kazneno pravo

Na sljedećim linkovima se nalaze blogovi koji pokrivaju područja kaznenog prava i prekršajnog prava:

Novine Kaznenog zakona: neisplata plaće i ''mobbing'' kao kaznena djela

Hrvatski sabor 21.10.2011. jednoglasno je donio Kazneni zakon koji donosi brojne novine, osobito vezane uz gospodarska kaznena djela. Po novom kaznenom zakonu neisplata plaće, jednako kao i neisplata dijela plaće, smatrat će se kaznenim djelom za koje je u čl. 132. predviđena zatvorska kazna, osim akoje do neisplate došlo zbog razloga koji nisu nastali s ciljem izbjegavanja isplate plaće. Zlostavljanje na radnom mjestu iz čl. 133. (mobbing), koje je danas sve učestalija pojava, ubuduće će se također kažnjavati zatvorskom kaznom.


Novi zakon počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2013., a ne od datuma ulaska u Europsku uniju (1. srpnja) kako je bilo ranije predlagano.



Za početak, pod plaćom ovdje podrazumijevamo osnovnu plaću i sva druga davanja koja radnik prima na temelju svog rada, u bruto iznosu što se odnosi i na doprinose iz plaće i na plaću.


U konačnom prijedlogu Kaznenog zakona postrožena je kazna za neisplatu plaće, što je Sabor na kraju i prihvatio. U novom zakonu stoji da će se općenito kažnjavati poslodavci koji ne isplate plaću radnicima ili ne isplate dio plaće i to sa tri godine zatvora.


Jednaka kazna primijenit će se i na poslodavca koji daje netočne podatke za određivanje plaće, ili ih ne daje uopće te time ne isplaćuje plaću, ili je isplaćuje tek djelomično, čime se zapravo inkriminira rad na crno.


Ukoliko se ispostavi da poslodavac nije imao namjeru neisplate plaće, a više ne može raspolagati financijskim sredstvima na svom računu ili ona nedostaju (bez njegove krivnje) neće ga se moći smatrati krivim za kazneno djelo neisplate plaće. S druge strane, ukoliko poslodavac-počinitelj ovog kaznenog djela naknadno isplati zaostale plaće, može se osloboditi kazne. To mora učiniti do donošenja pravomoćne presude.


Kao potpuno novo kazneno djelo novi Kazneni zakon donosi zlostavljanje na radnom mjestu. Iako prekršaj sličnog sadržaja već postoji u Zakonu o diskriminaciji, osim što se on kažnjava novčanom kaznom, razlika je i u tome što se kazneno djelo ''mobbinga'' ne mora nužno temeljiti na diskriminacijskim osnovama.


Ukoliko vas netko na radnom mjestu vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili uznemirava na neki drugi način te time naruši vaše zdravlje ili povrijedi neko pravo, prijeti mu kazna od dvije godine zatvora, ali ste sami dužni podnijeti prijedlog za progon. Iako je iz konačnog prijedloga Kaznenog zakona izostavljena napomena kako se mora raditi o ponavljanom i ustrajnom ponašanju zlostavljača, iz same odredbe novog zakona vidljivo je kako se podrazumijeva dugotrajnije zlostavljanje jer sam pojam zlostavljanja upućuje na vremensko trajanje, a ne jednokratni napad. Nažalost, mnogi iz iskustva znaju kako zlostavljač ne staje kod samo jednog vrijeđanja ili povrede prava, već se ono kontinuirano ponavlja.


Neki od tipičnih primjera zlostavljanja na poslu kreću se u rasponu od ignoriranja (kao da osoba ne postoji),stalnog upadanja u riječ, isključivanja iz društvenog života na poslu, do težih povreda u smislu ismijavanja, klevete pa sve do seksualnog napastovanja i fizičkog zlostavljanja. Žrtva primjerice dobiva samo besmislena zaduženja i radne obveze koje su ispod njene profesionalne kvalifikacijske razine ili joj se daju zadaci koje ne može riješiti ili kontinuirano dobiva nova zaduženja, pri čemu je izložena stalnoj kritici. Zlostavljači mogu ismijavati način govora, hoda, odijevanja, čak i privatni život žrtve te širiti neprovjerene glasine. U konačnici, ''mobbing'' može eskalirati do razine seksualnog i fizičkog nasilja.


Ukoliko su vam povrijeđena prava u vezi s odredbama o neisplati plaće i ''mobbingu'', obratite se Državnom inspektoratu, točnije inspektoru rada za radne odnose Državnog inspektorata, koji će po vašoj prijavi provesti inspekcijski nadzor. Prijava je moguća i putem web stranice http://www.inspektorat.hr/. Također preporučujemo podnošenje kaznene prijave policiji ili Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.


Zlostavljanje na radnom mjestu možete prijaviti iosobi koja vam je izravno nadređena ukoliko i sama nije zlostavljač, a možete obavijestiti i kadrovsku službu ili upravu poduzeća te se obratiti Odboru zaštite na radu, ukoliko postoji u poduzeću ili ustanovi u kojoj radite. Ako je nužno, obratite se i liječniku medicine rada s kojim vaš poslodavac ima ugovor o pružanju usluga specifične zdravstvene zaštite, ili pak svom izabranom liječniku opće odnosno obiteljske medicine. Naposljetku, na raspolaganju su vam iudruge za zaštitu i pomoć žrtvama ''mobbinga'', a jedna od njih je i Udruga Mobbing.Za dodatne savjete i informacije u vezi zlostavljanja na radnom mjestu posjetite web stranicu udruge na adresi http://www.mobbing.hr.

Oštećenik kao tužitelj

S obzirom na česte upite stranaka o mogućnosti preuzimanja kaznenog progona od strane oštećenika u kaznenom postupku, objavljuje se kratak pregled obveza državnog odvjetnika nakon zaprimanja kaznene prijave i prava oštećenika u slučaju odbacivanja kaznene prijave.


Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14), Državno odvjetništvo kao posebno državno tijelo, samostalno odlučuje o kaznenom progonu počinitelja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti te priprema optužnicu za suđenje pred nadležnim sudom.


Državni odvjetnik je dužan u roku od 6 mjeseci od upisnika prijave u upisnik kaznenih prijava odlučiti o istoj i o tome obavijestiti podnositelja prijave.


Državni odvjetnik će nakon zaprimanja kaznene prijave ispitati navode iz kaznene prijave i ovlašten je odbaciti kaznenu prijavu (ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon, ako ne postoje osnove sumnje da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo te ako podaci u prijavi upućuju na zaključak da prijava nije vjerodostojna).Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.O odbacivanju kaznene prijave i razlozima treba se obavijestiti oštećenika u roku od 8 dana.


Rješenje kojim se odbacuje kaznena prijava se dostavlja prijavitelju u roku od 8 dana od odbacivanja. Uz rješenje se dostavlja posebna pouka u kojoj se prijavitelja obavještava, da u slučaju da je sam na bilo koji način oštećen kaznenim djelom, a smatra da odluka državnog odvjetnika nije utemeljena, može sam poduzeti kazneni progon, bez obzira na stajalište državnog odvjetnika.


Mogućnost poduzimanja kaznenog progona, od strane oštećenika, je način provjere rada državnog odvjetnika jer omogućava nezadovoljnim prijaviteljima kaznenih djela, koji smatraju da postoji kaznena odgovornost prijavljenih osoba, vođenje postupka, neovisno o odluci državnog odvjetnika. Navedene mogućnosti su na raspolaganju svim osobama koje su na bilo koji način oštećene kaznenim djelom (ne samo žrtvama, već i osobama čija su osobna i imovinska prava povrijeđena na druge načine).


Oštećenik ima pravo preuzeti kazneni progon u roku od 8 dana od primitka obavijesti o odbacivanju kaznene prijave, a ukoliko nije bio na vrijeme upoznat s činjenicom da je državni odvjetnik odbacio kaznenu prijavu, može pred nadležnim sudom, u roku od 6 mjeseci od dana odbacivanja kaznene prijave, dati izjavu da nastavlja postupak i u tom slučaju mu pripadaju sva prava koja pripadaju državnom odvjetniku, osim onih koja državni odvjetnik ima kao državno tijelo - omogućeno mu je razgledavanje spisa, pregledavanje snimki i sudjelovanje u provođenju radnji u postupku.


Oštećenik može sucu istrage predložiti provođenje istrage, provođenje određenih dokaznih radnji, ima pravo na obavijesti o toku istrage i postupcima koji se provode. Da bi mogao ostvariti svoje pravo na preuzimanje kaznenog progona, oštećenik se mora u zadanim rokovima izjasniti da želi preuzeti kazneni progon te obavijestiti sud o eventualnoj promjeni adrese.


Nakon isteka rokova i u slučaju neprijavljivanja promjene adrese, oštećenik gubi sva prava koja mu pripadaju kao oštećeniku kao tužitelju.

Svjedoci u kaznenom postupku

U kaznenom postupku svjedoci su vrlo važan faktor, ali često ostaju u sjeni postupka koji je primarno okrenut žrtvama i počiniteljima. Naše zakonodavstvo nalaže opću dužnost svjedočenja, ali, s druge strane, građani nisu „obučeni“ o tome što sve status svjedoka sa sobom nosi, a tim više što se svjedokom ne postaje svojom odlukom već iznenadnim spletom okolnosti. Stoga smo odlučili izložiti kratak prilog o tom važnom institutu kaznenog postupka.


Tko može biti pozvan kao svjedok? Kao svjedok pozvat će se fizička osoba, različita od okrivljenika, za koju je vjerojatno da može dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima slučaja.


Opća građanska dužnost svjedočenja uključuje tri dužnosti za čije su neispunjavanje predviđene sankcije. Dužnost odazvati se na poziv tijela kaznenog postupka - ako se osoba ne odazove pozivu, a svoj izostanak ne opravda, može se i prisilno dovesti. Međutim, svjedok ima pravo izvijestiti sud o nemogućnosti dolaska zbog svog psihofizičkog stanja i spremnosti za svjedočenje iz doma ili druge primjerene prostorije. Osim toga, ima pravo i na naknadu troškova nastalih zbog dolaska na sud. Dužnost iskazivati - ako svjedok koji se odazove pozivu odbije svjedočiti može se novčano kazniti, a ako ni tada ne svjedoči može se i zatvoriti dok ne pristane iskazivati, ali ne na dulje od mjesec dana. Dužnost iskazivati istinu - svjedok je dužan govoriti istinu i ništa ne smije prešutjeti. Neistinito iskazivanje, odnosno davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo sa zapriječenom kaznom od šest mjeseci do pet godina. Osim tih, svjedok nema drugih dužnosti, a posebno nema obvezu podvrgnuti se tjelesnim pregledima ni medicinskim zahvatima i ispitivanjima, za razliku od okrivljenika.


Iznimke od dužnosti svjedočenja ipak postoje. Prvu kategoriju čine osobe koje su vezane potrebom očuvanja nekog drugog društvenog interesa jačeg od interesa vođenja kaznenog postupka, dokle god traje dužnost zaštite tog interesa. Tu spadaju osobe koje su zakonom obvezane čuvati tajnost podataka, kao što su branitelj okrivljenika, vjerski ispovjednik o sadržaju ispovijedi, okrivljenik u jedinstvenom postupku protiv više počinitelja te maloljetnik ako, s obzirom na dob i duševno stanje, nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti.


Druga kategorija se odnosi na osobe koje imaju povlasticu nesvjedočenja, odnosno, ako žele, mogu odbiti davanje iskaza u cijelosti. Tu povlasticu imaju osobe koje su s okrivljenikom u bliskoj vezi (bračni ili izvanbračni drug, roditelji, potomci, tazbina do drugog stupnja te posvojenik i posvojitelj). Osim njih, i osobe određenih profesija povlaštene su od davanja iskaza o onom što su u obavljanju svog zanimanja saznali od okrivljenika. Cilj je zaštita slobodnog obavljanja određenih profesija, poput javnih bilježnika i poreznih savjetnika, odvjetnika, liječnika, zubara, psihologa i socijalnih radnika te novinara i urednika. Oni, međutim, ne mogu odbiti svjedočenje ako postoji zakonska osnova po kojoj su oslobođeni dužnosti čuvanja tajne.


Treća kategorija je povlastica uskrate odgovora na pojedino pitanje, a ona pripada osobama koje bi time izložile sebe ili svog bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. O tome pravu ih mora poučiti tijelo koje vodi postupak ako se pokaže vjerojatnost postojanja tih razloga. Nadalje, povlasticu da ne odgovore na pojedino ptanje ili da odbiju davanje iskaza u cijelosti imaju ugroženi svjedoci. Jedna vrsta ugroženih svjedoka su osobe koje bi iskazom ili odgovorom na pojedino pitanje izložile sebe ili sebi blisku osobu ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. Njima ta povlastica pripada dok se ne osigura zaštita svjedoka u smislu mjera zaštite (svjedočenje pod pseudonimom, putem video veze uz izmjenu glasa i lika i sl.) te posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku pa se u kaznenom postupku ispituju kao zaštićeni svjedoci. Drugu vrstu ugroženih svjedoka čine posebno osjetljive osobe, kod kojih bi primjena običnih pravila ispitivanja dovela do trauma ili teških šteta po psihofizičko zdravlje. To su, na primjer, djeca oštećena kaznenim djelom, stare i bolesne osobe ili osobe s posebnim potrebama, te žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i ćudoređa ili kaznenog djela počinjenog u obitelji . Te će se osobe ispitati po posebnim pravilima o ispitivanju ranjivih svjedoka.


ISPITIVANJE SVJEDOKA


Svjedok se ispituje u različitim fazama postupka i od strane različitih osoba. U tijeku istrage ispituje ga istražitelj, no moguće je i da bude ranije ispitan, ako postoji opasnost od odgode ili je počinitelj nepoznat, a svjedoci bi mogli doprinijeti njegovoj identifikaciji. Ako se bude održavalo dokazno ročište, ispitivanje svjedoka će provesti sudac istrage.


Svjedok će svakako biti ispitan na raspravi. Najprije će se utvrditi osobni podaci svjedoka te njegov odnos s okrivljenikom, potom ga se upozorava na dužnost iskazivanja istine i pravo da ne odgovori na pojedina pitanja, kao što je objašnjeno ranije. Nakon toga ga se poziva da iznese sve što mu je poznato o predmetu, a zatim mu se postavljaju pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja. Utvrdit će se i odakle je svjedoku poznato to što tvrdi. Svjedoke u pravilu ispituju stranke prema unakrsnom modelu, a sud samo iznimno postavlja pitanja radi razjašnjenja. Svjedok ima pravoizraziti nelagodu sudu prilikom davanja iskaza pred javnosti ili okrivljenikom. Svjedoci se ispituju svaki posebno, bez prisutnosti drugih svjedoka. Svoje odgovore dužni su dati usmeno, a pri tom imaju pravo služiti se vlastitim jezikom.


Svjedok je važan izvor saznanja prilikom utvrđivanja činjenica u postupku. Prema tome, svjedok je pozvan da iznese saznanja o činjenicama, a ne svoja mišljenja, stavove, vrijednosne ocjene i slično.


Zaštita i pomoć svjedocima kaznenih djela


Pri sudu su 2008. godine osnovani Odjeli za pružanje podrške svjedocima i žrtvama. Osnovne zadaće Odjela su pružanje praktičnih informacija i emocionalne podrške svjedocima i oštećenicima, prije, tijekom i nakon sudskog postupka. Svjedoci se Odjelu mogu obratiti kako bi dobili osnovne informacije o samom sudskom postupku, objašnjenje o tome što ih sve čeka u sudnici te informacije o tome gdje mogu potražiti stručnu pomoć (u smislu psihološkog savjetovanja i sl.).


Više informacija možete potražiti na: http://zrtveisvjedoci.pravosudje.hr/Default.aspx?sec=126

Zaštita životinja u Hrvatskoj - mit ili stvarnost?

Ovaj blog nije pisan kako bi čitatelj postao stručnjak u zakonskoj regulativi zaštite životinja niti kako bismo kritizirali te iste zakone, pisan je u nadi da će makar jednog čitatelja potaknuti da prijavi zlostavljanja i mučenja ukoliko bude njegovim svjedokom.


Najnoviji slučajevi mučenja i zlostavljanja životinja šokirali su cijelu Hrvatsku. Za malog mješanca Miška čuli su svi kada mu je okrutna ljudska ruka odlučila staviti zapaljenu petardu u usta uslijed čega je zadobio teške ozljede zbog kojih je morao biti eutanaziran. Naknadno je rendgen lubanje pokazao da je jadno stvorenje imalo i 2 metka u glavi. Drugo monstruozno djelo dogodilo se u Slavonskom Brodu gdje su aktivisti udruge Victus dobili dojavu o teško ranjenom psu kojemu su iščupane prednje šapice. Također mu nije bilo pomoći. Sjetimo se samo i slučaja kada su djeca zavezala psa za tračnice i pustila ga da ga tako bespomoćnog vlak pregazi. I tako dalje i tako dalje... Možemo u nedogled nabrajati stravične slučajeve zlostavljanih životinja u Hrvatskoj. Zemlja u kojoj nije ništa bolja situacija je Bosna i Hercegovina gdje su stanovnici bili po prvi puta ozbiljno šokirani nasiljem nad životinjama kada su jedna bešćutna djevojka i njezin pomagač odlučili male štence bacati i šutirati u rijeku. Kako su cijelu situaciju snimili i objavili na jednom portalu, ubrzo se otkrio identitet te su bili uhvaćeni. Što se poslije dogodilo sa njima i kakve su kazne dobili nitko nezna. Te se informacije nisu objavile vjerojatno iz istog razloga kao i u Hrvatskoj, a taj je da su kazne sramotno male, potpuno neproporcionalne počinjenom djelu te bez ikakve svrhe specijalne i generalne prevencije. Nakon slučaja psa Miška kojega smo prvog spomenuli, dio javnosti je zatražio objavu imena počinitelja od strane Državnog odvjetništva te je bila potpisana peticija sa ukupno 16 329 potpisa. Ista je proslijeđena Općinskom sudu u Puli, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te Hrvatskom kinološkom savezu.


Hrvatska je po pitanju zaštite životinja u puno lošijoj situaciji od mnogih europskih država. U Švedskoj postoji zakon prema kojem pas ne smije biti sam duže od 6 sati dnevno. Ukoliko želite kupiti konja, morat ćete se pobrinuti da bude u paru jer se smatra da je konj društveno biće koje isto pati od usamljenosti. U Americi, ukoliko pas konstantno boravi izvan kuće, vlasnik mu je dužan osigurati: zaklon od vjetra, snijega, kiše, hladnoće i sunca; uzicu koja mora biti duga najmanje četiri metara te svakodnevno hranu i svježu vodu, a sve pod prijetnjom novčane kazne od 3000 kuna ukoliko i jedan dan dođe do propusta nečeg od navedenog. U Švicarskoj vlasnik prije nego što kupi psa mora pohađati četverodnevni tečaj o obvezama vlasnika i karakeristikama vrsta bez kojega ne može dobiti dozvolu. Također ta zemlja poznaje i institut odvjetnika za životinje (npr. ukoliko dođe do nesavjesnog veterinarskog liječenja, tužba se podnosi u ime oštećene životinje).



Nakon svih navedenih događaja nametnulo se i pitanje da li je Hrvatskoj potrebna policija za životinje, institucija koju neke europske zemlje te Sjedinjene Američke Države već odavno imaju. Naši građani su najviše upoznati sa radom takve vrste policije putem televizijskog programa Animal Planet na kojem se prikazuju slučajevi zlostavljanja životinja u SAD-u. Za uvođenje navedene institucije u Hrvatskoj također je pokrenuta peticija. Do zaključenja ovog bloga ukupno je sakupljeno 8 994 potpisa. Ukoliko ju i sami želite potpisati, to možete učiniti na navedenom linku web stranice - http://www.petitionbuzz.com/petitions/animalpolicecroatia


Iako je zaštita životinja u Hrvatskoj praktički tek u povojima ako ju usporedimo sa drugih državama Europe, začetak napretka se nazire u novom Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine.


Promjene su nastupile u glavi XX. koja se tiče zaštite okoliša pa tako i životinja.Članak 205.novog Kaznenog zakona po prvi puta sankcionira ne samo teško mučenje životinja već i njihovo usmrćivanje. Na taj način se uklonila nedorečenost odredbe koja je praktički dopuštala ubijanje životinja ako ona prije toga nije bila mučena i zlostavljana. Nova je i odredba da se zlostavljana životinja oduzima zlostavljaču dok se ranije nakon veterinarskog pregleda i pružene pomoći istome vraćala u vlasništvo. Povećane su i propisane kazne pa tako se ranije zlostavljanje životinja kažnjavalo sa šest mjeseci zatvora što je u praksi bilo zamjenjivano novčanom kaznom, no novim zakonom je promijenjeno u kaznu zatvora do jedne godine ( na taj način nije moguće izbjeći zatvorsku kaznu). Kazna zatvora za isto djelo počinjeno iz koristoljublja se povećala sa jedne na dvije godine zatvora dok je kazna zatvora do tri mjeseca za onog tko iz nehaja uskratom hrane ili vode ili na drugi način izloži životinju tegobnom stanju kroz dulje vrijeme povećana na kaznu zatvora do šest mjeseci.


Pitanje koje se samo po sebi nameće nakon izloženih promjena je da li je to dovoljno? Ili bolje rečeno, nije li to još uvijek premalo za okrutnost ovih kaznenih djela? Vjerojatno će svaki ljubitelj životinja klimnuti glavom i složiti se sa tom konstatacijom, reći da zakon ne štiti životinje dovoljno. I zaista, kada pogledamo neke predviđene sankcije za druga kaznena djela koja su puno bezazlenija od ovih u tekstu, slobodno se možemo zapitati da li će odredbe novog zakona imalo promijeniti sliku Hrvatske kao zemlje koja ne mari baš previše za neke svoje potpuno bespomoćne stanovnike. Tako npr. kazneno dijelo dvobračnosti predviđa identičnu kaznu od jedne godine zatvora, a kazneno djelo nedozvoljenih igara na sreću do čak tri godine zatvora. Iako su sva djela u Kaznenom zakonu već same po sebi dovoljno ozbiljne radnje čije sankcioniranje mora preuzeti država, ipak ne možemo reći da sva navedena djela imaju istu težinu i ozbiljnost. Krenemo li nekom čistom logikom, ako su kaznena djela protiv ljudskih života i tijela najstrože sankcionirane radnje u zakonu, zar ta ista djela protiv životinjskih života i tijela ne zaslužuju barem malo stroži režim? Problem je u tome što se u Hrvatskoj životinja zakonski tretira kao stvar i dok god se takav stav ne promijeni, ne možemo nažalost očekivati neki drastični pomak u području zaštite životinja. Za tako nešto potrebna je potpuna promjena zakonske regulative i načina razmišljanja.


Dijete koje gađa uličnu mačku petardama potencijalni je odrasli zlostavljač jer devijantno ponašanje korijene vuče iz djetinjstva. Nasilno ponašanje prema životinjama već je dugo indikator opasne psihopatologije koja se ne odnosi samo na životinje. Onaj tko gleda na život bilo kojeg živog bića kao bezvrijednog, lako može doći na ideju da su ljudski životi također bezvrijedni. Ubojice vrlo često počinju ubijanjem i mučenjem životinja kad su bili djeca a do tog zaključka se došlo prilikom razvoja profila serijskih ubojica za FBI. Nasilje prema životinjama može biti prvi znak patološkog nasilja koje dovodi do ljudskih žrtava. Znanstveno je dokazano da za ljude koji zlostavljaju životinje postoji pet puta veća vjerojatnost da će počiniti nasilnički zločin prema ljudima. Šokantan je podatak da je većina zatvorenika osuđenih na smrt zbog ubojstva „vježbala“ svoje zločine na životinjama.



Uz spomenuti Kazneni zakon, životinje u Hrvatskoj štiti i Zakon o zaštiti životinja iz 2006. godine.



Kome se obratiti ukoliko primjetite zlostavljanje životinja?


Što hitnije se obratite policiji koja će podnijeti kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu. Također je moguće i osobno podnijeti prijavu državnom odvjetništvu koja bi trebala biti potkrepljena sa što je moguće više dokaza (fotografije, video snimke, imena drugih svjedoka...).


Druge radnje koje su predviđene Zakonom o zaštiti životinja se prijavljuju veterinarskoj inspekciji.


Ukoliko želite zadržati anonimnost prema počinitelju, potrebno je istu stvar naznačiti u prijavi.


Ovdje ćemo navesti telefonske brojeve nadležnih službi kojima se možete obratiti:


Policija - 192

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (centrala) - 01/4591 - 888

Veterinarska inspekcija (unutar Ministarstva poljoprivrede) -01/6106- 111


Ukoliko se želite malo više aktivirati oko zaštite životinja u Hrvatskoj, uvijek se možete uključiti u rad neke od udruga od kojih je najpoznatija Prijatelji životinja te rad azila za napuštene i nezbrinute životinje Dumovec, Noina Arka, Suza, Šapa...



Svjetski dan zaštite životinja obilježava se 4. listopada svake godine. Ono tužno zavijanje psa u susjednom dvorištu koji je već danima vezan lancem po hladnoći ili vrućini bez hrane i vode poziv je vama u pomoć. Nemojte okretati glavu i pokrivati uši rukama. To zavijanje neće postati tiše niti manje bolno ukoliko jednostavno odlučite ignorirati. Ta bol nije ništa manja od one koju zlostavljani ljudi proživljavaju. Ista je, ako ne i gora jer životinja ovisi isključivo o ljudskoj milosti. Malo susjedovo dijete koje pati u svojoj boli i modricama ne biste ignorirali... Zar ne?



“Until one has loved an animal a part of one's soul remains unawakened.”

( Dok nisi volio životinju, dio duše ti je neprobuđen)

Anatole France

istražni zatvor

Kao najteža mjera koja se može odrediti okrivljeniku u kaznenom postupku, istražni zatvor je institut našeg kaznenog procesnog prava koji je itekako pravno osjetljiv zbog svojih posljedica.


Istražni zatvor je najotegotnija mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika. Posebno je osjetljiv jer se određuje prije pravomoćnog utvrđenja nečije krivnje što je protivno presumpciji okrivljenikove nedužnosti. Sam naziv istražni zatvor je novina u našem procesnom pravu, jer se do donošenja novog Zakona o kaznenom postupku rabio naziv pritvor.


Istražni zatvor se mora ukinuti čim se promjene okolnosti zbog kojih je određen. Opća i temeljna pretpostavka, odnosno uvjet odnosi se na postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. Ta pretpostavka mora biti ispunjena uz jednu od pretpostavki koje se odnose na postojanje određene vrste opasnosti koja se istražnim zatvorom želi spriječiti. Te pretpostavke su da:


"1) je okrivljenik u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično),


2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,


3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti,


4) je istražni zatvor nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,


5) okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu.“(ZKP članak 123.)



Postupak i trajanje


O istražnom zatvoru može odlučiti samo sud tj. sudbena tijela. Ta tijela su: sudac istrage, optužno vijeće, raspravni sud, žalbeno vijeće, drugostupanjski sud. Do podnošenja optužnice istražni zatvor određuje sudac istrage. Nakon podnošenja optužnice, prema članku 127. st. 4. o istražnom zatvoru odlučuje optužno vijeće. Na raspravi o istražnom zatvoru (u pravilu svaka dva mjeseca u svrhu kontrole zakonitosti istražnog zatvora) odlučuje raspravni sud, a izvan zasjedanja izvanraspravno vijeće, a kad se odlučuje o žalbi protiv presude određuje ga žalbeno vijeće, a kada se odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima to čini nadležan sud. Važno je napomenuti da je odlukom Ustavnog suda U-III-1162/1997 promijenjeno prethodno mišljenje Ustavnog suda o nedopustivosti ustavne tužbe protiv odluka donesenih u kaznenom postupku prije njegova pravomoćnog okončanja. Tom odlukom Ustavni sud ima pravo odlučivati o istražnom zatvoru primarno jer prema članku 128. Ustava može odlučivati o povredama ljudskih prava i temeljnih sloboda. Za to moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je okrivljenik u pritvoru (sada istražni zatvor) i da je ta odluka na snazi.


Samo trajanje istražnog zatvora ovisi o tome u kojoj je fazi kazneni postupak. Opći propis je da državna tijela i sud moraju postupati ''osobito žurno'' u postupcima u kojima je okrivljeniku oduzeta sloboda (čl. 11. st. 2.) ili određen istražni zatvor (čl 122. st. 3.). Do podnošenja optužnice može trajati najdulje mjesec dana od dana lišenja slobode, uz mogućnost produljenja za još dva mjeseca iz opravdanih razloga, a zatim za još tri mjeseca za djela za koja se vodi redoviti postupak.


Nakon podnošenja optužnice istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora Trajanje istražnog zatvora do donošenja presude suda prvog stupnja propisane su u članku 133. Zakona o kaznenom postupku.


Najdulje trajanje istražnog zatvora može iznositi 5 godina i 3 mjeseca, uz moguće produljenje za šest mjeseci ako je istražni zatvor prije podizanja optužnice trajao 12 mjeseci jer se okrivljenika tereti za počinjenje kaznenog djela iz nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranom kriminaliteta.

nasilje u obitelji

Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09, 14/10, 60/10) propisuje se što je nasilje u obitelji, osobe koje se smatraju članovima obitelji, te vrsta i svrha prekršajnopravnih sankcija za počinjenje nasilja u obitelji.


Svrha ovog zakona je prevencija, suzbijanje te sankcioniranje svih oblika nasilja u obitelji. Tu se primjenjuju različite mjere prema počinitelju o čemu ćemo pobliže u daljnjem tekstu. Isto tako, svrha je i ublažavanje posljedica već počinjenog nasilja te pružanje zaštite i pomoći žrtvi nasilja koja se gubi njegovom neprimjenom.


OBITELJ KAO OBLIK DRUŠTVENE INTEGRACIJE


U smislu ovog Zakona obitelj čine:


- žena i muškarac u braku, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih,

- žena i muškarac u izvanbračnoj zajednici, djeca svakog od njih te njihova zajednička djeca,

- srodnici po krvi u ravnoj lozi bez ograničenja,

- srodnici po krvi u pobočnoj lozi zaključno s trećim stupnjem,

- srodnici po tazbini zaključno s drugim stupnjem u bračnoj i izvanbračnoj zajednici,

- osobe koje imaju zajedničku djecu,

- skrbnik i štićenik,

- udomitelj, korisnik smještaja u udomiteljskoj obitelji i članovi njihovih obitelji dok takav odnos traje


Posljednja kategorija je najnovije dodana u članak 3. ovog Zakona. Svakako je bitno napomenuti da u smislu ovog Zakona obitelj čine i žena i muškarac koji su živjeli zajedno u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, djeca od njih i njihova zajednička djeca, ukoliko su nakon prekida bračne ili izvanbračne zajednice povod sukoba bili bivši bračni ili izvanbračni odnosi. To se uvijek mora dokazivati.


Ukoliko se radi o istospolnim zajednicama važno je napomenuti da se odredbe ovog Zakona primjenjuju i na njih bez obzira na duljinu trajanja njihovog odnosa.



ŠTO JE NASILJE?


Prema čl.4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ( NN 137/09, 14/10, 60/10 ) nasilje u obitelji je svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja, a osobito:


- tjelesno nasilje, odnosno primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili nije,

- tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe,

- psihičko nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koje je prouzročilo osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranje s trećim osobama, protupravne izolacije ili ugrožavanje slobode kretanja ( u daljnjem tekstu: uhođenje i uznemiravanje)

- spolno nasilje, odnosno spolno uznemiravanje,

- ekonomsko nasilje pod kojim se podrazumijeva oštećenje ili uništenje osobne i zajedničke imovine ili zabrana i onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine ili pokušaj da se to učini te oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja osobnih prihodima ili imovinom stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja ili rada, prisiljavanje na ekonomsku ovisnost, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i skrbi o djeci ili drugim uzdržavanim članovima zajedničkog kućanstva.


Mogli bismo krug nasilja popuniti tako da oko moći i kontrole posložimo prijetnju i silu, zastrašivanje, emocionalno nasilje, izoliranje, umanjivanje, poricanje i okrivljavanje, korištenje djece, te muških privilegija i naposljetku, ali ne i manje bitno, ekonomsko zlostavljanje.


Postoji obveza nulte tolerancije nasilja što znači da su zdravstveni radnici, stručni radnici u djelatnosti socijalne skrbi, obiteljske prevencije i zaštite, odgoja i obrazovanja te stručni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama, udruge civilnog društva u djelokrugu djece i obitelji obvezni prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova, o čemu nam svjedoči čl. 8. ovog Zakona. Ovdje se ne prijavljuje nasilje nego sumnja u nasilje.


PREKRŠAJNOPRAVNE SANKCIJE


Prekršajnopravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji su zaštitne mjere, kazna zatvora, novčana kazna i druge prekršajnopravne sankcije propisane Prekršajnim zakonom.

Zaštitne mjere su:


- obvezni psihosocijalni tretman (u trajanju od najmanje 6 mjeseci)

- zabrana približavanja žrtvi nasilja u obitelji

- zabrana uznemiravanja ili uhođenje osobe izložene nasilju,

- udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora

- obvezno liječenje od ovisnosti

- oduzimanje predmeta koji je namijenjen ili uporabljen u počinjenom prekršaju.


Zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji radi otklanjanja nasilničkog ponašanja počinitelja ili ako postoji opasnost opetovanog počinjenja nasilja. Određuje se u trajanju od najmanje šest mjeseci.


Zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji može se primijeniti ako postoji opasnost da bi počinitelj mogao ponoviti nasilje. Sud, u presudi kojom primjenjuje mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, određuje mjesto ili područje udaljenosti ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji. Ova mjera određuje se u vremenu koje ne može bi kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.


Zaštitna mjera zabrane uhođenja ili uznemiravanja osobe izložene nasilju može se primijenit prema počinitelju nasilja u obitelji koji je počinio nasilje uhođenjem ili uznemiravanjem, a postoji opasnost da bi se nasilje moglo ponoviti. Ova zaštitna mjera određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.


Zaštitna mjera udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji s kojim živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru, ako postoji opasnost od ponovnog počinjenja nasilja. Osoba kojoj je izrečena ova mjera dužna je odmah napustiti stan, kuću ili drugi stambeni prostor. Ova mjera se određuje u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine.


Zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji koji je nasilje počinio pod djelovanjem ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama, kad postoji opasnost da će zbog ovisnosti ponovo počiniti nasilje. Ova zaštitna mjera određuje se u trajanju koje ne može biti dulje od jedne godine.


Zaštitna mjera oduzimanja predmeta primjenjuje se kada postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje nasilja ili radi zaštite opće ili javne sigurnosti.

Zaštitne mjere mogu se primijeniti samostalno i bez izricanja druge prekršajnopravne sankcije. U slučaju ako počinitelj ne postupa prema primijenjenoj zaštitnoj mjeri kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom ili kaznom zatvora od najmanje deset dana.


Broj prekršajno prijavljenih osoba u 2012. godini iznosi 17.976, a broj kazneno prijavljenih 489. Od prekršajno prijavljenih 14.444 je muškaraca, a 3.532 žene. Broj žrtava je 20.627.

Ove brojke nam svjedoče o brojnosti slučajeva nasilja u obitelji i apelira se javnost o dužnosti prijavljivanja sumnje na nasilje kako bi se broj žrtava smanjio.

Dokazi u kaznenom postupku i pregled nezakonitih dokaza

S obzirom na česta lutanja stranaka i njihove upite što se smije a što ne smije na sudu koristiti kao dokaz donosimo kratak pregled što je dokaz i koji se dokazi smiju izvoditi pred sudom u kaznenom postupku.


Dokaz je svaki izvor saznanja o nekoj važnoj činjenici koji se u kaznenom postupku ne može utvrditi vlastitim opažanjem pa sud izvodi misaono uporište o nekoj činjenici iz iskaza osobe, isprave ili tehničke snimke zaključivanjem o postojanju ili nepostojanju te činjenice. Također treba napomenuti da se između dokaza ne radi neko vrednovanje težine dokaza. Sud donosi svoju odluku na temelju činjenice da vrednuje svaki dokaz jednako.To konkretno na primjeru znači da sud neće više cjeniti kao dokaz iskaz svjedoka u odnosu na DNA analizu krvi ili drugih bioloških tragova.


Dokazi koji se ne smiju izvesti pred sud i smatraju se nezakonitima prema članku 10. Stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13) su:


1.) Dokazi koji su pribavljeni krešenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja


2.) Koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnoga i obiteljskog života


3.) Koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom


4.) Za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza



Članak 10. Zakona o kaznenom postupku u stavku 3. poznaje i iznimke, odnosno što se neće smatrati nezakonitim dokazom. Tako nije nezakoniti dokaz :


1.) Radnja za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost


2.) U postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela.





Novine u sankcioniranju prometnih prekršaja prema novom Prekršajnom zakonu

Novim Prekršajnim zakonom (NN 107/07, 39/13) uvedeno je nekoliko značajnih promjena u provedbi sankcija izrečenih za prometne prekršaje. Cilj takvih promjena je smanjenje broja prekršaja, povećanje učinkovitosti naplate izrečenih novčanih kazni te pojednostavljenje i ubrzavanje prekršajnog postupka.


Donosimo Vam sve mogućnosti izvršavanja izrečene novčane kazne:




1. Novčana kazna za počinjeni prometni prekršaj može se naplatiti na mjestu počinjenja prekršaja u visini polovice propisanog minimuma ili polovice točno određenog iznosa novčane kazne propisane propisom o prekršaju ako je kao kazna za taj prekršaj propisana samo novčana kazna do 2000 kuna za fizičku osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi, do 5000 kuna za fizičku osobu obrtnika ili fizičku osobu koja se bavi drugom samostalnom djelatnošću i do 15000 kuna za pravnu osobu i s njom izjednačene osobe. Ako počinitelj prekršaja plati izrečenu novčanu kaznu na mjestu počinjenja prekršaja te trošak utvrđenja prekršaja, protiv njega se neće voditi prekršajni postupak, izrečena novčana kazna se ne unosi u prekršajnu evidenciju, a počinitelj prekršaja se ne smatra osobom osuđenom na prekršaj.


Za počinjen prekršaj za koji je propisana samo novčana kazna do 1000 kuna, a policija je utvrdila da je prekršaj osobito lake naravi te da počinitelj prije nije činio slične prekršaje, može izdati pisano ili izreći usmeno samo upozorenje.



2. Kada je prekršaj pravomoćno utvrđen, osuđena osoba ima mogućnost platiti dvije trećine odnosno 66% izrečene novčane kazne u roku određenom odlukom kojom je kazna izrečena. Ako počinitelj prekršaja plati 2/3 novčane kazne u predviđenom roku, smatrat će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena.



3. Ako osuđena osoba ne plati izrečenu novčanu kaznu u određenom roku, doći će do prisilne naplate u punom iznosu kazne. Sud koji je u prvome stupnju donio pravomoćnu odluku podnijet će tijelu nadležnom za ovrhu nalog za naplatu na novčanim sredstvima sukladno posebnom zakonu.



4. Ako novčana kazna izrečena punoljetnoj fizičkoj osobi u iznosu većem od 2000 kuna nije naplaćena u roku od 2 godine od primitika naloga, sud će rješenjem zamijeniti novčanu kaznu radom za opće dobro. Ukoliko osuđenik ne prihvati rad za opće dobro, sud će rješenjem odrediti zamjenu neplaćene novčane kazne kaznom zatvora.




Od 1. siječnja 2014. godine stupaju na snagu i dvije odredbe Prekršajnoga zakona koje do sada nisu bile na snazi. Radi se o člancima 152j i 152k kojima se propisuje da će Ministarstvo pravosuđa ustrojiti tzv. Registar izrečenih, a u ostavljenom roku neuplaćenih novčanih kazni. Osuđeniku koji u roku iz odluke o prekršaju ne uplati pravomoćno izrečenu novčanu kaznu uskratit će se: izdavanje vozačke dozvole ili produljenje njezine valjanosti, registracija motornog vozila ili produljenje registracije motornog vozila, sudjelovanje na javnom natječaju u postupcima provođenja javne nabave, osnivanje pravnog subjekta i svaka njegova statusna promjena, osnivanje i registriranje obrta i druge samostalne djelatnosti te dodjeljivanje koncesija i dobivanje subvencija. Posebnim se zakonom može propisati uskrata i drugih dokumenata i dozvola, pri čemu se ne smiju uskratiti potvrde iz evidencija koje se tiču osobnih (statusnih) prava ili onih koje služe slobodi kretanja, ostvarivanju prava iz rada, mirovinskog i socijalnog osiguranja ili čijim bi se neizdavanjem ugrozilo zdravlje ili sigurnost osoba. Uskrata može trajati do plaćanja novčane kazne, njezine prisilne naplate, a najdulje do nastupanja zastare izvršenja.


Osim načina plaćanja kazni, najčešće pitanje vezano uz prometne prekršaje je kako sastaviti prigovor na izdani prekršajni nalog. Radi se o podnesku koji nije kompliciran, ali ujedno ima i svoja pravila koja nisu uvijek i svima poznata. Bitno je pratiti uputu o pravnome lijeku navedenu u prekršajnome nalogu s obzirom da se prigovor može podnijeti samo u zakonom propisanom roku od 8 dana (rok se računa od dana dostave naloga počinitelju prekršaja). Prigovor se može podnijeti zbog poricanja prekršaja te izbog izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije, oduzete imovinske koristi, oduzimanja predmeta prekršaja ili određenih troškova u povodu izdavanja prekršajnog naloga. Podnositelj treba obrazložiti prigovor i podnijeti dokaz o činjenicama na kojima temelji prigovor. Prigovor mora sadržavati naznaku prekršajnog naloga protiv kojeg se podnosi i naznaku tijela kojem se podnosi, ime i prezime podnositelja i njegov potpis, osnovu zbog koje se prigovor podnosi te obrazloženje, ako se prigovor podnosi samo zbog izrečenih odnosno primjenjenih prekršajnopravnih sankcija.


Ako postoje dokumenti koji mogu poslužiti kao dokaz obrazloženja navedenog u prigovoru, oni se mogu staviti u prilog prigovora (npr. dokaz o statusu redovitog studenta ili dokaz o nezaposlenosti radi smanjenja iznosa novčane kazne).


Prigovor je potrebno poslati u dva primjerka (oba primjerka moraju biti potpisana) tijelu koje je izdalo nalog, unutar roka od 8 dana. Dan kada je dostava obavljena ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi sljedeći dan. Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili blagdan ili u subotu ili u nedjelju, ili u koji drugi dan kad državno tijelo nije radilo, rok istječe protekom prvoga sljedećeg radnog dana.


Pravo zatvorenika na zdravstvenu zaštitu

Osobe koje su lišene slobode i zatvorene u zatvorima i kaznionicama u Republici Hrvatskoj pod posebnim su režimom u svakom pogledu. Oduzimanje slobode, kao najtežu sankciju u civiliziranim društvima, pravni poredak nastoji, što je više moguće, olakšati. Isto vrijedi i za zdravstvenu skrb i zaštitu zatvorenika. Prava zatvorenika općenito, a tako i pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj, uređuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13; dalje u tekstu: Zakon). U pogledu zdravlja zatvorenika također je relevantan i Pravilnik o standardima smještaja i prehrane zatvorenika. U članku 14., stavku 1. Zakona nabrajaju se prava zatvorenika pa tako i među ostalim:


1. Pod točkom 1. pravo na smještaj primjeren zdravstvenim standardima

2. Pod točkom 3. pravo na redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima

3. Pod točkom 7. pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva


Također u stavku 3. istog članka Zakon navodi i obvezu zatvorske uprave da upozna zatvorenika s njegovim pravima, načinom njihove zaštite i njegovim obvezama. Briga za zdravlje zatvorenika nije samo briga za zdravlje pojedinca već i cijelog kolektiva koji se nalazi u zatvoru, odnosno kaznionici.


Zdravstvena zaštita dolazi do izražaja već prilikom razvrstavanja zatvorenika. Članak 11. Zakona propisuje da se zatvorenike razvrstava, između ostaloga, i prema posebnim potrebama programa izvršavanja kazne zatvora među kojima je navedeno i opće zdravstveno stanje i liječenje. Također je Zakonom propisano da sam smještaj zatvorenika mora odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama. Zatvorenik mora biti pregledan od strane liječnika u roku od dvadeset i četiri sata od upisa u maticu zatvorenika, a na zahtjev zatvorenika ili na temelju zdravstvenih smetnji uočenih prilikom prijama zatvorenik će biti pregledan bez odgode. Isti pregled obvezan je i prilikom otpusta iz ustanove. Zatvorenici sami moraju brinuti o održavanju osobne higijene i o održavanju čistoće svih prostorija u zatvoru odnosno kaznionici. Nadzor nad obavljanjem osobne higijene vrši liječnik ili druga osoba medicinske struke.


Prehrana, koja se sastoji od najmanje tri obroka dnevno i čiji sastav i hranidbenu vrijednost nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke, također mora zadovoljavati prehrambene i higijenske standarde i mora biti primjerena zdravlju zatvorenika. Zatvorenica trudnica, dojilja i bolestan zatvorenik dobivaju hranu po vrsti i količini koju odredi liječnik.Zatvorenik koji ustrajno odbija hranu je pod trajnim liječničkim nadzorom. Zatvorenika će se upozoriti da svojim postupkom ugrožava svoje zdravlje i život. Prisilno hranjenje nije dopušteno, a medicinska intervencija primijenit će se prema općim propisima medicine.


Glava XVI. Zakona (članci 103. - 116.) posvećena je liječenju i postupku s bolesnima. U njoj se propisuje kako se zatvoreniku osigurava liječenje te mjere i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetom i opsegom određenim u javnom zdravstvu za osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a zatvoreniku koji nema zdravstveno osiguranje liječenje se osigurava na trošak kaznionice, odnosno zatvora.Zatvorenika koji je bolestan ili ozlijeđen, odnosno kod kojeg se na temelju njegova izgleda ili ponašanja može pretpostaviti da je tjelesno ili duševno bolestan, liječnik je obvezan pregledati i poduzeti sve potrebno da se bolest spriječi, liječi ili ne pogorša. Potreba nabave ortopedskog pomagala, naočala, slušnog aparata ili drugog pomagala na prijedlog liječnika kaznionice, odnosno zatvora, utvrđuje se u skladu s propisima iz područja zdravstva. Pri odlučivanju o troškovima uzet će se u obzir zatvorenikove imovne mogućnosti i duljina izrečene kazne. U slučaju težih ili dugotrajnih bolesti za čije uspješno liječenje ne postoje uvjeti u kaznionici, odnosno zatvoru, zatvorenika će se na prijedlog liječnika premjestiti u kaznionicu, odnosno zatvor u kojem postoje uvjeti za takvo liječenje ili u zatvorsku bolnicu. Zatvorenik, ako smatra da su mu potrebni specijalistički pregledi, ima ih pravo tražiti bez obzira na to što taj pregled nije odredio liječnik zatvora, odnosno kaznionice. No, ako se nalazom specijalista utvrdi da nema bolesti ili novih saznanja o bolesti, troškove pregleda snosi zatvorenik. Zatvorenik također ima i pravo na liječenje i popravljanje zubi. Stomatološka protetika omogućuje se, u pravilu, o trošku zatvorenika. Zatvorenika se ne smije podvrgnuti niti jednom medicinskom ili drugom pokusu pa ni onda kad je s tim suglasan. Liječenje se neće primjenjivati bez pristanka zatvorenika niti kad za to postoje medicinske indikacije, osim u slučajevima predviđenim propisima iz područja zdravstva.


Trudnici zatvorenici, kao i zatvorenici s djetetom koje je rodila za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, osigurava se cjelovita zdravstvena zaštita u svezi s trudnoćom, porođajem i majčinstvom. Trudnica će šest tjedana prije poroda biti premještena u odjel za rodilje, a ako takvoga nema, uputit će se u kaznionicu, odnosno zatvor u kojem takav odjel postoji ili na prijedlog liječnika u najbližu specijaliziranu zdravstvenu ustanovu. Porod se obavlja u specijaliziranoj zdravstvenoj ustanovi.


O svakoj težoj bolesti zatvorenika, ako zatvorenik sam nije u mogućnosti, kaznionica, odnosno zatvor obavijestit će osobu koju on odredi ili članove obitelji. Za vrijeme boravka izvan kaznionice, odnosno zatvora, koje se uračunava u kaznu, zatvorenik koji nije zdravstveno osiguran ima pravo na zdravstvenu zaštitu na teret kaznionice, odnosno zatvora. Tijekom izdržavanja kazne i nakon otpusta zatvorenik ima pravo dobiti zdravstvenu dokumentaciju o njegovom zdravstvenom stanju i tijeku liječenja na uvid, a presliku na vlastiti trošak.

Novčana naknada žrtvama kaznenih djela

Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela (NN 80/08 i 27/11) propisana su prava i postupak prilikom ostvarivanja prava žrtava na naknadu. Naknadu se isplaćuje iz državnog proračuna. Pravo na ostvarivanje naknade ima neposredna žrtva i posredna žrtva. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja. Ako takvo kazneno djelo prouzroči smrt neposredne žrtve, pravo na naknadu ima posredna žrtva. Posredna žrtva je bračni drug, izvanbračni drug, roditelj, posvojenik, posvojitelj, maćeha, očuh, pastorak neposredne žrtve i osoba s kojom je neposredna žrtva živjela u istospolnoj zajednici.


Žrtva kaznenog djela s elementima nasilja počinjenog s namjerom na teritoriju Republike Hrvatske nakon 1. srpnja 2013., ima pravo ostvariti novčanu naknadu:


· ako je državljanin Republike Hrvatske odnosno državljanin države članice Europske unije ili na njenom teritoriju ima prebivalište,

· ako je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela,

· ako je kazneno djelo prijavljeno ili evidentirano policiji ili državnom odvjetništvu u roku od šest mjeseci od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno je li počinitelj poznat ili nije,

· ako je podnijela pisani zahtjev na službenom obrascu i priložila potrebnu dokumentaciju.


Žrtva može ostvariti pravo na naknadu:


· troškova liječenja,

· izgubljene zarade do iznosa od 35.000,00 kn,

· bliski krvni srodnik preminule žrtve ima pravo na naknadu zbog gubitka zakonskog uzdržavanja do iznosa od 70.000,00 kn i pogrebnih troškova do iznosa od 5.000,00 kn.


Postupak se pokreće ispunjavanjem službenog obrasca uz koji moraju biti priložene sve potrebne isprave čiji popis je naveden u obrascu. Obrazac zahtjeva je dostupan u svakoj postaji policije, uredima državnog odvjetnika, općinskim i županijskim sudovima te u elektronskom obliku na službenim internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Državnog odvjetništva Republike Hrvatske te općinskih i županijskih sudova. Obrazac zahtjeva dostupan je i na poveznici: https://pravosudje.gov.hr/o-ministarstvu/djelokrug-6366/iz-pravosudnog-sustava-6372/podrska-zrtvama-i-svjedocima/6156


Zahtjev se podnosi Ministarstvu pravosuđa u roku od šest mjeseci od dana počinjenja kaznenog djela, a može se podnijeti i kasnije ako žrtva zbog opravdanih razloga nije bila u mogućnosti zahtjev podnijeti u ranije navedenom roku, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada su prestali opravdani razlozi. Protekom roka od tri godine nakon počinjenja kaznenog djela zahtjev se ne može podnijeti.


Za pomoć pri ispunjavanju zahtjeva žrtva se može obratiti službenoj osobi u policijskoj postaji, uredu državnog odvjetnika, na općinskim i županijskim sudovima ili na besplatni telefon Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Broj telefona je: 116-006.


Žrtva ima pravo na informaciju o ostvarivanju svog prava. Informacije daju policija, državno odvjetništvo i sudovi usmenim putem, kad god je to moguće na jeziku koji žrtva razumije, a u pisanom obliku na hrvatskom ili engleskom jeziku. Policija, državno odvjetništvo i ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa su dužni osobama koje imaju pravo na naknadu prema ovom Zakonu dati potrebne obrasce za podnošenje zahtjeva i, na njihovo traženje, dati opće upute i informacije o tome kako ispuniti zahtjev i koja je popratna dokumentacija potrebna.


Na zahtjev osoba koje imaju pravo na naknadu, policija će izdati potvrdu da je djelo prijavljeno ili evidentirano kao kazneno djelo.


O pravu na naknadu za žrtve kaznenih djela odlučuje Odbor za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela.


Obradu predmeta novčanih naknada za žrtve kaznenih djela provodi Samostalna služba za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstvo pravosuđa koja:


- zaprima zahtjeve za naknadu žrtava kaznenih djela,

- daje upute i informacije podnositeljima zahtjeva,

- izrađuje nacrte odluka i

- obavlja sve administrativno tehničke poslove za potrebe Odbora.


Pri odlučivanju o pravu na naknadu uzima se u obzir postupanje neposredne žrtve prije, tijekom i nakon počinjenja kaznenog djela, doprinos žrtve nastanku i obujmu nastale štete, je li neposredna žrtva i u kojem roku prijavila kazneno djelo nadležnim tijelima, suradnja žrtve s policijom i nadležnim tijelima. Primanja na temelju zdravstvenog, mirovinskog ili drugog osiguranja i drugih osnova uračunavaju se tako da se naknada koja se daje žrtvi sastoji od razlike između ukupne naknade na koju žrtva ima pravo i onoga što prima na temelju navedenih osnova. Dobrovoljna osiguranja koja plaća neposredna ili posredna žrtva ne uračunavaju se u iznos naknade. U postupku za ostvarivanje naknade se ne plaćaju upravne pristojbe. Troškovi prevođenja i vještačenja terete državni proračun.


Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela predviđa pravo neposrednih žrtava na naknadu troškova zdravstvene zaštite te na naknadu za izgubljenu zaradu. Posredna žrtva koju je neposredna žrtva uzdržavala ima pravo na naknadu za izgubljeno uzdržavanje. Osoba koja je platila troškove pogreba neposredne žrtve ima pravo na naknadu troškova pogreba.


Na temelju rješenja odbora Ministarstvo pravosuđa isplatit će naknadu u roku od 30 dana od dana dostave rješenja kojim je određeno plaćanje naknade.

KAZNENO DJELO DAVANJA LAŽNOG ISKAZA

Kazneno djelo davanja lažnog iskaza jedno je od kaznenih djela protiv pravosuđa, opisano u glavi XXIX. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18; u daljnjem tekstu: KZ). Takvim se kaznenim djelima štiti rad pravosudnih tijela Republike Hrvatske. Propisivanjem kaznenog djela davanja lažnog iskaza nastoji se postići da odluke pravosudnih tijela budu utemeljene na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a to je nemoguće ako građani pred tim tijelima svjesno iskazuju neistinu.


Za kazneno djelo davanja lažnog iskaza odgovara svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač koji u prethodnom kaznenom postupku, u postupku pred sudom, međunarodnim sudom čiju sudbenost Republika Hrvatska prihvaća, arbitražnom, u prekršajnom postupku, upravnom postupku, postupku pred javnim bilježnikom ili stegovnom postupku dade lažni iskaz, nalaz ili mišljenje ili nešto lažno prevede. Za počinjenje ovog temeljnog oblika kaznenog djela počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (članak 305. stavak 1. KZ). Počinitelji ovog oblika kaznenog djela mogu biti svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač. Svjedok je osoba koja ima određena saznanja o činjenicama koje su relevantne za donošenje odluke u postupku. Svjedok mora biti upozoren da mora istinito iskazivati i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Djelo može biti počinjeno i davanjem lažnog nalaza i mišljenja vještaka. Sud će i vještaka upozoriti da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo.


Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se i stranka u postupku, osim okrivljenika, koja dade lažni iskaz ako se na tom iskazu temelji konačna odluka u tom postupku (članak 305. stavak 2. KZ). Prema tome, stranke u postupku odgovaraju samo ako se na njihovom iskazu temelji konačna odluka u tom postupku. Iznimka od toga je okrivljenik koji, premda ima status stranke u postupku, neće biti kazneno odgovoran za davanje lažnog iskaza. Okrivljenik se može braniti šutnjom, a ako se odluči aktivno braniti, tj. dati iskaz, tada može u objektivnom i subjektivnom smislu govoriti neistinu i zbog toga ne može biti pozvan na odgovornost, jer zakon u tom slučaju ne propisuje nikakve posljedice. Međutim, bitno je naglasiti da okrivljenik može odgovarati ako lažno prijavi neku osobu da je počinila kazneno djelo i time izazove pokretanje kaznenog postupka protiv nje. U tom slučaju čini kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela iz članka 304. KZ.


O kvalificiranom obliku kaznenog djela davanja lažnog iskaza će se raditi ako je davanjem lažnog iskaza prouzročena osuda nedužnog okrivljenika ili druge osobito teške posljedice za okrivljenika. U tom slučaju počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina (članak 305. stavak 3. KZ).


Za postojanje ovog kaznenog djela moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. Lažni iskaz počinitelja mora biti dan u jednom od taksativno navedenih postupaka. To su:


prethodni kazneni postupak,

postupak pred sudom (u npr. kaznenom postupku, parničnom postupku, izvanparničnom postupku, upravnom sporu itd.)

postupak pred međunarodnim sudom čiju sudbenost Republika Hrvatska prihvaća (npr. Postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom, Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu SFRJ itd.)

postupak pred arbitražom (npr. Postupak pred Stalnim arbitražnim sudištem Hrvatske gospodarske komore)

prekršajni postupak ( postupak koji se vodi pred nadležnim prekršajni sudovima)

upravni postupak (postupak koji se vodi pred nadležnim upravnim tijelima)

postupak pred javnim bilježnikom (npr. Iskaz u ostavinskom postupku)

stegovni postupak (npr. stegovni odnosno disciplinski postupak protiv suca pred Državnim sudbenim vijećem).

Nadalje, iskaz mora biti objektivno i subjektivno neistinit. Objektivno je neistinit kad sadržaj iskaza ne odgovara stvarnosti. Subjektivno je neistinit kada je počinitelj svjestan da daje lažan iskaz. Djelo je moguće počiniti s izravnom i neizravnom namjerom. Izravna namjera postoji kada kod počinitelj postoji svijest da ono što iskazuje ne odgovara stvarnosti i da je on stvarno htio dati takav iskaz. Ako počinitelj sumnja u istinitost onog što iskazuje, no unatoč tome pristane iskazivati radi se o neizravnoj namjeri. Prema tome, ne radi se o kaznenom djelu davanja lažnog iskaza od strane počinitelja koji iznosi neistinite tvrdnje u uvjerenju da su istinite, jer nema namjere.


Ako počinitelj ovog kaznenog djela dobrovoljno opozove svoj iskaz prije donošenja konačne odluke, može se osloboditi kazne (članak. 305. stavak 4. KZ). Da bi došlo do oslobođenja od kazne, opoziv iskaza mora biti dobrovoljan, dakle do opoziva ne smije doći zbog nekog vanjskog pritiska, te do opoziva mora doći prije nego što je donesena odluka u postupku koja se temelji na lažnom iskazu. Time se na određeni način privilegira davatelja lažnog iskaza koji dobrovoljno opozove svoj iskaz prije donošenja konačne odluke. Dobrovoljni opoziv počinitelja predstavlja djelotvorno kajanje, kojim počinitelj nastoji otkloniti štetne posljedice svoga djela.

IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI U KAZNENOM POSTUPKU

Sudska odluka u kaznenom postupku, nakon što postane pravomoćna, ne može se više pobijati redovnim pravnim lijekom, odnosno, žalbom. Međutim, u nekim slučajevima potrebno je osigurati pravnu zaštitu i protiv pravomoćnih sudskih odluka pa su tako Zakonom o kaznenom postupku predviđena tri izvanredna pravna lijeka: obnova kaznenog postupka, zahtjev za zaštitu zakonitosti te zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.


Obnova kaznenog postupka


Osobe koje su ovlaštene podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka su prvenstveno stranke u kaznenom postupku, a to su tužitelj (državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj) i osuđenik te njegov branitelj.


Nakon eventualne smrti osuđenika zahtjev mogu podnijeti državni odvjetnik i sljedeće osobe: osuđenikov bračni i izvanbračni drug, srodnik u ravnoj lozi, zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i hranitelj.


Zahtjev se može podnijeti i nakon što je osuđenik izdržao kaznu i bez obzira na zastaru, oprost ili pomilovanje. Ne postoji zakonski rok unutar kojeg bi se moralo podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka (osim u slučajevima zahtjeva na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava i obnove postupka na štetu okrivljenika) tako da ga ovlaštene osobe mogu podnijeti u bilo koje vrijeme kada ocijene da postoje razlozi za to.


Zahtjev se podnosi sudu koji je u prijašnjem postupku sudio u prvom stupnju, dakle, općinskom sudu, ako se radilo o kaznenom djelu za koje je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do dvanaest godina, ili županijskom sudu, ako se radilo o kaznenom djelu za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko dvanaest godina ili dugotrajni zatvor ili za koje je izričito zakonom propisana nadležnost županijskog suda.


Taj sud je ujedno i dužan, ako sazna da postoji razlog za obnovu kaznenog postupka, obavijestiti o tome osuđenika, odnosno osobu koja je ovlaštena podnijeti zahtjev.


U zahtjevu se mora navesti po kojoj zakonskoj osnovi se traži obnova i kojim se dokazima potkrepljuju činjenice na kojima se zahtjev temelji. Ako zahtjev ne bi sadržavao navedene podatke, sud bi pozvao podnositelja da ga u određenom roku dopuni.


Razne su zakonske osnove po kojima se može tražiti obnova kaznenog postupka.


Ako je optužba odbačena zato što nije bilo zahtjeva ovlaštenog tužitelja ili nije bilo potrebnog prijedloga za progon ili odobrenja, odnosno ako je iz istih razloga postupak pravomoćno obustavljen, sud će na zahtjev ovlaštenog tužitelja dopustiti obnovu čim prestanu razlozi zbog kojih su donesene navedene odluke.


Ako je postupak pravomoćno obustavljen prije podnošenja optužnice, na zahtjev ovlaštenog tužitelja može se dopustiti obnova postupka ako se podnesu novi dokazi na temelju kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje postupka.


Kazneni postupak pravomoćno obustavljen do početka rasprave može se obnoviti kad je državni odvjetnik odustao od progona, a žrtva progon nije preuzela, ako se dokaže da je do odustanka došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku.


Pravomoćna presuda može se preinačiti i bez obnove kaznenog postupka ako:


1) je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenika izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju,


2) je pri izricanju jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju uzeta kao utvrđena i kazna koja je već obuhvaćena u kazni izrečenoj prema odredbama o stjecaju u kakvoj prijašnjoj presudi,


3) se pravomoćna presuda kojom je za više kaznenih djela izrečena jedinstvena kazna ne bi mogla u jednom dijelu izvršiti zbog amnestije, pomilovanja ili iz drugih razloga,


4) se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude.


Kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može se obnoviti u korist osuđenika bez obzira je li prisutan, ako:


1) se dokaže da je presuda utemeljena na lažnoj ispravi, snimci ili lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,


2) se dokaže da je do presude došlo zbog kaznenog djela državnog odvjetnika, suca, suca porotnika, istražitelja ili druge osobe koja je obavljala dokazne radnje,


3) se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu,


4) je osoba za isto djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih,


5) se u slučaju osude za produljeno kazneno djelo ili za drugo kazneno djelo koje na temelju zakona obuhvaća više istovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji pokazuju da osuđenik nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje tih činjenica moglo bi bitno utjecati na odmjeravanje kazne.


Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je poništen ili ukinut propis na temelju kojeg je bila donesena pravomoćna osuda ili ukoliko Ustavni sud utvrdi da je presuda utemeljena na povredi prava i sloboda propisanih Ustavom ili međunarodnim ugovorom.


Kazneni postupak obnovit će se i u slučaju kada je zahtjev za obnovu podnesen na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako je povreda Konvencije utjecala na ishod postupka, a povreda ili njezina posljedica se može ispraviti u obnovljenom postupku.


Zahtjev na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava treba podnijeti u roku od 30 dana od dana konačnosti te presude.


Kazneni postupak može se iznimno obnoviti i na štetu okrivljenika ako je postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija ako:


1) je do presude kojom se optužba odbija došlo zbog stvarne nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj pokrene postupak pred nadležnim sudom i istodobno zatraži obnovu postupka,


2) je postupak vođen bez ovlaštenog tužitelja i zbog toga donesena presuda kojom se optužba odbija, a ovlašteni tužitelj zatraži obnovu postupka,


3) je presuda donesena jer je tužitelj od početka do završetka rasprave odustao od optužbe, a dokaže da je do odustajanja došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku,


4) nije bilo potrebnog prijedloga ili odobrenja za vođenje postupka pa je zbog toga došlo do presude kojom se optužba odbija, a prijedlog ili odobrenje naknadno budu dani.


Međutim, u ovim slučajevima obnova postupka ipak neće biti dopuštena ako je proteklo više od mjesec dana od kada je tužitelj saznao za okolnosti na kojima može utemeljiti svoj zahtjev za obnovu postupka.


Bitno je napomenuti i kako se obnova kaznenog postupka ne može tražiti ako je osoba pravomoćno oslobođena od optužbe.


Također, ako je postupak obustavljen zbog toga što je oštećenik kao tužitelj odustao od progona ili što se po zakonu smatra da je odustao, oštećenik kao tužitelj ne može tražiti obnovu postupka.


O zahtjevu odlučuje vijeće prvostupanjskog suda. Ako ga ne odbaci ili ne odbije, sud će zahtjev prihvatiti i dopustiti obnovu kaznenog postupka. Kad sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se prijašnja presuda djelomično ili u cijelosti stavlja izvan snage ili da se ostavlja na snazi. U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženiku uračunati izdržanu kaznu.


Zahtjev za zaštitu zakonitosti


Zahtjev za zaštitu zakonitosti ovlašten je podnijeti jedino Glavni državni odvjetnik. On ima mogućnost podnijeti zahtjev protiv pravomoćne sudske odluke ako smatra da je povrijeđen zakon, a dužan ga je podnijeti protiv sudske odluke u slučaju da je ona donesena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.


Zahtjev se podnosi Vrhovnom sudu koji o njemu odlučuje u sjednici vijeća. Ako ga ne odbije i ako utvrdi da je zahtjev osnovan, Vrhovni sud će donijeti presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.


Važno je reći da će sud, ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenika, a sud ustanovi da je osnovan, samo utvrditi da postoji povreda zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.


Ako je pravomoćna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, za osnovu će se uzeti prijašnja optužnica ili onaj njezin dio koji se odnosi na ukinuti dio presude.


Sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva pitanja na koja ga je upozorio Vrhovni sud.


Pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom stranke mogu isticati nove činjenice i podnositi nove dokaze.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude


Osuđenik koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ili maloljetničkog zatvora, ili mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu temeljem odredbi o postupku prema okrivljenicima s duševnim smetnjama, ima pravo podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona u niže navedenim slučajevima ili ako je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.


Ne može se podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ako se osuđenik nije koristio redovitim pravnim lijekom protiv presude, osim ako je drugostupanjskom presudom, umjesto oslobođenja od kazne, rada za opće dobro, uvjetne osude, sudske opomene ili novčane kazne, izrečena kazna zatvora ili djelomična uvjetna osuda, odnosno, umjesto odgojne mjere, izrečena kazna zatvora odnosno kazna maloljetničkog zatvora.


Zahtjev se ne može podnijeti protiv presude Vrhovnog suda.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik i njegov branitelj mogu podnijeti u roku od mjesec dana od primitka pravomoćne presude.


Zahtjev se podnosi prvostupanjskom sudu koji potom spis dostavlja Vrhovnom sudu koji odlučuje o zahtjevu.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog:


1) povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika u pitanjima je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo, ima li okolnosti koje isključuju krivnju, ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, ili zbog prekoračenja ovlasti suda oko odluke o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta,


2) povrede odredaba kaznenog postupka u slučajevima kad je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji nije sudjelovao na raspravi ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, kad je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog žrtve ili druge osobe odnosno odobrenje nadležnog tijela, kad je optužba prekoračena, kad je presudom povrijeđena odredba o zabrani izmjene presude na štetu okrivljenika te kad se presuda temelji na nezakonitom dokazu i kad je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik,


3) povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.


Navedene povrede odredaba kaznenog postupka, povrede prava okrivljenika na obranu te povrede u žalbenom postupku mogu se isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku.


Kao i kod zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ako Vrhovni sud utvrdi da je zahtjev osnovan, donijet će presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.


Ako je pravomoćna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, za osnovu će se uzeti prijašnja optužnica ili onaj njezin dio koji se odnosi na ukinuti dio presude.


Sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva pitanja na koja ga je upozorio Vrhovni sud.


Pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom stranke mogu isticati nove činjenice i podnositi nove dokaze.


Na kraju treba naglasiti da je kod korištenja svakog od tri navedena izvanredna pravna lijeka sud u novom postupku odnosno pri donošenju nove odluke dužan pridržavati se pravila zabrane reformacije in peius, tj. zabrane izmjene presude na štetu osuđenika povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u njegovu korist. Drugim riječima, ako je osuđenik podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ili je jedini podnio zahtjev za obnovu postupka ili je pak Glavni državni odvjetnik podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti u osuđenikovu korist, sud tada ne smije donijeti odluku koja bi bila tegotnija za osuđenika od prvotne odluke.

Pojedinačna procjena potreba žrtve

Žrtva kaznenog djela je osoba koja je pretrpjela posljedice kaznenog djela. Posljedice mogu biti različite naravi poput: fizičkih, psihičkih, imovinske štete ili povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda (članak 87. stavak 25. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu KZ). Ovisno o intenzitetu i povezanosti žrtve s počiniteljem te o naravi samog kaznenog djela mogu varirati i posljedice. Da bismo razumjeli značenje pojedinačne procjene potreba žrtve potrebno je znati koja prava pripadaju žrtvi kaznenog djela.


Sve žrtve kaznenih djela imaju određena prava, a to su sljedeća:

• pravo na pristup službama za potporu žrtava kaznenih djela;

• pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela;

• pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde;

• pravo na zaštitu dostojanstva prilikom ispitivanja kao svjedok;

• pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka;

• pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje;

• pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni;

• pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona te sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika;

• pravo na obavijest državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku;

• pravo da na zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju istražnog zatvora, bijegu okrivljenika iz zatvora ili otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi zaštite;

• pravo da na zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak;

• ako je za djelo propisana kazna zatvora veća od pet godina, a žrtva podnosi teže posljedice kaznenog djela, ima pravo na stručnu pomoć savjetnika na teret proračunskih sredstava pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva;

• ukoliko je osoba žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom, utoliko ima pravo na podnošenje zahtjeva na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna u skladu s posebnim zakonom (članak 43. stavak 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP).


Pojedinačna procjena potreba žrtve novina je u kaznenom postupku i kaznenom zakonodavstvu. Uvedena je s ciljem da se žrtvama kaznenih djela dodatnim pravima pruži odgovarajuća zaštita.

Postupak pojedinačne procjene potreba žrtve sastoji se od utvrđivanja postoji li potreba žrtve za primjenom posebnih mjera zaštite te, ako postoji, koje posebne mjere je potrebno provesti kako bi se žrtva dodatno zaštitila i time smanjio rizik daljnje traumatizacije ili ponovne viktimizacije (članak 2. stavak 1. Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve NN 106/17; u daljnjem tekstu: Pravilnik).


Pojedinačnu procjenu dužna su provoditi sva tijela koja dolaze u kontakt sa žrtvom počevši od prijave kaznenog djela pa sve do pravomoćnog okončanja postupka, a to su: policija, državno odvjetništvo i sud. Prilikom provođenja pojedinačne procjene bitno je da sva tijela postupaju s dodatnom pažnjom kako bi se obzirno postupalo prema žrtvi. Svako tijelo prilikom provođenja pojedinačne procjene mora utvrditi je li potrebno izricanje nekih dodatnih mjera kako bi se žrtvu zaštitilo. Primjerice ako policija prilikom provođenja pojedinačne procjene smatra da ne postoji razlog za poduzimanje dodatnih radnji, potrebno je da državno odvjetništvo ili sud kasnije tijekom postupka primijete da potreba za određenim radnjama postoji te da iste i poduzmu.


Procjena se može provoditi u prisutnosti žrtve, ali i bez nje ako žrtva ne želi prisustvovati ili ako je spriječena sudjelovati. U samoj procjeni moraju se obuhvatiti postojeće, kao i sve buduće potencijalne opasnosti za žrtvu kako bi ju se zaštitilo. Posebno se u obzir uzima sljedeće:

• osobne značajke žrtve

• postoje li rizici i/ili strah od nanošenja štete, što uključuje:

- težinu, odnosno vrstu ili narav kaznenog djela i

- okolnosti počinjenja kaznenog djela (članak 5. Pravilnika).


Osobne značajke žrtve odnose se na dob žrtve, moguću trudnoću ili nedavni porod, invaliditet, teškoće u komuniciranju (govoru, čitanju ili pisanju), zdravstveno stanje, ovisnost o alkoholu ili opojnim sredstvima, PTSP ili drugo (članak 6. stavak 1. Pravilnika).


Prilikom provođenja procjene posebno će se uzeti u obzir rizici i okolnosti počinjenja kaznenog djela:

• je li žrtva osobno povezana s okrivljenikom, odnosno je li njemu bliska osoba (primjerice članovi obitelji, osobe koje žive u istom kućanstvu i drugo) ili je s njim u bliskim odnosima (primjerice osobe u intimnom odnosu koje ne žive u istom kućanstvu);

• boji li se žrtva da će joj okrivljenik nauditi;

• je li okrivljenik već ranije na sličan način postupao prema žrtvi, a posebno u posljednje vrijeme (bez obzira je li to postupanje bilo prijavljeno i procesuirano kao kazneno djelo ili nije);

• je li kazneno djelo počinjeno na osobito okrutan i/ili ponižavajući način;

• je li žrtva ekonomski ovisna o okrivljeniku (primjerice roditelj, partner, poslodavac žrtve i slično);

• postoje li neke druge okolnosti počinjenja kaznenog djela iz kojih proizlazi da za žrtvu postoji ozbiljan rizik od nanošenja štete (članak 8. Pravilnika).


Tijelima nadležnim za provođenje pojedinačne procjene potreba žrtve preporuke o mjerama koje bi se trebale poduzeti mogu dati organizacije civilnog društva koje pružaju podršku i pomoć žrtvama. Također, druga tijela, organizacije i institucije mogu poslati svoje preporuke za dodatnim mjerama koje će tijela nadležna za provođenje procjene razmotriti.


Kako bismo predočili situaciju i mjeru koja se odredila nakon provedene pojedinačne procjene potreba žrtve navest ćemo primjer:

Žena je prijavila svog muža za dugogodišnje nasilje. S obzirom na to da je žrtva kaznenog djela nasilja u obitelji, pripadaju joj sva gore navedena prava. Prilikom provođenja pojedinačne procjene nadležna tijela procijenila su kako je žrtva u velikom strahu od počinitelja te kako se ne želi nalaziti u njegovoj neposrednoj blizini. Jedna od mjera koja se poduzela je da se žrtva tijekom daljnjeg postupka ispituje putem audio-video linka, da ne bude u istoj prostoriji s počiniteljem. Pravo na ispitivanje putem audio-video linka je jedno od dodatnih prava koje mogu ostvarivati žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima. Pojedinačnom procjenom u navedenom primjeru osobi se osigurala dodatna zaštita.


Implementacijom instituta pojedinačne procjene potreba žrtve unaprijedio se položaj žrtava u kaznenom postupku. Provedbom procjene pruža im se dodatna zaštita i podrška. Ova je promjena značajna jer se njome nastoji spriječiti dodatna traumatizacija i/ili viktimizacija žrtava.

Kazneni progon po privatnoj tužbi

Za većinu kaznenih djela kazneni progon poduzima se po službenoj dužnosti, što znači da je kazneni postupak protiv počinitelja tih djela ovlašten i dužan pokrenuti državni odvjetnik, kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Ipak, postoji i određeni manji broj kaznenih djela progon kojih zakonodavac prepušta osobi koja je kaznenim djelom oštećena - ona se tada javlja u ulozi privatnog tužitelja. Takvo prepuštanje kaznenog progona privatnom tužitelju smatra se opravdanim jer se radi o lakšim kaznenim djelima kod kojih ne postoji javni interes za kažnjavanjem počinitelja, stoga nije potrebno da u kaznenom progonu sudjeluje državni odvjetnik kao posebno državno tijelo.


Kaznena djela koja se prema Kaznenom zakonu progone po privatnoj tužbi su:


-tjelesna ozljeda (čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu: KZ),

-prisila (čl. 138. KZ),

-prijetnja (čl. 139. st. 1. KZ),

-kaznena djela protiv časti i ugleda (uvreda, kleveta, čl. 147. i 149. KZ),

-krađa stvari male vrijednosti (čl. 228. st. 2. KZ), utaja stvari male vrijednosti (čl. 232. st. 1., 2. i 4. KZ),

-pronevjera stvari male vrijednosti (čl. 233. st. 3. KZ),

-prijevara kojom je pribavljena mala imovinska korist, a počinitelj je išao za pribavljanjem takve koristi (čl. 236. st. 3. KZ),

-zlouporaba povjerenja (čl. 240. st. 1. KZ), ako ta imovinska kaznena djela nisu počinjena na štetu državne imovine, te

-neka druga imovinska kaznena djela počinjena prema bliskom srodniku (krađa, teška krađa, razbojništvo, neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari, prijevara, čl. 245. st. 4. KZ).



Ovlaštenici na podnošenje privatne tužbe


Na podnošenje privatne tužbe ovlašten je, u pravilu, oštećenik (žrtva kaznenog djela i pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno), no u određenim slučajevima to mogu biti i neke druge osobe.


Tako, ako je kazneno djelo protiv časti i ugleda počinjeno prema umrloj osobi, kao privatni tužitelj može nastupiti bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, roditelj, dijete, posvojitelj, posvojenik te braća ili sestre umrle osobe (čl. 150. st. 2. KZ).


Isto tako, ako tijekom roka za podnošenje privatne tužbe ili tijekom postupka započetog po privatnoj tužbi žrtva umre, navedene osobe mogu u roku od tri mjeseca od dana njezine smrti podnijeti privatnu tužbu, odnosno izjaviti da započeti postupak nastavljaju (čl. 55. st. 6. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP).


Analogno može postupiti i pravni sljednik pravne osobe na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno, ako ona prestane postojati u tijeku postupka započetog po privatnoj tužbi (čl. 55. st. 7. ZKP).


Za djecu i osobe koje su lišene poslovne sposobnosti privatnu tužbu podnosi njihov zakonski zastupnik ili poseban skrbnik, s time da dijete koje je navršilo šesnaest godina života može i samo podnijeti privatnu tužbu (čl. 62. ZKP).


Podnošenje privatne tužbe


Privatna tužba mora se podnijeti nadležnom sudu u roku od tri mjeseca od dana kada je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja.


Iznimno, ako je podignuta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, okrivljenik može do završetka rasprave i nakon proteka roka od tri mjeseca podignuti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom (protutužba).


Ako žrtva ili pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnesu kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka utvrdi se da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatrat će se kao pravovremena privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu (čl. 61. ZKP).



Privatna tužba mora sadržavati:


1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima, kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja privatne tužbe pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru,


2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,


3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,


4) dokaze na kojima se temelji privatna tužba (čl. 524. st. 2. ZKP).


Kazneni postupak po privatnoj tužbi


Kada sudac pojedinac primi privatnu tužbu, prethodno će ispitati je li nadležan, je li privatna tužba podnesena od ovlaštenog tužitelja, je li ona propisno sastavljena te postoje li razlozi zbog kojih bi se tužba trebala odbaciti.


Ako ustanovi da privatna tužba nije propisno sastavljena, vratit će ju privatnom tužitelju da u roku od osam dana ispravi nedostatke, a ako on to ne učini, privatna tužba će se odbaciti (čl. 525. st. 1. i 2. ZKP).


Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, a na području suda djeluju mirovna vijeća i obje stranke imaju prebivalište na tom području, sud može stranke uputiti tim vijećima radi pokušaja mirenja. U tom slučaju sud će odrediti rok u kojem će se pokušati mirenje i zastat će s postupkom, a nakon isteka tog roka ili ako mirenje ne uspije, postupak će se nastaviti. Po isteku roka koji je sud odredio za mirenje, sudac pojedinac može u roku od mjesec dana zakazati ročište radi prethodnog razjašnjenja stvari, na koje će pozvati privatnog tužitelja i okrivljenika.


Na ročištu privatni tužitelj može izjaviti da odustaje od progona, izmiriti se s okrivljenikom ili prihvatiti ispriku okrivljenika, u kojim će slučajevima sud odbaciti privatnu tužbu. Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, sudac pojedinac može odmah otvoriti raspravu, na što će se posebno upozoriti privatni tužitelj i okrivljenik pri dostavi poziva. Ako sudac pojedinac ne otvori raspravu, donijet će odluku o tome koje će dokaze izvesti na raspravi te će zakazati raspravu (čl. 527. ZKP).


Rasprava se može održati ako i ne dođe privatni tužitelj koji ima prebivalište izvan područja suda kojem je podnesena privatna tužba ako je sudu stavio prijedlog da se rasprava održi u njegovoj odsutnosti (čl. 534. ZKP).


Privatni tužitelj može se odreći prava na žalbu od objave presude pa do proteka roka za podnošenje žalbe, a može do donošenja odluke drugostupanjskog suda odustati od već podnesene žalbe (čl. 536. ZKP).


Pravni položaj privatnog tužitelja u kaznenom postupku


Privatni tužitelj ima u kaznenom postupku ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu (čl. 60. st. 3. ZKP).


Svoja prava privatni tužitelj može ostvarivati i preko opunomoćenika, kojeg mu na njegovo traženje može postaviti i sud, ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora više od pet godina, ako je to u interesu postupka te ako privatni tužitelj prema svom imovnom stanju ne može podmiriti troškove zastupanja (čl. 59. st. 1. u vezi s čl. 60. st. 4. ZKP).


Ipak, položaj privatnog tužitelja slabiji je od usporedivog položaja državnog odvjetnika kao stranke optužbe. Ponajprije, on ne može, poput državnog odvjetnika, u svoju korist angažirati druga državna tijela, posebice policiju i njezinu kriminalističku službu. Nadalje, privatnog tužitelja vežu određene, u pravilu neoborive, procesne presumpcije da je odustao od kaznenog progona.


Tako, ako privatni tužitelj u tijeku postupka odustane od privatne tužbe, on gubi pravo na ponovno podnošenje tužbe za to kazneno djelo (čl. 60. st. 2. ZKP). Isto tako, ako privatni tužitelj ne dođe na raspravu, iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od tužbe.


Iznimno, predsjednik vijeća ili sudac pojedinac može dopustiti povrat u prijašnje stanje privatnom tužitelju koji iz opravdanog razloga nije mogao doći na raspravu ili pravovremeno izvijestiti sud o promjeni adrese ili boravišta, ako u roku od osam dana nakon prestanka smetnje podnese molbu za povrat u prijašnje stanje. No, povrat u prijašnje stanje ne može se više tražiti nakon proteka tri mjeseca od dana propuštanja (čl. 63. ZKP).


Nadalje, privatni tužitelj u pravilu je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, ili presudom kojom se optužba odbija, ili rješenjem o obustavi postupka (čl. 149. st. 3. ZKP).


Konačno, privatni tužitelj podliježe ovlasti predsjednika vijeća na poduzimanje mjera procesne stege za očuvanje reda na raspravi (čl. 396. st. 1. ZKP), kao i kažnjavanju novčanom kaznom ako je u podnesku, elektroničkoj ispravi ili usmenoj riječi, odnosno na drugi način vrijeđao sud ili sudionika u postupku (čl. 80. st. 1. ZKP).

Prava zatvorenika

Prema čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11,125/11, 56/13, 150/13, 98/19, u daljnjem tekstu: ZKZ), svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim ovim Zakonom, pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, zaštitu osobnosti i osiguravanje tajnosti osobnih podataka, redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima,rad, izobrazbu, stručnu pravnu pomoć i pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva, dodir s vanjskim svijetom, boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora, najmanje dva sata dnevno, dopisivanje i razgovor sa svojim odvjetnikom, vjeroispovijedanje i razgovor s ovlaštenim vjerskim pred­stavnikom, vjenčanje u kaznionici, odnosno zatvoru, glasovanje na općim izborima i druga prava predviđena ovim Zakonom. Prigodom dolaska na izdržavanje kazne zatvora zatvorenik mora biti upoznat sa svojim pravima, načinom njihove zaštite i obvezama (čl. 14. st. 2. ZKZ).


POSJETI


Zatvorenik ima pravo na posjete članova obitelji dva puta mjesečno i blagdanom u trajanju najmanje jedan sat (čl. 117. st. 1. ZKZ). Maloljetna djeca mogu posjećivati roditelja zatvorenika svaki tjedan i blagdanom (čl. 117. st. 2. ZKZ). Maloljetna djeca do četrnaest godina posjećuju zatvorenika u pratnji odrasle osobe iz stavka 1. ovoga članka ili skrbnika (čl. 117. st. 3. ZKZ). Za posjete drugih osoba je potrebno dobiti odobrenje u upravitelja (čl 117. st. 4. ZKZ).


Posjet je također moguće i uskratiti ili nadzirati ako po mišljenju upravitelja kaznionice postoji opravdan sigurnosni razlog (čl. 118. st. 1. ZKZ). Također je moguće i uskratiti posjet odvjetnika o čemu će zatvorenik biti obavješten, ali razgovor sa odvjetnikom se ne može nadzirati (čl. 118. st. 2. i čl. 119. st. 2. ZKZ).


RAD ZATVORENIKA


Prema čl. 80. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se omogućuje rad u skladu s njegovim zdrav­stvenim sposobnostima, stečenim znanjima i mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora. Sukladno mogućnostima kaznionice, uvažavajući zdravstvene sposobnosti kao i uspješnost ostvarivanja pojedinačnog programa, iskazani interes za radom, stečenim znanjem kao i vještinama kojima zatvorenik raspolaže, nastoji se što veći broj zatvorenika rasporediti na razne radne zadatke.


Rad u kaznionicama i zatvorima je prvenstveno organiziran unutar posebnih radionica u kojima se obavljaju poslovi poput ugostiteljstva, poljoprivrede, industrijski poslovi obrade raznih materijala i fizičkoga rada. Nadalje, u kaznionicama se također obavljaju i razni pomoćni/tehnički poslovi poput čišćenja raznih zatvorskih prostorija, vozila, ličenja zidova, poslova u praonici rublja, kuhinji ili skladištu.


Zatvorenik ima pravo na rad ako želi, ali radni angažman nije obveza. Za vrijeme rada zatvorenik ostvaruje pravo na naknadu za rad i godišnji odmor.


IZOBRAZBA I EDUKATIVNI PROGRAMI


Prema čl. 91. st. 1. ZKZ-a, kaznionica, odnosno zatvor, u skladu sa svojim mogućnostima organizira osnovnu i strukovnu izobrazbu i stjecanje dodatnih radnih vještina zatvorenika. Izobrazba se organizira u kaznionici, odnosno zatvoru i izvan kaznionice, odnosno zatvora, u skladu s općim propisima (čl. 91. st. 2. ZKZ).


Vrsta izobrazbe određuje se programom izvršavanja, a ovisi o sposobnostima i sklonostima zatvorenika, trajanju kazne i drugim okolnostima značajnim za ostvarivanje svrhe izvršavanja kazne, te mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora (čl. 93. st. 1. ZKZ).


Izobrazba zatvorenika kao i opismenjavanje maloljetnika je aktivnost koja se provodi u okviru općih programa tretmana i maloljetnika kojim je prvenstveno cilj smanjiti recidivizam, ali i omogućiti kvalitetniju reintegraciju u društvo, kao i veću mogućnost zaposlenja. Nakon završene izobrazbe, odnosno dijela izobrazbe, zatvoreniku se daje svjedodžba iz koje ne smije biti vidljivo da je školovan u kaznionici, odnosno zatvoru (čl. 93. st. 2. ZKZ).


Zatvoreniku se može omogućiti stjecanje višeg i visokog stupnja izobrazbe na vlastiti trošak ako se program izobrazbe može uskladiti sa sigurnosnim razlozima (čl. 93. st. 3. ZKZ).



VJEROISPOVJEDANJE


Prema čl. 94. ZKZ-a zatvorenik ima pravo na vjeroispovijedanje koristeći vlastitu vjersku literature i stvari za religijsku uporabu. U slučaju zlouporabe, stvari za religijsku uporabu mogu se oduzeti. Zatvorenik ima pravo kontaktirati s vjerskim službenikom svoje vjerske zajednice.


Vjeroispovjedanje za vjerske zajednice koje su najzastupljenije u Hrvatskoj uređeno je sporazumima o dušobrižništvu koje pojedina vjerska zajednica potpisuje s Vladom RH na temelju Zakona o izvršavanju zatvorske kazne kao i raznih međunarodnih ugovora. Za vjerske zajednice koje nisu zastupljene u velikoj mjeri i koje su upisane u Registar vjerskih zajednica koji vodi Ministarstvo Pravosuđa i uprave omogućen je kontakt zatvorenika sa predstavnikom te zajednice kojeg imenuje vjerska zajednica.


Povodom velikih katoličkih blagdana, ali i velikih blagdana drugih vjeroispovijesti osobita se pažnja predaje organiziranju svetih misa i osobnih potreba zatvorenika kao i duhovnih susreta koje predvode predstavnici vjerskih zajednica.



PREHRANA


Prema čl. 78. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se u pravilnim razmacima osiguravaju odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, a primjereni su dobi, zdravlju, naravi posla koji obavlja te prema mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora, njegovim vjerskim i kulturnim zahtjevima. Zatvoreniku se osiguravaju najmanje tri obroka dnevno kalorične vrijednosti od najmanje 3000 kcal dnevno. Sastav i hranidbenu vrijednost hrane nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke (čl. 78. st. 3. ZKZ).


U povjerenstvu za sastav jelovnika sudjeluje liječnik ili drugi službenik medicinske struke, strukovni učitelj kuhar, ekonom te predstavnik zatvorenika. Svaki pripremljeni obrok kuša upravitelj ili osoba koju ovlasti, a zapažanja se evidentiraju u posebnu evidenciju. Od svakog obroka ostavlja se uzorak radi eventualne analize za slučaj pojave trovanja hranom. Sanitarne inspekcije redovito obavljaju nadzor nad stanjem čistoće i higijene u kuhinjama i pomoćnim prostorijama, o čemu dostavljaju nalaz.



DOPISIVANJE


Prema čl. 124. st. 1. ZKZ-a, zatvorenik ima pravo na neograničeno dopisivanje na vlastiti trošak. U zatvoru, zatvorenoj kaznionici i zatvorenom odjelu kaznionice sadržaj pisama se nadzire (čl. 124. st. 2. ZKZ).


Upravitelj zatvorene kaznionice, odnosno zatvora može uskratiti dopisivanje iz sigurnosnih razloga, o čemu će obavijestiti zatvorenika, a pismo uložiti u osobnik. Protiv odluke upravitelja zatvorenik može podnijeti žalbu sucu izvršenja (čl. 124. st. 3. ZKZ). Zatvorenik se ima pravo, bez ograničenja i nadzora sadržaja pisma, dopisivati s odvjetnikom, tijelima državne vlasti i s međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava kojih je Republika Hrvatska članica (čl. 124. st. 4. ZKZ).



SUDSKA ZAŠTITA


Također je bitno napomenuti i da sudovi RH kao i Europski sud za ljudska prava paze na poštivanje prava zatvorenika u skladu sa pravnim poretkom RH i preuzetim obavezama iz Međunarodnoga prava.


Tu se također ističe i odluka Eurospkog suda za ljudska prava u presudi Muršić protiv Hrvatske (7334/13). Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (dalje ES) u sastavu od 17 sudaca, 20. listopada 2016. donijelo je presudu kojom je taj Sud ujednačio svoju praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Na temelju spisa je vidljivo da se zatvorenik Bjelovarskog zatvora Muršić žalio ES-u na zatvorske uvjete, pretežito navodeći manjak osobnog prostora, neodržavane, prljave i vlažne ćelije, sanitarni čvor koji je bio u blizini prostora za spavanje i hranjenje te nemogućnost rada u zatvoru i nedovoljni pristup rekreacijskim i obrazovnim aktivnostima. Domaći sudovi su odbili njegove prigovore smatrajući da je imao dovoljno osobnog prostora na raspolaganju, a kraća i privremena razdoblja kada je površina njegovog osobnog prostora bila manja od minimalna 4 m², kako propisuje članak 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, nisu dovela do povrede njegovih prava. Sud je između ostalog utvrdio da ograničenje osobnog prostora u zatvorskoj ćeliji na manje od 3 m² u neprekinutom razdoblju od 27 dana predstavlja ponižavajuće postupanje, dok u ostalom razdoblju ne predstavlja takvo postupanje.

Posebne dokazne radnje

Posebne dokazne radnje su vrsta radnji i mjera procesne prisile radi pribavljanja dokaza i predmeta koji služe pri utvrđivanju činjenica koje su relevantne za konkretan predmet o kojem se vodi kazneni postupak. Ove vrste radnji mogu se primijeniti samo prema osumnjičeniku, a ne mogu se, poput nekih drugih radnji u kaznenom postupku, primijeniti prema drugim osobama, osim u iznimnim slučajevima. Za njihovo provođenje potrebno je ispunjenje materijalnih i formalnih pretpostavki.


Materijalne pretpostavke za provođenje ovih dokaznih radnji su postojanje osnova sumnje da je određena osoba počinila jedno od kataloški nabrojanih kaznenih djela iz članka 334. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 te ako se izvidi ne mogu provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće iz čega je vidljiva njihova supsidijarna primjena.


Formalne pretpostavke za njihovo izvođenje obuhvaćaju zahtjev za postojanjem pisanog i obrazloženog naloga suca istrage, s obzirom na to da se ovdje radi o privremenom ograničavanju ustavnih prava građana. Iznimno, kako je određeno u Zakonu o kaznenom postupku, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog prije početka istrage na vrijeme od 24 sata može izdati i državni odvjetnik, ali ga u roku od 8 sati mora dostaviti sucu istrage koji će odmah odlučiti rješenjem o zakonitosti tog naloga. Navedeno je potrebno zbog toga što se samo na ovakav način može osigurati stroga kontrola i onemogućiti samovolja usmjerena prema osumnjičeniku. Korištenje potonje mogućnosti primjenjivo je samo prilikom provođenja radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu. Njihovo trajanje ograničava se na tri mjeseca. Iznimno, nakon proteka roka od tri mjeseca, može ih se produžiti za dodatnih tri mjeseca, ako daju rezultate i ako postoji razlog za nastavak. Za iznimno propisana teška kaznena djela rok se može produžiti još za 6 mjeseci, a i naknadno za dodatnih 6 mjeseci ako je to nužno za ostvarenje svrhe radnje. Potonje, naravno, ne vrijedi za sva kaznena djela već samo za iznimno propisana, s obzirom na to da svako ograničenje Ustavom zajamčenih prava građana mora počivati na načelu razmjernosti, a navedene radnje izvršava policija.


Prema članku 332. Zakona o kaznenom postupku, posebne dokazne radnje su: nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simulirana prodaja i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela. Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu primjenjuje se prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno, da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajima, koje kriju počinitelja tih kaznenih djela ili mu na neki način pomažu da ne bude otkriven. Ovom radnjom se privremeno ograničava temeljno pravo na nepovredivost poštanskog komuniciranja i na nepovredivost osobnog i obiteljskog života i na posredan način ima i utjecaja na druge osobe s kojima osumnjičenik komunicira pa možemo reći da se ova radnja na takav način primjenjuje i na te osobe, a ne samo na osumnjičenika. Zbog toga je njihovo trajanje vremenski ograničeno. Također, policija prilikom provođenja ove radnje ima važnu ulogu u razabiranju relevantnih od irelevantnih informacija te se često nalazi u zahtjevnom položaju u kojem mora preslušati veliku količinu materijala od kojih je često samo mala količina povezana s kaznenim djelom. Nadalje, često su razgovori koji se preslušavaju osobne prirode i tiču se nerijetko obiteljskih tema te opravdanje provođenja ovakve mjere mora biti veoma objektivno procijenjeno, ali unatoč tome može biti i bitan faktor prilikom otkrivanja raznih koruptivnih i drugih kaznenih djela, kao što to možemo vidjeti u javnosti. Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta slična je prethodno navedenoj mjeri, a uvedena je temeljem preporuke Vijeća Europe koja se bavi problemima povezanima s informacijskom tehnologijom. Nadzor i tehničko snimanje prostorija, osoba i predmeta može se primijeniti samo prema osumnjičeniku, za razliku od prvotnih mjera koje se na posredan način primjenjuju i na treće osobe. Tom mjerom bi mogle biti obuhvaćene treće osobe samo na način da se možda mogu nalaziti na takvim snimkama, ali podaci o njima nisu relevantni za kazneni postupak te će se na propisani način uništiti. Zakon o kaznenom postupku za ovu mjeru nadodaje jedan poseban uvjet, a on se tiče kumulacije ove mjere s nekim drugim mjerama iz ove kategorije (npr. s uporabom prikrivenog istražitelja). Naime, državni odvjetnik može predložiti sucu istrage donošenje rješenja u kojem se određuje da prikriveni istražitelj prilikom ulaska u tuđi dom može koristiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela je jedina radnja koja se može primijeniti kad se ne zna točan identitet osobe, a može se odrediti i prema predmetu kaznenog djela kad se ne zna o čemu se radi. Ovom mjerom nastoje se raščistiti relevantne okolnosti oko toga pokušava li se prijevozom i isporukom zatajiti počinjenje nekog kaznenog djela, a često se odnosi na krijumčarenje ilegalnih predmeta i slično. Mjera uporabe prikrivenih istražitelja često je sporna. Oprečna su mišljenja o tome je li ova mjera opravdana ili nije, s obzirom na rizike koje nosi, ali često može na veoma jasan način osvijetliti informacije o počinitelju i kaznenom djelu. Prikriveni istražitelj je policijski službenik koji pod izmijenjenim identitetom prodire u kriminalne skupine i tako potajno istražuje njihovo djelovanje. Kriminalistička praksa prikrivene istražitelje dijeli na obične, prigodne i prave tajne agente. Obični i prigodni su zapravo korišteni za ad hoc poduzete mjere simulirane kupnje nekog predmeta ili simuliranog davanja/primanja potkupnine. Obični tajni agenti imaju trajnu zadaću infiltracije u pojedinu kriminalnu skupinu koju onda prate i izvješćuju o njenim radnjama. Ovdje leži najveći problem opravdanja ove mjere, s obzirom na to da je rizična prema tom policijskom službeniku jer može biti otkriven od strane kriminalne organizacije. Nadalje, s obzirom na to da će se iskaz prikrivenog istražitelja koristiti kao dokaz u postupku, ta osoba se javno izlaže mogućnosti saznanja njezinog identiteta i samim time često i rizikom za vlastiti život. Iz tog se razloga nastoji na svaki mogući način zaštititi identitet prikrivenog istražitelja pa se on ispituje i pojavljuje kao zaštićeni svjedok sa svim mjerama opreza. Simulirana prodaja, otkup predmeta i davanje i primanje potkupnine mjera je kojom se redarstvenim vlastima omogućuje tajni prodor u kriminalnu djelatnost pojedinca ili skupine i pribavljanje dokaza važnih za kazneni postupak. Simulirana kupnja često se u praksi koristi kada se žele saznati važne informacije o zloupotrebi droge, krijumčarenju oružja i sl., a simulirano davanje potkupnine kod koruptivnih kaznenih djela kao npr. davanje i primanje mita. Zakon o kaznenom postupku propisuje jednu važnu zapreku kod korištenja ove mjere, a to je da ne smije biti korištena na način da predstavlja poticanje na počinjenje kaznenog djela. Kada bi bila korištena na takav način, radnja bi se smatrala poticanjem te bi uz zakonom određene pretpostavke mogla rezultirati i odgovornošću službene osobe. Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova mjera je za koju je najvažnija pretpostavka ista kao i za prethodno navedene, a to je zabrana poticaja na počinjenje kaznenog djela. Okolnosti su zapravo iste kao i za prethodno navedene mjere, a razlika se odnosi na opis radnji koje se provode.


Spomenute radnje i mjere procesne prisile će se, na temelju iznesenog, koristiti samo u iznimnim okolnostima. Također, policijski službenici moraju ih provoditi savjesno, imajući na umu da ako neka radnja bude provedena protivno Zakonu o kaznenom postupku predstavlja nezakoniti dokaz te se neće moći koristiti u kaznenom postupku, a ako bi se i koristio to bi predstavljalo apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku. U tom smislu se njihovim provođenjem isprepliće diskrecijska ocjena svakog pojedinog policijskog službenika određene konkretnom situacijom i okolnostima u kojima se nalazi i granicama koje postavlja Zakon o kaznenom postupku. Je li takva razmjernost bila poštivana, procjenjivat će se u svakom pojedinom slučaju.

Položaj žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode u kaznenom postupku

Žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode čine posebnu kategoriju žrtava u kaznenom postupku. U ovu kategoriju kaznenih djela pripadaju silovanje (članak 153. Kaznenog zakona, Narodne novine br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19.; u daljnjem tekstu: KZ), bludne radnje (članak 155. KZ), spolno uznemiravanje (članak 156. KZ), prostitucija (članak 157. KZ), spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina (članak 158. KZ), spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina (članak 159. KZ), zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina (članak 160. KZ), mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba (članak 161. KZ), podvođenje djeteta (članak 162. KZ), iskorištavanje djece za pornografiju (članak 163. KZ), iskorištavanje djece za pornografske predstave (članak 164. KZ), upoznavanje djece s pornografijom (članak 165. KZ) i teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (članak 166. KZ).


Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode može se koristiti općenitim pravima koja pripadaju žrtvama u kaznenom postupku, ali i posebnim pravima specifičnim za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode.


Prava kojima se žrtva u kaznenom postupku može koristiti su: pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela, pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom, pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka, pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje, pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni za potrebe kaznenog postupka, pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te pravo preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika, pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku, pravo da na njezin zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite, pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak te druga prava propisana Zakonom o kaznenom postupku (članak 43., stavak 1., Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19.; u daljnjem tekstu: ZKP).


Radi intenzivnih trauma koje su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode proživjele redovito će se sa teškoćom i oklijevanjem prisjećati događaja vezanih uz kazneno djelo. Kako bi im se proces svjedočenja što više olakšao, zakonodavac je, imajući navedeno na umu, propisao prava svojstvena za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima: pravo prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom na teret proračunskih sredstava, pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, pravo da ju u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola te da ju, ako je to moguće, u slučaju ponovnog ispitivanja ispituje ta ista osoba, pravo uskratiti odgovor na pitanja koja nisu u vezi s kaznenim djelom, a odnose se na strogo osobni život žrtve, pravo zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja, pravo na tajnost osobnih podataka te pravo zahtijevati isključenje javnosti s rasprave (članak 44., stavak 4. ZKP).


Prije prvog ispitivanja žrtve uvijek se provodi postupak pojedinačne procjene žrtve. Taj postupak služi kako bi se utvrdilo je li potrebno primjenjivati posebne mjere zaštite u odnosu na žrtvu kao što su poseban način ispitivanja žrtve i uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem. Budući da su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode osobito osjetljiva kategorija žrtava posebno će se u obzir uzeti osobne značajke žrtve, vrsta ili narav kaznenog djela i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve i uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom. Tijelo koje vodi postupak će broj ispitivanja žrtve za koju je utvrđena posebna potreba zaštite svesti na najmanju moguću mjeru te je moguće ispitivanje na dokaznom ročištu na prijedlog državnog odvjetnika (članak 43.a ZKP). Žrtvin iskaz dan na dokaznom ročištu će imati istu dokaznu snagu kao i iskaz dan u dokaznom postupku za vrijeme rasprave. Time se uspješno postiže izlaganje žrtve najmanjem mogućem broju ispitivanja.


Najokrutnije te, nažalost, često i rašireno kazneno djelo protiv spolne slobode jest silovanje. Silovanje kao kazneno djelo ne obuhvaća samo neželjeni spolni odnošaj ostvaren uporabom sile i prijetnje nego i svaki spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju poduzetu bez pristanka žrtve. Prema članku 153., stavku 5. Kaznenog zakona pristanak postoji ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku. Smatra se da takvog pristanka nema osobito ako je spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda. Prema navedenim odredbama, teret dokazivanja prebacuje se na okrivljenika. Optužba će morati dokazati samo spolni odnošaj i jednu od navedenih okolnosti, a okrivljenik će morati dokazati da je pristanak zaista postojao. Kod svih ostalih kaznenih djela protiv spolne slobode potpuni teret dokazivanja kaznenog djela je na optužbi.

Ured europskog javnog tužitelja

Što je Ured europskog javnog tužitelja?


Ured europskog javnog tužitelja (EPPO – eng. European Public Prosecutor's Office) novi je neovisni ured javnog tužiteljstva Europske unije. Nadležan je za istragu, kazneni progon i pokretanje postupaka za kaznena djela počinjena na štetu financijskih interesa EU. Ta kaznena djela uključuju različite vrste prijevara, prekogranične prijevare povezane s PDV-om u vrijednosti većoj od 10 milijuna eura, pranje novca, korupciju i slično. Do sada su samo nacionalne vlasti mogle provoditi istrage i kazneni progon spomenutih kaznenih djela, ali su se njihove ovlasti zaustavljale na nacionalnim granicama. Budući da postojeća tijela EU poput Eurojusta, Europola i Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) nemaju ovlasti za provođenje istrage i kaznenog progona, javila se potreba za osnivanjem novog tijela koje će imati takve ovlasti (https://www.eppo.europa.eu/mission-and-tasks). U ovome trenutku EPPO je u fazi započinjanja s radom te u njegovom radu sudjeluju 22 države članice EU, uključujući i Republiku Hrvatsku.


Podaci pokazuju da države članice svake godine gube oko 50 milijardi eura prihoda od PDV-a zbog prekograničnih prijevara, a strukturni fondovi EU oštećeni su za stotine milijuna eura (https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/eppo/). Cilj EPPO-a je smanjiti broj takvih kaznenih djela te spriječiti da europski novac padne u ruke organiziranog kriminala (https://ec.europa.eu/info/law/cross-border-cases/judicial-cooperation/networks-and-bodies-supporting-judicial-cooperation/european-public-prosecutors-office_en).


Ustrojstvo Ureda europskog javnog tužitelja


EPPO je nedjeljivo tijelo Unije koje djeluje kao jedinstveni ured s decentraliziranom strukturom. Ustrojen je na središnjoj razini i na decentraliziranoj razini. Središnja razina sastoji se od središnjeg ureda u sjedištu EPPO-a u Luxembourgu. Središnji ured sastoji se od kolegija, stalnih vijeća, glavnog europskog tužitelja, zamjenika glavnog europskog tužitelja, europskih tužitelja i upravnog direktora. Decentralizirana razina sastoji se od delegiranih europskih tužitelja koji su smješteni u državama članicama (članak 8. stavak 1. – 4. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), Službeni list Europske unije, L 283/1 od 31.10.2017.; dalje u tekstu: Uredba).


U svakoj državi članici postoje najmanje dva delegirana europska tužitelja. Glavni europski tužitelj nakon savjetovanja i postizanja dogovora s relevantnim tijelima u državama članicama odobrava broj delegiranih europskih tužitelja te funkcionalnu i teritorijalnu podjelu nadležnosti među delegiranim europskim tužiteljima u svakoj državi članici (članak 13. stavak 2. Uredbe).


Materijalna nadležnost EPPO-a


EPPO je nadležan za kaznena djela na štetu financijskih interesa EU koja su pobliže određena tzv. „PIF“ Direktivom (Direktiva (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima, Službeni list Europske Unije, L 198/29 od 28.7.2017.; dalje u tekstu: Direktiva). Ta kaznena djela uključuju:


pranje novca

korupciju

kaznena djela koja su u praksi blisko povezana s teškim oblicima prekograničnog kriminaliteta

prijevare povezane s prihodima i rashodima

prijevare povezane s PDV-om (ako uključuju dvije ili više država članica i čija je vrijednost najmanje 10 milijuna eura)

davanje i primanje mita ili pronevjeru koja utječe na financijske interese EU (uvodne izjave 7, 8 i 13, članak 2. – 4. Direktive).


Način rada Ureda europskog javnog tužitelja


Glavni europski tužitelj voditelj je EPPO-a te organizira njegov rad, vodi aktivnosti i donosi odluke u skladu s Uredbom o EPPO-u i unutarnjim poslovnikom Ureda. Glavni europski tužitelj ima dva zamjenika koji se imenuju kako bi mu pomagali u obavljanju dužnosti i zamjenjivali ga kada je odsutan ili spriječen obavljati svoje dužnosti (članak 11. stavak 1. i 2. Uredbe). Za glavnu europsku tužiteljicu izabrana je Laura Codruţa Kövesi, bivša glavna tužiteljica rumunjskog Nacionalnog antikorupcijskog direktorata (https://www.eppo.europa.eu/european-chief-prosecutor).


Kolegij EPPO-a sastoji se od glavnog europskog tužitelja i po jednog europskog tužitelja iz svake države članice. Glavni europski tužitelj priprema sastanke i predsjeda sastancima kolegija. Kolegij se redovito sastaje i provodi opći nadzor nad aktivnostima EPPO-a, odlučuje o strateškim pitanjima i općim pitanjima proizašlim iz pojedinačnih predmeta kako bi se osigurala koherentnost, učinkovitost i dosljednost u politici kaznenog progona diljem država članica te o drugim pitanjima. Kolegij osniva stalna vijeća na prijedlog glavnog europskog tužitelja (članak 9. stavak 1. – 3. Uredbe).


Stalna vijeća prate i usmjeravaju istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji, koordiniraju istrage i kazneni progon u prekograničnim predmetima te provode odluke kolegija. Nakon preispitivanja prijedloga odluke kojeg predloži delegirani europski tužitelj, stalna vijeća odlučuju o podizanju optužnice, odbacivanju predmeta, provođenju pojednostavnjenog postupka, upućivanju predmeta nacionalnim tijelima te ponovnom pokretanju istrage (članak 10. stavak 2. i 3. Uredbe).


Europski tužitelji u ime stalnog vijeća i u skladu s njegovim uputama nadziru istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji u državi članici. Ovlašteni su davati upute delegiranim europskim tužiteljima. Također, djeluju kao veza i kanal informiranja između stalnih vijeća i delegiranih europskih tužitelja, prate provedbu zadaća EPPO-a u svojim državama članicama uz savjetovanje s delegiranim europskim tužiteljima te osiguravaju dostavu relevantnih informacija iz središnjeg ureda prema delegiranim europskim tužiteljima i obratno (članak 12. stavak 1., 3. i 5. Uredbe).


Institucije, tijela, uredi i agencije EU te tijela država članica moraju izvijestiti EPPO o svakom kažnjivom postupanju koje može predstavljati kazneno djelo iz njegove nadležnosti. Jednako tako, ako nadležna tijela država članica pokrenu istragu o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, ili ako u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage steknu dojam da se radi o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, dužna su o tome obavijestiti EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li koristiti svoje pravo na preuzimanje predmeta (članak 24. stavak 1. i 2. Uredbe). Ako u skladu s nacionalnim pravom postoje opravdani razlozi za vjerovati da je počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti EPPO-a, delegirani europski tužitelj pokreće istragu. Postupak u pravilu pokreće i vodi delegirani europski tužitelj države članice u kojoj je središte kriminalne aktivnosti, odnosno u kojoj je počinjena većina kaznenih djela ako ih je više (članak 26. stavak 1. i 4. Uredbe). Kada delegirani europski tužitelj smatra da je istraga dovršena, podnosi izvješće europskom tužitelju koje sadržava sažetak predmeta i prijedlog odluke o podizanju optužnice pred nacionalnim sudom ili o upućivanju predmeta, odbacivanju ili provođenju pojednostavnjenog postupka (članak 35. stavak 1. Uredbe).


Na koji način Ured europskog javnog tužitelja djeluje u Hrvatskoj?


U države članice koje sudjeluju u radu EPPO-a, pa tako i u Hrvatsku, raspoređuje se po jedan europski tužitelj i najmanje dva delegirana europska tužitelja. Tamara Laptoš, bivša ravnateljica USKOK-a i zamjenica glavnog državnog odvjetnika, imenovana je na funkciju europske tužiteljice (https://www.consilium.europa.eu/hr/infographics/college-of-the-european-public-prosecutor-s-office-eppo/). Hrvatska je nedavno predložila i svoja dva kandidata za delegirane europske tužitelje (https://www.eppo.europa.eu/news/european-delegated-prosecutors-overview-country).


Odjel delegiranih europskih tužitelja djeluje u sastavu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, tj. USKOK-a (članak 3. stavak 1. Zakona o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), NN 146/202; dalje u tekstu: Zakon o provedbi Uredbe).


U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a stvarno i mjesno je, u pravilu, nadležan Županijski sud u Zagrebu. U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a sude vijeća sastavljena od tri suca koji su godišnjim rasporedom poslova raspoređeni na rad u Odjel delegiranih europskih tužitelja u USKOK-u (članak 4. stavak 1. i 2. Zakona o provedbi Uredbe). Ovlašteni tužitelj je delegirani europski tužitelj te ima ovlasti državnog odvjetnika propisane Zakonom o kaznenom postupku, Zakonom o USKOK-u, Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU i drugim propisima (članak 5. Zakona o provedbi Uredbe).


Kada delegirani europski tužitelj podnese nacrt odluke kojim predlaže podizanje optužnice, stalno vijeće odlučuje o tom nacrtu u roku 21 dana i ne može odlučiti odbaciti predmet ako se nacrtom odluke predlaže podizanje optužnice. Nakon donošenja odluke o državi članici u kojoj će se podići optužnica, na temelju nacionalnog prava određuje se nadležni nacionalni sud u toj državi članici (članak 36. stavak 1. i 5. Uredbe). Kao što je već rečeno, to će u Hrvatskoj biti Županijski sud u Zagrebu koji će provoditi postupak o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a

Prava žrtava kaznenih djela

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela psihičke i/ili fizičke posljedice, imovinsku štetu ili povredu temeljnih prava i sloboda, a koje su izravna posljedica nekog kaznenog djela. Vrlo je bitno da osoba koja je žrtva nekog kaznenog djela zna svoja prava prije, tijekom i nakon kaznenog postupka kako bi ista mogla ostvariti. Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP) temeljito određuje i propisuje navedena prava.


Na temelju čl. 43. st. 1. ZKP-a žrtva kaznenog djela ima sukladno ovom Zakonu sljedeća prava:


1. Pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela (navedeno se ostvaruje direktnim obraćanjem jednom od Odjela za podršku žrtvama i svjedocima koji su ustrojeni pri županijskim sudovima u Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Splitu, Rijeci, Zadru i Sisku te organizacijama civilnog društva koje pružaju potporu žrtvama kaznenih djela),


2. Pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom (obraćanjem organizacijama civilnog društva, liječnicima opće prakse (traženjem uputnice), itd.),


3. Pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde (ostvaruje se kada se od državnog odvjetnika ili suda traži izricanje mjera opreza, primjerice udaljenje osobe iz doma i sl.),


4. Pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka (naime ako žrtva daje iskaz odnosno sudjeluje kao svjedok u postupku, tada ona može tražiti da ju ispituje osoba istog spola, tražiti zabranu postavljanja strogo osobnih pitanja i sl.),


5. Pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka (kada žrtva podnese kaznenu prijavu policija ju mora saslušati što prije, isto vrijedi i za saslušanje kod suca istrage),


6. Pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje (žrtva ima pravo tražiti da cijelo vrijeme, od trenutka podnošenja kaznene prijave pa sve do okončanja postupka, ima pratnju osobe od povjerenja, a to može biti bilo koja punoljetna osoba koju ona želi uza sebe tijekom postupka),


7. Pravo podnijeti privatnu tužbu (ovisi o vrsti kaznenog djela, ali ukoliko se kazneni postupak ne pokreće po službenoj dužnosti, dakle od strane nadležnih institucija, pravo žrtve tog kaznenog djela jest da podnese državnom odvjetniku prijedlog za progon (ako se kazneno djelo progoni po prijedlogu), odnosno da podnese privatnu tužbu (ako se kazneno djelo progoni po privatnoj tužbi) kako bi se kazneni postupak pokrenuo),


8. Pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik (ukoliko se žrtva kaznenog djela tijekom postupka izjasni da želi sudjelovati u postupku u svojstvu oštećenika to joj daje određena dodatna procesna prava, a to su:


- Pravo služiti se vlastitim jezikom (uključujući i znakovni jezik) te pravo na pomoć tumača, odnosno prevoditelja


- Podnijeti imovinskopravni zahtjev kojim ostvaruje naknadu štete bilo zbog materijalne/imovinske štete ili nematerijalne (duševna bol, strah..)


- Pravo na opunomoćenika, ali na vlastiti trošak, osim ako je riječ o žrtvi kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima i/ili djetetu koje je žrtva


- Pravo upozoravati na činjenice i predlagati dokaze, pravo prisustvovati na dokaznom ročištu, pravo prisustvovati raspravi, sudjelovati u dokaznom postupku, iznijeti završni govor, pravo izvršiti uvid u spis predmeta.


- Pravo zatražiti obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njegove prijave i podnijeti tužbu višem odvjetniku


- Pravo na podnošenje žalbe, ali i pravo na povrat u prijašnje stanje kada se zbog opravdanih razloga nije izjasnio o preuzimanju kaznenog progona


- Pravo biti obaviješten o ishodu kaznenog postupka – sve odluke vezane za ishod kaznenog postupka ima pravo zatražiti od nadležnih institucija),


9. Pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku (žrtva može tražiti podatke o radnjama koje je poduzeo državni odvjetnik nakon dva mjeseca od podnesene kaznene prijave),


10. Pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak (da bi ostvarila ovo pravo žrtva treba podnijeti zahtjev za obavijesti o ukidanju pritvora/istražnog zatvora policiji, a za obavijest o otpuštanju s izdržavanja kazne zatvora podnijeti Ministarstvu pravosuđa – Službi za podršku žrtvama i svjedocima).


Žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom ima pravo na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Ako je žrtva prethodno ostvarila imovinskopravni zahtjev, uzet će se u obzir njegova visina pri odmjeravanju novčane naknade, a tako će postupiti i sud pri dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva ako je žrtva prethodno ostvarila novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 1. Zakona o novčanoj naknadi, žrtvama kaznenih djela omogućuje se pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja te ona ima pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite u visini vrijednosti zdravstvenog standarda utvrđenog propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje može ostvariti samo ako je kazneno djelo evidentirano ili prijavljeno policiji ili državnom odvjetništvu kao kazneno djelo. Naknada se priznaje samo ako neposredna žrtva nema pravo na pokriće troškova na temelju zdravstvenog osiguranja, a tijelo koje odlučuje o novčanoj naknadi je Odbor za novčanu naknadu žrtvama. Zahtjev za naknadu se podnosi Ministarstvu pravosuđa na propisanom obrascu čiji je rok za podnošenje 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Zahtjev mora sadržavati:


1. Osobne podatke o podnositelju, odnosno žrtvi (ime i prezime, datum i mjesto rođenja, državljanstvo, adresu prebivališta ili boravišta, radno mjesto i adresu poslodavca, identifikacijsku oznaku,


2. Opis kaznenog djela (datum, mjesto i okolnosti),


3. Opis posljedica kaznenog djela,


4. Datum kad je kazneno djelo prijavljeno policiji,


5. Navod o vrsti i visini naknade koje je osoba ostvarila iz drugih pravnih osnova,


6. Vrstu i visinu naknade koju žrtva zahtijeva


Bitno je priložiti i sljedeću dokumentaciju koja potvrđuje sadržaj gore navedenog zahtjeva: dokaz o državljanstvu ili prebivalištu, potvrda policije o prijavi kaznenog djela, medicinska dokumentacija, isprave kojima se dokazuje ostvarivanje naknade iz drugih pravnih osnova.


Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, u daljnjem tekstu: KZ) u čl. 139. st. 1. prijetnju definira kao radnju kojom netko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, te propisuje kaznu zatvora do jedne godine te se navedeni oblik prijetnje progoni se po privatnoj tužbi. Moguć i je teži oblik prijetnje kad tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, te se za taj se oblik propisuje kazna zatvora do tri godine i progoni se po prijedlogu.


Za kaznena djela koja se progone po privatnoj tužbi, tužba se mora podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja (čl. 61. st. 1. ZKP-a). Kada žrtva na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnese kaznenu prijavu, a utvrdi se da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava se smatra kao pravovremena privatna tužba ako je podnesena u roku od 3 mjeseca od saznanja za kazneno djelo i počinitelja.


Žrtva prema ZKP-u ima pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde za vrijeme trajanja kaznenog postupka, a ono se može ostvariti kroz traženje izricanja određenih mjera kojima se nastoji zaštiti žrtva od počinitelja te se u tu svrhu određuju mjere opreza koje traju najdulje do pravomoćnosti presude. Mjere opreza se izriču samostalno kako bi se njima zaštitila žrtva od potencijalnog zastrašivanja ili drugih oblika protupravnog djelovanja na žrtvu. To su na primjer zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, itd.


Žrtve kaznenih djela mogu se obratiti Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima Županijskog suda u Zagrebu na broj: 01/4801-062 ili na e-mail: podrska-svjedocima-zg@pravosudje.hr, u kojem službenici pružaju podršku žrtvama i svjedocima kao i članovima njihovih obitelji tijekom kaznenog postupka. Službenici za podršku, kao i volonteri ne daju pravne savjete, ne provode psihološko savjetovanje ili psihoterapiju i ne razgovaraju o sadržaju iskaza žrtve ili svjedoka, nego pomažu s organiziranjem i pružanjem emocionalne podrške te davanjem procesnih, tehničkih i praktičnih informacija.



Također, žrtva bi mogla tražiti novčanu naknadu za teško narušenje zdravlja, točnije teže narušenje psihološkog stanja s obzirom na to da je stranka nakon te situacije u konstantnom stanju straha te kao posljedicu ne može voditi normalan život. Zahtjev se predaje Ministarstvu pravosuđa u obliku obrasca koji ima propisan sadržaj naveden ranije. Rok za predaju zahtjeva je 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Ako je stranka ranije ostvarila neki imovinskopravni zahtjev po istoj osnovi, to će se uzeti u obzir pri odmjeravanju konačnog iznosa.


Na temelju navedenog slijedi da bi žrtve kaznenih djela mogle ostvariti ZKP-om propisana prava koja imaju sve žrtve bez obzira na težinu kaznenog djela i osobna svojstva žrtve, odnosno pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i, ovisno o vrsti prijetnje, kao privatni tužitelj.

Zaštita svjedoka u kaznenom postupku

Svjedok u kaznenom postupku je osoba protiv koje se ne vodi kazneni postupak, a za koju je vjerojatno da nešto zna o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku i zato je pozvana da iznese to svoje saznanje. Svjedok se, kao osoba koja pomaže kaznenom pravosuđu u utvrđivanju činjenica i protiv koje ne postoji nikakva sumnja o počinjenju kaznenog djela, tretira gotovo kao objekta postupka. Međutim, nizom se zakonskih odredbi nastoji poboljšati položaj svjedoka u kaznenom postupku.


Svaka osoba koja je dobila status svjedoka ima tri temeljne dužnosti: odazvati se na poziv, iskazivati, iskazivati istinu. Uz temeljne dužnosti svjedoka postoji još jedna koja je u praksi manje bitna, čije nepoštivanje nije niti pravno sankcionirano, a to je dužnost davanja obećanja o istinitom iskazivanju, ako se to od svjedoka zatraži.


Osim navedenih dužnosti, zakonom su propisana i određena prava koja u kaznenom postupku mogu uživati određene osobe kao svjedoci i time ostvariti svojevrsnu zaštitu.


Zakon o kaznenom postupku predviđa iznimku od opće građanske dužnosti svjedočenja, odnosno osobe koje imaju povlasticu nesvjedočenja su: osobe koje su s okrivljenikom u bliskoj vezi određenom zakonom, javni bilježnici i porezni savjetnici u okviru zakonske obveze čuvanja tajne, odvjetnici, liječnici, zubari, psiholozi i socijalni radnici o onome što su od okrivljenika saznali u obavljanju svog poziva te novinari i njihovi urednici o izvorima podataka i obavijesti (osim u postupcima zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda počinjenih putem sredstava javnog priopćavanja i kada je propisano posebnim zakonom. U tu kategoriju spadaju i osobe koje bi svojim iskazom povrijedile zakonom ustanovljenu obvezu čuvanja tajnosti podataka, branitelj okrivljenika te vjerski ispovjednik okrivljenika o onome što mu je okrivljenik ispovjedio te osobe koje uživaju povlasticu uskrate odgovora na pojedino pitanje jer bi svojim iskazom sebe ili svog bliskog srodnika izložile kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.


Uspoređujući procesni položaj svjedoka i okrivljenika možemo primijetiti da su svjedoci u prilično nepovoljnijem položaju te im je zbog tog često potrebna i dodatna zaštita tijekom cijelog postupka, eventualno i izvan postupka. Svjedoci koji dobiju posebnu zaštitu nazivaju se ugroženim svjedocima, ipak zaštićeni i ugroženi svjedoci nisu istoznačnice jer je moguće da određeni svjedok im subjektivno mišljenje da je ugrožen ili pak da svjedok koji je zaista ugrožen iz nekih razloga ne dobije zaštitu. Najčešće se radi o svjedocima čiji bi iskaz pridonio donošenju osuđujuće presude, stoga počinitelji nastoje na razne načine spriječiti davanje iskaza, npr. potkupljivanjem. Ugroženi svjedoci su npr. prikriveni istražitelji (na posebnom zadatku otkrivanja kaznenih djela) i krunski svjedok odnosno svjedok pokajnik (npr. pripadnik zločinačke organizacije koji u zamjenu za manju kaznu svjedoči o zločinačkoj organizaciji).


Posebna zaštita svjedoka sastoji se od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku i mjera zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka. Izvanpostupovna zaštita provodi se po posebnom zakonu - Zakonu o zaštiti svjedoka.


Poseban način ispitivanja u postupku određuje sudac istrage na pisani obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika, a o prijedlogu državnog odvjetnika sudac istrage mora odlučiti u roku od 12 sati od primitka prijedloga. Ako sudac istrage prihvati prijedlog, o tome se donosi rješenje kojim se određuje pseudonim ugroženog svjedoka. Podatke o ugroženom svjedoku koji će se ispitati i sudjelovati u postupku na posebni način sudac istrage u zapečaćenom omotu predaje na čuvanje državnom odvjetniku te se određuje posebno dokazno ročište za ispitivanje ugroženog svjedoka. Rješenje o određivanju statusa ugroženog svjedoka može sadržavati da se uz pseudonim uvedu i posebne mjere prikrivanja izgleda svjedoka ili se davanje iskaza provodi putem audio-video uređaja pri čemu stručna osoba mijenja glas i lik svjedoka.


Posebna kategorija svjedoka su i tzv. ranjivi svjedoci, odnosno: dijete koje nije navršilo 14 godina, dijete koje je navršilo 14 godina ali nije navršilo 18 godina,svjedoci koji se, zbog starosti ili zdravstvenog stanja ne mogu odazvati pozivu procesnog tijela te žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, kaznenog djela trgovanja ljudima te kaznenih djela počinjenih u obitelji.


Posebne mjere ispitivanja najizraženije su kod ispitivanja djeteta koje nije navršilo 14 godina. Njegovo ispitivanje provodi sudac istrage uz prisustvo psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe te roditelja ili skrbnika djeteta. Sudac istrage i stranke ne nalaze se u prostoriji u kojoj se ispituje dijete, ali ispitivanje mogu pratiti putem audio-video uređaja. Mjere ispitivanja ostalih ranjivih svjedoka slabije su izražene, ali se prilikom ispitivanja uvijek mora paziti na psihičko stanje svjedoka.


Slijedom svega navedenog možemo zaključiti da su svjedoci bitni sudionici kaznenog postupka jer njihova saznanja pridonose kvalitetnom rješavanju spora. Svjedok ne mora imati saznanja, dovoljno je da postoji vjerojatnost ili čak mogućnost da ima određena saznanja, da bi bio pozvan da iznese svoj iskaz. Upravo zbog te činjenice zakonodavac nastoji poboljšati položaj svjedoka te olakšati svjedoku da iznese svoj iskaz u situacijama kad bi za svjedoka to bilo otežano.

Kaznena djela protiv ugleda i časti

Donošenjem novog Kaznenog zakona (125/11, 144/12), unesena je značajna promjena glede kaznenih djela protiv ugleda i časti. Starije je kazneno zakonodavstvo poznavalo četiri kaznena djela protiv ugleda i časti - uvredu, klevetu, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika i predbacivanje kaznenog djela. Kaznenim zakonom iz 2011. godine, koji je na snazi od 1. siječnja 2013. godine, zadržana su kaznena djela uvrede i klevete, a ukinuta su preostala kaznena djela iz te glave te je uvedeno novo kazneno djelo, kazneno djelo sramoćenja.


Kazneno djelo uvrede ostvaruje onaj tko drugoga uvrijedi (čl. 147. st. 1. KZ-a). Za počinjenje ovog oblika kaznenog djela uvrede predviđena je novčana kazna do devedeset dnevnih iznosa.


Kvalificirani oblik kaznenog djela uvrede ostvaruje onaj tko drugoga uvrijedi putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju osoba. Za kvalificirani oblik kaznenog djela uvrede predviđena je novčana kazna do sto osamdeset dnevnih iznosa (čl. 147. st. 2. KZ-a).


Za ostvarenje kaznenog djela uvrede potrebno je da počinitelj postupa s namjerom vrijeđanja.


Fakultativno oslobođenje od kazne predviđeno je u tri slučaja: 1) ako uvrijeđeni uzvrati uvredu; 2) ako je počinitelj bio izazvan nedoličnim ponašanjem oštećenika; 3) ako se počinitelj ispričao oštećeniku, a oštećenik prihvati njegovu ispriku zbog počinjenja djela pred sudom.


Nema kaznenog djela uvrede ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da je omalovažavanje počinjeno radi zaštite drugih opravdanih interesa.


Kazneno djelo klevete čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je ta činjenična tvrdnja neistinita (čl. 149. st. 1. KZ-a). Kazna za takvo kazneno djelo je novčana kazna od tristo šezdeset dnevnih iznosa. Kvalificirani oblik kaznenog djela čini onaj koji klevetu počini putem tiska, radija, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, a kazna za kvalificirani oblik je novčana kazna od petsto dnevnih iznosa (čl. 149. st. 2. KZ-a).


Kazneno djelo je koncipirano tako da se mora raditi o činjeničnoj tvrdnji, a ne o vrijednosnom sudu. Ako netko iznosi vrijednosni sud zbog kojeg se osoba o kojoj se radi osjeća omalovažavano, radit će se o kaznenom djelu uvrede. Isto tako, kazneno djelo klevete ne može se odnositi na buduće okolnosti već samo na sadašnje i prošle događaje. Kleveta ne mora doista naškoditi nečijoj časti i ugledu, nego da to može biti njezina posljedica (kazneno djelo apstraktnog ugrožavanja). Ono što je još važno kod ovog kaznenog djela jest da za klevetničku izjavu mora saznati treća osoba, a to proizlazi iz zakonske formulacije „tko pred drugim iznese“. Ako se radi o izjavi s neistinitom činjenicom koju je saznala samo oštećena osoba, može se raditi eventualno o kaznenom djelu uvrede, ne i klevete. Neistinite činjenične tvrdnje moraju biti dane ozbiljno, što znači da šaljivo ili karikirano iznošenje takvih tvrdnji ne može biti kazneno djelo klevete.


Kazneno djelo sramoćenja se sastoji u iznošenju činjenične tvrdnje, pred drugim, o nekome, a koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu (čl. 148. st. 1. KZ-a). Moguća kazna jest novčana i to do sto osamdeset dnevnih iznosa. Prenošenje takve činjenične tvrdnje putam tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili neki drugi način zbog kojeg je postalo pristupačno većem broju osoba predstavlja kvalificirani oblik tog djela, s kaznom od tristo šezdeset dnevnih iznosa (čl. 148. st. 2. KZ-a).


Kaznenog djela sramoćenja se počinitelj oslobađa ako dokaže istinitost tvrdnji koje je prenio ili ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući bona fide, povjerovao u njihovu istinitost. Takvo dokazivanje, međutim, nije dopušteno ako činjenična tvrdnja nije prenesena u javnom interesu ili zbog nekog drugog opravdanog razloga, te ako je osoba postupala s namjerom nanošenja povrede časti i ugledu drugoga. Kod toga se osobito stavlja naglasak na osobni i obiteljski život druge osobe.


Eventualno počiniteljevo priznanje neistinitosti i povlačenje istih sud može uzeti u obzir te ga osloboditi kazne.


Ovo kazneno djelo trebalo je zamjeniti ukinuta kaznena djela iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika („tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu“), odnosno predbacivanja kaznenog djela („tko predbaci drugome počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim“). Uvođenje kaznenog djela sramoćenja predstavlja proširenje područja primjene kaznenih djela protiv časti i ugleda jer istinita činjenična tvrdnja koja može štetiti nečijoj časti ili ugledu ne mora biti vezana uz njegove osobne i obiteljske prilike ili počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim.


Razlika između kaznenih djela klevete i sramoćenja je u tome što potonje ne propisuje neistinitost tvrdnji. Ne traži se da je počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela znao ili nije znao za neistinitost činjenične tvrdnje koju je iznosio ili pronosio, niti da ona mora biti istinita ili neistinita.Kod kaznenog djela uvrede se uopće ne mora raditi o iznošenju činjeničnih tvrdnji. Naime, prilikom počinjenja kaznenog djela uvrede, redovito se radi o iznošenju ili pronošenju negativnih vrijednosnih sudova, odnosno sudova koji počivaju na osobnim (subjektivnim) vrednovanjima počinitelja, a samo iznimno se može uvreda sastojati u činjeničnoj tvrdnji.



Kazneni postupak kod kaznenih djela protiv ugleda i časti


Stranke u kaznenom postupku tužitelj i okrivljenik. Na strani tužitelja, uz državnog odvjetnika, za manji broj lakših kaznenih djela javlja se i privatni tužitelj. U pravilu je na privatnu tužbu ovlašten oštećenik koji je Zakonom o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14) u članku 202. st. 2. točki 12. definiran kao "žrtva i druga osoba čije je kakvo osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo kaznenim djelom, a sudjeluje u svojstvu oštećenika u kaznenom postupku." Privatna tužba se podnosi stvarno i mjesno nadležnom sudu. Stvarno je nadležan općinski sud, a mjesno sud na čijem je području djelo počinjeno, odnosno na području gdje okrivljenik ima prebivalište ili boravište. Ako je kazneno djelo počinjeno tiskom, nadležan je sud na čijem je području spis tiskan. Ako to mjesto nije poznato ili je spis tiskan u stranoj državi, nadležan je sud na čijem se području tiskani spis raspačava. Privatna tužba se podnosi u roku od tri mjeseca od kad je osoba ovlaštena za njezino podnošenje saznala za počinjeno kazneno djelo i počinitelja. Načelno rok je prekluzivan, uz iznimku kod kaznenog djela uvrede, gdje okrivljenik može i poslije navedenog roka i to do završetka rasprave, podnijeti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom. Tada će sud donijeti jednu presudu.


Postupak po privatnoj tužbi regulira Zakon o kaznenom postupku u Glavi XXV. Privatna tužba podnosi se nadležnom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i okrivljenika.


Privatna tužba mora sadržavati:


1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima


2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,


3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,


4) dokaze na kojima se temelji privatna tužba


Nakon što sudac pojedinac primi privatnu tužbu, prethodno će ispitati je li nadležan, je li podnesena od ovlaštenog tužitelja, je li propisno sastavljenate postoje li razlozi iz čl. 355. Zakona o kaznenom postupku tj. da djelo koje je predmet optužbe nije kazneno djelo, postoje okolnosti koje isključuju okrivljenikovu krivnju, nema potrebnog odobrenja ovlaštene osobe, ako je po zakonu potrebno ili da postoje razlozi koji isključuju kazneni progon, nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv i dr.


Također postoji mogućnost ako na području suda djeluju mirovna vijeća i obje stranke imaju prebivalište na tom području, da ih sud uputi tim vijećima radi pokušaja mirenja. U tom slučaju sud će odrediti rok u kojem će se pokušati mirenje te će zastati s postupkom, a nakon isteka tog roka ili ako mirenje ne uspije, postupak će se nastaviti. Po isteku roka, sudac pojedinac može u roku od mjesec dana zakazati ročište radi prethodnog razjašnjenja stvari na koje će pozvati privatnog tužitelja i okrivljenika.


Privatni tužitelj može, na ročištu, izjaviti da odustaje od progona, izmiriti se s okrivljenikom ili prihvatiti njegovu ispriku, a sud će u tom slučaju odbaciti privatnu tužbu. Ukoliko ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, sudac pojedinac može odmah otvoriti raspravu te će na to posebno upozoriti stranke. No, ako ne otvori raspravu, donijet će odluku o tome koji će se dokazi izvesti na raspravi i zakazat će istu. Rasprava će se održati i ako ne dođe privatni tužitelj koji ima prebivalište izvan područja suda kojemu je podnesena privatna tužba, ako je sudu stavio prijedlog da se održi u njegovoj odsutnosti.


Zakon o kaznenom postupku uređuje situaciju gdje, ukoliko tužitelj ne dođe na raspravu, nastat će oboriva predmnijeva da je odustao od tužbe. Kao što je navedeno, riječ je o oborivoj predmnijevi pa tužitelj koji iz opravdanih razloga nije prisustvovao raspravi će moći podnijeti zahtjev za povratkom u prijašnje stanje. Navedeni zahtjev treba podnijeti u roku od 8 dana od prestanka smetnje, ali u roku od 3 mjeseca od dana propuštanja. Privatni tužitelj može naime odustati od same tužbe, ali samo do završetka rasprave, ali pritom gubi pravo ponovno podnijeti tužbu za to isto kazneno djelo.

Europski uhidbeni nalog

Što je europski uhidbeni nalog?

Europski uhidbeni nalog je nalog nadležnog pravosudnog tijela države članice Europske unije za uhićenje i predaju osobe koja se zatekne u drugoj državi članici u svrhu kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode. To je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primijenjuje načelo međusobnog priznavanja između država članica Europske unije i načelo učinkovite suradnje i smatra se kamenom temeljcem pravosudne suradnje u kaznenim stvarima između država članica Europske unije. Svrha je europskog uhidbenog naloga stvoriti brzu i učinkovitu pravosudnu suradnju u zemljama članicama Europske unije, čime se stvara područje slobode, sigurnosti i pravde suzbijanjem i sprečavanjem kriminaliteta i podiže razina zaštite temeljnih ljudskih prava osoba na koje se nalog odnosi.

Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (NN 91/10, 81/13, 124/13; u daljnjem tekstu: ZPSKS-EU) implementirana je u hrvatsko zakonodavstvo Okvirna odluka Vijeća od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka), a sam zakon stupio je na snagu 1. srpnja 2013. godine stupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Nalog u sebi sadrži četiri obveze za državu izvršenja naloga:

1. zahtjev za pomoć u potrazi,

2. zahtjev za uhićenje,

3. zahtjev za pritvaranje i

4. zahtjev za predaju tražene osobe

Kada se europski uhidbeni nalog može izdati?

Europski uhidbeni nalog može se izdati:

1. u svrhu kaznenog progona,

2. u svrhu izvršenja kazne, ili

3. u svrhu izvršenja mjere koja uključuje oduzimanje slobode

Okvirna odluka i ZPSKS-EU predviđaju sljedeća područja primjene europskog uhidbenog naloga:

1. Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja kaznenih djela za koja je, u skladu s pravom države koja ga izdaje, propisana kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode u trajanju od najmanje jedne godine ili za koja je pravomoćnom sudskom presudom izrečena kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode od najmanje četiri mjeseca.

Europski uhidbeni nalog se može primjenjivati i u slučaju kada tražena osoba može biti predana i za kaznena djela koja nisu navedena u popisu kaznenih djela (navedenom u točki 2), pod uvjetom da djela zbog kojih je europski uhidbeni nalog izdan predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice koja izvršava europski uhidbeni nalog, bez obzira na elemente ili opis kaznenog djela, odnosno bez mogućnosti da država koja izvršava nalog sravnjuje takve inkriminacije sa svojim unutarnjim pravom.

2. Europski uhidbeni nalog se izdaje u vezi s kaznenim djelima predviđenim popisom kaznenih djela iz članka 2. stavka 2. Okvirne odluke i članka 10. ZPKSK-EU. Europski uhidbeni nalog izvršit će se i bez provjere dvostruke kažnjivosti djela kada su navedena kaznena djela kažnjiva prema pravu države članice koja izdaje europski uhidbeni nalog te ako ona za njih propisuje kaznu zatvora ili mjeru oduzimanja slobode od najmanje tri godine.

Popis kaznenih djela glasi:

– pripadanje zločinačkoj organizaciji, – terorizam, – trgovanje ljudima, – spolno iskorištavanje djece i dječja pornografija, – nedopuštena trgovina opojnim drogama i psihotropnim tvarima, – nedopuštena trgovina oružjem, streljivom i eksplozivima, – korupcija, – prijevara – pranje novca, – krivotvorenje valute, uključujući i euro, – računalni kriminalitet, – djela protiv okoliša, uključujući i nedopuštenu trgovinu ugroženim životinjskim vrstama i vrstama i sortama ugroženih biljaka, – omogućavanje neovlaštenog ulaska i boravka, – ubojstvo, teška tjelesna ozljeda, – nedopuštena trgovina ljudskim organima i tkivom, – otmica, protupravno oduzimanje slobode i držanje talaca, – rasizam i ksenofobija, – organizirana ili oružana pljačka, – nedopuštena trgovina kulturnim dobrima, uključujući starine i umjetnička djela, – varanje, – reketarenje i iznuda, – krivotvorenje i piratstvo proizvoda, – krivotvorenje i trgovina administrativnim ispravama, – krivotvorenje sredstava plaćanja, – nedopuštena trgovina hormonskim supstancijama i drugim tvarima za poticanje rasta, – nedopuštena trgovina nuklearnim i radioaktivnim materijalima, – trgovina ukradenim vozilima, – silovanje, – podmetanje požara, – kaznena djela iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda, – protupravno oduzimanje letjelica/plovnih objekata, – sabotaža

Europski uhidbeni nalog se izdaje kada je osuđujućom pravomoćnom presudom okončan kazneni postupak protiv određene osobe ili ako je rješenjem određen istražni zatvor u svrhu kaznenog progona za jedno od prethodno navedenih kaznenih djela.

Koja su tijela nadležna za provedbu europskog uhidbenog naloga u Republici Hrvatskoj?

Hrvatsko Ministarstvo pravosuđa je središnje tijelo nadležno za koordiniranje pravosudne suradnje između domaćih nadležnih pravosudnih tijela i nadležnih pravosudnih organa drugih država članica Europske unije. Za primanje i proslijeđivanje instrumenata pravosudne suradnje nadležna su četiri županijska suda:

1. Županijski sud u Bjelovaru za područje nadležnosti županijskih sudova u Bjelovaru, Čakovcu, Koprivnici, Varaždinu, Virovitici i Zlataru,

2. Županijski sud u Velikoj Gorici za područje nadležnosti županijskih sudova u Karlovcu, Puli, Rijeci, Sisku, Velikoj Gorici i Zagrebu,

3. Županijski sud u Vukovaru za područje nadležnosti županijskih sudova u Osijeku, Slavonskom Brodu, Požegi i Vukovaru,

4. Županijski sud u Zadru za područje nadležnosti županijskih sudova u Dubrovniku, Gospiću, Splitu, Šibeniku i Zadru.

Kada se europski uhidbeni nalog neće izvršiti?

Kod izvršenja europskog uhidbenog naloga mogu postojati pravne smetnje za izručenje tražene osobe koje, prema ZPSKS-EU, mogu biti apsolutne ili relativne.

1. Apsolutne smetnje za izvršenje europskog uhidbenog naloga jesu:

I. ako je europski uhidbeni nalog izdan za djelo koje je u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno amnestijom, a na temelju zakona postoji nadležnost domaćeg suda,

II. ako je sud obaviješten da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u nekoj od država članica za isto djelo pod uvjetom da je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda,

III. ako tražena osoba u trenutku počinjenja kaznenog djela nije navršila 14 godina života,

IV. ako djelo na koje se odnosi europski uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo prema domaćem zakonu,

V. ako se u Republici Hrvatskoj protiv osobe za kojom je izdan europski uhidbeni nalog vodi kazneni postupak zbog istog djela zbog kojeg je nalog izdan, osim ako su se državni odvjetnik i nadležno tijelo države izdavanja sporazumjeli da postupak vodi pravosudno tijelo države izdavanja,

VI. ako je domaće pravosudno tijelo odlučilo da neće pokrenuti kazneni postupak za djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog jer je osumnjičenik ispunio obveze koje su mu naložene kao uvjet za nepokretanje postupka,

VII. ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije, a postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava,

VIII. ako je sud zaprimio obavijest da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u trećoj državi zbog istog djela, a sankcija je izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda.

2. Relativne smetnje zbog kojih pravosudno tijelo može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga su:

I. ako je domaće pravosudno tijelo odlučilo da neće pokrenuti kazneni postupak za djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog ili je kazneni postupak obustavljen ili je donesena pravomoćna presuda protiv tražene osobe u nekoj od država članica za isto djelo

II. kada se europski uhidbeni nalog odnosi na djela koja su u cijelosti ili djelomično počinjena na području Republike Hrvatske, ili su počinjena izvan teritorija države izdavanja, a domaće pravo ne dopušta kazneni progon za ta djela kada su počinjena izvan teritorija Republike Hrvatske.

Predaja vlastitih državljana koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj

U postupku prilikom odluke o predaju vlastitih državljana koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, a protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog, postoje dvije različite situacije ovisno o tome je li europski uhidbeni nalog izdan u svrhu kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

U slučaju kada je europski uhidbeni nalog izdan u svrhu kaznenog progona hrvatskog državljana s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, tražena osoba ima mogućnost biti vraćena u Republiku Hrvatsku nakon okončanja kaznenog postupka u državi izdavanja europskog uhidbenog naloga u svrhu izdržavanja izrečene kazne zatvora. Ako tražena osoba pristane na navedenu mogućnost, sudac će odobriti predaju, ali će predaju uvjetovati povratkom tražene osobe u Republiku Hrvatsku radi izdržavanja sankcije.

U drugom slučaju, kada je protiv tražene osobe izdan europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjera koje uključuju oduzimanje slobode, tražena osoba može se usuglasiti s izdržavanjem kazne u Republici Hrvatskoj. Tada će sud odgoditi odlučivanje o europskom uhidbenom nalogu, da bi od države izdavanja zatražio potrebnu dokumentaciju u svrhu preuzimanja izvršenja strane sankcije.

Novčana naknada žrtvama kaznenih djela

Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela (NN 80/08 i 27/11) propisana su prava i postupak prilikom ostvarivanja prava žrtava na naknadu. Naknadu se isplaćuje iz državnog proračuna. Pravo na ostvarivanje naknade ima neposredna žrtva i posredna žrtva. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja. Ako takvo kazneno djelo prouzroči smrt neposredne žrtve, pravo na naknadu ima posredna žrtva. Posredna žrtva je bračni drug, izvanbračni drug, roditelj, posvojenik, posvojitelj, maćeha, očuh, pastorak neposredne žrtve i osoba s kojom je neposredna žrtva živjela u istospolnoj zajednici.


Žrtva kaznenog djela s elementima nasilja počinjenog s namjerom na teritoriju Republike Hrvatske nakon 1. srpnja 2013., ima pravo ostvariti novčanu naknadu:


· ako je državljanin Republike Hrvatske odnosno državljanin države članice Europske unije ili na njenom teritoriju ima prebivalište,

· ako je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela,

· ako je kazneno djelo prijavljeno ili evidentirano policiji ili državnom odvjetništvu u roku od šest mjeseci od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno je li počinitelj poznat ili nije,

· ako je podnijela pisani zahtjev na službenom obrascu i priložila potrebnu dokumentaciju.


Žrtva može ostvariti pravo na naknadu:

· troškova liječenja,

· izgubljene zarade do iznosa od 35.000,00 kn,

· bliski krvni srodnik preminule žrtve ima pravo na naknadu zbog gubitka zakonskog uzdržavanja do iznosa od 70.000,00 kn i pogrebnih troškova do iznosa od 5.000,00 kn.


Postupak se pokreće ispunjavanjem službenog obrasca uz koji moraju biti priložene sve potrebne isprave čiji popis je naveden u obrascu. Obrazac zahtjeva je dostupan u svakoj postaji policije, uredima državnog odvjetnika, općinskim i županijskim sudovima te u elektronskom obliku na službenim internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Državnog odvjetništva Republike Hrvatske te općinskih i županijskih sudova. Obrazac zahtjeva dostupan je i na poveznici: https://pravosudje.gov.hr/o-ministarstvu/djelokrug-6366/iz-pravosudnog-sustava-6372/podrska-zrtvama-i-svjedocima/6156


Zahtjev se podnosi Ministarstvu pravosuđa u roku od šest mjeseci od dana počinjenja kaznenog djela, a može se podnijeti i kasnije ako žrtva zbog opravdanih razloga nije bila u mogućnosti zahtjev podnijeti u ranije navedenom roku, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada su prestali opravdani razlozi. Protekom roka od tri godine nakon počinjenja kaznenog djela zahtjev se ne može podnijeti.


Za pomoć pri ispunjavanju zahtjeva žrtva se može obratiti službenoj osobi u policijskoj postaji, uredu državnog odvjetnika, na općinskim i županijskim sudovima ili na besplatni telefon Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Broj telefona je: 116-006.


Žrtva ima pravo na informaciju o ostvarivanju svog prava. Informacije daju policija, državno odvjetništvo i sudovi usmenim putem, kad god je to moguće na jeziku koji žrtva razumije, a u pisanom obliku na hrvatskom ili engleskom jeziku. Policija, državno odvjetništvo i ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa su dužni osobama koje imaju pravo na naknadu prema ovom Zakonu dati potrebne obrasce za podnošenje zahtjeva i, na njihovo traženje, dati opće upute i informacije o tome kako ispuniti zahtjev i koja je popratna dokumentacija potrebna.


Na zahtjev osoba koje imaju pravo na naknadu, policija će izdati potvrdu da je djelo prijavljeno ili evidentirano kao kazneno djelo.


O pravu na naknadu za žrtve kaznenih djela odlučuje Odbor za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela.


Obradu predmeta novčanih naknada za žrtve kaznenih djela provodi Samostalna služba za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstvo pravosuđa koja:


- zaprima zahtjeve za naknadu žrtava kaznenih djela,

- daje upute i informacije podnositeljima zahtjeva,

- izrađuje nacrte odluka i

- obavlja sve administrativno tehničke poslove za potrebe Odbora.


Pri odlučivanju o pravu na naknadu uzima se u obzir postupanje neposredne žrtve prije, tijekom i nakon počinjenja kaznenog djela, doprinos žrtve nastanku i obujmu nastale štete, je li neposredna žrtva i u kojem roku prijavila kazneno djelo nadležnim tijelima, suradnja žrtve s policijom i nadležnim tijelima. Primanja na temelju zdravstvenog, mirovinskog ili drugog osiguranja i drugih osnova uračunavaju se tako da se naknada koja se daje žrtvi sastoji od razlike između ukupne naknade na koju žrtva ima pravo i onoga što prima na temelju navedenih osnova. Dobrovoljna osiguranja koja plaća neposredna ili posredna žrtva ne uračunavaju se u iznos naknade. U postupku za ostvarivanje naknade se ne plaćaju upravne pristojbe. Troškovi prevođenja i vještačenja terete državni proračun.


Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela predviđa pravo neposrednih žrtava na naknadu troškova zdravstvene zaštite te na naknadu za izgubljenu zaradu. Posredna žrtva koju je neposredna žrtva uzdržavala ima pravo na naknadu za izgubljeno uzdržavanje. Osoba koja je platila troškove pogreba neposredne žrtve ima pravo na naknadu troškova pogreba.


Na temelju rješenja odbora Ministarstvo pravosuđa isplatit će naknadu u roku od 30 dana od dana dostave rješenja kojim je određeno plaćanje naknade.

Pravo zatvorenika na zdravstvenu zaštitu

Osobe koje su lišene slobode i zatvorene u zatvorima i kaznionicama u Republici Hrvatskoj pod posebnim su režimom u svakom pogledu. Oduzimanje slobode, kao najtežu sankciju u civiliziranim društvima, pravni poredak nastoji, što je više moguće, olakšati. Isto vrijedi i za zdravstvenu skrb i zaštitu zatvorenika. Prava zatvorenika općenito, a tako i pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj, uređuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13; dalje u tekstu: Zakon). U pogledu zdravlja zatvorenika također je relevantan i Pravilnik o standardima smještaja i prehrane zatvorenika. U članku 14., stavku 1. Zakona nabrajaju se prava zatvorenika pa tako i među ostalim:


1. Pod točkom 1. pravo na smještaj primjeren zdravstvenim standardima

2. Pod točkom 3. pravo na redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima

3. Pod točkom 7. pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva


Također u stavku 3. istog članka Zakon navodi i obvezu zatvorske uprave da upozna zatvorenika s njegovim pravima, načinom njihove zaštite i njegovim obvezama. Briga za zdravlje zatvorenika nije samo briga za zdravlje pojedinca već i cijelog kolektiva koji se nalazi u zatvoru, odnosno kaznionici.


Zdravstvena zaštita dolazi do izražaja već prilikom razvrstavanja zatvorenika. Članak 11. Zakona propisuje da se zatvorenike razvrstava, između ostaloga, i prema posebnim potrebama programa izvršavanja kazne zatvora među kojima je navedeno i opće zdravstveno stanje i liječenje. Također je Zakonom propisano da sam smještaj zatvorenika mora odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama. Zatvorenik mora biti pregledan od strane liječnika u roku od dvadeset i četiri sata od upisa u maticu zatvorenika, a na zahtjev zatvorenika ili na temelju zdravstvenih smetnji uočenih prilikom prijama zatvorenik će biti pregledan bez odgode. Isti pregled obvezan je i prilikom otpusta iz ustanove. Zatvorenici sami moraju brinuti o održavanju osobne higijene i o održavanju čistoće svih prostorija u zatvoru odnosno kaznionici. Nadzor nad obavljanjem osobne higijene vrši liječnik ili druga osoba medicinske struke.


Prehrana, koja se sastoji od najmanje tri obroka dnevno i čiji sastav i hranidbenu vrijednost nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke, također mora zadovoljavati prehrambene i higijenske standarde i mora biti primjerena zdravlju zatvorenika. Zatvorenica trudnica, dojilja i bolestan zatvorenik dobivaju hranu po vrsti i količini koju odredi liječnik.Zatvorenik koji ustrajno odbija hranu je pod trajnim liječničkim nadzorom. Zatvorenika će se upozoriti da svojim postupkom ugrožava svoje zdravlje i život. Prisilno hranjenje nije dopušteno, a medicinska intervencija primijenit će se prema općim propisima medicine.


Glava XVI. Zakona (članci 103. - 116.) posvećena je liječenju i postupku s bolesnima. U njoj se propisuje kako se zatvoreniku osigurava liječenje te mjere i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetom i opsegom određenim u javnom zdravstvu za osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a zatvoreniku koji nema zdravstveno osiguranje liječenje se osigurava na trošak kaznionice, odnosno zatvora.Zatvorenika koji je bolestan ili ozlijeđen, odnosno kod kojeg se na temelju njegova izgleda ili ponašanja može pretpostaviti da je tjelesno ili duševno bolestan, liječnik je obvezan pregledati i poduzeti sve potrebno da se bolest spriječi, liječi ili ne pogorša. Potreba nabave ortopedskog pomagala, naočala, slušnog aparata ili drugog pomagala na prijedlog liječnika kaznionice, odnosno zatvora, utvrđuje se u skladu s propisima iz područja zdravstva. Pri odlučivanju o troškovima uzet će se u obzir zatvorenikove imovne mogućnosti i duljina izrečene kazne. U slučaju težih ili dugotrajnih bolesti za čije uspješno liječenje ne postoje uvjeti u kaznionici, odnosno zatvoru, zatvorenika će se na prijedlog liječnika premjestiti u kaznionicu, odnosno zatvor u kojem postoje uvjeti za takvo liječenje ili u zatvorsku bolnicu. Zatvorenik, ako smatra da su mu potrebni specijalistički pregledi, ima ih pravo tražiti bez obzira na to što taj pregled nije odredio liječnik zatvora, odnosno kaznionice. No, ako se nalazom specijalista utvrdi da nema bolesti ili novih saznanja o bolesti, troškove pregleda snosi zatvorenik. Zatvorenik također ima i pravo na liječenje i popravljanje zubi. Stomatološka protetika omogućuje se, u pravilu, o trošku zatvorenika. Zatvorenika se ne smije podvrgnuti niti jednom medicinskom ili drugom pokusu pa ni onda kad je s tim suglasan. Liječenje se neće primjenjivati bez pristanka zatvorenika niti kad za to postoje medicinske indikacije, osim u slučajevima predviđenim propisima iz područja zdravstva.


Trudnici zatvorenici, kao i zatvorenici s djetetom koje je rodila za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, osigurava se cjelovita zdravstvena zaštita u svezi s trudnoćom, porođajem i majčinstvom. Trudnica će šest tjedana prije poroda biti premještena u odjel za rodilje, a ako takvoga nema, uputit će se u kaznionicu, odnosno zatvor u kojem takav odjel postoji ili na prijedlog liječnika u najbližu specijaliziranu zdravstvenu ustanovu. Porod se obavlja u specijaliziranoj zdravstvenoj ustanovi.


O svakoj težoj bolesti zatvorenika, ako zatvorenik sam nije u mogućnosti, kaznionica, odnosno zatvor obavijestit će osobu koju on odredi ili članove obitelji. Za vrijeme boravka izvan kaznionice, odnosno zatvora, koje se uračunava u kaznu, zatvorenik koji nije zdravstveno osiguran ima pravo na zdravstvenu zaštitu na teret kaznionice, odnosno zatvora. Tijekom izdržavanja kazne i nakon otpusta zatvorenik ima pravo dobiti zdravstvenu dokumentaciju o njegovom zdravstvenom stanju i tijeku liječenja na uvid, a presliku na vlastiti trošak.

Novine u sankcioniranju prometnih prekršaja prema novom Prekršajnom zakonu

Novim Prekršajnim zakonom (NN 107/07, 39/13) uvedeno je nekoliko značajnih promjena u provedbi sankcija izrečenih za prometne prekršaje. Cilj takvih promjena je smanjenje broja prekršaja, povećanje učinkovitosti naplate izrečenih novčanih kazni te pojednostavljenje i ubrzavanje prekršajnog postupka.


Donosimo Vam sve mogućnosti izvršavanja izrečene novčane kazne:


1. Novčana kazna za počinjeni prometni prekršaj može se naplatiti na mjestu počinjenja prekršaja u visini polovice propisanog minimuma ili polovice točno određenog iznosa novčane kazne propisane propisom o prekršaju ako je kao kazna za taj prekršaj propisana samo novčana kazna do 2000 kuna za fizičku osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi, do 5000 kuna za fizičku osobu obrtnika ili fizičku osobu koja se bavi drugom samostalnom djelatnošću i do 15000 kuna za pravnu osobu i s njom izjednačene osobe. Ako počinitelj prekršaja plati izrečenu novčanu kaznu na mjestu počinjenja prekršaja te trošak utvrđenja prekršaja, protiv njega se neće voditi prekršajni postupak, izrečena novčana kazna se ne unosi u prekršajnu evidenciju, a počinitelj prekršaja se ne smatra osobom osuđenom na prekršaj.


Za počinjen prekršaj za koji je propisana samo novčana kazna do 1000 kuna, a policija je utvrdila da je prekršaj osobito lake naravi te da počinitelj prije nije činio slične prekršaje, može izdati pisano ili izreći usmeno samo upozorenje.


2. Kada je prekršaj pravomoćno utvrđen, osuđena osoba ima mogućnost platiti dvije trećine odnosno 66% izrečene novčane kazne u roku određenom odlukom kojom je kazna izrečena. Ako počinitelj prekršaja plati 2/3 novčane kazne u predviđenom roku, smatrat će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena.


3. Ako osuđena osoba ne plati izrečenu novčanu kaznu u određenom roku, doći će do prisilne naplate u punom iznosu kazne. Sud koji je u prvome stupnju donio pravomoćnu odluku podnijet će tijelu nadležnom za ovrhu nalog za naplatu na novčanim sredstvima sukladno posebnom zakonu.


4. Ako novčana kazna izrečena punoljetnoj fizičkoj osobi u iznosu većem od 2000 kuna nije naplaćena u roku od 2 godine od primitika naloga, sud će rješenjem zamijeniti novčanu kaznu radom za opće dobro. Ukoliko osuđenik ne prihvati rad za opće dobro, sud će rješenjem odrediti zamjenu neplaćene novčane kazne kaznom zatvora.



Od 1. siječnja 2014. godine stupaju na snagu i dvije odredbe Prekršajnoga zakona koje do sada nisu bile na snazi. Radi se o člancima 152j i 152k kojima se propisuje da će Ministarstvo pravosuđa ustrojiti tzv. Registar izrečenih, a u ostavljenom roku neuplaćenih novčanih kazni. Osuđeniku koji u roku iz odluke o prekršaju ne uplati pravomoćno izrečenu novčanu kaznu uskratit će se: izdavanje vozačke dozvole ili produljenje njezine valjanosti, registracija motornog vozila ili produljenje registracije motornog vozila, sudjelovanje na javnom natječaju u postupcima provođenja javne nabave, osnivanje pravnog subjekta i svaka njegova statusna promjena, osnivanje i registriranje obrta i druge samostalne djelatnosti te dodjeljivanje koncesija i dobivanje subvencija. Posebnim se zakonom može propisati uskrata i drugih dokumenata i dozvola, pri čemu se ne smiju uskratiti potvrde iz evidencija koje se tiču osobnih (statusnih) prava ili onih koje služe slobodi kretanja, ostvarivanju prava iz rada, mirovinskog i socijalnog osiguranja ili čijim bi se neizdavanjem ugrozilo zdravlje ili sigurnost osoba. Uskrata može trajati do plaćanja novčane kazne, njezine prisilne naplate, a najdulje do nastupanja zastare izvršenja.


Osim načina plaćanja kazni, najčešće pitanje vezano uz prometne prekršaje je kako sastaviti prigovor na izdani prekršajni nalog. Radi se o podnesku koji nije kompliciran, ali ujedno ima i svoja pravila koja nisu uvijek i svima poznata. Bitno je pratiti uputu o pravnome lijeku navedenu u prekršajnome nalogu s obzirom da se prigovor može podnijeti samo u zakonom propisanom roku od 8 dana (rok se računa od dana dostave naloga počinitelju prekršaja). Prigovor se može podnijeti zbog poricanja prekršaja te izbog izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije, oduzete imovinske koristi, oduzimanja predmeta prekršaja ili određenih troškova u povodu izdavanja prekršajnog naloga. Podnositelj treba obrazložiti prigovor i podnijeti dokaz o činjenicama na kojima temelji prigovor. Prigovor mora sadržavati naznaku prekršajnog naloga protiv kojeg se podnosi i naznaku tijela kojem se podnosi, ime i prezime podnositelja i njegov potpis, osnovu zbog koje se prigovor podnosi te obrazloženje, ako se prigovor podnosi samo zbog izrečenih odnosno primjenjenih prekršajnopravnih sankcija.


Ako postoje dokumenti koji mogu poslužiti kao dokaz obrazloženja navedenog u prigovoru, oni se mogu staviti u prilog prigovora (npr. dokaz o statusu redovitog studenta ili dokaz o nezaposlenosti radi smanjenja iznosa novčane kazne).


Prigovor je potrebno poslati u dva primjerka (oba primjerka moraju biti potpisana) tijelu koje je izdalo nalog, unutar roka od 8 dana. Dan kada je dostava obavljena ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi sljedeći dan. Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili blagdan ili u subotu ili u nedjelju, ili u koji drugi dan kad državno tijelo nije radilo, rok istječe protekom prvoga sljedećeg radnog dana.

Dokazi u kaznenom postupku i pregled nezakonitih dokaza

S obzirom na česta lutanja stranaka i njihove upite što se smije a što ne smije na sudu koristiti kao dokaz donosimo kratak pregled što je dokaz i koji se dokazi smiju izvoditi pred sudom u kaznenom postupku.


Dokaz je svaki izvor saznanja o nekoj važnoj činjenici koji se u kaznenom postupku ne može utvrditi vlastitim opažanjem pa sud izvodi misaono uporište o nekoj činjenici iz iskaza osobe, isprave ili tehničke snimke zaključivanjem o postojanju ili nepostojanju te činjenice. Također treba napomenuti da se između dokaza ne radi neko vrednovanje težine dokaza. Sud donosi svoju odluku na temelju činjenice da vrednuje svaki dokaz jednako.To konkretno na primjeru znači da sud neće više cjeniti kao dokaz iskaz svjedoka u odnosu na DNA analizu krvi ili drugih bioloških tragova.


Dokazi koji se ne smiju izvesti pred sud i smatraju se nezakonitima prema članku 10. Stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13) su:


1.) Dokazi koji su pribavljeni krešenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja

2.) Koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnoga i obiteljskog života

3.) Koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom

4.) Za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza


Članak 10. Zakona o kaznenom postupku u stavku 3. poznaje i iznimke, odnosno što se neće smatrati nezakonitim dokazom. Tako nije nezakoniti dokaz :


1.) Radnja za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost

2.) U postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela.

Nasilje u obitelji

Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09, 14/10, 60/10) propisuje se što je nasilje u obitelji, osobe koje se smatraju članovima obitelji, te vrsta i svrha prekršajnopravnih sankcija za počinjenje nasilja u obitelji.


Svrha ovog zakona je prevencija, suzbijanje te sankcioniranje svih oblika nasilja u obitelji. Tu se primjenjuju različite mjere prema počinitelju o čemu ćemo pobliže u daljnjem tekstu. Isto tako, svrha je i ublažavanje posljedica već počinjenog nasilja te pružanje zaštite i pomoći žrtvi nasilja koja se gubi njegovom neprimjenom.


OBITELJ KAO OBLIK DRUŠTVENE INTEGRACIJE


U smislu ovog Zakona obitelj čine:

- žena i muškarac u braku, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih,

- žena i muškarac u izvanbračnoj zajednici, djeca svakog od njih te njihova zajednička djeca,

- srodnici po krvi u ravnoj lozi bez ograničenja,

- srodnici po krvi u pobočnoj lozi zaključno s trećim stupnjem,

- srodnici po tazbini zaključno s drugim stupnjem u bračnoj i izvanbračnoj zajednici,

- osobe koje imaju zajedničku djecu,

- skrbnik i štićenik,

- udomitelj, korisnik smještaja u udomiteljskoj obitelji i članovi njihovih obitelji dok takav odnos traje


Posljednja kategorija je najnovije dodana u članak 3. ovog Zakona. Svakako je bitno napomenuti da u smislu ovog Zakona obitelj čine i žena i muškarac koji su živjeli zajedno u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, djeca od njih i njihova zajednička djeca, ukoliko su nakon prekida bračne ili izvanbračne zajednice povod sukoba bili bivši bračni ili izvanbračni odnosi. To se uvijek mora dokazivati.


Ukoliko se radi o istospolnim zajednicama važno je napomenuti da se odredbe ovog Zakona primjenjuju i na njih bez obzira na duljinu trajanja njihovog odnosa.


ŠTO JE NASILJE?


Prema čl.4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ( NN 137/09, 14/10, 60/10 ) nasilje u obitelji je svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja, a osobito:


- tjelesno nasilje, odnosno primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili nije,

- tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe,

- psihičko nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koje je prouzročilo osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranje s trećim osobama, protupravne izolacije ili ugrožavanje slobode kretanja ( u daljnjem tekstu: uhođenje i uznemiravanje)

- spolno nasilje, odnosno spolno uznemiravanje,

- ekonomsko nasilje pod kojim se podrazumijeva oštećenje ili uništenje osobne i zajedničke imovine ili zabrana i onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine ili pokušaj da se to učini te oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja osobnih prihodima ili imovinom stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja ili rada, prisiljavanje na ekonomsku ovisnost, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i skrbi o djeci ili drugim uzdržavanim članovima zajedničkog kućanstva.


Mogli bismo krug nasilja popuniti tako da oko moći i kontrole posložimo prijetnju i silu, zastrašivanje, emocionalno nasilje, izoliranje, umanjivanje, poricanje i okrivljavanje, korištenje djece, te muških privilegija i naposljetku, ali ne i manje bitno, ekonomsko zlostavljanje.


Postoji obveza nulte tolerancije nasilja što znači da su zdravstveni radnici, stručni radnici u djelatnosti socijalne skrbi, obiteljske prevencije i zaštite, odgoja i obrazovanja te stručni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama, udruge civilnog društva u djelokrugu djece i obitelji obvezni prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova, o čemu nam svjedoči čl. 8. ovog Zakona. Ovdje se ne prijavljuje nasilje nego sumnja u nasilje.


PREKRŠAJNOPRAVNE SANKCIJE


Prekršajnopravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji su zaštitne mjere, kazna zatvora, novčana kazna i druge prekršajnopravne sankcije propisane Prekršajnim zakonom.

Zaštitne mjere su:


- obvezni psihosocijalni tretman (u trajanju od najmanje 6 mjeseci)

- zabrana približavanja žrtvi nasilja u obitelji

- zabrana uznemiravanja ili uhođenje osobe izložene nasilju,

- udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora

- obvezno liječenje od ovisnosti

- oduzimanje predmeta koji je namijenjen ili uporabljen u počinjenom prekršaju.


Zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji radi otklanjanja nasilničkog ponašanja počinitelja ili ako postoji opasnost opetovanog počinjenja nasilja. Određuje se u trajanju od najmanje šest mjeseci.


Zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji može se primijeniti ako postoji opasnost da bi počinitelj mogao ponoviti nasilje. Sud, u presudi kojom primjenjuje mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, određuje mjesto ili područje udaljenosti ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji. Ova mjera određuje se u vremenu koje ne može bi kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.


Zaštitna mjera zabrane uhođenja ili uznemiravanja osobe izložene nasilju može se primijenit prema počinitelju nasilja u obitelji koji je počinio nasilje uhođenjem ili uznemiravanjem, a postoji opasnost da bi se nasilje moglo ponoviti. Ova zaštitna mjera određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.


Zaštitna mjera udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji s kojim živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru, ako postoji opasnost od ponovnog počinjenja nasilja. Osoba kojoj je izrečena ova mjera dužna je odmah napustiti stan, kuću ili drugi stambeni prostor. Ova mjera se određuje u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine.


Zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji koji je nasilje počinio pod djelovanjem ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama, kad postoji opasnost da će zbog ovisnosti ponovo počiniti nasilje. Ova zaštitna mjera određuje se u trajanju koje ne može biti dulje od jedne godine.


Zaštitna mjera oduzimanja predmeta primjenjuje se kada postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje nasilja ili radi zaštite opće ili javne sigurnosti.

Zaštitne mjere mogu se primijeniti samostalno i bez izricanja druge prekršajnopravne sankcije. U slučaju ako počinitelj ne postupa prema primijenjenoj zaštitnoj mjeri kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom ili kaznom zatvora od najmanje deset dana.


Broj prekršajno prijavljenih osoba u 2012. godini iznosi 17.976, a broj kazneno prijavljenih 489. Od prekršajno prijavljenih 14.444 je muškaraca, a 3.532 žene. Broj žrtava je 20.627.

Ove brojke nam svjedoče o brojnosti slučajeva nasilja u obitelji i apelira se javnost o dužnosti prijavljivanja sumnje na nasilje kako bi se broj žrtava smanjio.

Istražni zatvor

Kao najteža mjera koja se može odrediti okrivljeniku u kaznenom postupku, istražni zatvor je institut našeg kaznenog procesnog prava koji je itekako pravno osjetljiv zbog svojih posljedica.


Istražni zatvor je najotegotnija mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika. Posebno je osjetljiv jer se određuje prije pravomoćnog utvrđenja nečije krivnje što je protivno presumpciji okrivljenikove nedužnosti. Sam naziv istražni zatvor je novina u našem procesnom pravu, jer se do donošenja novog Zakona o kaznenom postupku rabio naziv pritvor.


Istražni zatvor se mora ukinuti čim se promjene okolnosti zbog kojih je određen. Opća i temeljna pretpostavka, odnosno uvjet odnosi se na postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. Ta pretpostavka mora biti ispunjena uz jednu od pretpostavki koje se odnose na postojanje određene vrste opasnosti koja se istražnim zatvorom želi spriječiti. Te pretpostavke su da:


"1) je okrivljenik u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično),

2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,

3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti,

4) je istražni zatvor nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,

5) okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu.“(ZKP članak 123.)


Postupak i trajanje


O istražnom zatvoru može odlučiti samo sud tj. sudbena tijela. Ta tijela su: sudac istrage, optužno vijeće, raspravni sud, žalbeno vijeće, drugostupanjski sud. Do podnošenja optužnice istražni zatvor određuje sudac istrage. Nakon podnošenja optužnice, prema članku 127. st. 4. o istražnom zatvoru odlučuje optužno vijeće. Na raspravi o istražnom zatvoru (u pravilu svaka dva mjeseca u svrhu kontrole zakonitosti istražnog zatvora) odlučuje raspravni sud, a izvan zasjedanja izvanraspravno vijeće, a kad se odlučuje o žalbi protiv presude određuje ga žalbeno vijeće, a kada se odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima to čini nadležan sud. Važno je napomenuti da je odlukom Ustavnog suda U-III-1162/1997 promijenjeno prethodno mišljenje Ustavnog suda o nedopustivosti ustavne tužbe protiv odluka donesenih u kaznenom postupku prije njegova pravomoćnog okončanja. Tom odlukom Ustavni sud ima pravo odlučivati o istražnom zatvoru primarno jer prema članku 128. Ustava može odlučivati o povredama ljudskih prava i temeljnih sloboda. Za to moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je okrivljenik u pritvoru (sada istražni zatvor) i da je ta odluka na snazi.


Samo trajanje istražnog zatvora ovisi o tome u kojoj je fazi kazneni postupak. Opći propis je da državna tijela i sud moraju postupati ''osobito žurno'' u postupcima u kojima je okrivljeniku oduzeta sloboda (čl. 11. st. 2.) ili određen istražni zatvor (čl 122. st. 3.). Do podnošenja optužnice može trajati najdulje mjesec dana od dana lišenja slobode, uz mogućnost produljenja za još dva mjeseca iz opravdanih razloga, a zatim za još tri mjeseca za djela za koja se vodi redoviti postupak.


Nakon podnošenja optužnice istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora Trajanje istražnog zatvora do donošenja presude suda prvog stupnja propisane su u članku 133. Zakona o kaznenom postupku.


Najdulje trajanje istražnog zatvora može iznositi 5 godina i 3 mjeseca, uz moguće produljenje za šest mjeseci ako je istražni zatvor prije podizanja optužnice trajao 12 mjeseci jer se okrivljenika tereti za počinjenje kaznenog djela iz nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranom kriminaliteta.

Zaštita životinja u Hrvatskoj - mit ili stvarnost?

Ovaj blog nije pisan kako bi čitatelj postao stručnjak u zakonskoj regulativi zaštite životinja niti kako bismo kritizirali te iste zakone, pisan je u nadi da će makar jednog čitatelja potaknuti da prijavi zlostavljanja i mučenja ukoliko bude njegovim svjedokom.


Najnoviji slučajevi mučenja i zlostavljanja životinja šokirali su cijelu Hrvatsku. Za malog mješanca Miška čuli su svi kada mu je okrutna ljudska ruka odlučila staviti zapaljenu petardu u usta uslijed čega je zadobio teške ozljede zbog kojih je morao biti eutanaziran. Naknadno je rendgen lubanje pokazao da je jadno stvorenje imalo i 2 metka u glavi. Drugo monstruozno djelo dogodilo se u Slavonskom Brodu gdje su aktivisti udruge Victus dobili dojavu o teško ranjenom psu kojemu su iščupane prednje šapice. Također mu nije bilo pomoći. Sjetimo se samo i slučaja kada su djeca zavezala psa za tračnice i pustila ga da ga tako bespomoćnog vlak pregazi. I tako dalje i tako dalje... Možemo u nedogled nabrajati stravične slučajeve zlostavljanih životinja u Hrvatskoj. Zemlja u kojoj nije ništa bolja situacija je Bosna i Hercegovina gdje su stanovnici bili po prvi puta ozbiljno šokirani nasiljem nad životinjama kada su jedna bešćutna djevojka i njezin pomagač odlučili male štence bacati i šutirati u rijeku. Kako su cijelu situaciju snimili i objavili na jednom portalu, ubrzo se otkrio identitet te su bili uhvaćeni. Što se poslije dogodilo sa njima i kakve su kazne dobili nitko nezna. Te se informacije nisu objavile vjerojatno iz istog razloga kao i u Hrvatskoj, a taj je da su kazne sramotno male, potpuno neproporcionalne počinjenom djelu te bez ikakve svrhe specijalne i generalne prevencije. Nakon slučaja psa Miška kojega smo prvog spomenuli, dio javnosti je zatražio objavu imena počinitelja od strane Državnog odvjetništva te je bila potpisana peticija sa ukupno 16 329 potpisa. Ista je proslijeđena Općinskom sudu u Puli, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te Hrvatskom kinološkom savezu.


Hrvatska je po pitanju zaštite životinja u puno lošijoj situaciji od mnogih europskih država. U Švedskoj postoji zakon prema kojem pas ne smije biti sam duže od 6 sati dnevno. Ukoliko želite kupiti konja, morat ćete se pobrinuti da bude u paru jer se smatra da je konj društveno biće koje isto pati od usamljenosti. U Americi, ukoliko pas konstantno boravi izvan kuće, vlasnik mu je dužan osigurati: zaklon od vjetra, snijega, kiše, hladnoće i sunca; uzicu koja mora biti duga najmanje četiri metara te svakodnevno hranu i svježu vodu, a sve pod prijetnjom novčane kazne od 3000 kuna ukoliko i jedan dan dođe do propusta nečeg od navedenog. U Švicarskoj vlasnik prije nego što kupi psa mora pohađati četverodnevni tečaj o obvezama vlasnika i karakeristikama vrsta bez kojega ne može dobiti dozvolu. Također ta zemlja poznaje i institut odvjetnika za životinje (npr. ukoliko dođe do nesavjesnog veterinarskog liječenja, tužba se podnosi u ime oštećene životinje).


Nakon svih navedenih događaja nametnulo se i pitanje da li je Hrvatskoj potrebna policija za životinje, institucija koju neke europske zemlje te Sjedinjene Američke Države već odavno imaju. Naši građani su najviše upoznati sa radom takve vrste policije putem televizijskog programa Animal Planet na kojem se prikazuju slučajevi zlostavljanja životinja u SAD-u. Za uvođenje navedene institucije u Hrvatskoj također je pokrenuta peticija. Do zaključenja ovog bloga ukupno je sakupljeno 8 994 potpisa. Ukoliko ju i sami želite potpisati, to možete učiniti na navedenom linku web stranice - http://www.petitionbuzz.com/petitions/animalpolicecroatia


Iako je zaštita životinja u Hrvatskoj praktički tek u povojima ako ju usporedimo sa drugih državama Europe, začetak napretka se nazire u novom Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine.


Promjene su nastupile u glavi XX. koja se tiče zaštite okoliša pa tako i životinja.Članak 205.novog Kaznenog zakona po prvi puta sankcionira ne samo teško mučenje životinja već i njihovo usmrćivanje. Na taj način se uklonila nedorečenost odredbe koja je praktički dopuštala ubijanje životinja ako ona prije toga nije bila mučena i zlostavljana. Nova je i odredba da se zlostavljana životinja oduzima zlostavljaču dok se ranije nakon veterinarskog pregleda i pružene pomoći istome vraćala u vlasništvo. Povećane su i propisane kazne pa tako se ranije zlostavljanje životinja kažnjavalo sa šest mjeseci zatvora što je u praksi bilo zamjenjivano novčanom kaznom, no novim zakonom je promijenjeno u kaznu zatvora do jedne godine ( na taj način nije moguće izbjeći zatvorsku kaznu). Kazna zatvora za isto djelo počinjeno iz koristoljublja se povećala sa jedne na dvije godine zatvora dok je kazna zatvora do tri mjeseca za onog tko iz nehaja uskratom hrane ili vode ili na drugi način izloži životinju tegobnom stanju kroz dulje vrijeme povećana na kaznu zatvora do šest mjeseci.


Pitanje koje se samo po sebi nameće nakon izloženih promjena je da li je to dovoljno? Ili bolje rečeno, nije li to još uvijek premalo za okrutnost ovih kaznenih djela? Vjerojatno će svaki ljubitelj životinja klimnuti glavom i složiti se sa tom konstatacijom, reći da zakon ne štiti životinje dovoljno. I zaista, kada pogledamo neke predviđene sankcije za druga kaznena djela koja su puno bezazlenija od ovih u tekstu, slobodno se možemo zapitati da li će odredbe novog zakona imalo promijeniti sliku Hrvatske kao zemlje koja ne mari baš previše za neke svoje potpuno bespomoćne stanovnike. Tako npr. kazneno dijelo dvobračnosti predviđa identičnu kaznu od jedne godine zatvora, a kazneno djelo nedozvoljenih igara na sreću do čak tri godine zatvora. Iako su sva djela u Kaznenom zakonu već same po sebi dovoljno ozbiljne radnje čije sankcioniranje mora preuzeti država, ipak ne možemo reći da sva navedena djela imaju istu težinu i ozbiljnost. Krenemo li nekom čistom logikom, ako su kaznena djela protiv ljudskih života i tijela najstrože sankcionirane radnje u zakonu, zar ta ista djela protiv životinjskih života i tijela ne zaslužuju barem malo stroži režim? Problem je u tome što se u Hrvatskoj životinja zakonski tretira kao stvar i dok god se takav stav ne promijeni, ne možemo nažalost očekivati neki drastični pomak u području zaštite životinja. Za tako nešto potrebna je potpuna promjena zakonske regulative i načina razmišljanja.


Dijete koje gađa uličnu mačku petardama potencijalni je odrasli zlostavljač jer devijantno ponašanje korijene vuče iz djetinjstva. Nasilno ponašanje prema životinjama već je dugo indikator opasne psihopatologije koja se ne odnosi samo na životinje. Onaj tko gleda na život bilo kojeg živog bića kao bezvrijednog, lako može doći na ideju da su ljudski životi također bezvrijedni. Ubojice vrlo često počinju ubijanjem i mučenjem životinja kad su bili djeca a do tog zaključka se došlo prilikom razvoja profila serijskih ubojica za FBI. Nasilje prema životinjama može biti prvi znak patološkog nasilja koje dovodi do ljudskih žrtava. Znanstveno je dokazano da za ljude koji zlostavljaju životinje postoji pet puta veća vjerojatnost da će počiniti nasilnički zločin prema ljudima. Šokantan je podatak da je većina zatvorenika osuđenih na smrt zbog ubojstva „vježbala“ svoje zločine na životinjama.


Uz spomenuti Kazneni zakon, životinje u Hrvatskoj štiti i Zakon o zaštiti životinja iz 2006. godine.


Kome se obratiti ukoliko primjetite zlostavljanje životinja?


Što hitnije se obratite policiji koja će podnijeti kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu. Također je moguće i osobno podnijeti prijavu državnom odvjetništvu koja bi trebala biti potkrepljena sa što je moguće više dokaza (fotografije, video snimke, imena drugih svjedoka...).


Druge radnje koje su predviđene Zakonom o zaštiti životinja se prijavljuju veterinarskoj inspekciji.


Ukoliko želite zadržati anonimnost prema počinitelju, potrebno je istu stvar naznačiti u prijavi.


Ovdje ćemo navesti telefonske brojeve nadležnih službi kojima se možete obratiti:


Policija - 192

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (centrala) - 01/4591 - 888

Veterinarska inspekcija (unutar Ministarstva poljoprivrede) -01/6106- 111

Ukoliko se želite malo više aktivirati oko zaštite životinja u Hrvatskoj, uvijek se možete uključiti u rad neke od udruga od kojih je najpoznatija Prijatelji životinja te rad azila za napuštene i nezbrinute životinje Dumovec, Noina Arka, Suza, Šapa...


Svjetski dan zaštite životinja obilježava se 4. listopada svake godine. Ono tužno zavijanje psa u susjednom dvorištu koji je već danima vezan lancem po hladnoći ili vrućini bez hrane i vode poziv je vama u pomoć. Nemojte okretati glavu i pokrivati uši rukama. To zavijanje neće postati tiše niti manje bolno ukoliko jednostavno odlučite ignorirati. Ta bol nije ništa manja od one koju zlostavljani ljudi proživljavaju. Ista je, ako ne i gora jer životinja ovisi isključivo o ljudskoj milosti. Malo susjedovo dijete koje pati u svojoj boli i modricama ne biste ignorirali... Zar ne?


“Until one has loved an animal a part of one's soul remains unawakened.”

( Dok nisi volio životinju, dio duše ti je neprobuđen)

Anatole France

Svjedoci u kaznenom postupku

U kaznenom postupku svjedoci su vrlo važan faktor, ali često ostaju u sjeni postupka koji je primarno okrenut žrtvama i počiniteljima. Naše zakonodavstvo nalaže opću dužnost svjedočenja, ali, s druge strane, građani nisu „obučeni“ o tome što sve status svjedoka sa sobom nosi, a tim više što se svjedokom ne postaje svojom odlukom već iznenadnim spletom okolnosti. Stoga smo odlučili izložiti kratak prilog o tom važnom institutu kaznenog postupka.


Tko može biti pozvan kao svjedok? Kao svjedok pozvat će se fizička osoba, različita od okrivljenika, za koju je vjerojatno da može dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima slučaja.


Opća građanska dužnost svjedočenja uključuje tri dužnosti za čije su neispunjavanje predviđene sankcije. Dužnost odazvati se na poziv tijela kaznenog postupka - ako se osoba ne odazove pozivu, a svoj izostanak ne opravda, može se i prisilno dovesti. Međutim, svjedok ima pravo izvijestiti sud o nemogućnosti dolaska zbog svog psihofizičkog stanja i spremnosti za svjedočenje iz doma ili druge primjerene prostorije. Osim toga, ima pravo i na naknadu troškova nastalih zbog dolaska na sud. Dužnost iskazivati - ako svjedok koji se odazove pozivu odbije svjedočiti može se novčano kazniti, a ako ni tada ne svjedoči može se i zatvoriti dok ne pristane iskazivati, ali ne na dulje od mjesec dana. Dužnost iskazivati istinu - svjedok je dužan govoriti istinu i ništa ne smije prešutjeti. Neistinito iskazivanje, odnosno davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo sa zapriječenom kaznom od šest mjeseci do pet godina. Osim tih, svjedok nema drugih dužnosti, a posebno nema obvezu podvrgnuti se tjelesnim pregledima ni medicinskim zahvatima i ispitivanjima, za razliku od okrivljenika.


Iznimke od dužnosti svjedočenja ipak postoje. Prvu kategoriju čine osobe koje su vezane potrebom očuvanja nekog drugog društvenog interesa jačeg od interesa vođenja kaznenog postupka, dokle god traje dužnost zaštite tog interesa. Tu spadaju osobe koje su zakonom obvezane čuvati tajnost podataka, kao što su branitelj okrivljenika, vjerski ispovjednik o sadržaju ispovijedi, okrivljenik u jedinstvenom postupku protiv više počinitelja te maloljetnik ako, s obzirom na dob i duševno stanje, nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti.


Druga kategorija se odnosi na osobe koje imaju povlasticu nesvjedočenja, odnosno, ako žele, mogu odbiti davanje iskaza u cijelosti. Tu povlasticu imaju osobe koje su s okrivljenikom u bliskoj vezi (bračni ili izvanbračni drug, roditelji, potomci, tazbina do drugog stupnja te posvojenik i posvojitelj). Osim njih, i osobe određenih profesija povlaštene su od davanja iskaza o onom što su u obavljanju svog zanimanja saznali od okrivljenika. Cilj je zaštita slobodnog obavljanja određenih profesija, poput javnih bilježnika i poreznih savjetnika, odvjetnika, liječnika, zubara, psihologa i socijalnih radnika te novinara i urednika. Oni, međutim, ne mogu odbiti svjedočenje ako postoji zakonska osnova po kojoj su oslobođeni dužnosti čuvanja tajne.


Treća kategorija je povlastica uskrate odgovora na pojedino pitanje, a ona pripada osobama koje bi time izložile sebe ili svog bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. O tome pravu ih mora poučiti tijelo koje vodi postupak ako se pokaže vjerojatnost postojanja tih razloga. Nadalje, povlasticu da ne odgovore na pojedino ptanje ili da odbiju davanje iskaza u cijelosti imaju ugroženi svjedoci. Jedna vrsta ugroženih svjedoka su osobe koje bi iskazom ili odgovorom na pojedino pitanje izložile sebe ili sebi blisku osobu ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. Njima ta povlastica pripada dok se ne osigura zaštita svjedoka u smislu mjera zaštite (svjedočenje pod pseudonimom, putem video veze uz izmjenu glasa i lika i sl.) te posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku pa se u kaznenom postupku ispituju kao zaštićeni svjedoci. Drugu vrstu ugroženih svjedoka čine posebno osjetljive osobe, kod kojih bi primjena običnih pravila ispitivanja dovela do trauma ili teških šteta po psihofizičko zdravlje. To su, na primjer, djeca oštećena kaznenim djelom, stare i bolesne osobe ili osobe s posebnim potrebama, te žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i ćudoređa ili kaznenog djela počinjenog u obitelji . Te će se osobe ispitati po posebnim pravilima o ispitivanju ranjivih svjedoka.


ISPITIVANJE SVJEDOKA


Svjedok se ispituje u različitim fazama postupka i od strane različitih osoba. U tijeku istrage ispituje ga istražitelj, no moguće je i da bude ranije ispitan, ako postoji opasnost od odgode ili je počinitelj nepoznat, a svjedoci bi mogli doprinijeti njegovoj identifikaciji. Ako se bude održavalo dokazno ročište, ispitivanje svjedoka će provesti sudac istrage.


Svjedok će svakako biti ispitan na raspravi. Najprije će se utvrditi osobni podaci svjedoka te njegov odnos s okrivljenikom, potom ga se upozorava na dužnost iskazivanja istine i pravo da ne odgovori na pojedina pitanja, kao što je objašnjeno ranije. Nakon toga ga se poziva da iznese sve što mu je poznato o predmetu, a zatim mu se postavljaju pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja. Utvrdit će se i odakle je svjedoku poznato to što tvrdi. Svjedoke u pravilu ispituju stranke prema unakrsnom modelu, a sud samo iznimno postavlja pitanja radi razjašnjenja. Svjedok ima pravoizraziti nelagodu sudu prilikom davanja iskaza pred javnosti ili okrivljenikom. Svjedoci se ispituju svaki posebno, bez prisutnosti drugih svjedoka. Svoje odgovore dužni su dati usmeno, a pri tom imaju pravo služiti se vlastitim jezikom.


Svjedok je važan izvor saznanja prilikom utvrđivanja činjenica u postupku. Prema tome, svjedok je pozvan da iznese saznanja o činjenicama, a ne svoja mišljenja, stavove, vrijednosne ocjene i slično.


Zaštita i pomoć svjedocima kaznenih djela


Pri sudu su 2008. godine osnovani Odjeli za pružanje podrške svjedocima i žrtvama. Osnovne zadaće Odjela su pružanje praktičnih informacija i emocionalne podrške svjedocima i oštećenicima, prije, tijekom i nakon sudskog postupka. Svjedoci se Odjelu mogu obratiti kako bi dobili osnovne informacije o samom sudskom postupku, objašnjenje o tome što ih sve čeka u sudnici te informacije o tome gdje mogu potražiti stručnu pomoć (u smislu psihološkog savjetovanja i sl.).


Više informacija možete potražiti na: http://zrtveisvjedoci.pravosudje.hr/Default.aspx?sec=126

Oštećenik kao tužitelj

S obzirom na česte upite stranaka o mogućnosti preuzimanja kaznenog progona od strane oštećenika u kaznenom postupku, objavljuje se kratak pregled obveza državnog odvjetnika nakon zaprimanja kaznene prijave i prava oštećenika u slučaju odbacivanja kaznene prijave.


Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14), Državno odvjetništvo kao posebno državno tijelo, samostalno odlučuje o kaznenom progonu počinitelja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti te priprema optužnicu za suđenje pred nadležnim sudom.


Državni odvjetnik je dužan u roku od 6 mjeseci od upisnika prijave u upisnik kaznenih prijava odlučiti o istoj i o tome obavijestiti podnositelja prijave.


Državni odvjetnik će nakon zaprimanja kaznene prijave ispitati navode iz kaznene prijave i ovlašten je odbaciti kaznenu prijavu (ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon, ako ne postoje osnove sumnje da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo te ako podaci u prijavi upućuju na zaključak da prijava nije vjerodostojna).Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.O odbacivanju kaznene prijave i razlozima treba se obavijestiti oštećenika u roku od 8 dana.


Rješenje kojim se odbacuje kaznena prijava se dostavlja prijavitelju u roku od 8 dana od odbacivanja. Uz rješenje se dostavlja posebna pouka u kojoj se prijavitelja obavještava, da u slučaju da je sam na bilo koji način oštećen kaznenim djelom, a smatra da odluka državnog odvjetnika nije utemeljena, može sam poduzeti kazneni progon, bez obzira na stajalište državnog odvjetnika.


Mogućnost poduzimanja kaznenog progona, od strane oštećenika, je način provjere rada državnog odvjetnika jer omogućava nezadovoljnim prijaviteljima kaznenih djela, koji smatraju da postoji kaznena odgovornost prijavljenih osoba, vođenje postupka, neovisno o odluci državnog odvjetnika. Navedene mogućnosti su na raspolaganju svim osobama koje su na bilo koji način oštećene kaznenim djelom (ne samo žrtvama, već i osobama čija su osobna i imovinska prava povrijeđena na druge načine).


Oštećenik ima pravo preuzeti kazneni progon u roku od 8 dana od primitka obavijesti o odbacivanju kaznene prijave, a ukoliko nije bio na vrijeme upoznat s činjenicom da je državni odvjetnik odbacio kaznenu prijavu, može pred nadležnim sudom, u roku od 6 mjeseci od dana odbacivanja kaznene prijave, dati izjavu da nastavlja postupak i u tom slučaju mu pripadaju sva prava koja pripadaju državnom odvjetniku, osim onih koja državni odvjetnik ima kao državno tijelo - omogućeno mu je razgledavanje spisa, pregledavanje snimki i sudjelovanje u provođenju radnji u postupku.


Oštećenik može sucu istrage predložiti provođenje istrage, provođenje određenih dokaznih radnji, ima pravo na obavijesti o toku istrage i postupcima koji se provode. Da bi mogao ostvariti svoje pravo na preuzimanje kaznenog progona, oštećenik se mora u zadanim rokovima izjasniti da želi preuzeti kazneni progon te obavijestiti sud o eventualnoj promjeni adrese.


Nakon isteka rokova i u slučaju neprijavljivanja promjene adrese, oštećenik gubi sva prava koja mu pripadaju kao oštećeniku kao tužitelju.

Novine Kaznenog zakona: neisplata plaće i ''mobbing'' kao kaznena djela

Hrvatski sabor 21.10.2011. jednoglasno je donio Kazneni zakon koji donosi brojne novine, osobito vezane uz gospodarska kaznena djela. Po novom kaznenom zakonu neisplata plaće, jednako kao i neisplata dijela plaće, smatrat će se kaznenim djelom za koje je u čl. 132. predviđena zatvorska kazna, osim akoje do neisplate došlo zbog razloga koji nisu nastali s ciljem izbjegavanja isplate plaće. Zlostavljanje na radnom mjestu iz čl. 133. (mobbing), koje je danas sve učestalija pojava, ubuduće će se također kažnjavati zatvorskom kaznom.


Novi zakon počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2013., a ne od datuma ulaska u Europsku uniju (1. srpnja) kako je bilo ranije predlagano.


Za početak, pod plaćom ovdje podrazumijevamo osnovnu plaću i sva druga davanja koja radnik prima na temelju svog rada, u bruto iznosu što se odnosi i na doprinose iz plaće i na plaću.


U konačnom prijedlogu Kaznenog zakona postrožena je kazna za neisplatu plaće, što je Sabor na kraju i prihvatio. U novom zakonu stoji da će se općenito kažnjavati poslodavci koji ne isplate plaću radnicima ili ne isplate dio plaće i to sa tri godine zatvora.


Jednaka kazna primijenit će se i na poslodavca koji daje netočne podatke za određivanje plaće, ili ih ne daje uopće te time ne isplaćuje plaću, ili je isplaćuje tek djelomično, čime se zapravo inkriminira rad na crno.


Ukoliko se ispostavi da poslodavac nije imao namjeru neisplate plaće, a više ne može raspolagati financijskim sredstvima na svom računu ili ona nedostaju (bez njegove krivnje) neće ga se moći smatrati krivim za kazneno djelo neisplate plaće. S druge strane, ukoliko poslodavac-počinitelj ovog kaznenog djela naknadno isplati zaostale plaće, može se osloboditi kazne. To mora učiniti do donošenja pravomoćne presude.


Kao potpuno novo kazneno djelo novi Kazneni zakon donosi zlostavljanje na radnom mjestu. Iako prekršaj sličnog sadržaja već postoji u Zakonu o diskriminaciji, osim što se on kažnjava novčanom kaznom, razlika je i u tome što se kazneno djelo ''mobbinga'' ne mora nužno temeljiti na diskriminacijskim osnovama.


Ukoliko vas netko na radnom mjestu vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili uznemirava na neki drugi način te time naruši vaše zdravlje ili povrijedi neko pravo, prijeti mu kazna od dvije godine zatvora, ali ste sami dužni podnijeti prijedlog za progon. Iako je iz konačnog prijedloga Kaznenog zakona izostavljena napomena kako se mora raditi o ponavljanom i ustrajnom ponašanju zlostavljača, iz same odredbe novog zakona vidljivo je kako se podrazumijeva dugotrajnije zlostavljanje jer sam pojam zlostavljanja upućuje na vremensko trajanje, a ne jednokratni napad. Nažalost, mnogi iz iskustva znaju kako zlostavljač ne staje kod samo jednog vrijeđanja ili povrede prava, već se ono kontinuirano ponavlja.


Neki od tipičnih primjera zlostavljanja na poslu kreću se u rasponu od ignoriranja (kao da osoba ne postoji),stalnog upadanja u riječ, isključivanja iz društvenog života na poslu, do težih povreda u smislu ismijavanja, klevete pa sve do seksualnog napastovanja i fizičkog zlostavljanja. Žrtva primjerice dobiva samo besmislena zaduženja i radne obveze koje su ispod njene profesionalne kvalifikacijske razine ili joj se daju zadaci koje ne može riješiti ili kontinuirano dobiva nova zaduženja, pri čemu je izložena stalnoj kritici. Zlostavljači mogu ismijavati način govora, hoda, odijevanja, čak i privatni život žrtve te širiti neprovjerene glasine. U konačnici, ''mobbing'' može eskalirati do razine seksualnog i fizičkog nasilja.


Ukoliko su vam povrijeđena prava u vezi s odredbama o neisplati plaće i ''mobbingu'', obratite se Državnom inspektoratu, točnije inspektoru rada za radne odnose Državnog inspektorata, koji će po vašoj prijavi provesti inspekcijski nadzor. Prijava je moguća i putem web stranice http://www.inspektorat.hr/. Također preporučujemo podnošenje kaznene prijave policiji ili Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.


Zlostavljanje na radnom mjestu možete prijaviti iosobi koja vam je izravno nadređena ukoliko i sama nije zlostavljač, a možete obavijestiti i kadrovsku službu ili upravu poduzeća te se obratiti Odboru zaštite na radu, ukoliko postoji u poduzeću ili ustanovi u kojoj radite. Ako je nužno, obratite se i liječniku medicine rada s kojim vaš poslodavac ima ugovor o pružanju usluga specifične zdravstvene zaštite, ili pak svom izabranom liječniku opće odnosno obiteljske medicine. Naposljetku, na raspolaganju su vam iudruge za zaštitu i pomoć žrtvama ''mobbinga'', a jedna od njih je i Udruga Mobbing.Za dodatne savjete i informacije u vezi zlostavljanja na radnom mjestu posjetite web stranicu udruge na adresi http://www.mobbing.hr.

Kaznena prijava

ŠTO JE KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava upozorava državnog odvjetnika da je osoba navedena u prijavi možda počinila određeno kazneno djelo.


TKO MOŽE PODNIJETI KAZNENU PRIJAVU?


Sva tjela državne vlasti i sve pravne osobe su dužne podnijeti prijavu za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti, pored njih, u određenim slučajevima uređenim posebnim zakonom, na podnošenje kaznene prijave ovlaštena je i policija, i građani kao fizičke osobe ovlašteni su na podnošenje kaznene prijave, štoviše, po zakonu su oni to dužni učiniti kada se radi o kaznenim djelima za koja se goni po službenoj dužnosti.


KOME SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Ona se podnosi nadležnom državnom odvjetniku bilo pisano, usmeno ili drugim sredstvom, međutim, ako se podnese sudu, policiji ili pak, nenadležnom državnom odvjetniku, spomenuta tjela će podnesenu prijavu sama dalje proslijediti državnom odvjetniku koji je u konkretnom slučaju nadležan za postupanje po njoj.


ZNAČENJE KAZNENE PRIJAVE?


Njezina je važnost u tome što obvezuje državnog odvjetnika na postupanje prema navodima iz prijave, on će prije svega utvrditi je li prijava osnovana, a ako to ne uspije utvrditi odbacit će ju i o njezinom odbačaju obavijestiti osobu oštećenu kaznenim djelom.


LAŽNO PRIJAVLJIVANJE?


Ako netko, znajući da to nije istina, podnese kaznenu prijavu protiv neke osobe optužujuči je da je počinila kazneno djelo, ili prijavi da je počinjeno određeno kazneno djelo, ne navodeći osobu koja ga je počinila, ili ako sebe prijavi da je počinio kazneno djelo, u svim tim navedenim slučajevima i sam će odgovarati, i to za kazneno djelo lažnog prijavljivanja.


KADA SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava se podnosi:

-čim netko sazna da je počinjeno određeno kazneno djelo,

-ili ako zna da je neka osoba počinila kazneno djelo,

-ili ako je osoba sama bila oštećena određenim kaznenim djelom.


KAKO BI TREBALA IZGLEDATI KAZNENA PRIJAVA?


Njen sadržaj nije formalno propisan, ali svatko tko podnosti prijavu trebao bi uzeti u obzir sljedeće podatke:

1. osobne podatke o počinitelju

2. sve čega se možemo sjetiti o događaju (npr. vrijeme počinjenja, mjesto itd.)

3. navođenje odgovarajućeg članka u zakonu je poželjno, ali nije nužno da bi kaznena prijava bila valjana

4. treba navesti sve dokaze i činjenice koji su nam poznati

5. potrebno je navesti i osobne podatke osobe oštećene kaznenim djelom

6. svoje podatke, odn. podatke o osobi koja podnosi kaznenu prijavu


ANONIMNA KAZNENA PRIJAVA?


Unatoč mogućnosti podnošenje kaznene prijave poznate osobe, zakonom se dozvoljava i podnošenje kaznene prijave anonimnog karaktera.


O čemu je to riječ?


Osnovna je razlika od prethodne vrste kaznene prijave, u tome što ovdje njezin podnositelj ostaje nepoznat (tj. anoniman), s obzirom da je nepoznat ne može ni snositi štetne posljedice lažnog prijavljivanja. Premda je anonimna prijava prednost za onoga tko želi da njegov indetitet ostane tajan, ona je i teret, u tom smislu što je nadležni državni odvjetnik po njoj obvezan postupati, tek ako iz podataka koji su u njoj navedeni proizlazi da postoji veliki stupanj vjerojatnosti (osnovana sumnja) da je počinjeno kazneno djelo protiv kojeg je prijava podnesena.


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Prava žrtava u kaznenom postupku

Tko je žrtva kaznenog djela?


Žrtva kaznenog djela je osoba koja zbog počinjenja kaznenog djela trpi fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda.


Koja su prava žrtava u kaznenom postupku?


Prava žrtava u kaznenom postupku možemo podijeliti na osnovna prava koja imaju sve žrtve svih kaznenih djela i ona koja imaju određene kategorije žrtava ili žrtve određenih kaznenih djela.


Prava koja imaju sve žrtve bez obzira na težinu kaznenog djela i osobna svojstva žrtve su pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik te druga prava određena zakonom.


Posebna prava žrtava kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od 5 ili više godina su, uz gore navedena prava, pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku kao i pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva ako trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela, te pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete iz državnog fonda pod uvjetima i na način uređen posebnim zakonom.


Prava djeteta ili maloljetnika žrtve kaznenog djela su, uz sva već navedena prava, pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, pravo na tajnost osobnih podataka i pravo na isključenje javnosti.


Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima dodatna prava da prije ispitivanja razgovara sa savjetnikom na teret proračunskih sredstava, da je u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola, pravo uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život te pravo zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja.


Jedno od temeljnih prava žrtve je pravo da bude obaviještena da u postupku sudjeluje kao oštećenik, a ukoliko joj to bude uskraćeno ima pravo sama se prijaviti kao oštećenik policiji ili državnom odvjetništvu do podizanja optužnice ili pak sudu do završetka rasprave.


U skladu s tim postavlja se pitanje koja su prava žrtve kao oštećenika u kaznenom postupku?


Oštećenik ima pravo biti informiran o svojim pravima, o pomoći, o napretku slučaja. Ima pravosudjelovati u kaznenom postupku na način da upozorava na činjenice koje su važne za utvrđivanje kaznenog djela, počinitelja i imovinskopravnog odnosno odštetnog zahtjeva. U kaznenom postupku oštećenik se ima pravo služiti vlastitim jezikom. Ima pravo predlagati dokaze na glavnoj raspravi, postavljati pitanja svjedocima i vještacima te iznositiprimjedbe i objašnjenja na njihove iskaze. Ima pravo davati izjave te pregledavati spise i predmetekoji služe kao dokaz. Oštećenik također ima pravo na fizičku zaštitu u određenim slučajevima uređenim Zakonom o zaštiti svjedoka, kao i pravo na privatnost i zaštitu od sekundarne viktimizacije. Pri ispitivanju, oštećenik ima pravo uskratiti odgovor na pitanja ako je vjerojatno da bi odgovorom izložio sebe ili svog bliskog rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu.


Veoma je važno napomenuti da oštećenik ima pravo na poduzimanje i nastavak kaznenog progona, ukoliko državni odvjetnik od toga odustane.


Oštećenik ima pravo tražiti naknadu štete od počinitelja i/ili države tj. pravo postaviti imovinskopravni zahtjev, te pravo na naknadu troškova postupka. Imovinskopravni zahtjev može se podnijeti tijekom kaznenog postupka do završetka glavne rasprave ili, odvojeno od kaznenog postupka, u građanskoj parnici.


Pravo na pravni savjet i besplatnu pravnu pomoć su također prava oštećenika, ukoliko udovoljavaju uvjetima propisanim Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela koja djeluje u okviru Pravne klinike, ciljano se bavi skupinom koja je najviše povrijeđena kaznenim djelom. Studenti navedene Grupe ukazuju žrtvama kaznenih djela na prava koja imaju u kaznenom postupku te im pomažu u ostvarivanju istih, a ujedno ih vode kroz postupak dobivanja uputnice od Ureda državne uprave ako ispunjavaju uvjete za besplatnu pravnu pomoć.


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Što može poduzeti stranka koja je nezadovoljna radom suca u konkretnom predmetu

Stranka koja je nezadovoljna radom suca u njenom predmetu ima na raspolaganju dvije mogućnosti: pritužbu na rad dotičnog suca, te zahtjev za njegovo izuzeće.


1. Pritužba na rad suca


Prema Zakonu o sudovima, svatko ima pravo slati predstavke na rad suda ili suca zbog ponašanja suca ili drugog djelatnika u službenim odnosima sa strankom, i dobiti odgovor na njih. Dakle, ako je stranka nezadovoljna radom suca, može podnijeti pritužbu predsjedniku suda u kojem sudac radi (predsjedniku općinskog ili županijskog suda). Svaka pritužba mora biti potkrijepljena razlozima zbog kojih se podnosi.


Temeljem pritužbi stranke predsjednik suda će poduzeti odgovarajuće mjere, a u slučaju da utvrdi propuste u radu suca može pokrenuti i stegovni postupak protiv suca. Taj se postupak vodi pred Državnim sudbenim vijećem koje je samostalno i neovisno tijelo.


Slučajevima povrede Ustavom i zakonom zagarantiranih prava bavi se i Pučki pravobranitelj. Ako stranka smatra da je sudac povrijedio njena prava, može se izravno obratiti Uredu. Pritužbu je moguće poslati i prekoInterneta. Pučki pravobranitelj će ispitati slučaj i, ako smatra da je došlo do povrede prava, poduzeti daljnje mjere.


2. Izuzeće suca


I u kaznenom i u građanskom postupku, stranka može tražiti izuzeće određenog suca jer sumnja u njegovu nepristranost i nezavisnost.


Zahtjev za izuzeće podnosi se u pisanom obliku predsjedniku suda, i to najkasnije do početka rasprave. Ako je sudac čije izuzeće stranka traži upravo predsjednik suda koji vodi postupak, podnesak se upućuje predsjedniku neposredno višeg suda (neposredno viši sud u odnosu na općinski sud je županijski sud, a u odnosu na županijske sudove Vrhovni sud Republike Hrvatske). Izuzeće suca višeg suda može se tražiti i u žalbenom postupku, i to u žalbi ili odgovoru na žalbu, do početka sjednice.


Zahtjev za izuzeće suca ne može biti postavljen apstraktno, već mora biti vezan za određeni spor, te svakako treba sadržavati razloge na kojima se temelji, kao i njihovo obrazloženje. Neobrazloženi zahtjevi se odbacuju, a očito neosnovani zahtjevi za izuzećem mogu se smatrati i zlouporabom prava.


Pravna klinika može po potrebi pružiti dodatnu pomoć ili pravni savjet nakon što ispita konkretni slučaj.


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela