tog razloga, pravni sustavi predviđaju niz stvarnopravnih i drugih vrsta osiguranja tražbina, među kojima i založno pravo, koje je, zbog učestalosti ugovaranja glavna vrsta stvarnopravnog osiguranja tražbine.

Založno pravo – pojam i stadiji

Založno pravo, općenito, je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari – zalogu koje ovlašćuje svog nositelja – založnog vjerovnika da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik – založni dužnik dužan je to trpjeti. Važno je istaknuti kako založni dužnik ne mora nužno biti i osobni dužnik, što znači da se založni vjerovnik neće uvijek namirivati iz stvari u vlasništvu založnog dužnika, već ta stvar može biti i u vlasništvu treće osobe, koja će tada biti u ulozi založnog dužnika.

Založno pravo, dakle, ima dva stadija – stadij osiguranja tražbine i stadij namirivanja tražbine. Stadij osiguranja tražbine traje od osnivanja založnog prava do dospjelosti tražbine osigurane založnim pravom, dok stadij namirivanja tražbine nastupa tek ako i kada tražbina dospije na izvršenje, a ne bude izvršena. Pod pojmom dospjelost podrazumijeva se trenutak nastupanja roka za ispunjenje dužnikove obveze, tj. trenutak od kojeg je vjerovnik ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze.

Hipoteka – posebna podvrsta založnog prava

Postoji više podvrsta založnog prava. Jedna od podvrsta založnog prava je hipoteka. Hipoteka je založno pravo koje se na stvari osniva bez predaje stvari vjerovniku u posjed i koje ga ne ovlašćuje da drži zalog u posjedu. (čl. 304. st. 1. ZV). To znači da založni vjerovnik nema pravo posjedovati tu stvar za vrijeme trajanja stadija osiguranja tražbine niti ima pravo upotrebljavati ju, koristiti se njome, već ima isključivo pravo namiriti se iz njezine vrijednosti kada tražbina dospije na isplatu, dakle u stadiju namirivanja tražbine.

Zbog namjene stanovanja, na nekretninama je moguće osnovati založno pravo jedino kao hipoteku (čl. 304. st. 2. ZV). Kao što je spomenuto, ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga (čl. 336. st. 1. ZV), međutim, kada je u pitanju hipoteka, odnosno, kada je predmet založnog prava nekretnina, vjerovnik može ostvarivati svoje pravo na namirenje isključivo putem suda, u ovršnom postupku radi naplate tražbine.

Podjela založnog prava

Založno pravo na nekretnini može biti:

1. dobrovoljno založno pravo

2. sudsko dobrovoljno založno pravo

3. sudsko prisilno založno pravo

4. javnobilježničko dobrovoljno založno pravo

5. zakonsko založno pravo.

Dobrovoljno založno pravo na nekretnini osniva vlasnik nekretnine ili ovlaštenik prava građenja u suglasnosti s vjerovnikom neke određene novčane tražbine na način da svoju nekretninu daje u zalog za osiguranje te tražbine, odnosno, izvodi založno pravo iz svojeg prava vlasništva. Važno je napomenuti da nekretnina u čijem je zemljišnoknjižnom listu zabilježena ovrha ne može biti predmet dobrovoljnog založnog prava. Dobrovoljno založno pravo osniva se redovito dvostranim pravnim poslom, odnosno ugovorom, a najčešće će to biti založni ugovor, točnije, ugovor o hipoteci. Hipoteka će prestati brisanjem iz zemljišne knjige, a može prestati i ukinućem hipoteke zbog amortizacije (umrtvljenja) stare, dugo neaktivne hipotekarne tražbine. Prijelazom osigurane tražbine na novog vjerovnika na novog vjerovnika prijelazi i hipoteka.

Vjerovnik, također, može i protiv dužnikove volje osnovati založno pravo na njegovoj nekretnini u cilju osiguranja namirenja svoje tražbine. Takvo založno pravo naziva se nedobrovoljnim ili prisilnim založnim pravo i osniva se odlukom suda.

Putem suda moguće je osnovati i dobrovoljno sudsko založno pravo. Zakonom određeni način stjecanja takvog založnog prava na nekretnini je uknjižba u zemljišne knjige založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, a odredit će ju i provesti sud u korist predlagatelja osiguranja. Kao i kod dobrovoljnog založnog prava, nekretnina glede koje u zemljišnim knjigama zabilježena ovrha ne može biti predmet sudskog dobrovoljnog založnog prava. Sudsko dobrovoljno osiguranje osniva se založnim ugovorom u sklopu ugovora o osiguranju koji će vjerovnik-predlagatelj osiguranja i dužnik-protivnik sklopiti pred sudom. Ono prestaje na temelju pravomoćnog rješenja koje ukida radnje i mjere temeljem kojih je to pravo osnovano, na način da bude brisano iz zemljišne knjige.

Od dobrovoljnog sudskog založnog prava treba razlikovati javnobilježničko založno pravo, koje se također osniva založnim ugovorom, međutim, ključna razlika je u toma da on nije sadržan u ugovoru o osiguranju, već sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave, pri čemu će takav oblik založnom ugovoru dati javni bilježnik, a ne sud.

Prilikom zasnivanja založnog prava, ako je ono na dobrovoljnoj bazi, vjerovniku se preporučuje zasnivanje sudskog ili javnobilježničkog založnog prava iz razloga što ugovor o osiguranju sklopljen pred sudom ili u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se u stadiju namirenja može provesti ovrha. S druge strane založni, odnosno hipotekarni ugovor ne predstavlja ovršnu ispravu te vjerovnik da bi se namirio mora pokrenuti sudski postupak u kojem se utvrđuje postojanje tražbine i založnog prava te određuje namirenje te je takva presuda ovršna isprava. Dakle, prvi oblik zasnivanja dovodi do skraćenog postupka u stadiju namirivanja.

Zajednička (simulirana) hipoteka

Zajednička (simultana) hipoteka je založno pravo koje radi osiguranja jedne tražbine tereti nekoliko nekretnina solidarno, kao da su sve zajedno jedna nekretnina, a pritom te nekretnine ne moraju biti susjedne, pa čak ni u istoj katastarskoj općini. Sve opterećene nekretnine odgovaraju nepodijeljeno za namirenje iste tražbine, što omogućuje hipotekarnom vjerovniku da slobodno bira odakle će namirivati svoju tražbinu. Prilikom osnivanja zajedničke hipoteke u zemljišnoknjižni uložak svake od njih upisuje se hipoteka za osiguranje iste hipotekarne tražbine, a pritom je potrebno i da se u svaki od njih upiše da je riječ o zajedničkoj hipoteci.

Namirivanje tražbine u ovršnom postupku

Sukladno Ovršnom zakonu ovršni postupak je postupak po kojem sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, a pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja (čl. 3. st. 1. OZ). Izraz „ovrhovoditelj“ označava osobu koja je pokrenula postupak radi ovrhe neke tražbine te osobe u čiju je korist taj postupa pokrenut po službenoj dužnosti, a izraz „ovršenik“ označava osobu protiv koje se tražbina ostvaruje (čl. 2. OZ).

Ovrha na nekretnini provodi se u više stupnjeva:

1. zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi,

2. utvrđenjem vrijednosti nekretnine,

3. prodajom nekretnine i

4. namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom (čl. 80. OZ).

Dakle, nakon što sud donese rješenje o ovrsi, po službenoj dužnosti zatražit će da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (čl. 84. st. 1 OZ), a zatim će pristupiti utvrđivanju vrijednosti nekretnine.

Nakon provedbe postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine koju provodi Financijska agencija, skraćeno FINA (u daljnjem tekstu: Agencija). Sud tada dostavlja Agenciji zahtjev za prodaju, a uz to je dužan dostaviti Agenciji rješenje o ovrsi, izvadak iz zemljišne knjige i zaključak o prodaji (čl. 95.a OZ). Prodaja nekretnine obavlja se elektroničkom javnom dražbom. Elektronička dražba počinje objavom poziva na sudjelovanje u istoj, a poziv na sudjelovanje objavljuje se na mrežnim stranicama Agencije (čl. 97. OZ).

Strankama u postupku, nakon njegova okončanja, uvijek se dostavlja odluka suda. Na taj se način jamči pravna sigurnost i osigurava mogućnost ulaganja pravnih lijekova kao ustavnih prava stranaka. Rješenje o ovrsi dostavlja se ovrhovoditelju i ovršeniku (čl. 42. st. 1. OZ), stoga, prodaja nekretnine od strane ovrhovoditelja, nije moguća bez informiranja vlasnika na čijoj se nekretnini provodi ovrha, budući da će o istom nužno biti obavješteni rješenjem o ovrsi. Također, nakon primitka rješenja, ovršenik, u određenim slučajevima, može podnijeti žalbu.

Zaključak

Založno pravo na nekretnini, čija je glavna svrha osiguranje namirenja tražbine iz vrijednosti te nekretnine, ostvarit će svoju svrhu tek u slučaju dolaska u stadij namirivanja tražbine, u kojem će se vršiti ovrha nekretnine koja je predmet založnog prava, odnosno, iz čije se vrijednosti tražbina treba namiriti i to samo ako tražbina ne bude ispunjena prethodno, u stadiju osiguranja.

Oporuku kao pravni temelj nasljeđivanja uređuje Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZN). Oporuka je jednostrano, izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve posljednje volje, upravljeno na raspolaganje za slučaj njegove smrti. Oporučitelj je onaj koji je očitovao svoju volju u obliku oporuke. Prema tome, stranka mora oporuku napraviti osobno za života, a ne može ju načiniti putem zakonskog zastupnika ili punomoćnika. Oporukom stranka svojom imovinom raspolaže na način na koji želi, a u oporuci može navesti jednog ili više nasljednika. Osim na temelju oporuke nasljedno pravo stječe se i na temelju zakona.

Sposobnost za pravljenje oporuke je svojstvo fizičke osobe da očitovanjima svoje volje može valjano oporučiti. Da bi oporučitelj bio oporučno sposoban mora zadovoljiti dva kriterija: objektivni u pogledu uzrasta tj. oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila šesnaest godina života (čl. 26. st. 1. ZN) i subjektivni u pogledu mentalne sposobnosti. Dakle, oporučitelj treba biti svjestan svojih postupaka odnosno sposoban shvatiti da oporučuje i kakve će to pravne posljedice imati te sposoban postupati u skladu s tom sviješću. Oporuka je ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao šesnaest godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem (čl. 26. st. 2. ZN). Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost (čl. 26. st. 3. ZN).

Oporuka je formalan pravni posao te da bi bila valjana, mora biti načinjena u obliku koji propisuju pravna pravila ZN-a. Postoji više vrsta oblika oporuke. To su: privatne oporuke, javna oporuka i oporuka u izvanrednim okolnostima.

U vrstu privatnih oporuka ZN ubraja vlastoručnu oporuku i pisanu oporuku pred svjedocima. Vlastoručna ili holografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao (čl. 30. st. 1. ZN). Zahtjev za vlastoručnošću pisanja znači da oporučitelj treba oporuku napisati osobno i to rukopisom. Što se tiče sadržaja potpisa, oporučitelj je dužan služiti se svojim osobnim imenom, točnije imenom i prezimenom. U praksi neće biti nevaljana ni oporuka kod koje oporučitelj ne ostavlja sumnji tko je autor. Zato mogu biti priznate i vlastoručne oporuke potpisane samo imenom ili nadimkom. Za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena (čl. 30. st. 2. ZN).

Pisana oporuka pred svjedocima ili alografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati (čl. 31. st. 1. ZN). Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju (čl. 31. st. 2. ZN). Kod vlastoručne oporuke i oporuke pred svjedocima prednost je svakako jednostavnost zato što se ne treba pokretati neki sudski ili izvansudski postupak, a osim toga nije potrebna ni potvrda službenog tijela. No, zbog njihove jednostavnosti i neformalnosti mnogo ih je lakše pobijati ako bi došlo do takve situacije.

Javna oporuka je također redoviti, javni i pisani oblik oporuke. Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke (čl. 32. st. 1. ZN). Oporuka ima oblik javne isprave ako je oporučitelj svoju volju očitovao u obliku javne isprave koju mu je za to sastavila službena osoba. Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske (ovlaštena osoba) (čl. 32. st. 2. ZN). Sastavljenu oporuku ovlaštena osoba pročitat će oporučitelju, objasniti mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja i dati mu da pred njom oporuku potpiše (čl. 32. st. 4. ZN). Javna oporuka ima prednost da nju sastavlja službeno tijelo koje je za to zakonom zaduženo i koje vodi brigu o potrebnom sadržaju i svim bitnim sastojcima oporuke. Ako se oporuka sastavlja u tom obliku, postupak sastavljanja je kompliciraniji od prethodna dva oblika, no tako sastavljenu oporuku je puno teže pobijati.

Usmena oporuka je izvanredni, privatni i usmeni oblik oporuke. U iznimnim slučajevima, oporučiteljevo oporučivanje izgovorenim riječima moći će imati valjani oblik oporuke ako su tome bila nazočna bar dva svjedoka sposobna da budu svjedoci usmene oporuke. Oporučitelj se pritom mora nalaziti u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od drugih pisanih oblika. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena (čl. 37. st. 2. ZN).Oporučitelj može svoju oporuku sam čuvati, ili je povjeriti na čuvanje kojoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi (čl. 34. st. 1. ZN). Ako oporučitelj želi povjeriti svoju oporuku na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Republike Hrvatske, taj ju je dužan primiti na čuvanje bez obzira tko je oporuku sastavio (čl. 34. st. 2. ZN).

Nakon što se otvori nečije nasljedstvo, često se javlja problem saznanja je li ostavitelj napravio oporuku, gdje se ona nalazi i slično. Da bi se taj problem riješio, ustanovljen je Hrvatski upisnik oporuka. Činjenica da je sastavljena, pohranjena, te proglašena neka oporuka evidentira se u Hrvatskom upisniku oporuka (čl. 68. st. 1. ZN). Upisnik oporuka vodi Hrvatska javnobilježnička komora. U Hrvatski upisnik oporuka na zahtjev oporučitelja podatke dostavljaju: nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile oporuku. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti (čl. 68. st. 5. ZN).

Ustav Republike Hrvatske štiti pravo na nesmetano uživanje doma i privatnosti kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Ovo je osobito važno u susjedskim odnosima, u stambenim zgradama i okolici gdje je kohabitacija velikog broja ljudi različite dobi i interesa neophodna, ali ponekad teško izvediva. Jedna od najčešćih mora u takvom okruženju je upravo buka.

Nadležnost sanitarne inspekcije

U slučajevima kad se radi o prekoračenju dozvoljene buke prema Zakonu o zaštiti od buke najuputnije je zatražiti pomoć izravno od nadležne Sanitarne inspekcije. Sanitarna inspekcija, kao dio Državnog inspektorata, po prijavi buke odlazi na teren te obavlja mjerenje buke. Na temelju dobivenih rezultata sastavlja izvješće kojim može naložiti smanjenje buke ako ona prelazi zakonsku granicu. Prama Pravilniku o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave spomenuta granica u zatvorenim boravišnim prostorijama zone pretežito stambene namjene iznosi 35 dB(A) danju, a 25 dB(A) noću. Najčešće se radi o prekomjerne buke gradilišta u naseljenom području, izvođenje glazbe u objektima koji rade noću i slično. No, treba napomenuti da se odredbe Zakona o zaštiti od buke ne odnose na buku svakodnevnih kućanskih aktivnosti i na buku iz stambenih prostora. Stoga, u slučaju buke od strane stanara u obliku lupanja vratima, laveža pasa i slično, sanitarna inspekcija teško da može postupati zbog nemogućnosti provedbe mjerenja buke.

Nadležnost policije

Ako oblici uznemiravanja imaju obilježja narušavanja javnog reda i mira, potrebno je obavijestit policiju koja će, ako utvrdi postojanje prekršaja, nadležnom sudu dostaviti izvješće, odnosno prijavu. Ipak, u velikom broju slučajeva, policija ne može utvrditi činjenice koje su dovoljne za pokretanje postupka te je zato najbolje imati svjedoke događanja koji mogu dati izjave. Ako se poduzetim mjerama ne spriječi neželjeno ponašanje, preostaje pokretanje postupka pred nadležnim sudom.

Prava vlasnika nekretnine i sudska nadležnost

1. Nitko se ne smije služiti ni koristit nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospije buka, dim, neugodni mirisi i slično, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na temelju odredaba posebnog zakona (čl. 110. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZV). Opisani način služenja nekretninom nazivaju se posrednim imisijama. Vlasnici nekretnine koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomijernih imisija, dok ne poduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije (čl. 110. st. 2. ZV).

2. Nadalje, svaki od suvlasnika iste nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom dužan je prigodom izvršavanja svog prava postupati osobito obzirno prema ostalima, u protivnom njegovi suvlasnici mogu tražiti isključenje (čl. 97. ZV). Suvlasnici mogu tražiti isključenje na zahtjev većine ili na zahtjev manjine. Suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova mogu odlučiti da će zahtijevati isključenje iz suvlasničke zajednice određenog suvlasnika, između ostalog i ako svojim bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem učini tegobnim zajedničko stanovanje ostalim suvlasnicima (čl. 98. st. 3. ZV).

3. Međutim, ako je neki suvlasnik nekretnine drugog suvlasnika, koji ga ničim nije izazvao, povrijedio bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem ili mu učinio tegobnim zajedničko stanovanje, tada sam povrijeđeni suvlasnik, ako i nije dobio od drugih dovoljnu podršku da bi većina donijela odluku o isključenju, može tužbom zahtijevati od ovoga da se ubuduće suzdržava od takvih postupaka (čl. 99. st. 1. ZV). Iako zakon ne sadrži takvu izričitu odredbu, zahtjev za isključenjem se ostvaruje tužbom u parničnom postupku. Kako bi sud rješavao o premetu potrebno je dostaviti materijalne dokaze ili navesti svjedoke. Mogu se koristiti i podatci o intervencijama policije. U navedenim sporovima isključivo je nadležan općinski sud na čijem se području nalazi nekretnina (čl. 56. st. 1. ZPP).

Zaključak

Prijava sanitarnoj inspekciji ili policiji, zahtjev za smanjenjem posrednih imisija, zahtjev za isključenje na zahtjev manjine te zahtjev za isključenje na zahtjev većine mehanizmi su kojima se može suzbiti neželjena buka. Njihov pozitivan ishod ovisi o dokazivanju prekoračenja dopuštene razine buke. Iz tog razloga je od velike važnosti prikupiti dokaze kojima se mogu potkrijepiti tvrdnje i utvrditi činjenice, bilo da su to svjedoci ili drugo, kako bi se moglo ukloniti kršenje propisa.

Prema Zakonu o obveznim odnosima potrošački ugovor je ugovor koji sklapaju trgovac i potrošač. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19; dalje u tekstu: ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Trgovac je nasuprot tome bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Upravo iz razloga što se potrošač ne bavi profesionalno predmetom ugovora, on nastupa kao slabija ugovorna strana i kao takvom mu zakonodavni okvir pruža posebnu zaštitu. 

Detaljnije o različitosti pravne zaštite u potrošačkim sporovima pročitajte u nastavku.

Trgovci su dužni potrošaču omogućiti podnošenje pisanih prigovora zbog nedostatka proizvoda u svojim poslovnim prostorijama ili putem pošte, telefaks uređaja ili elektroničke pošte te bez odgađanja pisanim putem potvrditi njegov primitak (čl. 10. st. 1. i st. 2. ZZP). Trgovac je dužan u poslovnim prostorijama vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora (čl. 10. st. 3. ZZP). Potrošači mogu podnijeti pisani prigovor i putem obrasca kojeg mogu pronaći na internetskoj stranici "Zaštita potrošača" pod rubrikom "3 koraka u zaštiti potrošača".

Nadalje, na zaprimljene prigovore trgovci moraju potrošaču u pisanom obliku odgovoriti najkasnije u roku od 15 dana od dana kada su zaprimili pisani prigovor (čl. 10. st. 5. ZZP).

U slučaju da trgovac ne odgovori u zakonskom roku ili ako i nakon zaprimljenog odgovora potrošač smatra da su njegova prava povrijeđena, za zaštitu svojih prava potrošači se mogu obratiti Državnom inspektoratu, a uz prijavu treba priložiti i dokaz kojim je vidljivo da je trgovac zaprimio prigovor.

Tržišna inspekcija i Povjerenstvo za reklamaciju potrošača

Prema Zakonu o državnom inspektoratu (NN 115/18; dalje u tekstu: ZDI) inspekcijske poslove u području trgovine, usluga, zaštite potrošača i sigurnosti neprehrambenih proizvoda obavlja tržišna inspekcija (čl. 5. st. 1. ZDI).

Nadzor nad provedbom Zakona o zaštiti potrošača obavljaju tržišni inspektori središnjeg tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove (čl. 134. st. 1. ZZP).

Bitno je naglasiti da se prijava tržišnom inspektoratu može podnijeti tek nakon što je stranka podnijela pisani prigovor (čl. 135. ZZP).

Ona se može podnijeti:

a) osobno ili putem pošte na adresu: Državni inspektorat sektor za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača – Šubićeva 29, 10 000 Zagreb,

b) putem internetskog obrasca na službenim stranicama Državnog inspektorata,

c) putem e-pošte na adresu: prijave@mingo.hr,

d) na internetskoj stranici internetskoj stranici Zaštita potrošača ili

e) preko aplikacije Centralnog informacijskog sustava za zaštitu potrošača (u daljnje tekstu: CISZP),

a nužno joj je priložiti:

-prigovor podnijet trgovcu,

-odgovor trgovca na prigovor (ako je trgovac odgovorio na prigovor),

-preslika računa o kupnji proizvoda/usluge i 

-drugu eventualnu pisanu komunikaciju s trgovcem.

Temeljem sadržaja zahtjeva procjenjuje se postoje li uvjeti, odnosno zakonske pretpostavke za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora. Obavijest o rezultatima inspekcijskog nadzora koji je proveden dostavlja se pisanim putem podnositelju prijave, odnosno potrošaču.

Potrošač ima pravo protiv odgovora trgovca na prigovor podnijeti i reklamaciju Povjerenstvu za reklamacije potrošača. Navedenom povjerenstvu potrošač se može obratiti pisanim putem na adresu: Zagrebački holding d.o.o., Ulica grada Vukovara 41, putem e-maila tanja.kezelj-liovic@zgh.hr i faksa: 01 6429 029. Dodatne informacije mogu se dobiti na broju telefona 01 6420 038. Povjerenstvo rješava reklamacije potrošača vezane uz javne usluge kojih je pružatelj Zagrebački holding.

Zaštita potrošača na sudu

Potrošač ima pravo ostvarivati zaštitu svojih prava i putem tužbi Sudovima časti Hrvatske gospodarske komore (dalje u tekstu: HGK) i Hrvatske obrtničke komore (dalje u tekstu: HOK), koje može podnijeti svaki potrošač za potrošački ugovor u kojem je on stranka. Stranke mogu prijavu podnijeti u pisanom obliku te je dostaviti poštom ili neposredno u sjedište Suda HGK na adresu Zagreb, Rooseveltov trg 2 ili Suda HOK na adresu Zagreb, Ilica 49/II. Prijava se može podnijeti i putem službenog elektroničkog obrasca koji se nalazi na internetskim stranicama sudova.

Potrošač može podnijeti prijavu najkasnije u roku od jedne godine od dana podnošenja pisanog prigovora trgovcu.

Sudovi će odbaciti prijavu rješenjem ako je prijavitelj podnio prijavu Sudu, a da prethodno nije podnio pisani prigovor ili propisanu pritužbu trgovcu, a u slučaju pružanja javne usluge i reklamaciju povjerenstvu za reklamacije potrošača.

Postupak pred Sudom časti HOK-a provodi se bez naknade za stranke, no svaka stranka plaća svoje troškove, npr. dolaska u mjesto gdje se vodi postupak, trošak svojih odvjetnika, trošak umnažanja dokumentacije i sl.

U postupcima pred Sudom časti HGK-a stranke nemaju obvezu plaćanja pristojbi, ni podmirivanja troškova postupka mirenja.

Troškove postupka koje čine osobni troškovi stranaka i zastupnika u vezi s njihovim dolaskom na Sud (putni troškovi, troškovi za hranu i smještaj, naknada za neostvarenu plaću odnosno zaradu) te nagradu odvjetniku snose same stranke.

Troškove izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka odnosno vještačenjem snosi stranka koja je predložila izvođenje dokaza, a vještaka određuje Sud.

Drugi troškovi postupka osiguravaju se iz državnog proračuna.

Postupak se odvija u dva stadija:

(1) prethodni postupak mirenja s tim da se on neće se provoditi ako prijavitelj u prijavi predloži da se postupak mirenje ne provodi te

(2) raspravama pred prvostupanjskim vijećem i donošenjem presude koji se provodi ako stranke ne sklope nagodbu ili ako jedna od stranaka ili obje ne pristupe mirenju ili ako jedna od stranaka predloži da se ne provodi postupak mirenja.

Alternativno rješavanje potrošačkih sporova

Osim pred Sudom časti pri HGK-u i HOK-u, potrošač može postupak alternativnog rješavanja potrošačkih sporova pokrenuti i pred drugim Zakonom o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova za to notificiranim tijelima (čl. 6. st. 1. Zakona o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova, NN 121/16, 32/19; u daljnjem teksu: ZARPS), primjerice:

a) Centar za mirenje pri HGK-u, Zagreb, Rooseveltov trg 2,

b) Centar za mirenje HOK-a, Zagreb, Ilica 49/II,

c) Centar za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje (dalje u tekstu: HUO), Zagreb, Martićeva 71/I ili

d) Centar za mirenje pri Hrvatskoj udruzi za mirenje (dalje u tekstu: HUM), Zagreb, Teslina 1/I.

Iako smo već pisali o tome, ovdje bismo također željeli istaknuti da je mirenje dobrovoljni izvansudski postupak u kojem stranke samostalno, uz pomoć izmiritelja, koji nema ovlasti nametnuti obvezujuće rješenje, rješavaju spor te sklapaju nagodbu koja ih obvezuje. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzula ovršnosti).

Obrazac za podnošenje prijedloga za provođenje mirenja pri HGK-u nalazi se na njenoj službenoj stranici kao i lista izmiritelja s koje stranke biraju izmiritelja u svom sporu.

Prijedlog se može umjesto obrascem podnijeti i tako da se pošalje e-mailom (mirenje@hgk.hr) ili poštom.

Postupak mirenja pred centrom za mirenje HOK-a pokreće se prijedlogom za mirenje koji Centru podnosi jedna od stranaka. Prijedlog Centru za mirenje moguće je podnijeti: poštom ili osobno na adresu: Ilica 49/II, 10 000 Zagreb te elektroničkom poštom na adresu: mirenje@hok.hr. Predlagatelj mirenja ovlašćuje Centar da kontaktira njegovog odvjetnika, kao i protustranku te da prijedlog uputi protustranci radi pokretanja postupka mirenja.

Troškovi postupaka mirenje pri ova dva centra osiguravaju se iz državnog proračuna. Prijedlog za provođenje postupka mirenja pred Centrom za mirenje HUO podnosi se Centru u pisanom obliku (u svrhu ubrzanja postupka prihvaća se prijedlog podnesen e-mailom na adresu: mirenje@huo.hr, odnosno faxom na broj: 01 46 96 660).

Centar prijedlog za provođenje postupka mirenja dostavlja drugoj stranci kako bi se u roku od 15 dana od dostave prijedloga, izjasnila o tom prijedlogu.

Mirenje počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja. Mirenje se može provoditi neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak.

Postupci mirenja najčešće se okončavaju na jednom sastanku stranaka. Po potrebi je moguće održati više sastanaka u postupku mirenja, ovisno o dogovoru stranaka. Troškove postupka mirenja vezane uz honorar izmiritelja i druge troškove postupka mirenja snosi društvo za osiguranje (putem Hrvatskog ureda za osiguranje) koje je iniciralo odnosno pristalo na provođenje postupka mirenja.

Sve troškove vezane uz administrativni rad u svezi s mirenjem snosi Hrvatski ured za osiguranje. Upisne takse se ne plaćaju.

U HUM-u medijacija se pokreće na prijedlog jedne stranke, koji prihvati druga stranka (predlagatelj može telefonom na broj 01 4811 283 ili popunjavanjem obrasca na službenoj stranici zatražiti da djelatnici HUM-a kontaktiraju drugu stranu i predlože mirenje) ili na zajednički prijedlog stranaka elektroničkim putem ispunjavanjem obrasca na web stranici, dostavom prijedloga elektroničkim putem (e-mail: info@mirenje.hr) ili poštanskim putem ili osobno.

Provedba medijacije omogućena je u pisanom obliku, usmeno i ne zahtijeva se fizička prisutnost (online medijacija).

Troškove stranke snose na jednake dijelove, ako se drugačije ne sporazume. Ukupni troškovi mirenja u potrošačkim sporovima za potrošača mogu iznositi najviše 500,00 kuna uključujući PDV.

Savjetodavne usluge potrošačima

Potrošaču na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima (čl. 128. st. 1. ZZP):

a) Hrvatska udruga za zaštitu potrošača (adresa: Ozaljska 93/II (Ljubljanica-Remiza), 10000 Zagreb, radno vrijeme: utorak i četvrtak 10:00 – 14:00, kontakt: 01 46 333 66,e-mail adresa: huzp@zg.t-com.hr ili www.huzp.hr),

b) Udruga Potrošač – Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske (adresa: Ljudevita Posavskog 48, 10 000 Zagreb, radno vrijeme: ponedjeljak – petak 10:00 – 14:00, kontakt: 01/48 35 888 ili 01/48 35 889, ili e-maila adresa: potrosac@zg.t-com.hr ili www.potrosac.hr),

c) Udruga Franak (adresa: Avenija M. Držića 81b, 10 000 Zagreb, konzultacije: ponedjeljak – petak 12:00 - 15:00 h , kontakt: email: tajnik.udrugafranak@gmail.com , www.udrugafranak.hr),

d) Štedopis – Institut Za Financijsko Obrazovanje (adresa: Vincenta iz Kastva 12, 10 000 ZAGREB, kontakt: e-mail: stedopis@stedopis.hr , www.stedopis.hr).

Štoviše, svi gradovi i općine trebali bi imati osnovane savjete potrošača u kojima su zastupljeni predstavnici udruga potrošača, a sva trgovačka društva koja pružaju javne usluge trebaju imati povjerenstva za zaštitu potrošača u kojima sudjeluju i predstavnici udruga potrošača. Savjetovanje potrošača ne podrazumijeva zastupanje potrošača u postupcima pred redovnim sudovima.

Savjetovanje potrošača je besplatno, a aktivnosti savjetovanja potrošača obuhvaćaju:

-pojašnjenje propisa i postupaka za ostvarivanje prava i ekonomskih interesa potrošača,

-pomoć pri rješavanju konkretnih upita potrošača koji se odnose na kršenje njihovih prava od strane trgovaca,

-posredovanje pri rješavanju nastalih problema između potrošača i trgovaca na zahtjev potrošača i drugo.

Također, potrošač može zatražiti savjet od strane Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja putem njihovih institucija namijenjenih za pomoć potrošačima na Središnjem portalu za potrošače i putem besplatnog telefona 0800 414 414 radnim danima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 10 do 14 sati.

Prekršajna odgovornost trgovca

Za ponašanja trgovca protivna zakonima propisana je prekršajna odgovornost.

Tako će se, između ostalog, novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za prekršaj trgovac – pravna osoba ako:

-bez opravdanog razloga odbije sklopiti ugovor o prodaji proizvoda ili pružanju usluge ako to ne proizlazi iz okolnosti slučaja,

-ne omogući podnošenje pisanog prigovora ili ne odgovori na pisani prigovor,

-nije jasno, vidljivo i čitljivo označio na proizvodu ili na prodajnom mjestu da je riječ o prodaji proizvoda s greškom niti je upoznao potrošača u čemu se sastoji greška na proizvodu,

-za proizvode kojima istječe rok uporabe nije dodatno jasno, vidljivo i čitljivo istaknuo krajnji rok uporabe,

-ne dostavi potrošaču primjerak ugovora ili pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora na papiru ili, uz suglasnost potrošača, na drugom trajnom mediju,

-u slučaju robe s materijalnim nedostatkom, prema izboru potrošača, ne ukloni nedostatak na robi, ne preda drugu robu bez nedostatka, ne snizi cijenu te nakon isteka naknadnog razumnog roka za ispunjenje, odnosno u iznimnim slučajevima i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje, na zahtjev potrošača ne vrati iznos plaćen za tu robu,

-robu za koju je dano jamstvo ne popravi u razumnom roku ili ako to ne učini, a umjesto toga ne preda potrošaču robu koja je ispravna ili ne ispuni drugu obvezu koju je bio dužan ispuniti,

-ne omogući potrošaču upoznavanje unaprijed sa svojim općim uvjetima poslovanja te uvjetima korištenja javnih usluga i javno ih ne objavi na svojim mrežnim stanicama,

-pisanim putem ne obavijesti potrošača o svakoj promjeni svojih općih uvjeta poslovanja i uvjeta korištenja javnih usluga.

Zaključak

Potrošačima u suvremeno doba stoje na raspolaganju razna pravna sredstva kako bi zaštitili svoja prava: slanjem pisanog prigovora trgovcu na koji je trgovac dužan odgovoriti, potom, u slučaju da potrošač nije ishodio željeni rezultat odgovorom trgovca, reklamacijom povjerenstvu za reklamacije potrošača te prijavom Tržišnom inspektoratu koji će provesti potrebnu inspekciju.

Potrošački sporovi mogu se riješiti pred Sudovima časti HGK-a i HOK-a ili u nekom od Centara za mirenje.

Potrošačima na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima te mogućnost besplatnog savjetovanja potrošača koje pružaju institucije u sklopu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, a za trgovce koji posluju protivno zakonima propisana je i prekršajna odgovornost.

Nerijetko stranke različitih ugovora, a najčešće primjerice ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, u ugovore uglavljuju klauzulu kojom omogućavaju jednoj od ugovornih strana pravo plodouživanja, bilo doživotno ili na određeni vremenski period. Koje su pogodnosti, prava, ali i obveze koje takvo pravo obuhvaća pročitajte u nastavku teksta.

Općenito o služnostima

Prema Zakonu o vlasništvu služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. Zakona o vlasništvu, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV).

Kako je nositelj prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari određuje se kod osnivanja prava služnosti; ako se služnost osniva na temelju pravnoga posla, određuje to svojom voljom ili u sporazumu sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar; ako se osniva na temelju odluke suda ili drugoga tijela vlasti, određuje se to tom odlukom; inače to određuje zakon (čl. 174. st. 2. ZV). U kontekstu navedenog, pojmom pravni posao najčešće se misli na ugovor, dok se odluka suda ili drugog tijela može donijeti primjerice u postupku razvrgnuća suvlasništva ili nasljeđivanja.

Razlikujemo stvarne i osobne služnosti.

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od vlasništva te nekretnine, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom (čl. 186. st. 2. ZV).

Osobna služnost, s druge strane, je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti (čl. 199. st. 1. ZV).

Valja napomenuti i aspekte jednog od temeljnih načela služnosti, odnosno činjenicu da ovlaštenik:

prava služnosti može ovlasti koje mu to njegovo pravo daje izvršavati po svojoj volji, ali ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti (čl. 177. st. 1. ZV) te

prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati obzirno, tako da što manje opterećuje poslužnu stvar (čl. 177. st. 2. ZV).

Vlasnik poslužne stvari, s druge strane, ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti; ali nije dužan išta sam činiti, ako nije drukčije određeno (čl. 177. st. 3. ZV).

Institut plodouživanja

Pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodouživatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo (čl. 203. st. 1. ZV).

Što se tiče opsega ovlaštenja, pravo plodouživanja jednako je onome koje pripada samom vlasniku, uz jedino ograničenje, da čuva i sačuva bit (sućanstvo) stvari kako bi je vlasniku, po prestanku ovlaštenja, mogao vratiti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj U-III-597/2018, od 26. veljače 2020. godine).

Poslužna stvar

Pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj stvari koja je nepotrošna, bilo pokretna ili nepokretna, kao i na više pokretnih stvari zajedno. (čl. 203. st. 2. ZV). Nepotrošne stvari su one koje se mogu koristiti i upotrebljavati više puta ili neograničeno, tako da se njihovom upotrebom njihova bit i sadržaj ne narušavaju, primjerice novac ili knjige.

Na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje. Potrošne stvari su one koje se ne mogu višekratno koristiti jer svoju bit iscrpljuju jednom upotrebom, primjerice hrana ili gorivo. U slučaju nepravog plodouživanja poslužna stvar je novčana vrijednost stvari koja će se vlasniku vratiti pošto prestane to plodouživanje (čl. 211. st. 2. ZV). Gotovim novcem može za trajanja nepravoga plodouživanja ovlaštenik raspolagati po volji; ali ako je to plodouživanje osnovano na već uloženoj glavnici, ovlaštenik može zahtijevati samo kamate (čl. 211. st. 3. ZV).

Namjena stvari i očuvanje sućanstva

Pojmove namjena stvari i sućanstvo stvari ipak je potrebno pobliže objasniti. Naime, uporaba i iskorištavanje poslužne stvari u skladu s njezinom namjenom odnosi se na poštivanje prvotne svrhe stvari, odnosno djelatnosti ili aktivnosti kojoj ona po svojoj prirodi služi. Sukladno navedenom, svrha nekretnine kao obiteljske kuće ili stana je stanovanje, a poslovnog objekta obavljanje poslovne i/ili gospodarske djelatnosti.

Nadalje, prema već spomenutoj odluci Ustavnog suda plodouživanje po svojem opsegu predstavlja pravo na isključivi posjed i korištenje poslužne nekretnine u svakom pogledu i neovisno o ovlaštenikovim potrebama, dakle, na isti način kako to čini i vlasnik, s razlikom da ovlaštenik osobne služnosti plodouživanja nema pravo otuđenja, uništenja i znatnog oštećenja supstancije (sućanstva) poslužne stvari.

Slijedom navedenog, čuvanje sućanstva, odnosno identiteta stvari odnosi se na suzdržavanje od radnji i aktivnosti koje bi uništile i znatno oštetile poslužnu stvar kao što je rušenje zidova, ali prema sudskoj praksi i samo oštećenje zidova i stropova, primjerice, uslijed odvajanja rasvjetna tijela, utičnica i sl. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 709/14-2, od dana 18. studenoga 2014. godine).

S druge strane, sudska praksa adaptaciju i dogradnju nekretnine ne smatra promjenom sućanstva, osim u slučaju na taj način nastane nova stvar, odnosno kad spomenutim ulaganjem nije izgrađen neki poseban dio zgrade koji bi predstavljao samostalni objekt u pravnom prometu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 2444/1991-2. od dana 16. siječnja 1992. godine, odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 167/11-2, od dana 22. siječnja 2014. godine te odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž.824/15, od dana 19. kolovoza 2015. godine).

Tako je u jednom predmetu presuđeno je da izmjene ograde na balkonu, uklanjanje dotrajalih drvenih greda, postavljanje betonske ploče te pomicanje pregradnog zida između dviju sobe čime su stvoreni bolji uvjeti stanovanja nije poremećeno sućanstvo stana i same zgrade (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 1964/1990-2, od dana 08. siječnja 1991. godine).

Također, važno je napomenuti da pojam „sućanstvo“ predstavlja pravni standard, odnosno pojam o čijem sadržaju i opsegu odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju zasebno.

Ovlaštenja plodouživatelja

Plodouživatelj je ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik, dakle poštujući višu vlast vlasnika, te je potpuno za sebe rabi, a njegov je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja sućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari (čl. 204. st. 1. ZV).

Dakle, plodouživateljev je sav prihod koji poslužna stvar daje bez umanjenja sućanstva, ali on snosi i određene terete i troškove (čl. 205. st. 1. ZV).

Prihod obuhvaća plodove i koristi, a plodovi obuhvaćaju prirodne plodove, primjerice plodove voćke na zemljištu, i civilne plodove kao što su najamnine, zakupnine, kamate i druge prihode koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa. No, važno je naglasiti da su plodovi i koristi koje stvar daje plodouživateljevi ako se odnose na razdoblje trajanja prava plodouživanja, bez obzira na to kada su prirodni plodovi ubrani ili kada su civilni plodovi dospjeli; ostalo pripada vlasniku poslužne stvari (čl. 205. st. 4. ZV).

Ovdje je, također, važno napomenuti da plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih prethodno navedenih ovlaštenja (čl. 204. st. 2. ZV).

Tereti plodouživatelja

Kada je riječ o troškovima koje snosi plodouživatelj vezano uz poslužnu stvar, prije svega je važno naglasiti da se radi o dvije vrste troškova:

troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari koje plodouživatelj snosi sve i bez obzira na to koliki je prihod ostvaren (čl. 205. st. 5. ZV) i

troškovi redovitoga održavanja i obnavljanja stvari (jer je plodouživatelj dužan kao dobar domaćin održavati poslužnu stvar u stanju u kojem ju je primio), javne obveze s njom u svezi (porezne i sl.), realne terete koji je opterećuju, a i kamate na tražbine osigurane hipotekom na njoj, ali te troškove je plodouživatelj dužan snositi samo u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda koji s obzirom na poslužnu stvar ostvari odbiju prije spomenuti troškovi uporabe u iskorištavanja stvari (čl. 205. st. 6. ZV).

Slijedom navedenog, troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari podmiruju se prvi te ih stranka podmiruje sve, odnosno u cjelokupnom iznosu. Ostali troškove podmiruju se nakon troškova i tereta uporabe i iskorištavanja stvari i to samo ako stranci za to podmirenje ostanu sredstva ostvarena od prihoda koje daje poslužna stvar.

Također, dužnosti i odgovornosti plodouživatelja prenose se na njegova nasljednika (čl. 210. st. 6. ZV).

Obveze vlasnika poslužne stvari

Vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje plodouživateljevih ovlasti na svojoj stvari, a svoje pravo vlasništva smije izvršavati ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo (čl. 204. st. 3. ZV).

Drugim riječima, vlasnik poslužne stvari svojim djelatnostima u okviru ostvarivanja svojih ovlaštenja iz prava vlasništva ne smije onemogućavati iskorištavanje plodouživateljevog prava.

Također, kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik prava plodouživanja koje tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlašćuje njegovo pravo (čl. 203. st. 6. ZV).

Ako je zbog dotrajalosti ili više sile postalo nužno obaviti izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj je dužan bez odgađanja obavijestiti vlasnika, odnosno onoga tko za vlasnika upravlja tom stvari (čl. 206. st. 1. ZV).

Ako vlasnik poslužne stvari obavi nužne izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj mu je dužan naknaditi kamate na vrijednost onoga što je vlasnik utrošio, u omjeru u kojem se time poboljšalo njegovo plodouživanje (čl. 206. st. 2. ZV).

Ako vlasnik ne može ili neće obaviti nužne popravke ili obnavljanja, plodouživatelj nije ovlašten od njega zahtijevati da popravlja ili obnavlja vlastitu stvar, nego smije sam to učiniti i po prestanku plodouživanja zahtijevati naknadu (čl. 206. st. 3. ZV). No, plodouživatelj je dužan o svom trošku izvršiti one izvanredne popravke i izvanredne obnove stvari koje je sam skrivio ili ih je prouzročila osoba za koju on odgovara (čl. 206. st. 4. ZV).

Plodouživatelj nije dužan dopustiti da vlasnik obavlja poboljšice (termin se odnosi na ugradnju novih uređaja i elemenata) na poslužnoj stvari koje nisu nužne, osim ako mu se vlasnik obveže dati punu odštetu za uporabu i prihod koji plodouživatelj gubi zbog obavljanja radova (čl. 207. st. 1. ZV).

Vlasnik stvari koji je izvršio poboljšice ima pravo zahtijevati od plodouživatelja koji je tražio odštetu da se od te odštete odbije korist koju plodouživatelj ima od poboljšica (čl. 207. st. 2. ZV). Ako je plodouživatelj bez sporazuma s vlasnikom učinio poboljšice, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti ono što je dodao, ako je to moguće bez oštećenja stvari (čl. 2017. st. 3. ZV).

Prestanak plodouživanja

Pošto prestane pravo plodouživanja, dužan je dotadašnji plodouživatelj predati posjed poslužne stvari njezinu vlasniku, pri čemu stvar treba biti u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio (čl. 210. st. 1. ZV).

Ako stvar nije u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio, on odgovara vlasniku za smanjenje njezine vrijednosti, bez obzira na to čime je ono prouzrokovano, no ne odgovara za smanjenje vrijednosti zbog starenja ili redovitoga trošenja stvari (čl. 210. st. 2. ZV).

Plodouživatelj ne odgovara ni za ono smanjenje vrijednosti poslužne stvari koje se moglo izbjeći ili otkloniti jedino izvanrednim popravcima ili izvanrednim obnavljanjem te stvari, osim ako je bio dužan o svome trošku izvršiti te izvanredne popravke ili izvanrednu obnovu stvari (čl. 210. st. 3. ZV).

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava koji se temelji na načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji, odnosno na načelu solidarnosti. To nam govori da se sredstva za uzdržavanje u pravilu daju dobrovoljno, između fizičkih osoba propisanim člankom 281. Obiteljskog zakona: „Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastorka i maćehe i očuha kad je to predviđeno ovim Zakonom“.

Najčešći slučaj uzdržavanja je upravo uzdržavanje djece od strane roditelja zbog toga što ostvarenje uzdržavanja djetetu znači zadovoljenje njegovih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu osnovicu za ostvarenje njegovih drugih prava.

Dužnost roditelja na uzdržavanje postoji i onda kad na temelju odluke nadležnih tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu ili kad je jedan roditelj lišen roditeljske skrbi.

U praksi su česti slučajevi kada roditelj koji ne živi ili ne skrbi o djetetu ne plaća uzdržavanje na koje dijete ima pravo, iako je već donesena ovršna isprava kojom je utvrđena njegova obveza uzdržavanja. Postavlja se pitanje postoji li neki drugi način na koji će dijete svejedno dobiti sredstva za uzdržavanje, ako ga već ne može ostvariti od svog roditelja?

Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/14) donesen je upravo iz tog razloga. Djeca koja imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Republike Hrvatske imaju pravo na privremeno uzdržavanje ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja (članak 3. i 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Ako su baka odnosno djed obveznici uzdržavanja prema ovršnoj ispravi, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u slučaju da baka odnosno djed ne ispunjavaju svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Ako ne postoji ovršna isprava u odnosu na baku ili djeda, tad je potrebno u postupku ostvarivanja prava za privremeno uzdržavanje učiniti vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja.

Dakle, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti kako je određeno ovršnom ispravom, ali i ako ispunjava svoju obvezu u iznosu koji je niži od onoga određenog ovršnom ispravom, odnosno iznosu koji je niži od iznosa privremenog uzdržavanja (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju). Pravo na privremeno uzdržavanje traje ukupno tri godine, a dijete ima pravo na njega sve dok obveznik uzdržavanja ne počne ispunjavati svoju obvezu u cijelosti.

Dijete koje je kraće od tri godine primalo privremeno uzdržavanje, a obveznik uzdržavanja ponovno ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti ili djelomično, može ponovno primati privremeno uzdržavanje.

Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke, roditelja ili druge osobe koja skrbi o djetetu, ili ga pokreće Centar za socijalnu skrb po službenoj dužnosti onda kada stranka odbije pokrenuti postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje (članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Postupak za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje vodi Centar za socijalnu skrb, a o zahtjevu Centar odlučuje rješenjem.

Kad je ostvareno pravo na privremeno uzdržavanje, isplaćuje ga Centar za socijalnu skrb u mjesečnim iznosima za prethodni mjesec i to putem banke na djetetov račun ili na račun roditelja koji živi s djetetom, odnosno druge osobe koja skrbi o njemu (članak 21. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Sredstva za uzdržavanje osiguravaju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske i ona ne mogu biti predmetom ovrhe.

Iznos privremenog uzdržavanja može se mijenjati tijekom isplate privremenog uzdržavanja ako se promijeni iznos zakonskog minimuma uzdržavanja, odnosno iznosa koje je obveznik prema Obiteljskom zakonu dužan plaćati djetetu, ali samo onda kad se iznos zakonskog uzdržavanja poveća.

Također, članak 23. Zakona o privremenom uzdržavanju izričito propisuje da su roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja skrbi o djetetu dužni u roku od osam dana od svakog nastanka promjene uzdržavanja o tome obavijestiti Centar za socijalnu skrb.

Ako se okolnosti toliko promijene da dijete više ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje, Centar za socijalnu skrb donijet će rješenje o prestanku prava na privremeno uzdržavanje po službenoj dužnosti, a ono prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je nastala promjena.

Nakon što je isplaćeno privremeno uzdržavanje, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze sve tražbine privremenog uzdržavanja.

Centar će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će obvezniku uzdržavanja naložiti da u roku od osam dana od dana dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj isplaćeni iznos privremenog uzdržavanja za svako jednogodišnje ili kraće razdoblje isplate ako je privremeno uzdržavanje trajalo kraće od jedne godine, s pripadajućom zateznom kamatom (članak 27. Zakona o privremenom uzdržavanju). Na to je rješenje moguće podnijeti žalbu o kojoj odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.

Pravo Republike Hrvatske na povrat iznosa privremenog uzdržavanja zastarijeva nakon deset godina.

Ako obveznik uzdržavanja ne podmiri svoju obvezu prema Republici Hrvatskoj, izvršenje tog rješenja provest će se na plaći i stalnim novčanim primanjima obveznika, izuzevši iznos uzdržavanja koji je dužan isplatiti svom djetetu, a koji, prema članku 29., ima prednost u postupku ovrhe;  ako obveznik umre, tražbina prelazi na njegove nasljednike.

Iz svega je vidljivo da je privremeno uzdržavanje supsidijarne naravi, jer su djecu ponajprije dužni uzdržavati roditelji, pa bake i djedovi po roditeljima, a tek potom država. Institut privremenog uzdržavanja uspostavljen je upravo zbog toga što se njime osigurava egzistencijalni minimum potreban za razvoj i rast djece, koja su najosjetljivija skupina. Iako država omogućuje uzdržavanje djece kada to ne čine obveznici uzdržavanja, ona to čini u ograničenom vremenskom roku ako su ispunjene sve navedene pretpostavke za privremeno uzdržavanje, a također je propisana i dužnost vraćanja iznosa privremenog uzdržavanja.

Svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, što je osnovno načelo ugovornog prava. Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika, a dužnik ju je dužan savjesno ispuniti, čime odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Nažalost, danas nije rijedak slučaj da dužnik od trenutka sklapanja ugovora pa sve do dospjelosti želi oštetiti vjerovnika i naplatu dospjelog duga tako što raznim pravnim radnjama umanjuje svoju imovinu u korist treće osobe ne bi li postao platno nesposoban. U našem pravnom sustavu ne postoji izričita odredba koja bi ograničavala slobodu raspolaganja imovinom pa je u svrhu zaštite vjerovnika stvoren institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu ZOO) u čl. 66. – 71. reguliraju izvanstečajno pobijanje do kojeg dolazi kada nad dužnikom nije otvoren stečaj kao i poslije eventualne obustave stečajnog postupka.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je instrument obveznog prava kojemu je cilj zaštita interesa određenog vjerovnika. Vjerovnik pobija valjan pravni posao koji je sklopljen između platno nesposobnog dužnika i treće osobe te se namiruje iz vrijednosti imovine koja sada pripada imovini tih trećih osoba, pravnih sljednika. Smatra se da je pravna radnja počinjena na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine. Za što uspješnije pobijanje, nužno je da se kumulativno ispune sljedeće preptostavke (Presuda Županijskog suda u Splitu Gž- 3403/16 od 1. prosinca 2016. godine):

1. Dospjelost tražbine. Pod dospjelošću smatramo vrijeme od kada je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbine. Glede tražbine koja se može pobijati, ZOO je imao u vidu novčane jer na temelju interpretacije čl. 66. proizlazi da se pravna radnja može pobijati samo radi novčanog potraživanja i to dospjelog, nenovčane tražbine ne mogu se pobijati temeljem ovog instituta.

2. Insolventnost ili platna nesposobnost dužnika. Vjerovnik mora dokazati dužnikovu insolventnost u odnosu na konkretnu tražbinu i može pobijati samo onu radnju čijim pobijanjem stvarno omogućuje namirenje svoje tražbine.

3. Pravna radnja. Pravna radnja je svaki postupak dužnika koji svoju imovinu ustupa u korist trećih, a ne u vjerovnikovu i zbog čega vjerovnik dolazi u situaciju nemogućnosti namirenja svoje tražbine. Prema zakonskoj odredbi čl. 66. st. 3. pod pravnom radnjom treba razumijeti i propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.

4. Oštećenje vjerovnika. Vjerovniku je šteta nanesena ako dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje dospjele tražbine.

ZOO kod pobijanja u čl. 69. st. 1. propisuje procesnopravna sredstva i ističe da se pravna radnja pobija tužbom ili prigovorom. Zahtjev za pobijanje redovito se ostvaruje nekom od paulijanskih tužbi. Do situacije pobijanja dužnikovih pravnih radnji doći će ako su se pored općih pretpostavki ispunile i posebne, a kod posebnih je dovoljno da se ispuni bilo koja od njih. One se odnose na vrstu posla, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika i trećeg te na rokove za podizanje tužbe. Sve ove pretpostavke uređene su čl. 67. ZOO, a ovisno o tome koje se traže, razlikuju se i 4 paulijanske tužbe. Prilikom podizanja tužbe vjerovnik treba tužiti dužnika, ali i treću osobu sa kojom je dužnik poduzeo određeni pravni posao, a na dispoziciji mu stoji odabir one koja mu najbolje odgovara.

Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) može se podnijeti u slučajevima kada je dužnik svjesno poduzeo raspolaganja kako bi time naštetio vjerovniku. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja pravne radnje odnosno u trenutku sklapanja pravnog posla. Kod dolozne tužbe zahtijevaju se još dvije pretpostavke: da se radi o naplatnom pravnom poslu i da je trećoj osobi bilo poznato, prilikom sklapanja pravnog posla s dužnikom, dužnikovo raspolaganje na vjerovnikovu štetu. Primjerice, dužnik prema vjerovniku ima dug koji je dospio. Dužnik svjesno, ne bi li se vjerovnik namirio iz imovine koju posjeduje, prodaje nekretninu svom susjedu koji još od prije zna da dužnik ima dugove. Ako vjerovnik nikako ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje pobijat će pravnu radnju učinjenu između dužnika i njegovog susjeda.

Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) se podiže kada dužnik nije znao, ali je u trenutku svog raspolaganja mogao znati da njime nanosi štetu vjerovniku. To će se dogoditi u slučaju u kojem dužnik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika, domaćina ili stručnjaka. Slično kao i kod dolozne, ovdje se isto treba raditi o naplatnom pravnom poslu, no traži se i da su dužnik i treća osoba mogli znati da se poduzetim naplatnim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.

Obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) se koristi u situacijama kada dužnik svojom imovinom raspolaže u korist bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Stavak 2. čl. 67. sadrži praesumptio iuris što znači da se pretpostavlja da je bračnom drugu odnosno srodniku bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta, osim ako ne dokaže suprotno. Odredba čl. 67. izričito propisuje tko ulazi u kategoriju trećih osoba i određuje da su to: bračni drug, srodnici u ravnoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja i srodnici po tazbini do četvrtog stupnja. To bi bilo, primjerice, kada suprug kao dužnik, svojoj supruzi daruje nekretninu u njezinu korist ne bi li time nanio štetu svom vjerovniku i onemogućio mu naplatu duga.

Kvazipaulijanskom tužbom (actio quasi Pauliana) pobijaju se besplatna raspolaganja učinjena u korist treće osobe. To su sva raspolaganja koja nisu naplatna i na temelju kojih se dužnik dovodi u insolventno stanje. Pod radnjama koje bi ulazile u ovu kategoriju valja uvrstiti ugovor o darovanju, iako je besplatno raspolaganje šire od darovanja, beskamatni zajam, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, derelikciju (napuštanje stvari), preuzimanje tuđeg duga i razna propuštanja, a čl. 67. st. 4. ističe da se kao oblik besplatnog raspolaganja podrazumijeva i odricanje od nasljedstva. Vjerovnik kod pobijanja dokazuje samo besplatnost i nije dužan dokazati znanje dužnika niti znanje odnosno skrivljeno neznanje treće osobe. Ovo bi bio slučaj kada porezni dužnik u ostavinskom postupku pokojnog oca da izjavu kojoj prihvaća nasljedstvo na temelju zakona i svoj dio ostavinske imovine ustupa majci koja prihvaća to nasljedstvo te joj se cijela ostavinska masa raspoređuje. Pritom dužnikov vjerovnik ostaje bez mogućnosti namirenja svog potraživanja pa može pobijati to dužnikovo odricanje od nasljedstva učinjeno u korist majke.

Rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prekluzivne je naravi što znači da njegovim istekom vjerovnik gubi pravo na podnošenje tužbe. Rokovi, prema ZOO iznose jednu ili tri godine ovisno o tome o kakvom imovinskopravnom raspolaganju dužnika se radi te ovisno o tome prema koji osobama je riječ. U roku od godinu dana mogu se podnijeti dolozna i kulpozna tužba, dok se obiteljska i kvazipaulijanska tužba mogu podnijeti u roku tri godine. Rokovi počinju teći od poduzimanja dužnikove pravne radnje, odnosno propuštanja kojim je prouzročeno osiromašenje vjerovnika.

Odredba čl. 68. ZOO, koja se ujedno nadovezuje na posljednje stavke čl. 67., propisuje da se ne mogu pobijati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Radi se o iznimci pobijanja besplatnih raspolaganja ne uzimajući u obzir što ona onemogućuju namirenje vjerovnika. Oni se ne mogu se pobijati zbog činjenice što njima dužnik ispunjava određene moralne, socijalne, obiteljske ili druge dužnosti kao i zahtjeve pristojnosti. Sud će u svakom konkretnom slučaju ocjenjivati mogućnosti dužnika pa ako ustanovi da je dužnik prešao uobičajenu visinu raspolaganja bit će omogućeno samo pobijati prekoračenje, a ne i cijelo raspolaganje. Stoga je na trećem teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za isključenje.

Temeljem odredbe čl. 70. ZOO, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Pravni posao između dužnika i treće osobe, koji je predmet pobijanja, se ne poništava već se samo ide za ograničavanjem djelovanja posla u kojem je treća osoba, stjecateljica koristi, dužna trpiti pravne radnje vjerovnika koji bi od sebe otklonio štetni učinak. Ako vjerovnik u roku od 1 ili 3 godine ne ustane s tužbom, njegova tražbina jos uvijek postoji te se može koristiti ostalim pravnim sredstvima za prisilno namirenje svoje tražbine. Ukoliko dužnik nije platno nesposoban te i dalje posjeduje određenu imovinu iz koje se vjerovnik može namiriti tada vjerovnik ne može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji.

Ovaj institut postoji i u slučaju stečaja, a uređen je Stečajnim zakonom (NN 71/2015, 104/2017., u daljnjem tekstu: SZ). Dok je kod izvanstečajnog pobijanja svrha namirenje samo jednog vjerovnika, pobijanje pravnih radnji u stečajnom postupku ima za cilj namirenje svih stečajnih vjerovnika, a otuđena dužnikova imovinska korist ulazi u cijelosti u stečajnu masu. Kao pretpostavka za pobijanje pravnih radnji traži se da je otvoren stečaj, da su pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka, da je pravna radnja dovela do oštećenja vjerovnika te da se rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika (čl. 198. st. 1. SZ), (Rješenje Visokog Trgovačkog suda, Pž-2798/04-3, od 27. siječnja 2004. godine). Pravni učinci pobijanja dužnikovih pravnih radnji u povodu stečaja odražavaju na sve stečajne vjerovnike jer pravna radnja gubi pravni učinak prema stečajnoj masi (čl. 212. st. 9. SZ).

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu: ZV), u svom čl. 30. definira pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U idućem čl. 31. ZV zatim navodi kako se vlasnik, a ni itko drugi, ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti ili da ga smeta.

Na strani vlasnika nekretnine postoji zagarantirano pravo na mirno uživanje vlasništva, što je definirano u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, a slično tome i Ustav Republike Hrvatske u čl. 34. jamči pravo na zaštitu vlasništva.

Prema čl. 110. st. 1. ZV-a nitko se ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i slično (također se nazivaju i prekomjerne imisije). To pravilo vrijedi u slučaju ako su navedene imisije prekomjerne ili izazivaju znatniju štetu, ili su zakonski nedopuštene. Vlasnici nekretnine, koji su izloženi prekomjernim posrednim imisijama, ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele te da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija (čl. 110. st. 2. ZV-a).

Uznemiravanje vlasnika moguće je oduzimanjem stvari koja je u vlasništvu. Ako neka treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane (čl. 167. st. 1. ZV-a).

Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo iz gore spomenutog stavka 1. članka 167., vlasnik mora dokazati da je stvar u njegovom vlasništvu te da druga osoba vlasnika uznemirava u korištenju te stvari. S druge strane, ako osoba koja uznemirava tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 2. ZV-a).

Jedan od primjera remećenja mira i mirnog uživanja vlasništva je svaka buka koju proizvode kućni ljubimci, a najčešće se radi o psećem lavežu u susjedstvu. Držanje kućnih ljubimaca uglavnom je u Republici Hrvatskoj propisano i uređeno lokalnim propisima. Tako je primjerice u čl. 8. Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, načinu kontrole njihova razmnožavanja, uvjetima i načinu držanja vezanih pasa te načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama Općine Matulji (u daljnjem tekstu: Odluka), uređeno da je posjednik kućnog ljubimca dužan osigurati držanje kućnog ljubimca u obiteljskoj kući i okućnici obiteljske kuće na način na koji se, sukladno propisima o vlasništvu, poštuju prava vlasnika susjednih nekretnina. Jasno je određeno u čl. 18 Odluke da je posjednik, čiji pas učestalim i dugotrajnim lavežom ili zavijanjem remeti mir građana, dužan odmah poduzeti odgovarajuće mjere kako bi spriječio daljnje uznemiravanje građana.

Nadalje,nadzor nad provedbom ove Odluke provodi komunalni redar, osim ako je zakonom ili posebnim propisom određeno postupanje veterinarskog odnosno stočarskog inspektora (čl. 28. st. 1. Odluke). Kada komunalni redar nije ovlašten postupati, on će obavijestit odgovarajuću inspekciju te druga ovlaštena tijela u skladu s propisima o veterinarstvu i zaštiti životinja (čl. 28. st. 2. Odluke).

Pitanja obiteljskog života i odnosa roditelja i djece jedna su od najosjetljivijih pitanja u društvu. Mjerom oduzimanja roditeljske skrbi pokušavaju se pomiriti dva suprotstavljena načela: načelo najboljeg interesa djeteta i pravo na poštovanje obiteljskog života.  Prema Obiteljskom zakonu (NN 47/2020, dalje: ObZ) sud će roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb u izvanparničnom postupku kad utvrdi da roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava (čl. 170. ObZ-a). Roditelj zlorabi svoja roditeljska prava i dužnosti ako, primjerice, počini kazneno djelo prema djetetu ili ako ga tjera na pretjerani rad, a grubo krši ako, primjerice, napusti dijete ili se ne pridržava mjera koje je roditelju odredilo nadležno tijelo. Tijelo koje provodi postupak prilikom izbora mjere prikladne za zaštitu prava i dobrobiti djeteta dužno je voditi računa da se odredi ona mjera kojom se najmanje ograničava pravo roditelja na ostvarivanje skrbi o djetetu, ako je takvom mjerom moguće zaštititi prava i dobrobit djeteta (čl. 128. ObZ-a). Tijelo koje provodi postupak izbora mjera je Centar za socijalnu skrb te prije podnošenja zahtjeva sudu za izricanje mjere oduzimanja roditeljske skrbi, ono može, točnije treba voditi računa o tome da donese blažu mjeru primjerice žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji ili mjere stručne pomoći.

Rješenje o lišenju prava na roditeljsku skrb sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta, roditelja, centra za socijalnu skrbi ili državnog odvjetnika za mladež. Centar za socijalnu skrb je uz prijedlog za lišenje prava na roditeljsku skrb dužan sudu dostaviti izvješća i procjene na kojima temelji svoj zahtjev, a državni odvjetnik za mladež, pravomoćnu presudu na temelju koje je roditelj osuđen za kaznena djela iz članka 171. točke 5. ovoga Zakona. (čl. 172. st. 1., 2. ObZ-a). Sud će rješenjem o lišenju prava na roditeljsku skrb odlučiti i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom ako je to u iznimnim okolnostima potrebno i ako to predlaže dijete ili roditelj koji se lišava prava na roditeljsku skrb. (čl. 174. st. 1. ObZ-a). Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi. Sud može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb. Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ima dužnost plaćati uzdržavanje za dijete. Pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom i dužnost uzdržavanja prestaju posvojenjem. (čl. 175. st. 1., 2. i 3. ObZ-a).

Posebne pretpostavke za određivanje oduzimanja roditeljske skrbi su:

ako je roditelj napustio dijete, ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji,

ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud,

ako na temelju izvješća i procjene centra za socijalnu skrb proizlazi da bi povratak djeteta u obitelj nakon provedene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta predstavljao ozbiljnu opasnost za djetetov život, zdravlje i razvoj,

na temelju pravomoćne presude kojom je roditelj osuđen za neko od kaznenih djela počinjenih na štetu svog djeteta koja su taksativno navedena u ObZ-u (kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (glava XIV.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži (glava XVI.), osim kaznenih djela: povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209., oduzimanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 210., promjene obiteljskog stanja iz članka 211. Kaznenog zakona, kaznenih djela protiv života i tijela (glava X.), kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (glava XVII.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece (glava XVIII.), osim kaznenih djela: dvobračnosti iz članka 167., omogućavanja sklapanja nedozvoljenog braka iz članka 168., omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz članka 170., povrede dužnosti i uzdržavanja iz članka 172., promjene obiteljskog stanja iz članka 175. i povrede privatnosti djeteta iz članka 178. Kaznenog zakona),

ako mentalne sposobnosti roditelja u tolikoj mjeri ograničene da nije trajno u stanju ostvarivati niti jedan sadržaj roditeljske skrbi, pri čemu je ugrožena dobrobit djeteta. (čl. 171. ObZ-a). 

U jednoj od sudskih odluka Ustavni sud RH (U-III/2785/2018, od 3. listopada 2018.) odbio je ustavnu tužbu tužitelja kojima je oduzeta roditeljska skrb u prvostupanjskom postupku. Tužiteljima je u dva navrata izricana mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, i to 2011. godine i 2012. godine. Zbog poremećenih obiteljskih odnosa, verbalnog i fizičkog nasilja u obitelji, neadekvatne i neprihvatljive komunikacije roditelja sa maloljetnom djecom, vrlo loših higijenskih uvjeta i propusta roditelja u skrbi, odgoju i brizi maloljetne djece rješenjem centra za socijalnu skrb ponovno izrečena mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi u trajanju od godinu dana. Usprkos izrečenoj mjeri nadzora, a nakon saznanja o daljnjem nasilju unutar obitelji, na zahtjev Centra za socijalnu skrb, sud oduzima roditeljima roditeljsku skrb. Roditelji su podnijeli tužbu Ustavnom sudu, a sud je zaključio ovako: „U vezi prigovora podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na štovanje obiteljskog života, Ustavni sud utvrđuje da je lišenje roditelja prava na roditeljsku skrb mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njihovog obiteljskog života. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno, radi ocjene osnovanosti prigovora podnositelja, utvrditi da li je ta mjera bila zakonita, da li je imala legitiman cilj te da li je bila nužna za ostvarenje tog cilja.“ Ustavni sud u konkretnom je slučaju zaključio kako je mjera oduzimanja roditeljske skrbi imala legitiman cilj i to zaštitu prava djece podnositelja.  

U drugoj sudskoj odluci (U-III/34/2020, od 15. srpnja 2020.) Ustavni sud RH, zaključio je kako je: „oduzimanje prava na stanovanje s djetetom, lišenje roditeljske skrbi i povjeravanje svakodnevne skrbi o djeci udomiteljskoj obitelji, mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavljat će povredu članka 8. Konvencije, osim ako je "u skladu sa zakonom", ako teži ostvariti legitimni cilj iz stavka 2. te odredbe, te ako je bilo "nužno u demokratskom društvu.“

Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 57/2005-2, od 14. prosinca 2005. godine). Trenutno važeći Obiteljski zakon (Narodne novine broj: 103/15; dalje: ObZ 2015), stupio je na snagu i primjenjuje se od 1. studenog 2015. godine, a na imovinu stečenu do tog datuma, primjenjuje se raniji zakoni kojima su imovinski odnosi bračnih drugova pravno regulirani: Obiteljski zakon iz 2003. godine (Narodne novine broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 25/13, 05/15; dalje: ObZ 2003), Obiteljski zakon iz 1998. godine (Narodne novine broj: 162/1998; dalje: ObZ 1998), te Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine broj: 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998; dalje: ZBPO).

Prema odredbi članka 36. stavka 1. trenutno važećeg ObZ 2015, bračna stečevina je ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Navedeno vrijedi ako bračni drugovi nisu svojim bračnim ugovorom odredili drukčije. Također, u bračnu stečevinu ulazi i imovinska korist od autoskog prava, kao i dobitak iz igara na sreću (članak 36. stavak 2. ObZ 2015), stečeni, također, za vrijeme trajanja bračne zajednice. U bračnoj stečevini bračni su drugovi suvlasnici po pola, dakako, ako drukčije nisu ugovorili (članak 36. stavak 3. ObZ 2015). S obzirom da se radi o imovinskim odnosima bračnih drugova, oni su ih slobodni svojim međusobnim ugovorom urediti kako god žele, pod uvjetom da su takva raspolaganja pravno moguća i dopuštena. To pravo ne prestaje prestankom bračne zajednice ili braka. Štoviše, ako bračni drugovi nakon prestanka braka nisu uredili svoje imovinske odnose sporazumno, imovinski odnosi mogu se urediti sudskom odlukom (članak 45. ObZ 2015). Radi se o postupku koji je različit od postupka razvoda braka, i koji se može, ali ne mora voditi paralelno s postupkom razvoda braka. ObZ 2003 i ObZ 1998 uređuju bračnu stečevinu na isti način. ZBPO, međutim, koji se primjenjuje na imovinu bračnih drugova stečenu do 1. srpnja 1999. godine, ne poznaje termin bračne stečevine, već umjesto toga uređuje zjedničku stečevinu bračnih drugova, i to značajno drukčije nego što to čine tri novija obiteljska zakona. Naime, ZBPO u članu 277. određuje da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina. Bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine (član 284. ZBPO). Svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine (član 285. ZBPO). Kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora, sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (član 287. ZBPO). Iz navedenog slijedi da udio svakog bračnog druga u zajedničkoj imovini bračnih drugova stečenoj prije 1. srpnja 1999. godine nije unaprijed određen, već ga trebaju odrediti bilo stranke svojim sporazumom, bilo sud, u slučaju da takav sporazum izostane. Stoga je moguća i takva dioba u kojoj bi došlo do podjele takve imovine u omjeru drukčijem od 50:50, pa je utoliko takvu podjelu moguće i zahtjevati.

Potrebno je također naglasiti da za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, kao životne zajednice bračnih drugova, a ne samog braka. Ukoliko bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, no prije nego je brak pravomoćno razveden; ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. To je potvrdio i Županijski sud u Varaždinu svojom presudom, prema kojoj, da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.1064/07-2, od 13. veljače 2008. godine).

Sama dioba zajedničke imovine odnosno bračne stečevine vrši se prema pravilima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV).

Kod zajedničke imovine bračnih drugova potrebno je najprije odrediti koja imovina predstavlja zajedničku stečevinu, a potom odrediti i udjele bračnih drugova u zajedničkoj stečevini. Prema pravilima ZV, svaki zajedničar ima pravo na diobu zajedničke stvari koja je moguća i dopuštena (članak 63. stavak 1. ZV), i ovlašten je zahtjevati da se zajedničko vlasništvo podijeli na način da se odredi koliko mu suvlasnički dio pripada na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu (članak 63. stavak 2. ZV). Veličina suvlasničkog dijela određuje se prema sporazumu svih zajedničara, a ako sporazuma nema, onda o tome odlučuje sud na zahtjev bilo kojega od zajedničara (članak 63. stavak 3. ZV), prema mjerilima koje za svaki slučaj postavlja zakon (članak 63. stavak 4. ZV). Tek, dakle, pošto se odrede udjeli bračnih drugova u zajedničkoj stečevini i zajedničko vlasništvo pretvori u suvlasništvo, moguća je daljnja dioba prema pravilima o razvrgnuću suvlasničke zajednice.

Kod bračne stečevine, koja predstavlja suvlasništo ex lege, moguće je odmah po utvrđivanju koja imovina ulazi u bračnu stečevinu i time predstavlja predmet suvlasništva bračnih drugova  provesti razvrgnuće suvlasničke zajednice.

Svaki suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva i to mu pravo ne zastarijeva, on to jedino ne može tražiti u nevrijeme (članak 47. ZV). Suvlasnici sporazumno određuju način razvrgnuća, u granicama mogućega i dopuštenoga (članak 49. stavak 1. ZV). Ako se suvlasnici ne mogu sporazumjeti o bilo kojem pitanju razvrgnuća, svaki od njih može zahtjevati da o tome odluči sud (članak 49. stavak 4. ZV). Kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju zakona ili pravnog posla (članak 50. stavak 1. ZV). Ako sud nije vezan na taj način po pitanju načina razvgnuća, pokretnine će podijeliti fizički a nekretnine geometrijski (članak 50. stavak 2. ZV), pri čemu može osnovati služnost ili stvarni teret na dijelu nekretnine, ako je to nužno radi uporabe ili iskorištavanja tog dijela (članak 50. stavak 3. ZV). Ako takva dioba nije moguća a da se znatno ne umanji vrijednost imovine, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te da se dobiveni iznos podijeli sukladno suvlasničkim dijelovima (članak 50. stavak 4. ZV). Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće isplatom ako mu isto pripada na temelju zakona ili pravnog posla, ili pak ukoliko učini vjerojatnim da za to postoji osobito opravdan razlog, pa će u tom slučaju sud odrediti da stvar pripadne u cijelosti njemu, dok će tom suvlasniku odrediti rok u kojem mora isplatiti ostale suvlasnike (članak 51. ZV). Također, kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari, a o čemu će nerijetko biti riječ pri razvrgnuću bračne stečevine, sud može na zahtjev svakoga od njih odlučiti da umjesto da se svaka pojedina stvar dijeli, da svakome od njih pripadne pojedina stvar ili pojedine stvari u cijelosti, razmjerno njihovim suvlasničkim djelovima, a prema njihovim potrebama (članak 52. stavak 1. ZV). Ako stvari koje ovakvim načinom razvrgnuća pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkog dijela, taj je suvlasnik dužan isplatiti razliku drugim suvlasnicima (članak 52. stavak 3. ZV).

S druge strane, imovina bračnog druga koja ne ulazi u bračnu stečevinu, njegova je vlastita imovina (članak 253. ObZ 2003). Na njoj bračni drug čija je to imovina ima prava kao jedini vlasnik. ObZ 2003, ObZ 1998 i ZBPO uređuju vlastitu imovinu bračnog druga na isti način. 

Oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka jedan je od oblika sekundarne pravne pomoći koju predviđa Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine, 143/13). Takvo oslobođenje obuhvaća oslobođenje od polaganja predujma troškova svjedoka, tumača, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa.

Postupak za odobravanje oslobođenja od sudskih troškova pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom uredu državne uprave u županiji, odnosno nadležnom upravnom tijelu u Gradu Zagrebu. Nadležni ured je ured na čijem području teritorijalne nadležnosti podnositelj zahtjeva ima prebivalište ili boravište. Ukoliko je podnositelj zahtjeva hrvatski državljanin koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj ili stranac, zahtjev se podnosi uredu na području čije je teritorijalne nadležnosti sjedište suda pred kojim podnositelj pokreće postupak.

Zahtjev se podnosi na propisanom obrascu koji se može pribaviti pri nadležnim uredima te na internetskim stranicama ureda i Ministarstva pravosuđa. Sastavni dio obrasca je suglasnost podnositelja zahtjeva i članova kućanstva o dopuštenju uvida u sve podatke o ukupnim prihodima i imovini, te u kojem će podnositelj zahtjeva potvrditi da su podaci koje je dao točni i potpuni. O zahtjevu ured odlučuje rješenjem. Na ovaj zahtjev i rješenje ne plaćaju se upravne pristojbe.

Ako su materijalne prilike podnositelja zahtjeva takve da bi plaćanje predujma troškova parnice moglo ugroziti uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova njegova kućanstva, odobriti će se oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka.

Prema Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći, podnositelj zahtjeva biti će oslobođen troškova sudskog postupka:

§  ako ukupni prihodi podnositelja i članova kućanstva mjesečno ne prelaze po članu kućanstva iznos proračunske osnovice (proračunska osnovica za 2015. godinu iznosi 3.326,00 kuna, isto kao i za 2014.), i

§  ako ukupna vrijednost imovine u vlasništvu podnositelja zahtjeva i članova kućanstva ne prelazi iznos od 60 proračunskih osnovica.

Pri odobravanju oslobođenja, imovno stanje podnositelja zahtjeva utvrđuje se za dvanaest mjeseci prije početka mjeseca u kojem se zahtjev podnosi, te će se ukupni prihodi iz tog razdoblja obračunali u razmjernim dijelovima, dakle, 1/12.

Kod utvrđivanja imovnog stanja ne uzimaju se u obzir:

§  ukupni prihodi i imovina počinitelja nasilja u obitelji ako je podnositelj zahtjeva žrtva toga nasilja

§  ukupni prihodi i imovina članova kućanstva koji sudjeluju u postupku kao protivnici podnositelja zahtjeva ili je njihov interes u suprotnosti s interesom podnositelja zahtjeva

§  dio nekretnine u kojoj živi podnositelj zahtjeva nužan za ostvarenje osnovnih životnih potreba podnositelja zahtjeva i članova kućanstva, ako je u njegovom vlasništvu ili u vlasništvu članova kućanstva

§  vrijednost dijela nekretnine koja služi za obavljanje poslovne djelatnosti nužnog za osiguranje minimalnih uvjeta za uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva

§  predmeti izuzeti od ovrhe na temelju općeg propisa kojim se uređuje ovršni postupak

§  potpore zbog zbrinjavanja ratnih invalida i članova obitelji smrtno stradalih zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata

§  doplatak za djecu i novčani primici za opremu novorođenog djeteta

§  potpore zbog uništenja i oštećenja imovine zbog elementarnih nepogode

§  potpore zbog uništenja i oštećenja imovine zbog ratnih događaja

§  potpore za slučaj smrti radnika, potpore u slučaju smrti člana kućanstva radnika i potpore zbog neprekidnog bolovanja radnika, na koje se ne plaća porez na dohodak do iznosa propisanih poreznim propisom.

Bez utvrđivanja imovnog stanja, odobriti će se oslobođenje od troškova sudskog postupka ako je podnositelj zahtjeva:

§  dijete u postupku radi ostvarivanja prava na uzdržavanje

§  žrtva kaznenog djela nasilja u postupku radi ostvarivanja prava na naknadu štete koja je prouzročena počinjenjem kaznenog djela

§  osoba koja je korisnik pomoći za uzdržavanje u skladu s posebnim propisima kojima je uređeno ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi ili

§  osoba kojoj je korisnik prava na opskrbninu prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.

Nisu li ispunjene navedene pretpostavke, oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka odobrit će se ako podnositelj zahtjeva iz objektivnih razloga ne može raspolagati ukupnim prihodima i imovinom. Zakon navodi da će se kao objektivni razlozi osobito smatrati postojanje izvanrednih troškova liječenja podnositelja zahtjeva ili članova kućanstva koji nisu obuhvaćeni zdravstvenim osiguranjem, troškovi ortopedskih pomagala, rehabilitacije i drugih usluga koje osobama s invaliditetom nisu osigurani zdravstvenim osiguranjem, troškovi obrazovanja za djecu s teškoćama u razvoju, ostali troškovi nastali kao posljedica više sile (požar, potres, poplava i slično) i vlasništvo imovine koja se ne može unovčiti ili je njezino unovčenje teško provedivo.

Oslobođenje će se odobrit i ako dio ukupnih prihoda i imovine kojim podnositelj zahtjeva može raspolagati ne prelaze mjesečno po članu kućanstva iznos proračunske osnovice, odnosno ako ukupna vrijednost imovine u vlasništvu podnositelja zahtjeva i članova kućanstva ne prelaze iznos od 60 proračunskih osnovica.

Odobrenje oslobođenja plaćanja troškova sudskog postupka može se odnositi na potpuno ili djelomično osiguravanje plaćanja troškova. Pravna pomoć odobrava se u punom opsegu ako je podnositelj zahtjeva korisnik pomoći za uzdržavanje u skladu s posebnim propisima kojima je uređeno ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi, odnosno prava na opskrbninu prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, te ako ukupni prihodi podnositelja zahtjeva i članova kućanstva iznose 50% ili manje po članu kućanstva mjesečnog iznosa proračunske osnovice. Svako povećanje iznosa ukupnih prihoda podnositelja zahtjeva za svakih sljedećih 10% ima za posljedicu smanjenje opsega pravne pomoći za 10%, ali ne ispod 50% utvrđenog iznosa troškova.

 Ako je oslobođenje odobreno u smanjenom opsegu, razliku do punog iznosa nagrade i naknade troškova vještaka i tumača nadoknađuje korisnik u preostalom razmjeru prema vrijednosti poduzete radnje.

Za života ostavitelja postojale su osobe s kojima je bio u bliskim vezama. Sukladno tome smatra se da imaju pravo na određeni dio nasljedstva. Te situacije uređuje Zakon o nasljeđivanju ( Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, 127/13), točnije odredbe vezane za ustanovu nužnog nasljeđivanja.

Pravo na nužni dio je nasljedno pravo, a dio koji pripada pojedinom nužnom nasljedniku je nužni dio. Nužni nasljednici su ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad, njihovi potomci te njegov bračni drug. Ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.

Nužni dio potomaka, posvojčadi i njihovih potomaka te bračnog druga iznosi jednu polovicu, a nužni dio ostalih nužnih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. Oporučitelj može oporukom odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio u određenim stvarima, pravima ili novcu. Nužni nasljednik na svaki način ima pravo na ime svog nužnog dijela dobiti onoliku vrijednost koliko na njega otpada kad se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnog nasljednog prava (vrijednost nužnog dijela).

Vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela utvrđuje se na sljedeći način:

1.  Potrebno je popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, računajući sve ono čime je raspolagao oporukom, kao i sve njegove tražbine, pa i one koje ima prema nekom nasljedniku, osim tražbina koje su očito nenaplative.

2.  Od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u času smrti odbija se iznos ostaviteljevih dugova, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova pokopa ostavitelja.

3. Tako dobivenom ostatku pribraja se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio na bilo koji način nekom zakonskom nasljedniku bez obzira nasljeđuje li ostavitelja, pa i darova učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

4. Tome se pribraja i vrijednost darova koje je ostavitelj u zadnjoj godini svog života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih darova.

Neće se uzimati u ovaj račun te se neće pribrajati vrijednost darova učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni darova koji se na temelju samoga zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

Nužni dio je povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnog dijela. Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio. Kad je povrijeđen nužni dio, raspolaganja oporukom smanjit će se, a darovi će se vratiti koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio. Prvo se umanjuju raspolaganja oporukom, pa ako nužni dio ne bi bio podmiren, vraćaju se darovi počevši od posljednjeg koji je darovan prije oporučiteljeve smrti i obratnim redom kojim su učinjeni (darovi učinjeni istodobno vraćaju se razmjerno).

Umanjenje raspolaganja oporukom i povrat dara kojim je povrijeđen nužni dio mogu zahtijevati samo nužni nasljednici u roku od tri godine od proglašenja oporuke, a povrat dara u roku tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju ostavitelja umrlim, odnosno o utvrđenju njegove smrti. Pravo na povrat dara (i umanjenje raspolaganja oporukom) u pravilu se ostvaruje u ostavinskom postupku i to nasljedničkom izjavom. Ako se o ostavini ne raspravlja, nužni nasljednici koji bi svoje pravo na nužni dio mogli ostvariti tek vraćanjem dara, to pravo mogu ostvarivati u posebnoj parnici.

Bitno je naglasiti da ostavitelj može povrijediti nužni dio nasljednika isključivo besplatnim pravnim poslovima, bilo među živima - darovanjem, odnosno za slučaj smrti - oporučnim raspolaganjem. Naplatni pravni poslovi kao što su ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju ne mogu se pobijati radi povrede nužnog dijela nasljedstva.

Oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio:

1.  ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju,

2. ako je namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema njemu ili njegovu bračnom drugu, djetetu ili roditelju,

3.  ako je počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,

4. ako se odao neradu ili nepoštenu životu.

Isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično, a oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje koji mora postojati u vrijeme oporučivanja.

Isključenjem nasljednik gubi nasljedno pravo u mjeri u kojoj je isključen, a prava ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavitelja određuju se kao da je isključeni samo umro prije ostavitelja.

Ako je potomak koji ima pravo na nužni dio prezadužen ili je rasipnik, oporučitelj ga može u oporuci na izričit način lišiti u cjelini ili djelomično njegova nužnog dijela u korist njegovih potomaka. Ovo lišenje ostaje valjano samo ako u času otvaranja nasljedstva lišeni ima maloljetno dijete ili maloljetnog unuka od prije umrlog djeteta, ili ima punoljetno dijete ili punoljetnog unuka od prije umrlog djeteta koji su nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja u dijelu koji nije obuhvaćen lišenjem. Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja i kad pretpostavke za lišenje više ne postoje u času ostaviteljeve smrti.

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno prije čijeg se isteka ne može poduzeti. U hrvatskom pravu postoje različite vrste rokova.

Građanskopravni rokovi su oni kojima se određuje vremensko razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili za ispunjenje dužnosti koji proizlaze iz odredaba građanskog prava, a podijeljeni su unutar toga na građanskopravne rokove prekluzivne naravi (sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti) te na zastarne rokove o kojima sud pazi na prijedlog protivne strane. Procesnopravni rokovi oni kojima se određuje vremensko razdoblje za poduzimanje procesnih radnji, a proizlaze iz odredaba procesnog prava

Zakonski rokovi su oni čije je trajanje zakonom određeno pa ga ni sud ni stranke ne mogu mijenjati. Sudske rokove određuje sud po vlastitom nahođenju ovisno o okolnosti konkretnog slučaja (samo su sudski rokovi produživi, dok su zakonski rokovi neproduživi).

Subjektivni rokovi su oni čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju, a objektivni se rokovi računaju od objektivnog nastupanja određene relevantne činjenice neovisno od saznanja ovlaštene osobe za tu činjenicu.

Rokovi su prekluzivni kad propuštanje radnje vezane za rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje dok propuštanje instruktivnih rokova ne dovodi direktno do štetnih zakonskih posljedica.

U Republici Hrvatskoj radnim danima smatraju se svi dani osim subote i nedjelje te dana koji se smatraju državnim praznicima ili blagdanima. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN br. 136/02) određeno je koji se dani, osim subote i nedjelje, smatraju neradnim danima u Republici Hrvatskoj. 

Opća pravila o procesnopravnim rokovima u hrvatskom pravu sadržana su u Zakonu o parničnom postupku Republike Hrvatske. Događaj od kojeg rok počinje teći je, u većini slučajeva, dostava ili priopčenje sudske odluke, procesne radnje druge stranke ili određeni događaj izvan sudskog postupka. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.U Hrvatskoj se pismena dostavljaju preko pošte ili preko određenog sudskog službenika, odnosno namještenika, preko nadležnog tijela uprave, preko javnog bilježnika ili neposredno u sudu. Kada početak roka ovisi o danu dostave, način dostave ne utječe na računanje početka roka. Rok počinje kada je, u skladu sa zakonom, dostava obavljena ili se smatra obavljenom temeljem zakonskih odredbi. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan (čl. 112 ZPP-a). Kada se početak procesnih rokova računa od dana dostave određenog pismena tijelo koje obavlja dostavu dužno je o dostavi sastaviti posebnu ispravu - dostavnicu. Dostavnica je isprava koja služi kao dokaz o obavljenoj dostavi. Ovlašteni primatelj potpisuje potvrdu o obavljenoj dostavi (dostavnicu) te će na istoj napisati datum primitka, a ako se dostava obavlja državnom tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost, primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe. Ako primalac odbije potpisati dostavnicu dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje, čime se smatra da je dostava obavljena (čl. 149.149.a. i 149 b ZPP-a). Međutim, dostava nije jedino sredstvo za dokazivanje dostave te se ista može dokazivati i na druge načine. Neposredna dostava, može se izuzetno u zakonom predviđenim slučajevima,  nadomjestiti objavljivanjem oglasa na sudskoj ploči. Rok se računa od dana kada je dostava stvarno obavljena ili se po zakonu smatra da je obavljena.Kada početak roka ovisi o nastupanju određenog događaja, razlikujemo subjektivne i objektivne rokove. Početak trajanja objektivnog roka ovisi o nastupanju određene činjenice neovisno o danu saznanja za tu činjenicu, dok početak trajanja subjektivnog roka ovisi o saznanju ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju. Rok određen na dane teče svakog kalendarskog dana, bez obzira radi li se o blagdanu ili neradnom danu. Samo ukoliko posljednji dan roka pada na državni blagdan u koji se ne radi, ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada sud ne radi (npr. subota) rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana. Pravilo važi bez obzira na to zašto sud nije radio i jesu li radili drugi uredi ili pošta. Dakle, blagdani, nedjelje i drugi dani u koje sud ne radi značajni su samo ako u te dane pada posljednji dan roka. Tijek roka može u te dane započeti i nastaviti se.

Osim na dane, rokovi mogu biti određeni i ne mjesece i godine. Kada je rok određen na mjesece odnosno na godine isti se završava protekom posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svome broju odgovara danu kada je rok počeo teći. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana toga mjeseca. Osnovno je pravilo da se radnja čije je poduzimanje vezano za rok smatra obavljenom u roku ako je podnesak predan nadležnom sudu prije nego što istekne rok za poduzimanje te procesne radnje. U građanskim postupcima opći rok za podnošenje žalbe na rješenje i presudu je 15 dana od dana dostave prijepisa sudske odluke, ako zakonom nije određen drugi rok. Sudske rokove određuje sud po svom nahođenju s obzirom na posebne okolnosti slučaja. Samo se sudski rokovi mogu produžiti. Rok koji odredi sud može se produljiti na prijedlog zainteresirane osobe ako za to postoje opravdani razlozi, a prijedlog se mora podnijeti prije proteka roka čije se produženje traži (čl. 111. ZPP-a). Najteža kazna za propuštanje rokova je gubitak mogućnosti naknadnog poduzimanja određene procesne radnje (npr. podnošenje tužbe). Rokovi čije propuštanje uzrokuje gubitak prava na naknadno poduzimanje određene radnje nazivaju se prekluzivnim rokovima. Takva posljedica nastupa direktno temeljem zakona. U određenim slučajevima predviđenim zakonom kada stranka propusti rok smatra se da je poduzela određenu procesnu radnju (npr. povlačenje tužbe). U konačnici, čak i kada propuštanje roka ne dovodi do direktnih zakonskih posljedica, takvo propuštanje može utjecati na ishod spora (npr.kada stranka u zadanom roku ne predujmi novčana sredstva potrebna za izvođenje određenog dokaza koji joj ide u prilog te sud zbog toga odustane od izvođenja toga dokaza). U slučaju propuštanja stranke da poduzme određene procesnih radnji u roku ili na određenom ročištu, koje dovodi do gubitka prava na njihovo poduzimanje sud može, na zahtjev te stranke, dopustiti povrat u prijašnje stanje. Povrat u prijašnje stanje znači vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojeg je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje. Povrat u prijašnje stanje reguliran je u odredbama Zakona o parničnom postupku. Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju, a ako se traži zbog propuštanja roka predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu radnju. Prijedlog za povrat u pravilu ne utječe na tijek parnice, ali sud može odlučiti da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu. Nepravovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje sud će odbaciti, a ako je prijedlog pravovremen i dopušten zakazati će ročište u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, osim ako su činjenice na kojima se temelji prijedlog općepoznate. Ukoliko sud dopusti povrat u prijašnje stanje parnica se vraća u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja ukidaju se po sili zakona.

Izvor: Zakon o parničnom postupku, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.

 Prema Zakonu o zaštiti potrošača[1], potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Trgovac je nasuprot tome bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

Navedena dva subjekta svakodnevno ulaze u međusobne pravne odnose čime stječu određena prava i obveze, no njihov položaj se bitno razlikuje od onih koji sklapaju građanskopravne ili trgovačke ugovore. Element koji u potrošačkim ugovorima nedostaje jest ravnopravnost. Činjenica je da je potrošač slabija strana na tržištu te da trgovac raspolaže sa više znanja i informacija o proizvodima koje prodaje što može dovesti do neravnoteže na tržištu na štetu potrošača. Upravo zbog toga je zaštita potrošača nužna zadaća nacionalnog i europskog zakonodavstva. Današnji propisi pružaju visoku razinu zaštite pojedinca kao potrošača. Jedno od temeljnih prava koje se osigurava jest pravo na informiranje i edukaciju koje omogućuje potrošačima pristup potpunim i istinitim informacijama o proizvodu i usluzi koja se pruža tako da potrošač može donijeti odgovarajuću odluku o izboru i kupnji. Pravo na sigurnost obuhvaća pravo na kupovanje sigurnih proizvoda i usluga, a pravom na pritužbe potrošači mogu izraziti svoje nezadovoljstvo kupljenim proizvodom ili pruženom uslugom. U konačnici, potrošači se mogu udruživati i u interesne skupine te štititi svoja prava i na kolektivnoj razini pred sudom.

Temeljni cilj sklapanja potrošačkih ugovora jest da se potrošaču pruži odgovarajući proizvod ili usluga. Jedan od najčešćih problema za ispunjenje je postojanje određenih materijalnih nedostataka. Materijalni nedostaci[2] postoje:

- ako stvar nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za promet,

-  ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata,

-  ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane,

-   kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti,

- ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac mogao opravdano očekivati prema naravi stvari, posebno uzimajući u obzir javne izjave prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika o svojstvima stvari (reklame, označavanje stvari i dr.),

-  ako je stvar nepravilno montirana pod uvjetom da je usluga montaže uključena u ispunjenje ugovora o prodaji,

-   ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu.

U slučaju kršenja njegovih prava, pa tako i u ovom slučaju, potrošač može podnijeti pisani prigovor trgovcu. Naime, obveza je trgovca da omogući potrošaču podnošenje pisanog prigovora u svojim poslovnim prostorijama te putem pošte, telefaksa ili elektroničke pošte[3]. Na podneseni prigovor on mora odgovoriti u pisanom obliku u roku od 15 dana. Ako trgovac pruža javnu uslugu (npr. prijevoz putnika u javnom prometu, distribucija električne energije, distribucija komunikacijskih usluga, itd.), dužan je osnovati i povjerenstvo za reklamacije potrošača, u kojem trebaju biti zastupljeni i predstavnici udruga za zaštitu potrošača kojem potrošač može uputiti i daljnji prigovor u slučaju nezadovoljstva njegovim odgovorom na pisani prigovor. Povjerenstvo mora pisano odgovoriti potrošačima na zaprimljene reklamacije u roku od 30 dana od dana zaprimanja.

Kod postojanja materijalnih nedostataka, potrošač kao kupac nije obvezan pregledati stvar, ali je obvezan obavijestiti prodavatelja[4] na opisani način o postojanju nedostataka (vidljivih i skrivenih) u roku od dva mjeseca od dana kad je otkrio nedostatak, a najkasnije u roku od dvije godine od prijelaza rizika na potrošača, tj. predaje stvari (makar trgovac u svojim prostorijama oglašava kraći rok). Kao dokaz svoje kupnje, kupac treba priložiti račun. Pretpostavlja se da je nedostatak postojao u vrijeme prijelaza rizika ako se pojavio u roku od šest mjeseci od prijelaza rizika, osim ako prodavatelj ne dokaže suprotno ili suprotno ne proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka (Primjerice ako trgovac odbije prigovor navodeći da je sam kupac prouzročio nedostatak, bitan je trenutak pojave nedostatka. Ako se pojavio u roku od šest mjeseci od kupnje, teret dokazivanja da je kupac prouzročio nedostatak je na trgovcu, a ako se pojavio nakon tog roka, kupac je dužan dokazati da nije prouzročio nedostatak).  

Ako je pravodobno obavijestio prodavatelja, kupac može po svom izboru[5]:

 - zahtijevati od prodavatelja da nedostatak ukloni

- zahtijevati od prodavatelja da mu preda drugu stvar bez nedostatka

- zahtijevati sniženje cijene

- izjaviti da raskida ugovor

Bez obzira što je izabrao, kupac ima pravo i na popravljanje štete (naknada štete koja je uzrokovana nedostacima proizvoda). U slučaju da se radi o neznatnom nedostatku, kupac nema pravo na raskid ugovora, ali ima pravo izabrati između ostalih zakonskih mogućnosti. Ako kupac zahtijeva ispunjenje ugovora, prodavatelj je dužan ispuniti svoju obvezu u razumnom roku. Rok varira i ovisi o konkretnoj stvari i samim nedostacima. Troškove otklanjanja nedostatka i predaje druge stvari bez nedostatka snosi prodavatelj. Popravak ne smije stvoriti dodatne troškove kupcu. Ukoliko trgovac u razumnom roku ne popravi stvar odnosno ne preda novu, bez nedostataka, kupac zadržava pravo zahtijevati sniženje cijene ili raskid ugovora (povrat novca). Ako je kupac već ostvario sniženje cijene, a s vremenom se otkrije novi nedostatak, može zahtijevati novo sniženje ili raskinuti ugovor.

Prava kupca koji je pravodobno obavijestio prodavatelja o postojanju nedostatka gase se nakon isteka dvije godine, računajući od dana odašiljanja obavijesti prodavatelju, osim ako je prodavateljevom prijevarom kupac bio spriječen da ih ostvaruje. Također, ako je kupac propustio obavijestiti prodavatelja o nedostatku u zakonom predviđenom roku ili se nedostatak pokazao nakon proteka dvije godine od predaje stvari, on gubi prava koja mu pripadaju na temelju prodavateljeve odgovornosti. No, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat, kupac zadržava prava.

Kupac ima sva navedena prava bez obzira da li je stvar kupio na sniženju, rasprodaji ili akciji. No, ako se proizvod prodaje po sniženoj cijeni od redovne zato jer ima grešku, a fizički je odvojen od drugih proizvoda te je jasno, vidljivo i čitljivo označeno da se radi o proizvodu sa greškom, kupac nema pravo na reklamaciju zbog materijalnog nedostatka jer se smatra da je s njim bio upoznat. 

Posebna situacija postoji kada je kupac pri kupnji dobio jamstvo za ispravnost prodane stvari[6], tj. garanciju. Tada on može zahtijevati od prodavatelja i proizvođača (ovisno o tome tko izdaje jamstvo) popravak ili zamjenu stvari u tijeku jamstvenog roka, bez obzira na to kad se nedostatak pojavio. U ovom slučaju je kupac u boljoj poziciji jer za reklamaciju nije ograničen rokom od dva mjeseca otkako je otkrio nedostatak.  Troškove i rizik za propast ili oštećenje stvari za vrijeme popravka odnosno zamjene snosi prodavatelj odnosno proizvođač. U slučaju manjeg popravka jamstveni rok se produljuje za onoliko koliko je kupac bio lišen uporabe stvari, no ako je zbog neispravnosti izvršena zamjena stvari ili njezin bitni popravak, jamstveni rok počinje ponovno teći od izvršenja zamjene odnosno od vraćanja popravljene stvari. Ako prodavatelj ne izvrši zatraženo u razumnom roku, kupac ima pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene te pravo na popravljanje štete. U svakom slučaju, pravila koja reguliraju garanciju ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatak stvari pa kupac može iskoristiti zakonska prava koja mu pripadaju bilo po jednoj ili po drugoj osnovi ( npr. ako je jamstveni rok kraći od zakonskog, kupac može protekom jamstvenog roka zahtijevati svoja prava do isteka zakonskog pridržavajući se subjektivnog roka od dva mjeseca).

Ukoliko kupljeni proizvod nema materijalnih nedostataka, ali je kupac nezadovoljan ili se jednostavno predomislio, može se obratiti trgovcu sa zamolbom da se proizvod zamijeni za drugi ili se vrati novac, no trgovac nije dužan istome i udovoljiti jer ne postoji takva zakonska obveza. Unatoč tome, trgovac može izaći u susret kupcu djelujući u skladu sa dobrom poslovnom praksom. Iznimka su proizvodi kupljeni izvan poslovnih prostorija trgovca te ugovori sklopljeni na daljinu gdje se potrošači dodatno štite zbog okolnosti u kojima su ti ugovori sklopljeni. Zakonom je određeno da potrošač ima pravo jednostrano raskinuti takav ugovor, ne navodeći razloge za to, u roku od 14 dana od sklapanja ugovora.

Ukoliko potrošač pisanim prigovorom ne uspije ostvariti svoja prava ima pravo prijaviti trgovca tržišnoj inspekciji Ministarstva gospodarstva[7]. Ako inspektor tijekom nadzora utvrdi određene nepravilnosti, rješenjem će narediti trgovcu otklanjanje istih.

[1]Narodne novine broj 41/14

[2]Zakon o obveznim odnosima  (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11), čl. 401

[3]Zakon o zaštiti potrošača, čl. 10

[4]Zakon o obveznim odnosima, čl. 403/4

[5]Zakon o obveznim odnosima, čl. 410

[6]Zakon o obveznim odnosima, čl. 423- 429

[7]Zakon o zaštiti potrošača, čl. 137/3

Osporavanje svakog očinstva, pa tako i priznatog pod prisilom, regulirano je u Obiteljskom zakonu (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11) i to materijalnopravnim odredbama i postupovnim odredbama. Osoba koja je pod prisilom priznala očinstvo mora uroku podnijeti tužbeni zahtjev građanskom odjelu nadležnog suda.

Članak 82.st.2. Obiteljskog zakona određuje da muškarac koji je pod prisilom priznao očinstvo djeteta za koje tvrdi da ne potječe od njega može tužbom osporavati svoje očinstvo u roku od šest mjeseci od priznanja, a najkasnije do sedme godine života djeteta. Ukoliko je tužbeni zahtjev pravovremen i potpun, sud će zakazati ročište.

U parnici radi osporavanja očinstva stranke sudjeluju dijete, majka i muškarac čije se očinstvo osporava, koji je ujedno i muškarac koji osporava očinstvo (članak 287. Obiteljskog zakona). Muškarac koji osporava svoje očinstvo bit će tužitelj, majka i dijete tuženi, osim ako se primjerice dijete nekim slučajem ne pridruži ocu u tužbi, što je u životnoj situaciji kao što je ova malo vjerojatno. Dijete će tada biti zastupano po posebnom skrbniku postavljenom za tu parnicu imenovanom od strane Centra za socijalnu skrb (članak 167. OBZ).

Parnica zbog osporavanja očinstva utvrđenog priznanjem pod prisilom počinje rješavanjem prethodnog pitanja. Odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pravilu je složeno. Odluka zavisi od prethodnog odgovora na niz pitanja koja nisu neposredan predmet spora. Ne ustanovi li sud u prethodnom postupku da je u trenutku priznanja očinstva bio pod prisilom, tužba će odmah biti odbijena kao neosnovana. Dakle, postojanje ili nepostojanje prisile u sporu za osporavanje očinstva priznatog pod prisilom je prethodno pitanje.

Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13) odredbom čl. 12. st.1. daje građanskom sudu u parničnom postupku ovlast da sam riješi prethodno pitanje ili da zastane s postupkom i pričeka meritornu odluku stvarno nadležnog tijela za to pitanje. Ipak, ta ovlast izbora ograničena je dvjema daljnjim odredbama. Prvo, izbor je moguć samo u slučaju dao tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (ZPP članak 12.). Drugo, u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim ( ZPP članak 12. st. 3.). U parničnom postpuku u slučaju osporavanja očinstva priznatog pod prisilom, cilj je riješiti prethodno pitanje postojanja prisile kao mane volje koja ovdje zapravo služi kao pretpostavka za nastavak postupka pod uvjetima propisanim odredbom članka 82. OBZ.

Dokazivanje prisile u obiteljskopravnom sporu moglo bi biti veoma zahtjevno za oštećenika, osim u malo vjerojatnom slučaju da počinitelj odluči priznati kazneno djelo pred sudom. Zato bi za oštećenika bilo najlakše da prvo podnese privatnu tužbu ili prijedlog za pokretanje kaznenog progona nadležnom sudu, odnosno Državnom odvjetništvu, te da prisilu kao prethodno pitanje u parnici građanski sud riješi pozivajući se na pravomoćnu presudu kaznenog suda. No, kako u praksi nije izgledno da kaznena presuda postane pravomoćna unutar manje od šest mjeseci od počinjenja kaznenog djela, tužitelj bi propustio rok za podnošenje tužbe za osporavanje očinstva. To proizlazi upravo iz kratkog objektivnog roka za tužbu zbog osporavanja očinstva.

Za iskorištavanje svih pravnih mogućnosti oštećenog priznavatelja takva hitnost kaznenog postupka bila bi potrebna kako bi nakon pravomoćnosti kaznene presude stigao pravovremeno sastaviti i podnijeti tužbeni zahtjev. Taj se problem može zaobići ako građanski sud, pred kojim je već prethodno pokrenut postupak za osporavanje očinstva, zastane s postupkom do pravomoćnosti kaznene presude.

Pred građanskim sudom odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (čl.12.st.2. ZPP). Takva presuda ima deklarativni značaj, tj. utvrđuje činjenično stanje koje vrijedi od ranije, ali nipošto ne utvrđuje postojanje počinjenja kaznenog djela prisile ili krivnju počinitelja. Za to je nadležan isključivo kazneni sud i to po pravilima kaznenog postupka. Uspije li prisiljeni priznavatelj dokazati prisilu u prethodnom postupku na jedan ili drugi način, sud će nastaviti postupak u smjeru provođenja medicinskog vještačenja nekom od metoda suvremene medicine, DNA- metodom, metodom serološkog nalaza i metodom ispitivanja HLA sustava. Tako će se pouzdano utvrditi je li prisiljeni priznavatelj otac priznatog djeteta. Ukoliko nije, sud će presuditi u korist tužitelja i on će biti oslobođen odgovornosti, prava i dužnosti roditeljske skrbi, a presuda će biti deklarativnog značaja.

Interesantna je situacija u kojoj prisiljeni priznavatelj stvarno i jest otac djeteta. Njegova će tužba biti odbijena nakon što se utvrdi da je on otac. Odbije li oštećenik- stvarni otac pristupiti medicinskom vještačenju, sud će ocijeniti od kakvog je značaja taj postupak (čl. 292. st.6. OBZ), a vjerojatno je da će u konkretnom slučaju ta ocjena ići na štetu oštećenog tužitelja. Na prvostupanjsku presudu dopuštena je žalba, a na drugostupanjsku i revizija. Po pravomoćnom okončanju postupka kojim je očinstvo osporeno priznavatelj je ovlašten, a i u okviru pravomoćne presude ima pravnu osnovu za tužbu za naknadu štete u novom parničnom postupku u kojem bi tražio naknadu štete u iznosu u kojem je uzdržavao dijete koje nije njegovo i eventualno djetetovu majku za prvih godinu dana djetetova života (čl. 226. OBZ). Takav tužbeni zahtjev bi bio usvojen samo ako tužitelj nije prethodno u kaznenom postupku putem imovinskopravnog zahtjeva ostvario naknadu štete u cijelosti.

Nažalost, svakodnevno smo svjedoci teške krize koja je pogodila mnoge naše sugrađane. Mnogi od njih nemaju riješeno stambeno pitanje zbog čega suvremena država ima na raspolaganju brojne mehanizme kojima pomaže građanima u tim situacijama. Neki od tih mehanizama su socijalni stanovi i društveno poticana stanogradnja. Ovaj članak će se baviti pravnom stranom tih odnosa te pokušati dati odgovor na pitanje: kako do socijalnog stana, tj. stana izgrađenog u programu društveno poticane stanogradnje?

U našem pravnom sustavu postoji nekoliko propisa koji se bave ovom problematikom. Za početak, krenimo od Zakona o društveno poticanoj stanogradnji (NN broj 109/01, 82/04, 76/07, 38/09, 86/12, 07/13; dalje: ZDPS). Članak 2. ZDPS-a kaže da se društveno poticana stanogradnja provodi izgradnjom stanova, tj. stambenih zgrada, omogućavajući obročnu otplatu stanova pod pristupačnijim uvjetima od onih tržišnih, uz osiguravanje pokrića troškova i povrata sredstava. Stanovi, tj. zgrade su namijenjeni prodaji građanima-hrvatskim državljanima radi rješavanja stambenog pitanja te jedinicama lokalne i područne samouprave, kao i drugim pravnim osobama sa sjedištem u RH  radi davanja stanova u najam. Prodajom stanova se bavi, i to u svoje ime i za račun RH, Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (dalje: Agencija). Nadalje, članak 21. propisuje da prednosti pri ovakvoj kupnji imaju građani koji prvi puta stječu stan u vlasništvo za potrebe stanovanja, kao i jedinice lokalne samouprave i druge osobe radi osiguravanja stambenog prostora zaštićenim najmoprimcima koji koriste stan u vlasništvu fizičke osobe. Budući da pravno podnošenja zahtjeva imaju građani RH, to znači da se na kupnju ovakvih stanova mogu prijaviti i osobe koje već imaju nekretnine za potrebe stanovanja u vlasništvu, no, jasno, one tada neće imati prednost. U stavku 3. i 4. istog članka, ZDPS propisuje da prednost imaju osobe koje nemaju odgovarajuće riješeno stambeno pitanje, a pod time se podrazumijeva vlasništvo stana ili kuće, pod uvjetom da su primjereno opremljeni infrastrukturom (voda, struja, plin i sl.), da udovoljavaju osnovnim higijensko-tehničkim uvjetima, te da veličina korisne površine po osobi ne prelazi 35 m2 , uvećano za 10 m2 za svaku dodatnu osobu.

Što se same prodecure tiče, ona je uređena na sljedeći način: gradsko poglavarstvo jedinice lokalne samouprave raspisuje natječaj za kupnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje. Potencijalni kupci zahtjev za kupnju podnose jedinici lokalne samouprave, koja ima dužnost voditi evidenciju o pristiglim zahtjevima i o tome najmanje jednaput godišnje izvještavati Agenciju. Odobravanje zahtjeva se obavlja na temelju liste prvenstva utvrđenoj sukladno odredbama  Odluke o uvjetima, mjerilima i postupku za utvrđivanje reda prvenstva za kupnju stanova iz Programa društveno poticane stanogradnje na području Grada Zagreba (dalje: Odluka). Ovdje je važno napomenuti da ne postoji propis koji regulira uvjete reda prvenstva na nacionalnoj razini, već se uvjeti definiraju isključivo na lokalnoj razini. Prema članku 4. Odluke, lista prvenstva se sastavlja prema sljedećim kriterijima:

1.  uvjeti stanovanja,

2.  stambeni status,

3.  broj članova obiteljskog domaćinstva podnositelja zahtjeva,

4.  vrijeme prebivanja na području Grada Zagreba za podnositelja zahtjeva,

5.  životna dob podnositelja zahtjeva,

6.  stručna sprema podnositelja zahtjeva,

7.  djeca predškolske dobi i djeca na školovanju,

8.  invaliditet ili tjelesno oštećenje podnositelja zahtjeva i/ili člana njegova obiteljskog domaćinstva,

9.  sudjelovanje u Domovinskom ratu,

10.  status hrvatskog ratnog vojnog invalida i hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za podnositelja zahtjeva,

11.  status člana obitelji poginulog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja za podnositelja zahtjeva.

Što se samih uvjeta otplate tiče, oni su povoljniji nego od onih tržišnih, te je tako propisano da ukupna maksimalna cijena, dakle cijena u koju su uključeni i troškovi uređenja komunalne infrastrukture i priključka na istu, iznosi 1.400,00 € / m2 , u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a. Rok otplate je najviše 30 godine, uz mogućnost počeka otplate od najviše 1 godine. Naposljetku, spomenimo i to da je propisana obveza polaganja učešća u iznosu od 15% predračunske vrijednosti stana.

Nadalje, moderna država poznaje i institut tzv. socijalnih stanova. Radi se o davanju u najam stanova u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, te shodno tome, a slično kao i kod društveno poticane stanogradnje, ne postoji jedinstvena zakonodavna osnova, već se sve propisuje na lokalnoj razini. Tako Odluka o najmu stanova (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 22/09 i 3/12) kaže da pravo na dodjelu stana u najam imaju sljedeće kategorije osoba:

1. osobe koje nemaju riješeno stambeno pitanje, niti mogućnost da ga riješe na drugi način, a prije podnošenja zahtjeva na natječaj prebivaju na području Grada Zagreba neprekidno najmanje 10 godina;

2. zaštićeni najmoprimac u stambenom objektu koji je vlasništvo Grada Zagreba, a za koji je izdano rješenje kojim se nalaže uklanjanje objekta zbog derutnosti i ugrožene stabilnosti;

3.  zaštićeni najmoprimac u gradskom stanu površina kojega premašuje potrebe obiteljskog domaćinstva;

4. osobe koje stan koriste na temelju sklopljenog ugovora o najmu stana s Gradom Zagrebom, a stvarnopravnim je raspolaganjem ili na drugi način promijenjeno vlasništvo;

5.  osobe za koje postoji obveza davanja stana u najam na temelju zakona i pravomoćnih sudskih odluka.

Osobe iz točaka 2.-5. nemaju pravo na dodjelu stana u najam ako one same, ili članovi njihovog domaćinstva, imaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije. Nadalje, kada se sa tim kategorijama osoba sklapa ugovor, on se sklapa na vrijeme određeno u ranije sklopljenom ugovoru o najmu stana ili eventualno sudskoj odluci. Što se tiče osoba iz točke 1., dakle onih koje nemaju riješeno stambeno pitanje, situacija je sljedeća: njima se stan u najam daje na određeno vrijeme (3 godine), i to sa zaštićenom najmninom. Inače, članak 3. Odluke o najmu stanova kaže da se osobama bez riješenog stambenog pitanja smatraju građani Grada Zagreba, kao i članovi njihovog obiteljskog domaćinstva, koji na području Grada Zagreba ili RH nemaju u vlasništvu uselijivu kuću ili stan, zatim građani koji kao zaštićeni najmoprimci ne koriste odgovarajući stan, građani koji kao zaštićeni najmoprimci žive u objektu za koji je izdano rješenje o uklanjanju zbog derutnosti i ugrožene stabilnosti te konačno, građani čija ukupna prosječna mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva ne prelaze 50% prosječne mjesečne plaće isplaćene u gospodarstvu Grada Zagreba u prethodnoj godini. Nadalje, sve dosad navedene kategorije osoba nemaju pravo na davanje stana u najam ako su se dovele u nepovoljan položaj prodajom ili darovanjem kuće ili stana, tj. ako stanuju u odgovarajućem stanu u vlasništvu svojih ili supružnikovih roditelja.

Procedura davanja stanova u najam kreće sa natječajem kojeg Grad Zagreb objavljuje periodično svakih 5 godina. Zainteresirane osobe su dužne javiti se na oglas u roku od 30 dana od dana njegove objave. Jasno, podnositelj zahtjeva mora priložiti i javne isprave kojim dokazuje postojanje nekih pravno relevantnih činjenica. Nakon što prođe rok za prijave, pristupa se utvrđivanju liste reda prvenstva, a mjerila su:

1. stambeni status

2. socijalno-zdravstveni status

3. vrijeme prebivanja na području Grada Zagreba

4. sudjelovanje u Domovinskom ratu

Naposljetku, gradonačelnik Grada Zagreba utvrđuje konačnu listu reda prvenstva, te je on ujedno i ovlašten, u ime Grada Zagreba, potpisati ugovor o najmu sa korisnikom.

Pretpostavke na strani posvojitelja ili aktivna adoptivna sposobnost predstavlja skup pretpostavki koje posvojitelja čine podesnim i sposobnim za ulogu posvojitelja.

Kod zasnivanja potomstva prirodnim putem zakonodavac teško može utjecati na izbor bioloških roditelja. Za razliku od biološkog roditelja, posvojitelj mora unaprijed posjedovati zakonom određene osobine i kvalitete kako bi moglo doći do posvajanja. Kada postoje neke karakteristike koje ne bi smjele postojati na strani potencijalnog posvojitelja, radi se o tzv. adoptivnoj smetnji.

Adoptivne smetnje i srodstvo posvojenika i posvajatelja

Obiteljski zakon (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, u daljnjem tekstu: ObZ) propisuje u čl. 128. da posvojiti ne može osoba:

1) koja je lišena roditeljske skrbi

2) koja je lišena poslovne sposobnosti

3) čije dosadašnje ponašanje i osobine upućuju na to da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb o djetetu.

Okolnosti koje upućuju na to da osobi nije poželjno povjeriti roditeljsku skrb o djetetu odnose se na ponašanje i osobine posvojitelja koje ne pružaju dovoljno jamstvo da bi osoba obavljala zadaću posvojitelja na zadovoljavajući način. Takve okolnosti procjenjuje centar za socijalnu skrb koji je nadležan u postupku posvojenja što propisuje ObZ u čl. 135. st. 2.

Posvojitelj nadalje ne smije biti krvni srodnik u ravnoj lozi, brat niti sestra posvojenika (čl. 125., st. 3. ObZ). Prema tome i blisko krvno srodstvo predstavlja adoptivnu smetnju. Ovo se odnosi na osobe koje su izravno ili neizravno potekle jedne od drugih, dakle na pretke i potomke, kao i na osobe koje imaju zajedničke pretke (brat i sestra). To znaci da npr. baka ne može posvojiti unučad, brat ne može posvojiti sestru, itd.

Za ostale krvne srodnike nema smetnje da budu međusobno posvojenik i posvajatelj, medutim to se ne odnosi na skrbnika i stićenika. Skrbnik ne može posvojiti stićenika sve dok ga dužnosti skrbnika ne razrješi centar za socijalnu skrb (čl. 125. st. 5. ObZ). Prema tome, potrebno je provesti kontrolu nad skrbnikom prije posvojenja kako bi se utvrdila njegova podobnost da bude posvojiteljem.

Državljanstvo posvojitelja

Posvojitelj je u pravilu hrvatski državljanin. Iznimno posvojitelj moze biti i stranac ako je to od osobite koristi za dijete (čl. 127. ObZ). Ako je posvojitelj stranac, posvojenje se moze zasnovati samo uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi. O interesu djeteta u vezi s posvojenjem od strane stranog državljanina odlučuje centar za socijalnu skrb koji je nadležan za provođenje postupka posvojenja.

Otežano je detaljnije provjeriti sredinu u koju dijete odlazi, a i gotovo je nemoguće provesti mjere intervencije ukoliko dođe do potrebe za poduzimanjem istih. Također, postoji problem teže prilagodbe djeteta u obitelji i sredini stranih državljanina. Sve su ovo razlozi zašto se u zakonodavstvu Republike Hrvatske nastoji ograničiti posvajanje djece u stranu državu. Stoga se hrvatskim državljanima u odnosu na strance uvijek daje prednost u posvajanju djece, pa čak i među više stranih državljana koji su potencijalni posvajatelji određuju oni s prioritetom. Naime, među više potencijalnih stranih posvajatelja prioritet u praksi imaju oni koji su barem nekim elementom, npr. podrijetlom vezani uz Hrvatsku.

Životna dob i bračni status posvojitelja

Posvojitelj može biti osoba u dobi od najmanje 21 godine, a mora biti starija od posvojenika najmanje 18 godina. Ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba mlađa od 21 godine (čl. 126. ObZ). Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona 2007. godine (NN 107/07), zakonodavac je smanjio dobna ograničenja na strani posvajatelja koja su postojala u Obiteljskom zakonu prije 2007. Tada su bile propisane i gornja i donja dobna granica. Ukidanje gornje dobne granice u skladu je sa suvremenim društvenim zbivanjima i sa suvremenim zakonodavnim mislima.

S obzirom na bračni status posvojitelja, ObZ propisuje u čl. 133. st. 2. da dijete može posvojiti osoba koja nije u braku ako je to od osobite koristi za dijete. Međutim, u pravilu će posvojitelji biti oba bračna druga, a jedan bračni drug ako je drugi bračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta ili jedan bračni drug uz pristanak drugog bračnog druga. Ukoliko posvaja samo jedan od bračnih drugova, taj mora imati pristanak drugoga. Zakonodavac ne ograničava posvajanje na bračne odnose koji su trajali tijekom određenog vremenskog razdoblja, a to znači da bračni drugovi mogu odmah nakon zaključenja braka podnijeti prijedlog za posvajanje djeteta.

Izvanbračni drugovi zajednički ne mogu posvojiti dijete kao što mogu bračni drugovi, no izvanbračna zajednica nije prepreka tome da jedan od izvanbračnih drugova posvoji dijete na temelju čl. 133. st. ObZ, odnosno ako je to od osobite koristi za dijete. Izvanbračni roditelj također ne može posvojiti dijete jer ne zadovoljava pretpostavku da posvojitelj ne smije biti osoba u krvnom srodstvu s posvojenikom u ravnoj lozi (čl. 125., st. 3. ObZ).

Drugim riječima, (izvan)bračni status posvojitelja nije od utjecaja na mogućnost posvajanja ako posvojitelj ima roditeljsku skrb nad djetetom. Valja razumijeti da institut izvanbračne zajednice proizvodi samo prava i obveze između samih izvanbračnih drugova, dok institut roditeljske skrbi postoji neovisno o bračnom statusu, utemeljen na činjenici da je osoba roditelj djeteta. Kako se posvajanjem uspostavlja fiktivni odnos srodstva (fikcija = pravna činjenica za koju se zna da je neistinita, ali se uzima da je istinita) između posvojitelja i njegovih potomaka s jedne strane, i posvojenika i njegovih potomaka s druge strane, kao i sva prava i dužnosti koja iz tog odnosa proizlaze (čl. 143. ObZ), tako se posvojenjem stječe i roditeljska skrb kakvu ima biološki roditelj (također izričito određeno u čl. 123., st. 2. ObZ).

Lišenje poslovne sposobnosti i imenovanje skrbnika

U Republici Hrvatskoj postoji cca 18000 ljudi koji su lišeni poslovne sposobnosti. S obzirom na broj stanovnika radi se o priličnom velikom broju pa se postavlja pitanje opravdanosti tih postupaka i mogućnosti vraćanja   poslovne sposobnosti.

Poslovna sposobnost

Poslovna sposobnost podrazumijeva  svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stječu prava i obveze. Potpuna poslovna sposobnost stječe se s navršenih 18 godina života ili iznimno kod maloljetnika zaključenjem braka. Ograničeno su poslovno sposobne osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Potpuno poslovno nesposobne osobe su, osim maloljetnika, i punoljetne osobe koje su potpuno lišene poslovne sposobnosti.

Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o potrebi pružanja zaštite osobi koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o svojim potrebama, pravima ili interesima ili ugrožava prava i interese drugih. Zdravstvene ustanove su dužne na zahtjev centra za socijalnu skrb ili po službenoj dužnosti dostaviti podatke o duševnim smetnjama ili drugim uzrocima koji bi mogli biti temelj za lišenje poslovne sposobnosti.

Mjesna nadležnost centra za socijalnu skrb u poslovima skrbništva određuje se prema prebivalištu odnosno boravištu osobe koju treba staviti pod skrbništvo ili joj treba imenovati posebnog skrbnika. Postupak za stavljanje pod skrbništvo i imenovanje skrbnika pokreće po službenoj dužnosti mjesno nadležni centar za socijalnu skrb. Postupak se pokreće na temelju neposrednog saznanja centra ili u povodu obavijesti koju su mu dužni dostaviti matičar, pravosudna, druga državna tijela i tijela lokalne samouprave, bračni drug, srodnici i članovi kućanstva te zdravstvene ustanove.

Pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti

Postupak pred sudom za lišenje poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog centra za socijalnu skrb, bračnog druga osobe o kojoj se provodi postupak, njezinih krvnih srodnika u ravnoj lozi, a u pobočnoj lozi do drugog stupnja. U prijedlogu za pokretanje postupka treba navesti činjenice na kojima se temelji prijedlog i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Centar za socijalnu skrb, ako ocijeni da je to opravdano, predložit će sudu pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti. Za vrijeme trajanja sudskog postupka, osoba o kojoj se radi mora imati posebnog skrbnika. Posebnog skrbnika imenuje centar i ujedno mu određuje opseg ovlasti i dužnosti. Poseban skrbnik dužan je podnijeti izvješće o svom radu na zahtjev centra u tijeku obavljanja poslova u roku koji odredi centar, kao i po okončanju slučaja za koji je bio imenovan i to  u roku 8 dana.

Sud odlučuje u izvanparničnom postupku. Prije donošenja odluke pribavit će mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak i o utjecaju tog stanja na njenu sposobnost zaštite svih ili pojedinih osobnih potreba, prava i interesa odnosno ugrožavanja prava i interesa drugih osoba.

Djelomično lišenje poslovne sposobnosti

Ako sud odluči da se osoba djelomično lišava poslovne sposobnosti, odrediti će mjere, radnje i poslove koje osoba nije sposobna samostalno poduzimati. Moguće su razne kombinacije takvih poslova, npr.financijski poslovi kao što su raspolaganje imovinom, plaćom ili mirovinom ili obiteljskopravni poslovi kao što su izjave ili radnje koje se odnose na brak , roditeljsku skrb i drugo. One poslove koji nisu navedeni u odluci osoba može samostalno poduzimati. Osoba djelomično lišena poslovne sposobnosti može odlukom suda postati potpuno lišena i obrnuto a također joj se može i vratiti poslovna sposobnost, ako se okolnosti promijene.

Posljedice lišenja poslovne sposobnosti

Nakon što sud donese odluku o potpunom ili djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti, centar za socijalnu skrb mora osobu staviti pod skrbništvo i u roku 30 dana joj imenovati skrbnika. Postupak za stavljanje pod skrbništvo centar pokreće na temelju neposrednog saznanja ili u povodu obavijesti koju su mu dužni dostaviti matičar, pravosudna i druga državna tijela i tijela lokalne samouprave, bračni drug, srodnici i drugi članovi kućanstva štićenika te zdravstvene ustanove.

Ako osoba lišena poslovne sposobnosti ima roditelje koji su sposobni brinuti o njoj i na to pristanu, centar će donijeti odluku o roditeljskoj skrbi nakon punoljetnosti. Dužnost posebnog skrbnika koji je bio određen za vrijeme trajanja sudskog postupka prestaje kad odluka o stavljanju pod skrbništvo ili roditeljsku skrb nakon punoljetnosti postane konačna.

Centar za socijalnu skrb imenuje za skrbnika osobu koja ima potrebne osobine i sposobnosti i koja na to pristane. Iznimno, nije potreban pristanak ako se skrbnikom imenuje osoba zaposlena u centru. U postupcima izbora osobe skrbnika potrebno je štićeniku omogućiti da se očituje o osobi predloženoj za skrbnika (za osobe djelomično lišene poslovne sposobnosti obavezno, a za osobe potpuno lišenje poslovne spsobnosti ako su sposobne razumijeti o čemu se radi). Odluku o stavljanju pod skrbništvo, kao i o prestanku skrbništva, centar mora u roku 8 dana od pravomoćnosti  odluke dostaviti matičaru radi upisa u maticu rođenih i zemljišnoknjižnom odjelu nadležnog općinskog suda na čijem području štićenik ima nekretnine, radi zabilježbe odnosno brisanja zabilježbe u zemljišnoj knjizi.

Centar za socijalnu skrb provodi nadzor nad odnosom skrbnika i štićenika, tj.osobe lišene poslovne sposobnosti i vodi računa o eventualnim promjenama okolnosti. Njegov je primarni zadatak da štiti prava i interese osoba koje su lišene poslovne sposobnosti. Tako je liječnik primarne zdravstvene zaštite dužan svake tri godine dostaviti na zahtjev centru mišljenje o stanju zdravlja štićenika s obzirom na razlog lišenja poslovne sposobnosti. Što se tiče nadzora nad skrbnikom, kako bi centar bio siguran da svoje dužnosti obavlja savjesno, skrbnik mora svakih šest mjeseci, kao i kad to centar zatraži podnijeti izvješće o svojem radu i o stanju štićenikove imovine.  Ako se radi o skrbniku koji je dužan uzdržavati štićenika, takvo izvješće mora podnijeti jednom godišnje i kad to centar zatraži. Stručni radnik centra dužan je najmanje dva puta godišnje obići štićenika a također i kad to zatraži skrbnik ili štićenik te u roku 8 dana mora o tome sastaviti izvješće.

Uloga skrbnika

Skrbnik je dužan uz pomoć centra poduzeti potrebne mjere za osiguranje sredstava za životne potrebe štićenika. Izdaci za njegove životne potrebe se namiruju prvenstveno iz štićenikovih prihoda ako ih ima, iz sredstava dobivenih od osoba koje su ga po zakonu dužne uzdržavati, iz sredstava socijalne skrbi i iz štićenikove imovine. Iz tih sredstava se namiruje također i naknada za skrbnika, a i naknada njegovih opravdanih troškova, koje mu je prethodno odobrio centar za socijalnu skrb.

Skrbnik je dužan savjesno brinuti se o osobi, pravima i obvezama štićenika, uzimajući u obzir prvenstveno njegovu dobrobit i njegov najbolji interes. Isto na taj način upravljati njegovom imovinom i nastojati da se štićenik osposobi za samostalan život i rad. Prije nego što se imovina štićenika povjeri na upravljanje skrbniku povjerenstvo centra je mora popisati i opisati. Skrbik samostalno upravlja štićenikovom imovinom ako se radi o redovitim poslovima. Ako se radi o poslovima koji prelaze okvir redovitog upravljanja, kao što je  npr. prodaja štićenikove nekretnine, potrebno mu je odobrenje centra za socijalnu skrb.

Štićenik, njegovi srodnici, pravosudna tijela i tijela državne i lokalne uprave te razne ustanove mogu podnijeti pritužbu na rad skrbnika centru za socijalnu skrb. Skrbnik će odgovarati za štetu koju je prouzročio u obavljanju svojih dužnosti. Centar će utvrditi iznos štete i odrediti mu rok u kojem treba štetu nadoknaditi, a ako skrbnik to ne učini centar će podnijeti tužbu za naknadu štete.

Centar za socijalnu skrb može razriješiti dužnosti skrbnika ako utvrdi da je nemaran, da ugrožava interese štićenika, da zlorabi svoje ovlasti ili ako ocijeni da bi za štićenika bilo korisnije da ima drugog skrbnika. Centar će u takvim slučajevima zatražiti mišljenje štićenika o razrješenju njegova skrbnika, ako je štićenik sposoban shvatiti o čemu se radi. U navedenim slučajevima centar za socijalnu skrb je obvezan bez odgode štićeniku imenovati novog skrbnika.

Odnos skrbnika i štićenika

Iako su zakonom regulirani odnosi skrbnika i štićenika te nadzora od strane centra,  potrebno je u potpunosti promijeniti praksu s obzirom da se u dosadašnjoj praksi ne nalazi puno pozitivnih primjera. Posebno se skreće pozornost na zakonitost vođenja postupka radi davanja odobrenja za raspolaganje imovinom štićenika, gdje je, prije svega, potrebno ocijeniti jesu li predložena raspolaganja u interesu štićenika, koliko će ona doprinjeti poboljšanju njegovog standarda, kvaliteti njegovog svakodnevnog življenja, uvećanju njegove imovine. Izvješća skrbnika o izvršenju odluka koje se tiču štićenika, kao i dokazi o izvršenju (računi i sl.) bitni su kako bi se mogao imati nadzor nad radom skrbnika u zaštiti prava i interesa štićenika. Raspolaganje imovinom štićenika posebno je osjetljivo područje štićenikovih prava, pogotovo ako se radi o štićeniku sa velikom imovinom. Interes (obitelji, srodnika…) za preuzimanje skrbništva kod takvih osoba je daleko veći nego kod osoba koje nemaju imovinu.

Zaključno, treba napomenuti da se prema zadnjim podacima u Hrvatskoj pod skrbništvom nalazi cca 18000 odraslih osoba, što je veliki broj s obzirom na broj stanovnika. Najviše zabrinjava broj osoba koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti (cca 16 000) te stoga ubuduće treba voditi brigu da se lišenje poslovne sposobnosti u potpunosti provodi samo u iznimno opravdanim slučajevima. Tome treba težiti i  zato što su postupci vraćanja poslovne spsobnosti gotovo neznatni u odnosu na broj štićenika.

Zemljišne knjige su javne knjige u koje se upisuju nekretnine, prava na nekretninama (npr. vlasništvo, služnosti...) i određeni odnosi važni za promet nekretnina. Iz tog razloga, uvid u zemljišne knjige dostupan je svima te izvadak iz zemljišnih knjiga je  jedini dokaz o pravu vlasništva na nekoj nekretnini. Na temelju izvatka iz zemljišne knjige sklapaju se svi pravni poslovi vezani uz nekretnine ( ugovori o darovanju, kupoprodaji, zalogu).

Upravo iz tog razloga, svaka bi nekretnina trebala biti upisana u zemljišne knjige i pravno stanje bi trebalo biti u skladu sa stvarnim, ali realnost je drukčija. Unatoč nastojanjima da se izvanknjižno stanje uskladi sa knjižnim, još uvijek postoji veliki broj nepravilnosti po tome pitanju što dovodi do nemalog broja problema i nižeg stupnja pravne sigurnosti. Ta činjenica se  prvenstveno odnosi na područje Općinskog suda u Zagrebu, koji ima najviše neriješenih predmeta i najviše nekretnina koje nisu upisane u zemljišne knjige.

Kroz rad u pravnoj klinici, a i uopće u praski pravne struke, brojna su pitanja vezana upravo  za izvanknjižno vlasništvo.  Može li nekretnina u izvanknjižnom vlasništvu biti predmetom ovrhe? Može li se takva nekretnina naslijediti?

Prema Ovršnom zakonu moguće je provesti ovrhu nad nekretninom koja nije upisana u zemljišne knjige. Temeljem čl. 77 Ovršnog zakona ovrhovoditelj je dužan uz prijedlog za ovrhu dostaviti i dokaz o vlasništvu ovršenika odnosno izvadak iz zemljišne knjige. Kako se radi o izvanknjižnom vlasništvu , Ovršni zakon u čl.132 otvara mogućnost ovrhe nad nekretninom koja nije upisana u zemljišne knjige ili u zemljišnim knjigama ovršenik nije upisan kao vlasnik. Prema čl. 132 ukoliko nekretnina nije upisana u zemljišne knjige ovrhovoditelj će uz prijedlog za ovrhu morati priložiti dokaz o ovršenikovom pravu vlasništva (npr. izvadak iz knjige položenih ugovora), a ukoliko ne bi mogao pribaviti dokaz o vlasništvu, dužan je u prijedlogu za ovrhu naznačiti mjesto na kojem se nekretnina nalazi, njezin naziv, granice i površinu (podaci iz katastra). U potonjem slučaju sud obaviti plijenidbeni popis nekretnine za koju je predložena ovrha, zakazati ročište  i na ročište za plijenidbeni popis pozvati ovrhovoditelja, ovršenika i osobe s čijim nekretninama graniči ta nekretnina. Ovakav način ovrhe nije čest u praksi te ovrhovoditelji češće pribjegavaju u takvim slučajevima ovrsi na plaći, ostaloj imovini itd., ali je pravno moguć.

Što se tiče nasljeđivanja nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu  sporno je  pitanje kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, s obzirom da je zakonom u zemljišnim knjigama propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik). Laički rečeno, nasljednik se neće moći upisati kao vlasnik naslijeđene nekretnine samo temeljem rješenja o nasljeđivanju iz razloga jer ostavitelj (knjižni prednik) nije bio upisan kao vlasnik.

Što činiti u toj situaciji? Osoba koja je naslijedila nekretninu koja nije upisana u zemljišne knjige treba pokrenuti pojedinačni ispravni postupak za koji je nadležan općinski sud (zemljišnoknjižni odjel). Pojedinačni ispravni postupak se provodi radi usklađivanja izvanknjižnog stanja sa stvarnim kada za to postoji opravdan razlog. Prema Zakonu o zemljišnim knjigama opravdan razlog postoji kada je javnom ili javno ovjerovaljenom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i radi čijeg upisa bi trebalo ispraviti određene ZKM uloške. U ovom slučaju javna isprava će biti rješenje o nasljeđivanju doneseno u ostavinskom postupku. Pojedinačni ispravni postupak provodi se po pravilima Zakona o zemljišnim knjigama te pokreće se na prijedlog stranke. Zemljišnoknjižni sud, utvrdi li da postoje pretpostavke za otvaranje postupka, donijet će rješenje o pokretanju postupka, objaviti javni oglas da je postupak pokrenut kako sve osobe s pravnim interesima mogle uložiti prigovore unutar roka koji je odredio sud. Nakon isteka roka, sud će provesti raspravu te odlučiti o prijedlogu stranke. Nakon što sud donese rješenje stranka se može uknjižiti kao vlasnik naslijeđene nekretnine.

Važno je napomenuti da je obveza svakog vlasnika upisati nekretninu u zemljišne knjige i prijaviti svaku promjenu na njoj kako bi činjenično stanje odgovaralo pravnom. Radi vaše pravne sigurnosti kako bi mogli bez problema raspolagati vašom nekretninom, zaštiti svoje pravo i izbjeći komplikacije, provjerite da li je zemljišnoknjižno stanje u skladu sa izvanknjižnim. Ukoliko ustanovite da nije upisana , provjerite  da li je nekretnina evidentirana u knjigu položenih ugovora. Knjiga položenih ugovora služi za evidentiranje dokumenata o stjecanju vlasništva (ugovori o kupoprodaji, rješenja o nasljedstvu itd.) za one nekretnine koje nisu upisane u zemljišnu knjigu. Da bi se ishodilo pravo stanje vlasništva, nekretninu je potrebno etažirati i uknjižiti u zemljišnu knjigu.

Uvid u pravno stanje nekretnina možete ostvariti u nadležnim zemljišnoknjižnim odjelima (gruntovnica).

Ukoliko znate broj uloška u kojem se nalaze vaše nekretnine ili brojeve čestica stanje nekretnina možete provjeriti i na internetu. Izvadak s interneta vam može poslužiti samo za informaciju jer nema snagu javne isprave za razliku od izvatka iz zemljišnih knjiga.

Želite li dodatno  saznati jesu li podaci o čestici usklađeni, potrebno je napraviti identifikaciju. Podatak o identifikaciji izdaje nadležni ured za katastar. Ako se podaci katastra i zemljišne knjige (gruntovnice) razlikuju, tj. nisu usklađeni, potrebno je angažirati ovlaštenog geodetskog stručnjaka kako bi izradio geodetski elaborat usklađenja.

Obzirom da se sklapa sve više ugovora kojima se jedna strana obvezuje uzdržavati drugu stranu, a ta strana za uzvrat daje svu ili dio imovine, smatramo da je potrebno detaljnije objasniti navedene odnose.

Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i nužno nasljeđivanje

Od posebne važnosti je istaknuti mjesto takvih ugovora u odnosu na nasljeđivanje. Jedna od češćih situacija u kojoj se stranke nađu je ona u kojoj one ostanu bez imovine koje mogu naslijediti zbog toga što je ostavitelj ranije sklopio takav ugovor, bilo s pojedinim članom obitelji ili s nekim tko nije član obitelji, i tako otuđio svu svoju imovinu ili jedan dio (npr. stan).

Naime, stranke se u ostavinskom postupku mogu pozvati na nužni nasljedni dio samo ako je ostavitelj oporukom ili nekim besplatnim pravnim poslom (darvanjem) otuđio toliki dio imovine da nasljednicima nebi pripao zakonski nasljedni dio.

Naplatni pravni posao je onaj u kojem postoje činidba i protučinidba, a besplatni pravni posao je onaj u kojem nema protučinidbe. S obzirom da i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i ugovor o doživotnom uzdržavanju imaju i činidbu i protučinidbu u svojem sadržaju, oni predstavljaju naplatne pravne poslove, i tako ne ulaze u sastav ostavine.

Prema tome, ukoliko je ugovor valjan i obveza uzdržavanja je ispunjena, nasljednici primatelja uzdržavanja neće moći dobiti tu imovinu na temelju njihovog nasljednog prava.

Najčešći takav ugovor je ugovor o doživotnom uzdržavanju. On je uređen Zakonom o obveznim odnosima u člancima 579.-585.

Sadržaj

Tim ugovorom obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili neku treću osobu (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da davatelj uzdržavanja dobiva navedenu imovinu u trenutku smrti primatelja uzdržavanja. Prava i obveze u navedenom ugovoru dogovaraju stranke te one ovise o potrebama i mogućnostima ugovornih strana i različite su od slučaja do slučaja, ali najčešće se odnosi na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba kao što su:

- pružanje ili osiguravanje smještaja,

- pomoć oko održavanja higijene,

- osiguranje odjeće i obuće, osiguravanje hrane i pića,

- davanje određenog iznosa novca u pravilnim vremenskim razmacima,

- sahrana primatelja uzdržavanja itd.

Oblik

Takav ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta. Prilikom ovjere takvog ugovora ovlaštena osoba je dužna ugovarateljima dužna pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice (koja su prava i obveze ugovornih strana, što se događa s imovinom itd.). Pisana forma se traži radi zaštite pravne sigurnosti, sprječavanja mogućih zlouporaba a i radi zaštite prava trećih osoba. Treće osobe o kojima se ovdje govori su npr. nužni nasljednici koji otuđenjem imovine temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju gube pravo na nužni dio.

Ako je predmet navedenog ugovora nekretnina, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu, kao i u slučaju ako se radi o pokretnini ili pravu za koje se vodi javni registar, npr. motorna vozila.

Davatelj uzdržavanja prema zakonu ne odgovora poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti i drugačije, npr. da će davatelj uzdržavanja odgovarati za one njegove dugove koji postoje prema određenim vjerovnicima u trenutku sklapanja ugovora.

Prestanak

Ugovor o doživotnom uzdržavanju stranke mogu sporazumno raskinuti i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje, a raskid je moguć jednostrano kod stranaka koje prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. To bi značilo da su stranke u lošim odnosima, ne podnose se, u svađi su ili tome slično. Također, jedna strana može raskinuti ugovor kada druga strana ne ispunjava svoje obveze iz tog ugovora.

Valja napomenuti da se ugovor može raskinuti i zbog izmijenjenih okolnosti, tj. ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Primjer takvih okolnosti bi bilo iznenadno osiromašenje davatelja uzdržavanja zbog kojeg on više ne može uzdržavati primatelja uzdržavanja.

Isto tako, sud može pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu rentu (osobna renta koja se isplaćuje do smrti primatelja uzdržavanja) ako to odgovara objema ugovornim stranama.

U slučaju smrti davatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni na to ne bi pristali, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanja.

Drukčije je kada bračni drug i potomci nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze u kojem slučaju oni imaju pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdržavanja. Naknadu će odrediti sud po slobodnoj ocjeni.Posebno će uzeti uobzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su nasljednici davatelja uzdržavanja.

Drugi, vrlo sličan ugovor, s razlikom trenutka stjecanja  prava i obveza je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, također uređen u Zakonu o obveznim odnosima u člancima 586.-589.

Sadržaj

Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelj uzdržavanja), uzdržavati do njegove smrti, a druga strana se obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Kod ovog ugovora, davatelj uzdržavanja stječe primateljevu imovinu trenutkom sklapanja ugovora.

Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te stvari ili prava budu preneseni. Kod nekretnina radi se o tome da se davatelj uzdržavanja ovlašten odmah po sklapanju ugovora upisati u zemljišne knjige.

Preporuka je da se kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju čiji je predmet nekretnina osnuje osobna služnost pravo stanovanja u korist primatelja uzdržavanja kako bi on imao osnovu za korištenje nekretnine koju je prenio na davatelja uzdržavanja. Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo stanovanja je osobna služnost koja svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom.

U slučaju smrti davatelja uzdržavanja, a i kod ostalih pitanja vrijedi isto što i kod ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Zaključno, osnovna razlika između ova dva ugovora je trenutak prelaska imovine s primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja uzdržavanja trenutkom smrti primatelja uzdržavanja dok kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja uzdržavanja odmah nakon sklapanja ugovora, na način određen zakonom.

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava, osobne i imovinskopravne naravi.Ono je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova i srodnika u ravnoj lozi. Postoji zakonska obveza udržavanja između pojedinih osoba: roditelja i djece uzajamno; unučadi od strane bake i djeda; očuha, maćehe i pastoraka uzajamno; bračnih, izvanbračnih drugova te partnera u istospolnoj zajednici uzajamno; te majke izvanbračnog djeteta.

Što se tiče uzdržavanja djeteta od strane roditelja, obveza postoji za:

-maloljetno dijete;

-punoljetno dijete koje se redovno školuje u srednjoj školi;

-punoljetno dijete koje se redovno školuje na sveučilištu ili stručnom studiju, dok redovito i uredno ispunjava svoje obveze (redovitim ispunjavanjem obveza smatra se i kad zbog opravdanih razloga kao što su trudnoća, bolesti slično se ne uspiju ispuniti obveze tekuće ili školske/akademske godine);

-punoljetno dijete  koje je završilo redovno obrazovanje (srednja škola ili studij), a ne može se zaposliti, time da obveza uzdržavanja postoji samo godinu dana nakon prestanka obrazovanja; punoljetno dijete koje zbog bolesti, mentalnog ili tjelesnog oštećenja nije sposobno za rad, dok ta nesposobnost traje.

Roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag (samo unatrag 5 godina jer je to zastarni rok za tu tražbinu) od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe.

Dijete ostvaruje pravo na uzdržavanje od roditelja s kojim ne živi, tj. kojem nije sudski povjereno na odgoj i čuvanje nakon prestanka bračne zajednice ili razvoda braka. To pravo ostvaruje preko roditelja kojem je povjereno na odgoj i čuvanje, kao zakonskog zastupnika, a putem:

-nagodbe pred centrom za socijalnu skrb ili sudom, ili

-tužbom za određivanje uzdržavanja pred općinskim sudom djetetova prebivališta.

Uzdržavanje se određuje u sudskom postupku (ako nije utvrđeno nagodbom). Sud utvrđuje ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje. Pri toj ocjeni, sud u obzir uzima sve okolnosti bitne da bi odredio potrebe i mogućnosti, kao što su imovno stanje, zdravstveno stanje, sposobnost za rad, mogućnosti stjecanja povećane zarade, vlastite potrebe, druge zakonske obveze uzdržavanja.

No, bez obzira na te okolnosti, radno sposoban roditelj se ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta.Ako roditelj koji je na temelju pravomoćne odluke ili nagodbe dužan plaćati uzdržavanje djeteta, ne ispunjava svoju obvezu duže od 6 mjeseci  neprekidno ili ako nije platio za 6 mjeseci s prekidima ukupno unutar razdoblja od sedam mjeseci, centar za socijalnu skrb dužan je na prijedlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, donijeti odluku o privremenom uzdržavanju i u skladu s njom isplaćivati uzdržavanje sve dok roditelj-obveznik uzdržavanja ne počne ponovno ispunjavati svoju obvezu, u ukupnom trajanju od tri godine. Pravo na privremeno uzdržavanje priznaje se s danom podnošenja zahtjeva, a određuje se u iznosu od 50% iznosa za uzdržavanje određenog odlukom ministra zdravstva i socijalne skrbi o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta, koje je dužan platiti roditelj koji s djetetom ne živi.  

Također, punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Dijete se može osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza.

Maćeha ili očuhdužni su nakon smrti djetetova roditelja uzdržavati maloljetnog pastorka, ako su u trenutku smrti roditelja živjeli s pastorkom a on ne može ostvariti uzdržavanje od roditelja. Pošto je takvo uzdržavanje uzajamno, punoljetni pastorak je, pod ovim uvjetima dužan uzdržavati maćehu odnosno očuha, ako su ga maćeha ili očuh uzdržavali ili se brinuli o njemu dulje vrijeme.

Ako roditelj ne uzdržava dijete, baka i djed po tom roditelju dužni su ga uzdržavat uz iste pretpostavke kao i roditelji.

Što se tiče bračnog druga, koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti,on ima pravo na uzdržavanje od svoga bračnog druga, a takav zahtjev ima pravo podnijeti do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka, na što ga je sud dužan upozoriti. Sud može odbiti zahtjev za uzdržavanje bračnog druga, ako bi uzdržavanje predstavljalo očitu nepravdu za drugog bračnog druga.  Pravo na uzdržavanje prestaje kad razvedeni bračni drug ili bračni drug iz poništenog braka koji to pravo koristi sklopi novi brak.

Pretpostavke za priznavanje zahtjeva za uzdržavanje izvanbračnog druga su: da takva zajednica ima priznati status( da je trajala određeno vijeme),da je zajednica prestala, te da izvanbračni drug  nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti. Tužba za uzdržavanje može se podnijeti u roku od šest mjeseci od prestanka izvanbračne zajednice. Sud može odlučiti da obveza uzdržavanja traje do godine dana, a tek u opravdanim slučajevima i dulje. Sud može i odbiti zahtjev za uzdržavanje izvanbračnog druga, ako bi uzdržavanje predstavljalo očitu nepravdu za drugoga izvanbračnog druga.

Otac izvanbračnog djeteta dužan je uzdržavati djetetovu majku godinu dana od rođenja djeteta ako ona skrbi o djetetu, a nema dovoljno sredstava za život.

Grupa za prava djece i obiteljsko uzdržavanje