blog pravne klinike

Na sljedećim linkovima se nalaze blogovi koji pokrivaju područja besplatne pravne pomoći, diskriminacije i manjinskih prava, građanskog prava, kaznenog prava, ovršnog postupka, prava pacijenata, radnog prava i zaštite azilanata i stranaca.

invalidska mirovina

Da je invalidnost veći problem nego što se uobičajeno percipira, dokazuje nam Izvješće o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj iz 2023., koje je izradio Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Vidljivo je to prije svega iz podatka da u Republici Hrvatskoj na dan 4. rujna 2023. živi 657.791 osoba s invaliditetom, koje na taj način čine čak 17% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Problemi s kojima se susreću su nebrojeni, a ne manjka ih ni u jednom društvenom resoru, počevši od obrazovanja pa sve do zdravstva i rada. Jedan od tih problema, konkretno radnopravni, jest i invalidska mirovina i način ostvarivanja iste koji je složen i nerijetko nerazumljiv pravnom laiku.

Invalidska mirovina je detaljno uređena Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, u daljnjem tekstu ZOMO) koji detaljno opisuje kada se i kako ona ostvaruje. Prije detaljnijeg razlaganja pojedinosti, valja naglasiti da postoje dva temeljna uvjeta za ostvarenje invalidske mirovine, a to su: potpuni ili djelomični gubitak radne sposobnosti te uvjet staža.

Smanjenje radne sposobnosti postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima (čl. 39. st. 1. ZOMO). Postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika, odnosno osigurane osobe, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno (čl. 123. st. 1. ZOMO.)

Kada doktor medicine koji je liječio osiguranika smatra da je liječenje i medicinska rehabilitacija završena i da je nastalo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, dužan je prehodno pripremiti cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i zajedno sa svojim nalazom i mišljenjem dostaviti je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod), (čl. 125. st. 1. ZOMO). Vještačenje u prvom stupnju u postupku utvrđivanja smanjenja radne sposobnosti, odnosno preostale radne sposobnosti, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti i tjelesnog oštećenja osiguranika te potpunog gubitka radne sposobnosti člana obitelji, obavlja


na temelju gore navedene medicinske dokumentacije Zavod za vješačenje o čemu donosi nalaz i mišljenje (čl. 125. st. 2. ZOMO). Na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje u prvom stupnju, nakon provedene propisane revizije Zavod donosi rješenje o činjenici postojanja ili nepostojanja smanjenja radne sposobnosti i preostale radne sposobnosti, djelomičnog i potpunog gubitka radne sposobnosti, te drugim činjenicama o kojima ovisi pravo (čl. 125. st. 3. ZOMO).

Djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji navedeno smanjenje radne sposobnosti, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima (čl 39. st. 3. ZOMO).

Potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti (čl. 39. st. 4. ZOMO).

Uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti su bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest (čl. 39. st. 5. ZOMO).

Pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik ako je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka (čl. 56. st. 1. ZOMO). Kao radni vijek, uzima se broj punih godina od dana kad je osiguranik navršio 20 godina života do dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Osiguranika koji je nakon navršene 20. godine života preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij radni vijek se računa od navršene 23. godine života, a osiguraniku koji je završio preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij računa se od navršene 26. godine života (čl. 56. st. 3. ZOMO). Razdoblje radnog vijeka skraćuje se za stvarno razdoblje koje je osiguranik: proveo na dragovoljnom vojnom osposobljavanju ili obveznom služenju vojnog roka te u razdobljima nakon prestanka pojedinog osiguranja do novoga osiguranja bio prijavljen kao nezaposlena osoba nadležnoj službi za zapošljavanje (čl. 56. st. 4. ZOMO).


Pravo na invalidsku mirovinu osiguranik stječe bez obzira na dužinu mirovinskog staža ako je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti osiguranika nastao zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti (čl. 56. st. 5. ZOMO).

Pravo na invalidsku mirovinu osiguranik ima od dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, ako Zakonom nije određeno drukčije (čl. 59. st. 1. ZOMO).

Osiguraniku kod kojega je na temelju nalaza i mišljenja mjesno nadležne područne ustrojstvene jedinice Zavoda za vještačenje, odnosno nalaza i mišlje središnjeg ureda Zavoda za vještačenje utvrđen djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti na temelju kojeg ima pravo na invalidsku mirovinu, a koji je u radnom odnosu ili obavllja djelatnost na temelju koje je obvezno osiguran, Zavod donosi rješenje o priznavanju prava na invalidsku mirovinu na osnovi utvrđenog djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Nakon pravomoćnosti tog rješenja donijet će se rješenje o određivanju iznosa mirovine i početku isplate (čl. 59. st. 2. ZOMO).

Kada se pravo na invalidsku mirovinu ostvaruje na zahtjev osiguranika nakon prestanka osiguranja, a djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti je postojao prije podnošenja zahtjeva, osiguranik ima pravo na invalidsku mirovinu od dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenog roka, osiguranik ima pravo na invalidsku mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag (čl. 59. st. 3. ZOMO).

Zaključno, s obzirom na ranije navedenu brojnost osoba s invaliditetom, kao i činjenicu da se radi o jednoj od najranjivijih društvenih kategorija, jedan od prioriteta socijalne države trebalo bi biti njihovo sveopće zbrinjavanje. To uključuje i širenje socijalnih usluga u zajednici, jasno reguliranje njihovog radnopravnog statusa i mogućnost ostvarenja invalidske mirovine, koja mora biti dostatna za dostojanstven život njezina korisnika. Budući da je prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u prosincu 2023. godine bilo čak 88.526 korisnika invalidske mirovine, a prosjek iste je iznosio 374,43 eura, razvidno je da postoji prostor za napredak u sustavima socijalne sigurnosti.


NAKNADA PLAĆE ZA VRIJEME PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI (BOLOVANJA)

Prema Zakonu o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje: ZR), za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu radnik ima pravo na naknadu plaće (čl. 95. st. 1. ZR-a). Radnik je dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju. Ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati potvrdu, a ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti ovu obvezu, dužan je to učiniti što je moguće prije, najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao (čl. 37. st. 1.-3. ZR-a). Ostvarivanje prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) uređeno je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, 33/23, dalje: ZOZO). 

Osiguranici imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog korištenja zdravstvene zaštite (čl. 36. st. 1. t. 1. ZOZO-a).  Naknada plaće pripada osiguraniku za sve vrijeme privremene nesposobnosti, a najduže u trajanju propisanom Zakonom. Naknada plaće pripada osiguraniku samo za dane, odnosno sate, za koje bi osiguranik imao pravo na plaću prema propisima o radu. (čl. 44. st. 1., 2. ZOZO-a). Pod privremenom nesposobnošću, za vrijeme kojeg osiguraniku pripada pravo na naknadu plaće smatra se odsutnost s rada zbog bolesti ili ozljede, odnosno drugih okolnosti zbog kojih je osiguranik spriječen izvršavati svoju obvezu rada. (čl. 38. st. 2. ZOZO-a).

TKO IMA PRAVO NA NAKNADU PLAĆE TIJEKOM PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI ZA RAD?

Pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad radi korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti, pripada sljedećim osiguranicima: 

1. osobama u radnom odnosu, službenicima i namještenicima i s njima izjednačenim osobama zaposlenim na državnom području Republike Hrvatske, kao i članovima uprave trgovačkih društava, izvršnim direktorima trgovačkih društava, likvidatorima i upraviteljima zadruga, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada te osobama na dužnostima u tijelima javne vlasti, odnosno jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, ako za taj rad primaju plaću,

2. osobama s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj, zaposlene u drugoj državi članici ili ugovornoj državi koje nemaju zdravstveno osiguranje nositelja zdravstvenog osiguranja te države, odnosno koje nisu obvezno zdravstveno osigurane prema propisima države rada na način kako je to određeno propisima Europske unije i međunarodnim ugovorom,

3. osobama koje na području Republike Hrvatske obavljaju gospodarsku djelatnost obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti, osobe koje samostalno u obliku slobodnog zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost te osobama koje u Republici Hrvatskoj obavljaju djelatnost poljoprivrede i šumarstva kao jedino ili glavno zanimanje, ako su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit i ako nisu osigurane po osnovi rada ili su korisnici prava na mirovinu,

4. osobama koje obavljaju poljoprivrednu i šumarsku djelatnost kao jedino ili glavno zanimanje, a upisane su u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, odnosno Upisnik šumoposjednika u svojstvu nositelja ili člana obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva, ako nisu obvezno zdravstveno osigurane po osnovi rada ili su korisnici prava na mirovinu ili se nalaze na redovitom školovanju,

5. svećenicima i vjerskim službenicima vjerske zajednice koja je upisana u evidenciju vjerskih zajednica, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada,

6. osobama koje pružaju njegu i pomoć ratnom vojnom invalidu Domovinskog rata sukladno zakonu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne ostvaruju po drugoj osnovi,

7. osobama kojima je priznato pravo na status roditelja njegovatelja, odnosno status njegovatelja u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna skrb (čl. 7. st. 1. t. 1.-4., 6., 8., 9., 20., 25. ZOZO-a).

KOJE SU OKOLNOSTI POTREBNE ZA STJECANJE PRAVA NA NAKNADU PLAĆE ZA VRIJEME PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI?

Pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti, ako je: 

1. privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno ako je radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu,

2. privremeno spriječen obavljati rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika,

3. izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini ili privremeno nesposoban za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist drugog osiguranika 

4. pratitelj osigurane osobe upućene na liječenje ili liječnički pregled ugovornom subjektu Zavoda izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta osigurane osobe koja se upućuje,

5. određen da njeguje oboljelog člana uže obitelji - dijete, supružnika i životnog partnera

6. privremeno nesposoban za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom, privremeno spriječen za rad zbog korištenja rodiljnog dopusta i prava na rad u polovici punoga radnog vremena u skladu sa zakonom kojim se uređuju rodiljne i roditeljske potpore, privremeno nesposoban za rad zbog korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta, mrtvorođenog djeteta ili smrti djeteta za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta u skladu sa zakonom kojim se uređuju rodiljne i roditeljske potpore,

7. privremeno nesposoban za rad zbog rane, ozljede ili bolesti koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu,

8. privremeno nesposoban za rad zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti, (čl. 39. ZOZO-a).

ŠTO JE PLAĆA PREMA ZAKONU O OBVEZNOM ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU?

Plaća na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće, redovita je mjesečna plaća osiguranika te naknada plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada, odnosno za vrijeme godišnjeg odmora, plaćenog dopusta i privremene nesposobnosti, koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen (čl. 54. st. 2. ZOZO-a). 

OSNOVICA ZA NAKNADU PLAĆE TIJEKOM PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI ZA RAD

Naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Iznimno, osiguranicima koji pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti ostvaruju na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ili državnog proračuna u osnovicu za naknadu plaće uračunavaju se i drugi dohoci ostvareni prema primicima od kojih se, prema propisima o porezu na dohodak, utvrđuje drugi dohodak, a u skladu s propisima o doprinosima za obvezna osiguranja, pod uvjetom da su isplaćeni u šestomjesečnom razdoblju na temelju kojih se utvrđuje osnovica za naknadu plaće te da imaju ostvaren staž osiguranja u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (čl. 54. st. 1., 4. ZOZO-a). Novčane naknade izuzete su od ovrhe (čl. 36. st. 3. ZOZO-a).

NAKNADA PLAĆE NA TERET POSLODAVCA / HRVATSKOG ZAVODA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Naknadu plaće u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite u slučajevima:

- privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili ozljede osiguranika, odnosno ako je osiguranik radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu,

- kada je osiguranik privremeno spriječen obavljati rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena isplaćuje osiguraniku iz svojih sredstava: 

1. poslodavac za prva 42 dana privremene nesposobnosti, kao i za sve vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u trećoj državi na koji je upućen ili je sam zaposlen u trećoj državi.

2. pravna osoba za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno poslodavac za osiguranika radnika - invalida rada za prvih sedam dana privremene nesposobnosti (čl. 40. ZOZO-a).

Naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti od 43. dana, odnosno osam dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat (čl. 39. st. 1. t. 1., 2., čl. 41. st. 3. ZOZO). Za vrijeme ponovno utvrđene privremene nesposobnosti osiguranika kojem je nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja utvrđeno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični gubitak radne sposobnosti, neovisno o tome je li privremena nesposobnost posljedica pogoršanja bolesti na osnovi koje mu je to utvrđeno ili pojavom zbog druge dijagnoze bolesti, a kojem poslodavac nije ponudio i sklopio ugovor o radu za obavljanje poslova za koje je sposoban, u skladu s propisima o radu, naknadu plaće osiguraniku isplaćuje poslodavac iz svojih sredstava (čl. 49. st. 1. ZOZO-a). Osiguranik koji je navršio 70 godina života i 15 godina mirovinskog staža na temelju nesamostalnog ili samostalnog rada ima pravo na naknadu na teret sredstava poslodavca, odnosno na teret sredstava osiguranika obveznika uplate doprinosa (čl. 50. ZOZO-a).

Osiguranik ima pravo na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, odnosno državnog proračuna ostvariti pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, počevši od prvoga dana utvrđene privremene nesposobnosti u maksimalnom trajanju od 18 mjeseci po istoj dijagnozi bolesti, bez prekida, u visini utvrđenoj u skladu s Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju i općim aktima Zavoda. (čl. 39. st. 1. t. 1. do 5., 9., 10., 11., čl. 52. st. 1. ZOZO). Nakon isteka roka od 18 mjeseci osiguranik ostvaruje pravo na naknadu plaće u iznosu 50% zadnje naknade plaće na ime privremene nesposobnosti sve dok postoji medicinska indikacija (čl. 52. st. 1., čl. 52. st. 2. ZOZO).

IZNOSI NAKNADE PLAĆE ZA VRIJEME PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI

Naknada plaće ne može biti niža od 70% osnovice za naknadu plaće, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, s time da kao mjesečni iznos za puno radno vrijeme ne može biti niža od 25% proračunske osnovice. Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme:

1. privremene nesposobnosti zbog rane, ozljede ili bolesti koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%),

2. privremene nesposobnosti zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%), korištenja rodiljnog dopusta i prava na rad u polovici punoga radnog vremena, korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta, njege oboljelog djeteta mlađeg od tri godine života (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%),

3. privremene nesposobnosti zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%), dok je osiguranik izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%),

4. privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 55. st. 1., 2. ZOZO-a).

POSTUPANJE U SLUČAJU KADA POSLODAVAC NE UTVRDI NAKNADU PLAĆE SUKLADNO ZAKONU

U slučaju kada osiguraniku poslodavac nije utvrdio naknadu plaće na način i u visini utvrđenoj Zakonom u roku od 30 dana od dana dospijeća isplate plaće kod poslodavca, osiguranik ima pravo podnijeti Zavodu zahtjev za obračun pripadajuće naknade plaće (čl. 43. st. 1. ZOZO-a).

UZDRŽAVANJE RODITELJA OD STRANE DJECE I ISPLATA KREDITA PODIGNUTOG ZA DIJETE

Uzdržavanje se temelji na jednom od osnovnih načela obiteljskog prava – načelu obiteljske solidarnosti odnosno načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji. Uzdržavanje unutar obitelji, tj.  sredstva za pomoć članovima obitelji, roditeljima i djeci, u pravilu se daju dobrovoljno  zbog bliske povezanosti unutar same obiteljske zajednice. Ipak, u određenim situacijama dolazi do  uskrate uzdržavanja bez opravdanog razloga pa se pravo na isto može prisilno ostvariti u sudskom postupku. Uzdržavanje roditelja od strane djece zasniva se na ustavnoj obvezi djece da se brinu za stare i nemoćne roditelje (čl.64. Ustava Republike Hrvatske). Isto tako, prema važećem Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23; u daljnjem tekstu: ObZ)  dijete je dužno poštovati svoje roditelje i pomagati im, te biti obzirno prema članovima obitelji.

Uzdržavanje koje su djeca dužna pružiti prema Obiteljskom zakonu odnosi se osim na roditelje i na očuha i maćehu te bake i djedove pod određenim uvjetima ( čl. 292; 293; 294. ObZ-a). Punoljetna djeca, pastorci odnosno unučad dužna su uzdržavati roditelje, maćehu, očuha, odnosno djedove ili bake ako nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i ako su ga oni uzdržavali ili su se brinuli o njemu dulje vrijeme. Također, kad postoji više obveznika uzdržavanja, ta se obveza dijeli prema njihovim mogućnostima. Ako osoba koja je dužna prije ostalih uzdržavati, nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti potrebe za uzdržavanje, osoba koja traži uzdržavanje može razliku ostvariti od drugih obveznika uzdržavanja (primjerice, ako jedno dijete nema ni samo dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje ili se pak može osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza, uzdržavanje prelazi na ostale potomke uzdržavanog). U slučaju da bi takav potomak snosio uzdržavanje, takva osoba ovlaštena je tražiti naknadu od osobe koja je prije nje bila dužna davati uzdržavanje.

U slučajevima kada je uzdržavanje potrebno ostvariti prisilno te u vezi smanjenja ili povećanja naknade na ime zakonskog uzdržavanja relevantan je Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1389/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP). Za suđenje u sporovima za zakonsko uzdržavanje, ako je tužitelj osoba koja traži uzdržavanje, nadležan je pored suda općemjesne nadležnosti i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište (čl.51. ZPP-a). Ako se promijene okolnosti u vezi obveze uzdržavanja, osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određen prijašnjom ovršnom ispravom. Prema općem pravilu utvrđivanja visine iznosa za uzdržavanje (čl. 307. ObZ-a) sud će sniziti iznos uzdržavanja ako se smanje potrebe uzdržavane osobe (ako se poboljša zdravstveno stanje, ako se pojave dodatni prihodi i sl.) ili ako se smanje mogućnosti uzdržavatelja (smanje mu se prihodi, postane roditelj pa je obvezan uzdržavati dijete i sl.). S druge strane, sud će povisiti iznos uzdržavanja ako se povećaju potrebe uzdržavane osobe ili ako se povećaju mogućnosti uzdržavanja (uzdržavatelj stekne bolja primanja, prestanu mu obveze zakonskog uzdržavanja prema trećoj osobi i sl.).

Često se događa da roditelji ne žele tražiti uzdržavanje od osoba koje su ih dužne uzdržavati na temelju propisa o obiteljskim odnosima, odnosno od djece. U takvim situacijama oni nemaju pravo na pomoć za uzdržavanje od države, osim ako centar za socijalnu skrb utvrdi da obveznik uzdržavanja nije u mogućnosti davati uzdržavanje zbog preniskih prihoda i sl. Osobama ili kućanstvima koja nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba dodjeljuje se zajamčena minimalna naknada čija način izračuna je propisan Zakonom o socijalnoj skrbi( NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, čl.27.) Također, zabranjeno je odricanje od prava na uzdržavanje te ono nema nikakvog pravnog učinka. Ovlaštenici prava na uzdržavanje mogu se odreći već stečenih prava po osnovi uzdržavanja, odnosno mogu s njima raspolagati na neki drugi način, s napomenom da se ova odredba ne primjenjuje na uzdržavanje maloljetne djece (čl. 286. ObZ-a). Ako obveznik uzdržavanja bez opravdanih razloga ne izvršava svoje obveze, pokreće se postupak prisilnog namirenja tražbine odnosno ovrha na prihodima ili imovini (nekretninama i pokretninama) obveznika uzdržavanja, sukladno Ovršnom zakonu.

Česta je i situacija da roditelji podižu kredite ili druge oblike pozajmica od banaka zbog slabe ili nedostatka kreditne sposobnosti kod djece. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno ( čl. 1021. zakona o obveznim odnosima). Budući da ugovor o kreditu obvezuje korisnika koji ga je sklopio u svoje ime sa bankom česta je situacija da roditelj otplaćuje kredit za dijete iako novac nije podignut za  potrebe korisnika kredita. Dakle,  dijete koje je od roditelja na korištenje dobilo određen iznos novčanih sredstava  nije u nikakvoj obvezi prema banci već isključivo ima moralnu obvezu prema vlastitom roditelju, a istu nije moguće prisilno ostvariti. Odnosno, važno je napomenuti da se roditelji u ovakvim situacijama nikako ne mogu osloboditi obveze prema banci osim punom isplatom pozajmljenog novčanog iznosa. Slijedom navedenog, za roditelje je oslobođenje obveze uz potpunu isplatu moguće jedino ako djeca izvršavaju svoju moralnu obvezu i uredno i dobrovoljno uplaćuju iznos roditeljima potreban za isplatu ugovora o kreditu. Posljedice za neisplatu kredita najčešće se ostvaruju u vidu prisilnog ostvarivanja tražbine, banka se izravno naplaćuje iz plaće ugovaratelja, a moguće su i situacije kada se tražbine ostvaruju putem posebnih agencija za naplatu tražbina koje imaju nepovoljnije uvjete isplate dugova od samih banka. Kako do takvih situacija ne bi došlo, preporučuje se da se ugovori o  kreditu ne podižu ako postoji rizik od financijske nestabilnosti, odnosno zaposlenje djece ili roditelja nije stalno.

Zaključno, načelo solidarnosti u obitelji trebalo bi se ostvarivati u oba smjera. Roditelji trebaju brinuti za zdrav razvoj i rast svoje djece a djeca omogućiti roditeljima stabilnu i dostojanstvenu starost. Iako su odnosi u obiteljskoj zajednici individualni i ne mogu se staviti pod zajedničku referencu, međusobno poštovanje ključno je kako se posljedice obiteljskih odnosa ne bi osjetili u drugim aspektima života i utjecali na kvalitetu života roditelja ili djece.

NEISPLATA PLAĆE

Zbog same važnosti plaće za egzistencijalne potrebe pojedinca, neisplata plaće može ugroziti život pojedinca te nije uređena samo jednim zakonom, npr. Zakonom o radu, već i drugim zakonima. Odredbe koje reguliraju neisplatu plaće nalaze se u sljedećim zakonima: Zakonu o radu, Ovršnom zakonu, Kaznenom zakonu, Zakonu o osiguranju radničkih tražbina itd.

Pojam plaće prema Zakonu o radu je definiran kao primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Plaća, naknada plaće i ostali primici isplaćuju se u rokovima određenim kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, a najkasnije petnaestog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec. Zbog neisplate plaće radnik može izvanredno otkazati ugovor o radu.

U rješenju o ovrsi kojim se određuje ovrha radi naplate tražbine po osnovi neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine na novčanoj tražbini po računu ovršenika, sud će naložiti Agenciji da ovrhu radi naplate tražbina iz tog rješenja provede prije ovrhe radi naplate svih drugih tražbina po tom računu neovisno o vremenu njihova nastanka, osim ovrhe radi ostvarenja djetetove tražbine uzdržavanja. Odnosno, zahtjev za prisilnu naplatu će biti u prednosti pred ostalim ranije zaprimljenim ovrhama, osim navedene ovrhe o ostvarenju djetetove tražbine uzdržavanja.

Kad predlaže ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu, ovrhovoditelj je ovlašten na temelju izvješća obračuna dospjele, a neisplaćene plaće kao ovršne isprave, tražiti ovrhu radi naplate ukupno utvrđenog iznosa.

Neisplata plaće je uređena i Kaznenim zakonom te za nju postoji i propisana kazna zatvora: tko ne isplati dio ili cijelu plaću jednom ili više radnika, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Isto tako će se kaznit onaj tko ne daje podatke ili daje netočne podatke za određivanje plaće i na taj način je ne isplaćuje ili isplaćuje djelomično. Pod plaćom se ovdje podrazumijeva osnovna plaća i sva druga davanja u novcu ili u naravi koju radnik prima po osnovi rada, u bruto iznosu što uključuje i doprinose iz plaće i na plaću prema posebnom propisu.

Prema Zakonu o osiguranju radničkih tražbina, radnici u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem ostvaruju pravo na isplatu:

1) neisplaćene plaće odnosno naknade plaće, u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec zaštićenog razdoblja

2) neisplaćene naknade plaće za bolovanje u zaštićenom razdoblju koju je prema propisima o zdravstvenom osiguranju bio dužan isplatiti poslodavac iz svojih sredstava, u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec proveden na bolovanju

3) neisplaćene naknade za neiskorišten godišnji odmor na koji je radnik stekao pravo do otvaranja stečajnog postupka pod uvjetima utvrđenim zakonom, u visini do iznosa minimalne plaće, kao ekvivalenta mjesečnoj plaći

4) otpremnine pod uvjetima utvrđenim zakonom, u visini polovice otpremnine utvrđene u stečajnom postupku, a najviše do polovice najvišeg iznosa zakonom propisane otpremnine i

5) pravomoćno dosuđene naknade štete zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti, u visini do jedne trećine pravomoćno dosuđene naknade štete.

Postupak za ostvarenje prethodno navedenih prava pokreće se na zahtjev radnika, a zahtjev se podnosi izravno Agenciji, područnom uredu Zavoda prema Mjestu sjedišta poslodavca odnosno njegove registrirane poslovne jedinice ili uredu Hrvatske pošte u roku od 30 dana.

Zahtjev radnik može podnijeti Financijskoj agenciji putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Hrvatske pošte.

Poslodavac koji do zadnjeg dana u mjesecu nije isplatio plaću odnosno naknadu plaće koja radniku pripada za prethodni mjesec dužan je za svakog radnika prvog sljedećeg radnog dana dostaviti Financijskog agenciji zahtjev za prisilnu naplatu uz obračun neisplaćene plaće odnosno naknade plaće prema posebnom propisu kojim se propisuje sadržaj obračuna neisplaćene plaće, a kojim zahtijeva provedbu ovrhe na svojim novčanim sredstvima za iznos obračuna neisplaćene plaće odnosno naknade plaće u korist radnika, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dospijeća pa do isplate sukladno propisima kojima se uređuje provedba ovrhe na novčanim sredstvima. Zahtjev za prisilnu naplatu i obračun neisplaćene plaće odnosno naknade plaće poslodavac je dužan dostaviti Financijskoj agenciji za svaki mjesec za koji nije isplatio plaću odnosno naknadu plaće.

ZAŠTITA OVRŠENIKA FIZIČKE OSOBE KOD OVRHE RADI NAPLATE NOVČANE TRAŽBINE

Ovršni zakon (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje u tekstu: Zakon) u članku 75. postavlja određena ograničenja kod provođenja ovrhe radi naplate novčanih tražbina nad imovinom fizičkih osoba. U pogledu zaštite ovršenika fizičke osobe Zakon postavlja razliku između fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost i fizičkih osoba koje ne obavljaju registriranu djelatnost kao i između prirode odnosa iz kojeg je tražbina nastala.

Tako se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Ovo ograničenje primjenjuje se tek podredno, ako nekom posebnom odredbom Zakona nije propisano posebno pravilo o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe na određenim stvarima ili pravima.

Smatra se da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Međutim, ovdje je važno napomenuti da se ovršenik ne može pozvati na ovu zaštitu ako je, u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu, izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Primjerice, suglasnost može biti dana prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu s bankom. Suglasnost vrijedi čak i u slučaju da dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu. Navedeno pravilo bitno je imati na umu prilikom, primjerice, otkupa duga od strane neke od agencija za otkup potraživanja. Važno je da fizička osoba bude svjesna da čak i u tom slučaju nema pravo pozvati se na odredbu o zaštiti od ovrhe na jedinoj nekretnini jer je prilikom nastanka obveze izričito pristala da se ovrha provede na njenoj jedinoj nekretnini. 

Drugi izuzetak od pravila da se ovrha na jedinoj nekretnini ne smije provesti je slučaj kada je ovršenikova obveza nastala iz izvanugovornog odnosa, primjerice, nastanka štete. Sud može u tom slučaju odrediti i provesti ovrhu na jedinoj nekretnini ako to pravičnost zahtjeva. 

Međutim, valja imati na umu odredbu članka 80.b. Zakona koja govori da će sud prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5300,00 eura, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskoga uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom. U slučaju da glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 5300,00 eura, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Dakle, čak i da se radi o jedinoj nekretnini za koju je ovršenik dao suglasnost, sud će odbiti prijedlog za ovrhu ako glavnica ne prelazi iznos od 5300,00 eura, a ako prelazi svejedno može odbiti prijedlog ako ocijeni da je to pravično.

Dakle, propisani su različiti kriteriji za tražbine koje proizlaze iz ugovornih te tražbine koje proizlaze iz izvanugovornih odnosa. Kod prisilnog ostvarenja tražbina iz ugovornih odnosa, sud će prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5300,00 eura. Ako iznos glavnice tražbine prelazi navedeni iznos primjenjuje se test razmjernosti. U slučaju ovrhe tražbina iz izvanugovornih odnosa uvijek se primjenjuje test razmjernosti.

Uz prijedlog za ovrhu na jedinoj  nekretnini  ovrhovoditelj je dužan podnijeti suglasnost osobe da se ovrha provede na njenoj jedinoj nekretnini. U ostalim slučajevima, kad se ne radi o jedinoj nekretnini fizičke osobe, ovrhovoditelj je uz prijedlog za ovrhu dužan podnijeti pravomoćnu presudu, javnu ili privatnu ispravu koja ima značenje javne isprave kojom dokazuje da ovršenik ili osoba koju je po zakonu dužan uzdržavati ima drugu nekretninu za stanovanje.

Opseg zaštite kod ovrhe radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost odnosi se prvenstveno na stvari vezane uz djelatnost koju obavlja. Naime, ovrha se može provesti na cjelokupnoj njezinoj imovini, osim na onim stvarima i pravima na kojima se protiv nje ovrha ne bi mogla provesti kad ne bi obavljala registriranu djelatnost te na onim stvarima i pravima koja su nužna za obavljanje njezine registrirane djelatnosti ako joj je ona glavni izvor sredstava za život. 

Za razliku od nekretnina fizičkih osoba koje ne obavljaju registriranu djelatnost, nekretnine za obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju se stvarima koje su nužne za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, osim ako zakonom nije drukčije određeno. 

JAMSTVO KAO ZAMJENA ZA ISTRAŽNI ZATVOR

Zakonsko uređenje jamstva 

Pojam jamstva u Republici Hrvatskoj uređen je, osim Zakonom o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22.; dalje u tekstu: ZKP), Ustavom Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 7610, 5/14.; dalje u tekstu: Ustav RH) koji propisuje da je pritvoreniku dopušteno braniti se sa slobode uz polaganje zakonskog jamstva (čl. 25. st. 3. Ustava RH), kao i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje u tekstu: Konvencija) koja propisuje da svatko uhićen ili pritvoren ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja te da se puštanje na slobodu može uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju (čl. 5. st. 3. Konvencije). Već iz same ustavne odredbe vidljivo je da se u slučaju jamstva radi o manje represivnoj mjeri procesne prisile nego što je to slučaj s istražnim zatvorom jer okrivljenik u slučaju davanja jamstva i dalje ima pravo na slobodu, a istražni mu se zatvor (prethodno određen zbog opasnosti od bijega) ukida uz uvjete da okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište (čl. 102. st.1. ZKP-a). 

Istražnozatvorske osnove koje se zamjenjuju jamstvom

Ustav je zakonodavcu prepustio propisivanje slučajeva u kojima se okrivljenik uz zakonsko jamstvo pušta da se brani sa slobode te mogućnost predvidjeti zamjenu istražnog zatvora jamstvom samo kod određenih ili svih istražnozatvorskih osnova. Jamstvo je regulirano i na konvencijskoj razini, a minimalni je standard da u slučaju postojanja opasnosti od bijega sud mora procijeniti postoji li mogućnost otklona istražnog zatvora jamstvom ili mjerama opreza. Hrvatski je zakonodavac ZKP-om propisao samo jednu istražnozatvorsku osnovu koja može biti zamijenjena jamstvom, a to je upravo slučaj opasnosti od bijega okrivljenika te je istovremeno propisao da sud može izreći mjeru opreza (jednu ili više njih) kao uvjet jamstva (čl. 102. st. 4. ZKP-a). Jamstvo je moguće odrediti samostalno ili zajedno s jednom ili više mjera opreza. Spomenute mjere opreza uključuju zabranu napuštanja boravišta, zabranu posjećivanja određenog mjesta ili područja, obvezu redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabranu približavanja određenoj osobi, zabranu uspostavljanja ili održavanja veza s određenom osobom, zabranu obavljanja određene poslovne aktivnosti, privremeno oduzimanje putne  i druge isprave za prijelaz državne granice, privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom, zabranu uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, udaljenje iz doma te zabranu pristupa internetu (čl. 98. st. 2. ZKP-a).

Visina jamstva i polaganje jamčevine

Jamstvo uvijek glasi na određenu svotu novca. Sud rješenjem o određivanju istražnog zatvora može odrediti visinu jamstva koja može zamijeniti istražni zatvor (čl. 102. st. 2. ZKP-a). Ljudi često misle da jamčevinu može platiti samo bogati sloj građana, a što je u suprotnosti sa zakonskom odredbom iz navedenog članka. Ako je određeno puštanje uz jamčevinu, visina jamstva određuje se s obzirom na  težinu kaznenog djela, osobne okolnosti te imovno stanje okrivljenika. Upravo razmatranje osobnih okolnosti vodi prema zaključku o jednakosti svih pred zakonom. Sud treba sagledati sva tri kriterija zajedno jer ako dođe do izostavljanja samo jednog kriterija, mogli bi postojati bi temelji za žalbu na rješenje o određivanju jamstva. U praksi su moguće i druge okolnosti koje kao kriterije zakonodavac nije uvrstio u navedeni članak ZKP-a, a to su duljina boravka okrivljenika u istražnom zatvoru i stadij kaznenog postupka. 

Sud će rješenjem odrediti visinu jamstva i oblik polaganja jamčevine koja se može sastojati u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo (čl. 103. st. 1. ZKP-a). Kod polaganja jamčevine u obliku vrijednosnih papira sud je dužan procijeniti njegovu protuvrijednost u novčanoj svoti te je dužan prihvatiti jamčevinu u slučaju kada se vrijednosni papir može lako unovčiti. Protiv odluke o visini jamstva i obliku polaganja jamčevine stranke imaju pravo žalbe u roku od tri dana. Nakon što rješenje o jamstvu postane pravomoćno te okrivljenik dade obećanje, a jamčevina bude položena, sud će donijeti rješenje o ukidanju istražnog zatvora u kojem će navesti osnovu zbog koje je protiv okrivljenika bio određen istražni zatvor i uvjete kojih se okrivljenik mora pridržavati (čl. 103. st. 2. ZKP-a). 

Prestanak jamstva

Jamstvo prestaje propašću ili ukidanjem. Propast jamstva pojmovno označava okrivljenikov neposluh i nepridržavanje uvjeta rješenja o jamstvu. Ako okrivljenik postupi protivno uvjetima rješenja o jamstvu, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor (čl. 104. st. 2. ZKP-a). 

Osim propasti jamstva, ono može prestati i  ukidanjem.  Do ukidanja jamstva doći će kada se utvrdi da je okrivljenik prikrio prave okolnosti odlučne za odmjeravanje visine jamstva ili oblika polaganja jamčevine ili ako se utvrdi postojanje razloga za istražni zatvor različitih od onih zbog kojih je prvotno bio određen istražni zatvor (čl. 105. st. 2. ZKP-a). Također, državni odvjetnik može predložiti ukidanje jamstva ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu (čl. 105. st. 3. ZKP-a). Jamstvo se ukida i onda kada kazneni postupak pravomoćno završi rješenjem o obustavi postupka ili presudom. Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se ukida kad osuđenik stupi na izdržavanje kazne (čl. 105. st. 4. i 5. ZKP-a). Ukidanje jamstva dovodi do različitih posljedica od njegove propasti. Posljedica ukidanja jamstva je da jamčevina odlazi u ruke njezina polagatelja, odnosno osobe koja je u ime okrivljenika dala jamčevinu, a u slučaju propasti ona se uplaćuje u državni proračun. 

Katkad je jamstvo nužno ukinuti kad više nisu ispunjene pretpostavke za istražni zatvor, odnosno kada su ispunjene, ali se ista svrha može ostvariti blažim mjerama to jest sukladno načelu razmjernosti, što je razlog koji nije taksativno naveden u zakonu. Iz tumačenja prema kojem se ukidanje jamstva može temeljiti samo na razlozima iz članka 105. ZKP-a proizašao bi nelogičan zaključak po kojem se jamstvo ne bi moglo ukinuti prestankom postojanja istražnozatvorskih pretpostavki, odnosno u skladu s načelom razmjernosti, što bi bilo protivno njegovu smislu. 

PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE POSVOJENJA

Obiteljski zakon definira posvojenje kao poseban oblik obiteljskopravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji posvojiteljima omogućuje roditeljstvo te posvojitelji stječu roditeljsku skrb (članak 180. stavak 1. i 2. Obiteljskog zakona NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23; u daljnjem tekstu: ObZ). Upravo proučavajući ovu definiciju možemo uočiti kako posvojenje ima dva cilja, točnije objedinjuje dobrobit i interese posvojitelja i djeteta. Svaki čovjek ima pravo na roditeljstvo i osnivanje vlastite obitelji, međutim neki ne mogu ostvariti to pravo prirodnim, biološkim putem zbog tjelesnih nedostataka te nemogućnosti trudnoće. Također, svako dijete ima pravo na sigurnost i odgoj u obitelji kako bi se razvijalo i raslo uz najbolje moguće uvjete te kako bi osjetilo roditeljsku ljubav koja mu nedostaje.

Pri postupku posvojenja bitno se dotaknuti aktivne i pasivne adoptivne sposobnosti koje su uz pristanak za posvojenje glavni preduvjet za zasnivanje posvojenja. Pod pojmom aktivne adoptivne sposobnosti ubrajamo pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja koji žele zasnovati obitelj putem instituta posvojenja. Tri glavne pretpostavke koje utječu na sposobnost posvojitelja su dob, status i državljanstvo. Kao pretpostavku za dob obiteljski zakon propisuje da posvojitelj mora imati najmanje dvadeset i jednu godinu i mora biti stariji od posvojenika najmanje osamnaest godina (članak 184. stavak 1. ObZ). Iznimno, ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba mlađa od dvadeset i jedne godine, koja je od posvojenika starija najmanje osamnaest godina (članak 184. stavak 2. ObZ). Razlika u godinama od osamnaest godina bitna je zbog toga što institut posvojenja mora oponašati krvno srodstvo, točnije roditeljski odnos između roditelja i djeteta što potkrepljuje latinska fraza adoptio naturam imitatur. Što se tiče statusa posvojitelja dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni drug, odnosno izvanbračni drug uz pristanak drugog bračnog druga, odnosno izvanbračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici (članak 185. ObZ). Iz navedene odredbe o statusu posvojitelja zaključujemo da je institut posvojenja dozvoljen sve većem broju osoba kako ne bi došlo do diskriminacije ničijeg prava na osnivanje obitelji, pa tako i samci mogu zasnovati obitelj putem posvojenja iako je poželjno da dijete odgajaju i o njemu skrbe oba roditelja. Također, posvojiti dijete može samo hrvatski državljanin osim ako to da ono bude posvojeno od stranog državljanina nije u djetetovu najboljem interesu te se za to mora dobiti odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi (članak 186. ObZ). Posvajanje od strane stranog državljanina nepoželjno je prvenstveno radi potrebe djeteta na prilagodbu novom okruženju unutar nove države ako je ono već steklo određena znanja i običaje svoje zemlje, primjerice jezik ili vjeru. Druga stvar zbog koje se takvo posvojenje izbjegava je promjena državljanstva djeteta te time Republika Hrvatska gubi jednog svog državljanina. Osim pretpostavki za posvojenje postoje i određene zabrane na strani posvojitelja, pa tako ne može posvojiti osoba: koja je lišena poslovne sposobnost, koja je lišena prava na roditeljsku skrb, čije dotadašnje ponašanje i osobine upućuju da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb (članak 187. ObZ). 

Pasivna adoptivna sposobnost podrazumijeva pretpostavke za posvojenje na strani djeteta. Dijete može biti posvojeno do osamnaeste godine života jer ono tad postaje punoljetno te stječe poslovnu sposobnost i može skrbiti samo o sebi (članak 181. stavak 1. ObZ). Još jedna od zapreka za posvojenje djeteta vezana za dob je ta da se dijete nepoznatog podrijetla može posvojiti nakon isteka tri mjeseca od djetetova rođenja ili napuštanja djeteta (članak 181. stavak 2. ObZ). Također, dijete ne može posvojiti krvni srodnik u ravnoj lozi niti brat ili sestra jer to ne bi bilo u skladu s institutom posvojenja koje oponaša odnos roditelja i djeteta. Jednako tako, skrbnik ne može posvojiti svog štićenika sve dok se ne razriješi dužnosti od strane centra za socijalnu skrb koji ga je imenovao (članak182. ObZ). Bitno je spomenuti još jednu zapreku na strani djeteta, a to je da dijete maloljetnih roditelja ne može biti posvojeno osim ako godinu dana nakon rođenja nema mogućnosti da će se ono podizati u obitelji roditelja ili njihovih srodnika (članak 183. ObZ). 

Uz prethodno opisane aktivnu i pasivnu adoptivnu sposobnost za posvojenje je bitan i pristanak roditelja djeteta osim u posebnim slučajevima. Maloljetan roditelji ili roditelji lišeni poslovne sposobnosti mogu dati pristanak ako su u stanju razumjeti značenje pristanka i posljedice koje ono nosi. Ako oni nisu u stanju razumjeti značenje, njihov pristanak nadomjestit će sud u izvanparničnom postupku na prijedlog centra za socijalnu skrb (članak 188. stavak 1. i 2. ObZ). Osim u navedenom slučaju sud može nadomjestiti pristanak roditelja u slučaju da oni svojim ponašanjem pokazuju nezainteresiranost za dijete te tako krše roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava, zatim ako ga ono zanemaruje u tolikoj mjeri da postoji vjerojatnost da mu se više neće moći povjeriti skrb o djetetu ili ako je roditelj nesposoban da nije trajno u stanju sposoban skrbiti o djetetu te bi posvojenje bilo za dobrobit djeteta (članak 190. stavak 1. ObZ). Pristanak roditelja nije obavezan ako je on umro, nestao, nepoznat ili je lišen prava na roditeljsku skrb (članak 188. stavak 5. ObZ). Roditelj ima pravo opozvati pristanak na posvojenje u roku od trideset dana od potpisivanja zapisnika o pristanku za posvojenje  te se time daje prostora roditelju kako bi odlučio je li taj čin zaista bio u najboljem djetetovu interesu ali i njihovom vlastitom (članak 188. stavak 6. ObZ). Dijete mora dati svoj pristanak na posvojenje ako je starije od dvanaest godina u protivnom ono može izraziti mišljenje o posvojenju koje će se uzeti u obzir u skladu s njegovim godinama te ima mogućnost  opozivati  pristanak sve do pravomoćnosti rješenja o posvojenju što mu daje dosta vremena da istraži da li uistinu smatra da je njegovo posvojenje u skladu s njegovim interesom (članak 191. ObZ). Ako djetetovi roditelji nisu u stanju dati suglasnost radi gore navedenih razloga iz članka 188. ObZ, potreban je pristanak skrbnika koji je neopoziv, ali odbijeni pristanka skrbnika može se nadomjestit pristankom suda (članak 192. ObZ). U slučaju da dijete posvaja jedan bračni ili izvanbračni drug potreban je pristanak drugog bračnog ili izvanbračnog druga koji je neopoziv (članak 193. ObZ). Sve navedene osobe dužne su dati svoj pristanak pred centrom za socijalnu skrb prema svojem prebivalištu što čini njihov pristanak službenim i važećim (članak 194. ObZ). 

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako su pretpostavke za zasnivanje posvojenja precizno i iscrpno propisane Obiteljskim zakonom. Većina odredbi koje se nalaze u zakonu usmjereni su prije svega na dobrobit i interese djece koja su najranjivija skupina našeg društva te ih je potrebno u svim situacijama dodatno zaštititi što se upravo ovim strogo propisanim odredbama nastoji i postići.

PRAVNI LIJEKOVI PROTIV RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE

Pravni lijekovi stranaka protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave propisani su Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje u tekstu: OZ). 

Rješenje o ovrsi označava rješenje kojim je u cijelosti ili djelomice prihvaćen ovršni prijedlog ili kojim se ovrha određuje po službenoj dužnosti (čl. 2. st. 1. toč. 8. OZ-a).

Ovršne isprave jesu: 

1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba,

2. ovršna nagodba iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku,

3. ovršna odluka arbitražnog suda,

4. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno,

5. ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava,

6. nagodba sklopljena u postupku pred sudovima časti pri komorama u Republici Hrvatskoj te nagodba sklopljena u postupku mirenja u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje postupak mirenja,

7. druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava (čl. 23. OZ-a).

Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave

Protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave ovršenik može izjaviti žalbu:

1. ako isprava na temelju koje je ono doneseno nije ovršna isprava,

2. ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti,

3. ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka,

4. ako su se stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu,

5. ako je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha,

6. ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena,

7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika,

8. ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano,

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

10. ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili

11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (čl. 50. st. 1. OZ-a).

U žalbi ovršenik može iznositi nove činjenice i nove dokaze ako se tiču razloga zbog kojih je ona izrijekom dopuštena te zbog bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka. Ovršenik je dužan uz žalbu priložiti sve isprave na koje se poziva u žalbi (čl. 50. st. 2. OZ-a). Nove činjenice koje se tiču prethodno navedenih razloga iz točaka 7., 9., 10. i 11. sud smije utvrđivati samo u skladu s odredbama članka 52. OZ-a, što je detaljnije objašnjeno u nastavku u podnaslovu „Upućivanje na parnicu u povodu žalbe“ (čl. 50. st. 3. OZ-a).

Žalba je dopuštena zbog povrede pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti (čl. 50. st. 4. OZ-a). U povodu žalbe sud pazi po službenoj dužnosti na razloge iz točaka 1., 3. i 5. te na okolnost da je u slučaju iz točke 6. ovrha određena na stvarima izvan prometa, odnosno drugim stvarima za koje je to posebnim zakonom određeno i tražbinama po osnovi poreza i drugih pristojbi. Sud pazi po službenoj dužnosti i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede ovršnoga postupka kada se na njih tako pazi prema odredbama Zakona o parničnom postupku (čl. 50. st. 5. OZ-a).

Ovrhovoditelj može žalbom pobijati rješenje o ovrsi ako je njime prekoračen njegov zahtjev te zbog odluke o troškovima postupka (čl. 50. st. 6. OZ-a). Žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe, ako OZ-om nije drukčije određeno (čl. 50. st. 7. OZ-a).

Odlučivanje o žalbi

Ako ovršenik ne priloži uz žalbu sve isprave potrebne za ispitivanje njezine dopuštenosti, sud prvog stupnja će žalbu odbaciti, ne pozivajući ovršenika da je dopuni ili ispravi (čl. 51. st. 1. OZ-a). U povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvog stupnja može žalbu prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu, osim u slučajevima iz članka 52. OZ-a, detaljnije objašnjenim u idućem podnaslovu (čl. 51. st. 2. OZ-a). Po donošenju koje od prethodno navedenih odluka u povodu žalbe, sud prvog stupnja ukinut će provedene radnje, osim kad se oglasio nenadležnim i predmet ustupio nadležnom sudu. Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom može provedene radnje ukinuti ako ocijeni da je to potrebno radi pravilne provedbe ovrhe (čl. 51. st. 3. OZ-a). Sudac prvog stupnja uputit će predmet sudu nadležnom za odlučivanje u drugom stupnju ako ocijeni da žalba nije osnovana (čl. 51. st. 4. OZ-a). Radi provjere osnovanosti navoda žalbe sud prvoga stupnja može, po potrebi, saslušati stranke i druge sudionike te obaviti druge izviđaje (čl. 51. st. 5. OZ-a).

Sud prvoga stupnja dužan je rješenje u povodu žalbe donijeti i otpremiti u roku od trideset dana, a u istom je roku dužan uputiti predmet drugostupanjskom sudu ako ocijeni da žalba nije osnovana (čl. 51. st. 6. OZ-a). Drugostupanjski sud dužan je rješenje o žalbi donijeti i otpremiti u roku od šezdeset dana od dana kada ju je primio (čl. 51. st. 7. OZ-a). Protiv rješenja o odbacivanju žalbe zbog toga što ovršenik uz nju nije priložio sve potrebne isprave dopuštena je žalba protiv koje sud prvoga stupnja onda nema te ovlasti (čl. 51. st. 8. OZ-a).

Upućivanje na parnicu u povodu žalbe

Ako je žalba izjavljena iz razloga točke 7. i točaka 9. do 11., ranije navedenih u podnaslovu „Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave“, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana (čl. 52. st. 1. OZ-a). Ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu (čl. 52. st. 2. OZ-a). Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog jednog od navedenih razloga zbog kojeg je izjavio žalbu (čl. 52. st. 3. OZ-a).

Iznimno, sud neće ovršenika uputiti na parnicu, nego će prihvatiti njegovu žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako on njezinu osnovanost dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba zbog kojeg od navedenih razloga općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (čl. 52. st. 4. OZ-a). Na pokretanje i vođenje parnice u ovom slučaju na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka (čl. 52. st. 5. OZ-a). Okolnost da je ovršenik upućen na parnicu ili da ju je pokrenuo ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako OZ-om nije drukčije određeno (čl. 52. st. 6. OZ-a). 

Ako je žalba izjavljena i zbog kojeg od razloga iz točaka 1. do 6. i točke 8., također ranije navedenih u podnaslovu „Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave“, sud prvoga stupnja, ako smatra da žalba zbog njih nije osnovana, uputit će bez odgode presliku spisa sudu drugoga stupnja radi odlučivanja o žalbi u povodu tih razloga (čl. 52. st. 7. OZ-a). U iznimnim, ranije objašnjenim slučajevima kad sud ipak neće ovršenika uputiti u parnicu, ovrhovoditelj koji smatra da je ovlašten na temelju određene ovršne isprave predložiti ovrhu, može tužbom zatražiti da se to utvrdi u posebnoj parnici (čl. 52. st. 8. OZ-a).

OZ također propisuje mogućnost podnošenja žalbe nakon proteka roka, o čemu je bilo više riječi u prijašnjem članku našeg bloga. 

Ovršenikovo pravo na naknadu štete

Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba te je ovršenik upućen na parnicu provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu (čl. 56. st. 1. OZ-a). 

Šteta na čiju naknadu ovršenik ima pravo obuhvaća i razliku između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj je on unovčen (čl. 56. st. 2. OZ-a). Na novčane iznose ovršenik ima i pravo na zakonsku zateznu kamatu od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, odnosno od unovčenja dijelova imovine ovršenika (čl. 56. st. 3. OZ-a).

ZLOUPORABA SNIMKE SPOLNO EKSPLICITNOG SADRŽAJA

Izmjene i dopune Kaznenog zakona učinjene šestom novelom Kaznenog zakona iz srpnja 2021. godine donose razne novine. Najznačajnija među njima je inkriminacija tzv. osvetničke pornografije. Kazneno zakon osvetničku pornografiju opisuje kao kazneno djelo zlouporabe snimke spolno eksplicitnog sadržaja (čl. 144.a Kaznenog zakona NN 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 114/2023; dalje u tekstu: KZ). Korištenje različite definicije od uobičajeno poznate osvetničke pornografije naznačuje važnost zlouporabe odnosa povjerenja između subjekata kaznenog djela.

Zlouporaba snimka spolno eksplicitnog sadržaja obuhvaća distribuciju ili dijeljenje eksplicitnih fotografija ili videozapisa bez pristanka žrtve, često provođeno od strane bivših ili trenutnih partnera, ali moguće je i od strane drugih osoba ili hakera, s ciljem uznemiravanja, posramljivanja ili pak osvete. Najveći udar osvetničke pornografije uglavnom se osjeća među ženama, koje su često žrtve ovog oblika zlostavljanja odnosno kaznenog djela. Online istraživanje provedeno 2013. godine od strane Cyber Civil Rights Initiative pokazalo je da su 90% žrtava osvetničke pornografije žene, tipične dobne skupine od tinejdžera do žena u tridesetima. Prema istom istraživanju utvrđeno je da žrtve osvetničke pornografije takav oblik nasilja najčešće doživljavaju od bivših partnera, snimke ili slike 57% žrtava objavili su bivši dečki, a 6% bivše cure. Kultura koja pretjerano naglašava seksualnost žena i tretira ih kao objekte često stvara okruženje u kojem se ovakav oblik nasilja nad ženama razvija i raste. Ključni faktori koji oblikuju pristup ovom problemu su društveno okruženje i razina svijesti o ovoj temi. Način na koji društvo reagira i pokušava zaštititi ranjive skupine od osvetničke pornografije može imati značajan utjecaj na rješavanje ovog problema.

Kazneno djelo čini onaj tko zlouporabi odnos povjerenja i bez pristanka snimane osobe učini dostupnim trećoj osobi snimku spolno eksplicitnog sadržaja koja je snimljena uz pristanak te osobe za osobnu uporabu i na taj način povrijedi privatnost te osobe, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine (čl. 144.a st. 1. KZ). Težište je stavljeno na zlouporabi odnosa povjerenja između osobe koja dijeli/ distribuira ili čini javnim spolno eksplicitni sadržaj i osobe koja je snimljena. Važan element također čini odsutnost pristanka snimane osobe. Kada se privatni materijali spolne prirode koriste ili distribuiraju bez pristanka, neminovno dolazi do ozbiljne povrede privatnosti i neimovinske štete snimane osobe. Zlouporaba povjerenja i materijala spolno eksplicitnog sadržaja, osobama koje su žrtve ovakvih djela predstavljaju emocionalne traume, poteškoće u privatnom životu i poslovnu štetu. Dakle, ovo kazneno djelo propisano je kao materijalno kazneno djelo kod kojeg treba utvrditi nastup posljedice koja se prvenstveno sastoji u povredi privatnosti. Ako takve posljedica izostane, a počinitelj postupa s namjerom koja mora obuhvatiti činjenicu zlorabe odnosa povjerenja i pristanka snimane osobe, tada bi se radilo o pokušaju koji, s obzirom na visinu propisane kazne, nije kažnjiv.

Nadalje, kaznom zatvora do jedne godine, kaznit će se tko uporabom računalnog sustava ili na drugi način izradi novu ili preinači postojeću snimku spolno eksplicitnog sadržaja i tu snimku uporabi kao pravu te time povrijedi privatnost osobe na toj snimci (čl. 144.a st. 2. KZ) Ovom odredbom kažnjava se onaj tko izmijeni snimku spolno eksplicitnog sadržaja na način da u istu umetne neku drugu osobu ili je na drugi preinači te time povrijedi privatnost žrtve. Kaznenom progonu podliježe onaj tko objavljivanjem snimki koje su nastale korištenjem umjetne inteligencije, izradom virtualno eksplicitnih slika ili snimki ili preinakom pravih snimki povredi privatnost žrtve kaznenog djela. Ovdje je posebno alarmantna tzv. „deepfake“ tehnologija. Izraz „deepfake“ se odnosi na krivotvoreni, digitalno stvoreni video, kojeg je teško (i sve teže) razlikovati od originala. Dakle, kazneno je odgovoran počinitelj koji deepfake pornografijom, odnosno korištenjem modernom tehnologijom manipulira (eksplicitnim) sadržajem tako da na slici ili snimci digitalno zamijeni lik ili pomoću moderne tehnologije izradi novi, manipulativni sadržaj s ciljem kršenja nečije privatnosti.

Tko kazneno djelo iz spomenutih stavaka članka 144.a KZ-a počini putem računalnog sustava ili mreže ili na drugi način zbog čega je snimka postala dostupna većem broju osoba, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine (144.a st. 3. KZ). U navedenom stavku zakonodavac teže kažnjava počinitelja kaznenog djela koji spolno eksplicitnu snimku učini dostupnom većem broju osoba. Počinjenjem kaznenog djela dolazi do povrede privatnosti i narušavanja dostojanstva osobe pregledima snimke koje dijeljenje u većem broju uzrokuje žrtvi težu traumu, životne probleme i psihološke posljedice.

Kazneno djelo iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka progoni se po prijedlogu (čl. 144.a st. 4. KZ).

Prema Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022; dalje u tekstu: ZKP) za kaznena djela za koja se progoni po prijedlogu, prijedlog za progon mora se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja (čl. 47. st. 1. ZKP). Prijedlog za progon podnosi se državnom odvjetništvu (čl. 47. st. 2. ZKP).

Kad progon za kazneno djelo ovisi o prijedlogu za progon podnesenom od strane žrtve ili druge zainteresirane osobe sukladno odredbama Kaznenog zakona, državni odvjetnik ne može poduzeti kazneni progon dok žrtva ili druga zainteresirana osoba ne podnesu prijedlog za progon (čl. 197. st. 1. ZKP).

Žrtva može svojom izjavom tijelu koje vodi postupak odustati od prijedloga za progon do završetka rasprave. U tom slučaju ona gubi pravo da ponovno podnese prijedlog (čl. 50. ZKP).

Prijedlog za progon po svom sadržaju jednak je kao i kaznena prijava, odnosno zakonom nije propisano u kojem se obliku prijedlog za progon mora podnijeti pa se može podnijeti u pisanom obliku, ali i usmeno telefonom ili na zapisnik (čl. 78. st. 1. ZKP).

U stavku 5. članka 144.a KZ-a propisano je oduzimanje snimki i naprava kojima je počinjeno predmetno kazneno djelo, sukladno općim odredbama  Kaznenog zakona o oduzimanju predmeta, oni bi mogli biti oduzeti i neovisno o ovom članku. No, smisao odredbe nalazi se upravo u sprječavanju daljnje povrede privatnosti i veće štete žrtvi, činjenjem dostupnim spolno eksplicitnog sadržaja širem krugu trećih osoba od onoga kojima je već bio dostupan.

Članak 144.a Kaznenog zakona predstavlja ključan instrument za zaštitu privatnosti i intime pojedinaca od zlouporabe snimki spolno eksplicitnog sadržaja. Njegova implementacija i dosljedna provedba ključni su za osiguravanje dostojanstvenog života te zaštitu preostale privatnosti uslijed narušavanja odnosa povjerenja.

TVRTKA TRGOVAČKOG DRUŠTVA

Prvotno, kad govorimo o tvrtci trgovačkog društva, potrebno ju je definirati a to ćemo učiniti uz konzultiranje samog Zakona. Prema Zakonu o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 , dalje u tekstu : ZTD) tvrtka je ime pod kojim trgovačko društvo posluje i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu (čl. 11. st. 1. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mora se jasno razlikovati od tvrtke drugoga trgovca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (čl. 11. st. 2. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva određuje se izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 3. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mijenja se na način određen izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 4. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva i sve njene promjene upisuju se u sudski registar (čl. 11. st. 5. ZTD). Prijavu za upis promjene tvrtke u sudski registar podnosi uprava trgovačkoga društva, odnosno članovi koji upravljaju društvom. (čl. 11. st. 6. ZTD).

Što se tiče samog sadržaja tvrtke, on je također propisan ZTD-om.

Tvrtka trgovačkoga društva mora uz naznaku kojom se pobliže obilježava ime društva sadržavati naznaku predmeta poslovanja društva. (čl. 13. st. 1. ZTD)

Uz sastojke navedene u stavku 1. ovoga članka,

1. tvrtka javnoga trgovačkog društva mora sadržavati riječi »javno trgovačko društvo« ili naznaku« j.t.d.«,

2. tvrtka komanditnoga društva mora sadržavati riječi »komanditno društvo« ili oznaku »k.d.«

3. tvrtka dioničkoga društva mora sadržavati riječi "dioničko društvo" ili oznaku "d.d.";

4. tvrtka društva s ograničenom odgovornošću mora sadržavati riječi "društvo s ograničenom odgovornošću" ili oznaku "d.o.o.", a jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću oznaku »jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću« ili oznaku „j.d.o.o.“,

5. tvrtka gospodarskoga interesnog udruženja mora sadržavati na početku ili na kraju riječi: »gospodarsko interesno udruženje« ili oznaku GIU. (čl. 13. st. 2. ZTD).

Ako je član u javnom trgovačkom društvu ili komplementar u komanditnom društvu neko društvo, u tvrtki se mora navesti tvrtka ili skraćena tvrtka tog društva. (čl. 13. st. 3. ZTD)

U pogledu samog razlikovanja tvrtki, ZTD propisuje sljedeće : Sastojci tvrtke ne mogu biti takvi da stvaraju zabunu glede predmeta poslovanja trgovačkoga društva, utiska o identitetu ili povezanosti s drugim društvom, da vrijeđaju prava intelektualnog vlasništva ni druga prava drugih osoba (čl. 14. st. 1. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, povezana društva u smislu odredaba članka 473. ovoga Zakona mogu u svojim tvrtkama upotrebljavati zajedničke sastojke (čl. 14. st. 2. ZTD). Ako je u tvrtki sadržano ime člana trgovačkoga društva koje je jednako ranije upisanoj tvrtki drugoga društva ili imenu druge osobe sadržanome u ranije upisanoj tvrtki drugoga društva, u tvrtku koja se kasnije upisuje moraju se unijeti dodaci kojima se osigurava da se te tvrtke jasno razlikuju (čl. 14. st. 3. ZTD).

Ukoliko u tvrtku želimo unijeti imena država i međunarodnih organizacija, pravila ZTD-a su takva da riječi »Hrvatska« i njezine izvedenice te druga državna znamenja, uključujući njihovo oponašanje, mogu se unijeti u tvrtku uz naznaku ili kao dio naznake kojom se pobliže obilježava ime društva samo na temelju rješenja ministarstva nadležnog za poslove opće uprave (čl. 15. st. 1. ZTD). Tvrtka ne može sadržavati imena, grbove, zastave ni druge državne ambleme drugih država ili međunarodnih (međudržavnih) organizacija, niti službene znakove za kontrolu i garanciju kvalitete, a ne može ih se ni oponašati u heraldičkome smislu (čl. 15. st. 2. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, sastojci tvrtke koji se tamo navode mogu se unijeti u tvrtku uz dozvolu nadležnog organa odgovarajuće države ili međunarodne (međudržavne) organizacije, te u slučaju da su ti sastojci sadržani u tvrtki ili u imenu osnivača koji se unose u tvrtku trgovačkoga društva (čl. 15. st. 3. ZTD). Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. (čl. 15. st. 4. ZTD).

Za osobna imena vrijede pravila da se u tvrtku može unijeti ime ili dio imena neke osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla, uz pristanak njenih nasljednika (čl. 16. st. 1. ZTD). U tvrtku se može unijeti ime ili dio imena neke povijesne ili druge znamenite osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla samo ako ga se koristi na prikladan način uz pristanak nasljednika (čl. 16. st. 2. ZTD). Vrijeđa li trgovačko društvo svojim poslovanjem ili na koji drugi način čast i ugled osobe čije je ime uneseno u njegovu tvrtku, ta osoba, a ako je osoba umrla njeni nasljednici, imaju pravo tražiti brisanje njenog imena iz tvrtke društva (čl. 16. st. 3. ZTD).

U slučaju istupanja ili pristupanja članova, ako neki član promijeni svoje ime ili tvrtku ili nekog drugog sličnog događaja, vrijedi sljedeće: trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke unatoč istupanju nekih članova iz društva ili pristupanju novih članova u društvo (čl. 17. st. 1. ZTD). Trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke i ako član društva čiji su ime ili tvrtka sadržani u tvrtki društva, promijeni svoje ime ili tvrtku (čl. 17. St. 2. ZTD). U slučaju istupa iz društva ili smrti člana društva čije je ime sadržano u tvrtki, trgovačko društvo može nastaviti poslovati pod istom tvrtkom, ako za to dade pristanak taj član društva, a ako je umro, njegovi nasljednici (čl. 17. st. 3. ZTD).

vrste dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja

Pored obveznog zdravstvenog osiguranja građanima Republike Hrvatske pruža se mogućnost dobrovoljnih osiguranja. Ona su itekako bitna s obzirom na brojne pogodnosti koje pružaju u pogledu zdravstvene skrbi koja je za svakog čovjeka iznimno bitna. Glavni i najvažniji pravni izvor u području dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja jest Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju (NN 85/06, 150/08, 71/10, 53/20, 120/21, 23/23, dalje: ZDZO). ZDZO spominje tri vrste dobrovoljnog osiguranja, a to su: dopunsko, dodatno te privatno (čl. 2. ZDZO). Prava i obveze koje pripadaju osiguraniku dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja ne mogu se prenositi na druge osobe niti nasljeđivati (čl. 4. st. 1. ZDZO). Od iznimne je važnosti znati razlike između navedenih vrsta osiguranja s obzirom na to da nam svako od njih pruža različito pokriće te se koristi na različite načine. 

DOPUNSKO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Dopunsko zdravstveno osiguranje ustanovljuje se ugovorom o dopunskom zdravstvenom osiguranju između ugovaratelja osiguranja i osiguravatelja, odnosno Zavoda (čl. 11. ZDZO). Ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ugovor) sklapa se na osnovi ponude ponuditelja. Ponuda vrijedi 8 dana od dana kada je Zavod zaprimi. Ponudu obvezno potpisuje osoba koja želi postati osiguranikom. Svojim potpisom na ponudi odnosno naprednim elektroničkim potpisom na e-ponudi osiguranik/ugovaratelj potvrđuje prihvaćanje Općih i posebnih uvjeta dopunskog zdravstvenog osiguranja. Dakle, ugovaratelj osiguranja jest pravna ili fizička osoba, tijelo državne vlasti ili drugo tijelo koje je za osiguranika sklopilo ugovor te se obvezalo na uplatu premije (čl. 12. ZDZO). Premija je iznos koji se prema ugovoru plaća Zavodu, a naznačen je na polici. Iznos premije se može promijeniti za vrijeme osigurateljnog razdoblja u slučaju promjene zakona ili zakonskih propisa, odnosno općih akata Zavoda koji se odnose na opseg i sadržaj dopunskog zdravstvenog osiguranja, visinu sudjelovanja ili druge elemente značajne za utvrđivanje iznosa premije. Ugovorom se ugovara plaćanje premije mjesečno. Premija se uplaćuje unaprijed prema rokovima dospijeća iz police, ako posebnim ugovorom nije drukčije određeno, a sukladno uputi Zavoda. Zavod će o dospjelim, a neplaćenim premijama izvijestiti ugovaratelja pisanom opomenom. Na zakašnjele uplate premija obračunavaju se zakonske zatezne kamate. Osiguranik je fizička osoba koja koristi navedena prava (čl. 13. ZDZO). Dopunsko osiguranje je dugoročno te se sklapa na razdoblje od minimalno 1 godine, neživotno je te je njegova glavna svrha da nam osigura pokriće troškova obveznog osiguranja.  To podrazumijeva troškove bolničkog liječenja, specijalističkih pregleda i dijagnostike, ortopedskih i drugih pomagala, stomatološke zdravstvene zaštite i protetike i fizikalne rehabilitacije, kad tu zdravstvenu zaštitu koristite temeljem uputnice HZZO-a i u ustanovama koje imaju sklopljen ugovor s HZZO-om. Oslobođeni ste i plaćanja troškova liječenja u inozemstvu koje obavljate temeljem rješenja HZZO-a. Ukratko, dopunsko zdravstveno osiguranje koje provodi HZZO pokriva razliku do pune cijene zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Inače, osiguravatelj određuje premije s obzirom na opseg pokrića, no postoje određeni slučajevi kada su te premije pokrivene od strane državnog proračuna. Sredstva za premiju dopunskoga zdravstvenog osiguranja koje provodi Zavod osiguravaju se u državnom proračunu za osiguranike: 

1.) osigurane osobe s invaliditetom koje imaju 100% oštećenja organizma, odnosno tjelesnog oštećenja prema posebnim propisima, osobe kod kojih je utvrđeno više vrsta oštećenja te osobe s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili psihičkom bolešću zbog kojih ne mogu samostalno izvoditi aktivnosti primjerene životnoj dobi sukladno propisima o socijalnoj skrbi, 

2.) osigurane osobe darivatelje dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, 

3.) osigurane osobe dobrovoljne davatelje krvi s više od 35 davanja (muškarci), odnosno s više od 25 davanja (žene), 

4.) osigurane osobe redovite učenike i studente starije od 18 godina, 

5.) osigurane osobe čiji prihod po članu obitelji u prethodnoj kalendarskoj godini ne prelazi iznos od  331,81 eura (čl. 14.a ZDZO).

Stoga, ako ne spadate u neku od ovih skupina, bez uzimanja police osiguranja bili biste primorani plaćati određenu participaciju za sve redovite usluge HZZO-a.

Iz navedenih odredbi proizlazi da su to sve oni troškovi koji redovito spadaju pod obvezno osiguranje kao što je bolničko liječenje, specijalistički pregledi, fizikalne rehabilitacije... Stoga je nužno ako želite imati dopunsko zdravstveno osiguranje, morate biti unutar sustava obveznog osiguranja.  

DODATNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Dodatno zdravstveno osiguranje ustanovljuje se na isti način kao i dopunsko osiguranje. Osiguravatelj određuje premiju s obzirom na opseg pokrića iz ugovora te rizika kojima je osiguranik izložen. To je rizik naveden u ugovoru o osiguranju, čijim ostvarenjem nastaje osigurani slučaj odnosno šteta na osiguranoj imovini odnosno životu ugovaratelja osiguranja ili osiguranika. Rizik koji je obuhvaćen osiguranjem mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovaratelja osiguranja ili osiguranika. Dodatnim osiguranjem pokrivaju se troškovi koji se nalaze izvan sustava HZZO-a, stoga je potrebno u ugovoru odrediti zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatne zdravstvene radnike kod kojih korisnik ovog osiguranja može koristiti svoja prava iz osiguranja (čl. 21. ZDZO). Pokrivaju se različite privatne usluge u zdravstvu kao što su sistematski pregledi, specijalistička dijagnostika, dentalna medicina... Postoje različite kombinacije pokrića te osiguranik bira njemu najpogodniju.

PRIVATNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Privatno zdravstveno osiguranje ustanovljuje se isto kao i dopunsko osiguranje. Privatnim zdravstvenim osiguranjem osigurava se zdravstvena zaštita fizičkim osobama koje borave u Republici Hrvatskoj, a koje se nisu obvezne osigurati sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (čl. 7. ZDZO). Zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatni zdravstveni radnici sa sklopljenim ugovorom o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom mogu sklopiti ugovor o privatnom zdravstvenom osiguranju samo za kapacitete izvan ugovorenih kapaciteta sa Zavodom i izvan ugovorenoga radnog vremena sa Zavodom.

ZAKLJUČAK

Dakle, unatoč tome što sva tri osiguranja spadaju pod istu skupinu te su uređeni istim zakonom razlike itekako postoje te ih je dobro poznavati jer ovisno o našim potrebama, uzet ćemo policu koja nam najviše odgovara, odnosno onu koja nam je najpotrebnija. Dopunsko osiguranje pružit će Vam pokriće svih troškova prilikom redovitog korištenja obveznog osiguranja te možemo reći da je ono svojevrsna nadopuna obveznog osiguranja te svakako uzimanje ovakve police znatno olakšava korištenje redovite zdravstvene skrbi unutar sustava HZZO-a. S druge strane, dodatno osiguranje najčešće pružaju privatne ustanove u okviru redovitih pregleda te je tu vrstu osiguranja itekako dobro imati s obzirom na to da pruža širok spektar specijalističkih usluga koje će preventivno očuvati zdravlje te time podići kvalitetu vaše zdravstvene skrbi. Zaključno, svako ulaganje u dobrovoljno osiguranje donosi neku vrstu pogodnosti te itekako pozitivno utječe na kvalitetu života.

RADNI STAŽ

Radni staž predstavlja ukupno vrijeme koje je osoba provela radeći u nekom radnom odnosu. To može uključivati vrijeme koje je osoba provela u zaposlenju kod jednog ili više poslodavaca. Radni staž je važan podatak jer utječe na povlastice koje osoba može ostvariti, kao što su mirovina i naknada za nezaposlenost. 

Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje: ZOR) kao opći propis o radnim odnosima ne definira pojam tzv. radnog staža, odnosno postojanje i opseg niti jednog prava iz radnog odnosa ne uvjetuje određenom dužinom ukupnog radnog staža, već za ostvarivanje određenih prava iz radnog odnosa utvrđuje kao uvjet samo određeno trajanje radnog odnosa, trajanje ugovora o radu ili neprekidni rad za poslodavca kod kojeg je radnik u radnom odnosu i slično. Tumačenje pojma što je ukupni radni staž treba dati donositelj akta kojim je taj staž određen kao kriterij za opseg ostvarivanje nekog prava. Tako bi tumačenje toga pojma predviđenog pravilnikom o radu trebao dati poslodavac. Ako se radi o kolektivnom ugovoru, tumačenje tog prava (dakle i radnog staža, ako je sadržan ugovorom) daje zajedničko tijelo predviđeno tim ugovorom za njegovo tumačenje. Budući da propisima o radnim odnosima nije propisano niti jedno pravo uvjetovano trajanjem radnog odnosa, poslodavac je dužan radniku priznati samo ono pravo na koje ga izričito obvezuje ugovor o radu, pravilnik o radu ili kolektivni ugovor. 

S druge strane, mirovinski staž podrazumijeva staž na temelju kojeg se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja. U staž osiguranja prema propisima Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZMR) računa se razdoblje koje je osiguranik proveo nakon navršene 15. godine života u obveznome mirovinskom osiguranju i produženom osiguranju. 

Što se tiče izračuna staža, Od 1. srpnja 2013. upis u radnu knjižicu zamjenjuje se elektroničkim vođenjem i razmjenom podataka, ali već izdane radne knjižice ostaju javne isprave. Pojam "e-radna knjižica" odnosi se na određene strukturirane podatke u elektroničkom obliku, vezano uz radno-pravni status osiguranika koji se prikazuju na potvrdama i elektroničkom zapisu, a ne odnosi se na fizičkog nositelja podataka (kartica i sl.). Potvrdom ili elektroničkim zapisom prikazuje se radno-pravni status osiguranika za čiju evidenciju je nadležan Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO).

STEČAJ POTROŠAČA

Institut stečaja potrošača uveden je u hrvatski pravni sustav 2016. godine s ciljem stvaranja sustava koji će rezultirati uvjetima potrošačima u nemogućnosti ispunjenja obveze za reprogramiranje njihovih obveza ili novi početak, a vjerovnicima omogućiti ravnomjerno namirenje tražbina. Reguliran je Zakonom o stečaju potrošača te njegovim izmjenama i dopunama. 

Postupak se može pokrenuti samo ako je potrošač nesposoban za plaćanje, a nesposoban je ako je u nemogućnosti ispuniti dospjele novčane obveze, odnosno smatra se insolventnim te ako najmanje 90 dana ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 3.981,68 eura (30.000 kuna). 

Opcije kod stečaja potrošača su izvansudski (posredovni) postupak i sudski postupak, koji može završiti sudskom nagodbom ili stečajem potrošača uz razdoblje provjere ponašanja. 

Izvansudski postupak pokreće potrošač ili svaki njegov vjerovnik uz izričit pristanak potrošača te na propisanom obrascu, a provodi ga posrednik, odnosno Financijska agencija (dalje: FINA) ili druge osobe s dozvolom za obavljanje poslova savjetovališta u svojim poslovnicama. Potrošač (vjerovnik), koji može biti fizička osoba, ali uz ispunjenje uvjeta i obrtnik, može sam odabrati poslovnicu FINA-e u kojoj će podnijeti zahtjev, neovisno o prebivalištu te uz zahtjev prilaže i popis imovine, dokaz o postojanju stečajnog razloga, isprave iz kojih proizlazi vjerojatnost  postojanja tražbine te izričiti pristanak potrošača za provedbu izvansudskog postupka. 

Troškovi izvansudskog postupka namiruju se iz položenog računa, a predujam, u iznosu od 39,82 eura (300 kuna) uplaćuje podnositelj zahtjeva. Također, ako je podnositelj zahtjeva potrošač, on se može osloboditi obveze uplate predujma na način i uz pretpostavke regulirane propisima kojima se uređuje besplatna pravna pomoć, odnosno Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći i podrednim propisima. Nakon predujma i sastavljenog plana predujma, savjetovalište  bez odgode objavljuje poziv za sudjelovanjem na web stranici FINA-e. Savjetovalište je dužno upozoriti potrošača kako se poziv ne dostavlja osobno vjerovnicima te na činjenicu da potrošač ima mogućnost samostalnog obavještavanja vjerovnika o vremenu i mjestu kada su pozvani doći u savjetovalište. 

Obrasci zahtjeva dostupni su u poslovnicama savjetovališta i na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Izvansudski postupak načelno traje najduže 30 dana od dana sastanka, a sklopljeni izvansudski sporazum ima učinak izvansudske nagodbe, ovršne isprave i nema pravnog učinka na vjerovnike koji ga nisu sklopili. Vjerovnik također može izjaviti da ne želi sudjelovati u izvansudskom postupku ili pokrenuti/nastaviti postupak prisilnog ostvarenja svoje tražbine (ovrhe), čime se smatra da sklapanje izvansudskog sporazuma nije uspjelo.

Sudski postupak se pokreće na prijedlog potrošača. U jednostavnom postupku stečaja potrošača nadležan je sud prema mjestu prebivališta/boravišta potrošača koji će provesti stečajni postupak, ograničen na dio potrošačevih vjerovnika, a uz prijedlog za otvaranje postupka prilaže se popis imovine i obveza te plan ispunjenja obveza, na propisanom obrascu iz nadležnog savjetovališta. 

Troškove postupka stečaja predujmljuje potrošač u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 132,72 eura, odnosno 1000 kuna, dok svaki vjerovnik snosi svoje troškove postupka. Troškovi postupka mogu se predujmiti i iz imovine potrošača, ako nije u mogućnosti platiti, a ako nema imovine, može se osloboditi obveze uplate predujma. Sva pismena u postupku objavljuju se putem e-Oglasne ploče sudova. Sudski postupak dijeli se u tri faze; 

1. Pripremno ročište koje počinje razmatranjem plana ispunjenja obveza, a prihvaćeni plan ima učinak sudske nagodbe 

2. Otvaranje stečaja potrošača, ako sud utvrdi postojanje stečajnoga razloga i ako nije prihvaćen plan ispunjenja obveza, čime sud, ako postoji imovina potrošača, donosi rješenje o otvaranju stečaja potrošača i imenuje povjerenika, a ako ne postoji imovina, sud donosi odluku o istovremenom otvaranju i zaključenju postupka, imenuje povjerenika te određuje razdoblje provjere ponašanja u trajanju od pet godina

3. Razdoblje provjere ponašanja koje ne može biti kraće od godinu, ni duže od pet godina

U trećoj fazi, odnosno razdoblju provjere ponašanja, povjerenik unovčava i raspodjeljuje potrošačevu imovinu u skladu sa završnim diobnim popisom te raspolaže imovinskim pravima u ime i za račun potrošača. Potrošač je u navedenom razdoblju dužan sudu i povjereniku obavijestiti sud i povjerenika o svom poslu ili nastojanjima da nađe posao, predati povjereniku polovinu imovine stečene naslijeđivanjem te bez odgode prijaviti povjereniku i sudu svaku promjenu mjesta stanovanja ili zaposlenja.

Navedeni postupci su prilično dugotrajni i skupi, kako za potrošača, tako za vjerovnike, čime je, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stečaju potrošača, uveden 2019. godine institut jednostavnog postupka stečaja potrošača, odnosno ubrzani i pojednostavljeni postupak čiji je cilj namirenja vjerovnika iz imovine koja je za to podobna i da se potrošači oslobode preostalog duga. Svrha je omogućiti deblokadu računa fizičkim osobama nad čijom imovinom se već duže vrijeme provodi ovrha radi relativno malih iznosa dugovanja te zakon, a i sud u postupku, idu u korist dužnika (potrošača).

Za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrebno je da potrošač ima evidentiran dug u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje u neprekidnom trajanju od tri godine za iznos glavnice do 2.654,46 eura ili 20.000 kuna. Prednost postupka je u tome što je potpuno besplatan za potrošača, a pokreće ga FINA po službenoj dužnosti, dok se eventualni troškovi povjerenika isplaćuju iz sredstava državnog proračuna. Sukladno Ovršnom zakonu, uspostavljene su 3 aplikacije:

1. Očevidnik nekretnina i pokretnina – dostupan na e-stranicama Fine, besplatan, sadrži podatke o svim predmetima prodaje koji se prodaju putem e-Dražbe ili na drugi način (usmena javna dražba i sl.)

2. Javna objava – dostupna na e-stranicama Fine, besplatna, sadrži pismena koja dostavi sud, stečajni upravitelj ili javni bilježnik i pozive koje donosi Fina, bitna radi praćenja rokova

3. E-Dražba – dostupna na e-stranicama Fine, pod ispunjenjem određenih uvjeta, služi za predavanje ponuda odnosno nadmetanje u realnom vremenu

FINA provodi dvije vrste postupaka: upis u Očevidnik i provedbu prodaje e-Dražbom, prima uplate naknada, jamčevine i kupovnine, po nalogu nadležnog tijela vrši povrat novčanih sredstava (jamčevine) i provodi rješenje o namirenju. Prije pokretanja, FINA treba omogućiti potrošaču da se izjasni je li suglasan s provođenjem postupka. Ako je suglasan, potrošač je dužan u roku 15 dana dostaviti popis svoje imovine, a može podnijeti i prijedlog da se jednostavni postupak provede i u odnosu na vjerovnike koji su povukli osnovu za plaćanje. Prijedlog za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača podnosi FINA nadležnom općinskom sudu na propisanom obrascu u elektroničkom obliku u slučaju kada se potrošač očitovao da je suglasan da se provede jednostavan postupak stečaja potrošača nad njegovom imovinom, odnosno ako se smatra kako je potrošač suglasan da se provede taj postupak. Prema analitici provedenih postupaka, u 2023. godini nije podnesen niti jedan zahtjev za provedbu izvansudskog postupka, dok je 2016. godine podneseno njih čak njih 729.

Ako je prijedlog za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrošača osnovan, sud će na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova objaviti poziv svim vjerovnicima potrošača da u roku od 45 dana od objave poziva ospore popis imovine koji je potrošač dostavio i/ili da obavijeste sud o imovini potrošača koja bi se mogla unovčiti kao stečajna masa u slučaju da jednostavni postupak stečaja potrošača bude otvoren te da dostave dokaze na kojima temelje svoje tvrdnje. 

Sud je dužan utvrditi vrijednost potrošačeve imovine, kao i raspolaganja imovinom koja je potrošač poduzeo u posljednje tri godine prije otvaranja jednostavnog postupka stečaja potrošača. Vrijednost potrošačevih pokretnina odnosno prava sud utvrđuje zaključkom po slobodnoj ocjeni. Sud može procjenu povjeriti sudskom ovršitelju odnosno sudskom procjenitelju ili posebnom vještaku. 

Od dana otvaranja do zaključenja postupka vjerovnik može povući osnovu iz Očevidnika te ta tražbina neće biti obuhvaćena postupkom jednostavnog stečaja, čime se potrošač neće osloboditi obveze podmirenja tražbine. Time nastaje situacija u kojoj neizvršene osnove za plaćanje na dan otvaranja jednostavnog postupka možda neće biti evidentirane, ako ih vjerovnik povuče, čime potrošač na kraju ipak neće biti oslobođen obveze podmirenja. S obzirom na navedenu pravnu prazninu, narušen je socijalni cilj zbog kojeg je i uveden institut jednostavnog postupka stečaja potrošača; poticanje likvidnosti fizičkih osoba koje su se prezadužile do 20.000 kuna, hoće li oslobođenje potrošača određenih obveza pozitivno utjecati na daljnji platni standard potrošača te se postavlja pitanje tko će snositi gubitke koji će zbog otpisa tražbina i nemogućnosti njihove naplate nastati kod vjerovnika.

TVRTKA TRGOVAČKOG DRUŠTVA

Prvotno, kad govorimo o tvrtci trgovačkog društva, potrebno ju je definirati a to ćemo učiniti uz konzultiranje samog Zakona. Prema Zakonu o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 , dalje u tekstu : ZTD) tvrtka je ime pod kojim trgovačko društvo posluje i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu (čl. 11. st. 1. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mora se jasno razlikovati od tvrtke drugoga trgovca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (čl. 11. st. 2. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva određuje se izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 3. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mijenja se na način određen izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 4. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva i sve njene promjene upisuju se u sudski registar (čl. 11. st. 5. ZTD). Prijavu za upis promjene tvrtke u sudski registar podnosi uprava trgovačkoga društva, odnosno članovi koji upravljaju društvom. (čl. 11. st. 6. ZTD).


Što se tiče samog sadržaja tvrtke, on je također propisan ZTD-om. 

Tvrtka trgovačkoga društva mora uz naznaku kojom se pobliže obilježava ime društva sadržavati naznaku predmeta poslovanja društva. (čl. 13. st. 1. ZTD)

Uz sastojke navedene u stavku 1. ovoga članka,

1. tvrtka javnoga trgovačkog društva mora sadržavati riječi »javno trgovačko društvo« ili naznaku« j.t.d.«,

2. tvrtka komanditnoga društva mora sadržavati riječi »komanditno društvo« ili oznaku »k.d.«

3. tvrtka dioničkoga društva mora sadržavati riječi "dioničko društvo" ili oznaku "d.d.";

4. tvrtka društva s ograničenom odgovornošću mora sadržavati riječi "društvo s ograničenom odgovornošću" ili oznaku "d.o.o.", a jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću oznaku »jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću« ili oznaku „j.d.o.o.“,

5. tvrtka gospodarskoga interesnog udruženja mora sadržavati na početku ili na kraju riječi: »gospodarsko interesno udruženje« ili oznaku GIU. (čl. 13. st. 2. ZTD)

Ako je član u javnom trgovačkom društvu ili komplementar u komanditnom društvu neko društvo, u tvrtki se mora navesti tvrtka ili skraćena tvrtka tog društva. (čl. 13. st. 3. ZTD)

U pogledu samog razlikovanja tvrtki, ZTD propisuje sljedeće : Sastojci tvrtke ne mogu biti takvi da stvaraju zabunu glede predmeta poslovanja trgovačkoga društva, utiska o identitetu ili povezanosti s drugim društvom, da vrijeđaju prava intelektualnog vlasništva ni druga prava drugih osoba (čl. 14. st. 1. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, povezana društva u smislu odredaba članka 473. ovoga Zakona mogu u svojim tvrtkama upotrebljavati zajedničke sastojke (čl. 14. st. 2. ZTD). Ako je u tvrtki sadržano ime člana trgovačkoga društva koje je jednako ranije upisanoj tvrtki drugoga društva ili imenu druge osobe sadržanome u ranije upisanoj tvrtki drugoga društva, u tvrtku koja se kasnije upisuje moraju se unijeti dodaci kojima se osigurava da se te tvrtke jasno razlikuju (čl. 14. st. 3. ZTD).

Ukoliko u tvrtku želimo unijeti imena država i međunarodnih organizacija, pravila ZTD-a su takva da riječi »Hrvatska« i njezine izvedenice te druga državna znamenja, uključujući njihovo oponašanje, mogu se unijeti u tvrtku uz naznaku ili kao dio naznake kojom se pobliže obilježava ime društva samo na temelju rješenja ministarstva nadležnog za poslove opće uprave (čl. 15. st. 1. ZTD). Tvrtka ne može sadržavati imena, grbove, zastave ni druge državne ambleme drugih država ili međunarodnih (međudržavnih) organizacija, niti službene znakove za kontrolu i garanciju kvalitete, a ne može ih se ni oponašati u heraldičkome smislu (čl. 15. st. 2. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, sastojci tvrtke koji se tamo navode mogu se unijeti u tvrtku uz dozvolu nadležnog organa odgovarajuće države ili međunarodne (međudržavne) organizacije, te u slučaju da su ti sastojci sadržani u tvrtki ili u imenu osnivača koji se unose u tvrtku trgovačkoga društva (čl. 15. st. 3. ZTD). Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. (čl. 15. st. 4. ZTD).

Za osobna imena vrijede pravila da se u tvrtku može unijeti ime ili dio imena neke osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla, uz pristanak njenih nasljednika (čl. 16. st. 1. ZTD). U tvrtku se može unijeti ime ili dio imena neke povijesne ili druge znamenite osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla samo ako ga se koristi na prikladan način uz pristanak nasljednika (čl. 16. st. 2. ZTD). Vrijeđa li trgovačko društvo svojim poslovanjem ili na koji drugi način čast i ugled osobe čije je ime uneseno u njegovu tvrtku, ta osoba, a ako je osoba umrla njeni nasljednici, imaju pravo tražiti brisanje njenog imena iz tvrtke društva (čl. 16. st. 3. ZTD).

U slučaju istupanja ili pristupanja članova, ako neki član promijeni svoje ime ili tvrtku ili nekog drugog sličnog događaja, vrijedi sljedeće : trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke unatoč istupanju nekih članova iz društva ili pristupanju novih članova u društvo (čl. 17. st. 1. ZTD). Trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke i ako član društva čiji su ime ili tvrtka sadržani u tvrtki društva, promijeni svoje ime ili tvrtku (čl. 17. St. 2. ZTD). U slučaju istupa iz društva ili smrti člana društva čije je ime sadržano u tvrtki, trgovačko društvo može nastaviti poslovati pod istom tvrtkom, ako za to dade pristanak taj član društva, a ako je umro, njegovi nasljednici (čl. 17. st. 3. ZTD).

DRUGO STRUČNO MIŠLJENJE LIJEČNIKA

Drugo stručno mišljenje liječnika postaje sve važniji i zastupljeniji element u suvremenim zdravstvenim sustavima diljem svijeta. Ono pruža pacijentima mogućnost da riješe nedoumice i dobiju različite perspektive na rješavanje njihovog zdravstvenog problema. Svaki liječnik ima svoje iskustvo, znanje i stil pristupa te komunikacijske vještine, stoga drugo mišljenje može donijeti nova rješenja koja pacijentu nisu bila prethodno poznata. Ovo je posebno važno u složenim dijagnostičkim situacijama ili kod odabira između različitih terapijskih opcija.

Kroz drugo stručno mišljenje pacijenti imaju priliku odabrati optimalnu soluciju za svoje individualne potrebe. Svaki pacijent ima jedinstvene želje, preferencije i ciljeve koje želi postići u vezi s vlastitim zdravljem. Drugo mišljenje liječnika uzima u obzir širi spektar faktora kako bi se mogao pružiti personalizirani pristup liječenju. Time se povećava zadovoljstvo pacijenata i šanse za postizanje uspješnih ishoda liječenja.

Osim pacijenta, i liječnik je taj koji može pokrenuti postupak traženja drugog mišljenja. U slučaju dijagnosticiranja neke rijetke bolesti, nemogućnosti pronalaska (adekvatne) terapije, neodgovarajuće tehnološke opremljenosti zdravstvene ustanove koja onemogućavaju ili otežavaju da se utvrdi dijagnoza ili tijek terapije, liječnici često traže pomoć i potvrdu svojih kolega iz drugih ustanova u svrhu najkvalitetnijeg pristupa svakom pacijentu.

Pravo na drugo stručno mišljenje zajamčeno je Zakonom o zaštiti prava pacijenata (NN 169/04, 37/08; dalje ZZPP). Pacijent ima uvijek pravo tražiti drugo stručno mišljenje o svome zdravstvenom stanju (članak 10. st. 1. ZZPP). Drugo stručno mišljenje pacijentu je, na usmeni ili pisani zahtjev, obvezan dati svaki zdravstveni radnik visoke stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije sudjelovao u izravnom pružanju određenog oblika zdravstvene usluge pacijentu (čl. 10. st. 2. ZZPP).

Predviđene su i prekršajne sankcije za uskraćivanje prava na drugo mišljenje pacijentu. Novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 kuna (663.61 do 1327.23 EUR) kaznit će se za prekršaj zdravstveni radnik ako na zahtjev pacijenta uskrati pravo na drugo stručno mišljenje (čl. 42. t. 2. ZZPP).

Sam postupak ostvarivanja prava na drugo stručno mišljenje uređuje Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN br. 49/14, 51/14, 123/16, 11/15, 17/15, 129/17, 9/21, 90/22, 147/22, 156/22; dalje Pravilnik). Specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, koja se sastoji od konzilijarne zdravstvene zaštite i specijalističke zdravstvene zaštite osigurana osoba ostvaruje, u pravilu, u najbližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno kod najbližeg ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta, koji sa Zavodom ima ugovorenu i osiguranoj osobi može pružiti potrebnu zdravstvenu zaštitu (čl. 31. st. 1. Pravilnika).

Konzilijarna zdravstvena zaštita iz prethodno navedenog članka obuhvaća:

- konzilijarni pregled osigurane osobe kojim se utvrđuje dijagnoza bolesti osnovom provedene obrade

- kontrolni konzilijarni pregled

- dijagnostičku pretragu

- stručno-medicinsko mišljenje o već utvrđenoj dijagnozi bolesti, preporučenoj terapiji ili dijagnostičkoj pretrazi/pretragama (drugo mišljenje)

- stručno-medicinsko mišljenje na upit doktora primarne zdravstvene zaštite vezano uz povijest bolesti ili otpusno pismo osigurane osobe (konzultacija) (čl. 31. st. 2. Pravilnika).

Osigurana osoba specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu iz članka 31. stavka 2. i 3. ovoga Pravilnika te bolničku zdravstvenu zaštitu iz članka 33. stavka 2. ovoga Pravilnika ostvaruje na osnovi izdane uputnice, a samo iznimno u slučajevima pružanja hitne medicinske pomoći iz članka 25. ovoga Pravilnika bez uputnice (čl. 39. st. 1. Pravilnika).

Uputnicu za specijalističko-konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu izdaje izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite:

- obiteljske (opće) medicine

- pedijatar

- ginekolog

- dentalne medicine (čl. 40. st. 1. Pravilnika).

O potrebi upućivanja na specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu osim izabranog doktora iz stavka 1. ovoga članka odlučuje doktor specijalist školske medicine, doktor specijalist epidemiolog, odnosno doktor specijalist javnog zdravstva (čl. 40. st. 2. Pravilnika).

U prošlosti, pacijenti su uglavnom slijedili mišljenje svog primarnog liječnika kao jedinu istinu i autoritet, ali danas sve više pacijenata prepoznaje vrijednost dobivanja drugog stručnog mišljenja. Međutim, i dalje velik broj pacijenata osiguranika nije upoznat sa svojim pravima, među kojima je i osiguranjem pokriveno pravo na drugo mišljenje o svojoj dijagnozi i mogućem tijeku terapije. U svrhu poštivanja temeljnih prava pacijenata, ali i razvoja same medicine kao struke, bitno je aktivno upoznavati pacijente s njihovim pravima i mogućnostima. Time se najefikasnije pacijentima omogućava da preuzmu aktivnu ulogu u procesu svojeg liječenja i donose informirane odluke o svojem zdravlju. 

RAČUNANJE MIROVINE

Od 1. siječnja 2019. omogućeno je svim osiguranicima koji su osigurani u oba mirovinska stupa da u postupku ostvarivanja prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu izaberu žele li ostvariti mirovinu samo iz I. stupa (generacijske solidarnosti) ili iz oba obvezna mirovinska stupa (uključujući i individualnu kapitaliziranu štednju). Osoba osigurana u I. i II. mirovinskom stupu podnosi Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) zahtjev za mirovinu. Osiguranik na kućnu adresu dobiva obavijest Središnjeg registra osiguranika (dalje: REGOS) o informativnom izračunu mirovine. Obavijest sadrži informativni izračun HZMO-a i informativni izračun mirovine mirovinskog osiguravajućeg društva. Na osnovi izračuna treba donijeti odluku o izboru mirovine samo iz I. ili iz oba obvezna stupa mirovinskog osiguranja. O izboru mirovine osiguranici su obvezni na šalteru REGOS-a, u bilo kojoj poslovnici FINA-e, dati osobno potpisanu izjavu o vrsti mirovine za koju su se opredijelili. Podatak o vrsti izabrane mirovine REGOS dostavlja HZMO-u, na temelju kojeg HZMO budućem korisniku mirovine donosi rješenje o priznanju prava na mirovinu, ako je izbor mirovina samo iz I. stupa, HZMO će  odrediti  mirovinu kao da je osiguranik bio osiguran samo u I. stupu. Ovaj izbor znači istupanje iz II. stupa, a ukupna sredstva kapitaliziranih doprinosa prenose se u državni proračun, a ako je izbor kombinirana mirovina iz I. i iz II. stupa, HZMO će odrediti  osnovnu mirovinu iz I. stupa i dostaviti REGOS-u podatke iz rješenja. 

Za osiguranike koji su odabrali mirovinu samo iz I. stupa, mirovina se računa prema općoj mirovinskoj formuli. Mjesečna visina mirovine jednaka je umnošku osobnih bodova (OB), mirovinskog faktora (MF), aktualne vrijednosti mirovine (AVM) i dodatka koji iznosi 1,27 od 2010. godine. 

Osobne bodove možemo izračunati tako da pomnožimo prosječne vrijednosne bodove (PVB) sa mirovinskim stažem (MS) i polaznim faktorom (PF). Prosječni vrijednosni bodovi pokazuju prosječni odnos primanja osiguranika i prosječne plaće u Republici Hrvatskoj. Dobijemo ih tako da podijelimo plaću osiguranika sa prosječnom plaćom u Hrvatskoj te taj rezultat podijelimo sa brojem godina za koje računamo vrijednosne bodove. U mirovinski staž ubrajamo staž osiguranja, kao vrijeme provedeno u radnom odnosu nakon navršene 15. godine, bilo u efektivnom trajanju (vrijeme provedeno u obveznom osiguranju i produljenom osiguranju, bilo u povećanom trajanju (za određene skupine radnika, poput policajaca, vojnika, pomoraca i za radnike u otežanim uvjetima rada). Osim staža osiguranja, ubrajamo i posebni staž, primjerice za sudionike Domovinskog rata, za ono vrijeme za koje nisu bili u sustavu mirovinskog staža zbog te okolnosti. Dodatnih 6 mjeseci staža dodajemo za korištenje rodiljnog dopusta te za invalidsku te obiteljsku mirovinu dodajemo pridodani staž ako osiguranik nije napunio 60. godina u trenutku nastupanja rizika. Ako je osiguranik u oba slučaja imao 55. godina, nadodaje dvije trećine, a ako je imao više od 55 godina, manje od 60 godina onda je povećanje jedna polovina. Polazni faktor služi stimulaciji u slučaju prijevremene mirovine, odnosno destimulaciji kasnije mirovine. Polazni faktor za prijevremenu starosnu mirovinu određuje se tako da se polazni faktor  1,0 smanjuje za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu prije navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu za 0,2%. Polazni faktor ovisi o broju mjeseci ranijeg stjecanja prava na mirovinu u odnosu na propisanu dob za starosnu mirovinu. Smanjenje polaznog faktora je trajno i ne ovisi o duljini mirovinskog staža. Polazni faktor za određivanje starosne mirovine povećava se osiguraniku koji prvi puta stječe mirovinu nakon navršene starosne dobi propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu i ima 35 godina mirovinskog staža za 0,45% po mjesecu nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, a najviše za 5 godina.Za određivanje obiteljske mirovine iza osiguranika koji je umro nakon navršene starosne dobi propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu i ima 35 godina mirovinskog staža i nije stekao mirovinu, polazni faktor utvrđuje se na jednak način. Polazni faktor za određivanje starosne mirovine osiguraniku koji je navršio 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju prije navršene dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu, povećava se za 0,15% po mjesecu nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, a nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu povećava se za 0,45% po mjesecu i može iznosi najviše 1,27. Za određivanje obiteljske mirovine iza osiguranika koji je umro nakon navršene 60. godine života i ima 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju i nije stekao mirovinu polazni faktor utvrđuje se na jednak način. Polazni faktor za određivanje starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika koji prvi puta stječe mirovinu nakon navršene 60 godina života i ima 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju povećava se za 0,15% po mjesecu za svaki mjesec nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, a najviše za 5 godina. Za određivanje obiteljske mirovine iza osiguranika koji je umro nakon navršene 60. godine života i ima 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju i nije stekao mirovinu polazni faktor utvrđuje se na jednak način. Mirovinskim faktorom određuje se u kojem se opsegu uzimaju osobni bodovi pri izračunu mirovine.

Mirovinski faktor iznosi 1,0 za starosnu, prijevremenu starosnu i invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti. Mirovinski faktor za privremenu invalidsku mirovinu koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti iznosi 0,8. Mirovinski faktor za invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti: koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti iznosi 0,8, koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti iznosi 0,5, uzrokovanu ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti iznosi 0,6667. Mirovinski faktor za obiteljsku mirovinu ovisi o broju članova obitelji i iznosi 0,77 (za jednog člana) do 1,1 (za četiri ili više članova obitelji). Mirovinski faktor za prijevremenu starosnu mirovinu, koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja do polovice punog radnog vremena, iznosi 1,0. Mirovinski faktor za obiteljsku mirovnu, ili dijela obiteljske mirovine koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja do polovice punog radnog vremena, iznosi 1,0. Mirovinski faktor za određivanje starosne mirovine stečene prema posebnim propisima o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, prijašnjim propisima o pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika, o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, o pravima djelatnika unutarnjih poslova, o pravima djelatnika na izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privrednih prijestupa i prekršaja ili propisu o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja zaposlenika na poslovima razminiranja ili propisu o pravima profesionalnih vatrogasaca, koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja do polovice punog radnog vremena, iznosi 1,0, a za određivanje mirovine koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja s punim radnim vremenom iznosi 0,5.

Aktualna vrijednost mirovine ima dvije komponente: valorizaciju i indeksaciju. Valorizacija je očuvanje vrijednosti primanja na temelju kojih se izračunavaju mirovine i druga mirovinska primanjam, a indeksacija očuvanje vrijednosti ostvarenih mirovina i drugih mirovinskih primanja te služe usklađivanju mirovina sa porastom plaća i potrošačkih cijena (realnih troškova života). Utvrđuje ih Upravno vijeće HZMO-a i određuje se tako da se uzima 70% od onoga porasta (plaća, odnosno cijena) koji je veći i 30% od onoga porasta koji je manji. Ako su jednake stope porasta onda se uzima 70% porasta plaća i 30% porasta cijena.

Dodatak od 1,27 nemaju: korisnici obiteljske mirovine, korisnici najviše mirovine, korisnici najniže mirovine, korisnici mirovina ostvarenih i/ili određenih na temelju posebnih propisa pod povoljnijim uvjetima od uvjeta određenih prema ZOMO-u.

Osiguranici koji odaberu mirovinu iz I. i II. stupa, ostvaruju pravo na osnovnu mirovinu. Formule su vrlo slične, postoje razlike s obzirom na polazni faktor, koji u izračunu osnovne mirovine zamjenjujemo faktorom osnovne mirovine, a određuje ga Upravno vijeće HZMO-a te iznosi 0.75, te dodatka koji iznosi 1,2025. Ostali elementi formule ostaju isti, tako da je visina osnovne mirovine jednaka umnošku osobnih bodova (pomnožimo prosječne vrijednosne bodove sa osnovnim mirovinskim faktorom i mirovinskim stažem), mirovinskim faktorom, aktualnom vrijednosti mirovine te dodatkom od 1.2025 koji vrijedi za iste kategorije osiguranika kao i kod izračuna mirovine samo u I. stupu. 

IZMJENE I DOPUNE ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA OD 10. STUDENOGA 2022. GODINE 

Uzroci izmjena i dopuna

Zbog kontinuiranog razvoja i digitalizacije sustava katastra i zemljišnih knjiga objedinjenih u One stop shop – Zajednički informacijski sustav katastra i zemljišnih knjiga (dalje u tekstu: ZIS), Hrvatski je sabor, uz napore Ministarstva pravosuđa i uprave, 21. listopada 2022. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama. Ciljem daljnje digitalizacije, skraćivanja i pojednostavljivanja postupaka uknjižbe prava vlasništva i težnjom kako bi se izbjegli nepotrebni imovinskopravni sporovi i sudski postupci koji otežavaju svakodnevni život građanima te poslovnim subjektima. Zemljišne knjige se u potpunosti digitaliziraju, u smislu da, uz glavne knjige, i zbirke isprava postaju digitalne, osigurava se elektronička dostava svih rješenja, a javni bilježnici i odvjetnici isključivo elektroničkim putem šalju prijedloge za upise.


Elektroničko vođenje zemljišnih knjiga 

Izmijenjenim člankom 30. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19, 128/22; dalje u tekstu: ZZK) uvedena je obveza vođenja isprava isključivo u elektroničnom obliku. Prema tome, glavna zemljišna knjiga i knjiga položenih ugovora danas se vode isključivo u elektroničkom obliku, a podaci glavne zemljišne knjige bez naknade su dostupni svim građanima Republike Hrvatske pristupanjem Zajedničkom informacijskom sustavu zemljišnih knjiga i katastra (ZIS-u) na internetu. 


Podnošenje prijedloga

Jedna od novih izmjena odnosi se na članak 105. ZZK-a, u kojem je predviđeno da se svi prijedlozi podnose isključivo elektronički putem javnih bilježnika i odvjetnika, koji, uz državne odvjetnike, imaju obvezu koristiti elektroničku komunikaciju sa sudom. Izričito je određeno da se prijedlozi i podnesci u zemljišnoknjižnim postupcima podnose putem ZIS-a, a prijedlozi koje stranke podnesu putem drugih sustava koji se koriste u poslovanju suda, smatrat će se zaprimljenim u smislu upisa plombe i prvenstvenog reda za upis tek kada je zaprimljen u Zajedničkom informacijskom sustavu. Na taj način se rješava pitanje podnošenja prijedloga od strane osoba koje prema ZZK-u nisu ovlašteni podnijeti isti.

Nadalje, umanjen je iznos sudskih pristojbi ako bi se prijedlozi podnijeli putem javnih bilježnika za razliku od neposrednog podnošenja na sudu ili putem pošte (225 kuna umjesto 250), ali bitno je napomenuti da javni bilježnik u tom slučaju neće biti punomoćnik stranke. 

Naravno, stranke prijedlog mogu podnijeti elektronički i putem odvjetnika, za koje nije propisana posebna naknada budući da je ista sadržana u nagradi odvjetnika za trošak sastava prijedloga prema 19. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 42/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje u tekstu: Tarifa). Podnijeti prijedloge elektroničkim putem za upis mogu i državni odvjetnici, a ostala javnopravna tijela su, prema članku 106., pri dostavljanju odluka na provedbu zemljišnu knjigu obvezna elektronički komunicirati sa zemljoknjižnim odjelima. Javnopravna tijela u tu svrhu na dispoziciji imaju pristup One Stop-Shopu ZIS-a ili individualno povezivanje sa zemljoknjižnim odjelima elektroničkim putem servisa.

Uz izmjenu da se svi prijedlozi podnose elektroničkim putem, određena je i obveza javnog bilježnika da nakon sastavljanja javnobilježničkog akta, solemnizacije ili ovjere potpisa na ispravi koja je temelj za uknjižbu prava vlasništva ili drugog stvarnog prava u zemljišne knjige, obvezno podnese prijedlog za upis – osim ako se stranke izričito tome ne protivi. Javni bilježnici također ne mogu odbiti podnošenje prijedloga za upis (čl. 105. st. 7. ZZK-a), a prijedlog za upis koji nije podnesen na propisan način odbacuje se.

Spomena je vrijedno da se, tri mjeseca nakon stupanja izmjena i dopuna na snagu, prijedlog za upis mogao još uvijek podnijeti izravno sudu ili putem pošte, a protekom tog roka je ta mogućnost ukinuta. Isti taj rok vrijedio je i za normu koja propisuje kako se spisi u redovitim zemljoknjižnim postupcima vode isključivo u elektroničkom obliku (čl. 107. st. 1. ZZK-a).


Javni bilježnici – povjerenici suda

Uz sve navedene promjene, jedna od najznačajnijih novosti dopuna i izmjena je uvođenje javnih bilježnika kao povjerenika suda u postupke osnivanja i obnove zemljišne knjige temeljem nove katastarske izmjere, radi čega je u Zakon o zemljišnim knjigama dodan Odjeljak Aa – Javni bilježnik kao povjerenik suda, člancima 186.a – 186.i. Do ove promjene došlo je zbog velikog broja postupaka osnivanja i obnove na određenim područjima te povećanog broja zemljišnoknjižnih predmeta, a nadležni sudovi nisu imali dovoljne administrativne kapacitete kako bi uredno provodili postupke osnivanja i obnove zemljišne knjige. Iz tog je razloga, ovim izmjenama i dopunama ZZK-a, predviđeno da predsjednici sudova koji u danom trenutku ne raspolažu dovoljnim brojem službenika mogu odlukom odrediti da će se posao osnivanja ili obnove zemljišne knjige za određenu katastarsku općinu povjeriti javnom bilježniku. Takva odluka o povjeravanju poslova mora biti ravnomjerna kako se ne bi preopteretili javni bilježnici, a predviđena je i mogućnost povjeravanja javnom bilježniku izvan područja za koje je imenovan, uz pribavljeno mišljenje nadležnog ministarstva za poslove pravosuđa.


Novosti glede knjižnih upisa

Što se uknjižbe u zemljišnu knjigu tiče, predviđeno je da se sve isprave koje se podnose na upis u zemljišnu knjigu moraju biti ispisane mehaničkim sredstvima pisanja (čl. 57. ZZK-a), a pojam generičke punomoći je brisan u svrhu usklađivanja terminologije sa Zakonom o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje u tekstu: ZOO). Također je proširen krug prava za koja se zabilježba namjeravanog prvenstvenog reda može upisati, a regulira se i mogućnost podnošenja prijedloga za upis zabilježbe prvenstvenog reda na način da se broj predlagatelja ograničio samo na jednu osobu. Iz tog se razloga, rješenje kojim je dopušten upis zabilježbe prvenstvenog reda izdaje samo u jednom primjerku, isključivo u pisanom obliku (čl. 78. st. 2. ZZK-a). Razrađena je i zabilježba izvanrednog pravnog lijeka, koja uzima u obzir i naknadne izmjene vezane uz reviziju u parničnom postupku (čl. 93. ZZK-a).


Ovlaštene osobe za upis

Prema izmjenama i dopunama, detaljno je i razjašnjeno kako je potrebno upisati sve osobe koje su jednom ispravom stekle prava bez obzira na prijedlog za upis (čl. 104. st. 6. ZZK-a), što predstavlja važnost uzimajući u obzir da se ranije upisivala osoba koja je podnijela prijedlog, a druge osobe koje su stekle pravo istom ispravom više nisu imale ispravu podobnu za upis u redovitom zemljoknjižnom postupku.


Dostava

Što se odredaba o dostavi tiče,  došlo je do dvije dopune je članka 137. ZZK-a. Prvu dopunu predstavlja stavak 2. koji propisuje da će se rješenje kojim se odbija prijedlog za uknjižbu dostavlja predlagatelju kao i osobama u čiju je korist bio predložen upis, odnosno protiv kojih je bio predložen upisa. Drugu dopunu predstavlja stavak 5. koji predviđa da će se, kad se predlagatelja ne zatekne na adresi iz prijedloga, naznačiti datum i način dostave uz povratnicu i na pošiljci budući da ranije stranka nije znala kojeg datuma joj je pismeno ostavljeno u sandučiću, a samim time niti datum od kojega teče rok za žalbu.


Pojedinačni ispravni postupak

Još jedna od zanimljivih promjena je činjenica da stranka više nije, kako je bilo propisano člankom 209., obvezna prilikom podnošenja prijedloga za pojedinačni ispravni postupak dostaviti povijest promjena iz katastarskog operata, budući da sudovi danas sami u većem dijelu imaju uvid u katastarski dio ZIS-a i uglavnom takve promjene mogu sami utvrditi. Nadalje, izmjenom članka 213. skraćeno je trajanje pojedinačnog ispravnog postupka i otvorena je mogućnost da se predmet odmah pošalje drugostupanjskom sudu budući da se u praksi uglavnom pokazalo da suci gotovo nikada ne izmjene svoju prvostupanjsku odluku. Iz tog razloga zakonodavac smatra nepotrebnim da se prije slanja predmeta na županijski sud ponovno mora odlučiti u istom predmetu.


Zaključak

Razvidno je kako su sve navedene promjene napravljene kako bi se postupak upisa u zemljišne knjige ubrzao, a digitalizacija uvelike pridonosi tom procesu. Također je primjetno kako se radi na rasterećenju sudova samom činjenicom da se jedan dio posla preusmjerava na javne bilježnike kao povjerenike sudova te obvezivanjem javnih bilježnika i odvjetnika oko podnošenja prijedloga za upis. Takve su promjene bitne kako bi se pravosuđe vitaliziralo i općenito ubrzali procesi i izvan samih zemljišnih knjiga.

ŠTO KADA DRUGI RODITELJ NE PLAĆA ALIMENTACIJU?

Općenito o uzdržavanju

Roditelji su prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete. Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta. Ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju (članak 288. stavak 1. i 2. Obiteljskog zakona NN 103/15, 98/19, 47/20; u daljnjem tekstu OBZ).

Uzdržavanje djece je Ustavom propisana dužnost roditelja jer, između ostalog, pomaže osigurati temeljna djetetova prava. Zakonska je obveza roditelja financijski skrbiti za djecu čak iako više ne žive s njima, a plaćanje i iznos uzdržavanja, odnosno alimentacije jedna od ključnih odluka koja mora biti donesena pri razvodu braka. Prilikom određivanja visine alimentacije, uzimaju se u obzir materijalne potrebe djeteta, odnosno troškovi stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta koji se određuju prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja.


Pravo na privremeno uzdržavanje

Pravo na privremeno uzdržavanje ima dijete ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je određena kao iznos privremenog uzdržavanja. Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava, u cijelosti ili djelomično svoju obvezu uzdržavanja dulje od tri mjeseca neprekidno od dana pokretanja ovršnoga postupka radi ostvarivanja uzdržavanja (članak 7. stavak 1. i 4. Zakona o privremenom uzdržavanju NN 92/14; u daljnjem tekstu ZPU). Pravo na privremeno uzdržavanje traje sve dok obveznik uzdržavanja ne počne izvršavati obvezu uzdržavanja najmanje u iznosu koji je određen kao iznos privremenog uzdržavanja. Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u ukupnom trajanju od tri godine (članak 8. stavak 2. i 3. ZPU). Privremeno uzdržavanje određuje se u iznosu od 50% zakonskog minimuma uzdržavanja (članak 9. stavak 1. ZPU). Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti (članak 10. stavak 1. ZPU).

Institut privremenog uzdržavanja važan je oblik potpore kojom se maloljetnom djetetu isplaćuje novčani iznos od Republike Hrvatske, odnosno isplaćuje ga nadležni Centar za socijalnu skrb, pod uvjetom ispunjenja zakonom propisanim pretpostavki. Uvjeti za ostvarivanje navedenog prava su:

roditelj koji ne stanuje s djetetom u cijelosti ili djelomično ne pridonosi uzdržavanju

učinjeno vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju djeteta

obveznik uzdržavanja ne ispunjava, u cijelosti ili djelomično, svoju obvezu uzdržavanja dulje od tri mjeseca neprekidno od dana pokretanja ovršnog postupka radi ostvarivanja uzdržavanja. 

Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje sve dok drugi roditelj ne počne izvršavati obvezu uzdržavanja, odnosno isplaćivati alimentaciju, a može trajati do tri godine. Iznos privremenog uzdržavanja zakonom je propisan te u pravilu iznosi polovicu zakonskog minimuma uzdržavanja. 

POSTUPAK MIRENJA U SPOROVIMA ZA ZAŠTITU OD DISKRIMINACIJE U RADNIM ODNOSIMA

Većina slučajeva diskriminacije koji se pojavljuju u radnim odnosima rješavaju se sudskim putem koji često bude dugotrajan i skup. S vremenom se ipak sve više počeo koristi postupak mirenja kao izvansudska alternativa klasičnom sudskom sporu za suzbijanje diskriminacije. Zašto je mirenje za stranke povoljnije rješenje? Prvenstveno zato što mirenju pristupaju stranke koje su voljne doći do rješenja. Stranke na temelju sporazuma pristupaju takvom postupku, ali ga i uređuju te same biraju treću osobu koja će biti izmiritelj, a koja nije obuhvaćena sporom. Izmiriteljeva uloga je doći do svih relevantnih činjenica i okolnosti za spor te pomoći stranka doći do rješenja i sklopiti nagodbu, ali nikada tu nagodbu neće nametati. Sklapanje nagodbe je na volju stranaka te nezadovoljna strana na nju ne treba pristati. Pristupanjem mirenju ne ograničava se pravo osobe na pristupanje sudu i podnošenju tužbe ili nastavku već započetog postupka, ali je ipak postupak mirenja brži, osobniji i jeftiniji, a odnosi među stranka su bolji po završetku postupka.

Zakon o mirenju (NN 18/11; dalje u tekstu: ZM) definira mirenje kao postupke koji se mogu provoditi u sudu, institucijama za mirenje ili izvan njih, u kojima stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji stranka pomažu postići nagodbu, ali bez nametanja obvezujućeg rješenja (čl. 3. t. 1. ZM). Izmiritelj može biti bilo koja treća osoba koja na temelju sporazuma stranka provodi mirenje (čl. 3. t. 2. ZM).

Postupak mirenja neovisan je o sudskim, arbitražnim i drugim postupcima što znači da stranke mogu i za vrijeme trajanja sudskog postupka pokrenutog povodom tužbe za zaštitu od diskriminacije (čl. 5. ZM)

Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12; dalje u tekstu: ZSD) posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa (čl. 16. st. 2. ZSD).

Za razliku od arbitražnog postupka stranke nisu obvezne unaprijed sklopiti sporazum koji se obvezuju buduće sporove rješavati postupkom mirenja (čl. 6. st. 1. ZM). Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22; dalje u tekstu: ZOR) propisuje mogućnost da ugovorne strane sporazumno rješavanje radnog spora povjere arbitraži ili mirenju (čl. 136. st. 1. ZOR). Također predviđa i mogućnost da se kolektivnim ugovorom uredi sastav, postupak i druga važna pitanja za provođenje postupka mirenja (čl. 136. st. ZOR).

Postupak počinje prihvatom prijedloga stranke za provođenjem postupka mirenja (čl. 6. st. 2. ZM). Druga stranka se o prijedlogu za provođenje mirenja mora izjasniti u roku 15 dana od dana kada je primila takav prijedlog iako je valjan i drugačiji rok kojeg prijedlog može sadržavati (čl. 6. st. 3. ZM). Smatrat će se da je prijedlog odbijen ako se stranka ne izjasni u naznačenom ili propisanom roku o istom (čl. 6. st. 4. ZM).

Mirenje će se smatrati dovršenim- ako je jedna stranka uputila drugim strankama i izmiritelju pisanu izjavu o odustajanju od postupka mirenja, osim ako u postupku nakon odustajanja jedne stranke sudjeluju dvije ili više stranaka koje su voljne mirenje nastaviti, ako su stranke uputile izmiritelju pisanu izjavu o dovršetku postupka, odlukom izmiritelja da se postupak mirenja obustavlja, donesenom u pravilu nakon što je o tome strankama bila dana mogućnost da se izjasne, a zbog toga što daljnje nastojanje da se postigne mirno rješenje spora više nije svrhovito, ako se nagodba ne sklopi u roku od 60 dana od početka mirenja, odnosno u drugom roku u skladu sa sporazumom stranaka ili sklapanjem nagodbe (čl. 12. ZM).

Pozitivna strana postupka mirenja koja se osigurava zakonom je da stranke koje su se odlučile za rješavanje spora mirenjem ne smiju izgubiti mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog proteka zastarnog ili prekluzivnog roka (čl. 17. st. 1. ZM).

Pokretanjem postupka mirenja zastara se prekida (čl. 17. st. 2. ZM), a ako se mirenje okonča bez zaključenja nagodbe, smatra se da prekida nije bilo (čl. 17. st. 3. ZM). Ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok mirenje traje, a započet će ponovno teći istekom petnaestog dana od dovršetka mirenja (čl. 17. st. 5. ZM).

Također i Zakon o radu predviđa da ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka (čl. 133. st. 4. ZOR).

Stranke se mogu sporazumjeti da tijekom postupka mirenja ili u određenom vremenskom razdoblju ili do nastupa određenog uvjeta neće pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke (čl. 18. ZM).

Pučki pravobranitelj ovlašten je uz pristanak stranaka provoditi postupak mirenja uz mogućnost sklapanja izvansudske nagodbe (čl. 12. st. 2. t. 5. ZSD).

Stranke moraju biti svjesne da nagodba koja se sklopi u postupku mirenja ima obvezujući učinak (čl. 13. st. 1. ZM).

U svakom slučaju osobi koja smatra da joj je diskriminacijom povrijeđeno neko pravo, a ne želi pristupiti postupku mirenja ili ne želi sklopiti nagodbu, ovlaštena je podnijet tužbu i tražiti: 

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 17. st. 1. ZSD).

Neovisno o izboru stranka u slučaju diskriminacije, rješenje i zaštita uvijek postoje. Mirenje kao postupak sve se više predlaže u takvim slučajevima iz praktičnih razloga- pristupačniji je i efikasniji. U Republici Hrvatskoj sve je više centara i udruga koje se bave mirenjem zbog čega se sve više stranaka i odlučuje na taj postupak. Najbitnije je da nitko tko se odluči za postupak mirenja neće ostati bez sudske zaštite u slučaju da postupak mirenja ne uspije jer on prvenstveno ovisi o volji stranaka da pronađu rješenje.

Udruge vjernika i postupak registracije vjerske zajednice u RH

Općenito sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi zajamčena je čl. 9. Europske konvencije.  U tom kontekstu vjerske slobode imaju svoje unutarnje i vanjski aspekte koji se štite. Unutarnji aspekt odnose se na pravo svake osobe na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi te je apsolutno zaštićeno i ne može biti podvrgnuto nikakvim ograničenjima, a što ističe i Venecijanska komisija u svojoj preporuci „Guidelines for legislative reviews of laws affecting religion or belief“. Vanjski aspekt predstavlja slobodu svake osobe da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i liturgijom. Dok su oba prethodna aspekta zaštićena Konvencijom (čl. 9. st. 1.), vjerska sloboda može biti podvrgnuta ograničenjima pod uvjetom da su propisana zakonom i da su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih (čl. 9. st. 2.).  

Osim čl. 9., na vjerska društva primjenjiva su i druga jamstva Konvencije – pravo na pravičan postupak (čl. 6. st. 1.), sloboda izražavanja (čl. 10.), sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11.), pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 13.), zabrana diskriminacije (čl. 14. i čl. 1. Protokola br. 12) te zaštita vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1). 

Prema tome, u Republici Hrvatskoj vjerske slobode su pod posebnom zaštitom države. Ustavom RH „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (čl. 40.). Također, „ Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“ (čl. 41.). U RH od 1.12.2013. godine na primjenjuje se sadašnji Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02., 73/13) kojim se regulira registracija te javno djelovanje vjerskih zajednica.

Prema Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica zakonodavac određuje da je Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (čl. 1.). Vjerske zajednice samostalno i slobodno određuju unutarnju organizaciju; tijela upravljanja, njihovu hijerarhiju i nadležnosti; tijela i osobe koje predstavljaju vjersku zajednicu i njene organizacijske oblike; sadržaj i način očitovanja vjere; održavanje veza sa svojom središnjicom i drugim vjerskim zajednicama; udruživanje s drugim vjerskim zajednicama; i druga pitanja svoga djelovanja u skladu s Ustavom Republike Hrvatske (čl. 2.) 

Zakonodavac je predvidio da se novoosnovana vjerska zajednica upisuje se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis koji sadrži podatke o nazivu, sjedištu, o službi ovlaštene za zastupanje i o pečatu i štambilju. Uz zahtjev za upis dostavljaju se: akt iz kojeg je vidljivo da vjerska zajednica ima najmanje 500 vjernika, akt iz kojeg je vidljiv sadržaj i način očitovanja vjere, obavljanja vjerskih obreda, područje i način djelovanja vjerske zajednice, akt iz kojeg je vidljivo da je novoosnovana vjerska zajednica kao zajednica vjernika prije podnošenja zahtjeva bila upisana u registar udruga najmanje pet godina (čl. 21. st. 1.). Ako je novoosnovana vjerska zajednica dio vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu prema pravu te vjerske zajednice, zahtjevu za upis u Evidenciju mora priložiti suglasnost nadležnoga središnjeg tijela vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu (čl. 21. st. 2.). Evidenciju vodi ministarstvo nadležno za poslove opće uprave (čl. 6. st. 1.). U Evidenciju, pored vjerskih zajednica mogu se upisati i njihovi organizacijski oblici za koje to zatraži vjerska zajednica, te zajednice vjerskih zajednica, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom za upis postojećih vjerskih zajednica (čl. 6. st. 2.). Vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica, neprofitne su pravne osobe (čl. 6. st. 3.).

Kako bi se u Hrvatskoj osnovala Udruga, prema potklasifikaciji „udruga vjernika“  što prethodi postupku registracije vjerske zajednice, osnovat je mogu najmanje tri osnivača, fizičke ili pravne osobe (pri čemu se ne pravi razlika između domaćih i stranih fizičkih ili pravnih osoba), a osnivači udruge mogu biti i maloljetne osobe s navršenih 14 godina života te punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti u dijelu sklapanja pravnih poslova uz prethodnu ovjerenu suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika. Udruga mora imati statut, naziv udruge mora biti na hrvatskoj jeziku i latiničnom pismu, definirane ciljeve i ciljanu skupinu te područje djelovanja, a također može imati i gospodarsku djelatnost. Udruga stječe pravnu osobnost danom upisa u Registar udruga. Zahtjev za upis u Registar udruga, u ime osnivača, podnosi osoba ovlaštena za zastupanje udruge. Udruge se upisuju u Registar udruga pri uredima državne uprave u županiji, odnosno gradskom uredu Grada Zagreba nadležnom za poslove opće uprave prema sjedištu udruge. Udruge su neprofitne pravne osobe.

Najrašireniji model koji je prihvaćen u Europi je taj da vjerska društva imaju mogućnost, ali ne i dužnost, da se registriraju kao pravni subjekti. Također, nisu obvezna posredno prolaziti kroz prethodni postupak osnivanja udruga, već se mogu registrirati kao ono što ona i jesu, odnosno vjerske organizacije.  Tome u prilog govore smjernice Venecijanske komisije u pogledu registracije vjerskih društava koje da nije dopustivo zahtijevati previsok minimalni broj vjernika niti dugotrajno postojanje vjerskog društva u dotičnoj državi za stjecanje pravne osobnosti. Preporuka posebno naglašava kako bi tada bila upitna sukladnost s Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako države zbog pretjeranih zahtjeva ograniče registraciju. Stoga, po pitanju  postupka registracije, u kontekstu drugih europskih zemlja, hrvatsko zakonodavstvo je po složenosti postupka više iznimka.

Međutim, u drugoj glavi pod posebnim odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica zakonodavac je odredio da su vjerske zajednice slobodne i da imaju pravo, u skladu sa zakonom, osnivati škole i učilišta bilo kojeg stupnja koje stječu pravnu osobnost i pravo javnosti pod uvjetima i po postupku propisanim zakonom (čl. 11. st. 1. i 2.). Vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama (čl. 13. st. 1.). Sredstva za djelovanje vjerskih zajednica iz državnog proračuna (čl. 17. st. 2.), proračuna jedinica lokalne samouprave (čl. 17. st. 3.) oslobođenje od poreza na promet nekretnina (čl. 17. st. 4.), na novčane priloge koji joj daju građani (čl. 17. st. 5.), oslobođenja od plaćanja carine ( čl. 17. st. 6.). Vjerski službenici ostvaruju socijalna prava kao i polaznici vjerskih škola i učilišta, ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja, prava iz zdravstvenog osiguranja i prava po osnovi socijalne skrbi sukladno posebnim propisima (čl. 18. st. 1.), redoviti polaznici vjerskih škola i učilišta za pripremanje svećenika i drugih vjerskih službenika ostvaruju prava na zdravstvenu zaštitu, doplatak za djecu, mirovinsko i invalidsko osiguranje i prava socijalne skrbi, prava u javnom prometu, pod uvjetima i na način kako ih ostvaruju polaznici javnih škola i učilišta (čl. 18. st. 3.). 

Iz čega se može zaključiti da unatoč kompliciranom i zahtjevnom postupku registracije, koji nije usklađen u svjetlu Europske konvencije, prakse Europskog suda i dokumenata Venecijanske komisije, ipak hrvatski model pruža veliku pravnu zaštitu,  sigurnost i pomoć države u radu vjerski zajednica. Po čemu se upravo hrvatski model, po tom pitanju, ističe kao jedan pozitivan primjer u odnosu na susjedne europske zemlje.

RAD NA IZDVOJENOM MJESTU I RAD NA DALJINU

„Novo normalno“, odnosno naša stvarnost koja je posljedica kriznih razdoblja epidemije COVID-19 virusa i razornih potresa koji su pogodili našu državu doveli su do brzih promjena na društvenim i ekonomskim poljima. Vlade mnogih država, pa tako i naša, donosili su razne mjere financijske naravi za očuvanje radnih mjesta u situacijama u kojima je radnicima bilo onemogućeno obavljanje poslova,  a posljedično tome i privređivanja za sebe i svoju obitelj. U lošijoj poziciji našli su se radnici čiji se ugovoreni posao morao obavljati „fizički“, odnosno njihovim prisustvom na konkretnom radnom mjestu, a zbog epidemioloških ograničenja nisu to mogli ispuniti. U ipak nešto boljoj i komotnijoj situaciji bili su radnici čiji je opis posla uključivao, a nekada i bio samo rad na daljinu (najčešće od kuće). Takav rad na daljinu/na izdvojenom mjestu prepoznaje i naš Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje u tekstu: ZOR).

ZOR rad na izdvojenom mjestu definira kao rad kod kojeg radnik ugovoreni posao obavlja od kuće ili u drugom prostoru slične namjene koji je određen na temelju dogovora radnika i poslodavca, a koji nije prostor poslodavca (čl. 17. st. 1. ZOR).  Nasuprot tome, rad na daljinu isti zakon definira kao rad koji se uvijek obavlja putem informacijsko-komunikacijske tehnologije, pri čemu poslodavac i radnik ugovaraju pravo radnika da samostalno određuje gdje će taj rad obavljati, što može biti promjenjivo i ovisiti o volji radnika, zbog čega se takav rad ne smatra radom na mjestu rada odnosno na izdvojenom mjestu rada u smislu propisa o zaštiti na radu (čl. 17. st. 2. ZOR). Već i iz samog naziva očito je da je ovim pojmovima zajedničko, a i po tome su posebni u odnosu na druge načine obavljanja rada, to da se posao ne obavlja na radnom mjestu već na nekoj drugoj lokaciji. Kod rada na izdvojenom mjestu ta lokacija je u najvećem broju slučajeva dom radnika, ali zakon dopušta da to bude i neki drugi prostor slične namjene, međutim bitno je da ta lokacija bude ugovorena između poslodavca i radnika. Nasuprot tome, rad na daljinu puno je fleksibilniji u tom segmentu. Radnik uz dogovor s poslodavcem, ali i na svoju inicijativu može svakodobno mijenjati svoje mjesto rada, pa nužno ne mora biti ni u istoj državi u kojoj poslodavac posluje ili u kojoj je poslovni nastan tog poslodavca. Takva vrsta rada u moderno vrijeme jedan je od najpoželjnijih oblika zaposlenja zbog raznih benefita koje sa sobom donosi.

Brojne su prednosti i nedostaci rada na izdvojenom mjestu i rada na daljinu. Tako su prednosti za poslodavca na primjer: smanjenje troškova zbog smanjenja obujma poslovanja u uredu, manji izostanci s rada, veća motivacija za rad, manja početna ulaganja i slično. Prednosti na strani radnika su: uspostava ravnoteže između poslovnog i privatnog života (što s druge strane može biti i nedostatak), fleksibilno radno vrijeme, veća produktivnost, povećanje mogućnosti za radnike s određenim fizičkim poteškoćama.  Neki od nedostataka rada na daljinu su: nemogućnost socijalnog kontakta, nedovoljno razdvajanje privatnog i poslovnog života i sporiji napredak ili nezainteresiranost za rad.


ZAKONODAVNI OKVIR

I rad na izdvojenom mjestu i rad na daljinu mogu se obavljati kao stalan, privremen ili povremen rad (čl. 17. st. 3. ZOR). Neki poslovi ne mogu se obavljati na ovakav način. To su oni poslovi koji su ZOR-om ili drugim zakonom propisani kao poslovi s posebnim uvjetima rada, odnosno takvi poslovi kod kojih, ni uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja. Nadalje, u slučaju izvanrednih okolnosti, poslodavac može s radnikom dogovoriti rad na izdvojenom mjestu rada, a da pri tome ne mijenjaju ugovor o radu koji već postoji ako takve okolnosti traju 30 dana. U slučaju da potraju duže od tog perioda, poslodavac je dužan radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu s obveznim sadržajem ugovora o radu u slučaju rada na izdvojenom mjestu rada (čl. 17. st. 5. ZOR).

Ugovor o radu na izdvojenom mjestu i ugovor o radu na daljinu, odnosno potvrde o sklopljenom takvom ugovoru moraju imati tzv. obvezni sadržaj svakog ugovora o radu. Dakle, obvezni sadržaj svakog ugovora o radu su podaci o strankama, mjestu rada, nazivu radnog mjesta, datumu sklapanja ugovora i početka rada, sklapa li se ugovor na određeno ili neodređeno vrijeme, podaci o godišnjem odmoru, o radnom vremenu, plaći i otkazivanju ugovora. Ugovor o radu na izdvojenom mjestu uz te podatke mora sadržavati i dodatne podatke o:

1. organizaciji rada koja bi omogućavala radniku dostupnost njegovih kolega, ali i informacija i komunikacijskih kanala 

2. načinu evidentiranja radnog vremena

3. sredstvima rada koja je poslodavac dužan nabaviti, održavati i instalirati te o načinu naknade troškova u vezi s time

4. naknadi troškova nastalih u obavljanju posla

5. načinu ostvarivanja jednakosti prava na sudjelovanje radnika u odlučivanju

6. trajanju rada (čl. 17. a st. 1. ZOR)

POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE U PARNIČNOM POSTUPKU

Cilj parničnog postupka je pružanje pravne zaštite zbog ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava. Načelo ekonomičnosti traži da sud, stranke i drugi sudionici u postupku moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Upravo radi zahtjeva pravnog prometa za brzo rješavanje sporova, nužno je da zakonodavac za poduzimanje bitnih parničnih radnji u postupku postavi rokove, odnosno vremenska razdoblja u kojemu je moguće poduzeti radnju. 

Uz ostvarenje načela ekonomičnosti, rokovima se pomaže i u očuvanju procesne discipline stranaka. Najznačajnija posljedica propuštanja rokova je prekluzija koja označava gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Gubitak prava na poduzimanje određene radnje za stranku može značiti gubitak prava na pružanje pravne zaštite za povrijeđena ili ugrožena građanska prava, što je prilično stroga sankcija pogotovo ako se tome pribroje nebrojene mogućnosti životnih situacija koje su mogle utjecati na propuštanje. U tom slučaju, kada propuštanje smatramo opravdanim, služit ćemo se institutom povrata u prijašnje stanje. 

Povrat u prijašnje stanje definira se kao vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojega je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje. Kako bi ovo pravno sredstvo bilo dopušteno, potrebno je ispuniti sljedeće pretpostavke:

1. Da je stranka propustila ročište ili rok za poduzimanje neke procesne radnje te da je stranka zbog propuštanja izgubila pravo na poduzimanje te radnje. 

2. Da je zbog prekluzije za stranku nastala određena šteta koja se sastoji u nemogućnosti da na drugi način ostvari cilj koji je namjeravala ostvariti propuštenom radnjom.

3. Da zakon izričito ne isključuje dopustivost povrata. Zakon izričito to zabranjuje u dvije situacije. Prvo, povrat nije dopušten ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek. I drugo, povrat nije dopušten ni zbog propuštanja roka za stavljanje prijedloga da se povrat dopusti i zbog propuštanja ročišta određenog u povodu prijedloga za povrat. 

4. Da postoje opravdani razlozi za propuštanje što predstavlja svaki događaj ozbiljnije prirode koji razumno predstavlja smetnju za stranku da poduzme neku radnju. 

5. Da stranka predloži dopuštanje naknadnog poduzimanja radnje. Dakle, o povratu neće odlučivati sud po službenoj dužnosti već samo na zahtjev stranke.

6. Da je povrat zatražen u zakonskom roku. Postoje dva zakonska roka. Subjektivni rok je osam dana, računajući od dana kada je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje onda od dana kada je saznala. Propisani objektivni rok je dva mjeseca, a računa se od dana propuštanja. Protekom objektivnog roka više se ne može tražiti povrat. Za postupak pred trgovačkim sudovima je propisan samo objektivni rok od 30 dana.

Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju. Ako se povrat traži zbog propuštanja roka, predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu radnju. Ako je sud odlučio da je prijedlog osnovan, donosi rješenje konstitutivnog značaja kojim se parnica vraća u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja se ukidaju po sili zakona. U pravilu, protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba jer povratom u prijašnje stanje druga stranka neće biti stavljena u nepovoljniji položaj već se parnica jednostavno vraća u stanje u kakvom je bila prije propuštanja. U slučaju da je sud ocijenio prijedlog kao neosnovan, nepravodoban ili nedopušten, odnosno kada je odbio ili odbacio prijedlog, dopuštena je posebna žalba.

TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA

Troškovi parničnog postupka uređeni su u dvanaestoj glavi Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: ZPP), od 151. do 179. članka. Troškovi parničnog postupka mogu varirati ovisno o mnogim čimbenicima, uključujući trajanje postupka, troškove sudskih naknada, troškove dokazivanja, putne troškove svjedoka i druge moguće troškove. Pitanje troškova iznimno je važno i s aspekta prava na pravičan postupak koje je osigurano 6. člankom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te 29. člankom Ustava Republike Hrvatske. Stoga, veoma je važno biti informiran o troškovima postupka i načinu njihovog određivanja prije samog upuštanja u parnicu.

Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP). Troškovi u tijeku parnice čine troškovi kao što su sudske pristojbe, troškovi izvođenja dokaza, putni troškovi stranaka i njihovih zastupnika za dolazak na sud, nagrada za rad odvjetnika, troškovi sudske dostave i slično. S druge strane, troškovi u povodu parnice su troškovi koji nastaju prije ili izvan same parnice, kao što su trošak pokušaja mirnog rješavanja spora, trošak izvansudske opomene, troškovi poštarine, eventualni trošak osiguranja dokaza i drugi. Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (čl. 151. st. 2. ZPP). Parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke (čl. 151. st. 3. ZPP).

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama (čl. 152. ZPP). Osnovni mehanizam troškova parnice u našem zakonodavstvu leži na konceptu prethodnog snošenja parničnih troškova. Naime, stranke su dužne unaprijed same predujmiti troškove prouzrokovane svojim radnjama u parnici (npr. ako stranka predlaže vještačenje, mora sama platiti njegovo mišljenje i nalaz), no ta dužnost stranaka koja postoji zbog materijalnog omogućivanja vođenja postupka ne prejudicira rješavanje pitanja konačnog odlučivanja o tome tko će biti obvezan definitivno snositi svoje troškove, a tko će imati pravo tražiti da mu te troškove naknadi protivnik ili netko treći. Ključno je naglasiti kako se svaka stranka nada da će upravo ona uspjeti u sporu, pa da će u konačnici i sve njezine troškove platiti druga strana sukladno načelu causae. Dakle, svaka stranka mora prethodno sama predujmiti svoje troškove u nadi da će sve troškove kasnije snositi protivna strana, jer će ona izgubiti u sporu te naknaditi ono što je predujmila uspješna strana. Tužitelj tako prethodno snosi troškove podnošenja tužbe, održavanja ročišta, dolaska na sud, izvođenja dokaza koje je predložio, donošenja odluke o svom zahtjevu te podnošenja pravnog lijeka, a tuženik prethodno snosi troškove odgovora na tužbu, pripremanja obrane, svog dolaska na sud te izvođenja dokaza koje je predložio.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama (čl. 154. st. 1. ZPP). Načelo causae osnovno je pravilo snošenja tereta troškova parničnog postupka – dužnost konačnog snošenja svojih troškova i naknade tuđih (već predujmljenih) troškova tereti stranku koja je u parnici pretrpjela neuspjeh. Međutim, u slučaju da su obje stranke djelomično uspjele u parnici, zakon predviđa poseban način utvrđivanja omjera snošenja troškova za svaku stranu. Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva (čl. 154. st. 2. ZPP). Dakle, ako je tužitelj uspio u parnici 70%, a tuženik 30%, to znači da će tužitelj dobiti naknadu 40% svojih troškova. Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP). Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu (čl. 155. st. 1. ZPP). Dakle, nesvrsishodne troškove definitivno snosi stranka koja ih je prouzročila čak i ako je uspjela u parnici, odnosno gubitnik u parnici nema obvezu drugoj strani naknaditi one parnične troškove koji se smatraju nesvrsishodnima.

Kao korektiv iznad opisanom načelu causae, zakon predviđa i načelo culpae kao mehanizam u situacijama kada bi beziznimna upotreba načela causae dovela do nepravičnih rješenja. Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio (čl. 156. st. 1. ZPP). Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka (čl. 158. st. 1. ZPP). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik (čl. 158. st. 2. ZPP). Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka (čl. 158. st. 3. ZPP). Ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove (čl. 157. ZPP).

O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP). Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 2. ZPP). Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči (čl. 164. st. 3. ZPP). O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP). U tijeku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci o glavnoj stvari (čl. 164. st. 7. ZPP). Dakle, sud nikada ne odlučuje o troškovima postupka po službenoj dužnosti, već isključivo na zahtjev stranke. Stoga je ključno da stranka prilikom podnošenja tužbe u tužbeni zahtjev uključi i troškove parničnog postupka, inače ih joj sud neće dosuditi. Zahtjev za naknadu parničnih troškova može se ostvarivati u pravilu samo u parnici u kojoj su ti troškovi nastali, i u pravilu samo dok ta parnica traje. Samostalna tužba radi naknade parničnih troškova stoga bi bila odbačena, osim u iznimnim slučajevima traženja naknade troškova nastalih u postupku prethodnog osiguranja dokaza ako je nakon osiguranja dužnik dobrovoljno ispunio zahtjev pa do parnice zapravo nije ni došlo, te naknade troškova prouzročenih mjerama osiguranja kad protivnik ispuni obvezu pa nema potrebe za pokretanjem parnice.

Odluka o troškovima sadržana u presudi može se napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari (čl. 167. st. 1. ZPP). Dakle, ako se osporava samo odluka o trošku, to predstavlja žalbu na rješenje, no ako se osporava i odluka o glavnoj stvari, onda se u jednoj žalbi protiv presude ujedno osporava i odluka o trošku. Ako jedna stranka napada presudu samo u pogledu troškova, a druga u pogledu glavne stvari, viši će sud jednom odlukom odlučiti o oba pravna lijeka (čl. 167. st. 2. ZPP).

Pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć (čl. 172. ZPP).

RASKID UGOVORA

Općenito o raskidu

Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku (članak 288. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima NN  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

Sve ugovorne strane koje su sudjelovale pri sklapanju nekog ugovora suglasnim i uzajamno valjanim očitovanjem volje mogu ugovor izmijeniti ili raskinuti jednako kao što su ga sklopile. Stoga, jedan od načina prestanka obveznopravnog odnosa je i raskid ugovora, odnosno prestanak valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je ispunjen samo djelomično. Raskidom prestaje ugovor koji je pravno valjan, a uzrok raskida nastaje nakon njegova sklapanja.

Do raskida ugovora može doći sporazumno, jednostrano i na osnovi zakona (ex lege).


Sporazumni raskid ugovora

Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku (članak 288. stavak 1. ZOO).

Sporazumni raskid jest ugovor kojim ugovorne strane odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja. Takav je raskid moguć ako ugovor nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskid ne mora biti u istom obliku kao i ugovor koji se raskida, dakle prema Zakonu o obveznim odnosima raskid ugovora je neformalan, uz dvije iznimke: kad je drukčije predviđeno zakonom i ako je cilj zbog kojega je propisan oblik za sklapanje ugovora zahtijeva da raskid ugovora bude obavljen u istom obliku. 

Temeljni učinak sporazumnog raskida ugovora jest oslobođenje od obveza u određenom obujmu i od određenog trenutka, o čemu strane slobodno odlučuju.


Raskid ugovora na osnovi zakona

U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim Zakonom o obveznim odnosima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (članak 360. ZOO). Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (članak 361. stavak 1. ZOO). Ali vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora (članak 361. stavak 2. ZOO). Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor (članak 361. stavak 3. ZOO). Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla (članak 361. stavak 4. ZOO).

Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (članak 362. stavak 1. ZOO). Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (članak 362. stavak 2. ZOO). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (članak 362. stavak 3. ZOO).

Vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku (članak 363. ZOO).

Vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja (članak 366. ZOO).

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze (članak 367. ZOO).

Kod raskida na osnovi zakona razlikujemo slučajeve u kojima zakon ovlašćuje ugovornu stranu da jednostranom izjavom volje raskine ugovor i slučajeve raskida po samom zakonu (ex lege).

Pravo jednostranog raskida zakon daje u slučajevima kao što su nemogućnost ispunjenja, promijenjene okolnosti, neizvjesnost da će druga strana ispuniti svoju obvezu i očiglednost da druga strana neće ispuniti svoju obvezu, a koji nastaju u vremenu između sklapanja ugovora i dospjelosti dužnikove obveze. U svim tim slučajevima ugovor se može raskinuti jednostranom izjavom vjerovnika koji o takvoj svojoj odluci mora obavjestiti dužnika bez odgađanja. Osim toga, bitno je napomenuti da nije dopušten raskid zbog neispunjenja tek neznatnog dijela obveze.

O raskidu ex lege, odnosno po samom zakonu radi se kad do raskida dolazi po ispunjenju pretpostavaka koje predviđa sam zakon. Najpoznatiji slučaj takvog raskida postoji kod ugovora kod kojih je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora. U tom slučaju, ako dužnik ne ispuni obvezu ugovor se raskida po samom zakonu. Pritom izjava vjerovnika o raskidu nije potrebna, ali ako vjerovnik želi održati ugovor na snazi mora bez odgađanja obavjestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje. Do raskida po samom zakonu može doći i kod ugovora kod koji ispunjenje u određenom roku nije bitan sastojak ugovora. To će se dogoditi ako dužnik ni u naknadnom primjerenom roku ne ispuni obvezu. Također, raskid ex lege se primjenjuje i na ugovore kojih su strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne uslijedi ispunjenje u određenom roku i na ugovore kod kojih je rok bitan sastojak po samoj naravi posla.


Pravni učinci raskida

Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (članak 368. stavak 1. ZOO). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (članak 368. stavak 2. ZOO). Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi (članak 368. stavak 4. ZOO). Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila (članak 368. stavak 5. ZOO).

Osnovnim se učinkom smatra oslobođenje ugovornih strana njihovih ugovornih obveza, osim odgovornosti za štetu u nekim slučajevima raskida. Raskidom nastaje i obveza restitucije ili povraata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade. Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate od dana kad je novac primljen.

Obveza zakonskog uzdržavanja 

Uzdržavanje je u obiteljskom pravu jedan od osobno imovinskih učinaka obiteljsko pravnih odnosa koji nastaje između određenih članova obitelji. Osnovno je pravilo da se uzdržavanje određuje u skladu s potrebama primatelja i mogućnostima davatelja, uzimajući u obzir njegovo imovinsko stanje, sva njegova primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade te njegove vlastite potrebe i zakonske obveze uzdržavanja. Potrebe uzdržavane osobe ovise o njezinim prihodima, imovinskome stanju, sposobnosti za rad, mogućnosti zaposlenja, zdravstvenome stanju i drugim okolnostima. 

U svim slučajevima za odluku o uzdržavanju vrijedi clausula rebus sic stantibus tj. utjecaj promijenjenih okolnosti na ugovor pa se u svako doba može tražiti prestanak uzdržavanja ili promjena iznosa uzdržavanja. 

U sporu o uzdržavanju sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje (čl. 307. st. 1. Obiteljskog zakona, NN 103/15, 98/19, 47/20, u daljnjem tekstu ObZ). Pri procjenjivanju potreba uzdržavane osobe sud će uzeti u obzir njezine prihode, imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju (čl. 307. st. 2. ObZ). Pri procjenjivanju mogućnosti osobe koja je dužna uzdržavati uzet će se u obzir njezino imovinsko stanje, sva njezina primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, njezine vlastite potrebe i druge zakonske obveze uzdržavanja (čl. 307. st. 3. ObZ). Uzdržavanje za dijete uvijek se određuje u novčanom iznosu (čl. 309. ObZ). Također, važno je napomenuti da postoji Tablica o prosječnim potrebama djeteta. Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi odlukom će jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja tekuće godine odrediti minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj, koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom (čl. 314. st. 1. ObZ).

Osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određenog prijašnjom ovršnom ispravom ako su se okolnosti promijenile (čl. 285. ObZ). Ako je pravo na uzdržavanje utvrđeno ovršnom ispravom, obveznik uzdržavanja može tužbom zahtijevati da sud smanji iznos uzdržavanja čim nastanu okolnosti zbog kojih je do toga došlo. 

Primjerice, ako osoba koja daje uzdržavanje, izgubi posao ili joj se visina plaće značajno snizi, ima pravo zahtijevati tužbom da sud snizi iznos uzdržavanja. Također, u slučaju kada se osobi koja prima uzdržavanje povećaju promjene kao na primjer povećani troškovi školovanja, primatelj uzdržavanja može tražiti od suda da promijeni, odnosno poveća iznos uzdržavanja.

Važno je napomenuti kako se iznos uzdržavanja neće automatski povećavati promjenom okolnosti (gubitkom posla, polaskom u vrtić ili školu, …) već je potrebno podnijeti tužbu za povećanje ili smanjenje iznosa uzdržavanja. Također, nije dovoljno samo podnijeti tužbu nego i dokazati da je došlo do promijenjenih okolnosti u odnosu na vrijeme donošenja ranije sudske odluke.


SPOROVI RADI SMANJENJA UZDRŽAVANJA

U ovoj tužbi, obveznik uzdržavanja je dužan naznačiti smanjeni iznos za koji smatra da ga je još uvijek dužan plaćati (čl. 430. st. 1. ObZ). Ako nađe da je zahtjev za smanjenje iznosa uzdržavanja u cijelosti ili djelomice osnovan, sud će odlučiti o iznosu koji je obveznik uzdržavanja dužan plaćati za uzdržavanje počevši od dana podnošenja tužbe ili kojeg drugog dana nakon tog dana, ili će zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan (čl. 430. st. 2. ObZ).


SPOROVI RADI POVEĆANJA UZDRŽAVANJA

U presudi kojom se povećava iznos uzdržavanja sud će utvrditi povećani iznos uzdržavanja i odrediti dan od kojega ga treba plaćati (čl. 432. st. 1. ObZ). Pravo na plaćanje pojedinih obroka uzdržavanja stečeno prije vremena na koje se odnosi odluka o povećanju uzdržavanja ostvarivat će se na temelju ovršne isprave kojom je utvrđeno (čl. 432. st. 2 ObZ).


ZAKLJUČAK

Sukladno Obiteljskom zakonu, u slučaju promijenjenih okolnosti u vezi s obvezom uzdržavanja, moguće je tražiti da sud povisi iznos uzdržavanja. Potrebno je pokrenuti sudski postupak i tužbom tražiti izmjenu prijašnjeg iznosa uzdržavanja. U obrazloženju se može navesti sve činjenice koje smatrate bitnim kao na primjer da povećanje tražite zbog porasta troškova života i većih troškova obzirom je dijete krenulo u školu. 

Tužba se podnosi sudu koji je prvotno odlučio o iznosu uzdržavanja. Ako se u međuvremenu promijeni mjesto prebivališta, potrebno je podnijeti tužbu sudu sukladno novom mjestu prebivališta.

Po provedenom postupku sud određuje iznos uzdržavanja uzevši u obzir materijalne potrebe djeteta te imovinsko stanje roditelja sukladno Odluci o tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta. Ukupne materijalne potrebe djeteta se odnose na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta, a određuju se prema životnom standardu roditelja koji je obveznik plaćanja uzdržavanja. 

Ukupne mogućnosti roditelja obveznika uzdržavanja koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na prihode i imovinsko stanje roditelja koji ima obvezu plaćati uzdržavanje te je isti dužan prikazati ukupne neto prihode u koje ulaze sva stalna i privremena novčana primanja. Centar za socijalnu skrb voditi očevidnik svih odluka i sudskih nagodbi o uzdržavanju maloljetnog djeteta. Kad centar za socijalnu skrb primi pravomoćnu sudsku odluku o uzdržavanju djeteta, dužan je roditelja s kojim dijete stanuje te roditelja koji je dužan plaćati uzdržavanje, obavijestiti u pisanom obliku o pravima i dužnostima.

RODITELJSKA SKRB I SKRBNIŠTVO NAD DJETETOM

Roditeljska skrb kao institut obiteljskog prava sve češće se pojavljuje kao predmet sporova u kojima su stranke bivši supružnici. O roditeljskoj skrbi se razgovara privatno i javno putem medija, međutim u velikoj većini slučajeva se umjesto pojma roditeljske skrbi koristi termin skrbništva nad djetetom. Laički, ta dva pojma se shvaćaju kao jedan i mnogi misle da nema razlike, no unutar pravne terminologije postoji jasna granica po pitanju značenja ovih instituta.

Pravo na ostvarivanje roditeljske skrbi je isključivo osobno pravo roditelja djeteta, te među ostalim i ljudsko pravo. Obiteljski zakon u čl. 91., st. 1. propisuje da roditeljsku skrb „čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti“. Oba roditelja su ravnopravni nositelji prava na roditeljsku skrb, no moguće je i samostalno ostvarivanja roditeljske skrbi od strane jednog roditelja. Pri pokretanju tužbe za razvod braka ili zahtjeva za sporazumni razvod braka, supružnici su dužni pristupiti obveznom savjetovanju ako je u braku rođeno dijete koje je maloljetno. Obvezno savjetovanje među ostalim služi sastavljanju plana o izvršavanju zajedničke roditeljske skrbi, a ako roditelji ne mogu postići sporazum o tom pitanju će odlučiti sud po službenoj dužnosti. Kod donošenja odluke u  postupcima za ostvarivanje roditeljske skrbi najvažniji kriterij je najbolji interes djeteta, te je upravo to odlučujući faktor hoće li se roditeljska skrb ostvarivati zajednički ili samostalno. Roditeljska skrb u najvećem dijelu utjelovljuje zastupanje djeteta od strane roditelja prema trećim osobama. Pa tako roditelj može zastupati dijete bez izričite suglasnosti drugog roditelja, osim za zastupanje djeteta u bitnim osobnim stvarima koje se odnosi se na promjenu djetetova imena, promjenu prebivališta, izbor ili promjenu vjerske pripadnosti i zastupanje u vezi s vrjednijim imovinskim pravima djeteta, za što je potrebna suglasnost oba roditelja ili/i odluka suda.

S druge strane, institut skrbništva nad djetetom ostvaruje se prema djetetu koje je bez roditeljske skrbi te je u nadležnosti Zavoda za socijalni rad imenovati skrbnika koji će biti zakonski zastupnik djeteta. Dijete se tada povjerava na svakodnevnu skrb skrbniku, drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji, domu za djecu ili pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi. Pod skrbništvo će se staviti dijete čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta, lišeni prava na roditeljsku skrb, lišeni poslovne sposobnosti u dijelu koji ih onemogućava u ostvarivanju roditeljske skrbi, maloljetni, a nisu stekli poslovnu sposobnost sklapanjem braka, odsutni ili spriječeni i nisu u mogućnosti brinuti se o svojem djetetu, a ostvarivanje roditeljske skrbi nisu povjerili osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika. Dakle, skrbništvo nad djetetom nije institut obiteljskog prava o kojemu se odlučuje tijekom postupka razvoda braka, već u spomenutim zakonski preciziranim situacijama.

Zahvaljujući svemu navedenom postavljena je dioba dva često spominjana instituta obiteljskog prava, a zablude koje postoje oko korištenja pojma skrbništva nad djetetom su ovim putem otklonjene. Cilj većine pravnika koji se koriste pojmovima svoje struke je probuditi svijest o korištenju prikladne pravne terminologije uz odgovarajuća objašnjenja, a popularni instituti poput roditeljske skrbi zaslužuju primjerenu uporabu i u laičkom riječniku.

POKRETANJE UPRAVNOG SPORA

Upravni spor može se pokrenuti protiv drugostupanjske odluke javnopravnog tijela u upravnoj stvari te protiv prvostupanjske odluke protiv koje žalba nije dopuštena. Pokretanje upravnog spora propisano je Zakonom o upravnim sporovima (NN 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; u daljnjem tekstu: ZUS). 

Upravni spor pokreće se tužbom koja se podnosi u roku od 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje. Spor se smatra pokrenutim danom predaje tužbe sudu. Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom, odnosno dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Kad je tužba upućena poštom preporučeno ili predana ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, dan predaje pošti, odnosno ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga smatra se danom predaje sudu (članak 25. stavak 1. i 2. ZUS). 

Tužbom se može zahtijevati: poništavanje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke, donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku, postupanje koje je tuženik sukladno propisima ili pojedinačnoj odluci obvezan izvršiti, oglašivanje ništetnim upravnog ugovora ili izvršavanje obveze iz upravnog ugovora (članak 22. stavak 2. ZUS).

Upravne sporove rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Za rješavanje u sporu mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako tužitelj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na području kojeg tužitelj ima boravište (članak 13. stavak 1. ZUS). 

Predmet upravnog spora jesu:

1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu,

4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora (članak 3. stavak 1. ZUS).

Što se same tužbe tiče, ona mora biti razumljiva i obvezno mora sadržavati:

1. naziv suda kojem se podnosi,

2. osobno ime, odnosno naziv, osobni identifikacijski broj i adresu tužitelja,

3. naziv i osobni identifikacijski broj tuženika,

4. oznaku osporavane pojedinačne odluke ili upravnog ugovora, odnosno opis postupanja ili obveze izvršenje kojih se zahtijeva,

5. tužbeni zahtjev,

6. opseg osporavanja pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora,

7. razloge za pokretanje spora glede glavne stvari i sporednih traženja,

8. činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev,

9. potpis tužitelja.

Tužbi treba priložiti izvornik ili presliku osporene pojedinačne odluke, upravnog ugovora ili dokaz o postupanju. Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili postupanja u propisanom roku, tužbi treba priložiti i dokaz o trenutku pokretanja upravnog postupka, odnosno podnošenja zahtjeva za postupanjem. Uz tužbu se podnosi prijepis tužbe i priloga za tuženika i, ako ih ima, za svaku zainteresiranu osobu (članak 23. ZUS).

Po primitku tužbe, sud ispituje nadležnost za postupanje, urednost tužbe i postojanje pretpostavki za vođenje spora. Ako je tužba upućena nenadležnom sudu, taj će se oglasiti nenadležnim i ustupiti tužbu nadležnom sudu. U slučaju da tužba ne bi imala sve propisane dijelove ili je nerazumljiva, sud će pozvati tužitelja da nedostatke otkloni. Ako po traženom ne postupi, tužba će se odbaciti kao neuredna. Tužba će se također odbaciti ako je nepravodobno ili prijevremeno podnesena, ukoliko se osporavanom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja.

Nadalje, tužba će se odbaciti ako nije iskorišten redovni pravni lijek i ukoliko je sudska zaštita bila osigurana izvan upravnog spora ili već postoji pravomoćna odluka u istoj stvari, odnosno ako je tužba podnesena protiv postupovne odluke ili u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

OTKAZ UGOVORA O RADU

Otkaz ugovora o radu bismo mogli definirati kao jednostrano očitovanje volje kojim radnik/poslodavac izražava svoju namjeru da prekine radni odnos. Postoje dvije vrste otkaza ugovora o radu: redoviti i izvanredni. Otkaz ugovora o radu reguliran je člankom 112. stavkom 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje u tekstu: ZR). ZR navodi razloge zbog koji radni odnos prestaje, a to su: 

1) smrt radnika

2) smrt poslodavca fizičke osobe ili prestank obrta po sili zakona ili brisanje trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima

3) istek vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme

4) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore

5) sporazum radnika i poslodavca

6) dostava pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti za rad

7) otkaz

8) odluka nadležnog suda.

Slijedom navedenog, jasno je kako je otkaz ugovora o radu jedan od načina prestanaka radnog odnosa. Kao razloge zbog kojih poslodavac može radniku redovito otkazati ugovor o radu ZR navodi: 

1. ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) – npr. poslodavac zbog neisplativosti ukida neko radno mjesto

2. ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) – npr. radnik (zaposlen kao vozač kamiona) izgubi vozačku dozvolu na duže vrijeme

3. ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) – npr. kašnjenje ili izostajanje s posla bez opravdanog razloga

4. ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu), što je propisano člankom 115. stavkom 1. ZR.

Glede poslovno uvjetovanog otkaza, poslodavac koji je otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika. Ako pak u roku od 6 mjeseci nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga (članak 115. stavak 5. ZR).

S druge strane, radnik može redovito otkazati ugovor o radu bez navođenja razloga. Važno je napomenuti da se ugovor o radu, sklopljen na određeno vrijeme, može redovito otkazati samo ako je ta mogućnost predviđena ugovorom. U slučaju redovitog otkaza ugovora o radu, poslodavac i radnik moraju poštovati odnosno „odraditi“ otkazni rok. Otkazni rok je vrijeme za koje se odgađa nastupanje pravnih posljedica otkaza ugovora o radu, tj. vrijeme istekom kojeg prestaje radni odnos. Otkazni rok počinje teći danom dostave ugovora o radu. Trajanje otkaznog roka ovisi o prethodnom trajanju radnog odnosa. Tako ZR u članku 122. propisuje da otkazni rok traje: 

1. dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno manje od jedne godine

2. mjesec dana, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno jednu godinu

3. mjesec dana i dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno dvije godine

4. dva mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno pet godina

5. dva mjeseca i dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno deset godina

6. tri mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno dvadeset godina.

Ako je radnik kod poslodavca proveo u radnom odnosu neprekidno dvadeset godina otkazni rok se povećava za dva tjedna ako je radnik navršio pedeset godina života, a za mjesec dana ako je navršio pedeset pet godina života. Radniku kojem se ugovor o radu otkazuje zbog povrede obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) utvrđuje se otkazni rok u dužini polovice otkaznih rokova. U slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, otkazni rok ne može biti duži od mjesec dana, ako on za to ima osobito važan razlog.

Druga vrsta otkaza, prilikom kojem poslodavac/radnik ne mora poštovati otkazni rok, je izvanredni otkaz ugovora o radu. Poslodavac/radnik mogu izvanredno otkazati ugovor o radu ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, što propisuje odredba članka 116. ZR, i to u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Prema sudskoj praksi, primjer razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu je: sukob radnika s drugim radnicima ili poslodavcem, korištenje opijata na radnom mjestu, zlouporaba bolovanja, neisplata plaće, kazneno djela počinjeno prema radniku/članovima njegove obitelji itd. 

Iako u navedeni slučajevi iz prakse u kojem je moguće (i potrebno) izvanredno otkazati ugovor o radu, u članku 117. ZR izričito su propisani neopravdani razlozi za otkaz ugovora o radu: 

1. privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede

2. podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti

3. obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlast

Neovisno o tome radi li se o redovitom ili izvanrednom otkazu on mora biti u pisanom obliku. Poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, što regulira odredba članka 120. ZR. Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. Radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži njegovo vraćanje na posao (članak 124. ZR), čime se pruža zaštita od neopravdanog otkaza ako do njega dođe.

Kako nasljednici mogu do namirenja tražbina iz ugovora o zajmu? 

Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu (čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19; u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, u sastavu ostaviteljeve ostavine mogu biti stvari, prava i obveze, ako su pripadale ostavitelju u trenutku njegove smrti, ako su nasljedivi te ako su slobodni za nasljeđivanje. 

Ostavina se često dijeli na ostaviteljeva pravna dobra i ostaviteljeva dugovanja. Ostaviteljeva pravna dobra nazivaju se i ostavinskom masom, a unutar ostavinske mase razlikujemo dvije skupine - ostaviteljeva imovinska dobra (stvari, subjektivna imovinska prava i pravima slični entiteti (npr. ostaviteljevi posjedi prava, ponude koje su mu bile stavljene te zahtjevi koje je ostavitelj postavio radi ostvarenja ili zaštite svojih imovinskih prava)) te ostaviteljeva neimovinska dobra (npr. autorska prava, zahtjevi upravljeni na ostvarenje ili zaštitu nekog neimovinskog prava i sl.) Često se događaju slučajevi u kojima se vjerovnici s naslova duga ostavitelja namiruju od nasljednika. Međutim, jedno od ostaviteljevih subjektivnih imovinskih prava može se odnositi i na potraživanja s naslova ugovora o zajmu s dužnikom. Budući da i to pravo predstavlja dio ostavine, nerijetko se u praksi postavlja pitanje: Na koji se način nasljednik može namiriti s naslova ugovora o zajmu od dužnika ostavitelja?    

Za početak valja definirati glavne pojmove: nasljednik, ugovor o zajmu i ostavina. Ostaviteljev je nasljednik osoba koja je nositelj subjektivnog nasljednog prava, stečenog smrću ostavitelja. On je ostaviteljev sveopći pravni sljednik te je to postao u trenutku ostaviteljeve smrti. On stupa na mjesto ostavitelja, pa je sad on nositelj svih ostaviteljevih prava i obveza. Nasljednik može biti samo jedan, a može ih biti i nekoliko. Tada nastaje nasljednička zajednica kroz koju nasljednici ostvaruju svoja nasljedna prava. 

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. (čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO). Ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva (čl. 504. ZOO). Ugovor o zajmu je konsenzualan ugovor jer nastaje samim sporazumom stranaka te je istovremeno neformalan jer se za njega ne traži poseban oblik za sklapanje tog ugovora. Drugim riječima, ugovor o zajmu bit će važeći i ako je sklopljen usmeno između zajmoprimca i zajmodavca.

Da bi nasljednik mogao ostvariti svoje pravo s naslova ugovora o zajmu, mora podnijeti tužbu kojom se traži ispunjenje duga. Po svojoj naravi ova bi tužba bila kondemnatorna jer bi tužitelj od suda tražio da naloži tuženiku da ispuni dug i/ili naknadi štetu nastalu zbog nepravovremenog ispunjenja. Međutim, on će biti aktivno legitimiran samo ako se njegovo pravo na potraživanje utvrdilo u ostavinskom postupku kao pravo koje je stekao na temelju svog nasljednog prava od ostavitelja. 

Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad sud primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu (čl. 184. ZN). U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama (čl. 174. ZN). On završava donošenjem rješenja o nasljeđivanju od strane suda ili javnog bilježnika. Rješenje o nasljeđivanju je konačna, meritorna i u svom bitnom dijelu deklaratorna odluka kojom ostavinski sud ili javni bilježnik kao njegov povjerenik utvrđuje da je zbog ostaviteljeve smrti određena osoba (ili više njih) postala ostaviteljevim nasljednikom, a i koji su još nasljednopravni  učinci nastupili zbog smrti ostavitelja.  

Ako se u ostavinskom postupku pravomoćnim rješenjem o nasljeđivnaju pravo na potraživanje nije utvrdilo, nasljednik treba to pravo prijaviti  javnom bilježniku ili sudu koji je proveo ostavinski postupak kao naknadno pronađenu imovinu. Naknadno pronađenom imovinom smatra se sva ona imovina koja nije obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske rasprave znalo da ona postoji i da je dio ostavinske imovine ili ne (presuda Vrhovnog suda, posl. broj: Rev 3127/1993-2, od dana 22. veljače 1995.). Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku (čl. 234. st. 1. ZN). Ako nema spora, odluka o naknadno pronađenoj imovini ne zadire u pravomoćnu sudsku odluku odnosno rješenje o nasljeđivanju, te javni bilježnik može odlučivati u tom izvanparničnom postupku.

Konačno, nakon što je sud utvrdio nasljednikovo pravo na potraživanje ostaviteljevog duga, ostavitelj može podnijeti tužbu protiv dužnika. Parnični postupak pokreće se tužbom (čl. 185. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 186. st.1. ZPP). Ako sud prihvati tužbeni zahtjev nasljednika, naložit će tuženiku da u određenom roku ispuni tražbinu/naknadi štetu prema nasljedniku. Ako on to ne učini, nasljednik ima pravo pokrenuti ovršni postupak koji će provoditi suci ili javni bilježnici radi prisilnog namirenja potraživanja ovrhovoditelja ( u ovom slučaju nasljednika) na imovini ovršenika prema odgovarajućim odredbama Ovršnog zakona. 

Slijedom navedenog, da bi se mogla podnijeti tužba kojom se traži ispunjenje duga prema ostavitelju, potrebno je prvo kod suda ili javnog bilježnika rješenjem o nasljeđivanju utvrditi to pravo te odrediti da je ono, zbog smrti ostavitelja, prešlo na njegove nasljednike. Ako se ono tijekom ostavinskog postupka propustilo utvrditi, tada nasljednik podnosi sudu ili javnom bilježniku koji je proveo ostavinski postupak zahtjev za pokretanjem izvanparničnog postupka radi donošenja odluke o naknadno pronađenoj imovini. Nakon što se u postupku utvrdi da postoji neispunjeno potraživanje prema ostavitelju i da ono predstavlja dio ostavinske mase, sud odnosno javni bilježnik će rješenjem utvrditi kojim nasljednicima ono pripada, i to na način na koji je ostavina bila podijeljena tijekom ostavinskog postupka. Potom nasljednici kojima pripada pravo tražiti ispunjenje neispunjene tražbine mogu podnijeti tužbu protiv zajmoprimca kojom od suda traže da se zajmoprimcu naloži da ili ispuni ostatak obveze i naknadi štetu nastalu zbog zakašnjenja, ili traži naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja. Konačno, ako dužnik ne ispuni tražbinu ni nakon proteka roka određenog pravomoćnom sudskom odlukom, nasljednik će moći pokrenuti ovršni postupak radi prisilnog namirenja tražbine. 

Koji se zakon primjenjuje u trenutku otvaranja nasljedstva ostavitelja te kako će sud postupiti ukoliko stranka ne dostavi sudu tražene podatke o potencijalnim nasljednicima?

Pravnoj klinici obratila se stranka s dva pitanja u vezi nasljeđivanja. Stranku je prvotno zanimalo je li još uvijek zakonski primjenjiv članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine (NN 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994, 56/2000, 48/2003) s obzirom na zastaru potraživanja nasljedstva. Stranka je navela kako su i stranka i brat stranke nasljednici preminulog strica 1991. godine. Međutim, stranku je konkretno zanimalo što je s pravima nasljedstva preminule strine 2012. godine s obzirom na dosadašnje promjene trenutno važećih zakona na snazi. Stranci je bila potrebna pravna pomoć kako bi mogla znati s koliko dijelova nasljedstva raspolaže u konačnici, odnosno jesu li jedini nasljednici stranka i brat stranke ili/i strina te potencijalni nasljednici strine.

Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) koji je trenutno na snazi, definira prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prema onom zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Također, definira otvaranje nasljedstva smrću osobe te da isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. 

Sukladno navedenom, materijalnim pravima smatraju se pisane norme koje propisuju prava, dužnosti i odgovornosti subjekta odnosno različite životne situacije, događaje i druge okolnosti za koje pravni poredak veže nastupanje određenih pravnih posljedica. Kod materijalnih prava iz nasljeđivanja vrijedi zakon koji se primjenjivao u trenutku otvaranju nasljedstva, a nasljedstvo se otvorilo u trenutku smrti osobe. 

Prema Zakonu o nasljeđivanju, za materijalna prava, na ostavinskoj raspravi primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva, dakle u trenutku smrti osobe. Prema Zakonu o nasljeđivanju iz 1955. godine, točnije članak 144. istog zakona, primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljedinka zahtijevati ostavinu. Međutim, na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kao konačan odgovor na prvo pitanje stranke, navodimo odgovor sukladan odredbama Zakona o nasljeđivanju koji je trenutno na snazi. Članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljednika zahtijevati ostavinu budući da je stric stranke preminuo 1991. godine, a tada je bio na snazi Zakon o nasljeđivanju iz 1955. godine. Na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kako će sud postupiti ukoliko stranka ne dostavi sudu tražene podatke o potencijalnim nasljednicima?

Zakon o nasljeđivanju definira da, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom objavljenim u ''Narodnim novinama'', a i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, Zakon o nasljeđivanju definira da, kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će im postaviti privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove i uopće da zastupa nasljednike. 

Sukladno navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom u Narodnim novinama pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, ako su nasljednici i njihovi podaci nedostupni te nepoznati, sud će postaviti privremenog skrbnika ostavine. Privremeni skrbnik biti će ovlašten u ime nasljednika tužiti ili biti tužen, naplaćivati tražbine ili isplaćivati dugove i u konačnici zastupati nasljednike Stoga, kao odgovor na drugo pitanje stranke navodimo da je stranka pozvana dostaviti sudu tražene podatke o nasljednicima pokojnih osoba, s obzirom da sudu nisu poznati podaci o nasljednicima.

RESTRUKTURIRANJE KAO NAČIN IZBJEGAVANJA STEČAJNOGA/PREDSTEČAJNOGA POSTUPKA?

Općenito o stečajnom/predstečajnom postupku i ulozi restrukturiranja

Stečajni zakon (NN 71/15, 104/17, 36/22; dalje u tekstu: SZ, Zakon) uređuje pretpostavke za otvaranje i provedbu predstečajnoga i stečajnoga postupka te pravne posljedice njihova otvaranja i provedbe, uređuje i stečajni plan, osobnu upravu dužnika nesposobnoga za plaćanje te pretpostavke i učinke oslobađanja dužnika od preostalih obveza. Zakon propisuje mogućnosti i određuje prava i obveze dužnika (poduzetnika) koji se našao u financijskim poteškoćama, a povodom toga također određuje prava i obveze dužnikovih vjerovnika. Uzimajući navedeno u obzir, postoje dva načina na koja se dužnik može odlučiti pri rješavanju financijskih poteškoća; prvi način (predstečajni postupak) je, u suradnji s vjerovnicima, pokušati nastaviti s poslovanjem, a drugi način (stečajni postupak) je sami stečaj s likvidacijom, odnosno prestanak poslovanja te namirenjem vjerovnika u što većem opsegu je moguće. Dužnik ne odlučuje sam o mogućim rješenjima, bitno je istaknuti i suradnju s vjerovnicima koje je dužnik dužan prilikom pokretanja predstečajnog postupka uvjeriti da će ispuniti svoje obveze, a ključan je i trenutak kada dužnik prepozna (i/ili prizna) da se nalazi u financijskim poteškoćama. Dužnik je prije svega dužan poduzeti mjere za otklanjanje financijskih poteškoća pravovremeno i u dobroj vjeri, kako bi se izbjeglo dovođenje vjerovnika u lošiji položaj, a Vlada Republike Hrvatske je 28. listopada 2015. na 263. sjednici, u svrhu ekonomičnog i svrhovitog načina pružanja dužnicima (poduzetnicima) i vjerovnicima informacija o načelima i pravilima koja se odnose na restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom, doskočila i ovom problemu donoseći Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom kako bi se izbjeglo ono najgore - stečaj.

Uvod u Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom

Navedenim Smjernicama za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom, Vlada Republike Hrvatske pruža okvir poduzetnicima (trgovačkim društvima, trgovcima pojedincima, obrtnicima i osobama koje se bave slobodnim zanimanjima i s obrtom izjednačenim djelatnostima) za pravovremenu reakciju radi izbjegavanja financijskih poteškoća u budućem poslovanju. O financijskim poteškoćama radit će se ako poduzetnik nije sposoban vlastitim sredstvima ili sredstvima koja može pribaviti od trećih osoba spriječiti gubitke koji bi, bez vanjske intervencije, gotovo sigurno kratkoročno ili srednjoročno ugrozili njegovo poslovanje, a smatra se da je posebno u poteškoćama ako se pokaže da nije sposoban privući tržišno financiranje ili kapital kako bi riješio svoje probleme s likvidnošću. Financijske poteškoće u poslovanju su neplanirani i neželjeni proces koji je u stanju ugroziti ili u potpunosti onemogućiti razvoj poduzetnika, a najbolji pokazatelj lošeg poslovanja su smanjena ili ugrožena likvidnost, poslovni gubitak, niska profitabilnost, dugotrajni pad profitabilnosti, smanjivanje veličine prodaje i tržišnog udjela, slaba produktivnost, tehnološka inferiornost te značajan broj predstečajnih i stečajnih postupaka nad poduzetnikovim dužnicima (zbog kojih nerijetko i sam poduzetnik dođe u financijske poteškoće). Prioritetni je zadatak svakog poduzetnika pravovremeno prihvatiti činjenicu da je u financijskim poteškoćama i poduzeti mjere za njihovo otklanjanje, a prije nego što pred sudom pokrene predstečajni ili stečajni postupak postoji mogućnost sklapanja sporazuma kojim se postiže dogovor o izvansudskom restrukturiranju duga, a ono podrazumijeva promjenu sastava, uvjeta ili strukture imovine i obveza dužnika, u cilju omogućavanja nastavka poslovanja dužnika djelomično ili u cijelosti.

Restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom

Izvansudsko restrukturiranje duga kao pravno načelo postoji otkad postoje poduzetnici u financijskim poteškoćama, a važno je zbog strogih pravila o pokretanju stečajnih postupaka, kao i kaznene i građanske odgovornosti osoba koje vode poslove. Glavni su ciljevi izvansudskog restrukturiranja duga da se sklapanjem sporazuma o restrukturiranju duga dužniku u financijskim poteškoćama omogući nastavak poslovanja bez provedbe predstečajnog ili stečajnog postupka te da se svim njegovim vjerovnicima tražbine namire u što većem iznosu. Temeljne razlike između izvansudskog restrukturiranja duga i sudskog predstečajnog ili stečajnog postupka su te da (1) izvansudsko restrukturiranje duga ne utječe na prava vjerovnika niti dužniku nameće obveze na koje ne želi pristati, (2) osnova izvansudskog restrukturiranja je sporazum koji ne ugrožava niti utječe na prava vjerovnika ili dužnika te (3) postupci i mjere izvansudskog restrukturiranja duga dogovoreni su između dužnika i vjerovnika dobrovoljno. Rezultat izvansudskog restrukturiranja duga obično je provedba plana restrukturiranja duga, koji može predložiti bilo koja strana, a koji su dogovorili dužnik i vjerovnici, a koji omogućuju dužniku da nastavi redovno poslovanje. Izvansudski se postupak restrukturiranja duga provodi na dva načina: (1) pregovorima između dužnika i svakog pojedinog vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga ili umanjenja duga (npr. otpust dijela glavnice, kamata i slično), (2) pregovorima između dužnika i glavnih vjerovnika ili svih vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga i/ili umanjenja duga. Načelno, izvansudsko restrukturiranje duga dužnik predlaže onda kada je njegov financijski problem rješiv, kada postoji velika vjerojatnost da će, uz suradnju vjerovnika, moći ispuniti obveze i nastaviti poslovati bez potrebe otvaranja predstečajnog ili stečajnog postupka. Uzimajući u obzir navedeno, izvansudsko restrukturiranje također propisuje određena načela kojih se strane moraju držati kako bi ono bilo što efektivnije: 

1. Restrukturiranje duga je kompromis – dužnik se treba obratiti vjerovnicima na vrijeme, tijekom poslovanja, čim uoči da se rast njegova poslovanja usporava, a kompromis je na koji pristaju vjerovnici iz razloga što im se na taj način ukazuje mogućnost namirenja potpunog ili većeg dijela tražbina, dok je takvo restrukturiranje prihvatljivo i dužniku jer mu pruža mogućnost ispunjenja obveza i nastavak poslovanja. Pregovori između dužnika i vjerovnika moraju biti vođeni u dobroj vjeri te moraju biti spremni na uzajamna popuštanja.

2. Jedinstven pristup, koordinacija i zastupanje interesa vjerovnika – da bi se postigao dogovor potrebno je međusobno uvažavanje interesa svih sudionika koji se žele ostvariti, ako je broj vjerovnika veći, oni mogu dogovoriti jedinstven pristup prema dužniku kroz jednu osobu ili skupinu osoba koja će voditi pregovore s dužnikom. Isto tako, za vrijeme pregovora, osoba ili skupina koja predstavlja vjerovnike treba se pobrinuti da svi vjerovnici dobiju od dužnika sve potrebne informacije kako bi svi bili učinkovito zastupljeni i kako bi interesi svih strana bili zaštićeni.

3. Moratorij – kada se dužnik nađe u financijskim poteškoćama potrebna je spremnost svih vjerovnika na restrukturiranje duga dužnika. Potreba restrukturiranja nastaje kada jedan od vjerovnika uoči da poslovanje dužnika nadilazi povremena pogoršanja i ugrožava njegov opstanak, a vjerovnici također mogu odobriti dužniku moratorij (ograničeno vrijeme dovoljno za prikupljanje i analizu informacija o dužniku te za pripremu i procjenu plana restrukturiranje duga) za koji se predlaže pisani oblik.

4. Transparentnost i dostupnost informacija – dužnik mora svim vjerovnicima, osobito osobama koje predstavljaju vjerovnike osigurati pristup svim informacijama u vezi svog poslovanja, imovine i obveza. Od dužnika se očekuje omogućavanje neograničenog i slobodnog pristupa navedenim podacima zbog procjene dužnikove ponude restrukturiranja.

5. Povjerljivost informacija – od dužnika, ali i od svih vjerovnika očekuje se da tijekom cijelog postupka s dobivenim i raspoloživim informacijama postupaju u dobroj vjeri, a iste moraju tretirati kao strogo povjerljive.

6. Pravo na prvenstveno namirenje novih sredstava -  tijekom moratorija ili restrukturiranja duga dužniku će najčešće biti potrebna dodatna financijska sredstva, stoga dužnik mora obavijestiti svoje vjerovnike o namjeri i načinu pribavljanja istih, a mogu se osigurati i od postojećih vjerovnika.

7. Plan restrukturiranja duga – kako bi se riješili dužnikovi financijski problemi potrebno je pripremiti plan restrukturiranja duga, koji se temelji na poslovnom planu i sadrži podatke o koracima koje bi pojedini sudionik trebao poduzeti. Plan se temelji na razumnim i ostvarivim procjenama koje ukazuju na sposobnost dužnika da će nastavkom poslovanja, nakon sklapanja sporazuma, izaći iz financijskih poteškoća i nastaviti s poslovanjem. S planom se moraju suglasiti svi vjerovnici, a može sadržati: 1. financijska izvješća, procjenu novčanog tijeka, 2. izvor kapitala, načine financiranja, 3. način i rokove ispunjenja obveza, 4. raspolaganje imovinom, 5. otpust cijelog ili dijela duga, 6. zasnivanje novog založnog prava ili odricanje od postojećeg, 7. davanje dodatnih sredstava osiguranja od strane dužnika ili trećih osoba, 8. sklapanje ugovora o kreditu ili zajmu, 9. kako će predložene izmjene utjecati na prava vjerovnika, 10. najznačajnije promjene u budućem poslovanju dužnika te 11. druge mjere značajne za provedbu plana restrukturiranja duga.

8. Podrška vjerovnika poslovnom oporavku – u razdoblju prvog dana moratorija i dana sklapanja sporazuma o restrukturiranju duga dužnik i svi vjerovnici moraju se obvezati da se njihov odnos neće mijenjati kako bi odnosi ostali što prirodniji načinu na koji su nastali.

Uzimajući u obzir navedenu Smjernicu i načela na kojima je smjernica građena te osobito naglašenu kooperaciju vjerovnika i dužnika, razumni plan o restrukturiranju je nesporno dobar način izbjegavanja nelagodnosti stečaja, vraćanja poduzetnika na pravi put i učvršćivanja odnosa vjerovnika i dužnika. Restrukturiranje kao takvo potiče pravovremenu reakciju, efektivnost, a posebice ekonomičnost.

REVIZIJA SUDSKOG POSTUPKA

Revizija sudskog postupka vrsta je izvanrednog pravnog lijeka koji se podnosi Vrhovnom sudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Prema Ustavu Republike Hrvatske osnovna zadaća mu je da osigura jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Revizijski sud je uvijek Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Revizija sudskog postupka pravni je institut detaljno uređen Zakonom o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine došlo je do promjena u uređenju revizijskog postupka te je revizija po dopuštenju Vrhovnog suda postala temeljni tip revizije u parničnom postupku. Nove se odredbe o reviziji primjenjuju na sve postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon 1. rujna 2019. Novi je revizijski postupak, odnosno revizija sudskog postupka, uređena tako da je stranka najprije obvezna podnijeti Vrhovnom sudu prijedlog za dopuštanje revizije u roku od 30 dana od  dostave drugostupanjske presude, pa tek ako Vrhovni sud ocjeni da je u prijedlogu navedeno pravno pitanje važno za odluku u sporu, ali i za osiguranje jedinstvenosti u primjeni prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, stranka će biti ovlaštena podnijeti reviziju. Novelom ZPP-a iz 2022. napuštaju se rješenja o prijašnjoj tzv. ex lege reviziji koja je bila dopuštena u određenim sporovima te koja se podnosila izravno, bez prethodnog dopuštenja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Prema pravilima sadržanim u Noveli ZPP-a iz 2022. godine revizijski postupak se uvijek pokreće prijedlogom za dopuštenje revizije. U revizijskom se postupku, dakle, podnose dva podneska – prijedlog za dopuštenje revizije i revizija. Konkretno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

KADA VRHOVNI SUD DOPUŠTA PODNOŠENJE REVIZIJE?

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku (čl. 385.a ZPP). Ako Vrhovni sud ocijeni da u prijedlogu nije riječ o takvu pitanju, stranka neće biti ovlaštena podnijeti reviziju.

PRIJEDLOG ZA DOPUŠTENJE REVIZIJE

Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi se prvostupanjskom sudu koji je donio presudu, nakon čega taj sud ispituje je li prijedlog za dopuštenje revizije pravodoban, potpun i dopušten. Prijedlog za dopuštenje revizije, uz podatke koje mora imati svaki podnesak prema članku 106. ZPP, prijedlog treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi

2) određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg stranka predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije

3) određeno izložene razloge zbog kojih stranka smatra da pravno pitanje iz točke 2. važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi 

4) potpis podnositelja prijedloga 

Prijedlog za dopuštenje revizije u pravilu je ovlašten podnijeti samo odvjetnik, a iznimno, prijedlog su ovlašteni podnijeti i stranka ili njezin opunomoćenik koji nije odvjetnik, ali samo ako imaju položen pravosudni ispit. Važno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije mora biti jasno, nedvojbeno i određeno naznačeno. Također treba navesti i kako su na postavljeno pitanje odgovorili niži sudovi.  U slučaju da se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije u kojem podnositelj tvrdi da su niži sudovi povrijedili neko njegovo temeljno ljudsko pravo, takav prijedlog više je nalik sadržaju ustavne tužbe. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti. O dopuštenosti revizije odlučuje tročlano vijeće Vrhovnog suda. U rješenju kojim se dopušta revizija revizijski sud navodi u kojem dijelu i u odnosu na koje određeno pravno pitanje, ako ih je u prijedlogu postavljeno više, dopušta podnošenje revizije (čl. 387. st. 6. ZPP). Revizijski sud će odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji ima formalne nedostatke kao i onaj koji, ne sadržava pitanje važno za odluku u sporu ili za samu funkciju revizije. Žalba protiv rješenja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije nije dopuštena.

REVIZIJA

Revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o dopuštenosti revizije. Stranke su ovlaštene podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude samo ako ju je prethodno u povodu prijedloga za dopuštenje revizije dopustio Vrhovni sud (čl. 382. st. 1. ZPP).

Revizija, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi,

2) određeno naznačeno važno pravno pitanje ili temeljno ljudsko pravo zbog kojeg je dopuštena uz oznaku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je revizija dopuštena,

3) jasno određene razloge zbog kojih stranka smatra da je revizija osnovana uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka (čl. 389.d ZPP).

Kao i u prijedlogu za dopuštenje revizije, reviziju  podnosi odvjetnik, stranka ili njezin opunomoćenik koji imaju položen pravosudni ispit. Potrebno je priložiti i dokaz da podnositelj ima položen pravosudni ispit. Podnositelj bi u reviziji trebao naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena i argumentirati pravna stajališta u vezi s odgovorom na to pitanje te pokušati uvjeriti Vrhovni sud da odgovor na pravno pitanje koje je iznio u reviziji prihvati. U povodu revizije Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojemu je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacit će nedopuštenu, nepravodobnu i nepotpunu reviziju ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. Odbacit će i reviziju koja uopće ne sadrži razloge podnošenja ako je smatra neosnovanom. 

Ako reviziju smatra osnovanom, Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačit će pobijanu presudu ili, ovisno o razlogu osnovanosti revizije, ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje ili ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te odbaciti tužbu.

IZVLAŠTENJE

Vlasništvo se kao temeljno pravo jamči Ustavom Republike Hrvatske. Ipak, postoje određena ograničenja. Osim dužnosti pridonošenja općem dobru, pravo vlasništva se može oduzeti ili ograničiti uz naknadu tržišne vrijednosti. Jedna od vrsta ograničenje jest i izvlaštenje. Mnogi se građani zateknu u postupku izvlaštenja ne znajući koja su njihova prava i kako mogu utjecati na to da se izvlaštenje provede u njihovom najboljem interesu. Jednostavno rečeno, izvlaštenje je institut kojim se temeljem upravnog akta ili zakona ograničava ili oduzima imovinsko pravo, uz naknadu tržišne vrijednosti premeta izvlaštenja – nekretnine. 

Postupak izvlaštenja uređen je Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade (NN 74/14, 69/17, 98/19; u daljnjem tekstu: ZION). Nekretnina se može izvlastiti, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, kada je to potrebno radi izgradnje građevine ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske, kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti izvlaštenje, u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način (čl. 2. st. 1. ZION). Dakle, do izvlaštenja će doći tek kada se utvrdi određeni javni interes, odnosno interes Republike Hrvatske koji je pretežniji u odnosu na pravo vlasništva pojedinca. Conditio sine qua non jest naknada koju će prijašnji vlasnik dobiti za izvlaštenu nekretninu. Nekretnina se može izvlastiti radi izgradnje građevine ili izvođenja radova gospodarske infrastrukture, groblja i drugih objekata komunalne infrastrukture, zdravstvenih, prosvjetnih, kulturnih i sportskih građevina, industrijskih, energetskih, vodnogospodarskih, prometnih i objekata elektroničkih komunikacija, građevina za potrebe hrvatskog pravosuđa, vojske i policije te istraživanja i eksploatacije rudnog i drugog blaga (čl. 2. st. 2. ZION).

JAVNI INTERES

Nekretnina se može izvlastiti nakon što je na način propisan ovim Zakonom utvrđen interes Republike Hrvatske za izgradnju građevina ili izvođenje radova (čl. 9. st. 1. ZION). Odluku da je izgradnja građevine li izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog korisnika izvlaštenja (čl. 13. st. 1. ZION). Smatra se da je interes Republike Hrvatske utvrđen ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja građevine ili izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske (čl. 13. st. 2. ZION). Drugim riječima, kako bi se određena nekretnina mogla izvlastiti, potrebno je najprije utvrditi interes Republike Hrvatske, odnosno pronaći potrebno ovlaštenje u određenom zakonu. Primjerice, Zakonom o cestama je propisano da je građenje, rekonstrukcija i održavanje javnih cesta u interesu Republike Hrvatske (čl. 36. st. 1. Zakona o cestama NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22). U slučaju da se nekretnina želi izvlastiti radi rekonstrukcije neke javne ceste, nije potrebno čekati odluku Vlade Republike Hrvatske, već se samo pozvati na mjerodavnu odredbu zakona. 

Izvlaštenje se može provesti u korist fizičke ili pravne osobe (korisnik izvlaštenja) (čl. 3. ZION). Izvlaštenjem korisnik izvlaštenja stječe pravo koristiti nekretninu u svrhu radi koje je izvlaštenje provedeno (čl. 4. ZION). Izvlaštenjem nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja (potpuno izvlaštenje) (čl. 5. st. 1. ZION). Potpunim izvlaštenjem prestaju pravo vlasništva prijašnjem vlasništva i druga prava na toj nekretnini (čl. 5. st. 2. ZION). Nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini ustanovljenjem zakupa ili ustanovljenjem dužnosti (čl. 6. ZION). Zakup se može ustanoviti samo ako će se zemljište, s obzirom na svrhu za koju se zakup predlaže, koristiti ograničeno vrijeme, a najviše do pet godina u svrhu istraživanja rudnog i drugog blaga, korištenja kamenoloma, vađenja gline, pijeska i šljunka i slično (čl. 7. st. 1. ZION). Ako se korištenjem zemljišta na temelju zakupa uništi kultura zemljišta tako da se ono ne može koristiti na dosadašnji način, vlasnik može zahtijevati da se provede potpuno izvlaštenje (čl. 7. st. 2. ZION). Zahtjev se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana prestanka zakupa (čl. 7. st. 3. ZION). Kod potpunog izvlaštenja u potpunosti prestaje pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika nekretnine dok je kod nepotpunog ono ograničeno. Razlikovanje između potpunog i nepotpunog izvlaštenja bit će od direktnog utjecaja na mogućnosti prijašnjeg vlasnika vezano uz naknadu za izvlaštenu nekretninu. 

U tijeku postupka izvlaštenja, korisnik izvlaštenja treba najprije ishoditi utvrđenje interesa Republike Hrvatske, zatim ishoditi osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnina te finalno prijedlog za izvlaštenje o kojem odlučuje Ministarstvo rješenjem. Također, korisnik izvlaštenja je dužan prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje pokušati s prijašnjim vlasnikom nekretnine riješiti pitanje vlasništva, odnosno pokušati je kupiti, zakupiti ili ustanoviti pravo služnosti radi obavljanja radova. Važno je naglasiti da je zakonom propisano da troškove postupka snosi korisnik izvlaštenja tako da voditelj postupka izvlaštenja neće obvezati prijašnjeg vlasnika na snošenje troškova postupka, osim u slučaju da prijašnji vlasnik odluči izjaviti žalbu na doneseno rješenje o izvlaštenju koja kasnije ne bude usvojena.

OSTVARENJE NAJBOLJEG INTERESA PRIJAŠNJEG VLASNIKA

Naknada za izvlaštenu nekretninu ključan je dio postupka izvlaštenja. Korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine mogu do donošenja rješenja o izvlaštenju sklopiti  nagodbu o obliku i visini naknade te o roku do kojeg je korisnik izvlaštenja dužan ispuniti obvezu u vezi s naknadom (čl. 39. st. 1. ZION). Za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada novčana naknada  u visini tržišne vrijednosti nekretnine (čl. 11. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za izvlaštenu nekretninu može biti i odgovarajuća druga nekretnina čija tržišna vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, uz propisane uvjete (čl. 11. st. 2. ZION). Vrijednost nekretnine za koju se predlaže izvlaštenje izražava se u novcu na temelju procjembenog elaborata stalnog sudskog vještaka za procjenu nekretnina ili stalnog sudskog procjenitelja, izrađenog primjenom zakona kojim je uređena procjena vrijednosti nekretnina, kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade tog elaborata (čl. 25. st. 2. ZION). Sudski će vještaci izraditi procjembeni elaborat primjenom Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, a na temelju tog elaborata će se izraziti naknada u novcu kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade elaborata. 

Naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju ili u vrijeme sklapanja nagodbe prema ovom Zakonu, uzimanjem u obzir uporabnog svojstva nekretnine koju je imala prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (čl. 46. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine čija vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu, kojom se prijašnjem vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti životni uvjeti i uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu, kada korisnik izvlaštenja s takvom nekretninom raspolaže (čl. 46. st. 2. ZION). 

U postupku izvlaštenja Ministarstvo odnosno nadležno tijelo obavlja očevid, provodi usmenu raspravu i izvodi dokaze radi utvrđivanja svih bitnih činjenica i okolnosti potrebnih za određivanje naknade za izvlaštenu nekretninu (čl. 35. ZION). U postupku stranci se mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari (čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, NN47/09, 110/21). 

Slijedom navedenog, upravno tijelo koje odlučuje u postupku izvlaštenja može, iznimno, kao naknadu za izvlaštenu nekretninu odrediti davanje u vlasništvo drugu nekretninu koja po vrijednosti i lokaciji odgovara prethodnoj. Također, prijašnji vlasnik nekretnine ima pravo u tijeku postupka pred Ministarstvom, odnosno nadležnim upravnim tijelom izjasniti se o svojoj želji i naglasiti da ima pravo tražiti da upravno tijelo kao naknadu za izvlaštenje odredi davanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine ili tražiti da se kao naknada isplati iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. U slučaju da se radi o nepotpunom izvlaštenju, prijašnji vlasnik neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine, već samo novčanu naknadu. Također, sukladno već navedenom, prijašnji vlasnik ima pravo s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu.

Za ustanovljenje služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je zbog ustanovljenja služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine (čl. 51. st. 1. ZION). Za ustanovljenje zakupa naknada se određuje u visini zakupnine koja se postiže na tržištu (čl. 52. st. 1. ZION). Slijedom navedenog, ako se radi o nepotpunom izvlaštenju, dakle o ograničavanju prava vlasništva (ustanovljenjem zakupa ili služnosti), naknada za izvlaštenu nekretninu odredit će se u novcu na način opisan u prethodnom paragrafu (ovisno radi li se o ustanovljenju služnosti ili zakupa). U slučaju nepotpunog izvlaštenja prijašnji vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine kao naknadu za izvlaštenu nekretninu.

Zaključno, kako bi utjecala na to da se izvlaštenje provede u njezinom najboljem interesu, osoba čija se nekretnina izvlašćuje može s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu ili se pred upravnim tijelom koje provodi postupak izjasniti o želji da kao naknadu dobije u vlasništvo drugu odgovarajuću nekretninu ili upozoriti na određivanje novčane naknade koja odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. 

CULTURAL FIT KAO OBLIK DISKRIMINACIJE U RADNOM PRAVU

U suvremeno doba radno mjesto ne označava više samo mjesto gdje se obavlja rad  već je cilj stvoriti koherentnu okolinu kako u poslovnom smislu tako i privatnom. To znači da odlazak na posao više ne znači samo raditi već se povezati sa suradnicima te se zbližiti s njima. Takva koherentna okolina koja dijeli zajedničke interese, vrijednosti, ali i obrasce ponašanja označava kulturu radne okoline koja se, kako pokazuju trendovi, sve više sužava. Tako je  došlo i do razvijanja pojma cultural fit koji označava u kojem stupnju odnosno koliko se pojedina osoba uklapa ili bi se trebala uklopiti u radnu okolinu. Iz navedenog proizlazi da se danas više ne gleda samo na vještine i iskustva relevantna za radno mjesto nego i na ostale karakteristike pojedinca koji je kandidat za radno mjesto kao i na trenutnog zaposlenika što podrazumijeva i privatna druženja s kolegama kao i teambuildinge. 

No nije sam pojam cultural fit problem nego posljedica provođenja politike koja  traži da  svaki zaposlenik  bude cultural fit svoje radne okoline. Ranije je problem proizlazio iz karakteristika kao što su spol, rasa, vjera ili spolna orijentacija te se s vremenom počelo gledati na takve karakteristike kao na diskriminatorne osnove te kako je društvo napredovalo shvatilo se kako razlikovanje po tim osnovama nema svrhu jer ne govore ništa o osobnim kompetencijama pojedinca. 

U Republici Hrvatskoj jednakost osoba štiti se Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12; dalje: ZSD) koji u čl.  1. zabranjuje diskriminaciju na temelju rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema ZSD-u diskriminacijom se smatra stavljanje osobe u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD-a kao i stavljanje osobe u  nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz čl. 1. st. 1. ZSD-a. 

S druge strane, Ustav Republike Hrvatske u čl. 14. navodi: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“ Iz navedenog proizlazi da Ustav ostavlja prostora i drugim karakteristikama koje nisu nabrojane u pojedinom zakonu kao diskriminacijske osnove, a mogu predstavljati osnovu za diskriminaciju  u  konkretnom slučaju.

Kada je u pitanju cultural fit, diskriminacija može proizlaziti iz neke od osnova koje su navedene u ZSD-u, ali nerijetko se danas susrećemo sa situacijama gdje se osobu ne želi zaposliti ili se  čak otpušta jer se ne želi družiti. Na primjer, sudjelovanje na teambuildinzima mnogi gledaju kao dio posla, ali i kao priliku za druženje i zabavu s kolegama van radnog vremena i radnog mjesta, ali to ne vrijedi za sve. Neki ljudi cijene privatno vrijeme te smatraju kako dovoljno vremena tjedno provode na poslu u skladu sa svojim radnim vremenom te se žele posvetiti sebi i obitelji u slobodno vrijeme ili jednostavno ne gledaju na to kao na zabavu i ne žele sudjelovati. Najbolji primjer toga je nedavni slučaj iz Francuske. Visoki kasacijski sud u Parizu nedavno je donio presudu povodom tužbe otpuštenog radnika protiv poslodavca koji je radniku otkazao ugovor o radu jer se ne uklapa u kulturu organizacije zato što se ne pridružuje ostalim zaposlenicima na teambuidingu i druženjima poslije posla u barovima nazivajući svoju politiku  „fun and pro“. Sud je utvrdio da poslodavac svojim postupcima nije poštovao pravo radnika na slobodu izražavanja te su time također prekršili  temeljno pravo radnika na dostojanstvo i poštivanje privatnog života. 

Koliko je cultural fit čest pojam u poslovnom svijetu može se vidjeti u istraživanja o stajalištima zaposlenika o organizacijskoj kulturi. Kada su zaposlenici upitani „Što biste rekli koliko je bitan „cultural fit“ prilikom biranja novog zaposlenika?“ neki od odgovora su glasili: 

„..Čak i ako netko ne zadovoljava tehničke aspekte posla, a kulturološki bi pasao poduzeću, će imati prednost nad nekom osobom koja je tehnički više "potkovana", ali nije kulturološki kompatibilna.“  ili

„...Iz mojeg iskustva mogu reći da je bilo slučajeva kada se čak i nakon zapošljavanja uspostavilo da pojedinci, koji zbilja imaju puno znanja, dobiju otkaz jer jednostavno nisu bili kulturološki kompatibilni...“ 

Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR)  zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima (čl. 7. ZR). Cilj ove odredbe je zaštita dostojanstva radnika. U slučajevima diskriminacije u radnom odnosu prema nekoj od osnova propisanih ZSD-a moguće je tražiti zaštitu dostojanstva radnika prema ZR-u. 

Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu (čl. 134. st. 1. ZR). Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika (čl. 134. st. 2. ZR). Poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovoga članka dužna je, u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji (čl. 134. st. 3. ZR). Ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom (čl. 134. st. 4. ZR). Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada (čl. 134. st. 5. ZR). Za vrijeme prekida rada iz stavaka 4. i 5. ovoga članka, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio (čl. 134. st. 6. ZR). Ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade iz stavka 6. ovoga članka (čl. 134. st. 7. ZR). Svi podaci utvrđeni u postupku zaštite dostojanstva radnika su tajni (čl. 134. st. 8. ZR). Ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 134. st. 9. ZR). Protivljenje radnika postupanju koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa niti smije biti razlog za diskriminaciju (čl. 134. st. 10. ZR).

U slučaju da se diskriminacija provodi na nekom drugom temelju koji nije propisan ZSD-om nije moguće tražiti zaštitu temeljem čl. 134. ZR-a i temeljem ZSD-a.  U tom slučaju poslodavac može biti odgovoran za štetu koja je radniku nastala zbog diskriminatornog postupanja prema općim pravilima odgovornosti za štetu kako je uređeno Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO). Uz to radniku pripada pravo zahtijevati da se prestane s povredom prava osobnosti. Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO).

Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona (čl. 16. st. 1. ZSD). 

Posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa (čl. 16. st. 2. ZSD). Navedena odredba neće vrijediti u slučaju odgovornosti poslodavca za štetu koja je nastala radniku po pravilima ZOO-a.

Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 17. st. 1. ZSD).

IZVORI:

Presuda Visokog kasacijskog suda u Parizu od 9. studenog 2022., N° de pourvoi : 21-15.208 https://www.legifrance.gouv.fr/juri/id/JURITEXT000046555948?init=true&page=5&query=&searchField=ALL&tab_selection=juri

Peranović M., Doprinos organizacijske kulture uspješnosti IT poduzeća, Sveučilište u Zagrebu, F, Fakultet organizacije i informatike, 2020. (https://repozitorij.foi.unizg.hr/islandora/object/foi:6200/datastream/PDF/download; pristupljeno 20. prosinca

ozljeda na radu

Ozljede na radu problem su koji se može pojaviti u skoro svakom radnom odnosu neovisno o djelatnosti i zanimanju kojima se poslodavac i radnik bave. Iako su u nekim vrstama djelatnosti česte kao što su građevina, industrija, rudarstvo, energetika, brodogradnja i sl. te nose ozbiljnije posljedice za ozlijeđenog, ne smiju se zanemariti ni u drugim djelatnostima, npr. uredski rad, u kojima također postoji potreba za zaštitom zdravlja radnika od neželjenih zdravstvenih posljedica koje za radnika mogu nastati u vezi s radom. Iako su pravnim poretkom RH predviđena određena prava koja radnik ima u slučaju ozljede na radu ili profesionalne bolesti, to je pitanje regulirano različitim propisima, stoga ponekad zna zbuniti i radnike i poslodavce. 

ŠTO JE OZLJEDA NA RADU?

Ozljeda na radu definirana je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, dalje: ZOZO) prema kojem se, ozljedom na radu, između ostalog smatra 

1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima,

2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

3. ozljeda nastala na način iz točke 1. koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (čl. 66. ZOZO).

Navedena je definicija dosta široka pa ju zakon ograničava izričito navodeći da se ozljedom na radu ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog:

1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.),

2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.),

3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti,

4. atake kronične bolesti,

5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest. (čl. 67. ZOZO).

Zakon također razlikuje ozljedu na radu od profesionalne bolesti pri čemu je  profesionalna bolest bolest izazvana dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima, a lista profesionalnih bolesti i poslova na kojima se te bolesti javljaju i uvjeti pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima utvrđuju se Zakonom o listi profesionalnih bolesti (NN 162/98, 107/07) (čl. 68. ZOZO). Međutim, razlikovanje nema toliku praktičnu važnost s obzirom na to da se ozljeda na radu i profesionalna bolest u zakonu tretiraju gotovo jednako. Iako zakon sadrži definiciju ozljede na radu i profesionalne bolesti, ostvarivanje prava koja iz njih proizlaze ovisit će o priznanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO, dalje: Zavod) da se u konkretnom slučaju zaista radi o ozljedi na radu/profesionalnoj bolesti.

KOJI JE POSTUPAK PRIZNAVANJA OZLJEDE NA RADU?

Postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest pokreće pravna ili fizička osoba te tijelo državne vlasti kao poslodavac, organizator određenih poslova i aktivnosti, odnosno osoba koja samostalno osobnim radom obavlja djelatnost podnošenjem prijave o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti. Oni su ju obvezni podnijeti po službenoj dužnosti ili na traženje ozlijeđenog ili oboljelog radnika, odnosno osigurane osobe. Ako poslodavac, odnosno organizator određenih aktivnosti i poslova ne postupe u skladu s obvezom prijave, prijavu je obvezan podnijeti izabrani doktor opće/obiteljske medicine prema zahtjevu ozlijeđene ili oboljele osigurane osobe ili prema prijedlogu nadležnog doktora specijaliste medicine rada s kojim Zavod ima sklopljen ugovor o provođenju specifične zdravstvene zaštite radnika (čl. 128. ZOZO). Prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti podnosi se: 1. za slučaj ozljede na radu - u roku od osam dana od dana nastanka ozljede na radu, 2. za profesionalnu bolest - u roku od osam dana od dana kada je osigurana osoba primila ispravu zdravstvene ustanove, odnosno ordinacije doktora specijaliste medicine rada u privatnoj praksi kojom joj je dijagnosticirana profesionalna bolest. Osigurana osoba za koju Zavodu nije podnesena prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti u roku od tri godine od isteka tih rokova gubi pravo na pokretanje postupka utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti od strane Zavoda (čl. 130. ZOZO). Zato je u slučajevima kada poslodavac ne podnosi prijavu, bitno reagirati i tražiti od poslodavca/izabranog doktora opće obiteljske medicine da navedenu prijavu podnese. O priznavanju ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti Zavod odlučuje, u pravilu, bez donošenja pisanog rješenja, ovjerom tiskanice prijave o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti (čl. 129. st. 1. ZOZO).

KOJA SU RADNIKOVA PRAVA U SLUČAJU OZLJEDE NA RADU?

Prema ZOZO-u, prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, obuhvaćaju pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade (čl. 17. ZOZO). Pravo na novčane naknade za slučaj priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti obuhvaća:

1. naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu, odnosno profesionalnom bolešću,

2. naknadu za troškove prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja koja je posljedica priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti,

3. naknadu za troškove pogreba u slučaju smrti osigurane osobe, ako je smrt neposredna posljedica priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 37. st. 1. ZOZO).

Naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava (čl. 41. st. 1. ZOZO), a naknadu obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba – poslodavac (čl. 41. st. 4. ZOZO). U slučaju kada osiguraniku pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac nije utvrdila naknadu plaće na način i u visini utvrđenoj Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju i provedbenim propisom donesenim na temelju toga Zakona u roku od 30 dana od dana dospijeća isplate plaće kod poslodavca, osiguranik ima pravo podnijeti Zavodu zahtjev za obračun pripadajuće naknade plaće. Po zaprimanju zahtjeva, Zavod će obračunati naknadu plaće i obračun dostaviti osiguraniku i poslodavcu najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Poslodavac je onda obvezan osiguraniku isplatiti naknadu plaće sukladno obračunu koji je dostavio Zavod najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja obračuna naknade plaće (čl. 43. ZOZO). Naknada plaće pripada osiguraniku samo za dane, odnosno sate za koje bi osiguranik imao pravo na plaću da radi prema propisima o radu (čl. 44. st. 2. ZOZO), a iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 55. st. 1. ZOZO). Naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano (čl. 54. st. 1. ZOZO). Početak i dužinu trajanja privremene nesposobnosti utvrđuje izabrani doktor (čl. 46. st. 1. ZOZO). Osiguranik za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu ima pravo na naknadu plaće na teret sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna dok izabrani doktor ne utvrdi da je sposoban za rad ili dok nije nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja kod osiguranika utvrđena invalidnost zbog opće nesposobnosti za rad ili profesionalne nesposobnosti za rad (čl. 48. st. 1. ZOZO). Zakon izričito navodi i neke slučajeve kada osiguranik nema pravo na naknadu plaće, a to je 1. ako je svjesno prouzročio privremenu nesposobnost, 2. ako ne izvijesti izabranog doktora da je obolio u roku od tri dana od dana početka bolesti, odnosno u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućio, 3. ako namjerno sprječava ozdravljenje, odnosno osposobljavanje za rad, zatim 4. ako za vrijeme privremene nesposobnosti radi, odnosno obavlja poslove osnovom kojih je obvezno zdravstveno osiguran, obavlja ugovorene poslove temeljem ugovora o djelu te bilo koje druge poslove (npr. poljoprivredni radovi i sl.), 5. ako se bez opravdanog razloga ne odazove na poziv za liječnički pregled izabranog doktora, odnosno doktora kontrolora Zavoda ili tijela Zavoda ovlaštenog za kontrolu privremene nesposobnosti i, konačno, 6. ako izabrani doktor, doktor kontrolor ili tijelo Zavoda ovlašteno za kontrolu privremene nesposobnosti utvrde da se ne pridržava uputa za liječenje, odnosno bez suglasnosti izabranog doktora otputuje iz mjesta prebivališta, odnosno boravišta ili zlorabi privremenu nesposobnost na neki drugi način (čl. 53. st. 1. ZOZO).

K tome, osigurana osoba radi ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu za troškove prijevoza pod uvjetom da je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta te da ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza (čl. 62. st. 1. ZOZO) i to, kod priznate ozljede na radu, neovisno o udaljenosti (čl. 62. st. 4. ZOZO). Što se tiče naknade za troškove pogreba, tu naknadu u visini iznosa jedne proračunske osnovice može ostvariti pravna ili fizička osoba koja je snosila troškove pokopa osigurane osobe (čl. 70. st. 1. ZOZO). Osim navedenog, osiguranik u slučaju priznate ozljede na radu ima pravo specifične zdravstvene zaštite radnika koje provode doktori specijalisti medicine rada, sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona (čl. 71. ZOZO) što je detaljnije razrađeno Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine br. 75/2014, 154/2014, 79/2015, 139/2015, 105/2016, 40/2017, 66/2017, 109/2017, 132/2017, 119/2018, 41/2019, 22/2020, 39/2020, 2/2022). Također, treba spomenuti da Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZOMO) predviđa da osiguranik kod kojega nastane tjelesno oštećenje od najmanje 30% kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (čl. 61. st. 2. ZOMO) pri čemu Zakon definira tjelesno oštećenje kao gubitak, značajnije oštećenje ili znatniju onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika (čl. 61. st. 1. ZOMO).

ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOD OZLJEDE NA RADU

Osim svih dosad navedenih prava, bitno je osvrnuti se i na pitanje odgovornosti za štetu koja radniku nastaje u vezi s ozljedom na radu. Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZOR) propisuje da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja (čl. 28. st. 1. ZOR) Poslodavac je također dužan upoznati radnika s opasnostima posla koji radnik obavlja (čl. 28. st. 2. ZOR) te osposobiti radnika za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika te sprječava nastanak nesreća (čl. 28. st. 3. ZOR). Osim toga, propisano je da su u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati se odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu (čl. 8. ZOR). Prije svega Zakon o radu predviđa da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava pri čemu se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (čl. 111. ZOR). Zakonom o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18, dalje: ZZR) propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 25. st.1. ZZR) što znači da poslodavac odgovara za takvu štetu neovisno o svojoj krivnji. Prema tome, radnik samo mora dokazati ozljedu na radu/profesionalnu bolest, zatim postojanje štete te uzročno-posljedičnu vezu između ozljede na radu/profesionalne bolesti i štete, no ne mora dokazivati krivnju poslodavca. Međutim, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (čl. 25. st. 2. ZZR). To znači da, ako primjerice radnik nije poštivao pravila zaštite na radu ili se nalazio na mjestu na kojem se nije smio nalaziti za vrijeme rada, poslodavac se može osloboditi krivnje ili ju smanjiti ako radnik ne dokaže neistinitost poslodavčevih tvrdnji.

Sve navedeno samo je kratki prikaz osnovnih informacija koje su bitne u slučaju ozljede na radu, no postoji, naravno, i čitav niz specifičnosti, uvjeta i dodatnih okolnosti o kojima treba voditi računa u takvoj situaciji, a koji se mogu pronaći u Zakonu o radu, Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakonu o zaštiti na radu, Zakonu o obveznim odnosima i ostalim dosad spomenutim propisima.

OČINSKI dopust

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama stupio je na snagu 1. kolovoza 2022. godine. Njime se, uz nekoliko promjena u pogledu roditeljskog dopusta, u Hrvatski sustav rodiljnih i roditeljskih potpora uveo očinski dopust. Promjene se donose radi usklađivanja s Direktivom (EU) 2019/1158 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 2010/18/EU. Direktiva se svojim rješenjima prilagođava modernom vrijednosnom sustavu koji dovodi do rodne simetrije i podrazumijeva ravnomjerno uključivanje oca u sve aspekte odgajanja djeteta. Ideja iza te mjere je jačanje emocionalne povezanosti djeteta u najranijoj dobi s oba roditelja kroz omogućavanje roditeljima da koriste dopust istovremeno.

1. Tko može koristiti očinski dopust?

Očinski dopust može koristiti zaposleni ili samozaposleni otac u razdoblju od rođenja djeteta do šestog mjeseca djetetovog života te on traje deset radnih dana za rođenje jednog djeteta te petnaest radnih dana u slučaju rođenja blizanaca, trojki ili istovremenog rođenja više djece. Pravo otac može koristiti pod uvjetom da za isto dijete ne koristi jedno od ostalih prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora. Također, pravo se koristi u neprekidnom trajanju te neovisno o radnopravnom statusu majke i neovisno o tome koristi li majka rodiljni dopust. Pravo se ne može prenijeti pa ga koristiti može isključivo zaposleni ili samozaposleni otac. Pri kretanju u ostvarivanje prava potrebno je imati u vidu uvjet staža propisan Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama koji vrijedi za određivanje naknade plaće za korištenje svih prava roditelja. On trenutno iznosi devet mjeseci kontinuiranog rada, odnosno dvanaest mjeseci s prekidima kroz 24 mjeseca, neovisno o tome radi li se o radu na određeno ili neodređeno.

2. Naknada i kako ostvariti pravo na nju

Za vrijeme korištenja prava na očinski dopust se na teret proračuna isplaćuje naknada plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju (bez limita).

Kako bi se pravo moglo ostvariti potrebno je podnijeti zahtjev za priznavanjem prava na očinski dopust nadležnom regionalnom uredu odnosno područnoj službi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prema mjestu prebivališta odnosno boravišta zajedno s potvrdom o plaći. Potvrdu o plaći ispunjava poslodavac te su u njoj obuhvaćene plaće i naknade plaće isplaćene u šest-mjesečnom razdoblju koje prethodi mjesecu započinjanja traženog prava. Osim toga, potrebno je priložiti i broj tekućeg računa na koji će se primati naknada te osobne podatke djeteta za koje se dopust koristi.

Pravo na očinski dopust se ostvaruje i ako je dijete rođeno prije stupanja Zakona na snagu (1. kolovoza 2022.) pod uvjetom da dijete još nije napunilo šest mjeseci. 

3. Obveze prema poslodavcu

Otac koji namjerava koristiti pravo na očinski dopust je dužan poslodavca pisano obavijestiti o toj namjeri najmanje 15 dana prije dana očekivanog poroda (ako namjerava koristiti pravo od dana rođenja djeteta), odnosno 15 dana prije započinjanja korištenja (ako namjerava u nekom drugom trenutku početi koristiti pravo). Od poslodavca se ne traži izdavanje pisane suglasnosti te on ne može prolongirati korištenje očinskog dopusta. Dopust nije obvezan, no ako ga otac želi poslodavac mu ga mora omogućiti, a za one poslodavce koji ne omoguće korištenje propisana je kazna od 10 000 do 50 000 kuna.

spor protiv rh 

Prema Zakonu o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora je opća obveza koja ne ovisi o vrsti spora već o strankama u sporu. Zahtjev ujedno predstavlja i mogućnost rješenja spora izvan suda. Osim toga, Zakon o parničnom postupku propisuje da će se navedena odredba jednako primjenjivat i onda kada Republika Hrvatska namjerava tužiti osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj. 

Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba, odnosno određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, oznaku suda, ime, prebivalište, odnosno boravište, osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi zahtjev, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Zahtjev stranke može se odnositi na novčani iznos primjerice naknada štete, razni obveznopravni odnosi i slično, ali se može odnositi i na predaju stvari, utvrđenje prava vlasništva i drugo. 

Sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu, (NN 67/18, 21/22) državno odvjetništvo će po zaprimanju zahtjeva za mirno rješenje spora provjeriti je li zahtjev podnesen nadležnom državnom odvjetništvu, je li pravilno sastavljen i sadrži li sve što mora sadržavati tužba. U tom smjeru, državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. Nakon prikupljene cjelokupne dokumentacije, relevantnih činjenica i dokaza, nadležno državno odvjetništvo odlučuje o osnovanosti zahtjeva.

Ukoliko je zahtjev neosnovan, stranka će se izvijestiti da nema mogućnosti mirnog rješenja spora i da sva svoja prava može ostvarivati tužbom kod nadležnog suda. S druge strane, ukoliko je zahtjev za mirno rješenje spora u osnovi opravdan, o tome će se izvijestiti stranka te će se predložiti određeni iznos naknade štete u novcu (ako se radi o novčanom zahtjevu) za koji se predlaže sklopiti nagodba s podnositeljem zahtjeva. U odnosu na visinu naknade štete može se po potrebi provesti relevantno vještačenje. Ukoliko podnositelj zahtjeva prihvati prijedlog za sklapanje nagodbe, isti će biti obaviješten o danu sklapanja i potpisivanja nagodbe koja ima značaj ovršne isprave.

Nakon sklapanja nagodbe ista se dostavlja nadležnom državnom tijelu na provedbu, odnosno isplatu, uz upozorenje da je potrebno iznos platiti u roku određenom u nagodbi. S druge strane, ako se nagodba ne odnosi na određeno državno tijelo, provedba isplate povjeriti će se Ministarstvu financija Republike Hrvatske. Iz temeljnog pravila Zakona o parničnom postupku proizlazi da ukoliko zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske  nadležnom sudu.

Međutim, ukoliko je zaprimljena tužba protiv Republike Hrvatske za koju ne postoji zahtjev za mirno rješenje spora, a niti je u tužbi to tužitelj dokazao, odnosno tužba je podnesena prije isteka roka za donošenje odluke o zahtjevu, sud će tužbu odbaciti. Ako unatoč tome što nije podnesen taj zahtjev, a morao je biti podnesen, sud ne odbaci tužbu, time čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja postoji jer nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog rješavanja spora.

Uvidom u sudsku praksu, osim u parničnim postupcima i u upravnom sporu se primjenjuje navedena odredba Zakona o parničnom postupku. U upravnom sporu primjenjuje se odredba Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da ukoliko stranka podnosi tužbu protiv Republike Hrvatske da je ista dužna prethodno obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. (sentenca Županijskog suda u Varaždinu, Gž. 190/09-6 od 28. svibnja 2009. godine).  

Uvođenjem odredbe o mirnom rješenju spora u Zakon o parničnom postupku, nesporno je da je smanjen broj parničnih postupaka u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska što proizlazi iz DORH-ovih izvješća. U razdoblju od 2006. do 2015. ukupno bilo 89.892 zahtjeva za mirno rješenje spora (zahtjeva RH i zahtjeva prema njoj), a sklopljeno je ukupno 13.629 izvansudskih nagodbi što čini 15,16 %.

UDOMITELJSTVO I POSVOJENJE – KOMPARATIVNI PRIKAZ

Povijesno gledajući, institut posvojenja se javlja još u starom vijeku, a za hrvatsko obiteljsko pravo važno je razdoblje nakon 2000. godine kada su postupno doneseni zakoni kojima su usvojeni brojni noviteti u odnosu na ranije zakone. Institut udomiteljstva javlja se nešto kasnije, a njegov razvoj pratimo od 1902. godine kada je donesen Zakon o prisilnom uzgoju nedoraslih koji uređuje pitanja djece i mladih s problemima u razvoju. Danas su ti instituti uređeni Zakonom o udomiteljstvu (NN 115/18, 18/22, dalje u tekstu: ZU) i Obiteljskim zakonom (NN 103/15, 98/19, 47/20, dalje u tekstu: ObZ).

Udomiteljstvo je oblik pružanja socijalne usluge smještaja korisniku koji se realizira povjeravanjem korisnika posebno odabranoj i motiviranoj udomiteljskoj obitelji ili udomitelju koji živi sam s ciljem osiguranja skrbi u pozitivnom i poticajnom obiteljskom okruženju. Korisnikom se smatra dijete, mlađa punoljetna osoba do završetka redovnog školovanja ili najduže godinu dana nakon završetka redovnog školovanja u slučaju da se ne može zaposliti, a najduže do 26. godine života ili odrasla osoba kojoj je priznato pravo na socijalnu uslugu smještaja i upisana je u Registar smještenih korisnika. S druge strane, posvojenje predstavlja oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez roditeljske skrbi kojim se zasniva trajni odnos između roditelja i djece. Oba instituta polaze od načela najboljeg interesa korisnika te ravnopravnosti, odnosno zabrane diskriminacije. Do njihova zasnivanja dolazi ako je to u skladu s dobrobiti djeteta te se u svezi s time procjenjuju i osobine posvojitelja, odnosno udomitelja. Prilikom zasnivanja, osobito će se voditi računa o nerazdvajanju braće i sestara ako je to moguće i u skladu s dobrobiti djeteta.

Udomitelja se ponajprije bira iz kruga obiteljskih srodnika ili osoba bliskih djetetu u mjestu njegova prebivališta, ako je to u skladu s njegovom dobrobiti. Usluga smještaja se najčešće priznaje u mjestu prebivališta korisnika radi održavanja obiteljskih i drugih socijalnih veza, osim ako to nije u njegovu interesu ili na tom području nema udomiteljskih obitelji. Suprotno tome, kod posvojenja vrijedi zabrana posvajanja krvnog srodnika u ravnoj lozi, brata, odnosno sestre, kao i zabrana posvojenja štićenika od strane skrbnika sve dok ga centar ne razriješi dužnosti.

Za obavljanje udomiteljstva moraju biti ispunjeni određeni uvjeti na strani udomitelja. Udomitelj mora biti punoljetna fizička osoba s poslovnom sposobnošću, mora imati hrvatsko državljanstvo, prebivalište i živjeti u Republici Hrvatskoj, osoba mlađa od 60 godina, osim ako nastavlja obavljati udomiteljstvo ili ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, ima završeno najmanje srednjoškolsko obrazovanje i ako je završila osposobljavanje za udomitelja, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, nema zapreka, ima propisane stambene uvjete te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako udomiteljstvo obavlja kao samac. Osoba koja podnosi zahtjev za obavljanje udomiteljstva ili član njezine obitelji s kojim živi u zajedničkom kućanstvu mora ostvarivati vlastita sredstva za uzdržavanje u iznosu većem od 70% od iznosa visine zajamčene minimalne naknade za samca ili kućanstvo, utvrđene Zakonom o socijalnoj skrbi, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik ili kao zanimanje. 

Određeni uvjeti moraju postojati i u slučaju zasnivanja posvojenja. Posvojitelj može biti osoba koja je navršila najmanje 21 godinu života, s time da dobna razlika između posvojenika i posvojitelja mora biti najmanje 18 godina. Navedena dobna razlika primjenjuje se i kod zasnivanja udomiteljstva, s time da ako je udomitelj navršio 65 godina života, novim korisnicima se ne može priznavati pravo na smještaj kod istog, osim ako je udomitelj srodnik. Nadalje, u određenim slučajevima posvojitelj može biti i osoba mlađa od 21 godine, ali dakako poštujući dobnu razliku od 18 godina. Također, posvojiti mogu bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni, odnosno izvanbračni drug uz pristanak drugog bračnog, odnosno izvanbračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici. Posvojitelj može biti hrvatski državljanin, a iznimno strani državljanin ako je to u najboljem interesu djeteta.

Posvojenje se ne može zasnovati u slučaju postojanja određenih zapreka na strani posvojitelja, odnosno osoba u tim slučajevima ne može ni biti posvojitelj, a to su sljedeći: lišenje poslovne sposobnosti, lišenje prava na roditeljsku skrb te dosadašnje ponašanje i osobine koje upućuju na to da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb o djetetu. Za zasnivanje posvojenja potreban je pristanak roditelja, a u određenim slučajevima može ga zamijeniti odluka suda te pristanak djeteta koje je navršilo 12 godina. Dijete mlađe od 12 godina može izraziti svoje mišljenje glede posvojenja koje se uzima u obzir, a daje se bez prisutnosti roditelja i posvojitelja. Međutim, pristanak nije potreban ako je roditelj umro, nestao ili nepoznat te lišen prava na roditeljsku skrb. U tom slučaju bit će potreban pristanak djetetova skrbnika. Roditelji, također mogu opozvati pristanak za posvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika o pristanku za posvojenje, a dijete s navršenih 12 godina sve do pravomoćnosti rješenja o posvojenju, za razliku od skrbnika koji ne može opozvati pristanak.

Isto tako, postojanje određenih okolnosti na strani udomitelja ili članova obitelji s kojima živi, mogu predstavljati zapreke za obavljanje udomiteljstva. Zapreke uključuju obiteljske situacije čiji su odnosi poremećeni, bolest ili stanje kojem bi bili ugroženi interesi korisnika te društveno neprihvatljivo ponašanje udomitelja. Pod društveno neprihvatljivim ponašanjem se podrazumijeva pravomoćnu osuđenost za neka kaznena djela (članak 18. stavak 2. alineja 1. ZU), izrečene prekršajnopravne sankcije za nasilje u obitelji, vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka u navedenim slučajevima, različiti oblici ovisnosti te izrečene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta u protekle tri godine prije podnošenja zahtjeva za obavljanje udomiteljstva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.

Sukladno Zakonu o udomiteljstvu, razlikuju se tri vrste udomiteljstva: tradicionalno, srodničko te udomiteljstvo kao zanimanje koje može biti standardno udomiteljstvo i specijalizirano udomiteljstvo za djecu. Tradicionalno udomiteljstvo obavlja udomiteljska obitelj čiji predstavnik ispunjava uvjete za obavljanje udomiteljstva te ima pravo na opskrbninu i naknadu za rad, a sredstva se osiguravaju u državnom proračunu Republike Hrvatske. Opskrbnina je novčana naknada namijenjena podmirivanju troškova života korisnika čiji se iznos utvrđuje ovisno o dobi i zdravstvenom stanju korisnika i razmjeran je trajanju i opsegu usluge smještaja kod udomitelja. Srodničko udomiteljstvo obavlja se ako centar za socijalnu skrb (dalje u tekstu centar) utvrdi da je to u interesu korisnika te ako je srodnik punoljetna osoba, poslovno sposoban, hrvatski državljanin, ima prebivalište i živi u Republici Hrvatskoj, na njegovoj strani nema zapreka te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako obavlja udomiteljstvo kao samac. Takvu vrstu udomiteljstva mogu obavljati: baka, djed, stric, teta, ujak, braća ili polubraća, sestre ili polusestre, unuci te njihovi bračni ili izvanbračni drugovi. Iznimno, udomitelji mogu biti i drugi srodnici ako centar procijeni da je to u najboljem interesu korisnika. Također, udomitelji imaju pravo i na opskrbninu. Udomiteljstvo kao zanimanje može obavljati osoba koja ispunjava posebne uvjete za obavljanje standardnog udomiteljstva kao zanimanja ili specijaliziranog udomiteljstva za djecu kao zanimanja. Udomitelj će i u ovom slučaju imati pravo na opskrbninu i naknadu za rad uz dodatna prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti kao zaposlena osoba u skladu s posebnim propisima. Standardno udomiteljstvo može obavljati tradicionalni ili specijalizirani udomitelj koji nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu registriranu djelatnost obrta ili slobodnog zanimanja, ako je najmanje 6 mjeseci pružao uslugu kao tradicionalni udomitelj, ako pruža usluga za najmanje troje djece ili četvero odraslih korisnika istodobno, ima prebivalište na području jedinice područne samouprave, odnosno Grada Zagreba za koje je utvrđena potreba za obavljanjem udomiteljstva kao zanimanja te je izabran od strane Povjerenstva za izbor udomitelja za obavljanje udomiteljstva kao zanimanja. S druge strane, za obavljanje specijaliziranog udomiteljstva za djecu, uz zadovoljenje općih uvjeta te djelomično uvjeta postavljenih za standardno udomiteljstvo glede radnog odnosa, mjesta prebivališta na kojem je utvrđena potreba obavljanja udomiteljstva i izbora od strane Povjerenstva, osoba mora imati završen određen stupanj obrazovanja i radnog iskustva te posebna znanja i vještine u skladu s individualnim potrebama djeteta ili mlađe punoljetne osobe kojoj pruža uslugu smještaja. Specijalizirano udomiteljstvo za djecu podrazumijeva pružanje usluge smještaja i skrbi djeci s problemima u ponašanju kojem je određena mjera povjeravanja udomiteljskoj obitelji, djeci i mlađoj punoljetnoj osobi s problemima u ponašanju kojemu je izrečena odgojna mjera te teško bolesnom djetetu ili mlađoj punoljetnoj osobi kao i onima kojima je utvrđen određen stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti, odnosno invaliditeta.

Važnu ulogu u postupku zasnivanja posvojenja i udomiteljstva ima centar. Također, centar provodi procjenu podobnosti i prikladnosti za posvojenje, odnosno izabire udomitelja isključivo prema potrebama korisnika te pruža pomoć i potporu nakon zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva. Prije pokretanja postupka za zasnivanje posvojenja, osobe koje žele posvojiti podnose pisanu prijavu namjere posvojenja i zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti centru za socijalnu skrb nadležnom prema mjestu njihova prebivališta, odnosno boravišta. Centar ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja, nakon čega, ako utvrdi da jesu, upućuje ih na obvezu sudjelovanja u programu stručne pomoći za posvojenje. Nakon toga, centar daje mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje i to u roku od 6 mjeseci od zaprimanja pisane prijave i zahtjeva. Nakon pozitivnog mišljenja o podobnosti i prikladnosti, potencijalni posvojitelji se upisuju u registar potencijalnih posvojitelja. Centar će upoznati potencijalne posvojitelje s pravom djeteta da od posvojitelja dozna da je posvojeno. Savjetuje se da se djetetu najkasnije do sedme godine života kaže da je posvojeno, a ako je dijete starije, odmah nakon zasnivanja posvojenja. Kada su svi prethodno navedeni uvjeti ispunjeni, centar nadležan prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta po službenoj dužnosti pokreće i vodi postupak zasnivanja posvojenja. Među potencijalnim posvojiteljima upisanih u registar izabire se onaj koji je najprikladniji za određeno dijete uzimajući u obzir osobine i potrebe djeteta opisane u izvješću te stručno mišljenje centra o podobnosti i prikladnosti. S time da, ako je od izrade mišljenja do pokretanja postupka proteklo više od godinu dana, preispitat će se je li došlo do promjena okolnosti. Prije donošenja rješenja o zasnivanju posvojenja, omogućit će se ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom te osigurava se stručna pomoć i potpora. Posvojenje se smatra zasnovano kada rješenje o posvojenju postane pravomoćno. Nakon zasnivanja posvojenja, centar je dužan osigurati savjetodavnu pomoć i potporu te pratiti prilagodbu djeteta u posvojiteljskoj obitelji te nakon isteka roka od 6 mjeseci od zasnivanja posvojenja o tome sastaviti izvješće. 

Uloga centra ističe se i njegovom dužnosti u pripremi korisnika, njegove i udomiteljske obitelji za smještaj korisnika, informiranju udomitelja s osobinama korisnika, njegovim dotadašnjim životom, zdravstvenim stanjem i potrebama te dužnosti dostave centru udomitelja rješenja kojim se priznaje pravo na socijalnu uslugu smještaja. Tijekom smještaja korisnika, centar korisnika prati provedbu individualnog plana promjene korisnika, prati prilike korisnika putem posjeta ili drugih primjerenih oblika komunikacije te pruža stručnu pomoć i najmanje tri mjeseca nakon prestanka smještaja, odnosno povratka u obitelj. Centar udomitelja ima glavnu ulogu u samom postupku provedbe osposobljavanja udomitelja u trajanju od 40 sati, utvrđivanju motivacije i provedbe izbora udomitelja, organiziranju godišnje edukacije udomitelja, pružanju stručne pomoći udomitelju te procjene potreba korisnika i izbora i pripremi udomitelja. Centar udomitelja donosi i rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, kao i prestanku dozvole za obavljanje udomiteljstva.

Do prestanka udomiteljstva dolazi u slučaju smrti udomitelja, na njegov zahtjev, istekom roka na koji je izdano rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, a udomitelj nije podnio zahtjev za donošenje rješenja o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, prestankom postojanja nekog od uvjeta za obavljanje udomiteljstva, ako udomitelj obavlja udomiteljstvo protivno interesu korisnika, ako ne ispunjava obveze ili ako bez opravdanog razloga ne primi na smještaj korisnika kojeg mu je uputio centar, a suglasio se s njegovim smještajem, ako prestanke potreba za smještajem korisnika u srodničku udomiteljsku obitelj, a ta obitelj obavlja samo srodničko udomiteljstvo te rješenjem inspektora ili višeg inspektora socijalne skrbi o zabrani obavljanja udomiteljstva. S druge strane, posvojenjem nastaje neraskidiv odnos srodstva i prava i dužnosti koja iz toga proizlaze. Posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb, a posvojenik i njegovi potomci stječu pravo nasljeđivanja posvojitelja, njegovih krvnih srodnika i srodnika po posvojenju.

Naizgled slična, navedena dva instituta, imaju značajne razlike. Polazeći od zakonskih propisa, institut udomiteljstva je uređen zasebnim zakonom, dok je institut posvojenja uređen u sklopu ObZ-a. Oba zakona detaljno uređuju institute propisujući različite uvjete koji se moraju prethodno ispuniti kako bi se postupak zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva mogao pokrenuti te zapreke njegovu pokretanju. ZU propisuje mogućnost zasnivanja tri vrste udomiteljstva, što nije slučaj kod posvojenja. Međutim, kao zajednička značajka javlja se uloga centra. Centar ima određene dužnosti prije, tijekom i nakon zasnivanja posvojenja i udomiteljstva. Također, sve navedeno sam proces posvojenja, odnosno udomiteljstva čini izrazito dugotrajnim, ostavljajući njihove korisnike bez odgovarajuće skrbi.

UTJECAJ KLIMATSKIH PROMJENA NA IZBJEGLIŠTVO

Klimatske promjene jedan su od najvećih izazova današnjice. Posljedica su antropogenog procesa zagrijavanja do kojeg dolazi radi povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi. Izvješće Međunarodnog panela o promjeni klime IPCC-a iz 2021. godine pokazuje rapidno pogoršanje trendova globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. Destruktivni utjecaji klimatskih promjena osjećaju se na svim kontinentima i predviđa se da će u narednim desetljećima postati još intezivniji. Velike suše, poplave, podizanje razine mora, toplinski valovi te nestašice hrane u nekim područjima već sada tjeraju  ljude na izbjeglištvo. Prema radu „Promjene u okolišu i ljudske migracije“, tzv. „okolišne migracije“ su selidbe uvjetovane ili izazvane promjenama okoliša koje su prvi i najstariji tip selidbi s golemim utjecajem na nastanak, propadanje i mijenjanje civilizacija.

U izvješćima Agencije UN-a za izbjeglice, UNCHR iz 2021. godine možemo vidjeti da se trend povećanja prisilnog raseljavanja nastavio, te trenutno ima više od 84 milijuna slučajeva prisilnog raseljavanja u svijetu. Rezultat je to bježanja pred nasiljem, nesigurnosti, ali sve češće i pod utjecajem klimatskih promjena. Sukladno podacima IDMC-a prirodne katastrofe koje su utjecale na selidbe 2019. godine možemo podijeliti na one geofizičke (vulkanske erupcije i potresi) i one usko povezane s vremenom poput oluja, poplava, požara raslinja, suša, klizišta i ekstremnih temperatura. Razlikujemo utjecaj iznenadnih i postepenih katastrofa. Iznenadne katastrofe, poput uragana  Luis 1995, Hugo iz 1989 i Harvey 2017. godine, vjerojatnije će izazvati masovno raseljavanje, ali pogođeni će se nakon određenog vremena i saniranja domova vratiti kući. Dok, kod postepenih katastrofa dolazi do smanjenja plodnosti tla, degradacije okoliša, porasta razine mora i tako dolazi do dugoročnih migracija. 

Prema službenim podacima centra UN-a za nadzor interno raseljenih osoba krajem 2019. godine vidimo da su se  najveća raseljavanja odvijala duž Azije gdje su Indija, Filipini, Bangladeš i Kina imale više od 17 milijuna novih raseljavanja uzrokovanih najviše monsunskim kišama i tropskim olujama. Najveće posljedice klimatskih promjena možemo vidjeti u zemljama koje su posebno ranjive zbog siromaštva i sukoba. Primjerice, u Mozambiku cikloni pustoše središnji dio zemlje, a na sjeveru zemlje u provinciji Kabo Delgrado Militanti su zbog sukoba primorali ljude na raseljavanje. Slične situacije promatramo sve od Burkine Faso do Bangladeša te od Afganistana do Mozambika. U 2018. godini u Bangladešu smo mogli vidjeti prizore monsunskih kiša i snažnih vjetrova koje su pogodile kamp Cox´ Bazaru u kojem su smještene izbjeglice iz naroda Rohingy. Također, u Hondurasu i Gvatemali uragan Eta prouzročio je odrone i poplave u kojima je poginulo na desetke ljudi. Afganistan je obilježen desetljećima sukoba te zbog jakih suša i poplava, gladi su izloženi milijuni ljudi što je samo još više potaklo dodatno raseljavanje.

Klimatske promjene pogoršavaju postojeće društvene nejednakosti, zbog čega su osjetljive skupine stanovništva nerazmjerno pogođene njihovim negativnim utjecajima, što dovodi do začaranog kruga sve većih nejednakosti. U izvješću posebnog izvjestitelja UN-a o siromaštvu i ljudskim pravima navodi se da će se zbog klimatskih promjena pogoršati postojeće siromaštvo i nejednakost,  najteže će biti pogođene siromašne zemlje i regije te mjesta na kojima žive i rade siromašne osobe. Procjenjuje da će zemlje u razvoju snositi 75–80 % troška klimatskih promjena; prema OECD-u društveno-gospodarski napredak najmanje razvijenih zemalja uvelike ovisi o sektorima na koje utječe klima. U presudi Odbora UN-a za ljudska prava u predmetu Teitiota protiv Novog Zelanda priznaje se da ljudi čiji su životi neposredno ugroženi zbog negativnih utjecaja klimatskih promjena, ne smiju prisilno biti vraćeni u zemlje podrijetla.

Također, ne postoji nešto poput klimatskih izbjeglica per se, ali to ne znači da se Konvencija o izbjeglicama iz 1951. ne može primijeniti u određenim situacijama. Konkretno, tamo gdje su učinci klimatskih promjena i katastrofa u interakciji s nasiljem, sukobom ili progonom koji dovode do raseljavanja, pojedinci mogu biti izbjeglice prema Konvenciji o izbjeglicama iz 1951. godine. Konvencija OAU-a i Kartagenska deklaracija uključuju šire kriterije za izbjeglice koji priznaju kao izbjeglice one koji su zbog „događaja koji ozbiljno narušavaju javni red” prisiljeni napustiti svoju zemlju. Ovi zaštitni mehanizmi mogu pružiti određeni stupanj sigurnosti i zaštite ljudima koji su pobjegli od prijetnji zbog prirodnih opasnosti.


IZVORI:

https://www.internal-displacement.org/global-report/grid2020/ 

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2021-0115_HR.html 

https://prilagodba-klimi.hr/primjeri-selidbe-zajednica-mjesta-ili-gradova-zbog-klimatskih-promjena/ 

https://www.internal-displacement.org/ 

https://www.ippc.int/en/ 

https://hrcak.srce.hr/file/200181 

https://www.unhcr.org/hr/ 

Privremena zaštita raseljenih osoba iz Ukrajine

UVOĐENJE PRIVREMENE ZAŠTITE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Vlada Republike Hrvatske je u ožujku 2022. donijela Odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine (dalje: Odluka) sukladno Provedbenoj odluci Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite. Do 20. prosinca 2022. u Republiku Hrvatsku ušlo je ukupno 22.366 raseljenih osoba iz Ukrajine, od čega je žena 11.143 (49,8 %), muškaraca 3.787 (16,9 %), djece 7.436 (33,3 %). Ovakvi podaci ukazuju da je broj raseljenih osoba iz Ukrajine i dalje u rastu te da je sustav privremene zaštite još uvijek potreban.

Privremena zaštita u Republici Hrvatskoj definirana je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) kao zaštita hitnog i privremenog karaktera koja se uvodi na temelju odluke Vijeća Europske unije o postojanju masovnog priljeva raseljenih osoba sukladno članku 78. navedenog zakona (čl. 4. t. 4. ZMPZ). Privremena zaštita odobrava se u izvanrednom postupku u slučajevima masovnog priljeva ili predstojećeg masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u zemlju svog podrijetla, osobito ako postoji rizik da zbog tog masovnog priljeva nije moguće učinkovito provesti postupak odobrenja međunarodne zaštite, radi zaštite interesa raseljenih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu (čl. 78. st. 1. ZMPZ).  

SUBJEKTI PRIVREMENE ZAŠTITE

Temeljem Odluke pravo na privremenu zaštitu u Republici Hrvatskoj imaju: 

- državljani Ukrajine i članovi obitelji koji su boravili u Ukrajini na dan 24. veljače 2022. godine,

- osobe bez državljanstva i državljani treće zemlje, koji su u Ukrajini uživali međunarodnu ili istovjetnu nacionalnu zaštitu na dan 24. veljače 2022. godine i članovi njihovih obitelji koji su u Ukrajini imali odobren boravak na dan 24. veljače 2022. godine,

- državljani treće zemlje koji su u Ukrajini imali važeći stalni boravak na dan 24. veljače 2022. godine sukladno ukrajinskim propisima i koji se ne mogu vratiti u svoju zemlju ili regiju podrijetla u sigurnim i trajnim uvjetima i 

- raseljeni državljani Ukrajine i članovi njihovih obitelji koji su neposredno prije 24. veljače 2022. godine pobjegli iz Ukrajine zbog sigurnosne situacije te se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu (čl. 2. st. 1. i 2. Odluke).

ISKLJUČENJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Prema ZMPZ-u, privremena zaštita neće se odobriti državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se smatra da:

- je počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti utvrđen odredbama međunarodnih akata

- je počinila, poticala ili sudjelovala u počinjenju teškog nepolitičkog kaznenog djela izvan Republike Hrvatske, a prije njezinog dolaska u Republiku Hrvatsku, uključujući i osobito okrutna postupanja, čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem

- je počinila djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda, kao što je istaknuto u Preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda

- postoji osnovana sumnja da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost

- je pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo za koje se prema zakonodavstvu Republike Hrvatske može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i duže (čl. 80. ZMPZ).

ZAHTJEV ZA PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Zahtjev za privremenom zaštitom (dalje: Zahtjev) podnosi se u najbližoj policijskoj upravi ili postaji nadležnoj prema mjestu smještaja. Također, Zahtjev se može podnijeti putem aplikacije Croatia4Ukraine. Stranci smješteni u objektima Kolektivnog smještaja zahtjev mogu podnijeti u navedenim objektima kod službenika MUP-a, odnosno službenika policijskih uprava/postaja. Prijava u evidencije Hrvatskog Crvenog križa ne smatra se podnošenjem Zahtjeva. U Prihvatnima centrima zahtjev nije moguće podnijeti.

PRAVA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u stranac pod privremenom zaštitom ima pravo na:

1. boravak

2. iskaznicu

3. osnovna sredstva za život i smještaj

4. zdravstvenu zaštitu

5. osnovno i srednje obrazovanje

6. informacije o pravima i obvezama

7. rad

8. spajanje obitelji i

9. slobodu vjeroispovijesti (čl. 83. st. 1. ZMPZ). 

ISKAZNICA STRANCA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u strancu kojem je odobren Zahtjev izdaje se Iskaznica stranca pod privremenom zaštitom (dalje: Iskaznica)  kojom se potvrđuje status stranca pod privremenom zaštitom. Iskaznica se izdaje na vrijeme od godine dana te ju je moguće produžiti (čl. 85. st.1. ZMPZ). Na temelju izdane iskaznice stranci s odobrenom privremenom zaštitom ostvaruju ostala prava iz čl. 83. st. 1. ZMPZ-a. U slučaju promjene adrese stanovanja držatelj Iskaznice dužan je u roku od 2 dana od promjene boravišta prijaviti i odjaviti adresu stanovanja te ishoditi novu u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta.  Krađa ili gubitak Iskaznice prijavljuje se bez odgode u policijsku upravu/policijsku postaju prema mjestu događaja ili saznanja. Prestankom privremene zaštite Iskaznica se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova (čl. 85. st. 2. ZMPZ). 

TRAJANJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Privremena zaštita odobrava se na vrijeme od jedne godine te je u Republici Hrvatskoj predviđeno trajanje do 4. ožujka 2023. (čl. 79. st. 2.). Privremena zaštita će se automatski produžiti na šest mjeseci, a najduže na godinu dana, ako razlozi za odobravanje privremene zaštite  potraju (čl. 79. st. 3. ZMPZ). Privremena zaštita može trajati najdulje tri godine (čl 79. st. 1. ZMPZ).

Privremena zaštita prestaje istekom najduljeg dopuštenog vremena trajanja privremene zaštite ili odlukom Vijeća Europske unije (čl. 79. st. 5. ZMPZ).


IZVORI:

Odluka o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/HR/odluke/022-03-22-04-77_3-07-03.pdf 

Provedbena odluka Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022.o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32022D0382 

Aplikacija Croatia4Ukraine: https://croatia4ukraine.mup.hr/Pages/Zahtjev 

Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatska za Ukrajinu, Status privremene zaštite: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/informacije/status-privremene-zastite/152

PRAVA RADNIKA S INVALIDITETOM

Osobe s invaliditetom prilikom zapošljavanja suočene su s prostornim i socijalnim predrasudama, što rezultira većom stopom nezaposlenosti, nižim prosječnim primanjima i, u konačnici, nižom kvalitetom života. Komisija Međunarodne organizacije rada 1996. godine ustanovila je da je stopa zaposlenosti osoba s invaliditetom 20 do 30 posto niža od stope zaposlenosti osoba bez invaliditeta. Kako bi se osobe s invaliditetom uključilo u tržište rada, zakonodavac ih prilikom zapošljavanja stavlja u privilegirani položaj.


Zakonsko određenje radnika s invaliditetom

Zapošljavanje osoba s invaliditetom uređeno je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (ZPRZOI, NN 157/13, 152/14, 39/18, 32/20), dok se dodatno na pitanja koja nisu njime uređena primjenjuje Zakon o radu (ZOR, NN 93/14, 127/17, 98/19). Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom definira osobu s invaliditetom kao osobu koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima (čl. 3. st. 1. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom s preostalom radnom sposobnosti je osoba čiji invaliditet ima za posljedicu smanjenu mogućnost radnog osposobljavanja i zapošljavanja u odnosu na sposobnosti osobe bez invaliditeta jednake ili slične životne dobi, jednake ili slične naobrazbe, u jednakim ili sličnim uvjetima rada, na jednakim ili sličnim poslovima (čl. 3. st. 2. ZPRZOI-ja). Dakle, riječ je o osobama koje su u istim uvjetima i okolnostima zbog svojih tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih oštećenja u nepovoljnijem položaju od osoba s istim kvalifikacijama bez istih oštećenja.


Zapošljavanje osoba s invaliditetom

Kako bi se u javnom interesu smanjila stopa nezaposlenosti osoba s invaliditetom, zakonodavac uvodi obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, čiji su obveznici svi poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, neovisno o djelatnosti koju obavljaju. Kvotom je određeno da osobe s invaliditetom trebaju činiti od 2 do 6 posto ukupnog broja zaposlenih (čl. 8. st. 1, 2. ZPRZOI-ja).

Također, poslodavci iz javnog sektora dužni su prilikom zapošljavanja osobi s invaliditetom dati prednost pod jednakim uvjetima (čl. 9. st 1. ZPRZOI-ja). Javni sektor obuhvaća tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti, tijela državne vlasti i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, javne ustanove, izvanproračunske i proračunske fondove, pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima.

Prednost pod jednakim uvjetima podrazumijeva da osoba s invaliditetom mora ispunjavati sve uvjete navedene u natječaju ili oglasu, ali isto tako i postići jednako dobar rezultat kao i drugi kandidati u postupku ocjenjivanja kandidata (pismeno testiranje i/ili intervju) kako bi ostvarila navedeno pravo. Dakle, tek ako osoba s invaliditetom postigne jednako dobar rezultat kao i kandidat s najviše bodova, ona ima pravo prednosti pri zapošljavanju.

Da bi ostvarila pravo prednosti pri zapošljavanju, osoba s invaliditetom dužna se uz prijavu, odnosno ponudu na natječaj ili oglas, pozvati na to pravo te priložiti sve dokaze o ispunjavanju traženih uvjeta, kao i dokaz o utvrđenom statusu osobe s invaliditetom (čl. 9. st 2. ZPRZOI-ja). U slučaju kada dvije ili više osoba ispunjavaju uvjete propisane natječajem ili oglasom, a ostvaruju pravo na prednost pri zapošljavanju kao osobe s invaliditetom, poslodavac samostalno donosi odluku o izboru kandidata, uzimajući u obzir potrebe posla, rezultate postignute u postupku ocjenjivanja kandidata te interes i motivaciju kandidata (čl 9. st. 4. ZPRZOI-ja).

Osobe s invaliditetom mogu se zaposliti na otvorenom tržištu rada ili pod posebnim uvjetima uz poslodavčevu obvezu osiguranja razumne prilagodbe radnog mjesta (čl. 7. st. 1. ZPRZOI-ja). Razumna prilagodba radnog mjesta znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja radnog mjesta koja ne predstavlja nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje poslodavca. Time se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osigurava zapošljavanje i rad na ravnopravnoj osnovi s drugima (čl. 7. st. 2. ZPRZOI-ja). Navedene prilagodbe moraju biti u skladu s individualnim specifičnim funkcionalnim i zdravstvenim teškoćama i ograničenjima svake pojedine osobe s invaliditetom, a podrazumijevaju uklanjanje prepreka za osobe s invaliditetom. Podrazumijevaju prilagodbu uvjeta rada poput uklanjanja arhitektonskih barijera, prilagodbe radnog mjesta s potrebnom tehničkom opremom, prilagodbe radnog vremena, periodičke rehabilitacije i rada na izdvojenom mjestu rada. Poslodavac je dužan osigurati odgovarajuće oblike razumne prilagodbe u vezi s prilagođavanjem radnog mjesta, radnog vremena, dužine trajanja i načina praćenja prilagođavanja, stručnog nadzora te ocjenjivanja radnih sposobnosti individualnim potrebama osobe s invaliditetom koja se zapošljava (čl. 12. st. 4. ZPRZOI-ja).

Na otvorenom tržištu rada, s obzirom na stupanj osposobljenosti za rad na određenom radnom mjestu u odnosu na invaliditet, osoba s invaliditetom može se zaposliti bez korištenja ili s korištenjem financijske potpore ili/i stručne pomoći. To ovisi o njenim potrebama za prevladavanje teškoća vezanih uz invaliditet. One se utvrđuju nalazom i mišljenjem centra za profesionalnu rehabilitaciju (čl. 7. st. 3. ZPRZOI-ja). Pod posebnim uvjetima zapošljavanja osoba s invaliditetom može se temeljem nalaza i mišljenja centra za profesionalnu rehabilitaciju zaposliti u integrativnoj radionici (u ustanovi ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti na otvorenom tržištu rada) ili u zaštitnoj radionici (ustanovi ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti u integrativnoj radionici) (čl. 7. st. 4. ZPRZOI-ja).


Dodatna radnička prava osoba s invaliditetom

Osoba s invaliditetom je privilegirana u pogledu otkaznog roka. Njegovo se najmanje trajanje za osobu s invaliditetom dodatno uvećava za mjesec dana, osim ako je otkaz skrivila ta osoba (čl. 12. st. 2. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom ima privilegije i po pitanju plaćenog godišnjeg odmora, koji za svaku kalendarsku godinu iznosi najmanje 5 tjedana (čl. 12. st. 3. ZPRZOI-ja).

Pravo na profesionalnu rehabilitaciju je pravo osobe s invaliditetom na korištenje usluga centra za profesionalnu rehabilitaciju. Rehabilitacija je utvrđena individualnim planom profesionalne rehabilitacije, a stječe ga osoba s invaliditetom kojoj je nadležno tijelo vještačenja utvrdilo preostalu radnu sposobnost (čl. 4. st. 1, 2. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju po općim programima. Ako je to potrebno zbog vrste i težine invaliditeta ili uspješnosti rehabilitacijskog procesa ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju i u posebnim školama i ustanovama za profesionalnu rehabilitaciju, po prilagođenim ili posebnim programima (čl. 4. st. 3. ZPRZOI-ja).

O pravu na profesionalnu rehabilitaciju nezaposlenih osoba s invaliditetom nakon podnošenja zahtjeva odlučuje područna jedinica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u kojoj je nezaposlena osoba s invaliditetom prijavljena kao nezaposlena. Postupak za ostvarivanje prava na profesionalnu rehabilitaciju pokreće se na zahtjev osobe s invaliditetom, njezinih roditelja, zakonskog zastupnika ili skrbnika, uz prilaganje dokaza o utvrđenom invaliditetu i o preostaloj radnoj sposobnosti (čl. 5. ZPRZOI-ja).

Osobe s invaliditetom prepoznate su kao osobito osjetljiva skupina koja se nalazi u nepovoljnom položaju na tržištu rada, u skladu s čim su za tu skupinu osigurane potpore s najvećim intenzitetom. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, osobe s invaliditetom čine 1,8 posto ukupnog broja zaposlenih u Republici Hrvatskoj te se bilježi trend povećavanja tog udjela. Najveći broj zaposlenih osoba s invaliditetom osobe su s intelektualnim teškoćama (760 ili 34,3 posto), zatim slijede osobe s kombiniranim oštećenjima (465 ili 21 posto) te osobe s tjelesnim invaliditetom (432 ili 19,5 posto). Usprkos ostvarenom napretku, Hrvatska još uvijek pripada državama s visokom nezaposlenosti osoba s invaliditetom.

Poziv na sudjelovanje na Školi zagovarača u zdravstvu 26.09. - 28.09.2022. (Fužine) - Zdravstveni opservatorij

Drage studentice i studenti,

Pravna klinika u Zagrebu sudjeluje u projektu „Zdravstveni opservatrorij“  čiji je cilj jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za postizanje učinkovitog dijaloga s javnom upravom, socijalnim partnerima i znanstvenim visokoobrazovnim institucijama u oblikovanju i provođenju reformi koje doprinose jednakopravnosti građana u pristupu kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti te očuvanju i razvoju javnog zdravstvenog sustava, a koji je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda.

Pravna klinika jedan je od partnera te sudjeluje na raznim radionicama i aktivnostima, a kao najvažnija zadaća Pravne klinike u projektu može se istaknuti pružanje besplatne pravne pomoći korisnicima udruga te održavanje edukacija iz područja prava. Nositelj projekta je Udruga Krijesnica za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Također, u projektu sudjeluju Udruga RODA, Udruga SOLIDARNA, Savez društava multiple skleroze Hrvatska i druge.

Ovim putem vas pozivamo na Školu zagovarača u zdravstvu koja se organizira u sklopu projekta od 26. do 28. rujna 2022. godine u Fužinarskoj kući na adresi Dr. Franje Račkog 30 u Fužinama.

Škola zagovarača je trodnevna specijalistička edukacija iz područja javnog zagovaranja i participacije građana u donošenju odluka u zdravstvu namijenjena organizacijama civilnog društva, zdravstvenim stručnjacima i studentima srodnih studija. Program zagovaračke škole vodit će Marina Škrabalo, stručnjakinja za javne politike i javno zagovaranje iz Zaklade SOLIDARNA. Program s više informacija možete pronaći u prilogu poziva.  

Na edukaciji će kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenta održati prezentaciju o pravnima korisnika zdravstvene zaštite na nacionalnoj i europskoj razini.

Sudjelovanje na Školi zagovarača je besplatno. Udruga Krijesnica snosit će troškove puta i smještaja na bazi punog pansiona u dvokrevetnim sobama u Fužinarskoj kući za sve potvrđene sudionike. S obzirom da je broj mjesta za sudjelovanje ograničen, molimo da svoj dolazak potvrdite najkasnije do četvrtka 15. rujna 2022. godine u 13h klikom na link: https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSctAH87vAwro4QYPkyv2ofiVsnCvph8XC4BsciX5F0Qz5utEA/viewform.

         Molimo one koji se žele prijaviti i koji ispune obrazac da se jave administratorici Pravne klinike Karli Ressler na mail karla.ressler@student.pravo.hr za više detalja.

ISPRAVAK NEISTINITOG STANJA U ZEMLJIŠNOJ KNJIZI

U praksi se često događa situacija kada upisani vlasnik u zemljišnoj knjizi nije osoba koja je u tom trenutku zbiljski vlasnik nekretnine. Pravno stanje nekretnine u zemljišnoj knjizi može biti različito od izvanknjižnog, stvarnog stanja kad je u zemljišnoj knjizi kao nositelj knjižnog prava upisana osoba koja to nije, odnosno tada će stanje u zemljišnoj knjizi biti neistinito. Razlozi za nepodudaranje upisanog stanja u zemljišnoj knjizi sa stvarnim stanjem su brojni te se najčešće svode na zanemarivanje zemljišnih knjiga u prošlosti te pretvorbu društvenog vlasništva u privatno. Međutim, razlozi za takvo stanje često mogu biti i privatnopravne prirode. Primjerice, moguće je da je rješenjem o nasljeđivanju, nekretnina koja se nasljeđuje utvrđena kao izvanknjižno vlasništvo, odnosno da ostavitelj prije smrti nije bio upisan kao vlasnik u zemljišne knjige. Kako je Zakonom o zemljišnim knjigama (NN 63/19; u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (u daljnjem tekstu: knjižni prednik) (čl. 45. ZZK), postavlja se pitanje na koji način se izvanknjižni vlasnik može upisati u zemljišne knjige.

Osoba koja smatra da je zbiljski vlasnik nekretnine, premda je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisan netko drugi, ima pravo pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

POJEDINAČNI ISPRAVNI POSTUPAK

Svrha je pojedinačnog ispravnog postupka da se nakon provođenja istog u zemljišnu knjigu upiše pravo koje može biti predmet zemljišnoknjižnog postupka, a koje se zbog formalnih nedostataka nije moglo do tada upisati u zemljišnu knjigu (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 45/2018-2, od dana 29. travnja 2019. godine). Zakonom o zemljišnim knjigama pojedinačni ispravni postupak definiran je kao poseban zemljišnoknjižni postupak u kojem se ispravljaju zemljišnoknjižni upisi, a provodi se kad postoji opravdani razlog. Pojedinačni ispravni postupak može se provesti glede jednog ili više zemljišnoknjižnih uložaka (čl. 208. st. 1. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak može se provesti i u odnosu na određeni suvlasnički dio upisan u jednom zemljišnoknjižnom ulošku (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 219/2019-2, od dana 25. studenog 2019. godine). Također, uknjižba prava stvarne služnosti može biti predmet pojedinačnog ispravnog postupka, posl. broj: Gž Zk 326/2017-3, od dana 16. srpnja 2018. godine).

Opravdani razlog za vođenje pojedinačnog ispravnog postupka postoji kad je nekom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i zbog čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise, a radi se o pravu koje prema odredbama ovoga Zakona može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa (čl. 208. st. 3. ZZK).  Pojedinačni ispravni postupak pokreće se na prijedlog osobe koja ima pravni interes (čl. 209. st. 1. ZZK). U prijedlogu za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka treba biti točno označeno:

a) u kojem se smislu zahtijeva ispravljanje zemljišnoknjižnog uloška, 

b) koji bi se zemljišnoknjižni upisi u tom ulošku, kako i u čiju korist trebali ispraviti,

c) činjenice na kojima se prijedlog temelji (npr. temelj stjecanja, povijest stjecanja i slično), 

d) a uz prijedlog se može podnijeti i nacrt ispravljenog zemljišnoknjižnog uloška (čl. 209. st. 2. ZZK). 

Predmetni prijedlog mora sadržavati ime i prezime, adresu i osobni identifikacijski broj osobe u čiju se korist traži ispravak upisa u zemljišnoj knjizi, ali se ne moraju navesti osobe protiv kojih se traži ispravak upisa (protustranke) (čl. 209. st. 3. ZZK). 

Prijedlogu osobe koja ima pravni interes treba priložiti isprave iz kojih proizlazi opravdanost pokretanja pojedinačnog ispravnog postupka odnosno isprave kojima se dokazuje osnovanost prijedloga (npr. isprave o prijenosu ili osnivanju knjižnih prava u korist podnositelja prijedloga koje ne ispunjavaju sve pretpostavke za valjanost tabularne isprave, izvaci iz katastra zemljišta o posjedniku nekretnine, javno ovjerovljene izjave zemljišnoknjižnog vlasnika ili njegovih nasljednika kojima se potvrđuje pravo predlagatelja i sl.) (čl. 209. st. 4. ZZK). Kad se prijedlogom osobe koja ima pravni interes predlaže upisati pravo vlasništva, prijedlogu treba priložiti i podatak o povijesti promjena u katastarskom operatu koji je u službenoj upotrebi za katastarsku česticu na kojoj se predlaže upis, osim kada je predmet postupka pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) (čl. 209. st. 5. ZZK). Dakle, predlagatelj pojedinačnog ispravnog postupka nije dužan uz prijedlog dostaviti samo javnu ili javnoovjerovljenu ispravu kojim bi učinio vjerojatnim da mu pripada zemljišnoknjižno pravo koje nije u njegovu korist upisano, već je ovlašten priložiti bilo kakvu ispravu kojom čini vjerojatnim da mu pripada to zemljišnoknjižno pravo (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk-577/16-2, od dana 05. prosinca 2016. godine). Sud će odbiti prijedlog za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka ukoliko predlagatelj ne raspolaže niti jednom ispravom koja bi upućivala na vjerojatnost da mu pripada pravo na nekretninama koje nije upisano u njegovu korist (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl broj: Gž Zk 108/2019-3, od dana 16. listopada 2019. godine).

Slijedom navedenog, ključno za pokretanje postupka jest postojanje isprava kojima se dokazuje osnovanost prijedloga za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka, a što u praksi znači da predlagatelj mora imati ispravu koja ga legitimira kao vjerojatnog vlasnika nekretnine. Takva isprava je, primjerice pravomoćno rješenje o nasljeđivanju kojim se stvarni vlasnik utvrđuje kao izvanknjižni vlasnik nekretnine, posjedovni list u kojem se stvarni vlasnik navodi kao posjednik nekretnine, ali i ugovor o kupoprodaji nekretnine ili ugovor o darovanju nekretnine koji zbog nekog nedostatka ne može biti osnova za upis uknjižbe stjecanja prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.

Međutim, kako se Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 746/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu ZV) određuje zaštita poštenih stjecatelja, osoba koja tvrdi da ima opravdani razlog morat će dokazati i da su nepoznate osobe nepošteni stjecatelji prava vlasništva. Naime, budući da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (čl. 122. st. ZV). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (čl. 122. st. 2. ZV).  Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 122. st. 3. ZV). 

Na temelju rješenja suda o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka u dijelu zemljišne knjige na koji se ispravak odnosi zabilježit će se da je otvoren pojedinačni ispravni postupak (čl. 210. st. 1. ZZK). Rješenje o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka donijet će se u roku od 30 dana od dana zaprimanja urednog prijedloga (čl. 210. st. 4. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak podijeljen je u dva dijela i to na postupak otvaranja pojedinačnog ispravnog postupka i ispravni postupak u kojem se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 191. do 197. Zakona zemljišnim knjigama (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 561/2018-2, od dana 25. siječnja 2019. godine). Postupak po donošenju rješenja o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka jednostavan je i sastoji se u pravilu od jednog sudskog ročišta koje se provodi kao očevid na nekretnini koja je predmetom postupka, prilikom kojeg se predmetna nekretnina razgledava te se saslušavaju svjedoci. Ako sud zaključi da je predlagatelj stvarni vlasnik nekretnine, donosi rješenje kojim se provodi ispravak upisa u zemljišnoknjižnom ulošku na način da se predlagatelj upisuje kao vlasnik nekretnine 

PARNIČNI POSTUPAK

Ako stvarni vlasnik nekretnine ne bi uspio ostvariti željeni ishod u pojedinačnom ispravnom postupku, svoje pravo može ostvariti u parnici pred sudom. Dakle, iako neka osoba nije nositelj knjižnog prava, svejedno je vlasnik, a vlasniku pripadaju sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva. Jedno od njih je i zahtjev za prestanak uznemiravanja čije pravo stječe vlasnik kada treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari (čl. 167. st. 1. ZV). Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo, on mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 3. ZV). 

Primjerice, osoba koja je stvarni vlasnik, ali nije upisana kao vlasnik  u zemljišne knjige može biti onemogućena u svojoj namjeri da proda nekretninu. Kako se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja (čl. 119. st. 1. ZV), a upis je moguć samo protiv knjižnog prednika (čl. 45. ZZK), isto se može smatrati uznemiravanjem u izvršavanju vlasničkih ovlasti izvanknjižnog vlasnika. Tada bi izvanknjižni vlasnik imao pravo na pokretanje parničnog postupka kojim bi zahtijevao prestanak uznemiravanja njegovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. 

U javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba ubrajaju se, između ostalog, odluke suda ili drugoga nadležnog tijela odnosno pred njima sklopljene nagodbe koje se prema propisima o ovrsi smatraju ovršnim ispravama ili koje se prema propisima o upravnom postupku smatraju izvršnim rješenjima prikladnim za upis prava u zemljišnu knjigu, ako sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koje se odnosi upis (čl. 60. st. 1. t. b. ZZK). Slijedom navedenog, odluka suda kojom je dokazano pravo vlasništva izvanknjižnog vlasnika temelj je za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom pogledu, u daljnjem postupanju treba slijediti pravila uknjižbe.

SLUŽNOSTI PUTA I NUŽNI PROLAZ – ŠTO AKO NEMA JAVNOG ILI PRIKLADNOG PUTA DO NEKRETNINE?

Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV), služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. ZV). Služnosti su ograničenja prava vlasništva te razlikujemo stvarne služnosti koje dijelimo na poljske (služnosti na zemljištu) i kućne (služnosti na građevinama) te osobne služnosti. Međutim, za ovaj članak biti će relevantne samo stvarne služnosti, ili kako se često nazivaju zemljišne služnosti odnosno služnosti koje terete jednu nekretninu, a da bi se bolje, lakše ili udobnije gospodarilo drugom nekretninom. Stvarne služnosti mogu se osnovati na temelju pravnog posla, odluke suda ili temeljem zakona, odnosno dosjelošću. 

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Ovlaštenik, odnosno osoba ovlaštena izvršavati služnosti, nije unaprijed poimenično određena osoba već je to svagdašnji vlasnik  nekretnine jer stvarne služnosti postoje u korist nekretnine.

Služnosti može osnovati vlasnik poslužne stvari u sporazumu sa stjecateljem (ugovorom), a može to učiniti i jednostranim očitovanjem volje (oporukom). 

Zakonom je predviđena mogućnost osnivanja služnosti različitog sadržaja. Vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine mogu osnivati stvarne služnosti bilo kojega sadržaja koji je moguć, a nije zabranjen, bilo da time nastane stanje koje traje i nije potrebno ovlaštenikovo činjenje za izvršavanje ovlasti koje ta služnost daje, bilo da se služnost izvršava ponavljanjem ljudskih radnji, uzastopce ili na određeno vrijeme ili u određeno doba godine, osim ako je što drugo zakonom određeno (čl. 188. st. 1. ZV). U praksi se često susrećemo sa služnostima puta koja ovlašćuju na prolazak tuđom odnosno poslužnom nekretninom radi gospodarenja povlasnom nekretninom. Ovisno o ovlaštenjima razlikujemo pravo staze, pravo progona stoke te pravo kolnika. Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten je time hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom (čl. 190. st. 1. ZV).

Međutim, ako se služnost ne može osnovati u sporazumu s vlasnikom poslužne nekretnine, u određenim okolnostima predviđena je mogućnost osnivanja nužnog prolaza sudskim putem. Služnost može svojom odlukom, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati sud u postupku osnivanja nužnoga prolaza, odnosno nužnoga osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja u postupku diobe i u ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom (čl. 223. st. 1. ZV). Dakle, služnosti, uključujući i osnivanje nužnog prolaza, mogu biti osnovane na zahtjev vlasnika povlasne nekretnine, ali ih sud može i samostalno osnovati u postupku razvrgnuća suvlasništva te u ostavinskom postupku. Onaj u čiju je korist na nekretnini osnovano pravo služnosti odlukom suda ili drugoga tijela ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi (čl. 223. st. 4. ZV). Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine (čl. 224. st. 1. ZV). Radi boljeg razumijevanja navedenog članka potrebno je razjasniti što se smatra neprikladnim putom te što znači da put korist otvaranja puta mora biti veća od štete na poslužnoj nekretnini. Neprikladnim putom smatrat će se onaj put po kojem nije moguće normalno gospodariti povalsnom nekretninom, primjerice put je preuzak, prestrm. Nadalje, da bi se put smatrao korisnim on mora biti ekonomičan što znači da se mora isplatiti otvoriti ga, i to gledano s aspekta općeg interesa. Ako bi korist za ovlaštenika i šteta koju trpi vlasnik poslužne nekretnine bila podjednaka, tada s općeg gledišta nema razloga jednog vlasnika prisilno opterećivati samo da bi se drugi okoristio.  S obzirom da se nužni prolaz osniva protiv volje vlasnika nekretnine koju se opterećuje, sud strogo pazi na ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki.

Važno je napomenuti da u određenim slučajevima nije moguće osnovati nužni prolaz čak ni uz ispunjenje pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza. Nužni prolaz ne može sud osnovati preko nekretnina glede kojih se tome protive javni interesi (npr. preko željezničke pruge, autoceste i sl.), kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači; a kroz ograđene vrtove i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji osobito jak razlog (čl. 224. st. 2. ZV). Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti da se on osniva u korist određene nekretnine kao služnost prava staze, progona stoke, kolnika, ili svega zajedno, vodeći računa o potrebama povlasne nekretnine i o tome da poslužno zemljište bude što manje opterećeno; no nikad ne može osnovati nužni prolaz u korist određene osobe, niti općega dobra (čl. 224. st. 3. ZV).  Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u interesu Republike Hrvatske provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnoga prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako su se stranke glede naknade nisu drukčije sporazumjele (čl. 224. st. 4. ZV). U slučaju osnivanja nužnog prolaza odlukom suda, nužni prolaz je osnovan  u trenutku pravomoćnosti sudske odluke, bez obzira na uknjižbu, međutim, preporuča se uknjižba nužnog prolaza u zemljišnim knjigama jer se na taj način ono publicira te ne može doći do toga da poštena treća osoba stekne nekretninu neopterećenu nužnim prolazom jer nije znala niti mogla znati za služnost koja nije upisana u zemljišnu knjigu. Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona (čl. 230. ZV). 

Slijedom navedenog, ako služnost puta nije moguće urediti sporazumno, tada će sud na prijedlog vlasnika povlasne nekretnine, a po ispunjenju pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza, odlukom, koja će obuhvaćati i obvezu plaćanja novčane naknade, osnovati nužni prolaz. 

Neposredno na temelju zakona, pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti; inače samo kad tako odredi posebni zakon (čl. 228. st. 1. ZV). Stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio (čl. 229. st. 1. ZV). Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva (čl. 229. st. 2. ZV). Ako se služnost po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, mora onaj tko tvrdi da je ona u korist njegove nekretnine kao povlasne osnovana dosjelošću, dokazati da je u razdoblju od najmanje dvadeset godina bar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve služnosti te da je on ili njegov prednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj (čl. 229. st. 3. ZV). Dakle, moguće je da je služnost stečena dosjelošću, primjerice ovlaštenik prava služnosti je preko dvadeset godina prolazio tuđom nekretninom do svoje nekretnine, a vlasnik poslužne nekretnine je za to znao i nije se tome protivio. U slučaju stjecanja služnosti prolaza dosjelošću moguće je, kao što je i ranije navedeno, upisati služnost u zemljišnu knjigu, što je preporučljivo iako je služnost stečena samim ispunjenjem uvjeta za stjecanje dosjelošću. 

DISKRIMINACIJA OSOBA S AUTIZMOM

Autizam je pojam s kojim se često susrećemo u svakodnevnom životu, no koliko smo dobro upoznati s time što on zapravo obuhvaća i kakav je život osoba s autizmom? Autizam je poremećaj u razvoju odnosno biološki razvojni poremećaj mozga. Od sredine prošlog stoljeća broj osoba s autizmom značajno je porastao, ali pretpostavlja se da je to zbog unaprijeđenog postupka dijagnoze. Neke od karakteristika osoba s autizmom su zaostajanje u razvoju socijalnih vještina, jezičnih vještina te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Otkriva se u ranom djetinjstvu, najkasnije do djetetove treće godine. To je stanje koje traje cijeli život, ne može se izliječiti no može se provoditi terapija kako bi se dijete dovelo na što viši nivo funkcionalnosti i produktivnosti. Svako dijete je posebno i specifično te se iste metode ne mogu primijeniti na svakom djetetu s autizmom. Toj raznolikosti i posebnosti djece s autizmom svjedoči i poznati citat: „Ukoliko ste upoznali jedno dijete s autizmom, upoznali ste samo jedno dijete s autizmom.“

Autistične osobe suočavaju se s visokom razinom diskriminacije u svim aspektima života, između ostaloga u obrazovanju i profesionalnom osposobljavanju što dovodi do njihovog težeg zapošljavanja. Stopa zaposlenih autističnih osoba manje je od 10% što je znatno manje od osoba s invaliditetom(47%) i osoba bez invaliditeta(72%). Često su nedostatno zaposleni, rade na kratkoročnim poslovima s vrlo niskom plaćom, često u ustanovama i zaštićenim okruženjima te su izloženi visokom riziku siromaštva i socijalne isključenosti.

Djeca s autizmom često se susreću s diskriminacijom među vršnjacima zbog svog neobičnog ponašanja. Sva djeca imaju pravo na igru, obrazovanje, socijalizaciju i trebali bi se pritom osjećati ugodno. No koliko je to zapravo teško za djecu s autizmom? Većini od njih teško je recimo pohađati školu zajedno s vršnjacima zbog problema u razvoju. Pritom i onima koji pohađaju ostala djeca često stvaraju probleme i nelagodu jer nisu svjesni njihovih problema i poteškoća te su često predmet ismijavanja u društvu što im još više otežava integraciju u zajednicu. No, često se ni profesori u školama ne odnose prema autističnoj djeci kako bi trebali i nisu pripremljeni na rad s tom djecom. Primjer toga je slučaj iz SAD-a gdje je učiteljica u osnovnoj školi dva puta prisilila devetogodišnjeg dječaka da stane pred razred, a učenici su glasali je li bio „neugodan“. Dječak je počeo plakati i okrenuo se kako bi sakrio suze, a učiteljica ga je fizički prisilila da se okrene prema razredu čime ga je još više ponizila.

U izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak iz 2021. godine navedeno je da se u Republici Hrvatskoj osobama s autizmom krše temeljna ljudska prava. Unatoč svim poduzetim aktivnostima i dalje nisu vidljivi pozitivni pomaci i stvarna poboljšanja u području zaštite djece s poremećajima iz autističnog spektra. U Centrima za autizam zadovoljavajuće se skrbi za djecu i odrasle s autizmom do 21. godine života, dok su prema zakonu školski obveznici. Nakon toga nije im osigurana nikakva sustavna podrška te su prepušteni sami sebi.

U izvješću je navedeno nekoliko primjera diskriminacije djece s autizmom. Jedan od njih navodi kako su djeca bila na školskom izletu s učiteljicama u Samoboru, otišli su u slastičarnicu te su djeca imala kratki napad. Nakon toga izbačeni su iz slastičarnice te im je vlasnica tog lokala uputila riječi da „takvu djecu ne vode u grad jer ona spadaju u šumu“. Također, naveden je i primjer djevojčice s poremećajem autizma koja pohađa gradski vrtić. Djevojčica pohađa vrtić dva puta tjedno po 45 minuta već godinu i pol, a rečeno je kako će se boravak produljivati. No na pitanje produljenja iz vrtića odgovaraju kako dijete nije prošlo period adaptacije. Majka navodi kako dijete nema nikakvih problema s adaptacijom, navikla je na vrtić štoviše veseli mu se. U tom konkretnom slučaju dijagnoza autizma je jedina odrednica na temelju koje dječji vrtić ne dozvoljava dulji i svakodnevni boravak djeteta unatoč adaptiranom ponašanju i funkcioniranju djeteta.

Škole im nisu sklone dati priliku da pokažu svoje stvarne sposobnosti te smatraju da od prvog razreda trebaju pohađati posebne razredne odjele. Također, u mnogo slučajeva školovanje se provodi kod kuće. Često im se zbog neznanja, uvjerenja da ne mogu uspješno svladavati redovni program i biti među svojim vršnjacima u redovnim razrednim odjelima ne pruža potrebna podrška što njih dovodi do frustracijskih okolnosti. Autizam je složeno oštećenje koje u obrazovnom sustavu zahtijeva više energije i kreativnosti, ali primjerenim pristupom i podrškom učenici s autizmom mogu pokazati izuzetne sposobnosti i veliki napredak. Obrazovne ustanove trebale bi se usmjeriti na ciljane dodatne edukacije kako bi se djelatnike osnažilo za kreativnost pristupa u radu s učenicima s autizmom, a time bi se i učenicima omogućilo pravo na obrazovanje prema njihovim sposobnostima.

Osobe s autizmom često su diskriminirane zbog svoga poremećaja, društvo ih odbacuje, ne daje im priliku za integraciju u zajednicu. Autizam je poremećaj s kojim se živi i bori, svakako nije razlog za diskriminaciju i odbacivanje. Potrebno je stvoriti društvo u kojemu će se osobe s autizmom osjećati ugodno, provoditi edukacije kako bi se djelatnici u obrazovnim ustanovama što više osposobili za rad s njima, uključiti ih u razne aktivnosti, stvoriti svijest kod njihovih vršnjaka o njihovim potrebama i načinu ophođenja prema njima. Osobe s autizmom mogu toliko toga postići, ali društvo im nažalost ne daje priliku. 


"Ljubav, razumijevanje i prihvaćanje je najveći poklon koji možeš dati osobi s autizmom!"

PRISTUPANJE DUGU

Pristupanje dugu institut je građanskog prava kojim se mijenja položaj dužnika u određenom obveznopravnom odnosu. Uređen je člancima 101. i 102. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: Zakon). 

Radi se o neformalnom ugovoru, što znači da ne mora biti sastavljen u pisanom obliku.

Ugovor o pristupanju dugu sklapaju vjerovnik i treća osoba koja se obvezuje vjerovniku ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku. Tim ugovorom treća osoba stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Dužnik nije ugovorna strana, te nije potreban ni njegov pristanak kako bi se sklopio ugovor između vjerovnika i pristupatelja dugu. Drugim riječima, ne postoji nikakav pravni odnos između dužnika i pristupatelja.

Ugovorom o pristupanju dugu vjerovnik poboljšava svoj položaj jer umjesto jednog dobiva dva dužnika, te ima pravo tražiti ispunjenje bilo od svog prvobitnog dužnika, bilo od ovog trećeg.

Institut pristupanja dugu ponekad se uspoređuje s jamstvom, ali temeljna razlika jest u tome što je jamstvo odgovornost za drugog i  vjerovnik se namiruje tek onda kad se nije uspio namiri od glavnog dužnika. U građanskim ugovorima u pravilu kod jamstva postoji karakteristika supsidijarnosti, a kod pristupanja dugu toga nema. Ovaj institut se ne može poistovjetiti ni s institutom jamca-platca. Kada jamac-platac plati dug, on se regresira od glavnog dužnika s naslova zakonske subrogacije. Na  ispunitelja (jamca-platca) prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima po sili zakona i u trenutku ispunjenja. Kada pristupatelj dugu ispuni obvezu, on se eventualno može regresirati s naslova ugovorne personalne subrogacije. Tražbina će prijeći na njega sa svim ili samo nekim sporednim pravima jedino ako su tako vjerovnik i pristupatelj ugovorili prije ispunjenja ili pri ispunjenju. Ako pristupatelj dugu to nije s vjerovnikom ugovorio, obvezni odnos ispunjenjem od strane pristupatelja prestaje. 

Glede pitanja je li odnos između pristupatelja dugu i dužnika odnos pasivne solidarnosti stavovi se u doktrini i praksi razilaze. U doktrini je, prvenstveno zbog nepostojanja pravnog odnosa između dužnika i pristupatelja uvriježeno stajalište da se ne radi o solidarnim dužnicima. U prilog ovakvom shvaćanju ide i činjenica da, iako se radi o istoj obvezi, pravne osnove njezina nastanka su drugačije.

Sudska praksa u pravilu ne slijedi ovakvo shvaćanje, već zauzima stav da je odnos koji nastaje između dužnika i pristupatelja odnos pasivne solidarnosti. Ovakvo shvaćanje ima svoje korijene u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, a takvo shvaćanje za sada zauzima i Vrhovni sud. 

Članak 102. Zakona o obveznim odnosima uređuje pristupanje dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline, primjerice nekog poduzeća ili slično. Osoba na koju prijeđe takva cjelina ili samo njezin dio, odgovarat će za one dugove koji se odnose na tu cjelinu ili njezin dio. Neće odgovarati samostalno, već pored dotadašnjeg imatelja, odnosno solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive tj. imovine. Kako bi se još više zaštitio vjerovnikov položaj, Zakon izričito propisuje da takvu odgovornost nije dopušteno ograničiti ili isključiti ugovorom. Kada bi se to i učinilo, takva ugovorna odredba bila bi ništetna. 

ŠTO SU KOLEKTIVNI UGOVORI?

Kolektivni ugovor je sporazum sklopljen kao rezultat kolektivnog pregovaranja između predstavnika radnika i predstavnika poslodavca. Uređuju ih kako domaći pravni izvori, tako i međunarodni. Od međunarodnih najznačajnije su konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR) i to Konvencija br. 87 o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje te Konvencija br. 98 o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje. Od domaćih izvora u prvom redu stoje Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZOR), Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/14, 26/15; dalje: ZRUPS) te dva provedbena propisa, a to su Pravilnik o postupku dostave i načinu vođenja evidencije kolektivnih ugovora (NN 23/2015) i Pravilnik o načinu objave kolektivnih ugovora (NN 146/2014).

ZOR je najznačajniji izvor jer uređuje temeljne odredbe o kolektivnim ugovorima, uključujući njihov predmet, obvezu pregovaranja i dužnost ispunjavanja obveza u dobroj vjeri, osobe koje obvezuje, oblik, punomoć za pregovaranje i sklapanje, vrijeme na koje se sklapa, produženu primjenu, otkaz, dostavu, objavu, proširenje primjene te sudsku zaštitu. ZRUPS propisuje kriterije za sudjelovanje u tripartitnim tijelima, reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje i zastupljenost u pregovaračkom odboru te postupak utvrđivanja reprezentativnosti.

Iz odredbi o predmetu kolektivnih ugovora (čl. 192. ZOR) proizlazi sam cilj kolektivnog pregovaranja, a to je određivanje plaće, radnog vremena, godišnjeg odmora, uvjeta rada i sl. Po logici stvari, za radnike je lakše i povoljnije te temeljne sastavnice radnog odnosa ugovoriti kolektivnim pregovaranjem nego individualnim. Kolektivni ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku, što je sasvim shvatljivo iz složenosti odredbi i broja osoba na koje se odnosi te obveza javne objave i dostave ugovora. Pri kolektivnom pregovaranju i ispunjavanju obveza iz kolektivnog ugovora stranke su dužne postupati u dobroj vjeri, što znači da moraju postupati savjesno i pošteno, bez prijevare ili drugih nedopuštenih pobuda.

Što se tiče primjene kolektivnih ugovora njihove odredbe se primjenjuju na sve osobe koje su sklopile kolektivni ugovor, sve osobe koje su u vrijeme sklapanja bile članovi udruga koje su sklopile kolektivni ugovor te sve osobe koje naknadno postanu članovi udruga koje su sklopile kolektivni ugovor. Iz ove odredbe proizlazi da odredbe kolektivnog ugovora imaju snagu i prema osobama koje nisu sudjelovale u sklapanju kolektivnog ugovora; zato je obvezna oznaka razine njegove primjene.

Osobe koje sklapaju kolektivni ugovor su njegove stranke, i to s jedne strane poslodavci, a s druge radnici. Kod poslodavaca to može biti jedan poslodavac, skupina poslodavaca te udruga poslodavaca, no ako se kolektivni ugovor sklapa na razini državne uprave i javnih službi, stranka će biti Vlada Republike Hrvatske koja zastupa državu. Isto tako, na razini lokalne i područne (regionalne) samouprave stranka će biti jedinica samouprave, tj. općina, grad ili županija. Na strani radnika jedino reprezentativni sindikat može postupati kao stranka kolektivnog ugovora. Postupak utvrđivanja reprezentativnosti (kao i same stranke) kako je već rečeno nije uređen ZOR-om, nego ZRUPS-om.

Pravila za utvrđivanje reprezentativnosti su sljedeća:

a. no ako se ne mogu sporazumjeti, reprezentativnost utvrđuje Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti. To je tijelo od pet članova i pet zamjenika članova koje na pet godina imenuje ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike iz reda neovisnih i istaknutih stručnjaka. Povjerenstvo pri utvrđivanju reprezentativnosti mora voditi računa o kriteriju da sindikat kojeg proglašava reprezentativnim ima barem 20% ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika na razini utvrđivanja reprezentativnosti.

Nakon što stranke sklope kolektivni ugovor potrebno ga je objaviti i dostaviti nadležnom tijelu. Ugovor se objavljuje ovisno o razini svoje primjene, npr. u Narodnim novinama ili službenom glasilu županije. Također i dostava ovisi o razini primjene. Ako kolektivni ugovor vrijedi na razini dvije ili više županija dostavit će se Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Ako vrijedi na nižoj razini dostavit će se uredu nadležnom za poslove rada, bio to Ured državne uprave u županiji ili ured Grada Zagreba, ovisno o mjestu primjene. Svrha objave i dostave je javnost kolektivnog ugovora, kako bi bio trajno dostupan svim zainteresiranim stranama.

Sklopljeni kolektivni ugovor je moguće proširiti na način proširenja primjene te njena produženja. Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike može na prijedlog svih stranaka kolektivnog ugovora donijeti odluku da proširi primjenu ugovora, što znači da će se njegove odredbe odnositi i na onoga tko nije stranka ugovora. U ovom slučaju to je moguće samo za poslodavca koji nije član udruge poslodavca ili udruge poslodavca više razine koja je potpisnica ugovora. Tu odluku ministar donosi samo pod uvjetom da su taj kolektivni ugovor zaključile stranke koje na svojoj strani imaju najveći broj članova na razini proširenja, te ako postoji javni interes za to. Javni interes ministar utvrđuje savjetovanjem sa strankama i putem relevantnih podataka. Javni interes primjerice bit će postizanje ravnopravne tržišne utakmice, što predstavlja intervenciju države u tržište.

Produženje primjene kolektivnog ugovora odnosi se na njegove odredbe koje uređuju sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa. Te odredbe će ostati na snazi kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu i to do sklapanja novog kolektivnog ugovora, no najviše do tri mjeseca nakon isteka roka na koji je kolektivni ugovor bio sklopljen, odnosno od isteka otkaznog roka. Budući da je kolektivno pregovaranje dugotrajan i opsežan proces, potrebno je spriječiti pravne praznine kod radnih odnosa tijekom perioda između dva kolektivna ugovora.

Kolektivni ugovor može prestati važiti na razne načine, i to protekom roka na koji je ugovor sklopljen, sporazumom stranaka ugovora, donošenjem novog kolektivnog ugovora koji uređuje ista pitanja kao prijašnji na drugačiji način, otkazom te na neki drugi zakonom utvrđen način. Primjer za zadnje navedeno bi bilo utvrđivanje ništetnosti ugovora zbog sklapanja u nedopuštenom, i to usmenom obliku.

Od navedenih razloga prestanka važenja ZOR (čl. 200.) posebno uređuje otkaz kolektivnog ugovora. Razlikuje se otkaz ugovora sklopljenog na neodređeno (kojeg se može otkazati) i onog sklopljenog na neodređeno (kojeg se može otkazati samo ako je mogućnost otkazivanja predviđena ugovorom). Svejedno za oba koja se mogu otkazati potrebno je da ugovor sadrži odredbe o otkaznim razlozima i otkaznim rokovima. U slučaju da ih ne sadrži, primjenjivat će se odgovarajuće odredbe obveznog prava, tj. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), a otkazni rok bit će tri mjeseca.

Kolektivni ugovori su važan izvor radnog i socijalnog prava, omogućujući radnicima da kolektivno pregovaraju radi lakšeg uspostavljanja i očuvanja zajedničkih interesa nasuprot općenito jače strane poslodavaca. 

UGOVOR O NAJMU STANA

Najam stana reguliran je Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20; dalje: ZNS). Stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz. Ostale prostorije u zgradi koje najmoprimac koristi (garaže, praonica rublja, sušionica rublja i slično) mogu biti predmet ugovora o najmu stana, a za njihovo korištenje plaća se posebna naknada (čl. 2. ZNS-a).

Ugovorom o najmu stana obvezuje se najmodavac (osoba koja iznajmljuje stan) predati stan za stanovanje najmoprimcu (osobi koja unajmljuje stan), uz za to određenu najamninu (čl. 3. st. 1. ZNS-a). Samim ugovorom o najmu, najmodavac i najmoprimac uređuju međusobne odnose, a sve uvjete koji nisu zakonom propisani slobodni su urediti prema svojoj volji.

Oblik i sadržaj ugovora

Ugovor se sklapa u pisanom obliku, što znači da svaki drugi oblik nije u zakonu utemeljen te je pisani oblik uvjet valjanosti ugovora. Nadalje, zakonom je propisano što ugovor mora sadržavati, a to su:

   Navedene stavke predstavljaju minimalan sadržaj koji ugovor mora zadovoljavati. Najmodavac i najmoprimac svakako mogu prema svojoj volji, ali u zakonom dozvoljenim okvirima, dodavati i druge podatke u ugovor o najmu.

Najamnina

    Postoje dvije vrste najamnine: zaštićena i slobodno ugovorena. 

Zaštićena najamnina se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, a ona ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom. Zaštićenu najamninu plaćaju korisnici stanova koji: a) se koriste stanovima izgrađenim sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja osoba slabijeg imovnog stanja, b) se koriste stanom na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja, c) su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu ZNS-a ili d) su određeni posebnim propisom.

Slobodno ugovorenu najamninu plaćaju svi ostali korisnici stanova. Ako se radi o ugovoru o najmu stana sklopljenog na neodređeno vrijeme, slobodno ugovorena najamnina ne može se mijenjati u prvoj godini najma. Nakon toga roka, svaka ugovorna strana može u pisanom obliku predložiti izmjenu visine najamnine. Pri izmjeni najamnine nakon prvih godinu dana, najamnina se može ugovoriti za daljnje razdoblje najviše do iznosa koji je maksimalno 20 posto veći od prosječne slobodno ugovorene najamnine za stanove u istom naselju ili županiji koji se po površini, opremljenosti i položaju može usporediti sa stanom koji se daje u najam.

Kako se određuje prosječna najamnina? - Podatke o visini prosječne najamnine daje upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove stanovanja. Primjerice, u Gradu Zagrebu nadležan je Gradski ured za upravljanje imovinom i stanovanje (Trg Stjepana Radića 1/IV).

Ako je novopredložena najamnina viša od propisanog, najmoprimac ima pravo u roku od 30 dana od dana novopredložene visine najamnine putem suda zatražiti utvrđivanje njezine visine. Do donošenja odluke suda, najmoprimac plaća predujam najamnine u visini ugovorene (trenutne) najamnine (članak 6. do 11. ZNS-a).

Prava i obveze ugovornih strana

Najmoprimac ima pravo uporabe zajedničkih prostorija (npr. stubišta i hodnika), dijelova i uređaja (npr. lifta ili rampe) zgrade nužnih za korištenje stanom te pravo korištenja zemljišta koje služi zgradi. Samo ako je to određeno ugovorom, najmoprimac ima pravo uporabe i drugih zajedničkih prostorija, dijelova i uređaja zgrade (čl. 18. ZNS-a). Najmoprimac može stan dati u podnajam u cijelosti ili u dijelu, uz suglasnost najmodavca (čl. 28. st. 1. ZNS-a). 

Najmodavac je obavezan predati stan najmoprimcu u stanju pogodnom za stanovanje, a prilikom čega se sastavlja zapisnik. Najmodavac je dužan održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, u skladu s ugovorom o najmu (čl. 12. ZNS-a).

Najmoprimac je dužan koristiti se stanom na način da ga čuva od oštećenja te ne smije vršiti preinake u stanu i zajedničkim prostorijama i uređajima u zgradi bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca. O nužnim popravcima u stanu i na zajedničkim dijelovima zgrade, a koje je dužan snositi najmodavac, najmoprimac ga je dužan obavijestiti (čl. 14. ZNS-a). Za dospjelu, a neisplaćenu najamninu te naknadu štete postoji zakonsko založno pravo[1] najmodavca na unesenom pokućstvu i drugim pokretninama najmoprimca i članova njegova obiteljskog domaćinstva, koje mogu biti predmet ovrhe. Najmodavac može te pokretnine prilikom iseljenja najmoprimca zadržati dok ne bude plaćen dužni iznos najamnine odnosno naknade štete. U tom slučaju solidarno s najmoprimcem odgovaraju i članovi njegova obiteljskog domaćinstva (čl. 15. ZNS-a). Također, bitno je napomenuti kako su najmoprimac i drugi korisnici stana dužni najmodavcu ili osobi koju najmodavac ovlasti dopustiti ulazak u stan u slučaju nužnih popravaka u stanu koje je dužan snositi najmodavac te radi kontrole korištenja stana (čl. 16. ZNS-a).

Prestanak ugovora

Taksativno su navedeni razlozi iz kojih najmodavac može jednostrano raskinuti ugovor o najmu, ako se najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste stanom suprotno Zakonu i ugovoru:

Međutim, ako najmodavac iz navedenih razloga želi otkazati ugovor mora najprije pisanim putem opomenuti najmoprimca da u roku od 30 dana otkloni razloge za otkaz ugovora. To znači da ugovor može otkazati tek pošto se najmoprimac ogluši na uputu najmodavca po isteku navedenih 30 dana. Iznimno, najmodavac ima pravo otkazati ugovor i bez opomene, ako najmoprimac više od dva puta postupi suprotno ugovoru, odnosno Zakonu. Otkazni rok u gore navedenim slučajevima je tri mjeseca, a počinje teći prvoga dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen (čl. 19. ZNS-a).

Najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme i pored navedenih razloga, ako se u taj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati. U tom slučaju najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme samo ako je najmoprimcu osigurao drugi odgovarajući stan s pravima najma stana na neodređeno vrijeme.

Otkazni rok u tom slučaju je šest mjeseci, a također počinje teći prvoga dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen (čl. 21. ZNS-a).

Ako najmoprimac ili drugi korisnici zajedničkim prostorijama, uređajima i dijelovima zgrade svojom krivnjom nanose štetu koju u roku od 30 dana nisu otklonili ili ako najmoprimac preinačuje stan, zajedničke prostorije i uređaje zgrade bez prethodne pismene suglasnosti najmodavca, najmodavac može raskinuti ugovor o najmu. Raskid mora biti u pisanom obliku, s obrazloženjem i rokom iseljenja iz stana koji ne može biti kraći od 15 dana (čl. 20. ZNS-a).

Najmoprimac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme, ali je o tome dužan izvijestiti najmodavca najmanje 3 mjeseca prije dana kada namjerava iseliti iz stana (čl. 23. ZNS-a).

PREUZIMANJE KAZNENOG PROGONA

Žrtva kaznenog djela ili druga osoba koja je saznala za počinjeno kazneno djelo podnosi kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetniku. Državni odvjetnik po primitku ispituje podnesenu prijavu, a u zakonom propisanim slučajevima će istu odbaciti. Bitno je napomenuti da se žrtva čija je kaznena prijava odbačena ne može žaliti na tu odluku, ali može sama nastaviti odnosno preuzeti kazneni progon.

Sukladno Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19), kad državni odvjetnik utvrdi da nema osnova za progon za kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti ili kad utvrdi da nema osnova za progon protiv neke od prijavljenih osoba, dužan je u roku od osam dana o tome obavijestiti žrtvu i uputiti ju da može sama preuzeti kazneni progon počinitelja. Obavijest sadrži naputak žrtvi koje sve radnje može poduzeti radi ostvarivanja svojeg prava te će joj u tu svrhu biti omogućen uvid u spis.

Žrtva ima pravo preuzeti progon u roku od osam dana od dana primitka obavijesti o odbačaju kaznene prijave, a preuzima ga podizanjem optužnice pred nadležnim sudom. U trenutku kad žrtva odluči preuzeti progon i aktivno sudjelovati u kaznenom postupku, ona stječe status oštećenika kao tužitelja i sva pripadajuća prava.

Također, prilikom preuzimanja kaznenog progona oštećenik kao tužitelj ima sva prava koja ima državni odvjetnik. Slijedom navedenog, prije podizanja optužnice oštećenik kao tužitelj ima pravo na uvid u spis i pravo predložiti sucu istrage provođenje istrage (za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina) odnosno dokaznih radnji (za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina). 

U prijedlogu za provođenje istrage odnosno dokaznih radnji treba navesti: naziv državnog odvjetništva koje je donijelo rješenje o odbačaju kaznene prijave i oznaku tog rješenja; opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela; zakonski naziv kaznenog djela; kratko obrazloženje okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo; i dokazne radnje čije provođenje oštećenik kao tužitelj predlaže (npr. ispitivanje okrivljenika, ispitivanje svjedoka, vještačenje i slično).

Sud će o podnesenom prijedlogu odlučiti rješenjem u kojem će navesti dokazne radnje koje je ocijenio svrhovitim provesti. Istragu odnosno dokazne radnje provest će istražitelj, a oštećenik kao tužitelj ima pravo biti prisutan provođenju istih. 

Bitno je naglasiti da prije podizanja optužnice okrivljenik mora biti ispitan! Ukoliko dokazna radnja ispitivanja okrivljenika nije provedena, utoliko je oštećenik kao tužitelj dužan prijedlogom zahtijevati provođenje iste.

Nakon što istraga odnosno dokazne radnje budu provedene, oštećenik kao tužitelj podiže optužnicu protiv počinitelja pred nadležnim sudom.

Optužnica je podnesak koji redom mora sadržavati: 

1. Ime i prezime okrivljenika s njegovim osobnim podacima i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi

Ako oštećenik kao tužitelj ne raspolaže osobnim podacima okrivljenika poput osobnog identifikacijskog broja, mjesta prebivališta i slično, iste može pronaći u spisu pred nadležnim sudom. 

2. Opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi

Uzmimo kao primjer kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede.

Zakonska obilježja tog kaznenog djela definirana u Kaznenom zakonu (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21) glase: “Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“. 

U slučaju progona počinitelja ovog kaznenog djela oštećenik kao tužitelj u optužnici će ukratko opisati sporni događaj na način da uvjerljivo dočara sudu kako su ispunjena sva zakonom propisana obilježja tog kaznenog djela (tko mu je i na koji način prouzročio teške tjelesne ozljede, kakvog intenziteta su one bile, na kojim dijelovima tijela su se nalazile i slično).

3. Zakonski naziv kaznenog djela te odredbe Kaznenog zakona koje se na prijedlog oštećenika kao tužitelja imaju primijeniti

U našem primjeru, oštećenik kao tužitelj ovdje će navesti da se radi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona. 

4. Dokaze na kojima se temelji optužnica 

Primjerice: iskaz oštećenika, iskaz svjedoka, nalaz vještačenja, drugi dokazi poput fotografija ozljeda i slično.

5. Obrazloženje u kojem će se opisati stanje stvari 

Valja napomenuti da optužnica za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, uz prethodno navedeni sadržaj (od točke 1. do 4.), umjesto obrazloženja sadrži samo kratke razloge te prijedlog vrste i mjere kazne čije se izricanje traži. Pritom oštećenik kao tužitelj može predložiti izricanje kazne unutar propisanog zakonskog okvira za određeno kazneno djelo. U našem primjeru teške tjelesne ozljede, oštećenik kao tužitelj može predložiti izricanje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Optužnica se podnosi u pisanom obliku te mora biti razumljiva i sadržavati sve prethodno navedeno. Ako optužnica nije razumljiva ili ne sadrži sve propisano, sud će upozoriti oštećenika kao tužitelja da ju ispravi ili dopuni u određenom roku, a ako on to ne učini sud će optužnicu odbaciti.

Optužnica se dostavlja optužnom vijeću nadležnog suda u onoliko primjeraka koliko ima okrivljenika i branitelja (ako ga okrivljenik ima) i jedan primjerak za sud. Primjerice, ako je optužnica usmjerena prema samo jednom okrivljeniku koji nema branitelja, podnose se dva primjerka (jedan za sud i jedan za okrivljenika). 

Za kraj, valja napomenuti da žrtva koja je preuzela ulogu oštećenika kao tužitelja može zatražiti postavljanje opunomoćenika na teret proračunskih sredstava ako je to u interesu postupka i ako sama nema dovoljno sredstava da podmiri troškove zastupanja, a u slučaju kad se postupak vodi zbog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora teža od pet godina. O zahtjevu za postavljanje opunomoćenika odlučuje sud pred kojim se vodi postupak, a opunomoćenika postavlja predsjednik suda iz reda odvjetnika. 

PRAVO OŠTEĆENIKA NA IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV

Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 126/19, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP) taksativno nabraja sva prava koja pripadaju žrtvi kaznenog djela, pa je tako člankom 43. stavkom 1. točkom 8. propisano da žrtva ima pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik. Preuzimanjem uloge oštećenika, žrtva aktivno sudjeluje u kaznenom postupku te joj pripadaju dodatna procesna prava. Kao jedno od spomenutih procesnih prava ističemo pravo podnošenja imovinskopravnog odnosno odštetnog zahtjeva. Imovinskopravnim zahtjevom oštećenik potražuje naknadu materijalne ili nematerijalne štete od počinitelja. Ovaj mehanizam zaštite žrtve postoji jer svaka osoba kojoj je prouzročena šteta počinjenjem kaznenog djela ima pravo na njezinu naknadu od osobe koja joj je tu štetu prouzročila.

Imovinskopravni zahtjev moguće je podnijeti tijekom kaznenog postupka pred kaznenim sudom koji vodi postupak ili odvojeno, u zasebnoj građanskoj parnici. Pri odabiru nadležnog suda, važno je uzeti u obzir dodatnu pretpostavku za uvažavanje prijedloga za imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Naime, za uspješno prihvaćanje zahtjeva pred kaznenim sudom potrebno je da okrivljenik bude proglašen krivim. To čini bitnu razliku s vođenjem parničnog postupka u kojem proglašenje krivnje nije preduvjet za uspjeh imovinskopravnog zahtjeva.

Zbog načela ekonomičnosti, prijedlog za imovinskopravni zahtjev može se podnijeti sudu koji vodi kazneni postupak te će on o njemu raspraviti ako previše ne odugovlači kazneni postupak. U tom je slučaju riječ o adhezijskom postupku, koji se vodi radi što efikasnijeg i ekonomičnijeg postupanja pred sudovima. Važno je naglasiti da zahtjev mora biti upućen do završetka rasprave. Odustajanje od prijedloga dozvoljeno je do završetka dokaznog postupka te u tom slučaju ne postoji pravo ponovnog upućivanja prijedloga u kaznenom postupku, ali odustanak ne onemogućava ostvarivanje zahtjeva u parničnom postupku. Ako prihvati imovinskopravni zahtjev, kazneni sud će u presudi u kojem okrivljenika proglašava krivim oštećeniku dosuditi zahtjev u cijelosti ili djelomično. Ako dosudi imovinskopravni zahtjev samo djelomično, ako se presudom okrivljenik ne proglašava krivim ili ako se kazneni postupak obustavlja, oštećenik će biti upućen na mogućnost ostvarivanja svog zahtjeva u građanskoj parnici.

Ako se oštećenik odluči na ostvarivanje zahtjeva u građanskoj parnici, postupak se pokreće upućivanjem tužbe općinskom sudu i reguliran je odredbama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Tužba mora biti razumljiva, sadržavati sve podatke koji omogućuju postupanje po njoj i podnesena u pismenom obliku. Osnovni sadržaj tužbe čine: oznaka suda, ime, prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, osobni identifikacijski broj podnositelja, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. 

Predmet spora, pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva, glasi na naknadu neimovinske ili imovinske štete. Neimovinska šteta podrazumijeva povredu prava osobnosti, kao što je pravo na život, tjelesno ili duševno zdravlje, pravo na ugled, čast, dostojanstvo i dr. Imovinska ili materijalna šteta znači umanjenje nečije imovine (obična šteta) ili sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist).

Sadržaj izjave čini zahtjev glede glavne stvari i sporednih potraživanja koji treba nadopuniti činjenicama na kojima podnositelj temelji zahtjev i dokazima koji podupiru te činjenice. Primjeri zahtjeva u izjavi tužbe su naknada za: pretrpljeni strah, fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti ili tuđu pomoć i njegu. Za svako potraživanje potrebno je navesti i iznos kojeg tužitelj zahtijeva, pa se njihovim zbrojem postiže ukupna vrijednost potraživanja. Ukupnu vrijednost tražene naknade potrebno je naznačiti u obliku iznosa novčane svote, uz primjenu zakonske zatezne kamate. Naravno, kako bi tužba bila uspješna sva potraživanja moraju biti temeljena na činjenicama, a činjenice upotpunjene dokazima ako je to moguće.

Pri odlučivanju o iznosu, sudac će voditi računa o jačini i trajanju fizičkih bolova, duševnih bolova, pretrpljenog straha ili ostalih potraživanja, ali uzet će u obzir i cilj koji se tom konkretnom naknadom štete treba postići.

UGOVOR O DAROVANJU

U hrvatskom zakonodavstvu, darovni ugovor detaljno je reguliran Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Opisan je kao dvostranoobvezan, konsenzualan i besplatan pravni posao koji nastaje onog trenutka kada se darovatelj obveže prepustiti obdareniku stvar ili imovinsko pravo bez njegove protučinidbe, a obdarenik to prihvati (čl. 479. st. 1. ZOO). Isto tako, darovanjem se također smatra oprost i isplata duga uz dužnikovu suglasnost (čl. 479. st. 2. ZOO).

Što se tiče samog objekta ugovora o darovanju, odnosno onoga što se i kako može darovati, Zakon jasno propisuje određena ograničenja za pojedine stvari u prometu, te same načine darovanja. Tako se darovati mogu isključivo sadašnje i buduće stvari likvidne u pravnom prometu, prenosiva imovinska prava te sadašnja i najviše polovica buduće imovine (čl. 480. st. 1. ZOO). U dvojbi, odnosno ako objekt ugovora o darovanju nije potpuno jasno istaknut ili određen kao sadašnja i buduća imovina, Zakon prednost u obliku presumpcije daje sadašnjoj imovini (čl. 480. st. 2. ZOO). Isto tako, ukoliko se želi darovati spomenuta buduća imovina, potrebno je to izrijekom navesti u ugovoru o darovanju (čl. 480. st. 3. ZOO). Moguća su i povremena darovateljeva darovanja obdareniku, koja u svakom slučaju prestaju darovateljevom smrću, ukoliko iz ugovora ne proilazi što drugo (čl. 480. st. 4. ZOO). Zakon propisuje i određena ograničenja, odnosno iscrpno nabraja koje stvari se ne smatraju darovanjem. Tako se darovanjem ne smatraju:

1) odricanje od nasljedstva,

2) odricanje od prava prije nego je stečeno,

3) odricanja od prava koje je sporno,

4) ispunjenje neke moralne obveze, te

5) prenošenje na drugoga stvari ili prava s namjerom da ga se obveže na protučinidbu (čl. 479. st. 3. ZOO).

Zakon propisuje i različite načine odnosno oblik ugovora o darovanju, ovisno o objektu istoga. Ukoliko darovatelj želi darovati pokretnu stvar, ugovor o darovanju nije potrebno sklopiti u pismenom obliku, već je potrebno istu pokretnu stvar darovati odmah zajedno sa obdarenikovim očitovanjem o prihvaćanju dara. Obdarenik u tom slučaju i svojom šutnjom može suptilno izraziti potvrdu o prihvaćanju dara. Ako je obdareniku pokretna stvar predana prije nego se očitovao da istu prihvaća, smatrat će se da je dar prihvaćen, ako ga obdarenik nije otklonio u roku stanovitom roku koji mu je ostavio darovatelj (čl. 481. st. 1. ZOO). U slučaju neprihvaćanja dara darovatelj u svakom slučaju može zahtijevati njegov povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove, osim posebnih slučajeva opoziva darovanja (čl. 481. st. 2. ZOO). Međutim, za darovni ugovor u kojemu je predmet darovanja nekretnina, Zakon izričito propisuje pismeni oblik (čl. 482. st. 1. ZOO). Ukoliko bi se radilo o darovanju nekretnine bez prave predaje iste, takav ugovor o darovanju morao bi obavezno biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) isprave (čl. 482. st. 2. ZOO). To znači da ugovor o darovanju bez prave i trenutne predaje objekta darovanja u obdarenikov posjed mora biti sklopljen kao ovršna isprava, u kojoj je utvrđena određena obveza na činidbu. Izrazito je bitno naglasiti da ugovor o darovanju koji ne bi bio sklopljen prema gore navedenim pravilima o njegovom obliku, odnosno o pravilima o formi ugovora ovisno o njegovom objektu, takav ugovor bio bi ex lege ništetan te ne bi imao nikakvog pravnog učinka.

Darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara koji je darovao, osim u slučaju kada je iste nedostatke namjerno prešutio, u kojem slučaju obdareniku nadoknađuje štetu koja mu je zbog navedenih nedostataka nastala (čl. 483. st. 1. ZOO). Isto tako, odgovornosti za štetu nema ako je darovatelj bio u zabludi glede vlasništva stvari ili kada je obdarenik, znajući daje stvar tuđa, prihvatio darovanje (čl. 483. st. 2. ZOO).

Zakon poznaje nekoliko vrsta darovanja:

1) darovanje s nametom,

2) nagradno darovanje,

3) uzajamno darovanje,

4) mješovito darovanje, te

5) darovanje za slučaj smrti.

Ugovor o darovanju može se sklopiti i sa uzgrednim sastojkom kao što je namet, odnosno obvezati obdarenika na određenu dužnost. Tako se uglavkom o nametu može obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili da se od nje uzdrži (čl. 484. ZOO). Pravo zahtijevati ispunjenje nameta imaju darovatelj, njegovi nasljednici i ,ako je određen u javnom interesu, nadležno državno tijelo (čl. 485. st. 1. ZOO). Darovatelj može zahtijevati ispunjenje nameta isključivo ako je ispunio svoju činidbu (čl. 485. st. 2. ZOO). Za razliku od spomenutog, darovatelj nema pravo tražiti ispunjenje nameta ako je njegovo ispunjenje postalo nemoguće poslije sklapanja ugovora o darovanju bez krivnje obdarenika (čl. 485. st. 3. ZOO). Ako obdarenik ne ispuni namet u naknadno ostavljenom primjerenom roku, darovatelj može raskinuti ugovor o darovanju i zahtijevati povrat dara, osim kada je netko treći stekao pravo zahtijevati ispunjenje nameta (čl. 485. st. 4. ZOO). Zakon obdareniku ostavlja dvije mogućnosti kada ipak nije u dužnosti ispuniti namet kako je opisan u ugovoru o darovanju. Tako obdarenik ima pravo odbiti ispunjenje nameta ako vrijednost dara ne pokriva troškove njegova ispunjenja, a razlika mu se ne naknađuje, te ako se namet odnosi na protupravnu radnju (čl. 486. ZOO).

Darovanjem se smatra i ono što je učinjeno na ime nagrade, priznanja ili neke zasluge, osim ako je obdarenik otprije imao pravo zahtijevati nagradu (čl. 488. st. 1. ZOO). Ako je obdarenik imao pravo na nagradu po osnovi ugovora ili zakona, ne radi se o darovanju već o inominatnom besplatnom pravnom poslu (čl. 488. st. 2. ZOO).

Ako je ugovoreno da će obdarenik uzvratiti darom, darovanje postoji samo glede veće vrijednosti dara (čl. 489. ZOO).

Ako u naplatnom pravnom poslu vrijednosti uzajamnih davanja nije jednaka, razlika u vrijednosti smatrat će se darom samo ako je postojala namjera darovanja (čl. 490. st. 1. ZOO).

Ugovor o darovanju koji se ima ispuniti tek nakon smrti darovatelja mora se sastaviti u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene javne isprave (čl. 491. ZOO).

Darovatelj može, isključivo zbog Zakonom određenih pretpostavki, raskinuti valjani ugovor o darovanju. U spomenutom slučaju, raskid ugovora o darovanju darovatelja dijeli se na odustanak od darovanja i na opoziv darovanja. Darovatelj može, sve dok njegova obveza na ispunjenje ne dospije, odustati od ugovora o darovanju, ako se poslije sklapanja ugovora njegovo imovinsko stanje toliko pogorša da bi ispunjenje ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje, odnosno onemogućilo ispunjavanje njegove obveze davanja uzdržavanja (čl. 492. ZOO). Isto tako, darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni druge osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara (čl. 493. st. 1. ZOO). Darovanje se u spomenutom slučaju može opozvati samo ako se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te ako se obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati (čl. 493. st. 2. ZOO). Darovatelj također može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika (čl. 494. st. 1. ZOO). Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji (čl. 494. st. 2. ZOO). Čak i nasljednik darovatelja može opozvati darovanje, isključivo u slučaju ako je obdarenik usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje (čl. 494. st. 3. ZOO). Bitno je napomenuti kako se darovanje ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku (čl. 494. st. 4. ZOO). Spomenuti slučajevi opoziva darovanja izvršavaju se u pismenom obliku, izjavom upućenom obdareniku (čl. 496. st. 1. ZOO). Potpis na izjavi o opozivu darovanja mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika, neovisno radi li se o opozivu darovanja pokretne ili nepokretne stvari (čl. 496. st. 2. ZOO).

Pravo na opoziv darovanja ograničeno je prekluzivnim rokom od od godine dana od dana kada je osoba koja ima pravo na opoziv darovanja saznala za svoj razlog opoziva (čl. 497. ZOO). U slučaju opoziva darovanja obdarenik je dužan darovatelju vratiti dar, odnosno njegovu vrijednost, u slučaju da je dar izgubio ili ga na drugi način otuđio te ga više nema kod sebe (čl. 498. st. 1. ZOO). O stanju stvari koje je obdarenik dužan vratiti darovatelju u slučaju opoziva, Zakon o obveznim odnosima ne propisuje izričite pojedinosti, već se poziva na pravila o vraćanju stvari stečenih bez pravne osnove (čl. 498. st. 2. ZOO).

TROŠKOVI ODVJETNIKA – KOLIKO IZNOSE I KAKO SE RAČUNAJU?

Često se susrećemo s nerazumijevanjem kako odvjetnici određuju iznos za svoj rad i pri tome ga mnogi smatraju previsokim. Odvjetnici, kao i mnoga druga zanimanja, imaju svoju propisanu tarifu za pojedine poslove koje obavljaju. Tarifu o naknadi i nagradi za rad odvjetnika donosi Hrvatska odvjetnička komora na temelju Zakona o odvjetništvu. Tarifa vrlo detaljno razrađuje i određuje pojedine radnje i u konačnici svaku od njih boduje. 

U ovom članku nećemo detaljno ulaziti u sve odredbe propisane u Tarifi nego kroz primjere iz Tarife uočiti kako se određuju naknade odvjetnicima i koji su faktori temelj za određivanje naknade. 

Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022; dalje Tarifa), ona određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju nadležnog tijela, temeljem Zakona o odvjetništvu (Glava prva st. 1. Tarife). 

Na prvom mjestu tarifa određuje naknadu za kazneni i prekršajni podnesak. U kaznenim i prekršajnim postupcima tri su relevantna faktora na temelju kojih se izračunava naknada odvjetnicima, a to su: Kaznenim zakonom zapriječena kazna i složenost djela, radnje u postupku i trajanje pojedine radnje na kojoj je odvjetnik prisutan. Tako po pitanju podnesaka imamo dva faktora na temelju kojih se određuje iznos naknade, a iz primjera možemo vidjeti kako je to radnja (sastavljanje podneska) i zapriječena kazna zatvora i složenost djela : 

Za svaki obavljeni razgovor s okrivljenikom koji se nalazi u pritvoru odvjetniku pripada nagrada od 50 bodova te za drugi i svaki sljedeći započeti sat naknada od – 50 bodova (Tbr. 4. st. 5. Tarife). Iz ovog vidimo kako je i vrijeme i broj poduzetih radnji relevantan faktor te da se odvjetnička naknada povećava za svaki započeti sat i za svaki razgovor s okrivljenikom. 

Dok je u kaznenom i prekršajnom postupku jedan od relevantnih faktora zapriječena kazna zatvora i složenost predmeta u parničnom postupku je to vrijednost predmetnog spora. 

Odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili zahtjeva:

Ako je vrijednost predmeta spora:

OD KUNA DO KUNA BODOVA

      0 2.500,00               25

2.500,01         5.000,00               50

5.000,01       10.000,00               75

10.000,01    100.000,00     100

100.000,01  250.000,00     250

250.000,01  500.000,00     500

Ako vrijednost spora prelazi iznos od 500.000,00 kn do iznosa od 5,000.000,00 kn, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda na svakih započetih 1.000,00 kn. Iznad vrijednosti spora od 5,000.000,00 kn do iznosa od 10,000.000,00 kn za svaki započetih 2.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda. Iznad vrijednosti spora od 10,000.000,00 kn za svakih započetih 5.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda, ali ne više od 10.000 bodova. Odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u ovim Zakonom određenim postupcima (Tbr. 7. st. 1. i 2. Tarife).

Iz ovih odredaba uočavamo još jednu razliku u odnosu na kazneni i prekršajni postupak. Ovdje nije relevantan broj poduzetih radnji jer odvjetniku  pripada određena naknada za postupak u jednom stupnju bez obzira koliko radnji je unutar tog  postupka provedeno. 

Za sastavljanje redovnih pravnih lijekova protiv presude, odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 7. t. 1., (odnosno, prema gore navedenoj tablici) s povećanjem od 25 % (Tbr. 10. st. 1. Tarife). Iz ovog vidimo kako tarife u parničnom postupku mogu biti određeni kao postotak od temeljne tarife i to temeljene na određenoj poduzetoj radnji, tako da i u parničnom postupku postoji mogućnost računanja tarife ovisno o poduzetoj radnji, a ne o samom postupku. 

Uz ova dva navedena postupka (kazneni i prekršajni te parnični) Tarifom se uređuje i naknada odvjetnicima u: ovršnom postupku i postupku osiguranja, stečajnom postupku, izvanparničnom postupku, upravnom postupku, zemljišnoknjižnom postupku, upravnim sporovima, postupcima za upis u sudski registar, postupcima zaštite prava pred poslodavcem, postupak pred Ustavnim sudom i ostale postupke. U ovdje nabrojanim postupcima Tarifa u pravilu određuje konkretan broj bodova za pojedinu radnju ili se poziva na tablicu, prema vrijednosti predmetnog spora, kako je određeno u parničnom postupku.

Naknade i nagrade odvjetnicima u gore navedenim situacijama nisu jedine situacije koje odvjetnici zaračunavaju prilikom svog rada. Tako Tarifa propisuje i broj zasluženih bodova primjerice za svako pravno mišljenje, sastavljeni dopis ili opomenu te mnoge druge radnje. Uz naknadu i nagradu za profesionalni rad odvjetniku pripada i naknada za putne troškove. Odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova. U troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama Tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge te ostali troškovi. Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničke pisarnice, odvjetniku pripada na ime putnih troškova naknada za prijevoz, te stvarni troškovi koje odvjetnik ima prilikom izbivanja iz odvjetničke pisarnice (Tbr. 44. i 45. Tarife). Sve su to detalji na koje treba obratiti pažnju prilikom provjere je li odvjetnik valjano izračunao nagradu i naknadu za svoj rad.  

Na kraju, najbitnije je bodove pretvoriti u kunski iznos, a Tarifa propisuje kako vrijednost boda iznosi 15,00 kn (Tbr. 50. Tarife). Uz to na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife).

Prilikom izračuna naknade i nagrade za odvjetnika puno je elemenata na koje je potrebno obratiti pažnju kako bi se ispravno odredila naknada i nagrada. Možemo zaključiti kako je složenost izračuna često kamen spoticanja i nerazumijevanja zašto se odrađuje određeni iznosi. Bitno je naglasiti, kao što je i na početku spomenuto, da ovdje nabrojane stavke iz Tarife služe samo za pregled i lakše razumijevanje kako i na temelju čega odvjetnici zaračunavaju iznose te da nisu isključivo ove odredbe relevantne prilikom određivanja sveukupne odvjetničke tarife. 

Osvrt na presudu Suda Europske unije U predmetu C-567/20

U Hrvatskoj su stambeni krediti i krediti za automobile s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kojih je najviše odobreno u razdoblju od 2005. do 2007. godine, ostali zapamćeni kao krediti s najdalekosežnijim posljedicama za značajan broj kućanstava. O tim se kreditima i danas iz različitih perspektiva vode rasprave kako u široj, tako i u stručnoj javnosti, a sudska praksa nastoji na probleme proizišle iz njih pravično odgovoriti, uključujući i pitanja povezana s pravima dužnika koji su pristali na konverziju tih kredita u kredite u eurima ili kunama. Naime, kako bi si olakšali situaciju, nezadovoljni i nemoćni dužnici su pristali potpisati novi ugovor o konverziji, aneks na postojeći ugovor ili nešto slično. 

Nakon što je Ustavni sud u veljači 2021. odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak, i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima, to pitanje je zatvoreno te se banke u pogledu istog nemaju pravo više obraćati sudovima. Međutim ostalo je otvoreno pitanje potpunog obeštećenja potrošača koji su svoje kredite naknadno konvertirali, a usto i dalje postoje različita stajališta o tom pitanju, koje je u konačnici upućeno Sudu Europske unije.

Sud Europske unije donio je presudu 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 (Zagrebačka banka). Presudom je zaključio da: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.” To znači da, prema riječima Suda Europske unije, odgovor na navedeno pitanje ne nalazimo u odredbama europskog prava, nego u odredbama nacionalnog prava. Međutim, Sud Europske unije nije se izričito proglasio nenadležnim za navedeno pitanje, što isto možda ostavlja otvorenim u nekom drugom kontekstu. Nadalje, pitanje potpunog obeštećenja moramo potražiti u nacionalnom zakonodavstvu, odnosno da na njega da odgovor hrvatsko sudstvo, preciznije Vrhovni sud Republike Hrvatske. 

Vrhovni sud je o pitanju potpunog obeštećenja već iznio stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Sukladno svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo je pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: 

1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada ni bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;

2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;

3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Ovdje punu restituciju tumačimo u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača (NN 19/22, dalje u tekstu: ZZP). Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača (članak 45. stavak 1. ZZP-a). To znači da se puna restitucija odnosi na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u navedenoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja odluke. 

Vrhovni sud isto tako ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji nije isključio prava potrošača korisnika kredita u kojima je konverzija izvršena, na što ukazuje njegovo upućivanje na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima o kojima je uglavnom riječ u pojedinačnim predmetima potrošača protiv banaka, zaključivši kako se „postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik”. Dakle, punu restituciju potrošača Vrhovni sud nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, na što su brojni umješači u oglednom postupku i sami ukazivali u svojim podnescima, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu. Treba naglasiti da je postojanje pravnog interesa vezano izričito uz činjenicu da tužitelj ističe da mu konverzijom nije u cijelosti podmiren dug, te posljedično ističe kondemnatorni zahtjev za isplatom. To znači da su drugi razlozi koji bi opravdavali pravni interes u konvertiranim kreditima, poput poslovne nesposobnosti jedne od ugovornih strana ili u slučaju da konverzija nije provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), u ovom slučaju periferne pravne naravi, kao takvi se podrazumijevaju, ali nisu bili odlučni kod ocjenjivanja pravnog interesa za kondemnacijom, već je on bio vezan uz odlučnu činjenicu i tvrdnju tužitelja da konverzijom nije obeštećen i doveden u ravnopravan položaj. Pravni interes potrošača, koji se kod kondemnatornih zahtjeva presumira, u slučaju osporavanja moguće je provjeriti i opravdati jedino financijskim vještačenjem na okolnost preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene anuitete, usporedbom konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu te onoga što je potrošač dobio u konverziji. Dakle, ne samo da potrošači koji su napravili konverziju imaju pravni interes u kondemnatornim zahtjevima, već je i teret dokaza u suprotnom na bankama, što znači da bi banke morale dokazivati da su potrošači konverzijom u cijelosti obeštećeni, pritom nužno uzimajući u obzir kako ništetnost valutne klauzule, tako i promjenjive kamatne stope.

Nesumnjivo je da se i u široj javnosti između uvaženih pravnika, odvjetnika i ostalih stručnjaka nisu javila različita stajališta o mogućim ishodima rješavanja navedenog slučaja. Generalno gledajući postoje dva suprotna stajališta, prvim se tvrdi da je zakonom postignut sporazum o obeštećenju, a drugim da ga se potrošači, tj. dužnici nisu odrekli unatoč konverziji. No o daljnjem će ipak odlučivati sudovi u individualnim parnicama i, u konačnici, Vrhovni sud.

Na kraju, potrošači koji su napravili konverziju kredita mogu očekivati da će Vrhovni sud s obzirom na aktualnost i veliki interes javnosti navedenom posvetiti značajnu pažnju, naročito zbog toga što je aktualni predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić 2013. godine kao sudac u prvostupanjskoj presudi Trgovačkog suda utvrdio da su banke povrijedile interese korisnika kredita na način da su zaključivale ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima u švicarskim francima, koju je Visoki trgovački sud potvrdio.

BRISOVNA TUŽBA I NAČELO POVJERENJA U ZEMLJIŠNE KNJIGE

Zaštita knjižnih prava (prava vlasništva i drugih stvarnih prava) u zemljišnoknjižnom postupku osigurana je podnošenjem redovnih pravnih lijekova, podnošenjem brisovne tužbe, te tužbe za ispravak. Takvu pravnu zaštitu pružaju prvenstveno odredbe Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19; dalje u tekstu ZZK). Međutim, zaštita od nevaljanog upisa predviđena je i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV) kroz institut zabrane višestrukog ugovaranja otuđenja. U predstojećem tekstu, uz pojašnjenje relevantnih zakonskih odredbi, pokušat ćemo objasniti pravnu narav i društveno-gospodarsku važnost instituta brisovne tužbe te ćemo istaknuti česta pitanja iz prakse, poput rokova i ovlaštenika za podnošenje brisovne tužbe. 

Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno (članak 150 stavak 1. ZZK-a). Zakonska definicija brisovne tužbe u sebi sadrži nekoliko pravnih pojmova koje je potrebno detaljnije izložiti. 

Do povrede knjižnog prava dolazi kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, nevaljan upis tog prava. U tom trenutku nastupa mogućnost da nositelj knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno neistinitim ili nevaljanim upisom zaštiti to svoje pravo brisovnom tužbom kojom zahtijeva upravo brisanje spomenutog nevaljanog ili neistinitog upisa te posljedično i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (onog stanja koje je u zemljišnoj knjizi postojalo prije spornog upisa). U sudskim parnicama u kojima se traži zaštita od nevaljanog upisa bitno je osvijestiti koja  se to prava brisovnom tužbom  uopće štite, ovlaštenika prava na tu zaštitu, kao i razumjeti  odnos između osoba koje su neistinitim ili nevaljanim upisom stekle određena knjižna prava u odnosu na onog koji tvrdi da su njegova knjižna prava povrijeđena s obzirom na njihova osobna svojstva, odnosno činjenicu jesu li bile u dobroj vjeri ili su znale, odnosno morale znati da svojim upisom vrijeđaju tuđa knjižna prava. 

Kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, odnosno nevaljan upis dolazi do povrede upisanog knjižnog prava te se on ne može ispravljati tužbom radi pogrešnog upisa, već nezadovoljna stranka takvo rješenje o upisu može pobijati žalbom ili brisovnom tužbom. Upis se smatra nevaljanim u slučaju kada za njega nisu ispunjene materijalne i postupovne pretpostavke predviđene u zemljišnoknjižnom pravu, a neistinitim se smatra onaj upis koji za svoju posljedicu ima razlikovanje upisanog (knjižnog) stanja od stvarnog, izvanknjižnog stanja.

U svakodnevnim društveno-gospodarskim odnosima te sudskoj praksi česte su situacije da je netko upisan kao nositelj stvarnog prava iako on to uistinu nije ili ako nečiji istiniti upis naknadno postaje neistinit jer je netko u međuvremenu isto pravo stekao izvanknjižno; na temelju odluke vlasti, nasljeđivanjem ili na temelju zakona, čime je dosadašnje pravo prestalo, ali je i nadalje ostalo upisano u zemljišnoj knjizi kao neistinito. Ističemo da nevaljani i neistiniti upisi nisu pravno valjani način stjecanja prava vlasništva i drugih knjižnih prava te se brisovnom tužbom mogu pobijati već takvi upisi u zemljišnoj knjizi. Važno je naglasiti i da se brisovnom tužbom može zahtijevati samo brisanje sporne  uknjižbe, ali ne i drugih vrsta upisa kao što su predbilježba i zabilježba. Razlika između navedenih triju vrsta prvenstveno se očituje u njihvoim pravnim učincima. Uknjižbom se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju bez posebnoga naknadnog opravdanja (članak 34. stavak 2. ZZK), a predbilježbom pod uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojemu naknadno budu opravdana (članak 34. stavak 3. ZKK). S druge strane, zabilježbom se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama (članak 34. stavak 4. ZZK). Brisovnom tužbom nositelj knjižnog prava ovlašten je zahtijevati da se prizna nevaljanost, odnosno neistinitost već izvršenog upisa te njegovo brisanje i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nevaljane odnosno neistinite uknjižbe. Dakle, tužiteljev pravni zahtjev ima dva učinka: deklarativni učinak, koji se očituje u potvrđivanju postojećeg pravnog stanja (utvrđenje nevaljalosti uknjižbe) te kondemnatorni učinak, koji se očituje stvaranjem novog pravnog stanja (nalog za brisanje nevaljale uknjižbe i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja). 

Za podnošenje brisovne tužbe aktivno je legitimiran nositelj knjižnog prava, a to je ona osoba koja je prije nevaljanog upisa bila upisana u zemljišnim knjigama te je provedbom nevaljanog upisa to njezino pravo brisano, ali to ne znači i da je prestalo. Tužba se podnosi protiv osobe u čiju je korist provedena nevaljana, neistinita uknjižba odnosno protiv osobe koja je u neposrednom pravnom odnosu s osobom čije je knjižno pravo uknjižbom povrijeđeno (tzv. neposredni stjecatelj iz nevaljane uknjižbe). Smatramo korisnim i kratko izložiti  stajalište sudske prakse iz koje je razvidno kada nositelj knjižnog prava nema pravo na podnošenje brisovne tužbe, a zauzeto je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-1375/2008-2 od 15. svibnja 2012.

Predmet spora u toj pravnoj stvari predstavljao je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na brisanje upisa prava vlasništva u korist drugotuženika V. M., u pogledu u tužbi opisane nekretnine, izvršenog na temelju sklopljenog darovnog ugovora između tuženika - a taj zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 150. ZZK. Prema ranije citiranoj odredbi, nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Na temelju sljedećih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a time su, prema stajalištu Vrhovnog suda RH, pravilno primijenili materijalno pravo:

- tužiteljica i prvotuženica M. Š. (majka tužiteljice) upisane su kao suvlasnice predmetnog stana svaka u 1/2 dijela (na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. N. Š.),

- tužiteljica je zatražila upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja predmetnog stana,

- taj zahtjev tužiteljice odbijen je rješenjem prvostupanjskog suda broj Zs-393/05 od 24. studenoga 2005., koje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda broj Gž-978/06 od 22. svibnja 2006.,

- prvotuženica je 1/2 svog suvlasničkog dijela stana darovala drugotuženiku ugovorom od 18. studenoga 2005., koji ugovor je 28. studenoga 2005. proveden u zemljišnim knjigama i drugotuženik upisan kao suvlasnik u 1/4 dijela,

- tužiteljica je i nadalje upisana kao suvlasnica predmetnog stana u 1/2 dijela.

Naime, s obzirom na neprijepornu činjenicu da je tužiteljica i nadalje ostala upisana kao suvlasnica u 1/2 dijela predmetnog stana, opravdano su sudovi zaključili da provedbom spornog darovnog ugovora nije povrijeđeno knjižno pravo tužiteljice, pa slijedom toga nije osnovan ni njezin zahtjev radi brisanja sporne uknjižbe prava vlasništva s drugotuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, pa odbijanjem takvog zahtjeva nižestupanjski sudovi po ocjeni revizijskog suda nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Dakle, sud pravilno ističe da pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru kao i prije provedbe spornog ugovora o darovanju, tada se njezino knjižno pravo ne smatra povrijeđenim. Tuženik nadalje, može istaknuti prigovor da je tužiteljevo pravo prestalo izvanknjižno, da je pravo stekao kao pošteni stjecatelj s povjerenjem u zemljišne knjige te da je knjižno pravo ionako prestalo.

Brisovna tužba ne zastarijeva prema nepoštenom stjecatelju, odnosno osobi koja je ishodila nevaljani upis, a znala je ili je morala znati da je upis nevaljan. Međutim, radi zaštite povjerenja u zemljišne knjige, pravo na brisovnu tužbu pod određenim je pretpostavkama vremenski ipak ograničeno. Vremensko ograničenje za podnošenje brisovne tužbe vrijedi onda kad se radi o poštenom stjecatelju koji je upis svoga prava ostvario na temelju prednikova nevaljanog i neistinitog upisa, a da nije znao ni mogao znati za nevaljanost prednikova upisa. U takvim situacijama će, nositelj povrijeđenog knjižnog prava (legitimirani tužitelj), kojemu je bilo dostavljeno rješenje na temelju kojega je provedena nevaljana uknjižba u korist prednika poštenog stjecatelja, u roku za žalbu zatražiti zabilježbu da je upis nevaljan te u narednom roku od 60 dana, računajući od dana isteka roka za žalbu, podnijeti brisovnu tužbu. Ukoliko nositelju povrijeđenog knjižnog prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika poštenog stjecatelja, nositelj brisovnu tužbu mora podići u roku od tri godine od dana kada je zatražen odnosno proveden nevaljani upis, odnosno od trenutka kada je podnesen prijedlog za provedbu nevaljane uknjižbe (članak 150. stavak 2. točke 1.i 2. ZZK).

Nastavno na izlaganje o biti i glavnim karakteristikama brisovne tužbe, kratko ćemo se osvrnuti i na prethodno spomenuto načelo povjerenja u zemljišne knjige koje se smatra jednim od stožernih načela kako zemljišnoknjižnog postupka tako i stvarnog prava općenito. Zaštita povjerenja u zemljišne knjige i istinitost i potpunost zemljišnih knjiga jedan je od glavnih preduvjeta za pravnu sigurnost prometa nekretninama. O pravnom stanju nekretnina na području Republike Hrvatske, mjerodavnom za pravni promet, vode se zemljišne knjige, ako za neka zemljišta nije što posebno određeno (članak 3. stavak 1. ZZK). Zemljišne knjige sadrže mjerodavne podatke o pravnom stanju svih nekretnina koje mogu biti u pravnom prometu. Konkretno, koji su ti mjerodavni podatci? U zemljišne knjige upisuju se stvarna prava na zemljištima (pravo vlasništva, prava služnosti, založna prava), a i druga prava za koja je to posebnim zakonima određeno (pravo prvokupa, zakupa i najma) (članak 3. stavak 2. ZZK) kao i druge činjenice važne za pravni promet za koje je to posebnim zakonima određeno (maloljetnost, poslovna sposobnost, skrbništvo, vođenje spora) (članak 3. stavak 3. ZZK).

Jednom kada se navedeni mjerodavni podatci na odgovarajući način upišu u zemljišne knjige, oni postaju vidljivi i dostupni javnosti. Važnost njihove vidljivosti i dostupnosti svima upravo je u zaštiti prava na nekretninama, zato što, da bi netko mogao aktivno i učinkovito zaštititi svoje pravo vlasništva, svima mora biti poznato da ono postoji na određenoj nekretnini.        

  U skladu s navedenim, Zakonom je propisana ovlast i pravilo da svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu i sve pomoćne popise u nazočnosti voditelja zemljišne knjige i iz nje dobiti izvatke odnosno ispise i prijepise (članak 7. stavci 1. i 2. ZZK). Također, podaci iz zemljišnih knjiga, izvaci, ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava  (članak 8. stavci 1. i 2. ZZK). Zemljišne knjige uživaju javnu vjeru kao jedina relevantna evidencija za pravni promet nekretnina.

Temelj zaštite povjerenja u zemljišne knjige upravo je činjenica njihove javnosti te potpunosti i istinitosti. Svrha načela povjerenja u zemljišne knjige je zaštita trećih poštenih i savjesnih sudionika u pravnom prometu koji su postupali  s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja. Ta zaštita djeluje u smislu zaštite povjerenja u istinitost (članak 8. stavak 5. ZZK) – zaštita kada se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od izvanknjižnog  zbog nevaljanog, neistinitog upisa, to jest kada je u zemljišnim knjigama upisan netko tko nije stvarni vlasnik određene nekretnine ili nositelj toga prava  i  zaštite povjerenja u potpunost (članak 8. stavak 4. ZZK) – zaštita kada je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno, jer nisu upisana sva prava i pravne činjenice vezano za određenu nekretninu. Postupanje u dobroj vjeri podrazumijeva da stjecatelj nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Pri tome treba objasniti, da se ne može nikome prigovoriti nedostatak dobre vjere samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje (članak 8. stavak 3. ZZK). Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige, uživa zaštitu svoga povjerenja, osobito što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što isteknu rokovi u kojima bi se prema ovom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika (članak 8. stavak 5. ZZK). 

Činjenica da je podnesena brisovna tužba čini se u zemljišnoj knjizi vidljivom zabilježbom brisovne tužbe.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, presudom će naložiti brisanje nevaljane uknjižbe i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, te će na temelju ovršne presude izbrisati nevaljanu uknjižbu na način i u opsegu kako je to određeno u izreci presude. Zemljišnoknjižni sud će po službenoj dužnosti provesti i brisanje zabilježbe brisovne tužbe, a tužitelj koji je uspio u parnici bit će ovlašten staviti prijedlog za upis svog knjižnog prava u zemljišnu knjigu. Međutim, ukoliko se tužbeni zahtjev pravomoćno odbije kao neosnovan, na temelju pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev, izbrisat će se zabilježba spora.

PRAVO NA SLOBODNO ODLUČIVANJE O RAĐANJU DJECE

Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti isključivo radi zaštite zdravlja na način i pod uvjetima koji su predviđeni zakonom. Stoga, Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78, 88/09) uređuju se prava i dužnosti građana u vezi sa sprečavanjem neželjenog začeća te prekidom neželjene trudnoće i medicinska pomoć osobama koje ne mogu ostvariti svoju želju za vlastitim potomstvom zbog zdravstvenih razloga. 


Sprečavanje neželjenog začeća

Postoje dva načina sprečavanja neželjenog začeća: trajno, provođenjem sterilizacije te privremeno, upotrebom kontracepcijskih sredstava i metoda. 

Sterilizacija predstavlja medicinski zahvat kojim se trajno sprečava začeće te se ona može provesti kod osobe koja je navršila 35 godina života na njezin zahtjev. Međutim, ukoliko je rađanjem ili trudnoćom ugrožen život osobe ili je utvrđeno da bi dijete bilo rođeno s teškim tjelesnim i duševnim manama, utoliko se sterilizacija može provesti i bez obzira na godine života. Iz istih razloga može se provesti sterilizacija osobe mlađe od 35 godina koja je trajno poslovno nesposobna, na zahtjev njezinih roditelja koji vrše roditeljsko pravo ili skrbnika uz suglasnost nadležnog organa. Zahtjev za sterilizaciju osobe koja je poslovno nesposobna, a pritom je navršila 35 godina života, mogu podnijeti njezini roditelji kojima je produženo roditeljsko pravo ili skrbnik uz suglasnost Centra za socijalnu skrb 

Kontracepcija se može definirati kao oblik medicinske pomoći kojim se privremeno sprečava neželjeno začeće. U sklopu zdravstvene zaštite, građani imaju pravo na izbor i  korištenje sredstava za privremeno sprečavanje začeća te pravo na upoznavanje s metodama i njihovim posljedicama kao i prednostima planiranja porodice. 


Prekid trudnoće

Prekid trudnoće predstavlja medicinski zahvat koji se na zahtjev trudne osobe može izvršiti u prvih deset tjedana od začeća, a nakon toga može se izvršiti samo uz odobrenje liječničke komisije. Ono se ne smije izvršiti ako je utvrđeno da bi moglo biti štetno za zdravlje osobe. Ukoliko zahtjev za prekid trudnoće podnosi maloljetna osoba mlađa od 16 godina, utoliko je potreban i pristanak roditelja, odnosno staratelja uz suglasnost Centra za socijalnu skrb. 

Trudna osoba obraća se sa zahtjevom zdravstvenoj ustanovi po svom izboru koja je primjereno opremljena za vršenje prekida trudnoće te ako su ispunjeni svi uvjeti za prekid, upućuje se liječniku koji će izvršiti prekid. U slučaju da se utvrdi da bi prekid znatno narušio zdravlje osobe ili je od začeća prošlo više od deset tjedana, osoba se upućuje sa zahtjevom na komisiju prvog stupnja koja rješava pitanje po hitnom postupku u roku od osam dana od zaprimanja zahtjeva. 

U članku 22. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece taksativno su navedeni slučajevi u kojima komisija na zahtjev trudne osobe može odobriti prekid trudnoće nakon isteka deset tjedana od začeća:

utvrdilo se da nije moguće na drugačiji način spasiti život ili narušenje zdravlja osobe za vrijeme trudnoće, porođaja ili nakon porođaja,

očekuje se da će se dijete roditi s teškim tjelesnim i duševnim manama,

do začeća je došlo uslijed kaznenog djela silovanja, obljube s djetetom, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja ili rodoskvrnuća.


Trudna osoba koja je nezadovoljna odlukom komisije ima pravo uložiti prigovor u roku tri dana komisiji drugog stupnja o kojem komisija mora odlučiti u roku osam dana od zaprimanja. 

Bez obzira na uvjete i postupak koji su propisani u Zakonu, prekid trudnoće će se izvršiti ako je prekid već započet te ako prijeti neposredna opasnost za zdravlje i život trudne osobe.


Cijene i troškovi

Ukoliko se sterilizacija vrši kao samostalan medicinski zahvat, utoliko troškove snosi sam podnosilac zahtjeva, u slučaju da se ne odredi drugačije Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO) snosi troškove liječenja sterilnosti i medicinski pomognute oplodnje. 

Trošak prekida trudnoće snosi trudna osoba ako nije određeno što drugačije. U slučaju da se prekid trudnoće provodi iz nekog od razloga gore navedenih u članku 22. te u slučaju neželjene trudnoće osobe koja koristi intrauterina sredstva za kontracepciju, trošak prekida trudnoće snositi će zajednica. Također, HZZO snosi trošak prekida i u slučaju trudne osobe koja je u stanju socijalno-zaštitne potrebe.

MILOSRDNO DAVANJE LIJEKA

Postupke ispitivanja, stavljanja u promet, proizvodnju, označavanje, klasifikaciju, provjeru kakvoće, opskrbu hrvatskog tržišta te nadzor nad lijekovima, kao proizvodima od posebnog značaja za zdravlje ljudi, uređuje Zakon o lijekovima. Međutim, što se događa u slučajevima pacijenata za čija oboljenja na tržištu još uvijek ne postoji lijek koji ima odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj, a postoji supstanca koja se nalazi u fazi kliničkog ispitivanja namijenjena liječenju upravo te dijagnoze? Pacijenti u takvim situacijama nerijetko bivaju upućeni na postupak milosrdnog davanja lijeka.

Milosrdno davanje lijeka je postupak kojim se omogućuje dostupnost lijeka koji nema odobrenje za stavljanje u promet pacijentima koji boluju od kroničnih, ozbiljnih ili životno ugrožavajućih bolesti koje se ne mogu na odgovarajući način liječiti odobrenim lijekom i ne mogu sudjelovati u kliničkom ispitivanju. Milosrdno davanje lijeka mora biti strogo pod nadzorom proizvođača ili njegovog pravnog zastupnika. U takvim slučajevima, proizvođač, odnosno pravna osoba, treba razviti protokol za taj lijek. Obvezno mu moraju biti poznati svi pacijenti koji lijek dobivaju te je dužan na adekvatan način informirati i liječnika i samog pacijenta o načinu njegova uzimanja. Isto tako, obveza je proizvođača lijeka omogućiti prijavljivanje eventualnih nuspojava tijekom ili nakon uzimanja lijeka, a prijavljivanje se vrši  na isti način kao i za sve lijekove koji imaju odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj. 

O pravu na upućivanje na liječenje odlučuje se rješenjem koje u prvom stupnju donosi ovlašteni radnik Direkcije Zavoda za zdravstveno osiguranje. Navedeno rješenje donosi se na temelju zahtjeva osigurane osobe, odgovarajuće medicinske dokumentacije i obaveznog prijedloga za upućivanje na liječenje. 

Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju pravo na milosrdno liječenje omogućeno je i u inozemstvu. Osigurana osoba pravo na prekogranično liječenje milosrdnim lijekom može ostvariti samo ako se radi o potrebi takvog liječenja koje se ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u državama članicama Europske Unije ili trećim državama. 

Milosrdno liječenje smatra se gotovo zadnjom instancom borbe protiv najtežih oblika raznih bolesti, a primjenjuje se u slučajevima kada su svi oblici već poznatog liječenja iscrpljeni. Iako njegova primjena nije česta, ona je iznimno važna i, još bitnije, ona je pravo pacijenata.

Kaznena prijava

ŠTO JE KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava upozorava državnog odvjetnika da je osoba navedena u prijavi možda počinila određeno kazneno djelo.


TKO MOŽE PODNIJETI KAZNENU PRIJAVU?


Sva tjela državne vlasti i sve pravne osobe su dužne podnijeti prijavu za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti, pored njih, u određenim slučajevima uređenim posebnim zakonom, na podnošenje kaznene prijave ovlaštena je i policija, i građani kao fizičke osobe ovlašteni su na podnošenje kaznene prijave, štoviše, po zakonu su oni to dužni učiniti kada se radi o kaznenim djelima za koja se goni po službenoj dužnosti.


KOME SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Ona se podnosi nadležnom državnom odvjetniku bilo pisano, usmeno ili drugim sredstvom, međutim,  ako se podnese sudu, policiji ili pak, nenadležnom državnom odvjetniku, spomenuta tjela će podnesenu prijavu sama dalje proslijediti državnom odvjetniku koji je u konkretnom slučaju nadležan za postupanje po njoj.


ZNAČENJE KAZNENE PRIJAVE?


Njezina je važnost u tome što obvezuje državnog odvjetnika na postupanje prema navodima iz prijave, on će prije svega utvrditi je li prijava osnovana, a ako to ne uspije utvrditi odbacit će ju i o njezinom odbačaju obavijestiti osobu oštećenu kaznenim djelom.


LAŽNO PRIJAVLJIVANJE?


Ako netko, znajući da to nije istina, podnese kaznenu prijavu protiv neke osobe optužujuči je da je počinila kazneno djelo, ili prijavi da je počinjeno određeno kazneno djelo, ne navodeći osobu koja ga je počinila, ili ako sebe prijavi  da je počinio kazneno djelo, u svim tim navedenim slučajevima i sam će odgovarati, i to  za kazneno djelo lažnog prijavljivanja.


KADA SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava se podnosi:

-čim netko sazna da je počinjeno određeno kazneno djelo,

-ili ako zna da je neka osoba počinila kazneno djelo,

-ili ako je osoba sama bila oštećena određenim kaznenim djelom.


KAKO BI TREBALA IZGLEDATI KAZNENA PRIJAVA?


Njen sadržaj nije formalno propisan, ali svatko tko podnosti prijavu trebao bi uzeti u obzir sljedeće podatke:

1. osobne podatke o počinitelju

2. sve čega se možemo sjetiti o događaju (npr. vrijeme počinjenja, mjesto itd.)

3. navođenje odgovarajućeg članka u zakonu je poželjno, ali nije nužno da bi kaznena prijava bila valjana

4. treba navesti sve dokaze i činjenice koji su nam poznati

5. potrebno je navesti i osobne podatke osobe oštećene kaznenim djelom

6. svoje podatke, odn. podatke o osobi koja podnosi kaznenu prijavu


ANONIMNA KAZNENA PRIJAVA?


Unatoč mogućnosti podnošenje kaznene prijave poznate osobe, zakonom se dozvoljava i podnošenje kaznene prijave anonimnog karaktera.


O čemu je to riječ?


Osnovna je razlika od prethodne vrste kaznene prijave, u tome što ovdje njezin podnositelj ostaje nepoznat (tj. anoniman), s obzirom da je nepoznat ne može ni snositi štetne posljedice lažnog prijavljivanja. Premda je anonimna prijava prednost za onoga tko želi da njegov indetitet ostane tajan, ona je i teret, u tom smislu što je nadležni državni odvjetnik po njoj obvezan postupati, tek ako iz podataka koji su u njoj navedeni proizlazi da postoji veliki stupanj vjerojatnosti (osnovana sumnja) da je počinjeno kazneno djelo protiv kojeg je prijava podnesena.


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Prava žrtava kaznenih djela

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela psihičke i/ili fizičke posljedice, imovinsku štetu ili povredu temeljnih prava i sloboda, a koje su izravna posljedica nekog kaznenog djela. Vrlo je bitno da osoba koja je žrtva nekog kaznenog djela zna svoja prava prije, tijekom i nakon kaznenog postupka kako bi ista mogla ostvariti. Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP) temeljito određuje i propisuje navedena prava.


 Na temelju čl. 43. st. 1. ZKP-a žrtva kaznenog djela ima sukladno ovom Zakonu sljedeća prava:


1. Pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela (navedeno se ostvaruje direktnim obraćanjem jednom od Odjela za podršku žrtvama i svjedocima koji su ustrojeni pri županijskim sudovima u Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Splitu, Rijeci, Zadru i Sisku te organizacijama civilnog društva koje pružaju potporu žrtvama kaznenih djela),


2. Pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom (obraćanjem organizacijama civilnog društva, liječnicima opće prakse (traženjem uputnice), itd.),


3. Pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde (ostvaruje se kada se od državnog odvjetnika ili suda traži izricanje mjera opreza, primjerice udaljenje osobe iz doma i sl.),


4. Pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka (naime ako žrtva daje iskaz odnosno sudjeluje kao svjedok u postupku, tada ona može tražiti da ju ispituje osoba istog spola, tražiti zabranu postavljanja strogo osobnih pitanja i sl.),


5. Pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka (kada žrtva podnese kaznenu prijavu policija ju mora saslušati što prije, isto vrijedi i za saslušanje kod suca istrage),


6. Pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje (žrtva ima pravo tražiti da cijelo vrijeme, od trenutka podnošenja kaznene prijave pa sve do  okončanja postupka, ima pratnju osobe od povjerenja, a to može biti bilo koja punoljetna osoba koju ona želi uza sebe tijekom postupka),


7. Pravo podnijeti privatnu tužbu (ovisi o vrsti kaznenog djela, ali ukoliko se kazneni postupak ne pokreće po službenoj dužnosti, dakle od strane nadležnih institucija, pravo žrtve tog kaznenog djela jest da podnese državnom odvjetniku prijedlog za progon (ako se kazneno djelo progoni po prijedlogu), odnosno da podnese privatnu tužbu (ako se kazneno djelo progoni po privatnoj tužbi) kako bi se kazneni postupak pokrenuo),


8. Pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik (ukoliko se žrtva kaznenog djela tijekom postupka izjasni da želi sudjelovati u postupku u svojstvu oštećenika to joj daje određena dodatna procesna prava, a to su:


- Pravo služiti se vlastitim jezikom (uključujući i znakovni jezik) te pravo na pomoć tumača, odnosno prevoditelja


- Podnijeti imovinskopravni zahtjev kojim ostvaruje naknadu štete bilo zbog materijalne/imovinske štete ili nematerijalne (duševna bol, strah..)


- Pravo na opunomoćenika, ali na vlastiti trošak, osim ako je riječ o žrtvi kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima i/ili djetetu koje je žrtva


- Pravo upozoravati na činjenice i predlagati dokaze, pravo prisustvovati na dokaznom ročištu, pravo prisustvovati raspravi, sudjelovati u dokaznom postupku, iznijeti završni govor, pravo izvršiti uvid u spis predmeta.


- Pravo zatražiti obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njegove prijave i podnijeti tužbu višem odvjetniku


- Pravo na podnošenje žalbe, ali i pravo na povrat u prijašnje stanje kada se zbog opravdanih razloga nije izjasnio o preuzimanju kaznenog progona


- Pravo biti obaviješten o ishodu kaznenog postupka – sve odluke vezane za ishod kaznenog postupka ima pravo zatražiti od nadležnih institucija),


9. Pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku (žrtva može tražiti podatke o radnjama koje je poduzeo državni odvjetnik nakon dva mjeseca od podnesene kaznene prijave),


10. Pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak (da bi ostvarila ovo pravo žrtva treba podnijeti zahtjev za obavijesti o ukidanju pritvora/istražnog zatvora policiji, a za obavijest o otpuštanju s izdržavanja kazne zatvora podnijeti Ministarstvu pravosuđa – Službi za podršku žrtvama i svjedocima).


Žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom ima pravo na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Ako je žrtva prethodno ostvarila imovinskopravni zahtjev, uzet će se u obzir njegova visina pri odmjeravanju novčane naknade, a tako će postupiti i sud pri dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva ako je žrtva prethodno ostvarila novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 1. Zakona o novčanoj naknadi, žrtvama kaznenih djela omogućuje se pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja te ona ima pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite u visini vrijednosti zdravstvenog standarda utvrđenog propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje može ostvariti samo ako je kazneno djelo evidentirano ili prijavljeno policiji ili državnom odvjetništvu kao kazneno djelo. Naknada se priznaje samo ako neposredna žrtva nema pravo na pokriće troškova na temelju zdravstvenog osiguranja, a tijelo koje odlučuje o novčanoj naknadi je Odbor za novčanu naknadu žrtvama. Zahtjev za naknadu se podnosi Ministarstvu pravosuđa na propisanom obrascu čiji je rok za podnošenje 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Zahtjev mora sadržavati:


1. Osobne podatke o podnositelju, odnosno žrtvi (ime i prezime, datum i mjesto rođenja, državljanstvo, adresu prebivališta ili boravišta, radno mjesto i adresu poslodavca, identifikacijsku oznaku,


2. Opis kaznenog djela (datum, mjesto i okolnosti),


3. Opis posljedica kaznenog djela,


4. Datum kad je kazneno djelo prijavljeno policiji,


5. Navod o vrsti i visini naknade koje je osoba ostvarila iz drugih pravnih osnova,


6. Vrstu i visinu naknade koju žrtva zahtijeva


Bitno je priložiti i sljedeću dokumentaciju koja potvrđuje sadržaj gore navedenog zahtjeva: dokaz o državljanstvu ili prebivalištu, potvrda policije o prijavi kaznenog djela, medicinska dokumentacija, isprave kojima se dokazuje ostvarivanje naknade iz drugih pravnih osnova.


 Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, u daljnjem tekstu: KZ) u čl. 139. st. 1. prijetnju definira kao radnju kojom netko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, te propisuje kaznu zatvora do jedne godine te se navedeni oblik prijetnje progoni se po privatnoj tužbi. Moguć i je teži oblik prijetnje kad tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, te se za taj se oblik propisuje kazna zatvora do tri godine i progoni se po prijedlogu.


Za kaznena djela koja se progone po privatnoj tužbi, tužba se mora podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja (čl. 61. st. 1. ZKP-a). Kada žrtva na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnese kaznenu prijavu, a utvrdi se da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava se smatra kao pravovremena privatna tužba ako je podnesena u roku od 3 mjeseca od saznanja za kazneno djelo i počinitelja.


Žrtva prema ZKP-u ima pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde za vrijeme trajanja kaznenog postupka, a ono se može ostvariti kroz traženje izricanja određenih mjera kojima se nastoji zaštiti žrtva od počinitelja te se u tu svrhu određuju mjere opreza koje traju najdulje do pravomoćnosti presude. Mjere opreza se izriču samostalno kako bi se njima zaštitila žrtva od potencijalnog zastrašivanja ili drugih oblika protupravnog djelovanja na žrtvu. To su na primjer zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, itd.


Žrtve kaznenih djela mogu se obratiti Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima Županijskog suda u Zagrebu na broj: 01/4801-062 ili na e-mail: podrska-svjedocima-zg@pravosudje.hr, u kojem službenici pružaju podršku žrtvama i svjedocima kao i članovima njihovih obitelji tijekom kaznenog postupka. Službenici za podršku, kao i volonteri ne daju pravne savjete, ne provode psihološko savjetovanje ili psihoterapiju i ne razgovaraju o sadržaju iskaza žrtve ili svjedoka, nego pomažu s organiziranjem i pružanjem emocionalne podrške te davanjem procesnih, tehničkih i praktičnih informacija.


 


Također, žrtva bi mogla tražiti novčanu naknadu za teško narušenje zdravlja, točnije teže narušenje psihološkog stanja s obzirom na to da je stranka nakon te situacije u konstantnom stanju straha te kao posljedicu ne može voditi normalan život. Zahtjev se predaje Ministarstvu pravosuđa u obliku obrasca koji ima propisan sadržaj naveden ranije. Rok za predaju zahtjeva je 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Ako je stranka ranije ostvarila neki imovinskopravni zahtjev po istoj osnovi, to će se uzeti u obzir pri odmjeravanju konačnog iznosa.


Na temelju navedenog slijedi da bi žrtve kaznenih djela mogle ostvariti ZKP-om propisana prava koja imaju sve žrtve bez obzira na težinu kaznenog djela i osobna svojstva žrtve, odnosno pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i, ovisno o vrsti prijetnje, kao privatni tužitelj.

Oduzimanje roditeljske skrbi

Pitanja obiteljskog života i odnosa roditelja i djece jedna su od najosjetljivijih pitanja u društvu. Mjerom oduzimanja roditeljske skrbi pokušavaju se pomiriti dva suprotstavljena načela: načelo najboljeg interesa djeteta i pravo na poštovanje obiteljskog života.  Prema Obiteljskom zakonu (NN 47/2020, dalje: ObZ) sud će roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb u izvanparničnom postupku kad utvrdi da roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava (čl. 170. ObZ-a). Roditelj zlorabi svoja roditeljska prava i dužnosti ako, primjerice, počini kazneno djelo prema djetetu ili ako ga tjera na pretjerani rad, a grubo krši ako, primjerice, napusti dijete ili se ne pridržava mjera koje je roditelju odredilo nadležno tijelo. Tijelo koje provodi postupak prilikom izbora mjere prikladne za zaštitu prava i dobrobiti djeteta dužno je voditi računa da se odredi ona mjera kojom se najmanje ograničava pravo roditelja na ostvarivanje skrbi o djetetu, ako je takvom mjerom moguće zaštititi prava i dobrobit djeteta (čl. 128. ObZ-a). Tijelo koje provodi postupak izbora mjera je Centar za socijalnu skrb te prije podnošenja zahtjeva sudu za izricanje mjere oduzimanja roditeljske skrbi, ono može, točnije treba voditi računa o tome da donese blažu mjeru primjerice žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji ili mjere stručne pomoći.


Rješenje o lišenju prava na roditeljsku skrb sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta, roditelja, centra za socijalnu skrbi ili državnog odvjetnika za mladež. Centar za socijalnu skrb je uz prijedlog za lišenje prava na roditeljsku skrb dužan sudu dostaviti izvješća i procjene na kojima temelji svoj zahtjev, a državni odvjetnik za mladež, pravomoćnu presudu na temelju koje je roditelj osuđen za kaznena djela iz članka 171. točke 5. ovoga Zakona. (čl. 172. st. 1., 2. ObZ-a). Sud će rješenjem o lišenju prava na roditeljsku skrb odlučiti i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom ako je to u iznimnim okolnostima potrebno i ako to predlaže dijete ili roditelj koji se lišava prava na roditeljsku skrb. (čl. 174. st. 1. ObZ-a). Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi. Sud može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb. Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ima dužnost plaćati uzdržavanje za dijete. Pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom i dužnost uzdržavanja prestaju posvojenjem. (čl. 175. st. 1., 2. i 3. ObZ-a).


Posebne pretpostavke za određivanje oduzimanja roditeljske skrbi su:


ako je roditelj napustio dijete, ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji,

ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud,

ako na temelju izvješća i procjene centra za socijalnu skrb proizlazi da bi povratak djeteta u obitelj nakon provedene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta predstavljao ozbiljnu opasnost za djetetov život, zdravlje i razvoj,

na temelju pravomoćne presude kojom je roditelj osuđen za neko od kaznenih djela počinjenih na štetu svog djeteta koja su taksativno navedena u ObZ-u (kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (glava XIV.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži (glava XVI.), osim kaznenih djela: povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209., oduzimanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 210., promjene obiteljskog stanja iz članka 211. Kaznenog zakona, kaznenih djela protiv života i tijela (glava X.), kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (glava XVII.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece (glava XVIII.), osim kaznenih djela: dvobračnosti iz članka 167., omogućavanja sklapanja nedozvoljenog braka iz članka 168., omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz članka 170., povrede dužnosti i uzdržavanja iz članka 172., promjene obiteljskog stanja iz članka 175. i povrede privatnosti djeteta iz članka 178. Kaznenog zakona),

ako mentalne sposobnosti roditelja u tolikoj mjeri ograničene da nije trajno u stanju ostvarivati niti jedan sadržaj roditeljske skrbi, pri čemu je ugrožena dobrobit djeteta. (čl. 171. ObZ-a). 

U jednoj od sudskih odluka Ustavni sud RH (U-III/2785/2018, od 3. listopada 2018.) odbio je ustavnu tužbu tužitelja kojima je oduzeta roditeljska skrb u prvostupanjskom postupku. Tužiteljima je u dva navrata izricana mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, i to 2011. godine i 2012. godine. Zbog poremećenih obiteljskih odnosa, verbalnog i fizičkog nasilja u obitelji, neadekvatne i neprihvatljive komunikacije roditelja sa maloljetnom djecom, vrlo loših higijenskih uvjeta i propusta roditelja u skrbi, odgoju i brizi maloljetne djece rješenjem centra za socijalnu skrb ponovno izrečena mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi u trajanju od godinu dana. Usprkos izrečenoj mjeri nadzora, a nakon saznanja o daljnjem nasilju unutar obitelji, na zahtjev Centra za socijalnu skrb, sud oduzima roditeljima roditeljsku skrb. Roditelji su podnijeli tužbu Ustavnom sudu, a sud je zaključio ovako: „U vezi prigovora podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na štovanje obiteljskog života, Ustavni sud utvrđuje da je lišenje roditelja prava na roditeljsku skrb mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njihovog obiteljskog života. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno, radi ocjene osnovanosti prigovora podnositelja, utvrditi da li je ta mjera bila zakonita, da li je imala legitiman cilj te da li je bila nužna za ostvarenje tog cilja.“ Ustavni sud u konkretnom je slučaju zaključio kako je mjera oduzimanja roditeljske skrbi imala legitiman cilj i to zaštitu prava djece podnositelja.  


U drugoj sudskoj odluci (U-III/34/2020, od 15. srpnja 2020.) Ustavni sud RH, zaključio je kako je: „oduzimanje prava na stanovanje s djetetom, lišenje roditeljske skrbi i povjeravanje svakodnevne skrbi o djeci udomiteljskoj obitelji, mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavljat će povredu članka 8. Konvencije, osim ako je "u skladu sa zakonom", ako teži ostvariti legitimni cilj iz stavka 2. te odredbe, te ako je bilo "nužno u demokratskom društvu.“

Ured europskog javnog tužitelja

Što je Ured europskog javnog tužitelja?


Ured europskog javnog tužitelja (EPPO – eng. European Public Prosecutor's Office) novi je neovisni ured javnog tužiteljstva Europske unije. Nadležan je za istragu, kazneni progon i pokretanje postupaka za kaznena djela počinjena na štetu financijskih interesa EU. Ta kaznena djela uključuju različite vrste prijevara, prekogranične prijevare povezane s PDV-om u vrijednosti većoj od 10 milijuna eura, pranje novca, korupciju i slično. Do sada su samo nacionalne vlasti mogle provoditi istrage i kazneni progon spomenutih kaznenih djela, ali su se njihove ovlasti zaustavljale na nacionalnim granicama. Budući da postojeća tijela EU poput Eurojusta, Europola i Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) nemaju ovlasti za provođenje istrage i kaznenog progona, javila se potreba za osnivanjem novog tijela koje će imati takve ovlasti (https://www.eppo.europa.eu/mission-and-tasks). U ovome trenutku EPPO je u fazi započinjanja s radom te u njegovom radu sudjeluju 22 države članice EU, uključujući i Republiku Hrvatsku.


Podaci pokazuju da države članice svake godine gube oko 50 milijardi eura prihoda od PDV-a zbog prekograničnih prijevara, a strukturni fondovi EU oštećeni su za stotine milijuna eura (https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/eppo/). Cilj EPPO-a je smanjiti broj takvih kaznenih djela te spriječiti da europski novac padne u ruke organiziranog kriminala (https://ec.europa.eu/info/law/cross-border-cases/judicial-cooperation/networks-and-bodies-supporting-judicial-cooperation/european-public-prosecutors-office_en).  



Ustrojstvo Ureda europskog javnog tužitelja      


EPPO je nedjeljivo tijelo Unije koje djeluje kao jedinstveni ured s decentraliziranom strukturom. Ustrojen je na središnjoj razini i na decentraliziranoj razini. Središnja razina sastoji se od središnjeg ureda u sjedištu EPPO-a u Luxembourgu. Središnji ured sastoji se od kolegija, stalnih vijeća, glavnog europskog tužitelja, zamjenika glavnog europskog tužitelja, europskih tužitelja i upravnog direktora. Decentralizirana razina sastoji se od delegiranih europskih tužitelja koji su smješteni u državama članicama (članak 8. stavak 1. – 4. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), Službeni list Europske unije, L 283/1 od 31.10.2017.; dalje u tekstu: Uredba).


U svakoj državi članici postoje najmanje dva delegirana europska tužitelja. Glavni europski tužitelj nakon savjetovanja i postizanja dogovora s relevantnim tijelima u državama članicama odobrava broj delegiranih europskih tužitelja te funkcionalnu i teritorijalnu podjelu nadležnosti među delegiranim europskim tužiteljima u svakoj državi članici (članak 13. stavak 2. Uredbe).



Materijalna nadležnost EPPO-a


EPPO je nadležan za kaznena djela na štetu financijskih interesa EU koja su pobliže određena tzv. „PIF“ Direktivom (Direktiva (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima, Službeni list Europske Unije, L 198/29 od 28.7.2017.; dalje u tekstu: Direktiva). Ta kaznena djela uključuju:


pranje novca

korupciju

kaznena djela koja su u praksi blisko povezana s teškim oblicima prekograničnog kriminaliteta

prijevare povezane s prihodima i rashodima

prijevare povezane s PDV-om (ako uključuju dvije ili više država članica i čija je vrijednost najmanje 10 milijuna eura)

davanje i primanje mita ili pronevjeru koja utječe na financijske interese EU (uvodne izjave 7, 8 i 13, članak 2. – 4. Direktive).

 


Način rada Ureda europskog javnog tužitelja


Glavni europski tužitelj voditelj je EPPO-a te organizira njegov rad, vodi aktivnosti i donosi odluke u skladu s Uredbom o EPPO-u i unutarnjim poslovnikom Ureda. Glavni europski tužitelj ima dva zamjenika koji se imenuju kako bi mu pomagali u obavljanju dužnosti i zamjenjivali ga kada je odsutan ili spriječen obavljati svoje dužnosti (članak 11. stavak 1. i 2. Uredbe). Za glavnu europsku tužiteljicu izabrana je Laura Codruţa Kövesi, bivša glavna tužiteljica rumunjskog Nacionalnog antikorupcijskog direktorata (https://www.eppo.europa.eu/european-chief-prosecutor).


Kolegij EPPO-a sastoji se od glavnog europskog tužitelja i po jednog europskog tužitelja iz svake države članice. Glavni europski tužitelj priprema sastanke i predsjeda sastancima kolegija. Kolegij se redovito sastaje i provodi opći nadzor nad aktivnostima EPPO-a, odlučuje o strateškim pitanjima i općim pitanjima proizašlim iz pojedinačnih predmeta kako bi se osigurala koherentnost, učinkovitost i dosljednost u politici kaznenog progona diljem država članica te o drugim pitanjima. Kolegij osniva stalna vijeća na prijedlog glavnog europskog tužitelja (članak 9. stavak 1. – 3. Uredbe).


Stalna vijeća prate i usmjeravaju istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji, koordiniraju istrage i kazneni progon u prekograničnim predmetima te provode odluke kolegija. Nakon preispitivanja prijedloga odluke kojeg predloži delegirani europski tužitelj, stalna vijeća odlučuju o podizanju optužnice, odbacivanju predmeta, provođenju pojednostavnjenog postupka, upućivanju predmeta nacionalnim tijelima te ponovnom pokretanju istrage (članak 10. stavak 2. i 3. Uredbe).


Europski tužitelji u ime stalnog vijeća i u skladu s njegovim uputama nadziru istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji u državi članici. Ovlašteni su davati upute delegiranim europskim tužiteljima. Također, djeluju kao veza i kanal informiranja između stalnih vijeća i delegiranih europskih tužitelja, prate provedbu zadaća EPPO-a u svojim državama članicama uz savjetovanje s delegiranim europskim tužiteljima te osiguravaju dostavu relevantnih informacija iz središnjeg ureda prema delegiranim europskim tužiteljima i obratno (članak 12. stavak 1., 3. i 5. Uredbe).


Institucije, tijela, uredi i agencije EU te tijela država članica moraju izvijestiti EPPO o svakom kažnjivom postupanju koje može predstavljati kazneno djelo iz njegove nadležnosti. Jednako tako, ako nadležna tijela država članica pokrenu istragu o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, ili ako u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage steknu dojam da se radi o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, dužna su o tome obavijestiti EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li koristiti svoje pravo na preuzimanje predmeta (članak 24. stavak 1. i 2. Uredbe). Ako u skladu s nacionalnim pravom postoje opravdani razlozi za vjerovati da je počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti EPPO-a, delegirani europski tužitelj pokreće istragu. Postupak u pravilu pokreće i vodi delegirani europski tužitelj države članice u kojoj je središte kriminalne aktivnosti, odnosno u kojoj je počinjena većina kaznenih djela ako ih je više (članak 26. stavak 1. i 4. Uredbe). Kada delegirani europski tužitelj smatra da je istraga dovršena, podnosi izvješće europskom tužitelju koje sadržava sažetak predmeta i prijedlog odluke o podizanju optužnice pred nacionalnim sudom ili o upućivanju predmeta, odbacivanju ili provođenju pojednostavnjenog postupka (članak 35. stavak 1. Uredbe).


Na koji način Ured europskog javnog tužitelja djeluje u Hrvatskoj?


U države članice koje sudjeluju u radu EPPO-a, pa tako i u Hrvatsku, raspoređuje se po jedan europski tužitelj i najmanje dva delegirana europska tužitelja. Tamara Laptoš, bivša ravnateljica USKOK-a i zamjenica glavnog državnog odvjetnika, imenovana je na funkciju europske tužiteljice (https://www.consilium.europa.eu/hr/infographics/college-of-the-european-public-prosecutor-s-office-eppo/).  Hrvatska je nedavno predložila i svoja dva kandidata za delegirane europske tužitelje (https://www.eppo.europa.eu/news/european-delegated-prosecutors-overview-country).


Odjel delegiranih europskih tužitelja djeluje u sastavu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, tj. USKOK-a (članak 3. stavak 1. Zakona o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), NN 146/202; dalje u tekstu: Zakon o provedbi Uredbe).


U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a stvarno i mjesno je, u pravilu, nadležan Županijski sud u Zagrebu. U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a sude vijeća sastavljena od tri suca koji su godišnjim rasporedom poslova raspoređeni na rad u Odjel delegiranih europskih tužitelja u USKOK-u (članak 4. stavak 1. i 2. Zakona o provedbi Uredbe). Ovlašteni tužitelj je delegirani europski tužitelj te ima ovlasti državnog odvjetnika propisane Zakonom o kaznenom postupku, Zakonom o USKOK-u, Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU i drugim propisima (članak 5. Zakona o provedbi Uredbe).


Kada delegirani europski tužitelj podnese nacrt odluke kojim predlaže podizanje optužnice, stalno vijeće odlučuje o tom nacrtu u roku 21 dana i ne može odlučiti odbaciti predmet ako se nacrtom odluke predlaže podizanje optužnice. Nakon donošenja odluke o državi članici u kojoj će se podići optužnica, na temelju nacionalnog prava određuje se nadležni nacionalni sud u toj državi članici (članak 36. stavak 1. i 5. Uredbe). Kao što je već rečeno, to će u Hrvatskoj biti Županijski sud u Zagrebu koji će provoditi postupak o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a.

Pravo na mir i tišinu vlasnika susjedne nekretnine

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu: ZV), u svom čl. 30. definira pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U idućem čl. 31. ZV zatim navodi kako se vlasnik, a ni itko drugi, ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti ili da ga smeta.


Na strani vlasnika nekretnine postoji zagarantirano pravo na mirno uživanje vlasništva, što je definirano u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, a slično tome i Ustav Republike Hrvatske u čl. 34. jamči pravo na zaštitu vlasništva.


Prema čl. 110. st. 1. ZV-a nitko se ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i slično (također se nazivaju i prekomjerne imisije). To pravilo vrijedi u slučaju ako su navedene imisije prekomjerne ili izazivaju znatniju štetu, ili su zakonski nedopuštene. Vlasnici nekretnine, koji su izloženi prekomjernim posrednim imisijama, ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele te da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija (čl. 110. st. 2. ZV-a).

 

Uznemiravanje vlasnika moguće je oduzimanjem stvari koja je u vlasništvu. Ako neka treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane (čl. 167. st. 1. ZV-a).


Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo iz gore spomenutog stavka 1. članka 167., vlasnik mora dokazati da je stvar u njegovom vlasništvu te da druga osoba vlasnika uznemirava u korištenju te stvari. S druge strane, ako osoba koja uznemirava tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 2. ZV-a).


Jedan od primjera remećenja mira i mirnog uživanja vlasništva je svaka buka koju proizvode kućni ljubimci, a najčešće se radi o psećem lavežu u susjedstvu. Držanje kućnih ljubimaca uglavnom je u Republici Hrvatskoj propisano i uređeno lokalnim propisima. Tako je primjerice u čl. 8. Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, načinu kontrole njihova razmnožavanja, uvjetima i načinu držanja vezanih pasa te načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama Općine Matulji (u daljnjem tekstu: Odluka), uređeno da je posjednik kućnog ljubimca dužan osigurati držanje kućnog ljubimca u obiteljskoj kući i okućnici obiteljske kuće na način na koji se, sukladno propisima o vlasništvu, poštuju prava vlasnika susjednih nekretnina. Jasno je određeno u čl. 18 Odluke da je posjednik, čiji pas učestalim i dugotrajnim lavežom ili zavijanjem remeti mir građana, dužan odmah poduzeti odgovarajuće mjere kako bi spriječio daljnje uznemiravanje građana.

 

Nadalje,nadzor nad provedbom ove Odluke provodi komunalni redar, osim ako je zakonom ili posebnim propisom određeno postupanje veterinarskog odnosno stočarskog inspektora (čl. 28. st. 1. Odluke). Kada komunalni redar nije ovlašten postupati, on će obavijestit odgovarajuću inspekciju te druga ovlaštena tijela u skladu s propisima o veterinarstvu i zaštiti životinja (čl. 28. st. 2. Odluke).

Štrajk i njegova zabrana

Pod pojmom štrajka podrazumijevamo industrijsku akciju u kojoj radnici (zaposlenici) odbijaju vršiti rad do ispunjenja svojih zahtjeva. Štrajk je kroz povijest, a pogotovo od 19. stoljeća bio jedan od efikasnijih, ako ne i najefikasniji alat u borbi radnika za radnička prava i ostvarenje njihovih zahtjeva.


Upravo zbog toga, Ustav Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav RH) u svojim odredbama spominje štrajk i jamči pravo radnika na štrajk (čl. 61. st. 1. Ustava RH). U sljedećem stavku ustavotvorac je ograničio jamstvo iz prethodnog stavka u slučaju štrajka u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom. Iz toga vidimo kako obveza funkcioniranja državnih službi odnosi prevagu nad pravom na štrajk jer sama država svojim građanima mora pružiti sigurnost i skrb na koju se obvezala, a koja bi provođenjem štrajka mogla biti ugrožena ili se uopće ne bi mogla provoditi. Na temelju Ustava, zakonodavac donosi zakone kojima pobliže uređuje prava propisana Ustavom. To je slučaj i sa štrajkom koji je podrobnije uređen Zakonom o radu (NN br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZOR).


Pretpostavke za štrajk


ZOR predviđa pravo sindikata na pozivanje na štrajk i njegovo provođenje u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća (čl. 205. st. 1. ZOR). Ovim člankom zakonodavac je postavio osnove zbog kojih je štrajk moguć. Nadalje, kako bi došlo do samog štrajka, moraju se ispuniti određeni uvjeti. Jedan od tih uvjeta je svakako i pokušaj mirenja jer štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele (čl. 205. st. 4. ZOR). U slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, mora se provesti postupak mirenja propisan ovim Zakonom, ako stranke spora nisu dogovorile neki drugi način njegova mirnog rješavanja ( čl. 206. st. 1. ZOR). Mirenje provodi miritelj kojeg stranke u sporu same izaberu s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće ili kojeg same izaberu (čl 206. st. 2. ZOR). Trenutno je na snazi lista miritelja iz 2016. godine (link:http://gsv.socijalno-partnerstvo.hr/wp-content/uploads/2015/06/NN_116-2016_Odluka_lista-miritelja-GSV_kolektivni-radni-sporovi.pdf ) kojom je zamijenjena lista iz 2011. godine. Mirenje pokreće bilo koja stranka u sporu, dostavom pisane obavijesti o sporu GSV-u ili mjesno nadležnom upravnom tijelu županije, odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na poslove rada (čl. 6. st. 1. Pravilnik o izmjenama Pravilnika o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima NN br. 130/2015, 13/2020, dalje: Pravilnik). Tek okončanjem postupka mirenja koje se mora dovršiti u roku od pet dana od dana dostave obavijesti o sporu Gospodarsko-socijalnom vijeću ili nadležnom upravnom tijelu, koji u provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima obavljaju administrativne poslove za potrebe toga postupka (čl. 208. st. 1. ZOR), štrajk može započeti. No, sam štrajk se mora i najaviti i to poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojega se taj štrajk organizira. Štrajk solidarnosti provodi se radi davanja podrške izvan poslodavca.


Zabrana štrajka


ZOR također propisuje kako poslodavac, odnosno udruga poslodavaca može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje štrajka protivno odredbama zakona (čl. 216. st. 1 ZOR). Nadležnost sudova određuje se prema mjestu održavanja štrajka. Tako primjerice ako se štrajk provodi na području jedne županije nadležan je županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca, dok u situaciji kad se štrajk provodi na području više županija, isključivo je nadležan Županijski sud u Zagrebu (čl. 219. st 1. ZOR). Odluka o zahtjevu u prvom stupnju mora se donijeti u roku od četiri dana od dana podnošenja zahtjeva (čl. 219. st 4. ZOR). O žalbi protiv odluke suda prvog stupnja odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u roku od pet dana od dana dostave prvostupanjskog predmeta (čl. 219. st. 3. ZOR). Tužbeni zahtjev za zabranu i organiziranje štrajka može se podnijeti od najave štrajka (npr. zbog nedopuštene svrhe), tijekom njegova trajanja, pa sve do okončanja štrajka. Sud nakon provedenog postupka donosi presudu kojom prihvaća zahtjev tužitelja kao osnovan ili ga odbija kao neosnovan. Važno je da se postupak dovrši za vrijeme trajanja štrajka jer bi u suprotnom, prema pravnom shvaćanju kojeg su sudovi zauzeli, za prestanak štrajka bilo nužno da je isti faktično prestao, te pritom nije potreban pravorijek. No, poslodavac može tužbom zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog štrajka koji nije organiziran i poduzet u skladu s odredbama zakona (čl. 216. st. 2. ZOR). U tom bi slučaju poslodavac tužbom mogao podnijeti zahtjev da se kao prethodno pitanje utvrdi nezakonitost štrajka kako bi mogao potraživati naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonito organiziranog štrajka. U sporu radi zabrane štrajka sud može odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprječavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete.


Posljedice organiziranja ili sudjelovanja u štrajku


Radnik prije svega ne smije ni na koji način biti prisiljen sudjelovati u štrajku (čl. 215. st. 4. ZOR). No, radnik koji sudjeluje u štrajku ima zakonom propisanu zaštitu prema poslodavcu. Zakon postavlja rješenje kojim organiziranje ili sudjelovanje u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 215. st. 1. ZOR). Nadalje, radnik zbog organiziranja i sudjelovanja u štrajku ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj (čl. 215. st. 2. ZOR). Ipak, ako se radi o organiziraju ili sudjelovanju u nezakonitom štrajku ili ako za vrijeme štrajka radnik počini neku drugu tešku povredu obveza iz radnog odnosa radniku se može otkazati ugovor o radu (čl. 215. st. 3. ZOR).

Položaj žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode u kaznenom postupku

Žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode čine posebnu kategoriju žrtava u kaznenom postupku. U ovu kategoriju kaznenih djela pripadaju silovanje (članak 153. Kaznenog zakona, Narodne novine br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19.; u daljnjem tekstu: KZ), bludne radnje (članak 155. KZ), spolno uznemiravanje (članak 156. KZ), prostitucija (članak 157. KZ), spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina (članak 158. KZ), spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina (članak 159. KZ), zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina (članak 160. KZ), mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba (članak 161. KZ), podvođenje djeteta (članak 162. KZ), iskorištavanje djece za pornografiju (članak 163. KZ), iskorištavanje djece za pornografske predstave (članak 164. KZ), upoznavanje djece s pornografijom (članak 165. KZ) i teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (članak 166. KZ).


Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode  može se koristiti općenitim pravima koja pripadaju žrtvama u kaznenom postupku, ali i posebnim pravima specifičnim za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode.


Prava kojima se žrtva u kaznenom postupku može koristiti su: pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela, pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom, pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka, pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje, pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni za potrebe kaznenog postupka, pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te pravo preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika,  pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku, pravo da na njezin zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite,  pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak te druga prava propisana Zakonom o kaznenom postupku (članak 43., stavak 1., Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19.; u daljnjem tekstu: ZKP).


Radi intenzivnih trauma koje su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode proživjele redovito će se sa teškoćom i oklijevanjem prisjećati događaja vezanih uz kazneno djelo. Kako bi im se proces svjedočenja što više olakšao, zakonodavac je, imajući navedeno na umu, propisao prava svojstvena za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima: pravo prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom na teret proračunskih sredstava, pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, pravo da ju u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola te da ju, ako je to moguće, u slučaju ponovnog ispitivanja ispituje ta ista osoba, pravo uskratiti odgovor na pitanja koja nisu u vezi s kaznenim djelom, a odnose se na strogo osobni život žrtve, pravo zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja, pravo na tajnost osobnih podataka te pravo zahtijevati isključenje javnosti s rasprave (članak 44., stavak 4. ZKP).


Prije prvog ispitivanja žrtve uvijek se provodi postupak pojedinačne procjene žrtve. Taj postupak služi kako bi se utvrdilo je li potrebno primjenjivati posebne mjere zaštite u odnosu na žrtvu kao što su poseban način ispitivanja žrtve i uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem. Budući da su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode osobito osjetljiva kategorija žrtava posebno će se u obzir uzeti  osobne značajke žrtve, vrsta ili narav kaznenog djela i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve i uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom. Tijelo koje vodi postupak će broj ispitivanja žrtve za koju je utvrđena posebna potreba zaštite svesti na najmanju moguću mjeru te je moguće ispitivanje na dokaznom ročištu na prijedlog državnog odvjetnika (članak 43.a ZKP). Žrtvin iskaz dan na dokaznom ročištu će imati istu dokaznu snagu kao i iskaz dan u dokaznom postupku za vrijeme rasprave. Time se uspješno postiže izlaganje žrtve najmanjem mogućem broju ispitivanja.


Najokrutnije te, nažalost, često i rašireno kazneno djelo protiv spolne slobode jest silovanje.  Silovanje kao kazneno djelo ne obuhvaća samo neželjeni spolni odnošaj ostvaren uporabom sile i prijetnje nego i svaki spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju poduzetu bez pristanka žrtve. Prema članku 153., stavku 5. Kaznenog zakona  pristanak postoji ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku. Smatra se da takvog pristanka nema osobito ako je spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda. Prema navedenim odredbama, teret dokazivanja prebacuje se na okrivljenika. Optužba će morati dokazati  samo spolni odnošaj i jednu od navedenih okolnosti, a okrivljenik će morati dokazati da je pristanak zaista postojao. Kod svih ostalih kaznenih djela protiv spolne slobode potpuni teret dokazivanja kaznenog djela je na optužbi.

Posebne dokazne radnje

Posebne dokazne radnje su vrsta radnji i mjera procesne prisile radi pribavljanja dokaza i predmeta koji služe pri utvrđivanju činjenica koje su relevantne za konkretan predmet o kojem se vodi kazneni postupak. Ove vrste radnji mogu se primijeniti samo prema osumnjičeniku, a ne mogu se, poput nekih drugih radnji u kaznenom postupku, primijeniti prema drugim osobama, osim u iznimnim slučajevima. Za njihovo provođenje potrebno je ispunjenje materijalnih i formalnih pretpostavki.


Materijalne pretpostavke za provođenje ovih dokaznih radnji su postojanje osnova sumnje da je određena osoba počinila jedno od kataloški nabrojanih kaznenih djela iz članka 334. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 te ako se izvidi ne mogu provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće iz čega je vidljiva njihova supsidijarna primjena.


Formalne pretpostavke za njihovo izvođenje obuhvaćaju zahtjev za postojanjem pisanog i obrazloženog naloga suca istrage, s obzirom na to da se ovdje radi o privremenom ograničavanju ustavnih prava građana. Iznimno, kako je određeno u Zakonu o kaznenom postupku, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog prije početka istrage na vrijeme od 24 sata može izdati i državni odvjetnik, ali ga u roku od 8 sati mora dostaviti sucu istrage koji će odmah odlučiti rješenjem o zakonitosti tog naloga. Navedeno je potrebno zbog toga što se samo na ovakav način može osigurati stroga kontrola i onemogućiti samovolja usmjerena prema osumnjičeniku. Korištenje potonje mogućnosti primjenjivo je samo prilikom provođenja radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu. Njihovo trajanje ograničava se na tri mjeseca. Iznimno, nakon proteka roka od tri mjeseca, može ih se produžiti za dodatnih tri mjeseca, ako daju rezultate i ako postoji razlog za nastavak. Za iznimno propisana teška kaznena djela rok se može produžiti još za 6 mjeseci, a i naknadno za dodatnih 6 mjeseci ako je to nužno za ostvarenje svrhe radnje. Potonje, naravno, ne vrijedi za sva kaznena djela već samo za iznimno propisana, s obzirom na to da svako ograničenje Ustavom zajamčenih prava građana mora počivati na načelu razmjernosti, a navedene radnje izvršava policija.


Prema članku 332. Zakona o kaznenom postupku, posebne dokazne radnje su: nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simulirana prodaja i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela. Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu primjenjuje se prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno, da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajima, koje kriju počinitelja tih kaznenih djela ili mu na neki način pomažu da ne bude otkriven. Ovom radnjom se privremeno ograničava temeljno pravo na nepovredivost poštanskog komuniciranja i na nepovredivost osobnog i obiteljskog života i na posredan način ima i utjecaja na druge osobe s kojima osumnjičenik komunicira pa možemo reći da se ova radnja na takav način primjenjuje i na te osobe, a ne samo na osumnjičenika. Zbog toga je njihovo trajanje vremenski ograničeno. Također, policija prilikom provođenja ove radnje ima važnu ulogu u razabiranju relevantnih od irelevantnih informacija te se često nalazi u zahtjevnom položaju u kojem mora preslušati veliku količinu materijala od kojih je često samo mala količina povezana s kaznenim djelom. Nadalje, često su razgovori koji se preslušavaju osobne prirode i tiču se nerijetko obiteljskih tema te opravdanje provođenja ovakve mjere mora biti veoma objektivno procijenjeno, ali unatoč tome može biti i bitan faktor prilikom otkrivanja raznih koruptivnih i drugih kaznenih djela, kao što to možemo vidjeti u javnosti. Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta slična je prethodno navedenoj mjeri, a uvedena je temeljem preporuke Vijeća Europe koja se bavi problemima povezanima s informacijskom tehnologijom. Nadzor i tehničko snimanje prostorija, osoba i predmeta može se primijeniti samo prema osumnjičeniku, za razliku od prvotnih mjera koje se na posredan način primjenjuju i na treće osobe. Tom mjerom bi mogle biti obuhvaćene treće osobe samo na način da se možda mogu nalaziti na takvim snimkama, ali podaci o njima nisu relevantni za kazneni postupak te će se na propisani način uništiti. Zakon o kaznenom postupku za ovu mjeru nadodaje jedan poseban uvjet, a on se tiče kumulacije ove mjere s nekim drugim mjerama iz ove kategorije (npr. s uporabom prikrivenog istražitelja). Naime, državni odvjetnik može predložiti sucu istrage donošenje rješenja u kojem se određuje da prikriveni istražitelj prilikom ulaska u tuđi dom može koristiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela je jedina radnja koja se može primijeniti kad se ne zna točan identitet osobe, a može se odrediti i prema predmetu kaznenog djela kad se ne zna o čemu se radi. Ovom mjerom nastoje se raščistiti relevantne okolnosti oko toga pokušava li se prijevozom i isporukom zatajiti počinjenje nekog kaznenog djela, a često se odnosi na krijumčarenje ilegalnih predmeta i slično. Mjera uporabe prikrivenih istražitelja često je sporna. Oprečna su mišljenja o tome je li ova mjera opravdana ili nije, s obzirom na rizike koje nosi, ali često može na veoma jasan način osvijetliti informacije o počinitelju i kaznenom djelu. Prikriveni istražitelj je policijski službenik koji pod izmijenjenim identitetom prodire u kriminalne skupine i tako potajno istražuje njihovo djelovanje. Kriminalistička praksa prikrivene istražitelje dijeli na obične, prigodne i prave tajne agente. Obični i prigodni su zapravo korišteni za ad hoc poduzete mjere simulirane kupnje nekog predmeta ili simuliranog davanja/primanja potkupnine. Obični tajni agenti imaju trajnu zadaću infiltracije u pojedinu kriminalnu skupinu koju onda prate i izvješćuju o njenim radnjama. Ovdje leži najveći problem opravdanja ove mjere, s obzirom na to da je rizična prema tom policijskom službeniku jer može biti otkriven od strane kriminalne organizacije. Nadalje, s obzirom na to da će se iskaz prikrivenog istražitelja koristiti kao dokaz u postupku, ta osoba se javno izlaže mogućnosti saznanja njezinog identiteta i samim time često i rizikom za vlastiti život. Iz tog se razloga nastoji na svaki mogući način zaštititi identitet prikrivenog istražitelja pa se on ispituje i pojavljuje kao zaštićeni svjedok sa svim mjerama opreza. Simulirana prodaja, otkup predmeta i davanje i primanje potkupnine mjera je kojom se redarstvenim vlastima omogućuje tajni prodor u kriminalnu djelatnost pojedinca ili skupine i pribavljanje dokaza važnih za kazneni postupak. Simulirana kupnja često se u praksi koristi kada se žele saznati važne informacije o zloupotrebi droge, krijumčarenju oružja i sl., a simulirano davanje potkupnine kod koruptivnih kaznenih djela kao npr. davanje i primanje mita. Zakon o kaznenom postupku propisuje jednu važnu zapreku kod korištenja ove mjere, a to je da ne smije biti korištena na način da predstavlja poticanje na počinjenje kaznenog djela. Kada bi bila korištena na takav način, radnja bi se smatrala poticanjem te bi uz zakonom određene pretpostavke mogla rezultirati i odgovornošću službene osobe. Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova mjera je za koju je najvažnija pretpostavka ista kao i za prethodno navedene, a to je zabrana poticaja na počinjenje kaznenog djela. Okolnosti su zapravo iste kao i za prethodno navedene mjere, a razlika se odnosi na opis radnji koje se provode.


Spomenute radnje i mjere procesne prisile će se, na temelju iznesenog, koristiti samo u iznimnim okolnostima. Također, policijski službenici moraju ih provoditi savjesno, imajući na umu da ako neka radnja bude provedena protivno Zakonu o kaznenom postupku predstavlja nezakoniti dokaz te se neće moći koristiti u kaznenom postupku, a ako bi se i koristio to bi predstavljalo apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku. U tom smislu se njihovim provođenjem isprepliće diskrecijska ocjena svakog pojedinog policijskog službenika određene konkretnom situacijom i okolnostima u kojima se nalazi i granicama koje postavlja Zakon o kaznenom postupku. Je li takva razmjernost bila poštivana, procjenjivat će se u svakom pojedinom slučaju.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, što je osnovno načelo ugovornog prava. Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika, a dužnik ju je dužan savjesno ispuniti, čime odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Nažalost, danas nije rijedak slučaj da dužnik od trenutka sklapanja ugovora pa sve do dospjelosti želi oštetiti vjerovnika i naplatu dospjelog duga tako što raznim pravnim radnjama umanjuje svoju imovinu u korist treće osobe ne bi li postao platno nesposoban. U našem pravnom sustavu ne postoji izričita odredba koja bi ograničavala slobodu raspolaganja imovinom pa je u svrhu zaštite vjerovnika stvoren institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu ZOO) u čl. 66. – 71. reguliraju izvanstečajno pobijanje do kojeg dolazi kada nad dužnikom nije otvoren stečaj kao i poslije eventualne obustave stečajnog postupka.


Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je instrument obveznog prava kojemu je cilj zaštita interesa određenog vjerovnika. Vjerovnik pobija valjan pravni posao koji je sklopljen između platno nesposobnog dužnika i treće osobe te se namiruje iz vrijednosti imovine koja sada pripada imovini tih trećih osoba, pravnih sljednika. Smatra se da je pravna radnja počinjena na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine. Za što uspješnije pobijanje, nužno je da se kumulativno ispune sljedeće preptostavke (Presuda Županijskog suda u Splitu Gž- 3403/16 od 1. prosinca 2016. godine):


1. Dospjelost tražbine. Pod dospjelošću smatramo vrijeme od kada je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbine. Glede tražbine koja se može pobijati, ZOO je imao u vidu novčane jer na temelju interpretacije čl. 66. proizlazi da se pravna radnja može pobijati samo radi novčanog potraživanja i to dospjelog, nenovčane tražbine ne mogu se pobijati temeljem ovog instituta.


2. Insolventnost ili platna nesposobnost dužnika. Vjerovnik mora dokazati dužnikovu insolventnost u odnosu na konkretnu tražbinu i može pobijati samo onu radnju čijim pobijanjem stvarno omogućuje namirenje svoje tražbine.


3. Pravna radnja. Pravna radnja je svaki postupak dužnika koji svoju imovinu ustupa u korist trećih, a ne u vjerovnikovu i zbog čega vjerovnik dolazi u situaciju nemogućnosti namirenja svoje tražbine. Prema zakonskoj odredbi čl. 66. st. 3. pod pravnom radnjom treba razumijeti i propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.


4. Oštećenje vjerovnika. Vjerovniku je šteta nanesena ako dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje dospjele tražbine.


ZOO kod pobijanja u čl. 69. st. 1. propisuje procesnopravna sredstva i ističe da se pravna radnja pobija tužbom ili prigovorom. Zahtjev za pobijanje redovito se ostvaruje nekom od paulijanskih tužbi. Do situacije pobijanja dužnikovih pravnih radnji doći će ako su se pored općih pretpostavki ispunile i posebne, a kod posebnih je dovoljno da se ispuni bilo koja od njih. One se odnose na vrstu posla, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika i trećeg te na rokove za podizanje tužbe. Sve ove pretpostavke uređene su čl. 67. ZOO, a ovisno o tome koje se traže, razlikuju se i 4 paulijanske tužbe. Prilikom podizanja tužbe vjerovnik treba tužiti dužnika, ali i treću osobu sa kojom je dužnik poduzeo određeni pravni posao, a na dispoziciji mu stoji odabir one koja mu najbolje odgovara.


Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) može se podnijeti u slučajevima kada je dužnik svjesno poduzeo raspolaganja kako bi time naštetio vjerovniku. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja pravne radnje odnosno u trenutku sklapanja pravnog posla. Kod dolozne tužbe zahtijevaju se još dvije pretpostavke: da se radi o naplatnom pravnom poslu i da je trećoj osobi bilo poznato, prilikom sklapanja pravnog posla s dužnikom, dužnikovo raspolaganje na vjerovnikovu štetu. Primjerice, dužnik prema vjerovniku ima dug koji je dospio. Dužnik svjesno, ne bi li se vjerovnik namirio iz imovine koju posjeduje, prodaje nekretninu svom susjedu koji još od prije zna da dužnik ima dugove. Ako vjerovnik nikako ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje pobijat će pravnu radnju učinjenu između dužnika i njegovog susjeda.


Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) se podiže kada dužnik nije znao, ali je u trenutku svog raspolaganja mogao znati da njime nanosi štetu vjerovniku. To će se dogoditi u slučaju u kojem dužnik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika, domaćina ili stručnjaka. Slično kao i kod dolozne, ovdje se isto treba raditi o naplatnom pravnom poslu, no traži se i da su dužnik i treća osoba mogli znati da se poduzetim naplatnim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.


Obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) se koristi u situacijama kada dužnik svojom imovinom raspolaže u korist bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Stavak 2. čl. 67. sadrži praesumptio iuris što znači da se pretpostavlja da je bračnom drugu odnosno srodniku bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta, osim ako ne dokaže suprotno. Odredba čl. 67. izričito propisuje tko ulazi u kategoriju trećih osoba i određuje da su to: bračni drug, srodnici u ravnoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja i srodnici po tazbini do četvrtog stupnja. To bi bilo, primjerice, kada suprug kao dužnik, svojoj supruzi daruje nekretninu u njezinu korist ne bi li time nanio štetu svom vjerovniku i onemogućio mu naplatu duga.


Kvazipaulijanskom tužbom (actio quasi Pauliana) pobijaju se besplatna raspolaganja učinjena u korist treće osobe. To su sva raspolaganja koja nisu naplatna i na temelju kojih se dužnik dovodi u insolventno stanje. Pod radnjama koje bi ulazile u ovu kategoriju valja uvrstiti ugovor o darovanju, iako je besplatno raspolaganje šire od darovanja, beskamatni zajam, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, derelikciju (napuštanje stvari), preuzimanje tuđeg duga i razna propuštanja, a čl. 67. st. 4. ističe da se kao oblik besplatnog raspolaganja podrazumijeva i odricanje od nasljedstva. Vjerovnik kod pobijanja dokazuje samo besplatnost i nije dužan dokazati znanje dužnika niti znanje odnosno skrivljeno neznanje treće osobe. Ovo bi bio slučaj kada porezni dužnik u ostavinskom postupku pokojnog oca da izjavu kojoj prihvaća nasljedstvo na temelju zakona i svoj dio ostavinske imovine ustupa majci koja prihvaća to nasljedstvo te joj se cijela ostavinska masa raspoređuje. Pritom dužnikov vjerovnik ostaje bez mogućnosti namirenja svog potraživanja pa može pobijati to dužnikovo odricanje od nasljedstva učinjeno u korist majke.


Rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prekluzivne je naravi što znači da njegovim istekom vjerovnik gubi pravo na podnošenje tužbe. Rokovi, prema ZOO iznose jednu ili tri godine ovisno o tome o kakvom imovinskopravnom raspolaganju dužnika se radi te ovisno o tome prema koji osobama je riječ. U roku od godinu dana mogu se podnijeti dolozna i kulpozna tužba, dok se obiteljska i kvazipaulijanska tužba mogu podnijeti u roku tri godine. Rokovi počinju teći od poduzimanja dužnikove pravne radnje, odnosno propuštanja kojim je prouzročeno osiromašenje vjerovnika.


Odredba čl. 68. ZOO, koja se ujedno nadovezuje na posljednje stavke čl. 67., propisuje da se ne mogu pobijati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Radi se o iznimci pobijanja besplatnih raspolaganja ne uzimajući u obzir što ona onemogućuju namirenje vjerovnika. Oni se ne mogu se pobijati zbog činjenice što njima dužnik ispunjava određene moralne, socijalne, obiteljske ili druge dužnosti kao i zahtjeve pristojnosti. Sud će u svakom konkretnom slučaju ocjenjivati mogućnosti dužnika pa ako ustanovi da je dužnik prešao uobičajenu visinu raspolaganja bit će omogućeno samo pobijati prekoračenje, a ne i cijelo raspolaganje. Stoga je na trećem teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za isključenje.


Temeljem odredbe čl. 70. ZOO, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Pravni posao između dužnika i treće osobe, koji je predmet pobijanja, se ne poništava već se samo ide za ograničavanjem djelovanja posla u kojem je treća osoba, stjecateljica koristi, dužna trpiti pravne radnje vjerovnika koji bi od sebe otklonio štetni učinak. Ako vjerovnik u roku od 1 ili 3 godine ne ustane s tužbom, njegova tražbina jos uvijek postoji te se može koristiti ostalim pravnim sredstvima za prisilno namirenje svoje tražbine. Ukoliko dužnik nije platno nesposoban te i dalje posjeduje određenu imovinu iz koje se vjerovnik može namiriti tada vjerovnik ne može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji.


Ovaj institut postoji i u slučaju stečaja, a uređen je Stečajnim zakonom (NN 71/2015, 104/2017., u daljnjem tekstu: SZ). Dok je kod izvanstečajnog pobijanja svrha namirenje samo jednog vjerovnika, pobijanje pravnih radnji u stečajnom postupku ima za cilj namirenje svih stečajnih vjerovnika, a otuđena dužnikova imovinska korist ulazi u cijelosti u stečajnu masu. Kao pretpostavka za pobijanje pravnih radnji traži se da je otvoren stečaj, da su pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka, da je pravna radnja dovela do oštećenja vjerovnika te da se rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika (čl. 198. st. 1. SZ), (Rješenje Visokog Trgovačkog suda, Pž-2798/04-3, od 27. siječnja 2004. godine). Pravni učinci pobijanja dužnikovih pravnih radnji u povodu stečaja odražavaju na sve stečajne vjerovnike jer pravna radnja gubi pravni učinak prema stečajnoj masi (čl. 212. st. 9. SZ).

Ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava koji se temelji na načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji, odnosno na načelu solidarnosti. To nam govori da se sredstva za uzdržavanje u pravilu daju dobrovoljno, između fizičkih osoba propisanim člankom 281. Obiteljskog zakona: „Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastorka i maćehe i očuha kad je to predviđeno ovim Zakonom“.


Najčešći slučaj uzdržavanja je upravo uzdržavanje djece od strane roditelja zbog toga što ostvarenje uzdržavanja djetetu znači zadovoljenje njegovih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu osnovicu za ostvarenje njegovih drugih prava.


Dužnost roditelja na uzdržavanje postoji i onda kad na temelju odluke nadležnih tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu ili kad je jedan roditelj lišen roditeljske skrbi.


U praksi su česti slučajevi kada roditelj koji ne živi ili ne skrbi o djetetu ne plaća uzdržavanje na koje dijete ima pravo, iako je već donesena ovršna isprava kojom je utvrđena njegova obveza uzdržavanja. Postavlja se pitanje postoji li neki drugi način na koji će dijete svejedno dobiti sredstva za uzdržavanje, ako ga već ne može ostvariti od svog roditelja?


Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/14) donesen je upravo iz tog razloga. Djeca koja imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Republike Hrvatske imaju pravo na privremeno uzdržavanje ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja (članak 3. i 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Ako su baka odnosno djed obveznici uzdržavanja prema ovršnoj ispravi, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u slučaju da baka odnosno djed ne ispunjavaju svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Ako ne postoji ovršna isprava u odnosu na baku ili djeda, tad je potrebno u postupku ostvarivanja prava za privremeno uzdržavanje učiniti vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja.


Dakle, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti kako je određeno ovršnom ispravom, ali i ako ispunjava svoju obvezu u iznosu koji je niži od onoga određenog ovršnom ispravom, odnosno iznosu koji je niži od iznosa privremenog uzdržavanja (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju). Pravo na privremeno uzdržavanje traje ukupno tri godine, a dijete ima pravo na njega sve dok obveznik uzdržavanja ne počne ispunjavati svoju obvezu u cijelosti.


Dijete koje je kraće od tri godine primalo privremeno uzdržavanje, a obveznik uzdržavanja ponovno ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti ili djelomično, može ponovno primati privremeno uzdržavanje.


Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke, roditelja ili druge osobe koja skrbi o djetetu, ili ga pokreće Centar za socijalnu skrb po službenoj dužnosti onda kada stranka odbije pokrenuti postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje (članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Postupak za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje vodi Centar za socijalnu skrb, a o zahtjevu Centar odlučuje rješenjem.


Kad je ostvareno pravo na privremeno uzdržavanje, isplaćuje ga Centar za socijalnu skrb u mjesečnim iznosima za prethodni mjesec i to putem banke na djetetov račun ili na račun roditelja koji živi s djetetom, odnosno druge osobe koja skrbi o njemu (članak 21. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Sredstva za uzdržavanje osiguravaju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske i ona ne mogu biti predmetom ovrhe.


Iznos privremenog uzdržavanja može se mijenjati tijekom isplate privremenog uzdržavanja ako se promijeni iznos zakonskog minimuma uzdržavanja, odnosno iznosa koje je obveznik prema Obiteljskom zakonu dužan plaćati djetetu, ali samo onda kad se iznos zakonskog uzdržavanja poveća.


Također, članak 23. Zakona o privremenom uzdržavanju izričito propisuje da su roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja skrbi o djetetu dužni u roku od osam dana od svakog nastanka promjene uzdržavanja o tome obavijestiti Centar za socijalnu skrb.


Ako se okolnosti toliko promijene da dijete više ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje, Centar za socijalnu skrb donijet će rješenje o prestanku prava na privremeno uzdržavanje po službenoj dužnosti, a ono prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je nastala promjena.


Nakon što je isplaćeno privremeno uzdržavanje, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze sve tražbine privremenog uzdržavanja.


Centar će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će obvezniku uzdržavanja naložiti da u roku od osam dana od dana dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj isplaćeni iznos privremenog uzdržavanja za svako jednogodišnje ili kraće razdoblje isplate ako je privremeno uzdržavanje trajalo kraće od jedne godine, s pripadajućom zateznom kamatom (članak 27. Zakona o privremenom uzdržavanju). Na to je rješenje moguće podnijeti žalbu o kojoj odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.


Pravo Republike Hrvatske na povrat iznosa privremenog uzdržavanja zastarijeva nakon deset godina.


Ako obveznik uzdržavanja ne podmiri svoju obvezu prema Republici Hrvatskoj, izvršenje tog rješenja provest će se na plaći i stalnim novčanim primanjima obveznika, izuzevši iznos uzdržavanja koji je dužan isplatiti svom djetetu, a koji, prema članku 29., ima prednost u postupku ovrhe;  ako obveznik umre, tražbina prelazi na njegove nasljednike.


Iz svega je vidljivo da je privremeno uzdržavanje supsidijarne naravi, jer su djecu ponajprije dužni uzdržavati roditelji, pa bake i djedovi po roditeljima, a tek potom država. Institut privremenog uzdržavanja uspostavljen je upravo zbog toga što se njime osigurava egzistencijalni minimum potreban za razvoj i rast djece, koja su najosjetljivija skupina. Iako država omogućuje uzdržavanje djece kada to ne čine obveznici uzdržavanja, ona to čini u ograničenom vremenskom roku ako su ispunjene sve navedene pretpostavke za privremeno uzdržavanje, a također je propisana i dužnost vraćanja iznosa privremenog uzdržavanja.

Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem

Do 31. prosinca 2018. primjenjivao se Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 71/99, 46/07 i 41/08), koji se počeo primjenjivati 16. srpnja 1999. godine. Od 1. siječnja 2019. godine na snazi je novi Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 115/18 dalje ZSOPT). Staž osiguranja s povećanim trajanjem kolokvijalno je puno poznatiji pod nazivom beneficirani radni staž. Riječ beneficija dolazi od latinske riječi beneficium što znači povlastica, privilegija, korist. Beneficiran je dakle onaj koji uživa beneficije, ima neki benefit, povlasticu ili korist.


U čl. 1. definirano je tko su osobe koje ostvaruju prava prema odredbama toga ZSOPT. Prema tom članku tri su kategorije osiguranika kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem.


U prvom redu to je pravo rezervirano osiguranicima koji su zaposleni na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima (čl. 1. st. 1. ZSOPT). Ta su radna mjesta, na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, nabrojana u ZSOPT od čl. 4.-23.


To su prema čl. 4. ZSOPT osobito teška i za zdravlje i radnu sposobnost štetna radna mjesta na kojima postoje štetni utjecaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost zaposlenika, unatoč tome što su primijenjene opće i posebne zaštitne mjere utvrđene propisima o zaštiti na radu.


U čl. 24. ZSOPT utvrđena su zanimanja na kojima fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla. Osobe koje su tih zanimanja su druga kategorija osiguranika kojima je ZSOPT priznao pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem.


Tim dvjema kategorijama osiguranika 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 14, 15, 16 ili 18 mjeseci staža osiguranja te im se razmjerno tome snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu i to:


- po jednu godinu za svakih šest godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 14 mjeseci;

-po jednu godinu za svakih pet godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci;

- po jednu godinu za svake četiri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 16 mjeseci;

- po jednu godinu za svake tri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 18 mjeseci (čl. 27. ZSOPT).


Poticaj za utvrđivanje ili ukidanje radnih mjesta i zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem može dati poslodavac ili sindikat na temelju stručne dokumentacije (čl. 25. ZSOPT).


Poslodavac je dužan u rokovima propisanim Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO) prijaviti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje Zavod) početak, promjenu i prestanak rada osiguranika koji rade na radnim mjestima za koje se prema ZSOPT računa staž osiguranja s povećanim trajanjem. 


Treća kategorija su osiguranici tj. osobe s invaliditetom kojima zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad a to su: osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih post