blog pravne klinike

Na sljedećim linkovima se nalaze blogovi koji pokrivaju područja besplatne pravne pomoći, diskriminacije i manjinskih prava, građanskog prava, kaznenog prava, ovršnog postupka, prava pacijenata, radnog prava i zaštite azilanata i stranaca.

Kaznena prijava

ŠTO JE KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava upozorava državnog odvjetnika da je osoba navedena u prijavi možda počinila određeno kazneno djelo.


TKO MOŽE PODNIJETI KAZNENU PRIJAVU?


Sva tjela državne vlasti i sve pravne osobe su dužne podnijeti prijavu za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti, pored njih, u određenim slučajevima uređenim posebnim zakonom, na podnošenje kaznene prijave ovlaštena je i policija, i građani kao fizičke osobe ovlašteni su na podnošenje kaznene prijave, štoviše, po zakonu su oni to dužni učiniti kada se radi o kaznenim djelima za koja se goni po službenoj dužnosti.


KOME SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Ona se podnosi nadležnom državnom odvjetniku bilo pisano, usmeno ili drugim sredstvom, međutim, ako se podnese sudu, policiji ili pak, nenadležnom državnom odvjetniku, spomenuta tjela će podnesenu prijavu sama dalje proslijediti državnom odvjetniku koji je u konkretnom slučaju nadležan za postupanje po njoj.


ZNAČENJE KAZNENE PRIJAVE?


Njezina je važnost u tome što obvezuje državnog odvjetnika na postupanje prema navodima iz prijave, on će prije svega utvrditi je li prijava osnovana, a ako to ne uspije utvrditi odbacit će ju i o njezinom odbačaju obavijestiti osobu oštećenu kaznenim djelom.


LAŽNO PRIJAVLJIVANJE?


Ako netko, znajući da to nije istina, podnese kaznenu prijavu protiv neke osobe optužujuči je da je počinila kazneno djelo, ili prijavi da je počinjeno određeno kazneno djelo, ne navodeći osobu koja ga je počinila, ili ako sebe prijavi da je počinio kazneno djelo, u svim tim navedenim slučajevima i sam će odgovarati, i to za kazneno djelo lažnog prijavljivanja.


KADA SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava se podnosi:

-čim netko sazna da je počinjeno određeno kazneno djelo,

-ili ako zna da je neka osoba počinila kazneno djelo,

-ili ako je osoba sama bila oštećena određenim kaznenim djelom.


KAKO BI TREBALA IZGLEDATI KAZNENA PRIJAVA?


Njen sadržaj nije formalno propisan, ali svatko tko podnosti prijavu trebao bi uzeti u obzir sljedeće podatke:

1. osobne podatke o počinitelju

2. sve čega se možemo sjetiti o događaju (npr. vrijeme počinjenja, mjesto itd.)

3. navođenje odgovarajućeg članka u zakonu je poželjno, ali nije nužno da bi kaznena prijava bila valjana

4. treba navesti sve dokaze i činjenice koji su nam poznati

5. potrebno je navesti i osobne podatke osobe oštećene kaznenim djelom

6. svoje podatke, odn. podatke o osobi koja podnosi kaznenu prijavu


ANONIMNA KAZNENA PRIJAVA?


Unatoč mogućnosti podnošenje kaznene prijave poznate osobe, zakonom se dozvoljava i podnošenje kaznene prijave anonimnog karaktera.


O čemu je to riječ?


Osnovna je razlika od prethodne vrste kaznene prijave, u tome što ovdje njezin podnositelj ostaje nepoznat (tj. anoniman), s obzirom da je nepoznat ne može ni snositi štetne posljedice lažnog prijavljivanja. Premda je anonimna prijava prednost za onoga tko želi da njegov indetitet ostane tajan, ona je i teret, u tom smislu što je nadležni državni odvjetnik po njoj obvezan postupati, tek ako iz podataka koji su u njoj navedeni proizlazi da postoji veliki stupanj vjerojatnosti (osnovana sumnja) da je počinjeno kazneno djelo protiv kojeg je prijava podnesena.


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Prava žrtava kaznenih djela

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela psihičke i/ili fizičke posljedice, imovinsku štetu ili povredu temeljnih prava i sloboda, a koje su izravna posljedica nekog kaznenog djela. Vrlo je bitno da osoba koja je žrtva nekog kaznenog djela zna svoja prava prije, tijekom i nakon kaznenog postupka kako bi ista mogla ostvariti. Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP) temeljito određuje i propisuje navedena prava.


Na temelju čl. 43. st. 1. ZKP-a žrtva kaznenog djela ima sukladno ovom Zakonu sljedeća prava:


1. Pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela (navedeno se ostvaruje direktnim obraćanjem jednom od Odjela za podršku žrtvama i svjedocima koji su ustrojeni pri županijskim sudovima u Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Splitu, Rijeci, Zadru i Sisku te organizacijama civilnog društva koje pružaju potporu žrtvama kaznenih djela),


2. Pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom (obraćanjem organizacijama civilnog društva, liječnicima opće prakse (traženjem uputnice), itd.),


3. Pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde (ostvaruje se kada se od državnog odvjetnika ili suda traži izricanje mjera opreza, primjerice udaljenje osobe iz doma i sl.),


4. Pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka (naime ako žrtva daje iskaz odnosno sudjeluje kao svjedok u postupku, tada ona može tražiti da ju ispituje osoba istog spola, tražiti zabranu postavljanja strogo osobnih pitanja i sl.),


5. Pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka (kada žrtva podnese kaznenu prijavu policija ju mora saslušati što prije, isto vrijedi i za saslušanje kod suca istrage),


6. Pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje (žrtva ima pravo tražiti da cijelo vrijeme, od trenutka podnošenja kaznene prijave pa sve do okončanja postupka, ima pratnju osobe od povjerenja, a to može biti bilo koja punoljetna osoba koju ona želi uza sebe tijekom postupka),


7. Pravo podnijeti privatnu tužbu (ovisi o vrsti kaznenog djela, ali ukoliko se kazneni postupak ne pokreće po službenoj dužnosti, dakle od strane nadležnih institucija, pravo žrtve tog kaznenog djela jest da podnese državnom odvjetniku prijedlog za progon (ako se kazneno djelo progoni po prijedlogu), odnosno da podnese privatnu tužbu (ako se kazneno djelo progoni po privatnoj tužbi) kako bi se kazneni postupak pokrenuo),


8. Pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik (ukoliko se žrtva kaznenog djela tijekom postupka izjasni da želi sudjelovati u postupku u svojstvu oštećenika to joj daje određena dodatna procesna prava, a to su:


- Pravo služiti se vlastitim jezikom (uključujući i znakovni jezik) te pravo na pomoć tumača, odnosno prevoditelja


- Podnijeti imovinskopravni zahtjev kojim ostvaruje naknadu štete bilo zbog materijalne/imovinske štete ili nematerijalne (duševna bol, strah..)


- Pravo na opunomoćenika, ali na vlastiti trošak, osim ako je riječ o žrtvi kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima i/ili djetetu koje je žrtva


- Pravo upozoravati na činjenice i predlagati dokaze, pravo prisustvovati na dokaznom ročištu, pravo prisustvovati raspravi, sudjelovati u dokaznom postupku, iznijeti završni govor, pravo izvršiti uvid u spis predmeta.


- Pravo zatražiti obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njegove prijave i podnijeti tužbu višem odvjetniku


- Pravo na podnošenje žalbe, ali i pravo na povrat u prijašnje stanje kada se zbog opravdanih razloga nije izjasnio o preuzimanju kaznenog progona


- Pravo biti obaviješten o ishodu kaznenog postupka – sve odluke vezane za ishod kaznenog postupka ima pravo zatražiti od nadležnih institucija),


9. Pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku (žrtva može tražiti podatke o radnjama koje je poduzeo državni odvjetnik nakon dva mjeseca od podnesene kaznene prijave),


10. Pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak (da bi ostvarila ovo pravo žrtva treba podnijeti zahtjev za obavijesti o ukidanju pritvora/istražnog zatvora policiji, a za obavijest o otpuštanju s izdržavanja kazne zatvora podnijeti Ministarstvu pravosuđa – Službi za podršku žrtvama i svjedocima).


Žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom ima pravo na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Ako je žrtva prethodno ostvarila imovinskopravni zahtjev, uzet će se u obzir njegova visina pri odmjeravanju novčane naknade, a tako će postupiti i sud pri dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva ako je žrtva prethodno ostvarila novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 1. Zakona o novčanoj naknadi, žrtvama kaznenih djela omogućuje se pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja te ona ima pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite u visini vrijednosti zdravstvenog standarda utvrđenog propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje može ostvariti samo ako je kazneno djelo evidentirano ili prijavljeno policiji ili državnom odvjetništvu kao kazneno djelo. Naknada se priznaje samo ako neposredna žrtva nema pravo na pokriće troškova na temelju zdravstvenog osiguranja, a tijelo koje odlučuje o novčanoj naknadi je Odbor za novčanu naknadu žrtvama. Zahtjev za naknadu se podnosi Ministarstvu pravosuđa na propisanom obrascu čiji je rok za podnošenje 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Zahtjev mora sadržavati:


1. Osobne podatke o podnositelju, odnosno žrtvi (ime i prezime, datum i mjesto rođenja, državljanstvo, adresu prebivališta ili boravišta, radno mjesto i adresu poslodavca, identifikacijsku oznaku,


2. Opis kaznenog djela (datum, mjesto i okolnosti),


3. Opis posljedica kaznenog djela,


4. Datum kad je kazneno djelo prijavljeno policiji,


5. Navod o vrsti i visini naknade koje je osoba ostvarila iz drugih pravnih osnova,


6. Vrstu i visinu naknade koju žrtva zahtijeva


Bitno je priložiti i sljedeću dokumentaciju koja potvrđuje sadržaj gore navedenog zahtjeva: dokaz o državljanstvu ili prebivalištu, potvrda policije o prijavi kaznenog djela, medicinska dokumentacija, isprave kojima se dokazuje ostvarivanje naknade iz drugih pravnih osnova.


Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, u daljnjem tekstu: KZ) u čl. 139. st. 1. prijetnju definira kao radnju kojom netko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, te propisuje kaznu zatvora do jedne godine te se navedeni oblik prijetnje progoni se po privatnoj tužbi. Moguć i je teži oblik prijetnje kad tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, te se za taj se oblik propisuje kazna zatvora do tri godine i progoni se po prijedlogu.


Za kaznena djela koja se progone po privatnoj tužbi, tužba se mora podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja (čl. 61. st. 1. ZKP-a). Kada žrtva na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnese kaznenu prijavu, a utvrdi se da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava se smatra kao pravovremena privatna tužba ako je podnesena u roku od 3 mjeseca od saznanja za kazneno djelo i počinitelja.


Žrtva prema ZKP-u ima pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde za vrijeme trajanja kaznenog postupka, a ono se može ostvariti kroz traženje izricanja određenih mjera kojima se nastoji zaštiti žrtva od počinitelja te se u tu svrhu određuju mjere opreza koje traju najdulje do pravomoćnosti presude. Mjere opreza se izriču samostalno kako bi se njima zaštitila žrtva od potencijalnog zastrašivanja ili drugih oblika protupravnog djelovanja na žrtvu. To su na primjer zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, itd.


Žrtve kaznenih djela mogu se obratiti Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima Županijskog suda u Zagrebu na broj: 01/4801-062 ili na e-mail: podrska-svjedocima-zg@pravosudje.hr, u kojem službenici pružaju podršku žrtvama i svjedocima kao i članovima njihovih obitelji tijekom kaznenog postupka. Službenici za podršku, kao i volonteri ne daju pravne savjete, ne provode psihološko savjetovanje ili psihoterapiju i ne razgovaraju o sadržaju iskaza žrtve ili svjedoka, nego pomažu s organiziranjem i pružanjem emocionalne podrške te davanjem procesnih, tehničkih i praktičnih informacija.



Također, žrtva bi mogla tražiti novčanu naknadu za teško narušenje zdravlja, točnije teže narušenje psihološkog stanja s obzirom na to da je stranka nakon te situacije u konstantnom stanju straha te kao posljedicu ne može voditi normalan život. Zahtjev se predaje Ministarstvu pravosuđa u obliku obrasca koji ima propisan sadržaj naveden ranije. Rok za predaju zahtjeva je 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Ako je stranka ranije ostvarila neki imovinskopravni zahtjev po istoj osnovi, to će se uzeti u obzir pri odmjeravanju konačnog iznosa.


Na temelju navedenog slijedi da bi žrtve kaznenih djela mogle ostvariti ZKP-om propisana prava koja imaju sve žrtve bez obzira na težinu kaznenog djela i osobna svojstva žrtve, odnosno pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i, ovisno o vrsti prijetnje, kao privatni tužitelj.

Oduzimanje roditeljske skrbi

Pitanja obiteljskog života i odnosa roditelja i djece jedna su od najosjetljivijih pitanja u društvu. Mjerom oduzimanja roditeljske skrbi pokušavaju se pomiriti dva suprotstavljena načela: načelo najboljeg interesa djeteta i pravo na poštovanje obiteljskog života. Prema Obiteljskom zakonu (NN 47/2020, dalje: ObZ) sud će roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb u izvanparničnom postupku kad utvrdi da roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava (čl. 170. ObZ-a). Roditelj zlorabi svoja roditeljska prava i dužnosti ako, primjerice, počini kazneno djelo prema djetetu ili ako ga tjera na pretjerani rad, a grubo krši ako, primjerice, napusti dijete ili se ne pridržava mjera koje je roditelju odredilo nadležno tijelo. Tijelo koje provodi postupak prilikom izbora mjere prikladne za zaštitu prava i dobrobiti djeteta dužno je voditi računa da se odredi ona mjera kojom se najmanje ograničava pravo roditelja na ostvarivanje skrbi o djetetu, ako je takvom mjerom moguće zaštititi prava i dobrobit djeteta (čl. 128. ObZ-a). Tijelo koje provodi postupak izbora mjera je Centar za socijalnu skrb te prije podnošenja zahtjeva sudu za izricanje mjere oduzimanja roditeljske skrbi, ono može, točnije treba voditi računa o tome da donese blažu mjeru primjerice žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji ili mjere stručne pomoći.


Rješenje o lišenju prava na roditeljsku skrb sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta, roditelja, centra za socijalnu skrbi ili državnog odvjetnika za mladež. Centar za socijalnu skrb je uz prijedlog za lišenje prava na roditeljsku skrb dužan sudu dostaviti izvješća i procjene na kojima temelji svoj zahtjev, a državni odvjetnik za mladež, pravomoćnu presudu na temelju koje je roditelj osuđen za kaznena djela iz članka 171. točke 5. ovoga Zakona. (čl. 172. st. 1., 2. ObZ-a). Sud će rješenjem o lišenju prava na roditeljsku skrb odlučiti i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom ako je to u iznimnim okolnostima potrebno i ako to predlaže dijete ili roditelj koji se lišava prava na roditeljsku skrb. (čl. 174. st. 1. ObZ-a). Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi. Sud može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb. Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ima dužnost plaćati uzdržavanje za dijete. Pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom i dužnost uzdržavanja prestaju posvojenjem. (čl. 175. st. 1., 2. i 3. ObZ-a).


Posebne pretpostavke za određivanje oduzimanja roditeljske skrbi su:


ako je roditelj napustio dijete, ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji,

ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud,

ako na temelju izvješća i procjene centra za socijalnu skrb proizlazi da bi povratak djeteta u obitelj nakon provedene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta predstavljao ozbiljnu opasnost za djetetov život, zdravlje i razvoj,

na temelju pravomoćne presude kojom je roditelj osuđen za neko od kaznenih djela počinjenih na štetu svog djeteta koja su taksativno navedena u ObZ-u (kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (glava XIV.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži (glava XVI.), osim kaznenih djela: povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209., oduzimanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 210., promjene obiteljskog stanja iz članka 211. Kaznenog zakona, kaznenih djela protiv života i tijela (glava X.), kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (glava XVII.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece (glava XVIII.), osim kaznenih djela: dvobračnosti iz članka 167., omogućavanja sklapanja nedozvoljenog braka iz članka 168., omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz članka 170., povrede dužnosti i uzdržavanja iz članka 172., promjene obiteljskog stanja iz članka 175. i povrede privatnosti djeteta iz članka 178. Kaznenog zakona),

ako mentalne sposobnosti roditelja u tolikoj mjeri ograničene da nije trajno u stanju ostvarivati niti jedan sadržaj roditeljske skrbi, pri čemu je ugrožena dobrobit djeteta. (čl. 171. ObZ-a).

U jednoj od sudskih odluka Ustavni sud RH (U-III/2785/2018, od 3. listopada 2018.) odbio je ustavnu tužbu tužitelja kojima je oduzeta roditeljska skrb u prvostupanjskom postupku. Tužiteljima je u dva navrata izricana mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, i to 2011. godine i 2012. godine. Zbog poremećenih obiteljskih odnosa, verbalnog i fizičkog nasilja u obitelji, neadekvatne i neprihvatljive komunikacije roditelja sa maloljetnom djecom, vrlo loših higijenskih uvjeta i propusta roditelja u skrbi, odgoju i brizi maloljetne djece rješenjem centra za socijalnu skrb ponovno izrečena mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi u trajanju od godinu dana. Usprkos izrečenoj mjeri nadzora, a nakon saznanja o daljnjem nasilju unutar obitelji, na zahtjev Centra za socijalnu skrb, sud oduzima roditeljima roditeljsku skrb. Roditelji su podnijeli tužbu Ustavnom sudu, a sud je zaključio ovako: „U vezi prigovora podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na štovanje obiteljskog života, Ustavni sud utvrđuje da je lišenje roditelja prava na roditeljsku skrb mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njihovog obiteljskog života. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno, radi ocjene osnovanosti prigovora podnositelja, utvrditi da li je ta mjera bila zakonita, da li je imala legitiman cilj te da li je bila nužna za ostvarenje tog cilja.“ Ustavni sud u konkretnom je slučaju zaključio kako je mjera oduzimanja roditeljske skrbi imala legitiman cilj i to zaštitu prava djece podnositelja.


U drugoj sudskoj odluci (U-III/34/2020, od 15. srpnja 2020.) Ustavni sud RH, zaključio je kako je: „oduzimanje prava na stanovanje s djetetom, lišenje roditeljske skrbi i povjeravanje svakodnevne skrbi o djeci udomiteljskoj obitelji, mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavljat će povredu članka 8. Konvencije, osim ako je "u skladu sa zakonom", ako teži ostvariti legitimni cilj iz stavka 2. te odredbe, te ako je bilo "nužno u demokratskom društvu.“

Ured europskog javnog tužitelja

Što je Ured europskog javnog tužitelja?


Ured europskog javnog tužitelja (EPPO – eng. European Public Prosecutor's Office) novi je neovisni ured javnog tužiteljstva Europske unije. Nadležan je za istragu, kazneni progon i pokretanje postupaka za kaznena djela počinjena na štetu financijskih interesa EU. Ta kaznena djela uključuju različite vrste prijevara, prekogranične prijevare povezane s PDV-om u vrijednosti većoj od 10 milijuna eura, pranje novca, korupciju i slično. Do sada su samo nacionalne vlasti mogle provoditi istrage i kazneni progon spomenutih kaznenih djela, ali su se njihove ovlasti zaustavljale na nacionalnim granicama. Budući da postojeća tijela EU poput Eurojusta, Europola i Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) nemaju ovlasti za provođenje istrage i kaznenog progona, javila se potreba za osnivanjem novog tijela koje će imati takve ovlasti (https://www.eppo.europa.eu/mission-and-tasks). U ovome trenutku EPPO je u fazi započinjanja s radom te u njegovom radu sudjeluju 22 države članice EU, uključujući i Republiku Hrvatsku.


Podaci pokazuju da države članice svake godine gube oko 50 milijardi eura prihoda od PDV-a zbog prekograničnih prijevara, a strukturni fondovi EU oštećeni su za stotine milijuna eura (https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/eppo/). Cilj EPPO-a je smanjiti broj takvih kaznenih djela te spriječiti da europski novac padne u ruke organiziranog kriminala (https://ec.europa.eu/info/law/cross-border-cases/judicial-cooperation/networks-and-bodies-supporting-judicial-cooperation/european-public-prosecutors-office_en).



Ustrojstvo Ureda europskog javnog tužitelja


EPPO je nedjeljivo tijelo Unije koje djeluje kao jedinstveni ured s decentraliziranom strukturom. Ustrojen je na središnjoj razini i na decentraliziranoj razini. Središnja razina sastoji se od središnjeg ureda u sjedištu EPPO-a u Luxembourgu. Središnji ured sastoji se od kolegija, stalnih vijeća, glavnog europskog tužitelja, zamjenika glavnog europskog tužitelja, europskih tužitelja i upravnog direktora. Decentralizirana razina sastoji se od delegiranih europskih tužitelja koji su smješteni u državama članicama (članak 8. stavak 1. – 4. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), Službeni list Europske unije, L 283/1 od 31.10.2017.; dalje u tekstu: Uredba).


U svakoj državi članici postoje najmanje dva delegirana europska tužitelja. Glavni europski tužitelj nakon savjetovanja i postizanja dogovora s relevantnim tijelima u državama članicama odobrava broj delegiranih europskih tužitelja te funkcionalnu i teritorijalnu podjelu nadležnosti među delegiranim europskim tužiteljima u svakoj državi članici (članak 13. stavak 2. Uredbe).



Materijalna nadležnost EPPO-a


EPPO je nadležan za kaznena djela na štetu financijskih interesa EU koja su pobliže određena tzv. „PIF“ Direktivom (Direktiva (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima, Službeni list Europske Unije, L 198/29 od 28.7.2017.; dalje u tekstu: Direktiva). Ta kaznena djela uključuju:


pranje novca

korupciju

kaznena djela koja su u praksi blisko povezana s teškim oblicima prekograničnog kriminaliteta

prijevare povezane s prihodima i rashodima

prijevare povezane s PDV-om (ako uključuju dvije ili više država članica i čija je vrijednost najmanje 10 milijuna eura)

davanje i primanje mita ili pronevjeru koja utječe na financijske interese EU (uvodne izjave 7, 8 i 13, članak 2. – 4. Direktive).


Način rada Ureda europskog javnog tužitelja


Glavni europski tužitelj voditelj je EPPO-a te organizira njegov rad, vodi aktivnosti i donosi odluke u skladu s Uredbom o EPPO-u i unutarnjim poslovnikom Ureda. Glavni europski tužitelj ima dva zamjenika koji se imenuju kako bi mu pomagali u obavljanju dužnosti i zamjenjivali ga kada je odsutan ili spriječen obavljati svoje dužnosti (članak 11. stavak 1. i 2. Uredbe). Za glavnu europsku tužiteljicu izabrana je Laura Codruţa Kövesi, bivša glavna tužiteljica rumunjskog Nacionalnog antikorupcijskog direktorata (https://www.eppo.europa.eu/european-chief-prosecutor).


Kolegij EPPO-a sastoji se od glavnog europskog tužitelja i po jednog europskog tužitelja iz svake države članice. Glavni europski tužitelj priprema sastanke i predsjeda sastancima kolegija. Kolegij se redovito sastaje i provodi opći nadzor nad aktivnostima EPPO-a, odlučuje o strateškim pitanjima i općim pitanjima proizašlim iz pojedinačnih predmeta kako bi se osigurala koherentnost, učinkovitost i dosljednost u politici kaznenog progona diljem država članica te o drugim pitanjima. Kolegij osniva stalna vijeća na prijedlog glavnog europskog tužitelja (članak 9. stavak 1. – 3. Uredbe).


Stalna vijeća prate i usmjeravaju istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji, koordiniraju istrage i kazneni progon u prekograničnim predmetima te provode odluke kolegija. Nakon preispitivanja prijedloga odluke kojeg predloži delegirani europski tužitelj, stalna vijeća odlučuju o podizanju optužnice, odbacivanju predmeta, provođenju pojednostavnjenog postupka, upućivanju predmeta nacionalnim tijelima te ponovnom pokretanju istrage (članak 10. stavak 2. i 3. Uredbe).


Europski tužitelji u ime stalnog vijeća i u skladu s njegovim uputama nadziru istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji u državi članici. Ovlašteni su davati upute delegiranim europskim tužiteljima. Također, djeluju kao veza i kanal informiranja između stalnih vijeća i delegiranih europskih tužitelja, prate provedbu zadaća EPPO-a u svojim državama članicama uz savjetovanje s delegiranim europskim tužiteljima te osiguravaju dostavu relevantnih informacija iz središnjeg ureda prema delegiranim europskim tužiteljima i obratno (članak 12. stavak 1., 3. i 5. Uredbe).


Institucije, tijela, uredi i agencije EU te tijela država članica moraju izvijestiti EPPO o svakom kažnjivom postupanju koje može predstavljati kazneno djelo iz njegove nadležnosti. Jednako tako, ako nadležna tijela država članica pokrenu istragu o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, ili ako u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage steknu dojam da se radi o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, dužna su o tome obavijestiti EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li koristiti svoje pravo na preuzimanje predmeta (članak 24. stavak 1. i 2. Uredbe). Ako u skladu s nacionalnim pravom postoje opravdani razlozi za vjerovati da je počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti EPPO-a, delegirani europski tužitelj pokreće istragu. Postupak u pravilu pokreće i vodi delegirani europski tužitelj države članice u kojoj je središte kriminalne aktivnosti, odnosno u kojoj je počinjena većina kaznenih djela ako ih je više (članak 26. stavak 1. i 4. Uredbe). Kada delegirani europski tužitelj smatra da je istraga dovršena, podnosi izvješće europskom tužitelju koje sadržava sažetak predmeta i prijedlog odluke o podizanju optužnice pred nacionalnim sudom ili o upućivanju predmeta, odbacivanju ili provođenju pojednostavnjenog postupka (članak 35. stavak 1. Uredbe).


Na koji način Ured europskog javnog tužitelja djeluje u Hrvatskoj?


U države članice koje sudjeluju u radu EPPO-a, pa tako i u Hrvatsku, raspoređuje se po jedan europski tužitelj i najmanje dva delegirana europska tužitelja. Tamara Laptoš, bivša ravnateljica USKOK-a i zamjenica glavnog državnog odvjetnika, imenovana je na funkciju europske tužiteljice (https://www.consilium.europa.eu/hr/infographics/college-of-the-european-public-prosecutor-s-office-eppo/). Hrvatska je nedavno predložila i svoja dva kandidata za delegirane europske tužitelje (https://www.eppo.europa.eu/news/european-delegated-prosecutors-overview-country).


Odjel delegiranih europskih tužitelja djeluje u sastavu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, tj. USKOK-a (članak 3. stavak 1. Zakona o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), NN 146/202; dalje u tekstu: Zakon o provedbi Uredbe).


U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a stvarno i mjesno je, u pravilu, nadležan Županijski sud u Zagrebu. U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a sude vijeća sastavljena od tri suca koji su godišnjim rasporedom poslova raspoređeni na rad u Odjel delegiranih europskih tužitelja u USKOK-u (članak 4. stavak 1. i 2. Zakona o provedbi Uredbe). Ovlašteni tužitelj je delegirani europski tužitelj te ima ovlasti državnog odvjetnika propisane Zakonom o kaznenom postupku, Zakonom o USKOK-u, Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU i drugim propisima (članak 5. Zakona o provedbi Uredbe).


Kada delegirani europski tužitelj podnese nacrt odluke kojim predlaže podizanje optužnice, stalno vijeće odlučuje o tom nacrtu u roku 21 dana i ne može odlučiti odbaciti predmet ako se nacrtom odluke predlaže podizanje optužnice. Nakon donošenja odluke o državi članici u kojoj će se podići optužnica, na temelju nacionalnog prava određuje se nadležni nacionalni sud u toj državi članici (članak 36. stavak 1. i 5. Uredbe). Kao što je već rečeno, to će u Hrvatskoj biti Županijski sud u Zagrebu koji će provoditi postupak o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a.

Pravo na mir i tišinu vlasnika susjedne nekretnine

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu: ZV), u svom čl. 30. definira pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U idućem čl. 31. ZV zatim navodi kako se vlasnik, a ni itko drugi, ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti ili da ga smeta.


Na strani vlasnika nekretnine postoji zagarantirano pravo na mirno uživanje vlasništva, što je definirano u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, a slično tome i Ustav Republike Hrvatske u čl. 34. jamči pravo na zaštitu vlasništva.


Prema čl. 110. st. 1. ZV-a nitko se ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i slično (također se nazivaju i prekomjerne imisije). To pravilo vrijedi u slučaju ako su navedene imisije prekomjerne ili izazivaju znatniju štetu, ili su zakonski nedopuštene. Vlasnici nekretnine, koji su izloženi prekomjernim posrednim imisijama, ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele te da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija (čl. 110. st. 2. ZV-a).

Uznemiravanje vlasnika moguće je oduzimanjem stvari koja je u vlasništvu. Ako neka treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane (čl. 167. st. 1. ZV-a).


Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo iz gore spomenutog stavka 1. članka 167., vlasnik mora dokazati da je stvar u njegovom vlasništvu te da druga osoba vlasnika uznemirava u korištenju te stvari. S druge strane, ako osoba koja uznemirava tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 2. ZV-a).


Jedan od primjera remećenja mira i mirnog uživanja vlasništva je svaka buka koju proizvode kućni ljubimci, a najčešće se radi o psećem lavežu u susjedstvu. Držanje kućnih ljubimaca uglavnom je u Republici Hrvatskoj propisano i uređeno lokalnim propisima. Tako je primjerice u čl. 8. Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, načinu kontrole njihova razmnožavanja, uvjetima i načinu držanja vezanih pasa te načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama Općine Matulji (u daljnjem tekstu: Odluka), uređeno da je posjednik kućnog ljubimca dužan osigurati držanje kućnog ljubimca u obiteljskoj kući i okućnici obiteljske kuće na način na koji se, sukladno propisima o vlasništvu, poštuju prava vlasnika susjednih nekretnina. Jasno je određeno u čl. 18 Odluke da je posjednik, čiji pas učestalim i dugotrajnim lavežom ili zavijanjem remeti mir građana, dužan odmah poduzeti odgovarajuće mjere kako bi spriječio daljnje uznemiravanje građana.

Nadalje,nadzor nad provedbom ove Odluke provodi komunalni redar, osim ako je zakonom ili posebnim propisom određeno postupanje veterinarskog odnosno stočarskog inspektora (čl. 28. st. 1. Odluke). Kada komunalni redar nije ovlašten postupati, on će obavijestit odgovarajuću inspekciju te druga ovlaštena tijela u skladu s propisima o veterinarstvu i zaštiti životinja (čl. 28. st. 2. Odluke).

Štrajk i njegova zabrana

Pod pojmom štrajka podrazumijevamo industrijsku akciju u kojoj radnici (zaposlenici) odbijaju vršiti rad do ispunjenja svojih zahtjeva. Štrajk je kroz povijest, a pogotovo od 19. stoljeća bio jedan od efikasnijih, ako ne i najefikasniji alat u borbi radnika za radnička prava i ostvarenje njihovih zahtjeva.


Upravo zbog toga, Ustav Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav RH) u svojim odredbama spominje štrajk i jamči pravo radnika na štrajk (čl. 61. st. 1. Ustava RH). U sljedećem stavku ustavotvorac je ograničio jamstvo iz prethodnog stavka u slučaju štrajka u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom. Iz toga vidimo kako obveza funkcioniranja državnih službi odnosi prevagu nad pravom na štrajk jer sama država svojim građanima mora pružiti sigurnost i skrb na koju se obvezala, a koja bi provođenjem štrajka mogla biti ugrožena ili se uopće ne bi mogla provoditi. Na temelju Ustava, zakonodavac donosi zakone kojima pobliže uređuje prava propisana Ustavom. To je slučaj i sa štrajkom koji je podrobnije uređen Zakonom o radu (NN br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZOR).


Pretpostavke za štrajk


ZOR predviđa pravo sindikata na pozivanje na štrajk i njegovo provođenje u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća (čl. 205. st. 1. ZOR). Ovim člankom zakonodavac je postavio osnove zbog kojih je štrajk moguć. Nadalje, kako bi došlo do samog štrajka, moraju se ispuniti određeni uvjeti. Jedan od tih uvjeta je svakako i pokušaj mirenja jer štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele (čl. 205. st. 4. ZOR). U slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, mora se provesti postupak mirenja propisan ovim Zakonom, ako stranke spora nisu dogovorile neki drugi način njegova mirnog rješavanja ( čl. 206. st. 1. ZOR). Mirenje provodi miritelj kojeg stranke u sporu same izaberu s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće ili kojeg same izaberu (čl 206. st. 2. ZOR). Trenutno je na snazi lista miritelja iz 2016. godine (link:http://gsv.socijalno-partnerstvo.hr/wp-content/uploads/2015/06/NN_116-2016_Odluka_lista-miritelja-GSV_kolektivni-radni-sporovi.pdf ) kojom je zamijenjena lista iz 2011. godine. Mirenje pokreće bilo koja stranka u sporu, dostavom pisane obavijesti o sporu GSV-u ili mjesno nadležnom upravnom tijelu županije, odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na poslove rada (čl. 6. st. 1. Pravilnik o izmjenama Pravilnika o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima NN br. 130/2015, 13/2020, dalje: Pravilnik). Tek okončanjem postupka mirenja koje se mora dovršiti u roku od pet dana od dana dostave obavijesti o sporu Gospodarsko-socijalnom vijeću ili nadležnom upravnom tijelu, koji u provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima obavljaju administrativne poslove za potrebe toga postupka (čl. 208. st. 1. ZOR), štrajk može započeti. No, sam štrajk se mora i najaviti i to poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojega se taj štrajk organizira. Štrajk solidarnosti provodi se radi davanja podrške izvan poslodavca.


Zabrana štrajka


ZOR također propisuje kako poslodavac, odnosno udruga poslodavaca može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje štrajka protivno odredbama zakona (čl. 216. st. 1 ZOR). Nadležnost sudova određuje se prema mjestu održavanja štrajka. Tako primjerice ako se štrajk provodi na području jedne županije nadležan je županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca, dok u situaciji kad se štrajk provodi na području više županija, isključivo je nadležan Županijski sud u Zagrebu (čl. 219. st 1. ZOR). Odluka o zahtjevu u prvom stupnju mora se donijeti u roku od četiri dana od dana podnošenja zahtjeva (čl. 219. st 4. ZOR). O žalbi protiv odluke suda prvog stupnja odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u roku od pet dana od dana dostave prvostupanjskog predmeta (čl. 219. st. 3. ZOR). Tužbeni zahtjev za zabranu i organiziranje štrajka može se podnijeti od najave štrajka (npr. zbog nedopuštene svrhe), tijekom njegova trajanja, pa sve do okončanja štrajka. Sud nakon provedenog postupka donosi presudu kojom prihvaća zahtjev tužitelja kao osnovan ili ga odbija kao neosnovan. Važno je da se postupak dovrši za vrijeme trajanja štrajka jer bi u suprotnom, prema pravnom shvaćanju kojeg su sudovi zauzeli, za prestanak štrajka bilo nužno da je isti faktično prestao, te pritom nije potreban pravorijek. No, poslodavac može tužbom zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog štrajka koji nije organiziran i poduzet u skladu s odredbama zakona (čl. 216. st. 2. ZOR). U tom bi slučaju poslodavac tužbom mogao podnijeti zahtjev da se kao prethodno pitanje utvrdi nezakonitost štrajka kako bi mogao potraživati naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonito organiziranog štrajka. U sporu radi zabrane štrajka sud može odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprječavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete.


Posljedice organiziranja ili sudjelovanja u štrajku


Radnik prije svega ne smije ni na koji način biti prisiljen sudjelovati u štrajku (čl. 215. st. 4. ZOR). No, radnik koji sudjeluje u štrajku ima zakonom propisanu zaštitu prema poslodavcu. Zakon postavlja rješenje kojim organiziranje ili sudjelovanje u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 215. st. 1. ZOR). Nadalje, radnik zbog organiziranja i sudjelovanja u štrajku ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj (čl. 215. st. 2. ZOR). Ipak, ako se radi o organiziraju ili sudjelovanju u nezakonitom štrajku ili ako za vrijeme štrajka radnik počini neku drugu tešku povredu obveza iz radnog odnosa radniku se može otkazati ugovor o radu (čl. 215. st. 3. ZOR).

Položaj žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode u kaznenom postupku

Žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode čine posebnu kategoriju žrtava u kaznenom postupku. U ovu kategoriju kaznenih djela pripadaju silovanje (članak 153. Kaznenog zakona, Narodne novine br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19.; u daljnjem tekstu: KZ), bludne radnje (članak 155. KZ), spolno uznemiravanje (članak 156. KZ), prostitucija (članak 157. KZ), spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina (članak 158. KZ), spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina (članak 159. KZ), zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina (članak 160. KZ), mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba (članak 161. KZ), podvođenje djeteta (članak 162. KZ), iskorištavanje djece za pornografiju (članak 163. KZ), iskorištavanje djece za pornografske predstave (članak 164. KZ), upoznavanje djece s pornografijom (članak 165. KZ) i teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (članak 166. KZ).


Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode može se koristiti općenitim pravima koja pripadaju žrtvama u kaznenom postupku, ali i posebnim pravima specifičnim za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode.


Prava kojima se žrtva u kaznenom postupku može koristiti su: pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela, pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom, pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka, pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje, pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni za potrebe kaznenog postupka, pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te pravo preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika, pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku, pravo da na njezin zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite, pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak te druga prava propisana Zakonom o kaznenom postupku (članak 43., stavak 1., Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19.; u daljnjem tekstu: ZKP).


Radi intenzivnih trauma koje su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode proživjele redovito će se sa teškoćom i oklijevanjem prisjećati događaja vezanih uz kazneno djelo. Kako bi im se proces svjedočenja što više olakšao, zakonodavac je, imajući navedeno na umu, propisao prava svojstvena za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima: pravo prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom na teret proračunskih sredstava, pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, pravo da ju u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola te da ju, ako je to moguće, u slučaju ponovnog ispitivanja ispituje ta ista osoba, pravo uskratiti odgovor na pitanja koja nisu u vezi s kaznenim djelom, a odnose se na strogo osobni život žrtve, pravo zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja, pravo na tajnost osobnih podataka te pravo zahtijevati isključenje javnosti s rasprave (članak 44., stavak 4. ZKP).


Prije prvog ispitivanja žrtve uvijek se provodi postupak pojedinačne procjene žrtve. Taj postupak služi kako bi se utvrdilo je li potrebno primjenjivati posebne mjere zaštite u odnosu na žrtvu kao što su poseban način ispitivanja žrtve i uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem. Budući da su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode osobito osjetljiva kategorija žrtava posebno će se u obzir uzeti osobne značajke žrtve, vrsta ili narav kaznenog djela i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve i uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom. Tijelo koje vodi postupak će broj ispitivanja žrtve za koju je utvrđena posebna potreba zaštite svesti na najmanju moguću mjeru te je moguće ispitivanje na dokaznom ročištu na prijedlog državnog odvjetnika (članak 43.a ZKP). Žrtvin iskaz dan na dokaznom ročištu će imati istu dokaznu snagu kao i iskaz dan u dokaznom postupku za vrijeme rasprave. Time se uspješno postiže izlaganje žrtve najmanjem mogućem broju ispitivanja.


Najokrutnije te, nažalost, često i rašireno kazneno djelo protiv spolne slobode jest silovanje. Silovanje kao kazneno djelo ne obuhvaća samo neželjeni spolni odnošaj ostvaren uporabom sile i prijetnje nego i svaki spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju poduzetu bez pristanka žrtve. Prema članku 153., stavku 5. Kaznenog zakona pristanak postoji ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku. Smatra se da takvog pristanka nema osobito ako je spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda. Prema navedenim odredbama, teret dokazivanja prebacuje se na okrivljenika. Optužba će morati dokazati samo spolni odnošaj i jednu od navedenih okolnosti, a okrivljenik će morati dokazati da je pristanak zaista postojao. Kod svih ostalih kaznenih djela protiv spolne slobode potpuni teret dokazivanja kaznenog djela je na optužbi.

Posebne dokazne radnje

Posebne dokazne radnje su vrsta radnji i mjera procesne prisile radi pribavljanja dokaza i predmeta koji služe pri utvrđivanju činjenica koje su relevantne za konkretan predmet o kojem se vodi kazneni postupak. Ove vrste radnji mogu se primijeniti samo prema osumnjičeniku, a ne mogu se, poput nekih drugih radnji u kaznenom postupku, primijeniti prema drugim osobama, osim u iznimnim slučajevima. Za njihovo provođenje potrebno je ispunjenje materijalnih i formalnih pretpostavki.


Materijalne pretpostavke za provođenje ovih dokaznih radnji su postojanje osnova sumnje da je određena osoba počinila jedno od kataloški nabrojanih kaznenih djela iz članka 334. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 te ako se izvidi ne mogu provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće iz čega je vidljiva njihova supsidijarna primjena.


Formalne pretpostavke za njihovo izvođenje obuhvaćaju zahtjev za postojanjem pisanog i obrazloženog naloga suca istrage, s obzirom na to da se ovdje radi o privremenom ograničavanju ustavnih prava građana. Iznimno, kako je određeno u Zakonu o kaznenom postupku, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog prije početka istrage na vrijeme od 24 sata može izdati i državni odvjetnik, ali ga u roku od 8 sati mora dostaviti sucu istrage koji će odmah odlučiti rješenjem o zakonitosti tog naloga. Navedeno je potrebno zbog toga što se samo na ovakav način može osigurati stroga kontrola i onemogućiti samovolja usmjerena prema osumnjičeniku. Korištenje potonje mogućnosti primjenjivo je samo prilikom provođenja radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu. Njihovo trajanje ograničava se na tri mjeseca. Iznimno, nakon proteka roka od tri mjeseca, može ih se produžiti za dodatnih tri mjeseca, ako daju rezultate i ako postoji razlog za nastavak. Za iznimno propisana teška kaznena djela rok se može produžiti još za 6 mjeseci, a i naknadno za dodatnih 6 mjeseci ako je to nužno za ostvarenje svrhe radnje. Potonje, naravno, ne vrijedi za sva kaznena djela već samo za iznimno propisana, s obzirom na to da svako ograničenje Ustavom zajamčenih prava građana mora počivati na načelu razmjernosti, a navedene radnje izvršava policija.


Prema članku 332. Zakona o kaznenom postupku, posebne dokazne radnje su: nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simulirana prodaja i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela. Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu primjenjuje se prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno, da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajima, koje kriju počinitelja tih kaznenih djela ili mu na neki način pomažu da ne bude otkriven. Ovom radnjom se privremeno ograničava temeljno pravo na nepovredivost poštanskog komuniciranja i na nepovredivost osobnog i obiteljskog života i na posredan način ima i utjecaja na druge osobe s kojima osumnjičenik komunicira pa možemo reći da se ova radnja na takav način primjenjuje i na te osobe, a ne samo na osumnjičenika. Zbog toga je njihovo trajanje vremenski ograničeno. Također, policija prilikom provođenja ove radnje ima važnu ulogu u razabiranju relevantnih od irelevantnih informacija te se često nalazi u zahtjevnom položaju u kojem mora preslušati veliku količinu materijala od kojih je često samo mala količina povezana s kaznenim djelom. Nadalje, često su razgovori koji se preslušavaju osobne prirode i tiču se nerijetko obiteljskih tema te opravdanje provođenja ovakve mjere mora biti veoma objektivno procijenjeno, ali unatoč tome može biti i bitan faktor prilikom otkrivanja raznih koruptivnih i drugih kaznenih djela, kao što to možemo vidjeti u javnosti. Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta slična je prethodno navedenoj mjeri, a uvedena je temeljem preporuke Vijeća Europe koja se bavi problemima povezanima s informacijskom tehnologijom. Nadzor i tehničko snimanje prostorija, osoba i predmeta može se primijeniti samo prema osumnjičeniku, za razliku od prvotnih mjera koje se na posredan način primjenjuju i na treće osobe. Tom mjerom bi mogle biti obuhvaćene treće osobe samo na način da se možda mogu nalaziti na takvim snimkama, ali podaci o njima nisu relevantni za kazneni postupak te će se na propisani način uništiti. Zakon o kaznenom postupku za ovu mjeru nadodaje jedan poseban uvjet, a on se tiče kumulacije ove mjere s nekim drugim mjerama iz ove kategorije (npr. s uporabom prikrivenog istražitelja). Naime, državni odvjetnik može predložiti sucu istrage donošenje rješenja u kojem se određuje da prikriveni istražitelj prilikom ulaska u tuđi dom može koristiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela je jedina radnja koja se može primijeniti kad se ne zna točan identitet osobe, a može se odrediti i prema predmetu kaznenog djela kad se ne zna o čemu se radi. Ovom mjerom nastoje se raščistiti relevantne okolnosti oko toga pokušava li se prijevozom i isporukom zatajiti počinjenje nekog kaznenog djela, a često se odnosi na krijumčarenje ilegalnih predmeta i slično. Mjera uporabe prikrivenih istražitelja često je sporna. Oprečna su mišljenja o tome je li ova mjera opravdana ili nije, s obzirom na rizike koje nosi, ali često može na veoma jasan način osvijetliti informacije o počinitelju i kaznenom djelu. Prikriveni istražitelj je policijski službenik koji pod izmijenjenim identitetom prodire u kriminalne skupine i tako potajno istražuje njihovo djelovanje. Kriminalistička praksa prikrivene istražitelje dijeli na obične, prigodne i prave tajne agente. Obični i prigodni su zapravo korišteni za ad hoc poduzete mjere simulirane kupnje nekog predmeta ili simuliranog davanja/primanja potkupnine. Obični tajni agenti imaju trajnu zadaću infiltracije u pojedinu kriminalnu skupinu koju onda prate i izvješćuju o njenim radnjama. Ovdje leži najveći problem opravdanja ove mjere, s obzirom na to da je rizična prema tom policijskom službeniku jer može biti otkriven od strane kriminalne organizacije. Nadalje, s obzirom na to da će se iskaz prikrivenog istražitelja koristiti kao dokaz u postupku, ta osoba se javno izlaže mogućnosti saznanja njezinog identiteta i samim time često i rizikom za vlastiti život. Iz tog se razloga nastoji na svaki mogući način zaštititi identitet prikrivenog istražitelja pa se on ispituje i pojavljuje kao zaštićeni svjedok sa svim mjerama opreza. Simulirana prodaja, otkup predmeta i davanje i primanje potkupnine mjera je kojom se redarstvenim vlastima omogućuje tajni prodor u kriminalnu djelatnost pojedinca ili skupine i pribavljanje dokaza važnih za kazneni postupak. Simulirana kupnja često se u praksi koristi kada se žele saznati važne informacije o zloupotrebi droge, krijumčarenju oružja i sl., a simulirano davanje potkupnine kod koruptivnih kaznenih djela kao npr. davanje i primanje mita. Zakon o kaznenom postupku propisuje jednu važnu zapreku kod korištenja ove mjere, a to je da ne smije biti korištena na način da predstavlja poticanje na počinjenje kaznenog djela. Kada bi bila korištena na takav način, radnja bi se smatrala poticanjem te bi uz zakonom određene pretpostavke mogla rezultirati i odgovornošću službene osobe. Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova mjera je za koju je najvažnija pretpostavka ista kao i za prethodno navedene, a to je zabrana poticaja na počinjenje kaznenog djela. Okolnosti su zapravo iste kao i za prethodno navedene mjere, a razlika se odnosi na opis radnji koje se provode.


Spomenute radnje i mjere procesne prisile će se, na temelju iznesenog, koristiti samo u iznimnim okolnostima. Također, policijski službenici moraju ih provoditi savjesno, imajući na umu da ako neka radnja bude provedena protivno Zakonu o kaznenom postupku predstavlja nezakoniti dokaz te se neće moći koristiti u kaznenom postupku, a ako bi se i koristio to bi predstavljalo apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku. U tom smislu se njihovim provođenjem isprepliće diskrecijska ocjena svakog pojedinog policijskog službenika određene konkretnom situacijom i okolnostima u kojima se nalazi i granicama koje postavlja Zakon o kaznenom postupku. Je li takva razmjernost bila poštivana, procjenjivat će se u svakom pojedinom slučaju.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, što je osnovno načelo ugovornog prava. Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika, a dužnik ju je dužan savjesno ispuniti, čime odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Nažalost, danas nije rijedak slučaj da dužnik od trenutka sklapanja ugovora pa sve do dospjelosti želi oštetiti vjerovnika i naplatu dospjelog duga tako što raznim pravnim radnjama umanjuje svoju imovinu u korist treće osobe ne bi li postao platno nesposoban. U našem pravnom sustavu ne postoji izričita odredba koja bi ograničavala slobodu raspolaganja imovinom pa je u svrhu zaštite vjerovnika stvoren institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu ZOO) u čl. 66. – 71. reguliraju izvanstečajno pobijanje do kojeg dolazi kada nad dužnikom nije otvoren stečaj kao i poslije eventualne obustave stečajnog postupka.


Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je instrument obveznog prava kojemu je cilj zaštita interesa određenog vjerovnika. Vjerovnik pobija valjan pravni posao koji je sklopljen između platno nesposobnog dužnika i treće osobe te se namiruje iz vrijednosti imovine koja sada pripada imovini tih trećih osoba, pravnih sljednika. Smatra se da je pravna radnja počinjena na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine. Za što uspješnije pobijanje, nužno je da se kumulativno ispune sljedeće preptostavke (Presuda Županijskog suda u Splitu Gž- 3403/16 od 1. prosinca 2016. godine):


1. Dospjelost tražbine. Pod dospjelošću smatramo vrijeme od kada je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbine. Glede tražbine koja se može pobijati, ZOO je imao u vidu novčane jer na temelju interpretacije čl. 66. proizlazi da se pravna radnja može pobijati samo radi novčanog potraživanja i to dospjelog, nenovčane tražbine ne mogu se pobijati temeljem ovog instituta.


2. Insolventnost ili platna nesposobnost dužnika. Vjerovnik mora dokazati dužnikovu insolventnost u odnosu na konkretnu tražbinu i može pobijati samo onu radnju čijim pobijanjem stvarno omogućuje namirenje svoje tražbine.


3. Pravna radnja. Pravna radnja je svaki postupak dužnika koji svoju imovinu ustupa u korist trećih, a ne u vjerovnikovu i zbog čega vjerovnik dolazi u situaciju nemogućnosti namirenja svoje tražbine. Prema zakonskoj odredbi čl. 66. st. 3. pod pravnom radnjom treba razumijeti i propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.


4. Oštećenje vjerovnika. Vjerovniku je šteta nanesena ako dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje dospjele tražbine.


ZOO kod pobijanja u čl. 69. st. 1. propisuje procesnopravna sredstva i ističe da se pravna radnja pobija tužbom ili prigovorom. Zahtjev za pobijanje redovito se ostvaruje nekom od paulijanskih tužbi. Do situacije pobijanja dužnikovih pravnih radnji doći će ako su se pored općih pretpostavki ispunile i posebne, a kod posebnih je dovoljno da se ispuni bilo koja od njih. One se odnose na vrstu posla, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika i trećeg te na rokove za podizanje tužbe. Sve ove pretpostavke uređene su čl. 67. ZOO, a ovisno o tome koje se traže, razlikuju se i 4 paulijanske tužbe. Prilikom podizanja tužbe vjerovnik treba tužiti dužnika, ali i treću osobu sa kojom je dužnik poduzeo određeni pravni posao, a na dispoziciji mu stoji odabir one koja mu najbolje odgovara.


Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) može se podnijeti u slučajevima kada je dužnik svjesno poduzeo raspolaganja kako bi time naštetio vjerovniku. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja pravne radnje odnosno u trenutku sklapanja pravnog posla. Kod dolozne tužbe zahtijevaju se još dvije pretpostavke: da se radi o naplatnom pravnom poslu i da je trećoj osobi bilo poznato, prilikom sklapanja pravnog posla s dužnikom, dužnikovo raspolaganje na vjerovnikovu štetu. Primjerice, dužnik prema vjerovniku ima dug koji je dospio. Dužnik svjesno, ne bi li se vjerovnik namirio iz imovine koju posjeduje, prodaje nekretninu svom susjedu koji još od prije zna da dužnik ima dugove. Ako vjerovnik nikako ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje pobijat će pravnu radnju učinjenu između dužnika i njegovog susjeda.


Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) se podiže kada dužnik nije znao, ali je u trenutku svog raspolaganja mogao znati da njime nanosi štetu vjerovniku. To će se dogoditi u slučaju u kojem dužnik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika, domaćina ili stručnjaka. Slično kao i kod dolozne, ovdje se isto treba raditi o naplatnom pravnom poslu, no traži se i da su dužnik i treća osoba mogli znati da se poduzetim naplatnim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.


Obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) se koristi u situacijama kada dužnik svojom imovinom raspolaže u korist bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Stavak 2. čl. 67. sadrži praesumptio iuris što znači da se pretpostavlja da je bračnom drugu odnosno srodniku bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta, osim ako ne dokaže suprotno. Odredba čl. 67. izričito propisuje tko ulazi u kategoriju trećih osoba i određuje da su to: bračni drug, srodnici u ravnoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja i srodnici po tazbini do četvrtog stupnja. To bi bilo, primjerice, kada suprug kao dužnik, svojoj supruzi daruje nekretninu u njezinu korist ne bi li time nanio štetu svom vjerovniku i onemogućio mu naplatu duga.


Kvazipaulijanskom tužbom (actio quasi Pauliana) pobijaju se besplatna raspolaganja učinjena u korist treće osobe. To su sva raspolaganja koja nisu naplatna i na temelju kojih se dužnik dovodi u insolventno stanje. Pod radnjama koje bi ulazile u ovu kategoriju valja uvrstiti ugovor o darovanju, iako je besplatno raspolaganje šire od darovanja, beskamatni zajam, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, derelikciju (napuštanje stvari), preuzimanje tuđeg duga i razna propuštanja, a čl. 67. st. 4. ističe da se kao oblik besplatnog raspolaganja podrazumijeva i odricanje od nasljedstva. Vjerovnik kod pobijanja dokazuje samo besplatnost i nije dužan dokazati znanje dužnika niti znanje odnosno skrivljeno neznanje treće osobe. Ovo bi bio slučaj kada porezni dužnik u ostavinskom postupku pokojnog oca da izjavu kojoj prihvaća nasljedstvo na temelju zakona i svoj dio ostavinske imovine ustupa majci koja prihvaća to nasljedstvo te joj se cijela ostavinska masa raspoređuje. Pritom dužnikov vjerovnik ostaje bez mogućnosti namirenja svog potraživanja pa može pobijati to dužnikovo odricanje od nasljedstva učinjeno u korist majke.


Rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prekluzivne je naravi što znači da njegovim istekom vjerovnik gubi pravo na podnošenje tužbe. Rokovi, prema ZOO iznose jednu ili tri godine ovisno o tome o kakvom imovinskopravnom raspolaganju dužnika se radi te ovisno o tome prema koji osobama je riječ. U roku od godinu dana mogu se podnijeti dolozna i kulpozna tužba, dok se obiteljska i kvazipaulijanska tužba mogu podnijeti u roku tri godine. Rokovi počinju teći od poduzimanja dužnikove pravne radnje, odnosno propuštanja kojim je prouzročeno osiromašenje vjerovnika.


Odredba čl. 68. ZOO, koja se ujedno nadovezuje na posljednje stavke čl. 67., propisuje da se ne mogu pobijati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Radi se o iznimci pobijanja besplatnih raspolaganja ne uzimajući u obzir što ona onemogućuju namirenje vjerovnika. Oni se ne mogu se pobijati zbog činjenice što njima dužnik ispunjava određene moralne, socijalne, obiteljske ili druge dužnosti kao i zahtjeve pristojnosti. Sud će u svakom konkretnom slučaju ocjenjivati mogućnosti dužnika pa ako ustanovi da je dužnik prešao uobičajenu visinu raspolaganja bit će omogućeno samo pobijati prekoračenje, a ne i cijelo raspolaganje. Stoga je na trećem teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za isključenje.


Temeljem odredbe čl. 70. ZOO, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Pravni posao između dužnika i treće osobe, koji je predmet pobijanja, se ne poništava već se samo ide za ograničavanjem djelovanja posla u kojem je treća osoba, stjecateljica koristi, dužna trpiti pravne radnje vjerovnika koji bi od sebe otklonio štetni učinak. Ako vjerovnik u roku od 1 ili 3 godine ne ustane s tužbom, njegova tražbina jos uvijek postoji te se može koristiti ostalim pravnim sredstvima za prisilno namirenje svoje tražbine. Ukoliko dužnik nije platno nesposoban te i dalje posjeduje određenu imovinu iz koje se vjerovnik može namiriti tada vjerovnik ne može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji.


Ovaj institut postoji i u slučaju stečaja, a uređen je Stečajnim zakonom (NN 71/2015, 104/2017., u daljnjem tekstu: SZ). Dok je kod izvanstečajnog pobijanja svrha namirenje samo jednog vjerovnika, pobijanje pravnih radnji u stečajnom postupku ima za cilj namirenje svih stečajnih vjerovnika, a otuđena dužnikova imovinska korist ulazi u cijelosti u stečajnu masu. Kao pretpostavka za pobijanje pravnih radnji traži se da je otvoren stečaj, da su pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka, da je pravna radnja dovela do oštećenja vjerovnika te da se rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika (čl. 198. st. 1. SZ), (Rješenje Visokog Trgovačkog suda, Pž-2798/04-3, od 27. siječnja 2004. godine). Pravni učinci pobijanja dužnikovih pravnih radnji u povodu stečaja odražavaju na sve stečajne vjerovnike jer pravna radnja gubi pravni učinak prema stečajnoj masi (čl. 212. st. 9. SZ).

Ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava koji se temelji na načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji, odnosno na načelu solidarnosti. To nam govori da se sredstva za uzdržavanje u pravilu daju dobrovoljno, između fizičkih osoba propisanim člankom 281. Obiteljskog zakona: „Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastorka i maćehe i očuha kad je to predviđeno ovim Zakonom“.


Najčešći slučaj uzdržavanja je upravo uzdržavanje djece od strane roditelja zbog toga što ostvarenje uzdržavanja djetetu znači zadovoljenje njegovih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu osnovicu za ostvarenje njegovih drugih prava.


Dužnost roditelja na uzdržavanje postoji i onda kad na temelju odluke nadležnih tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu ili kad je jedan roditelj lišen roditeljske skrbi.


U praksi su česti slučajevi kada roditelj koji ne živi ili ne skrbi o djetetu ne plaća uzdržavanje na koje dijete ima pravo, iako je već donesena ovršna isprava kojom je utvrđena njegova obveza uzdržavanja. Postavlja se pitanje postoji li neki drugi način na koji će dijete svejedno dobiti sredstva za uzdržavanje, ako ga već ne može ostvariti od svog roditelja?


Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/14) donesen je upravo iz tog razloga. Djeca koja imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Republike Hrvatske imaju pravo na privremeno uzdržavanje ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja (članak 3. i 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Ako su baka odnosno djed obveznici uzdržavanja prema ovršnoj ispravi, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u slučaju da baka odnosno djed ne ispunjavaju svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Ako ne postoji ovršna isprava u odnosu na baku ili djeda, tad je potrebno u postupku ostvarivanja prava za privremeno uzdržavanje učiniti vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja.


Dakle, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti kako je određeno ovršnom ispravom, ali i ako ispunjava svoju obvezu u iznosu koji je niži od onoga određenog ovršnom ispravom, odnosno iznosu koji je niži od iznosa privremenog uzdržavanja (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju). Pravo na privremeno uzdržavanje traje ukupno tri godine, a dijete ima pravo na njega sve dok obveznik uzdržavanja ne počne ispunjavati svoju obvezu u cijelosti.


Dijete koje je kraće od tri godine primalo privremeno uzdržavanje, a obveznik uzdržavanja ponovno ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti ili djelomično, može ponovno primati privremeno uzdržavanje.


Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke, roditelja ili druge osobe koja skrbi o djetetu, ili ga pokreće Centar za socijalnu skrb po službenoj dužnosti onda kada stranka odbije pokrenuti postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje (članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Postupak za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje vodi Centar za socijalnu skrb, a o zahtjevu Centar odlučuje rješenjem.


Kad je ostvareno pravo na privremeno uzdržavanje, isplaćuje ga Centar za socijalnu skrb u mjesečnim iznosima za prethodni mjesec i to putem banke na djetetov račun ili na račun roditelja koji živi s djetetom, odnosno druge osobe koja skrbi o njemu (članak 21. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Sredstva za uzdržavanje osiguravaju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske i ona ne mogu biti predmetom ovrhe.


Iznos privremenog uzdržavanja može se mijenjati tijekom isplate privremenog uzdržavanja ako se promijeni iznos zakonskog minimuma uzdržavanja, odnosno iznosa koje je obveznik prema Obiteljskom zakonu dužan plaćati djetetu, ali samo onda kad se iznos zakonskog uzdržavanja poveća.


Također, članak 23. Zakona o privremenom uzdržavanju izričito propisuje da su roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja skrbi o djetetu dužni u roku od osam dana od svakog nastanka promjene uzdržavanja o tome obavijestiti Centar za socijalnu skrb.


Ako se okolnosti toliko promijene da dijete više ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje, Centar za socijalnu skrb donijet će rješenje o prestanku prava na privremeno uzdržavanje po službenoj dužnosti, a ono prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je nastala promjena.


Nakon što je isplaćeno privremeno uzdržavanje, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze sve tražbine privremenog uzdržavanja.


Centar će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će obvezniku uzdržavanja naložiti da u roku od osam dana od dana dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj isplaćeni iznos privremenog uzdržavanja za svako jednogodišnje ili kraće razdoblje isplate ako je privremeno uzdržavanje trajalo kraće od jedne godine, s pripadajućom zateznom kamatom (članak 27. Zakona o privremenom uzdržavanju). Na to je rješenje moguće podnijeti žalbu o kojoj odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.


Pravo Republike Hrvatske na povrat iznosa privremenog uzdržavanja zastarijeva nakon deset godina.


Ako obveznik uzdržavanja ne podmiri svoju obvezu prema Republici Hrvatskoj, izvršenje tog rješenja provest će se na plaći i stalnim novčanim primanjima obveznika, izuzevši iznos uzdržavanja koji je dužan isplatiti svom djetetu, a koji, prema članku 29., ima prednost u postupku ovrhe; ako obveznik umre, tražbina prelazi na njegove nasljednike.


Iz svega je vidljivo da je privremeno uzdržavanje supsidijarne naravi, jer su djecu ponajprije dužni uzdržavati roditelji, pa bake i djedovi po roditeljima, a tek potom država. Institut privremenog uzdržavanja uspostavljen je upravo zbog toga što se njime osigurava egzistencijalni minimum potreban za razvoj i rast djece, koja su najosjetljivija skupina. Iako država omogućuje uzdržavanje djece kada to ne čine obveznici uzdržavanja, ona to čini u ograničenom vremenskom roku ako su ispunjene sve navedene pretpostavke za privremeno uzdržavanje, a također je propisana i dužnost vraćanja iznosa privremenog uzdržavanja.

Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem

Do 31. prosinca 2018. primjenjivao se Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 71/99, 46/07 i 41/08), koji se počeo primjenjivati 16. srpnja 1999. godine. Od 1. siječnja 2019. godine na snazi je novi Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 115/18 dalje ZSOPT). Staž osiguranja s povećanim trajanjem kolokvijalno je puno poznatiji pod nazivom beneficirani radni staž. Riječ beneficija dolazi od latinske riječi beneficium što znači povlastica, privilegija, korist. Beneficiran je dakle onaj koji uživa beneficije, ima neki benefit, povlasticu ili korist.


U čl. 1. definirano je tko su osobe koje ostvaruju prava prema odredbama toga ZSOPT. Prema tom članku tri su kategorije osiguranika kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem.


U prvom redu to je pravo rezervirano osiguranicima koji su zaposleni na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima (čl. 1. st. 1. ZSOPT). Ta su radna mjesta, na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, nabrojana u ZSOPT od čl. 4.-23.


To su prema čl. 4. ZSOPT osobito teška i za zdravlje i radnu sposobnost štetna radna mjesta na kojima postoje štetni utjecaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost zaposlenika, unatoč tome što su primijenjene opće i posebne zaštitne mjere utvrđene propisima o zaštiti na radu.


U čl. 24. ZSOPT utvrđena su zanimanja na kojima fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla. Osobe koje su tih zanimanja su druga kategorija osiguranika kojima je ZSOPT priznao pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem.


Tim dvjema kategorijama osiguranika 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 14, 15, 16 ili 18 mjeseci staža osiguranja te im se razmjerno tome snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu i to:


- po jednu godinu za svakih šest godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 14 mjeseci;

-po jednu godinu za svakih pet godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci;

- po jednu godinu za svake četiri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 16 mjeseci;

- po jednu godinu za svake tri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 18 mjeseci (čl. 27. ZSOPT).


Poticaj za utvrđivanje ili ukidanje radnih mjesta i zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem može dati poslodavac ili sindikat na temelju stručne dokumentacije (čl. 25. ZSOPT).


Poslodavac je dužan u rokovima propisanim Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO) prijaviti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje Zavod) početak, promjenu i prestanak rada osiguranika koji rade na radnim mjestima za koje se prema ZSOPT računa staž osiguranja s povećanim trajanjem.


Treća kategorija su osiguranici tj. osobe s invaliditetom kojima zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad a to su: osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom (čl. 1. st. 3. ZSOPT).


Njima se 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 15 mjeseci staža osiguranja te im se dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu snižava po jednu godinu za svakih 5 godina provedenih u osiguranju (čl. 27. st. 3. ZSOPT).


Za razliku od prve dvije kategorije, osiguranici iz ove treće kategorije, moraju podnijeti zahtjev o utvrđivanju svojstva osiguranika-osobe s invaliditetom radi utvrđivanja staža osiguranja s povećanim trajanjem prema čl. 26. ZSOPT. Svojstvo osiguranika tj. osobe s invaliditetom iz čl. 1. st. 3. ZSOPT utvrđuje se rješenjem Zavoda na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prema odredbama ZMO. Svojstvo osiguranika tj. osobe koja ima pravo da joj se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem osoba stječe ex tunc, odnosno od trenutka kada je dobila neku od dijagnoza iz čl. 1. st. 3. ZSOPT ili od trenutka prvog zaposlenja, u slučaju da je riječ o stanju koje je osoba stekla prije prvog zaposlenja.


Od 1. siječnja 2019. odnosno od stupanja na snagu novog zakona, staž osiguranja s povećanim trajanjem ukida se na 43 radna mjesta u odnosu na raniji ZSOPT (NN 71/99, 46/07 i 41/08), a ostaje na 52 radna mjesta. Za 22 radna mjesta snižava se postojeći stupanj povećanja staža osiguranja s povećanim trajanjem.


Na popis zanimanja dodaju se dva nova (zanimanje voditelja kabinske posade zrakoplova i člana kabinske posade zrakoplova) i time se broj zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem povećava s 11 na 13. S druge strane proširuje se krug osoba s invaliditetom kojima se staž računa s povećanim trajanjem i za tu kategoriju osiguranika staž osiguranja s povećanim trajanjem računa se i za razdoblje zaposlenja u nepunom radnom vremenu (čl. 3. st. 3. i 4. ZSOPT).


Iz priloženoga se zaključuje da uvriježeni, kolokvijalni naziv za ovu materiju nije prikladan. Vrijedno je još jednom istaknuti da su osiguranici koji na temelju ZSOPT imaju pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem u jednu ruku osobe koje obavljaju poslove na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima ili su zanimanja u kojima fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućavaju uspješno obavljanje poslova zanimanja na sljedećim radnim mjestima.


S druge pak strane riječ je o osobama kojima zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad. Stoga je primjena riječi beneficija kao skraćeni ili još gore uobičajeni naziv za staž osiguranja s povećanim trajanjem u najmanju ruku neprimjerena. Beneficija je biti zdrav, raditi na poslovima na kojima uz primjenu mjera zaštite na radu osoba nije izložena štetnim utjecajima niti dolazi do smanjenja ili još gore gubitka radne sposobnosti. ZSOPT predstavlja pokušaj „izjednačavanja“ tri gore spomenute kategorije osiguranika s ostalim „beneficiranim“ zdravim osobama i onima koji nemaju svojstva i uvjete rada kao osiguranici kojima se pravo na povećani staž osiguranja priznaje.

Probni rad i otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu

Ugovor o radu sklapa se na neodređeno odnosno na određeno vrijeme.


Pri sklapanju ugovora o radu, poslodavac može zatražiti probni rad. Zakonodavac propisuje poseban članak u Zakonu o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR) kojim uređuje institut – probnog rada.


Namjera zakonodavca je u prvom redu usmjerena na zaštitu poslodavca. Riječ je o institutu radnog prava koji poslodavcima s jedne strane i radnicima s druge strane, omogućava provjeru kvaliteta radnika odnosno omogućava poslodavcu sklapanje ugovornog odnosa sa svrhom provjere radnikovih sposobnosti i boljeg upoznavanja radnika s uvjetima radnog mjesta za koje se prijavio. Probni rad se može, ali i ne mora ugovoriti. Ugovaranje ovisi o volji poslodavca, ali i radnika. Svrha je probnog rada da poslodavac stekne uvid u stručna znanja, vještine i sposobnosti radnika koje bi za određeni posao trebao posjedovati.


Probni rad bi trebao biti sastavni dio pisanog ugovora o radu. Međutim, i onda kada nema pisanog ugovora o radu, ali postoji sporazum stranaka o tome da će radnik raditi za poslodavca odnosno kada postoji ugovor o radu sklopljen u usmenom obliku, takva će odredba o probnom radu obvezivati.


Probni rad može se ugovoriti prilikom sklapanja ugovora o radu (čl. 53. st. 1. ZR). Probni rad je valjan samo za prvi ugovor o radu, a kasnije više ne, jer bi tada probni rad bio ugovoren protivno ZR-u (primjerice u slučaju ako je radnik imao ugovor o radu s probnim radom na istovrsnim poslovima).


No, ponekad se probni rad zasniva za drugo zahtjevnije radno mjesto te je on tada dopušten (iako je to primjerice drugi put da odrađujete probni rad no, odnosi se na teže odnosno zahtjevnije radno mjesto).


U pravilu bi poslodavac trebao ocijeniti je li radnik ispunio njegova očekivanja do isteka roka probnog rada. Nakon isteka tog roka poslodavac više nema prava po osnovi trajanja probnog rada mogućnost otkaza ugovora o radu. Već se odluka o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na radnom odnosu, a ne probnom radu.


Ponekad je moguće da se radnik ocijeni tek nakon isteka probnog rada (primjerice u roku pet dana od završetka probnog rada).


Kao i većina rokova, rok za probni rad određen je zakonom. Predstavlja period koji omogućava ostvarivanje svrhe instituta probnog rada. Prema ZR-u, kada se probni rad ugovori, on ne smije trajati duže od šest mjeseci (čl. 53. st. 2. ZR). Ugovori li se duži probni rad od šest mjeseci takva odredba neće obvezivati, nego će se presumirati najduže propisano trajanje probnog rada. Taj rok je u stvari razuman rok, jer je za očekivati kako će se svrha samog instituta i ostvariti.


Prema zakonskom uređenju, nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu (čl. 53. st. 3. ZR). Prema čl. 53. st. 4. ZR koji izričito navodi kako se na odluku o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu ne primjenjuju odredbe ZR-u o otkazu ugovora o radu, osim odredbi zakona koje propisuju: da je nužan pisan oblik otkaza (čl. 120. ZR), odredbi o otkaznom roku (čl. 121. st. 1. ZR) i sudskom raskidu ugovora o radu (čl. 125. ZR).


Dakle, to nije „klasičan“ otkaz. Tako se primjerice na otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu ne primjenjuje odredba da je poslodavac dužan pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze (opomena), ali i mnoge druge odredbe ZR-u.


Nakon što poslodavac ocijeni da radnik nije zadovoljio na probnom radu ima mogućnost otkaza ugovora o radu (čl. 115. st. 4. ZR). Odluka o otkazu se mora donijeti do isteka probnog rada i poželjno je da se tada dostavi i samom radniku.


U praksi se često postavlja pitanje koji su to još razlozi za otkaz te obrazlaganje takve vrste otkaza na probnom radu.


Posve je jasno da se takav otkaz ne treba temeljiti na skrivljenom ponašanju radnika ili povredi radne obveze, već se može otkazati i zbog blažih oblika neprimjerenog ponašanja (primjerice neuklapanje u radnu sredinu).


Kao i uvijek otkaz se mora dati u pisanom obliku uz obrazloženje te ga je potrebno dostaviti osobi na koju se on i odnosi (čl. 120. ZR).


Nakon što je dostavljen otkaz, otkazni rok počinje teći danom dostave otkaza ugovora o radu (čl. 121. st. 1. ZR). S obzirom na to da otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana (čl. 53. st. 5. ZR), radnik i poslodavac mogu ugovoriti drugačiji rok, ali ne kraći od zakonskog minimuma, jer će u protivnom biti ništetan (neće proizvoditi pravni učinak). Od dana dostave otkaz proizvodi pravne učinke.


Usmeni otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu nije zakonit te radnik može podnijeti tužbu kojom traži da sud utvrdi da je odluka o usmenom otkazu nedopuštena.


Nije rijetko da radnik i poslodavac pri sklapanju ugovora o radu ugovore probni rad u određenom trajanju, a poslodavac i prije isteka tog navedenog roka uvidi da radnik nije i neće biti u budućnosti sposoban obavljati posao koji mu je poslodavac povjerio. U takvim slučajevima bilo bi nerazumno očekivati od poslodavca da čeka istek probnog roka kako bi radniku otkazao ugovor o radu. No, polazeći od prirode instituta probnog rada u pravilu bi poslodavac odluku o otkazu mogao donijeti tek nakon isteka ugovorenog probnog rada. Utvrđenje da radnik koji ne zadovoljava kriterije rada ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada, predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan. Sukladno tom shvaćanju, radni odnos može prestati i prije isteka ugovorenog probnog rada. Dakle, posve je jasno kako se probni rad može otkazati u svakom trenutku, uz naravno poštivanje minimalnog otkaznog roka.


U nastavku možete pročitati primjer iz prakse, a tiče se otkaza zbog nezadovoljavanja na probnom radu:


„Zapažanjima je utvrđeno da je tužiteljica dobro poznavala rad na računalu i da je imala zadovoljavajuće znanje engleskog jezika, ali isto tako da je neke radne zadatke odrađivala sporo, da se nije snalazila u svom osnovnom alatu u programu ERP zbog čega je neposredno nadređeni tužiteljici direktor G. taj zadatak dodijelio drugim zaposlenicima, a ocjenjujući ukupno odnos prema radu kao i druge osobine, tuženik kao poslodavac je zaključio da tužiteljica nije opravdala očekivanja te stručnim, radnim i drugim sposobnostima na zadovoljavajući način odgovorila zahtjevima radnog mjesta za koje je zasnovala radni odnos.“ (Županijski sud u Osijeku, Gž R 194/2017-7)


Pojam sudskog raskida ugovora o radu uređuje ZR. Taj institut propisan je sa svrhom da se radniku, pod uvjetom da se pobijana odluka o otkazu ugovora o radu poslodavca proglasi nezakonitom, omogući da istakne zahtjev sudu za raskidom radnog odnosa ako mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos.


Sud će tako, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (čl. 125. st. 1. ZR).


Odluku o raskidu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, a poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja (čl. 125. st. 2. i 3. ZR). Nakon utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu radnik ne može tražiti vraćanje na posao, jer se ta odredba ne primjenjuje na probni rad pa se sudski raskid uvijek treba odrediti kada neka strana taj zahtjev postavi.


Pitanje zaštita trudnica na probnom radu odnosno pitanje dopuštenosti otkaza trudnici predstavlja vrlo osjetljivo područje. Trudnicama je prema ZR načelno zabranjeno otkazati ugovor o radu. No, ZR kod probnog rada ne upućuje na primjenu te odredbe o zaštiti trudnica. Shodno tome, ne vrijedi zabrana otkaza za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog i posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rad s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju ili kojem ugovor o radu miruje do treće godine života djeteta u skladu s posebnim propisom te se može otkazati ugovor o radu samo izvanrednim otkazom (čl. 34. ZR).


Međutim, prema Europskoj socijalnoj povelji (NN 15/2002), koju je Republika Hrvatska ratificirala, otkaz tijekom porodiljnog dopusta zbog nezadovoljavanja na probnom radu je zabranjen. Europska socijalna povelja po pravnoj je snazi iznad zakona (u ovom slučaju ZR-u). Što bi ipak na kraju značilo kako se štite trudnice, neovisno o ZR-u. Naime, otkaz zbog trudnoće predstavlja diskriminaciju na temelju spola, a diskriminacija u radnom odnosu je zabranjena, otkaz zbog trudnoće u svakom slučaju bi trebao biti zabranjen.

Prava zatvorenika

Prema čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11,125/11, 56/13, 150/13, 98/19, u daljnjem tekstu: ZKZ), svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim ovim Zakonom, pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, zaštitu osobnosti i osiguravanje tajnosti osobnih podataka, redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima,rad, izobrazbu, stručnu pravnu pomoć i pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva, dodir s vanjskim svijetom, boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora, najmanje dva sata dnevno, dopisivanje i razgovor sa svojim odvjetnikom, vjeroispovijedanje i razgovor s ovlaštenim vjerskim pred­stavnikom, vjenčanje u kaznionici, odnosno zatvoru, glasovanje na općim izborima i druga prava predviđena ovim Zakonom. Prigodom dolaska na izdržavanje kazne zatvora zatvorenik mora biti upoznat sa svojim pravima, načinom njihove zaštite i obvezama (čl. 14. st. 2. ZKZ).




POSJETI



Zatvorenik ima pravo na posjete članova obitelji dva puta mjesečno i blagdanom u trajanju najmanje jedan sat (čl. 117. st. 1. ZKZ). Maloljetna djeca mogu posjećivati roditelja zatvorenika svaki tjedan i blagdanom (čl. 117. st. 2. ZKZ). Maloljetna djeca do četrnaest godina posjećuju zatvorenika u pratnji odrasle osobe iz stavka 1. ovoga članka ili skrbnika (čl. 117. st. 3. ZKZ). Za posjete drugih osoba je potrebno dobiti odobrenje u upravitelja (čl 117. st. 4. ZKZ).



Posjet je također moguće i uskratiti ili nadzirati ako po mišljenju upravitelja kaznionice postoji opravdan sigurnosni razlog (čl. 118. st. 1. ZKZ). Također je moguće i uskratiti posjet odvjetnika o čemu će zatvorenik biti obavješten, ali razgovor sa odvjetnikom se ne može nadzirati (čl. 118. st. 2. i čl. 119. st. 2. ZKZ).




RAD ZATVORENIKA



Prema čl. 80. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se omogućuje rad u skladu s njegovim zdrav­stvenim sposobnostima, stečenim znanjima i mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora. Sukladno mogućnostima kaznionice, uvažavajući zdravstvene sposobnosti kao i uspješnost ostvarivanja pojedinačnog programa, iskazani interes za radom, stečenim znanjem kao i vještinama kojima zatvorenik raspolaže, nastoji se što veći broj zatvorenika rasporediti na razne radne zadatke.


Rad u kaznionicama i zatvorima je prvenstveno organiziran unutar posebnih radionica u kojima se obavljaju poslovi poput ugostiteljstva, poljoprivrede, industrijski poslovi obrade raznih materijala i fizičkoga rada. Nadalje, u kaznionicama se također obavljaju i razni pomoćni/tehnički poslovi poput čišćenja raznih zatvorskih prostorija, vozila, ličenja zidova, poslova u praonici rublja, kuhinji ili skladištu.


Zatvorenik ima pravo na rad ako želi, ali radni angažman nije obveza. Za vrijeme rada zatvorenik ostvaruje pravo na naknadu za rad i godišnji odmor.




IZOBRAZBA I EDUKATIVNI PROGRAMI



Prema čl. 91. st. 1. ZKZ-a, kaznionica, odnosno zatvor, u skladu sa svojim mogućnostima organizira osnovnu i strukovnu izobrazbu i stjecanje dodatnih radnih vještina zatvorenika. Izobrazba se organizira u kaznionici, odnosno zatvoru i izvan kaznionice, odnosno zatvora, u skladu s općim propisima (čl. 91. st. 2. ZKZ).


Vrsta izobrazbe određuje se programom izvršavanja, a ovisi o sposobnostima i sklonostima zatvorenika, trajanju kazne i drugim okolnostima značajnim za ostvarivanje svrhe izvršavanja kazne, te mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora (čl. 93. st. 1. ZKZ).


Izobrazba zatvorenika kao i opismenjavanje maloljetnika je aktivnost koja se provodi u okviru općih programa tretmana i maloljetnika kojim je prvenstveno cilj smanjiti recidivizam, ali i omogućiti kvalitetniju reintegraciju u društvo, kao i veću mogućnost zaposlenja. Nakon završene izobrazbe, odnosno dijela izobrazbe, zatvoreniku se daje svjedodžba iz koje ne smije biti vidljivo da je školovan u kaznionici, odnosno zatvoru (čl. 93. st. 2. ZKZ).


Zatvoreniku se može omogućiti stjecanje višeg i visokog stupnja izobrazbe na vlastiti trošak ako se program izobrazbe može uskladiti sa sigurnosnim razlozima (čl. 93. st. 3. ZKZ).




VJEROISPOVJEDANJE



Prema čl. 94. ZKZ-a zatvorenik ima pravo na vjeroispovijedanje koristeći vlastitu vjersku literature i stvari za religijsku uporabu. U slučaju zlouporabe, stvari za religijsku uporabu mogu se oduzeti. Zatvorenik ima pravo kontaktirati s vjerskim službenikom svoje vjerske zajednice.


Vjeroispovjedanje za vjerske zajednice koje su najzastupljenije u Hrvatskoj uređeno je sporazumima o dušobrižništvu koje pojedina vjerska zajednica potpisuje s Vladom RH na temelju Zakona o izvršavanju zatvorske kazne kao i raznih međunarodnih ugovora. Za vjerske zajednice koje nisu zastupljene u velikoj mjeri i koje su upisane u Registar vjerskih zajednica koji vodi Ministarstvo Pravosuđa i uprave omogućen je kontakt zatvorenika sa predstavnikom te zajednice kojeg imenuje vjerska zajednica.


Povodom velikih katoličkih blagdana, ali i velikih blagdana drugih vjeroispovijesti osobita se pažnja predaje organiziranju svetih misa i osobnih potreba zatvorenika kao i duhovnih susreta koje predvode predstavnici vjerskih zajednica.




PREHRANA



Prema čl. 78. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se u pravilnim razmacima osiguravaju odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, a primjereni su dobi, zdravlju, naravi posla koji obavlja te prema mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora, njegovim vjerskim i kulturnim zahtjevima. Zatvoreniku se osiguravaju najmanje tri obroka dnevno kalorične vrijednosti od najmanje 3000 kcal dnevno. Sastav i hranidbenu vrijednost hrane nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke (čl. 78. st. 3. ZKZ).


U povjerenstvu za sastav jelovnika sudjeluje liječnik ili drugi službenik medicinske struke, strukovni učitelj kuhar, ekonom te predstavnik zatvorenika. Svaki pripremljeni obrok kuša upravitelj ili osoba koju ovlasti, a zapažanja se evidentiraju u posebnu evidenciju. Od svakog obroka ostavlja se uzorak radi eventualne analize za slučaj pojave trovanja hranom. Sanitarne inspekcije redovito obavljaju nadzor nad stanjem čistoće i higijene u kuhinjama i pomoćnim prostorijama, o čemu dostavljaju nalaz.




DOPISIVANJE



Prema čl. 124. st. 1. ZKZ-a, zatvorenik ima pravo na neograničeno dopisivanje na vlastiti trošak. U zatvoru, zatvorenoj kaznionici i zatvorenom odjelu kaznionice sadržaj pisama se nadzire (čl. 124. st. 2. ZKZ).


Upravitelj zatvorene kaznionice, odnosno zatvora može uskratiti dopisivanje iz sigurnosnih razloga, o čemu će obavijestiti zatvorenika, a pismo uložiti u osobnik. Protiv odluke upravitelja zatvorenik može podnijeti žalbu sucu izvršenja (čl. 124. st. 3. ZKZ). Zatvorenik se ima pravo, bez ograničenja i nadzora sadržaja pisma, dopisivati s odvjetnikom, tijelima državne vlasti i s međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava kojih je Republika Hrvatska članica (čl. 124. st. 4. ZKZ).




SUDSKA ZAŠTITA



Također je bitno napomenuti i da sudovi RH kao i Europski sud za ljudska prava paze na poštivanje prava zatvorenika u skladu sa pravnim poretkom RH i preuzetim obavezama iz Međunarodnoga prava.


Tu se također ističe i odluka Eurospkog suda za ljudska prava u presudi Muršić protiv Hrvatske (7334/13). Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (dalje ES) u sastavu od 17 sudaca, 20. listopada 2016. donijelo je presudu kojom je taj Sud ujednačio svoju praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Na temelju spisa je vidljivo da se zatvorenik Bjelovarskog zatvora Muršić žalio ES-u na zatvorske uvjete, pretežito navodeći manjak osobnog prostora, neodržavane, prljave i vlažne ćelije, sanitarni čvor koji je bio u blizini prostora za spavanje i hranjenje te nemogućnost rada u zatvoru i nedovoljni pristup rekreacijskim i obrazovnim aktivnostima. Domaći sudovi su odbili njegove prigovore smatrajući da je imao dovoljno osobnog prostora na raspolaganju, a kraća i privremena razdoblja kada je površina njegovog osobnog prostora bila manja od minimalna 4 m², kako propisuje članak 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, nisu dovela do povrede njegovih prava. Sud je između ostalog utvrdio da ograničenje osobnog prostora u zatvorskoj ćeliji na manje od 3 m² u neprekinutom razdoblju od 27 dana predstavlja ponižavajuće postupanje, dok u ostalom razdoblju ne predstavlja takvo postupanje.

Ugovorna zabrana natjecanja radnika s poslodavcem

Pravni institut zabrane natjecanja postoji u hrvatskom zakonodavstvu od 1995. godine i propisan je Zakonom o radu. Smisao tih zakonskih odredaba su zaštita poslovnih interesa i prava poslodavaca, prvenstveno čuvanje poslovne tajne koju je radnik saznao radeći kod poslodavca s kojim ima sklopljen ugovor o radu, tj. saznanja radnika u obavljanju posla o klijentima, poslovnim podacima, tržišnim uvjetima, poslovnim partnerima, tehnologijama itd. Zlouporaba takvih informacija može narušiti tržišni položaj poslodavca.


Sadržaj ugovorne zabrane natjecanja je zabrana zapošljavanja kod osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te zabrana za svoj ili tuđi račun sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (čl. 102. st. 1. ZR). Ako je u ugovoru samo općenito navedena zabrana natjecanja, tada postoji presumpcija da su zabranjeni i zapošljavanje i sklapanje poslova.


Zabrana zapošljavanja odnosi se na zabranu zapošljavanja na bilo kojem radnom mjestu kod poslodavca koji je u tržišnom natjecanju s ranijim poslodavcem.


Tržišno natjecanje između dva poslodavca postoji ako oni obavljaju istu registriranu djelatnost te iz takve djelatnosti nude na tržištu kupcima iste proizvode i usluge.


Ugovornu zabranu natjecanja valja staviti u kontekst zakonske zabrane natjecanja. Dok zakonska zabrana natjecanja traje za vrijeme trajanja radnog odnosa, ugovorna zabrana natjecanja vrijedi isključivo nakon prestanka ugovora o radu.


Također, zakonska zabrana natjecanja odnosi se na svaki radni odnos bez potrebe posebnog ugovaranja, a ugovorna zabrana natjecanja mora se izričito ugovoriti. Takav se ugovor mora sklopiti u pisanom obliku, dok usmeno ugovaranje ne bi bilo pravno valjano (čl. 102. st. 4. ZR).


Najčešće se zabrana natjecanja ugovara zajedno sa zasnivanjem radnog odnosa kao sastavni dio ugovora o radu, no može se ugovoriti i kao zasebni ugovor, bilo tijekom zasnivanja radnog odnosa, bilo kasnije. Razdoblje trajanja takvog ugovora zakonom je ograničeno na maksimalno dvije godine od dana prestanka radnog odnosa (čl. 102. st. 2. ZR).


Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovaranje zabrane natjecanja na vrijeme duže od dvije godine, ne povlači za sobom ništetnost cijele ugovorne odredbe, već samo u dijelu ugovorenom preko dvije godine. Zakon o radu ovdje ne radi razliku između ugovora o radu na određeno i neodređeno pa valja zaključiti da se zabrana natjecanja može ugovoriti i kod jednih i kod drugih.


Ugovorna zabrana natjecanja ne obvezuje radnika ako cilj iste nije zaštita opravdanih interesa poslodavca ili ako se njima, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika (čl. 102. st. 5. ZR).


Cilj ugovora nije generalno radniku onemogućiti rad, već samo rad kod poslodavca koji predstavlja konkurenciju bivšem poslodavcu. Nije moguće ugovoriti opću zabranu zapošljavanja jer bi ista bila suprotna pravu na rad i slobodi rada.


Prema sudskoj praksi, ako poslodavac posluje i izvan granica RH, tada ta obveza veže radnika i na tržištima na kojima posluje poslodavac u inozemstvu.


Ugovor je ništetan ako ga je sklopio maloljetnik ili radnik koji u vrijeme sklapanja ugovora prima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (čl. 102. st. 6. ZR). Prema Državnom zavodu za statistiku prosječna neto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za kolovoz 2020. iznosila je 6.723,00 kn. Na tu se ništetnost ne može pozvati poslodavac (čl. 102. st. 7. ZR).


S obzirom na ograničenja koja se takvim ugovorom nameću radniku, poslodavac ima obvezu isplate novčane naknade. Zabrana obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (čl. 103. st. 1. ZR). Naknadu je poslodavac dužan isplatiti najkasnije do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 103. st. 2. ZR).


Kod izračuna naknade, u visinu prosječne plaće za relevantne mjesece ne ulaze troškovi u vezi s obavljanjem rada kao što u putni troškovi, odnosno naknada se može razmjerno umanjiti za taj iznos (čl. 103. st. 3. ZR). Obveza isplate ove naknade postoji i kad se radnik zaposli kod poslodavca koji nije u tržišnom natjecanju s poslodavcem.


Ugovorna zabrana natjecanja prestaje ako je radnik izvanredno otkazao poslodavcu zbog teške povrede obveze iz ugovora o radu, no uvjet je pisana izjava radnika poslodavcu u roku od mjesec dana od dana prestanka ugovora o radu.


Prestaje i kada poslodavac otkaže ugovor o radu, a za to nema opravdan razlog, osim ako u roku od 15 dana od otkaza ugovora obavijesti radnika da će mu za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja plaćati naknadu (čl. 104. ZR).


Također prestaje i protekom vremena, sporazumom radnika i poslodavca te odustankom poslodavca. O tom odustanku poslodavac mora pisano obavijestiti radnika, a obveza plaćanja naknade u tom slučaju prestaje nakon 3 mjeseca od dana dostave izjave o odustanku (čl. 105. ZR).


Zakon predviđa i mogućnost ugovaranja ugovorne kazne za slučaj kršenja ugovorne zabrane natjecanja. Ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznog prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete.


Ugovorna se kazna može se ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja, ako je u vrijeme sklapanja takvog ugovora radnik primao plaću veću od prosječne plaće u RH (čl. 106. ZR).


Ugovorna kazna je najčešće financijska i određuje se ili u konkretnom iznosu ili primjerice u visini nekoliko plaća koju je radnik ostvarivao kod bivšeg poslodavca. U slučaju nerazumno visoke ugovorne kazne, sud će presuditi u korist radnika.

Plaćanje poreza na promet nekretnina

Plaćanje poreza na promet nekretnina uređeno je Zakonom o porezu na promet nekretnina (NN 115/16, 106/18; dalje u tekstu: ZPPN), prema kojem je predmet oporezivanja nekretnina (čl. 5. st. 1. ZPPN). Iznimno od toga, prometom nekretnina se ne smatra stjecanje nekretnina na koje se plaća porez na dodanu vrijednost (čl. 5. st. 2. ZPPN-a).


Promet nekretnina je svako stjecanje nekretnina u Republici Hrvatskoj (čl. 4. st. 1. ZPPN). Stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba (čl. 4. st. 2. ZPPN-a).



TKO JE POREZNI OBVEZNIK?


Prema ZPPN-u, obveznik poreza na promet nekretnina je stjecatelj nekretnine (čl. 6. st. 1. ZPPN). Ako se radi o nasljeđivanju, obveznik poreza na promet nekretnina je nasljednik ili zapisovnik. Međutim, ako se nasljednik tijekom ostavinske rasprave odrekne nasljedstva ili ga ustupi drugom sunasljedniku, ne plaća se porez po ZPPN-u na odricanje, odnosno ustupanje nasljedstva (čl. 7. st. 1. ZPPN).


Prilikom darovanja ili drugog stjecanja nekretnine bez naknade obveznik je daroprimatelj ili druga osoba koja je stekla nekretninu bez naknade (čl. 7. st. 2. ZPPN).


Ako se nekretnina stječe na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obveznik poreza na promet nekretnina je davatelj uzdržavanja (čl. 8. st. 1. ZPPN). Pri stjecanju nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju porez na promet nekretnina umanjuje se za 5% za svaku godinu trajanja uzdržavanja proteklu od dana sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju do smrti uzdržavanog (čl. 8. st. 2. ZPPN).


Porezni obveznik mora platiti utvrđeni iznos poreza u roku od 15 dana od dana dostave rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina (čl. 26. ZPPN).



KADA NASTAJE POREZNA OBVEZA?


Porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina (čl. 16. st. 1 ZPPN).


Ako se stječe nekretnina na temelju odluke suda ili drugog tijela, porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti te odluke (čl. 16. st. 2 ZPPN).


Ako se vlasništvo na nekretnini stječe na temelju zakona, porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti odluke suda o odobrenju upisa (čl. 16. st. 4. ZPPN).


U slučaju stjecanja nekretnine temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja tog ugovora (čl. 17. st. 1. ZPPN), dok kod ugovora doživotnom uzdržavanju porezna obveza nastaje u trenutku smrti primatelja uzdržavanja (čl. 17. st. 2. ZPPN).



POREZNA OSNOVICA I POREZNA STOPA


Osnovica poreza na promet nekretnina je tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze (čl. 9 st. 1. ZPPN). Ministarstvo financija, Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju (čl. 9. st. 2. ZPPN). Vlasnik, odnosno posjednik nekretnine, obvezan je ovlaštenoj osobi dopustiti pristup na zemljište i građevine radi procjene tržišne vrijednosti nekretnine (čl. 10. st. 2. ZPPN).


Porez na promet nekretnina plaća se po stopi od 3% (čl. 12. ZPPN-a).



PRIJAVA PROMETA NEKRETNINA TE NJIHOVO EVIDENTIRANJE


Javni bilježnik po ovjeri potpisa na ispravama o prodaji ili drugom načinu otuđenja nekretnine ili po sastavljanju javnobilježničkog akta, a najkasnije u roku od 30 dana, obvezan je jedan primjerak isprave, kao i svake druge isprave na osnovi koje dolazi do prometa nekretnine (ugovor o ortaštvu, ugovor o osnivanju prava građenja i sl.), uz podatak o osobnom identifikacijskom broju sudionika postupka, dostaviti ispostavi Porezne uprave na području koje se nekretnina nalazi, elektroničkim putem (čl. 18. st. 1. ZPPN).


Sudovi i druga javnopravna tijela obvezni su ispostavi Porezne uprave na području na kojem se nalazi nekretnina dostavljati svoje odluke uz podatak o osobnom identifikacijskom broju sudionika postupka kojima se stječe ili mijenja vlasništvo nekretnina u zemljišnim knjigama, odnosno u službenim evidencijama u roku od 15 dana nakon isteka mjeseca u kojem je odluka postala pravomoćna, prema propisima o obveznom osobnom dostavljanju pismena (čl. 18. st. 2. ZPPN).


Dostavom tih isprava i odluka smatra se da je izvršena prijava prometa nekretnina (čl. 19. st. 1. ZPPN).


Iznimno od toga, ako ispravu o stjecanju nekretnine nije ovjerio javni bilježnik odnosno nije ju izdao sud ili drugo javnopravno tijelo, porezni obveznik je obvezan prijaviti promet nekretnina ispostavi Porezne uprave na području na kojem se nalazi nekretnina, dostavom Prijave prometa nekretnina i isprave o stjecanju nekretnine u roku od 30 dana od dana njezina nastanka. (čl. 19. st. 2. ZPPN).


Podaci iskazani u ispravi o stjecanju nekretnina evidentiraju se u Evidenciju prometa nekretnina u roku od 30 dana od dana zaprimanja (čl. 20. st. 1. ZPPN). Vlasnik podataka iz Evidencije prometa nekretnina je Ministarstvo financija, Porezna uprava (čl. 20. st. 2. ZPPN).



TKO JE OSLOBOĐEN PLAĆANJA POREZA NA PROMET NEKRETNINA?


Porezna oslobođenja se dijele na opća, oslobođenja pri unosu nekretnine u trgovačko društvo te oslobođenje pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade.


Kod općih oslobođenja, porez na promet nekretnina ne plaćaju:


1. Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zaklade i fundacije;

2. diplomatska ili konzularna predstavništva strane države pod uvjetom uzajamnosti i međunarodne organizacije za koje je međunarodnim ugovorom dogovoreno oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina;

3. osobe koje stječu nekretnine u postupku vraćanja oduzete imovine i komasacije nekretnina;

4. prognanici i izbjeglice koji stječu nekretnine zamjenom svojih nekretnina u inozemstvu;

5. građani koji kupuju stambenu zgradu ili stan (uključujući i zemljište) na kojem su imali stanarsko pravo ili uz suglasnost nositelja stanarskog prava prema propisima kojima se uređuje prodaja stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Isto vrijedi i za zaštićene najmoprimce koji kupuju stambenu zgradu ili stan u kojem stanuju na temelju ugovora o najmu

6. osobe koje stječu nekretnine u skladu s propisima kojima se uređuje pretvorba društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva;

7. bračni drug, potomci i preci koji čine uspravnu liniju primatelja uzdržavanja te od njega stječu nekretnine na temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju;

8. osobe koje razvrgnućem suvlasništva ili diobom zajedničkog vlasništva stječu posebne dijelove te ili tih nekretnina, (čl. 13. ZPPN).


Porezno oslobođenje pri unosu nekretnine u trgovačko društvo


Kada se nekretnine unose u kapital trgovačkog društva, ne plaća se porez na promet nekretnina (čl. 14. st. 1. ZPPN).


Porez na promet nekretnina ne plaća se kada se nekretnine stječu u postupku spajanja i pripajanja te u postupku podjela trgovačkog društva u više trgovačkih društava (čl. 14. st. 2. ZPPN).


Međutim, ako tijekom poreznog nadzora Porezna uprava utvrdi prividnost pravnog posla po osnovi kojeg je stečena nekretnina, utvrđuje se pripadajući porez na promet nekretnina (čl. 14. st. 3. ZPPN).


Porezno oslobođenje pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju bez naknade


1. bračni drug, potomci i preci koji čine uspravnu liniju te posvojenici i posvojitelji koji su u tom odnosu s umrlim ili darovateljem;

2. pravne i fizičke osobe kojima Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave daruje, odnosno daje nekretnine bez naknade radi odštete ili iz drugih razloga u svezi s Domovinskim ratom

3. bivši bračni drugovi kada uređuju svoje imovinske odnose (čl. 15. ZPPN).



POVRAT POREZA


Osoba koja plati porez na promet nekretnina, kamate ili troškove prisilne naplate koje nije bila obvezna platiti ima pravo na povrat plaćenih, odnosno više plaćenih iznosa (čl. 28. st. 1. ZPPN). Plaćeni, odnosno više plaćeni iznos bit će vraćeni osobi od koje su naplaćeni, na njezin zahtjev, u roku od 30 dana od dana podnesenog zahtjeva (čl. 28. st. 2. ZPPN).


Raskid ugovora o prijenosu vlasništva na nekretnini voljom stranaka prije nego što se obavi prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika te raskid, poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora odlukom suda razlozi su za obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina (čl. 29. st. 1. ZPPN).

Pravna klinika pruža pravnu pomoć osobama pogođenim od potresa na području Sisačko – moslavačke županije

Dva velika potresa jačine 5,5 i 6,3 po Richteru i stotine malih pogodile su područje Sisačko – moslavačke županije krajem prosinca. Tlo još podrhtava, a ljudi su ostali gotovo bez svega: kuće su im srušene do temelja, a bilo je i ljudskih žrtava. Pravna klinika neposredno nakon ovih strašnih događaja osnovala je posebnu ad hoc Grupu za pomoć stradalima u potresu i otvorila četvrtu telefonsku liniju koja je posebno uvedena za pravna pitanja ljudi stradalih u potresu.


Pomoć koju koju Pravna klinika pruža u ovoj situaciji slična je pomoći koju je pružala u ožujku kada je Zagreb pogodio razoran potres.


Tjedan dana nakon razornog potresa dvije grupe kliničara u dva automobila zaputilo se u Glinu kako bi najprije, ustanovili u kojem pravnom pitanju kliničari mogu najprije pružiti pomoć i kako bi pomogli ljudima pri ispunjavanju obrazaca za jednokratnu naknadu štete na koju svi građani s područja Sisačko – moslavačke županije imaju pravo neovisno o tome jesu li njihove kuće prilikom procjene statičara dobile zelenu naljepnicu na kući s oznakom uporabljivo ili žutu ili crvenu s oznakama neuporabljivo.


Klinika je pripremila obrasce za naknadu koje su kliničari prvoga dana na terenu ispunjavali posjećujući građane u okolnim selima u blizini Gline gdje pretežito živi starije stanovništvo. Tako je prvoga dana ispunjeno 15-ak zahtjeva u samom obilasku kuća građana.


Istovremeno je jedna grupa kliničara bila u Hrvatskom domu u Glini gdje je privremeno smješten Centar za socijalnu skrb kako bi se ljudima iz grada Gline i svima koji dolaze samostalno u Centar za socijalnu skrb pomoglo da što brže predaju zahtjev Centru za jednokratnu naknadu štete.


Prije samog obilaska kuća građana, posjećene su i razne udruge kao što su Ljudi za ljude i udruga ADRA, privremeno sjedište gradske uprave u Glini i sjedište Crvenog križa u drvnom centru gdje smo podijelili obrasce s osnovnim informacijama kako bi volonteri na svim područjima i gradska uprava imali informaciju kome se građani mogu obratiti osim same prijave štete i ostvarivanja prava na jednokratnu naknadu tako i bilo kojeg pravnog pitanja koje imaju građani iz potresom pogođenog područja.


Istoga dana dogovorena je suradnja s Centrom za socijalnu skrb u Glini i dogovoreno je da će idući dan nova grupa kliničara doći u Glinu kako bi ih vozač Centra mogao voziti u najudaljenija sela od grada i tako najprije pomoći građanima pri ispunjavanju obrasca za jednokratnu naknadu štete.


Potrebno je napomenuti da sve obrasce ispunjene u kućama građana kliničari sami predaju ispunjene u Centar za socijalnu skrb.


Tijekom sljedećeg tjedna, Pravna je klinika također ponovno u suradnji s Centrom za socijalnu skrb pomagala pri ispunjavanju zahtjeva za jednokratnu naknadu i to obilazeći kuće građana.


Osim Gline, grupa kliničara bila je i u Sisku, gdje su također ispunjavani zahtjevi za jednokratnu naknadu i gdje je pružena pomoć u svim drugim pravnim pitanjima na koja je građanima bio potreban odgovor.


Kliničarka koja je bila u prvom posjetu Glini i okolnim selima objašnjava nam da je činjenica da se tako brzo nakon potresa išlo u Glinu i inicijativa Pravne klinike u kojoj je sudjelovala kao i činjenica da je članica i posebne ad hoc grupe govori nam da je ponosna i sretna što je dio svega toga i da građanima zaista treba pomoći i da će im pomoć trebati i dalje kroz dulje vrijeme, a ne samo u ovim trenucima kada je nakon katastrofe prošlo tek nekoliko dana. Također nam govori da su građani, makar je dosta njih u potresu praktički ostalo bez svega, zahvalno na svoj pomoći koju pruža ne samo Pravna klinika nego i svi volonteri i da iako se nalaze u jako teškim situacijama, nikada im nije teško udijeliti osmijeh ljudima koji im pomažu i da većina njih objašnjava da oni zaista svega imaju i da produžimo dalje pomoći drugima. „Što može čovjek na to sve nego samo dobiti još veći motiv i želju da i dalje pomažeš, još bolje i više?“ – završava svoju izjavu kliničarka.


U ovim posjetima najviše je pitanja bilo na koji način građani mogu prijaviti svoju štetu obzirom na procjenu statičara i razinu oštećenja koje su njihovi domovi dobili kako bi u skladu sa Zakonom o obnovi, koji je donesen nakon potresa u Zagrebu u proljeće, a sada proširen i na područje Sisačko – moslavačke županije, dobili sredstva od države za obnovu njihovih domova. Pravna klinika u ovom trenutku nastavlja s posjetima Glini i Sisku kako bi upravo počela s prijavom građana za dobivanje sredstava od države za obnovu kuća.


Također, građanima koji nam se jave putem telefonske linije već dijeli pravne savjete na koji način mogu ostvariti ta sredstva i koja im je dokumentacija potrebna.


Dosadašnjim posjetima i planiranim novim posjetima, posebnoj grupi i telefonskoj liniji Pravna je klinika približila većem broju građana način svog rada, i to upravo onima kojima je to sada najpotrebnije. Vodeći se prethodno navedenom izjavom jedne naše kliničarke, svi članovi ad hoc grupe zaista se nadaju da će moći pomoći što većem broju ljudi i to na brz i učinkovit način kako bi ova katastrofa koja je zadesila ljude ostala samo jedna ružna uspomena.


Potrebno je napomenuti da Klinika osim što pruža pravnu pomoć u najčešćim pitanjima koja sada zabrinjavaju građane i koja su trenutno najpotrebnija, Klinika spremno pruža pomoć svim ljudima koji nam se obrate s bilo kojim pravnim pitanjem, tako da su naši kliničari već i na terenu zaprimali predmete s pravnim problemima ljudi koji i nisu neposredno vezani uz sam potres i potrebu obnove.

Kazneni progon po privatnoj tužbi

Za većinu kaznenih djela kazneni progon poduzima se po službenoj dužnosti, što znači da je kazneni postupak protiv počinitelja tih djela ovlašten i dužan pokrenuti državni odvjetnik, kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Ipak, postoji i određeni manji broj kaznenih djela progon kojih zakonodavac prepušta osobi koja je kaznenim djelom oštećena - ona se tada javlja u ulozi privatnog tužitelja. Takvo prepuštanje kaznenog progona privatnom tužitelju smatra se opravdanim jer se radi o lakšim kaznenim djelima kod kojih ne postoji javni interes za kažnjavanjem počinitelja, stoga nije potrebno da u kaznenom progonu sudjeluje državni odvjetnik kao posebno državno tijelo.


Kaznena djela koja se prema Kaznenom zakonu progone po privatnoj tužbi su:

-tjelesna ozljeda (čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu: KZ),

-prisila (čl. 138. KZ),

-prijetnja (čl. 139. st. 1. KZ),

-kaznena djela protiv časti i ugleda (uvreda, kleveta, čl. 147. i 149. KZ),

-krađa stvari male vrijednosti (čl. 228. st. 2. KZ), utaja stvari male vrijednosti (čl. 232. st. 1., 2. i 4. KZ),

-pronevjera stvari male vrijednosti (čl. 233. st. 3. KZ),

-prijevara kojom je pribavljena mala imovinska korist, a počinitelj je išao za pribavljanjem takve koristi (čl. 236. st. 3. KZ),

-zlouporaba povjerenja (čl. 240. st. 1. KZ), ako ta imovinska kaznena djela nisu počinjena na štetu državne imovine, te

-neka druga imovinska kaznena djela počinjena prema bliskom srodniku (krađa, teška krađa, razbojništvo, neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari, prijevara, čl. 245. st. 4. KZ).


Ovlaštenici na podnošenje privatne tužbe


Na podnošenje privatne tužbe ovlašten je, u pravilu, oštećenik (žrtva kaznenog djela i pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno), no u određenim slučajevima to mogu biti i neke druge osobe.


Tako, ako je kazneno djelo protiv časti i ugleda počinjeno prema umrloj osobi, kao privatni tužitelj može nastupiti bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, roditelj, dijete, posvojitelj, posvojenik te braća ili sestre umrle osobe (čl. 150. st. 2. KZ).


Isto tako, ako tijekom roka za podnošenje privatne tužbe ili tijekom postupka započetog po privatnoj tužbi žrtva umre, navedene osobe mogu u roku od tri mjeseca od dana njezine smrti podnijeti privatnu tužbu, odnosno izjaviti da započeti postupak nastavljaju (čl. 55. st. 6. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP).


Analogno može postupiti i pravni sljednik pravne osobe na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno, ako ona prestane postojati u tijeku postupka započetog po privatnoj tužbi (čl. 55. st. 7. ZKP).


Za djecu i osobe koje su lišene poslovne sposobnosti privatnu tužbu podnosi njihov zakonski zastupnik ili poseban skrbnik, s time da dijete koje je navršilo šesnaest godina života može i samo podnijeti privatnu tužbu (čl. 62. ZKP).


Podnošenje privatne tužbe


Privatna tužba mora se podnijeti nadležnom sudu u roku od tri mjeseca od dana kada je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja.


Iznimno, ako je podignuta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, okrivljenik može do završetka rasprave i nakon proteka roka od tri mjeseca podignuti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom (protutužba).


Ako žrtva ili pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnesu kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka utvrdi se da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatrat će se kao pravovremena privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu (čl. 61. ZKP).


Privatna tužba mora sadržavati:


1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima, kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja privatne tužbe pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru,

2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,

3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,

4) dokaze na kojima se temelji privatna tužba (čl. 524. st. 2. ZKP).


Kazneni postupak po privatnoj tužbi


Kada sudac pojedinac primi privatnu tužbu, prethodno će ispitati je li nadležan, je li privatna tužba podnesena od ovlaštenog tužitelja, je li ona propisno sastavljena te postoje li razlozi zbog kojih bi se tužba trebala odbaciti.


Ako ustanovi da privatna tužba nije propisno sastavljena, vratit će ju privatnom tužitelju da u roku od osam dana ispravi nedostatke, a ako on to ne učini, privatna tužba će se odbaciti (čl. 525. st. 1. i 2. ZKP).


Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, a na području suda djeluju mirovna vijeća i obje stranke imaju prebivalište na tom području, sud može stranke uputiti tim vijećima radi pokušaja mirenja. U tom slučaju sud će odrediti rok u kojem će se pokušati mirenje i zastat će s postupkom, a nakon isteka tog roka ili ako mirenje ne uspije, postupak će se nastaviti. Po isteku roka koji je sud odredio za mirenje, sudac pojedinac može u roku od mjesec dana zakazati ročište radi prethodnog razjašnjenja stvari, na koje će pozvati privatnog tužitelja i okrivljenika.


Na ročištu privatni tužitelj može izjaviti da odustaje od progona, izmiriti se s okrivljenikom ili prihvatiti ispriku okrivljenika, u kojim će slučajevima sud odbaciti privatnu tužbu. Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, sudac pojedinac može odmah otvoriti raspravu, na što će se posebno upozoriti privatni tužitelj i okrivljenik pri dostavi poziva. Ako sudac pojedinac ne otvori raspravu, donijet će odluku o tome koje će dokaze izvesti na raspravi te će zakazati raspravu (čl. 527. ZKP).


Rasprava se može održati ako i ne dođe privatni tužitelj koji ima prebivalište izvan područja suda kojem je podnesena privatna tužba ako je sudu stavio prijedlog da se rasprava održi u njegovoj odsutnosti (čl. 534. ZKP).


Privatni tužitelj može se odreći prava na žalbu od objave presude pa do proteka roka za podnošenje žalbe, a može do donošenja odluke drugostupanjskog suda odustati od već podnesene žalbe (čl. 536. ZKP).


Pravni položaj privatnog tužitelja u kaznenom postupku


Privatni tužitelj ima u kaznenom postupku ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu (čl. 60. st. 3. ZKP).


Svoja prava privatni tužitelj može ostvarivati i preko opunomoćenika, kojeg mu na njegovo traženje može postaviti i sud, ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora više od pet godina, ako je to u interesu postupka te ako privatni tužitelj prema svom imovnom stanju ne može podmiriti troškove zastupanja (čl. 59. st. 1. u vezi s čl. 60. st. 4. ZKP).


Ipak, položaj privatnog tužitelja slabiji je od usporedivog položaja državnog odvjetnika kao stranke optužbe. Ponajprije, on ne može, poput državnog odvjetnika, u svoju korist angažirati druga državna tijela, posebice policiju i njezinu kriminalističku službu. Nadalje, privatnog tužitelja vežu određene, u pravilu neoborive, procesne presumpcije da je odustao od kaznenog progona.


Tako, ako privatni tužitelj u tijeku postupka odustane od privatne tužbe, on gubi pravo na ponovno podnošenje tužbe za to kazneno djelo (čl. 60. st. 2. ZKP). Isto tako, ako privatni tužitelj ne dođe na raspravu, iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od tužbe.


Iznimno, predsjednik vijeća ili sudac pojedinac može dopustiti povrat u prijašnje stanje privatnom tužitelju koji iz opravdanog razloga nije mogao doći na raspravu ili pravovremeno izvijestiti sud o promjeni adrese ili boravišta, ako u roku od osam dana nakon prestanka smetnje podnese molbu za povrat u prijašnje stanje. No, povrat u prijašnje stanje ne može se više tražiti nakon proteka tri mjeseca od dana propuštanja (čl. 63. ZKP).


Nadalje, privatni tužitelj u pravilu je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, ili presudom kojom se optužba odbija, ili rješenjem o obustavi postupka (čl. 149. st. 3. ZKP).


Konačno, privatni tužitelj podliježe ovlasti predsjednika vijeća na poduzimanje mjera procesne stege za očuvanje reda na raspravi (čl. 396. st. 1. ZKP), kao i kažnjavanju novčanom kaznom ako je u podnesku, elektroničkoj ispravi ili usmenoj riječi, odnosno na drugi način vrijeđao sud ili sudionika u postupku (čl. 80. st. 1. ZKP).

Pravo plodouživanja

Nerijetko stranke različitih ugovora, a najčešće primjerice ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, u ugovore uglavljuju klauzulu kojom omogućavaju jednoj od ugovornih strana pravo plodouživanja, bilo doživotno ili na određeni vremenski period. Koje su pogodnosti, prava, ali i obveze koje takvo pravo obuhvaća pročitajte u nastavku teksta.


Općenito o služnostima


Prema Zakonu o vlasništvu služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. Zakona o vlasništvu, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV).


Kako je nositelj prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari određuje se kod osnivanja prava služnosti; ako se služnost osniva na temelju pravnoga posla, određuje to svojom voljom ili u sporazumu sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar; ako se osniva na temelju odluke suda ili drugoga tijela vlasti, određuje se to tom odlukom; inače to određuje zakon (čl. 174. st. 2. ZV). U kontekstu navedenog, pojmom pravni posao najčešće se misli na ugovor, dok se odluka suda ili drugog tijela može donijeti primjerice u postupku razvrgnuća suvlasništva ili nasljeđivanja.


Razlikujemo stvarne i osobne služnosti.


Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od vlasništva te nekretnine, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom (čl. 186. st. 2. ZV).


Osobna služnost, s druge strane, je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti (čl. 199. st. 1. ZV).


Valja napomenuti i aspekte jednog od temeljnih načela služnosti, odnosno činjenicu da ovlaštenik:


prava služnosti može ovlasti koje mu to njegovo pravo daje izvršavati po svojoj volji, ali ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti (čl. 177. st. 1. ZV) te

prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati obzirno, tako da što manje opterećuje poslužnu stvar (čl. 177. st. 2. ZV).

Vlasnik poslužne stvari, s druge strane, ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti; ali nije dužan išta sam činiti, ako nije drukčije određeno (čl. 177. st. 3. ZV).



Institut plodouživanja


Pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodouživatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo (čl. 203. st. 1. ZV).


Što se tiče opsega ovlaštenja, pravo plodouživanja jednako je onome koje pripada samom vlasniku, uz jedino ograničenje, da čuva i sačuva bit (sućanstvo) stvari kako bi je vlasniku, po prestanku ovlaštenja, mogao vratiti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj U-III-597/2018, od 26. veljače 2020. godine).


Poslužna stvar


Pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj stvari koja je nepotrošna, bilo pokretna ili nepokretna, kao i na više pokretnih stvari zajedno. (čl. 203. st. 2. ZV). Nepotrošne stvari su one koje se mogu koristiti i upotrebljavati više puta ili neograničeno, tako da se njihovom upotrebom njihova bit i sadržaj ne narušavaju, primjerice novac ili knjige.


Na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje. Potrošne stvari su one koje se ne mogu višekratno koristiti jer svoju bit iscrpljuju jednom upotrebom, primjerice hrana ili gorivo. U slučaju nepravog plodouživanja poslužna stvar je novčana vrijednost stvari koja će se vlasniku vratiti pošto prestane to plodouživanje (čl. 211. st. 2. ZV). Gotovim novcem može za trajanja nepravoga plodouživanja ovlaštenik raspolagati po volji; ali ako je to plodouživanje osnovano na već uloženoj glavnici, ovlaštenik može zahtijevati samo kamate (čl. 211. st. 3. ZV).


Namjena stvari i očuvanje sućanstva


Pojmove namjena stvari i sućanstvo stvari ipak je potrebno pobliže objasniti. Naime, uporaba i iskorištavanje poslužne stvari u skladu s njezinom namjenom odnosi se na poštivanje prvotne svrhe stvari, odnosno djelatnosti ili aktivnosti kojoj ona po svojoj prirodi služi. Sukladno navedenom, svrha nekretnine kao obiteljske kuće ili stana je stanovanje, a poslovnog objekta obavljanje poslovne i/ili gospodarske djelatnosti.


Nadalje, prema već spomenutoj odluci Ustavnog suda plodouživanje po svojem opsegu predstavlja pravo na isključivi posjed i korištenje poslužne nekretnine u svakom pogledu i neovisno o ovlaštenikovim potrebama, dakle, na isti način kako to čini i vlasnik, s razlikom da ovlaštenik osobne služnosti plodouživanja nema pravo otuđenja, uništenja i znatnog oštećenja supstancije (sućanstva) poslužne stvari.


Slijedom navedenog, čuvanje sućanstva, odnosno identiteta stvari odnosi se na suzdržavanje od radnji i aktivnosti koje bi uništile i znatno oštetile poslužnu stvar kao što je rušenje zidova, ali prema sudskoj praksi i samo oštećenje zidova i stropova, primjerice, uslijed odvajanja rasvjetna tijela, utičnica i sl. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 709/14-2, od dana 18. studenoga 2014. godine).


S druge strane, sudska praksa adaptaciju i dogradnju nekretnine ne smatra promjenom sućanstva, osim u slučaju na taj način nastane nova stvar, odnosno kad spomenutim ulaganjem nije izgrađen neki poseban dio zgrade koji bi predstavljao samostalni objekt u pravnom prometu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 2444/1991-2. od dana 16. siječnja 1992. godine, odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 167/11-2, od dana 22. siječnja 2014. godine te odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž.824/15, od dana 19. kolovoza 2015. godine).


Tako je u jednom predmetu presuđeno je da izmjene ograde na balkonu, uklanjanje dotrajalih drvenih greda, postavljanje betonske ploče te pomicanje pregradnog zida između dviju sobe čime su stvoreni bolji uvjeti stanovanja nije poremećeno sućanstvo stana i same zgrade (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 1964/1990-2, od dana 08. siječnja 1991. godine).


Također, važno je napomenuti da pojam „sućanstvo“ predstavlja pravni standard, odnosno pojam o čijem sadržaju i opsegu odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju zasebno.


Ovlaštenja plodouživatelja


Plodouživatelj je ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik, dakle poštujući višu vlast vlasnika, te je potpuno za sebe rabi, a njegov je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja sućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari (čl. 204. st. 1. ZV).


Dakle, plodouživateljev je sav prihod koji poslužna stvar daje bez umanjenja sućanstva, ali on snosi i određene terete i troškove (čl. 205. st. 1. ZV).


Prihod obuhvaća plodove i koristi, a plodovi obuhvaćaju prirodne plodove, primjerice plodove voćke na zemljištu, i civilne plodove kao što su najamnine, zakupnine, kamate i druge prihode koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa. No, važno je naglasiti da su plodovi i koristi koje stvar daje plodouživateljevi ako se odnose na razdoblje trajanja prava plodouživanja, bez obzira na to kada su prirodni plodovi ubrani ili kada su civilni plodovi dospjeli; ostalo pripada vlasniku poslužne stvari (čl. 205. st. 4. ZV).


Ovdje je, također, važno napomenuti da plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih prethodno navedenih ovlaštenja (čl. 204. st. 2. ZV).


Tereti plodouživatelja


Kada je riječ o troškovima koje snosi plodouživatelj vezano uz poslužnu stvar, prije svega je važno naglasiti da se radi o dvije vrste troškova:


troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari koje plodouživatelj snosi sve i bez obzira na to koliki je prihod ostvaren (čl. 205. st. 5. ZV) i

troškovi redovitoga održavanja i obnavljanja stvari (jer je plodouživatelj dužan kao dobar domaćin održavati poslužnu stvar u stanju u kojem ju je primio), javne obveze s njom u svezi (porezne i sl.), realne terete koji je opterećuju, a i kamate na tražbine osigurane hipotekom na njoj, ali te troškove je plodouživatelj dužan snositi samo u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda koji s obzirom na poslužnu stvar ostvari odbiju prije spomenuti troškovi uporabe u iskorištavanja stvari (čl. 205. st. 6. ZV).

Slijedom navedenog, troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari podmiruju se prvi te ih stranka podmiruje sve, odnosno u cjelokupnom iznosu. Ostali troškove podmiruju se nakon troškova i tereta uporabe i iskorištavanja stvari i to samo ako stranci za to podmirenje ostanu sredstva ostvarena od prihoda koje daje poslužna stvar.


Također, dužnosti i odgovornosti plodouživatelja prenose se na njegova nasljednika (čl. 210. st. 6. ZV).


Obveze vlasnika poslužne stvari


Vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje plodouživateljevih ovlasti na svojoj stvari, a svoje pravo vlasništva smije izvršavati ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo (čl. 204. st. 3. ZV).


Drugim riječima, vlasnik poslužne stvari svojim djelatnostima u okviru ostvarivanja svojih ovlaštenja iz prava vlasništva ne smije onemogućavati iskorištavanje plodouživateljevog prava.


Također, kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik prava plodouživanja koje tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlašćuje njegovo pravo (čl. 203. st. 6. ZV).


Ako je zbog dotrajalosti ili više sile postalo nužno obaviti izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj je dužan bez odgađanja obavijestiti vlasnika, odnosno onoga tko za vlasnika upravlja tom stvari (čl. 206. st. 1. ZV).


Ako vlasnik poslužne stvari obavi nužne izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj mu je dužan naknaditi kamate na vrijednost onoga što je vlasnik utrošio, u omjeru u kojem se time poboljšalo njegovo plodouživanje (čl. 206. st. 2. ZV).


Ako vlasnik ne može ili neće obaviti nužne popravke ili obnavljanja, plodouživatelj nije ovlašten od njega zahtijevati da popravlja ili obnavlja vlastitu stvar, nego smije sam to učiniti i po prestanku plodouživanja zahtijevati naknadu (čl. 206. st. 3. ZV). No, plodouživatelj je dužan o svom trošku izvršiti one izvanredne popravke i izvanredne obnove stvari koje je sam skrivio ili ih je prouzročila osoba za koju on odgovara (čl. 206. st. 4. ZV).


Plodouživatelj nije dužan dopustiti da vlasnik obavlja poboljšice (termin se odnosi na ugradnju novih uređaja i elemenata) na poslužnoj stvari koje nisu nužne, osim ako mu se vlasnik obveže dati punu odštetu za uporabu i prihod koji plodouživatelj gubi zbog obavljanja radova (čl. 207. st. 1. ZV).


Vlasnik stvari koji je izvršio poboljšice ima pravo zahtijevati od plodouživatelja koji je tražio odštetu da se od te odštete odbije korist koju plodouživatelj ima od poboljšica (čl. 207. st. 2. ZV). Ako je plodouživatelj bez sporazuma s vlasnikom učinio poboljšice, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti ono što je dodao, ako je to moguće bez oštećenja stvari (čl. 2017. st. 3. ZV).



Prestanak plodouživanja


Pošto prestane pravo plodouživanja, dužan je dotadašnji plodouživatelj predati posjed poslužne stvari njezinu vlasniku, pri čemu stvar treba biti u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio (čl. 210. st. 1. ZV).


Ako stvar nije u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio, on odgovara vlasniku za smanjenje njezine vrijednosti, bez obzira na to čime je ono prouzrokovano, no ne odgovara za smanjenje vrijednosti zbog starenja ili redovitoga trošenja stvari (čl. 210. st. 2. ZV).


Plodouživatelj ne odgovara ni za ono smanjenje vrijednosti poslužne stvari koje se moglo izbjeći ili otkloniti jedino izvanrednim popravcima ili izvanrednim obnavljanjem te stvari, osim ako je bio dužan o svome trošku izvršiti te izvanredne popravke ili izvanrednu obnovu stvari (čl. 210. st. 3. ZV).

Kako potrošač može zaštiti svoja prava?

Prema Zakonu o obveznim odnosima potrošački ugovor je ugovor koji sklapaju trgovac i potrošač. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19; dalje u tekstu: ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.


Trgovac je nasuprot tome bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Upravo iz razloga što se potrošač ne bavi profesionalno predmetom ugovora, on nastupa kao slabija ugovorna strana i kao takvom mu zakonodavni okvir pruža posebnu zaštitu.


Detaljnije o različitosti pravne zaštite u potrošačkim sporovima pročitajte u nastavku.


Prigovor trgovcu


Trgovci su dužni potrošaču omogućiti podnošenje pisanih prigovora zbog nedostatka proizvoda u svojim poslovnim prostorijama ili putem pošte, telefaks uređaja ili elektroničke pošte te bez odgađanja pisanim putem potvrditi njegov primitak (čl. 10. st. 1. i st. 2. ZZP). Trgovac je dužan u poslovnim prostorijama vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora (čl. 10. st. 3. ZZP). Potrošači mogu podnijeti pisani prigovor i putem obrasca kojeg mogu pronaći na internetskoj stranici "Zaštita potrošača" pod rubrikom "3 koraka u zaštiti potrošača".


Nadalje, na zaprimljene prigovore trgovci moraju potrošaču u pisanom obliku odgovoriti najkasnije u roku od 15 dana od dana kada su zaprimili pisani prigovor (čl. 10. st. 5. ZZP).


U slučaju da trgovac ne odgovori u zakonskom roku ili ako i nakon zaprimljenog odgovora potrošač smatra da su njegova prava povrijeđena, za zaštitu svojih prava potrošači se mogu obratiti Državnom inspektoratu, a uz prijavu treba priložiti i dokaz kojim je vidljivo da je trgovac zaprimio prigovor.



Tržišna inspekcija i Povjerenstvo za reklamaciju potrošača


Prema Zakonu o državnom inspektoratu (NN 115/18; dalje u tekstu: ZDI) inspekcijske poslove u području trgovine, usluga, zaštite potrošača i sigurnosti neprehrambenih proizvoda obavlja tržišna inspekcija (čl. 5. st. 1. ZDI).


Nadzor nad provedbom Zakona o zaštiti potrošača obavljaju tržišni inspektori središnjeg tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove (čl. 134. st. 1. ZZP).


Bitno je naglasiti da se prijava tržišnom inspektoratu može podnijeti tek nakon što je stranka podnijela pisani prigovor (čl. 135. ZZP).



Ona se može podnijeti:


a) osobno ili putem pošte na adresu: Državni inspektorat sektor za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača – Šubićeva 29, 10 000 Zagreb,


b) putem internetskog obrasca na službenim stranicama Državnog inspektorata,


c) putem e-pošte na adresu: prijave@mingo.hr,


d) na internetskoj stranici internetskoj stranici Zaštita potrošača ili


e) preko aplikacije Centralnog informacijskog sustava za zaštitu potrošača (u daljnje tekstu: CISZP),


a nužno joj je priložiti:


-prigovor podnijet trgovcu,


-odgovor trgovca na prigovor (ako je trgovac odgovorio na prigovor),


-preslika računa o kupnji proizvoda/usluge i


-drugu eventualnu pisanu komunikaciju s trgovcem.



Temeljem sadržaja zahtjeva procjenjuje se postoje li uvjeti, odnosno zakonske pretpostavke za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora. Obavijest o rezultatima inspekcijskog nadzora koji je proveden dostavlja se pisanim putem podnositelju prijave, odnosno potrošaču.


Potrošač ima pravo protiv odgovora trgovca na prigovor podnijeti i reklamaciju Povjerenstvu za reklamacije potrošača. Navedenom povjerenstvu potrošač se može obratiti pisanim putem na adresu: Zagrebački holding d.o.o., Ulica grada Vukovara 41, putem e-maila tanja.kezelj-liovic@zgh.hr i faksa: 01 6429 029. Dodatne informacije mogu se dobiti na broju telefona 01 6420 038. Povjerenstvo rješava reklamacije potrošača vezane uz javne usluge kojih je pružatelj Zagrebački holding.



Zaštita potrošača na sudu


Potrošač ima pravo ostvarivati zaštitu svojih prava i putem tužbi Sudovima časti Hrvatske gospodarske komore (dalje u tekstu: HGK) i Hrvatske obrtničke komore (dalje u tekstu: HOK), koje može podnijeti svaki potrošač za potrošački ugovor u kojem je on stranka. Stranke mogu prijavu podnijeti u pisanom obliku te je dostaviti poštom ili neposredno u sjedište Suda HGK na adresu Zagreb, Rooseveltov trg 2 ili Suda HOK na adresu Zagreb, Ilica 49/II. Prijava se može podnijeti i putem službenog elektroničkog obrasca koji se nalazi na internetskim stranicama sudova.


Potrošač može podnijeti prijavu najkasnije u roku od jedne godine od dana podnošenja pisanog prigovora trgovcu.


Sudovi će odbaciti prijavu rješenjem ako je prijavitelj podnio prijavu Sudu, a da prethodno nije podnio pisani prigovor ili propisanu pritužbu trgovcu, a u slučaju pružanja javne usluge i reklamaciju povjerenstvu za reklamacije potrošača.



Postupak pred Sudom časti HOK-a provodi se bez naknade za stranke, no svaka stranka plaća svoje troškove, npr. dolaska u mjesto gdje se vodi postupak, trošak svojih odvjetnika, trošak umnažanja dokumentacije i sl.


U postupcima pred Sudom časti HGK-a stranke nemaju obvezu plaćanja pristojbi, ni podmirivanja troškova postupka mirenja.


Troškove postupka koje čine osobni troškovi stranaka i zastupnika u vezi s njihovim dolaskom na Sud (putni troškovi, troškovi za hranu i smještaj, naknada za neostvarenu plaću odnosno zaradu) te nagradu odvjetniku snose same stranke.


Troškove izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka odnosno vještačenjem snosi stranka koja je predložila izvođenje dokaza, a vještaka određuje Sud.


Drugi troškovi postupka osiguravaju se iz državnog proračuna.



Postupak se odvija u dva stadija:


(1) prethodni postupak mirenja s tim da se on neće se provoditi ako prijavitelj u prijavi predloži da se postupak mirenje ne provodi te


(2) raspravama pred prvostupanjskim vijećem i donošenjem presude koji se provodi ako stranke ne sklope nagodbu ili ako jedna od stranaka ili obje ne pristupe mirenju ili ako jedna od stranaka predloži da se ne provodi postupak mirenja.



Alternativno rješavanje potrošačkih sporova


Osim pred Sudom časti pri HGK-u i HOK-u, potrošač može postupak alternativnog rješavanja potrošačkih sporova pokrenuti i pred drugim Zakonom o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova za to notificiranim tijelima (čl. 6. st. 1. Zakona o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova, NN 121/16, 32/19; u daljnjem teksu: ZARPS), primjerice:


a) Centar za mirenje pri HGK-u, Zagreb, Rooseveltov trg 2,


b) Centar za mirenje HOK-a, Zagreb, Ilica 49/II,


c) Centar za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje (dalje u tekstu: HUO), Zagreb, Martićeva 71/I ili


d) Centar za mirenje pri Hrvatskoj udruzi za mirenje (dalje u tekstu: HUM), Zagreb, Teslina 1/I.


Iako smo već pisali o tome, ovdje bismo također željeli istaknuti da je mirenje dobrovoljni izvansudski postupak u kojem stranke samostalno, uz pomoć izmiritelja, koji nema ovlasti nametnuti obvezujuće rješenje, rješavaju spor te sklapaju nagodbu koja ih obvezuje. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzula ovršnosti).


Obrazac za podnošenje prijedloga za provođenje mirenja pri HGK-u nalazi se na njenoj službenoj stranici kao i lista izmiritelja s koje stranke biraju izmiritelja u svom sporu.


Prijedlog se može umjesto obrascem podnijeti i tako da se pošalje e-mailom (mirenje@hgk.hr) ili poštom.


Postupak mirenja pred centrom za mirenje HOK-a pokreće se prijedlogom za mirenje koji Centru podnosi jedna od stranaka. Prijedlog Centru za mirenje moguće je podnijeti: poštom ili osobno na adresu: Ilica 49/II, 10 000 Zagreb te elektroničkom poštom na adresu: mirenje@hok.hr. Predlagatelj mirenja ovlašćuje Centar da kontaktira njegovog odvjetnika, kao i protustranku te da prijedlog uputi protustranci radi pokretanja postupka mirenja.


Troškovi postupaka mirenje pri ova dva centra osiguravaju se iz državnog proračuna. Prijedlog za provođenje postupka mirenja pred Centrom za mirenje HUO podnosi se Centru u pisanom obliku (u svrhu ubrzanja postupka prihvaća se prijedlog podnesen e-mailom na adresu: mirenje@huo.hr, odnosno faxom na broj: 01 46 96 660).


Centar prijedlog za provođenje postupka mirenja dostavlja drugoj stranci kako bi se u roku od 15 dana od dostave prijedloga, izjasnila o tom prijedlogu.


Mirenje počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja. Mirenje se može provoditi neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak.


Postupci mirenja najčešće se okončavaju na jednom sastanku stranaka. Po potrebi je moguće održati više sastanaka u postupku mirenja, ovisno o dogovoru stranaka. Troškove postupka mirenja vezane uz honorar izmiritelja i druge troškove postupka mirenja snosi društvo za osiguranje (putem Hrvatskog ureda za osiguranje) koje je iniciralo odnosno pristalo na provođenje postupka mirenja.


Sve troškove vezane uz administrativni rad u svezi s mirenjem snosi Hrvatski ured za osiguranje. Upisne takse se ne plaćaju.


U HUM-u medijacija se pokreće na prijedlog jedne stranke, koji prihvati druga stranka (predlagatelj može telefonom na broj 01 4811 283 ili popunjavanjem obrasca na službenoj stranici zatražiti da djelatnici HUM-a kontaktiraju drugu stranu i predlože mirenje) ili na zajednički prijedlog stranaka elektroničkim putem ispunjavanjem obrasca na web stranici, dostavom prijedloga elektroničkim putem (e-mail: info@mirenje.hr) ili poštanskim putem ili osobno.


Provedba medijacije omogućena je u pisanom obliku, usmeno i ne zahtijeva se fizička prisutnost (online medijacija).


Troškove stranke snose na jednake dijelove, ako se drugačije ne sporazume. Ukupni troškovi mirenja u potrošačkim sporovima za potrošača mogu iznositi najviše 500,00 kuna uključujući PDV.



Savjetodavne usluge potrošačima


Potrošaču na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima (čl. 128. st. 1. ZZP):


a) Hrvatska udruga za zaštitu potrošača (adresa: Ozaljska 93/II (Ljubljanica-Remiza), 10000 Zagreb, radno vrijeme: utorak i četvrtak 10:00 – 14:00, kontakt: 01 46 333 66,e-mail adresa: huzp@zg.t-com.hr ili www.huzp.hr),


b) Udruga Potrošač – Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske (adresa: Ljudevita Posavskog 48, 10 000 Zagreb, radno vrijeme: ponedjeljak – petak 10:00 – 14:00, kontakt: 01/48 35 888 ili 01/48 35 889, ili e-maila adresa: potrosac@zg.t-com.hr ili www.potrosac.hr),


c) Udruga Franak (adresa: Avenija M. Držića 81b, 10 000 Zagreb, konzultacije: ponedjeljak – petak 12:00 - 15:00 h , kontakt: email: tajnik.udrugafranak@gmail.com , www.udrugafranak.hr),


d) Štedopis – Institut Za Financijsko Obrazovanje (adresa: Vincenta iz Kastva 12, 10 000 ZAGREB, kontakt: e-mail: stedopis@stedopis.hr , www.stedopis.hr).



Štoviše, svi gradovi i općine trebali bi imati osnovane savjete potrošača u kojima su zastupljeni predstavnici udruga potrošača, a sva trgovačka društva koja pružaju javne usluge trebaju imati povjerenstva za zaštitu potrošača u kojima sudjeluju i predstavnici udruga potrošača. Savjetovanje potrošača ne podrazumijeva zastupanje potrošača u postupcima pred redovnim sudovima.


Savjetovanje potrošača je besplatno, a aktivnosti savjetovanja potrošača obuhvaćaju:


-pojašnjenje propisa i postupaka za ostvarivanje prava i ekonomskih interesa potrošača,


-pomoć pri rješavanju konkretnih upita potrošača koji se odnose na kršenje njihovih prava od strane trgovaca,


-posredovanje pri rješavanju nastalih problema između potrošača i trgovaca na zahtjev potrošača i drugo.


Također, potrošač može zatražiti savjet od strane Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja putem njihovih institucija namijenjenih za pomoć potrošačima na Središnjem portalu za potrošače i putem besplatnog telefona 0800 414 414 radnim danima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 10 do 14 sati.



Prekršajna odgovornost trgovca


Za ponašanja trgovca protivna zakonima propisana je prekršajna odgovornost.


Tako će se, između ostalog, novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za prekršaj trgovac – pravna osoba ako:


-bez opravdanog razloga odbije sklopiti ugovor o prodaji proizvoda ili pružanju usluge ako to ne proizlazi iz okolnosti slučaja,


-ne omogući podnošenje pisanog prigovora ili ne odgovori na pisani prigovor,


-nije jasno, vidljivo i čitljivo označio na proizvodu ili na prodajnom mjestu da je riječ o prodaji proizvoda s greškom niti je upoznao potrošača u čemu se sastoji greška na proizvodu,


-za proizvode kojima istječe rok uporabe nije dodatno jasno, vidljivo i čitljivo istaknuo krajnji rok uporabe,


-ne dostavi potrošaču primjerak ugovora ili pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora na papiru ili, uz suglasnost potrošača, na drugom trajnom mediju,


-u slučaju robe s materijalnim nedostatkom, prema izboru potrošača, ne ukloni nedostatak na robi, ne preda drugu robu bez nedostatka, ne snizi cijenu te nakon isteka naknadnog razumnog roka za ispunjenje, odnosno u iznimnim slučajevima i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje, na zahtjev potrošača ne vrati iznos plaćen za tu robu,


-robu za koju je dano jamstvo ne popravi u razumnom roku ili ako to ne učini, a umjesto toga ne preda potrošaču robu koja je ispravna ili ne ispuni drugu obvezu koju je bio dužan ispuniti,


-ne omogući potrošaču upoznavanje unaprijed sa svojim općim uvjetima poslovanja te uvjetima korištenja javnih usluga i javno ih ne objavi na svojim mrežnim stanicama,


-pisanim putem ne obavijesti potrošača o svakoj promjeni svojih općih uvjeta poslovanja i uvjeta korištenja javnih usluga.



Zaključak


Potrošačima u suvremeno doba stoje na raspolaganju razna pravna sredstva kako bi zaštitili svoja prava: slanjem pisanog prigovora trgovcu na koji je trgovac dužan odgovoriti, potom, u slučaju da potrošač nije ishodio željeni rezultat odgovorom trgovca, reklamacijom povjerenstvu za reklamacije potrošača te prijavom Tržišnom inspektoratu koji će provesti potrebnu inspekciju.


Potrošački sporovi mogu se riješiti pred Sudovima časti HGK-a i HOK-a ili u nekom od Centara za mirenje.


Potrošačima na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima te mogućnost besplatnog savjetovanja potrošača koje pružaju institucije u sklopu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, a za trgovce koji posluju protivno zakonima propisana je i prekršajna odgovornost.

Izvršavanje prava vlasništva u suvlasništvu

Pojam suvlasništva Institut suvlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZV). Suvlasništvo se definira kao takvo sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari kod kojeg svakom pojedinom suvlasniku pripada po neki dio prava vlasništva te stvari, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva. Bitno je razlikovati suvlasništvo od zajedničkog vlasništva. Suvlasništvo se pojavljuje kao redoviti oblik sudjelovanja više osoba u pravu vlasništva, dok zajedničko vlasništvo postoji jedino pod posebnim, zakonom određenim pretpostavkama. Upravo iz tog razloga, suvlasništvo se predmijeva kada više osoba istodobno sudjeluje u vlasništvu iste stvari. Suvlasništvo se uspostavlja konkurencijom među vlasnicima ili diobom stvari na idealne dijelove. Suvlasnički dio Suvlasnički dio je dio prava vlasništva koji pripada određenom suvlasniku. Među suvlasnicima, pravo vlasništva podijeljeno je po obujmu, a ne sadržaju, na dijelove koje se označava razlomkom. Na svakog suvlasnika otpada po neki računski dio prava vlasništva – alikvotni dio, odnosno njegov suvlasnički dio. Primjerice, poslovni prostor podijeljen na jednake dijelove između dva poslovna partnera znači da će svakome od njih pripasti jedna polovina prava vlasništva. Suvlasnički dijelovi ne moraju biti jednako veliki, ali njihov zbroj ne može biti niti manji niti veći od cijelog prava vlasništva na stvari. U sumnji koliki su suvlasnički dijelovi, smatra se da su jednaki (članak. 36. stavak 2. ZV-a). Idealni dijelovi Kada postoji suvlasništvo neke stvari, uzima se da je ta stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove (idealne dijelove), kojima je veličina određena veličinom suvlasničkog dijela (članak 37. stavak 1. ZV-a). Nema suvlasništva bez diobe na idealne dijelove. Dakle, stvar (tjelesna) je predmet vlasništva svih suvlasnika zajedno, dok je idealni dio stvari (netjelesni) predmet suvlasničkog dijela pojedinog suvlasnika. Idealni dio stvari neodvojiv je od suvlasničkog dijela koji ga određuje (članak 37. stavak 2. ZV-a). Sukladno tome i veličina idealnog dijela ovisi o veličini suvlasničkog dijela. Izvršavanje prava vlasništva glede idealnog dijela U pravnom prometu uzima se da je idealni dio samostalna stvar, sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano (članak 37. stavak 3. ZV-a). Suvlasnik smije samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom stvari, odnosno svojim suvlasničkim dijelom po pravilima koja vrijede za vlasnikova pravna raspolaganja, ako time ne dira u tuđa prava (članak 37. stavak 2. ZV-a). Kad suvlasnik prodaje svoj dio, ostali suvlasnici nemaju pravo prvokupa, osim ako im ono pripada po posebnom pravnom temelju (članak 37. stavak 5. ZV-a). Također, svaki suvlasnik ima pravo glede svog idealnog dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva. Izvršavanje prava vlasništva glede cijele stvari Nije li što drugo određeno svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (članak 38. stavak 1. ZV-a). U praksi je teško postići suglasnost svih, upravo zbog toga često se kaže da je suvlasništvo majka svađa. Izvršavanje vlasničkih ovlasti od strane pojedinog suvlasnika ne vrijeđa prava ostalih, ako taj suvlasnik postupa prema zajedničkoj volji suvlasnika. Unatoč tome, svaki suvlasnik ima i neka prava koja ga ovlašćuju da postupa samostalno, po svojoj volji npr. pravo zahtijevati da se polože računi i podijele koristi, zahtijevati razvrgnuće suvlasništva ili osnivanje etažnog vlasništva. Kad je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga (članak 39. stavak 2.). a) Odlučivanje o poslovima redovite uprave Poslovi redovite uprave su oni koji se poduzimaju radi redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja stvari za njenu redovitu svrhu, ali samo ako ne izazivaju naročito velike troškove. Zakon o vlasništvu ne definira poslove redovite uprave, nego to prepušta životnoj i pravnoj praksi. Određuje tek da se u sumnji smatra da posao premašuje okvir redovitog upravljanja (članak 41. stavak 2.). O poslovima koji se tiču samo redovitog upravljanja stvarju suvlasnici odlučuju većinom glasova, koji se računaju po veličini suvlasničkih dijelova, a ne broju suvlasnika. Ne može li se postići većina, a poduzimanje nekog posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojeg od suvlasnika odluku će donijeti sud. Svaki suvlasnik protiv čije volje je većina odlučila da se neki posao poduzme, ili je to učinio sud, ima pravo zahtijevati osiguranje za buduću štetu. Sud o tome odlučuje u izvanparničnom postupku, ako nema spora tko su suvlasnici niti o veličini suvlasničkih dijelova. (članak 40. ZV-a). b) Odlučivanje o poslovima izvanredne uprave Poslovi izvanredne uprave stvarju su svi oni koji se poduzimaju na stvari ako: a) premašuju okvir redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja, b) se prema uobičajenom tijeku stvari ne može očekivati da bi bili u interesu svim suvlasnika i c) bi izazvali prevelike troškove. Za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja, potrebna je suglasnost svih suvlasnika (ćlanak 41. stavak 1. ZV-a). Od pravila da o poduzimanju posla izvanredne uprave suvlasnici odlučuju suglasno, iznimke može napraviti sam zakon, ako posebnom odredbom omogući drukčije ili sami suvlasnici, ako odluče da će odlučivati na neki poseban način. Ako se suvlasnici ne mogu suglasiti, onaj suvlasnik koji je predložio posao predvidivo za sve, može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva, pa makar to inače ne bi mogao (članak 41. stavak 3. ZV-a). Odluka o izvršavanju posjeda i vlasničkih ovlasti Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (članak 42. stavak 1. ZV-a). Glede posjeda, mogu urediti da npr. svakome od njih pripadne neposredan posjed nekog dijela stvari (tada će svaki od njih posjedovati neposredno taj dio za sebe, a posredno za sve ostale usvlasnike) ili da neposredan posjed pripadne jednom od njih, a da posredstvom njegovog posjeda posredno posjeduju i ostali ili da neposredan posjed predaju nekom trećem, a svi oni da posjeduju posredstvom te osobe i sl. Glede izvršavanja vlasničkih ovlasti, mogu povjeriti nekom od suvlasnika da glede vlasničke stvari izvršava sve ili neke određene vlasničke ovlasti za sebe, a ujedno i za sve ostale. Donošenje takve odluke je posao redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome (članak 42. stavak 2. ZV-a). Odluka o uspostavi etažnog vlasništva Sastoji li se nekretnina od zemljišta sa zgradom, suvlasnik čiji je suvlasnički dio te nekretnine dovoljno velik za to ovlašten je uz suglasnost ostalih suvlasnika i pod daljnjim pretpostavkama iz odredbi ZV (o vlasništvu posebnih dijelova nekretnine) uspostaviti i sa svojim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenoga posebnog dijela te nekretnine odnosno etažno vlasništvo (članak 43. stavak 1. ZV-a). Upravitelj Suvlasnici mogu suglasno povjeriti upravljanje stvarju određenoj osobi kao upravitelju, koji će djelovati kao njihov opunomoćenik. Za upravitelja mogu izabrati jednoga ili nekolicinu između sebe, a mogu upravljanje povjeriti i bilo kojoj drugoj poslovno sposobnoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Za suvlasnika koji posjeduje suvlasničku stvar ili njezin samostalni dio na temelju odluke suvlasnika kojom su međusobno podijelili posjed stvari i izvršavanje suvlasničkih ovlasti, smatra se da mu je povjerena redovita uprava nad time, ako nisu što drugo sporazumno odredili svi suvlasnici. Kad ima više upravitelja, oni odlučuju većinom glasova, ako suvlasnici nisu odlučili drukčije. Odlučivanje o postavljaju i djelokrugu upravitelja posao je izvanredne uprave, ali ako se suvlasnici ne mogu o tome suglasiti, svaki od njih može zahtijevati da umjesto njih o tome odluči sud u izvanparničnom postupku (članak 44. ZV-a). Upravitelj je nalogoprimac suvlasnika pa se glede njegovih prava, dužnosti i prestanka odnosa s njim, ako nije što drugo određeno, primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu. Kad upravitelju prestane mandat odlukom suvlasnika koji za nju nisu imali suglasnost svih, ti su suvlasnici dužni poduzeti što je potrebno da se do donošenja odluke o daljnjem upravljanju upravlja stvari u skladu s predmnjevanom voljom svih, za što i odgovaraju ostalim suvlasnicima (članak 45. ZV-a).

Rodiljne i roditeljske potpore za zaposlene i samozaposlene

Vrste potpora


Rodiljne i roditeljske potpore dijelimo na vremenske i novčane, a ostvaruju ih majka i otac djeteta, posvojitelj, skrbnik, udomitelj ili druga fizička osoba kojoj je maloljetno dijete odlukom nadležnog tijela povjereno na čuvanje i odgoj. ZRRP se pod jednakim uvjetima primjenjuje na bračnu ili izvanbračnu zajednicu.


U vremenske potpore spadaju:

- dopusti,

- poštede od rada,

- propisano vrijeme za brigu o djetetu.


U novčane potpore spadaju:

-naknada plaće,

-novčana naknada,

-novčana pomoć,

-jednokratna novčana pomoć za novorođeno dijete.


Korisnici


Razlikujemo tri skupine korisnika prema statusu i pravima koja ostvaruju:

- zaposleni i samozaposleni (uključujući i poljoprivrednike koji su obveznici poreza na dohodak ili dobit)

- osobe koje ostvaruju drugi dohodak, poljoprivrednici koji nisu samozaposleni i nezaposlene osobe- osobe izvan sustava rada.


U ovom članku obrađene su rodiljne i roditeljske potpore za zaposlene i samozaposlene osobe.


-Rodiljni (porodiljni) dopust


Zaposlena ili samozaposlena trudnica, odnosno zaposlena ili samozaposlena majka pravo na obvezni rodiljni dopust koristi u neprekidnom trajanju od 98 dana, od kojih 28 dana prije dana očekivanog poroda te 70 dana nakon rođenja djeteta.

Iznimno od navedenog, zaposlena ili samozaposlena trudnica, ovisno o stanju trudnoće i zdrastvenom stanju, može početi koristiti rodiljni dopust i 45 dana prije očekivanog poroda, što utvrđuje izabrani doktor ginekolog. Nakon proteka obveznog rodiljnog dopusta, zaposlena ili samozaposlena majka ima pravo na dodatni rodiljni dopust do navršenih šest mjeseci života djeteta, koji se pisanom izjavom može prenijeti i na oca djeteta. Otac ga može koristiti u cijelosti ili u vremenski ograničenom trajanju.


Novčana naknada

Tijekom korištenja rodiljnog dopusta, korisnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju (bez limita), a kao posebni uvjet za ostvarivanje tog prava javlja se uvjet staž osiguranja prema kojem osoba mora imati navedeni staž od 9 mjeseci neprekidno, odnosno 12 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine. Ukoliko navedeni uvjet nije ispunjen, korisnik i dalje ima pravo na rodiljni dopust, no naknada plaće tijekom istoga iznosi 70% proračunske osnovice (odnosno 2.328,20 kune).


-Roditeljski dopust


Trajanje roditeljskog dopusta ovisi o broju rođene djece i načinu korištenja, odnosno koriste li dopust oba zaposlena roditelja ili samo jedan.

Stoga razlikujemo roditeljski dopust u trajanju od:

- osam mjeseci, za prvo i drugo dijete

- 30 mjeseci, za rođene blizance, treće i svako sljedeće dijete.


Roditeljski dopust u pravilu koriste oba roditelja, svaki u trajanju od četiri ili 15 mjeseci, no ukoliko sukladno dogovoru, pravo na roditeljski dopust koristi samo jedan roditelj, isti koristi roditeljski dopust u trajanju od 6, odnosno 30 mjeseci.

Zaposlenim roditeljima omogućuje se fleksibilno korištenje roditeljskog dopusta do osme godine života djeteta prema međusobnom dogovoru, istovremeno od strane oba roditelja ili naizmjenično, prilikom čega se roditeljski dopust može koristiti najviše dva puta godišnje, svaki put u trajanju od najmanje 30 dana.

Roditeljski dopust može se koristiti i kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena u dvostrukom trajanju neiskorištenoga roditeljskog dopusta.


Novčana naknada

Naknada plaće tijekom roditeljskog dopusta u trajanju od prvih 6 mjeseci, odnosno 8 mjeseci roditeljskog dopusta isplaćuje se u punom iznosu osnovice za naknadu plaće (100% od osnovice za naknadu plaće), ali ne može, za puno radno vrijeme iznositi više od 170% proračunske osnovice mjesečno (5.654,20 kuna). Pritom može iznositi manje ako 100% od osnovice za naknadu plaće iznosi manje od toga iznosa, s tim da nikako ne može iznositi manje od 70% proračunske osnovice (2.328,20 kuna). U preostalom dijelu roditeljskog dopusta (nakon proteka tih prvih 6, odnosno 8 mjeseci roditeljskog dopusta) naknada plaće iznosi 70% proračunske osnovice (2.328,20 kune).


-Pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta


Po iskorištenju roditeljskog dopusta, jedan od zaposlenih, odnosno samozaposlenih roditelja ima predmetno pravo do navršene treće godine života djeteta, ako je djetetu prema nalazu i ocjeni izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite i nadležnog liječničkog povjerenstva HZZO-a, zbog njegova zdravlja i razvoja, potrebna pojačana briga i njega.


Novčana naknada

Za vrijeme korištenja prava, korisnik ima pravo na novčanu naknadu u visini od 70% proračunske osnovice mjesečno za puno radno vrijeme (2.328,20 kuna).


Dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju

Jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (dijete s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti), nakon isteka prava na rodiljni dopust ili u tijeku korištenja ili nakon isteka prava na roditeljski dopust, na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ima pravo na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života, uz uvjet da su oba roditelja zaposlena ili samozaposlena, kako prije početka korištenja, tako i za svo vrijeme trajanja dopusta.


Novčana naknada

Zaposleni ili samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju (djeteta s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti) za vrijeme korištenja prava na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života ima pravo na novčanu naknadu za puno radno vrijeme u iznosu od 70% proračunske osnovice mjesečno (2.328,20 kuna).


-Pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju


Jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja nakon isteka prava na rodiljni dopust ili u tijeku korištenja ili nakon isteka prava na roditeljski dopust, na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ima pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, kao i nastaviti njegovo korištenje i nakon navršene 8. godine djetetova života, sve dok ta potreba traje, a na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, uz uvjet da su oba roditelja zaposlena ili samozaposlena, kako prije početka korištenja, tako i za svo vrijeme korištenja prava.


Novčana naknada

Zaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju koji koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini iznosa isplaćene plaće umanjene za obračunate i obustavljene doprinose za mirovinsko osiguranje, predujam poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sukladno posebnim propisima, a koju je ostvario radeći taj mjesec u polovici punog radnog vremena, a sve prema ovjerenoj ispravi poslodavca o isplaćenoj plaći.


Samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju koji koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini 50% od osnovice za obračun doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje važeće za osnovu po kojoj je roditelj prijavljen na obvezno zdravstveno osiguranje i za razdoblje na koje se naknada odnosi prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja odnosno 50% od izabrane više mjesečne osnovice za obračun doprinosa pod uvjetom da je početak primjene više osnovice najmanje šest mjeseci prije početka korištenja ovoga prava, prema podacima Porezne uprave.


Pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju koristi zaposleni, odnosno samozaposleni roditelj pod uvjetom da radi s punim radnim vremenom te da drugi roditelj nije nezaposlen prema propisima o zapošljavanju, odnosno ako živi sam s djetetom u zajedničkom kućanstvu (npr. samohrani ili razvedeni roditelj). Kao iznimka se predviđa mogućnost korištenja predmetnog prava unatoč tome što je drugi roditelj nezaposlen, pod uvjetom da isti nije u mogućnosti zbog svog psihofizičkog stanja pružati potrebnu njegu djetetu. Navedenu nemogućnost drugog roditelja da pruža potrebnu njegu djetetu utvrđuje liječničko povjerenstvo Zavoda. Nadalje, kod korisnika prava na rad s polovicom punog radnog vremena može nastupiti privremena nesposobnost ili spriječenost za rad ili oni mogu koristiti godišnji odmor kao jedno od prava iz radnog odnosa. Tada korisnik, neovisno da li su privremena nesposobnost za rad odnosno godišnji odmor trajali cijeli mjesec ili samo dio mjeseca, ostvaruje novčanu naknadu u istom iznosu kao i u mjesecu koji je prethodio.


-Stanka za dojenje


Radnica koja doji dijete, tijekom rada u punom radnom vremenu, ima pravo na stanku za dojenje djeteta u trajanju od dva sata dnevno, neovisno od toga koristi li zaposleni ili samozaposleni otac u isto vrijeme i za isto dijete jedno od prava propisanih ZRRP-om.Pravo može se koristiti jednokratno ili dva puta u tijeku dana u trajanju od po sat vremena, i to do navršene 1. godine života djeteta.


Novčana naknada

Radnica koja doji dijete za vrijeme korištenja prava ima pravo na naknadu plaće koja iznosi 100% proračunske osnovice, preračunate na satnu osnovicu za mjesec za koji se obračunava odnosna naknada.


-Posvojiteljski dopust


Pravo na posvojiteljski dopust zaposleni posvojitelj ili samozaposleni posvojitelj stječe s danom pravomoćnosti rješenja o posvojenju. Zaposleni posvojitelj ili samozaposleni posvojitelj, ostvaruje posvojiteljski dopust u trajanju od 6 mjeseci za dijete do 18 godina života.

Za slučaj posvojenja blizanaca ili istodobnog posvojenja dvoje ili više djece ili djeteta koje posvojenjem postaje treće ili svako sljedeće dijete u obitelji zaposlenog posvojitelja ili samozaposlenog posvojitelja, ili djeteta s teškoćama u razvoju, posvojiteljski dopust produžuje se za 60 dana. Po iskorištenju posvojiteljskog dopusta zaposleni ili samozaposleni posvojitelj za posvojenika do njegove 8. godine života ima pravo na roditeljski dopust i sva druga prava zaposlenog roditelja i samozaposlenog roditelja pod uvjetima i u trajanju propisanom Zakonom.


Novčana naknada

Tijekom posvojiteljskog dopusta, naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće (bez limita), a za vrijeme roditeljskog dopusta limitirana je na 170% proračunske osnovice, odnosno iznosi 70% proračunske osnovice (u skladu s odredbama o roditeljskom dopustu kako je ranije izloženo).


-Dopust za slučaj smrti djeteta


Ako zaposlena ili samozaposlena majka rodi mrtvo dijete prije nego što je započela koristiti rodiljni dopust ili ako dijete umre prije nego što je protekao rodiljni ili roditeljski dopust, ima pravo na rodiljni dopust, odnosno ima pravo nastaviti koristiti pravo na rodiljni, odnosno roditeljski dopust još 3 mjeseca računajući od idućeg dana od dana smrti djeteta.


Novčana naknada

Zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta ima pravo na naknadu plaće koja za puno radno vrijeme iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće, koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 170% proračunske osnovice mjesečno.

Iznimno od navedenoga, u slučaju mrtvorođenog djeteta ili ako dijete umre za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust, zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta ima pravo na naknadu plaće, koja za puno radno vrijeme iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće, bez limita.

Plaća kao predmet ovrhe

Ovrha je postupak prisilnog ostvarivanja tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava kojega provode sudovi i javni bilježnici. Sam postupak ovrhe uređen je Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje u tekstu: OZ).


Najčešći predmet ovrhe su nekretnine, pokretnine i/ili novčane tražbine ovršenika. Plaća se smatra novčanom tražbinom ovršenika pa ćemo u ovom članku objasniti kako ovrhovoditelj može ovršiti plaću ovršenika te koje su obveze ovršenika u tom postupku S obzirom da je plaća djeljiva tražbina, u članku ćemo se držati odredbi OZ-a o ovrsi djeljivih tražbina.


KOME OVRHOVODITELJ PODNOSI PRIJEDLOG ZA PROVOĐENJE OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?


Prije podnošenja bilo kakvog prijedloga za pokretanje ovrhe, potrebno je utvrditi kome se prijedlog podnosi. Prema OZ-u, za odlučivanje o prijedlogu na novčanoj tražbini i za provedbu te ovrhe, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno u nedostatku prebivališta na području Republike Hrvatske, boravište ovršenika (čl. 171. st. 1. OZ). Ako ovršenik nema u RH ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište/boravište ovršenikova dužnika (čl. 171. st. 2. OZ).


KAKO SE POKREĆE POSTUPAK OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?


Da bi došlo do ovrhe na novčanoj tražbini potrebno je da ovrhovoditelj (najčešće vjerovnik), podnese prijedlog za pljenidbu i prijenos tražbine (čl. 174. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj može podnijeti samo prijedlog za pljenidbu, ali u tom slučaju je dužan u roku od 3 mjeseca pokrenuti prijedlog za prijenos tražbine, inače će se ovrha obustaviti. Predmetni rok od 3 mjeseca računa se od dana: 1.) kada je ovrhovoditelju dostavljeno rješenje o pljenidbi 2.) obavijest o očitovanju ovršenikova dužnika (poslodavca) 3.) ili obavijest o tome da se ovršenikov dužnik (poslodavac) nije očitovao u određenom roku (čl. 174. st. 2. i 3. OZ).


Pljenidba i prijenos mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, a ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini onda se određuju u odgovarajućim iznosima, u korist svakoga ovrhovoditelja (čl. 175. st.1. i 2. OZ).


PLJENIDBA


Dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku (poslodavcu) smatra se da je proces pljenidbe proveden i on nema pravo žalbe na to rješenje. Tim rješenjem se zabranjuje ovršenikovu dužniku (poslodavcu) da uplati plaću na račun ovršenika, a ovršeniku se zabranjuje da naplati plaću ili da raspolaže njome (čl. 176. st. 1. i 2. OZ). Na prijedlog ovrhovoditelja, sud će zatražiti od ovršenikova dužnika (poslodavca) da se očituje o provođenju ovrhe na plaći ovršenika. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti taj prijedlog najkasnije do prijenosa tražbine, može ga spojiti s ovršnim prijedlogom ili ga dati posebnim podneskom nakon tog prijedloga. Ovršenikov dužnik (poslodavac) se mora očitovati o tome priznaje li zaplijenjenu tražbinu, je li voljan namiriti je i postoji li neka druga obveza koja mora biti ispunjena da bi došlo do namirenja te tražbine (čl. 181. st. 1. i 2. OZ).


PRIJENOS


Proces pljenidbe smatra se završen dostavom ovršenikovu dužniku (poslodavcu) rješenja o prijenosu (čl. 176. st. 2. OZ) nakon čega dolazi do prijenosa novčane tražbine na ovrhovoditelja. Prema OZ-u, postoje dvije vrste prijenosa: prijenos radi naplate i prijenos umjesto isplate (čl. 184. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj mora u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese na jedan od navedenih načina, a o vrsti prijenosa odlučuje sud (čl. 184. st. 2. OZ-a). Prijenosom tražbine radi naplate ovrhovoditelj traži od ovršenikovog dužnika (poslodavca) da mu isplati iznos koji je određen u rješenju o ovrsi ili posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio. Ovršenikov dužnik (poslodavac) mora obavljati sve radnje da bi očuvao i ostvario prenesenu tražbinu (čl. 189. st. 1. OZ).


Ovrhovoditelj ne smije na teret ovršenika prijenosom tražbine radi naplate zaključiti nagodbu, ovršenikovu dužniku oprostiti dug ili raspolagati s prenesenim tražbinama (čl. 189. st. 2. OZ). Ovrhovoditelj koji je pokrenuo tužbu radi naplate tražbine dužan je obavijestiti ovršenika o pokrenutoj parnici, inače odgovara ovršeniku za svu štetu koja bude proizlazila zbog tog propusta (čl. 192. OZ). Prijenosom tražbine umjesto isplate ovrhovoditelj mora naplatiti tražbinu pod jednakim pravilima kao i za prijenos tražbine radi naplate, a novac se uplaćuje izravno ovrhovoditelju.


Ako u ovršnom postupku sudjeluje samo jedan ovrhovoditelj, on će biti namiren samim prijenosom u visini te tražbine. Ako u ovršnom postupku sudjeluje više osoba koji se namiruju iz iste tražbine, ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena umjesto isplate smatrat će se ovrhovoditeljem na koga je tražbina prenesena radi naplate (čl. 195. st. 3. i 4. OZ).


OBVEZE OVRŠENIKA I OVRHOVODITELJA


Da bi ovrhovoditelj uspješno pokrenuo postupak ovrhe, nalaže se ovršeniku u roku koji je odredio sud, dati objašnjenja za ostvarivanje tražbine i isprave koje se odnose na tu tražbinu. Ako ovršenik ne preda isprave, sud može na zahtjev ovršenika provesti ovrhu radi predaje isprava (čl. 187. st. 1. i 3. OZ). Ispravu koja se nalazi kod treće osobe, ovrhovoditelj može tražiti tužbom jedino ako bi to pravo imao ovršenik (čl. 187. st.4. OZ). Ako ovršenik zatraži, ovrhovoditelj na koga je prenesen dio tražbine će biti dužan dati osiguranje da će nakon ostvarenja te tražbine vratiti isprave koje se odnose na tu tražbinu (čl. 187. st.2. OZ).


RJEŠENJE O OVRSI


Postupak ovrhe na plaći ovršenika smatra se završen donošenjem rješenja i nastupom njegove pravomoćnosti. Rješenjem se određuje pljenidba određenog dijela plaće (čl. 197. st. 1. OZ). Nakon nastupa pravomoćnosti, odnosno trenutka nakon kojeg više nije moguće podnijeti žalbu protiv rješenja, nalaže se poslodavcu da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati i nastavi isplaćivati ovrhovoditelju (čl. 197. st. 1. OZ).


Prekidom radnog odnosa i novim zapošljavanjem ovršenika nije potrebno ponovno pokretanje postupka ovrhe na plaći, iz razloga što isto rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu od dana kad mu je dostavljeno rješenje o ovrsi (čl. 200. st.1. OZ). Ovršni zakon nalaže prijašnjem poslodavcu da preporučenom pošiljkom s povratnicom dostaviti rješenje o ovrsi novom poslodavcu i o tome obavijestiti sud (čl. 200. st. 2. OZ). Prijašnji poslodavac mora obavijestiti sud ako mu nije poznat novi poslodavac, a sud će pozvati ovrhovoditelja da pribavi podatke o novom poslodavcu. U slučaju da ovrhovoditelj ne pribavi podatke o novom poslodavcu u roku koji je sud odredio, sud će obustaviti ovrhu (čl. 200. st. 3. i 4. OZ-a).


Poslodavac odgovara za svu štetu koju je ovršenik pretrpio ako nije postupio prema rješenju o ovrsi. Ovrhovoditelj može predložiti sudu do završetka ovršnog postupka da naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti. Ovrhovoditelj ne mora ponovno pokretati ovrši postupak, nego na temelju pravomoćnog rješenja, u istom ovršnom postupku može zatražiti ovrhu protiv poslodavca (čl. 201. OZ).

Naši kliničari mladi izmiritelji

Devet studenata-kliničara i tri odvjetnička vježbenika-bivših kliničara 11. listopada završilo je 40-satnu osnovnu obuku za izmiritelje/medijatore pri Hrvatskoj udruzi za mirenje (dalje u tekstu: HUM), udruzi s kojom Pravna klinika dijeli godine ugodne suradnje. Što je mirenje/medijacija, koje institucije pružaju uslugu mirenja i što svaki izmiritelj/medijator zna saznajete u nastavku ovog članka.


O medijaciji/mirenju


Prema Zakonu o mirenju mirenje/medijacija je svaki izvansudski postupak koji provodi sud, institucija za mirenje/medijaciju ili drugo tijelo ili osoba te u kojem stranke samostalno, uz pomoć izmiritelja/medijatora koje su stranke izabrale, a koji nema ovlasti nametnuti obvezujuće rješenje, rješavaju spor te sklapaju nagodbu koja ih obvezuje. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja/medijacije je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzula ovršnosti).


Pojmovi „mirenje“ i „medijacija“ označavaju istoznačnice (sinonime). Dok Zakon o mirenju, Zakon o parničnom postupku, Zakon o radu i Stečajni zakon koriste pojam „mirenje“, Obiteljski zakon koristi pojam „(obiteljska) medijacija“.


Mirenje/medijacija je dobrovoljan postupak, a pogodna je za rješavanje svih vrsta sporova: obiteljskih, potrošačkih, radnih, trgovačkih, naknade štete itd.

No, postoje i izuzeci od načela dobrovoljnosti u postupku mirenja, oni su:

- spor koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije,

- razvod braka bračnih drugova s maloljetnom zajedničkom ili posvojenom djecom, sporovi o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta i roditelja koji ne živi s djetetom i drugi sporovi obiteljskog prava kada bračni drugovi/izvanbračni drugovi/životni partneri imaju maloljetnu zajedničku ili posvojenu djecu te

- spor između fizičke ili pravne osobe i Republike Hrvatske.


Institucionalno mirenje/medijaciju pružaju sudovi kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski te centri za mirenje/medijaciju: Centar za mirenje Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatske udruge banaka, Hrvatskog ureda za osiguranje te Hrvatske udruge za mirenje.


Mirenje/medijacija u komparativnom pravu


Za razliku od Republike Hrvatske gdje je Zakon o mirenju donesen 2003. godine te je za hrvatsko pravo ovo jedan noviji postupak, u Sjedinjenim Američkim Državama (dalje u tekstu: SAD) mirenje/medijacija prakticira se službeno od 1976. godine što čini SAD državom koja je iznjedrila mirenje/medijaciju u svijet. Mirenje/medijacija danas je najprihvaćenija u anglosaksonskim sustavima, dakle, osim u SAD-u, u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj Australiji i Novom Zelandu. Od zemalja kontinentalnog prava u osviještenosti o mirenju/medijaciji na prvom mjestu se Velika Britanija i Nizozemska, dok stvarno u medijaciji prednjači Italija zbog zakona koji propisuje obvezni sastanak s medijatorom prije podnošenje tužbe. Zbog toga u Europskoj uniji (dalje u tekstu: EU) ima najviše medijacija upravo u Italiji, oko 200.000 godišnje.


Na međunarodnoj razini donesena je Konvencija Ujedinjenih naroda (dalje u tekstu: UN) o sporazumima o međunarodnoj nagodbi koje proizlaze iz mirenja, takozvana Singapurska konvencija o mirenju. Opća skupština UN-a prihvatila ju je u prosincu 2018. godine, a do sada ju su se ratificirala 46 zemalja. Cilj Konvencije mogućnost izvršenja sporazuma o rješavanju međunarodnih trgovačkih sporova koji proizlaze iz medijacije.


O Hrvatskoj udruzi za mirenje


Osnovana 2003. godine Hrvatska udruga za mirenje od samih početaka mirenja/medijacije u Republici Hrvatskoj širi svijest o prednostima mirenja/medijacije te pruža usluge tog neformalnog postupka. HUM se može pohvaliti stotinama provedenih medijacija uz visok postotak sklopljenih nagodbi i zadovoljstvo njihovih korisnika. Uz navedeno, HUM provodi edukacije za izmiritelje/medijatore, organizira brojne druge edukacijske i promocijske aktivnosti te sudjeluje u brojnim projektima. Svaka od tih aktivnosti također se broji u stotinama. O svojoj misiji kažu: „Cijeneći vrijednosti tradicionalnog sustava rješavanja sporova želimo, primjenjujući dobre prakse te najviše stručne i etičke standarde, razviti komplementarni sustav rješavanja sporova, u kojemu središnje mjesto zauzimaju zajednički interesi, potrebe i zadovoljstvo njegovih korisnika. Strankama želimo osigurati pravo na izbor između više mogućnosti rješavanja njihovih sporova, ali i pomoći im da aktivnim sudjelovanjem, uz osobnu kontrolu i u njima razumljivom postupku, ostvare vlastitu pravdu u stvarima koje su za njih važne.“


Vještine stečene na obuci


Koje su prednosti mirenja/medijacije i zašto nam je mirenje/medijacija potrebna ono je s čime se otvorio prvi sat obuke. Neke od prednosti su da u mirenju/medijaciji primarno utvrđuje što sudionici trebaju, a ne što žele ili mogu dobiti na temelju prava. Također, velika pogodnost mirenja/medijacije je u tome što sudionici mirenja/medijacije imaju kontrolu nad sporom i ne postoji rješenje koje će im biti nametnuto.


„Budući da sam odnedavno postao odvjetnički vježbenik, čak i to kratko vrijeme mi je omogućilo uvid u sporost rješavanja pojedinih predmeta na sudu, a mirenje/medijacija u takvim predmetima predstavlja odličnu opciju koja bi s jedne strane zadovoljila interese stranaka, a s druge rasteretila sudove. Naime, prema statističkim podacima, mirenje/medijacija završava najčešće na jednom do tri sastanka, a brže rješavanje spora donosi i manje troškove. Izvrsno!“ o prednostima medijacije nastavio je jedan od polaznika.


Nakon upoznavanja općim informacijama o mirenju/medijaciji, treneri obuke podučili su polaznike aktivnom slušanju, izražavanju empatije, značajkama i važnosti verbalne, a još više neverbalne komunikacije, „ciljnim“ pitanjima – otvorenim i zatvorenim pitanjima, šumovima u komunikaciji i izbjegavanju šumova parafraziranjem, sažimanjem i oblikovanjem odgovora te kodiranjem poruka i još mnogo čemu korisnom osim u mirenju/medijaciji, i u svakodnevnom životu. Uz komunikaciju, za izmiritelja/medijatora vrlo je važno razumijevanja sukoba. Iz tog razloga, veliki dio obuke posvećen je vrstama i ishodima sukoba, načinima rješavanja sukoba, upravljaju emocijama, razumijevanju ljutnje, stresa i straha, vrstama autoriteta, definiranju pozicija, interesa i potreba te ulozi treće strane u sukobu i njenom utjecaju na rješenje sukoba.


„Zanimljivo je koliko je mirenje/medijacija interdisciplinarni postupak. Sadrži elemente komunikologije, prava, psihologije, neuroznanosti i sociologije. Ima ovdje puno više nego što se na prvi pogled čini. Također, obuka mi je rasvijetlila koliku važnost komunikacija i odnos prema strankama ima za pronalazak rješenja“, svoje zapažanje prenosi jedan pod polaznika.


Druga polovica predavanja obuhvaćala je upoznavanje s vrstama i fazama mirenja/medijacije, predavanje o snazi i zamkama percepcije, učenje o tehnikama pregovaranja, gledanje dokumentarnih filmova o mirenje/medijaciji i simulaciju mirenja/medijacije.


„Konac djelo krasi! Sa simulacijom mirenja/medijacije teorija je dobila pravi smisao. Bilo je lako i zabavno naći se u ulozi stranaka, a izazovno u ulozi izmiritelja/medijatora. Bilo je potrebno prisjetiti se svih tehnika i savjeta iz svih prethodnih sati obuke i primijeniti ih“, rekla je jedna polaznica.


Na sve polaznike obuka je ostavila izrazito pozitivan dojam, neke prenosimo u nastavku.


„Pet dana provedenih na obuci za medijatore su zaista bili intenzivni te smo dobili mnogo informacija o načinu ophođenja i komunikacije sa strankama. Studenti prava uglavnom rade na reproduciranju velike količine gradiva te možda nisu svi svjesni koliko su soft skills važne tijekom studiranja, a i nakon zaposlenja. Mislim da je svatko od nas na obuci usvojio nešto što bi mu moglo koristiti u daljnjem osobnom i profesionalnom razvoju.“


„Upoznala sam novi način rješavanja sporova, stekla sam nove vještine; kako komunicirati sa svojim sugovornikom, koje riječi odabrati s obzirom na situaciju, kako smiriti uznemirenu osobu, kako odvojiti osobu od problema... Prema mom mišljenju radi se o vještinama koje su potrebne svakom pravniku/svakoj pravnici i za koje smatram da se u akademskom prostoru i obrazovnom sustavu također trebala posvetiti određena količina vremena. Topla preporuka!“


Hvala Hrvatskoj udruzi za mirenje na 40 sati inspiracije, motivacije i znanja!

Ovlasti kontrolora u javnom prijevozu te osnove zaštite i upotrebe osobnih podataka

U današnjem svijetu je nemoguće funkcionirati bez osobnih podataka. U svakoj minuti se razmjeni neki osobni podatak u razne svrhe. No, jesmo li zapravo svjesni da, davanjem neke informacije drugome, dijelimo svoje osobne podatke koji mogu biti zloupotrebljeni na brojne načine. Svaki postupak ima svoju posljedicu, a ljudi su skloni razmišljati o posljedicama tek kad su nepogodne za njih.


Pravo na zaštitu osobnih podataka jedno je od temeljnih prava svakog čovjeka. Svrha zaštite osobnih podataka je zaštita privatnog života i ostalih ljudskih prava i temeljnih sloboda u prikupljanju, obradi i korištenju osobnih podataka. Zbog važnosti i podizanja svijesti građana o pravu na zaštitu osobnih podataka, Vijeće Europe, uz potporu Europske Komisije, proglasilo je 28. siječnja "Europskim danom zaštite osobnih podataka". Osobni podaci su uređeni brojnim propisima; Ustavom, deklaracijama, konvencijama, uredbama, zakonima te brojnim drugim propisima. Zaštita osobnih podataka u RH ustavna je kategorija te je svakom građaninu zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčena bez obzira na državljanstvo i prebivalište te neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.


Detaljnija razrada tog ustavnog prava je učinjena kroz Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Taj zakon se temelji na Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (Opća uredba o zaštiti podataka; GDPR) koja se izravno primjenjuje i u Republici Hrvatskoj od 25. svibnja 2018. godine.

Uredba predstavlja bitan napredak u području zaštite osobnih podataka. Tehnološkim razvojem i novim načinima obrade osobnih podataka, postalo je nužno donošenje novog instrumenta koji će osigurati zaštitu prava i temeljnih sloboda pojedinaca u vezi s obradom njihovih osobnih podataka. Uredba određuje koja su prava pojedinaca te koje su obveze subjekata koji obrađuju osobne podatke (voditelj obrade, izvršitelj obrade). Uredba se primjenjuje na sve tvrtke, a također se primjenjuje i na pojedince koji obavljaju određenu profesionalnu aktivnost (udruge, bolnice, klubove, fizičke osobe kada obrađuju osobne podatke izvan okvira potreba kućanstva kao što je postavljanje video nadzora ispred ulaznih vrata kuće odnosno stana). Uredba se, također, primjenjuje na sve državne institucije osim u slučajevima kaznenopravnih aktivnosti (sprečavanja kaznenih djela ili progona počinitelja te u područjima izvan nadležnosti prava EU-a).


Osobni podaci su svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi. To su: ime i prezime, identifikacijski broj, slika, glas, adresa, broj telefona, IP adresa, e-mail, podaci o plaći, ocjene, porezne prijave, otisak prsta, povijest bolesti, politička i vjerska stajališta, podaci o kaznenom i prekršajnom postupku, popis najdraže literature ili pjesama (ako takvi podaci mogu dovesti do izravnog ili neizravnog identificiranja pojedinca).

Osobni podaci nisu: podaci o pravnim osobama kao što su matični broj, naziv, poštanska adresa, e-mail, podaci o umrlima i sl.


Prije prikupljanja osobnih podataka subjekt koji ih prikuplja obvezan je obavijestiti u koju svrhu se podaci prikupljaju, pravnu osnovu, komu se podaci otkrivaju te o pravu pojedinca da svojim podacima pristupi, da zahtijeva njihov ispravak ili eventualno brisanje.


No, tko onda može i na koji način imati uvid u osobne podatke osobe?!


Osobne podatke mogu prikupljati ovlaštene osobe za zdravstvene, znanstvene, istraživačke svrhe (povijesna, statistička istraživanja, svrha arhiviranja), na zahtjev vjerskih udruženja te u slučajevima kada političke stranke analiziraju političko mišljenje građana. Također, osobni podaci se mogu prikupljati i za humanitarne svrhe kao što su praćenje epidemija i njihovo širenje ili u humanitarnim krizama, zbog prirodnih katastrofa uzrokovanih ljudskim djelovanjem te kad je to nužno za potrebe osiguranja sigurnosti mreže i informacija.


Zaštitari, recepcionari u hotelima i drugim turističkim objektima, privatni iznajmljivači imaju zakonske ovlasti zatražiti osobnu iskaznicu na uvid, no nemaju je pravo zadržati na vrijeme zadržavanja u objektu niti imaju pravo kopirati iste.

Također, prilikom posjeta zatvorima i vojnim objektima ovlaštene osobe ne bi smjele, prema gore navedenim odredbama, zadržati osobne iskaznice do kraja posjeta, no uredno se provodi suprotno.


Policijski službenik je ovlašten provjeriti i utvrditi identitet osoba i predmeta u skladu s ustavom i zakonom uvidom u osobnu iskaznicu ili drugu javnu ispravu s fotografijom. Punoljetna osoba dužna je imati kod sebe osobnu iskaznicu i dati je na uvid ovlaštenim osobama (Zakon o osobnoj iskaznici, članak 16.). U tijeku postupanja policijski je službenik dužan poštivati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe, kao i druga temeljna prava i slobode čovjeka. No, prije provjere je dužan predstaviti se pokazivanjem službene značke i službene iskaznice na zahtjev osobe kojoj treba provjeriti identitet. Policijski službenik je dužan upoznati osobu s razlogom provjere njenog identiteta.


Zakon o komunalnom gospodarstvu navodi da je komunalni redar ovlašten zatražiti i pregledati isprave (osobna iskaznica, putovnica, izvod iz sudskog registra i sl.) na temelju kojih može utvrditi identitet stranke odnosno zakonskog zastupnika stranke, kao i drugih osoba nazočnih prilikom nadzora nad provedbom odluke o komunalnom redu.


Kome smo dužni dati na uvid osobnu iskaznicu najviše dolazi do izražaja kod kontrole u javnom prijevozu. Kontrolori imaju pravo od putnika tražiti putnu kartu, ali ne i osobnu iskaznicu. Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu u čl. 36. se navodi da putnici koji koriste javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu tijekom cijele vožnje moraju imati važeću voznu kartu kod sebe. Na zahtjev inspektora cestovnog prometa ili druge osobe ovlaštene za nadzor putnik je dužan dati voznu kartu na uvid. Neplaćanje karte nije kazneno djelo već povreda ugovorne obveze s prijevoznikom. Dužnost je kontrolora da zatraži dokument kojim će utvrditi identitet osobe u prekršaju, ali na putniku je hoće li je pokazati ili ne. Kontrolor zatim ima pravo zvati policijskog službenika kako bi utvrdio identitet osobe, ali ne smije zadržavati putnika u vozilu. Nakon što osoba izađe iz vozila, na njoj je da odluči hoće li s kontrolorom pričekati policiju na sljedećoj stanici ili će otići svojim putem. Fizičko zadržavanje je uređeno i člankom 136. Kaznenog zakona koji navodi da će se osoba koja drugome protupravno oduzme ili ograniči slobodu kretanja, kazniti kaznom zatvora do 3 godine.

Nakon što policijski službenik utvrdi identitet osobe koja je uhvaćena bez karte u javnom prijevozu on može dati podatke o toj osobi, na zahtjev kontrolora (razlog je vjerojatnost da je ta osoba povrijedila njihovo pravo). U slučaju sumnje da bi provjereni osobni podaci mogli biti zlouporabljeni, policijski službenik ih neće ustupiti osobi koja je zatražila provjeru te će je uputiti da ih može zatražiti pisanim putem od nadležne ustrojstvene jedinice policije. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira uređuje moguće svađe, vike ili druge načine kojima se remeti javni red i mir na javnom mjestu (članak 13.), a koji je moguć kada osoba izađe s kontrolorom na stanicu, odnosno izvan tramvaja. Osobe koje sudjeluju u takvom odnosu će se kazniti za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana, a počinitelju se mogu odrediti i zaštitne mjere.

Kada policija utvrdi da je neka osoba svojim ponašanjem narušila javni red i mir, protiv nje će pokrenuti prekršajni postupak izdavanjem prekršajnog naloga ili podnošenjem optužnog prijedloga. Osobe oštećene prekršajem mogu same pokrenuti prekršajni postupak podnošenjem optužnog prijedloga pred mjesno nadležnim prekršajnim sudom.


Svatko tko smatra da mu je povrijeđeno neko pravo zajamčeno ovim Zakonom i Općom uredbom o zaštiti podataka može Agenciji podnijeti zahtjev za utvrđivanje povrede prava. Zahtjev za zaštitu prava može podnijeti na sljedeće načine: zahtjev za utvrđivanje povrede prava Agenciji za zaštitu osobnih podataka. Zahtjev za zaštitu prava Agenciji za zaštitu osobnih podataka se može uputiti elektroničkom poštom na adresu: azop@azop.hr ili osobno odnosno poštom na adresu Selska cesta 136, 10 000 Zagreb.

Pravna klinika u nadograđivanju svojih vještina i znanja – suradnja s PGP Sisak

U vidu sada već tradicionalne suradnje Pravne klinike i Projekta Građanskih Prava Sisak (dalje u tekstu: PGP Sisak), ali ovoga puta u novom ruhu zbog epidemioloških mjera, 24. rujna 2020. godine održano je online predavanje na temu bezdržavljanstva u Republici Hrvatskoj.


O PGP Sisak i suradnji s Pravnom klinikom


PGP Sisak je nevladina, nepolitička, neprofitabilna i humanitarna organizacija čiji su neki od njezinih mnogobrojnih ciljeva i aktivnosti sljedeći: promocija i zaštita ljudskih prava i temeljnih vrijednosti građana, razvoj demokratske političke kulture i razvoj lokalne zajednice, razvoj civilnog društva, borba protiv nejednakog postupanja, nasilja, siromaštva i socijalne isključenosti, poticanje razvoja ruralnih područja, zaštita manjina, promicanje volonterstva i socijalnih usluga u zajednici i slično. Broji 25 000 stranaka, a više o njezinom radu i utjecaju u društvu može pročitati na njezinoj službenoj stranici.

PGP Sisak je 2017. započeo aktivan rad u borbi protiv bezdržavljanstva kao implementacijski partner Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (dalje u tekstu: UNHCR) te od svih grupa Pravne klinike najuže surađuje s Grupom za pomoć azilantima i strancima iz kojeg je razloga i tema predavanja bila blisko vezana upravo uz prava stranaca. Naime, pojam stranca obuhvaća sve osobe koje ne posjedu državljanstvo države na čijem se teritoriju nalaze, bilo da se radi o osobama koje imaju državljanstvo druge države ili nemaju državljanstvo nijedne države.


Apatridija i izvori prava


Apatridnost se javlja zbog različitih razloga, ali najčešće sukoba zakona, prijenosa teritorija, sklapanja braka, upravne prakse, diskriminacije, nedostatka upisa činjenice rođenja i odricanja jednog državljanstva prije primanja u drugo državljanstvo. Apatridnost i danas predstavlja značajan problem brojeći, prema podacima UNHCR-a, oko 12 milijuna osoba bez državljanstva širom svijeta.


Prava osoba bez državljanstva (apatrida) uređena su međunarodnim pravnim aktima, od kojih je najvažnije izdvojiti Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine, Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravima djeteta iz 1989. godine i Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957. godine. Zakonodavstvo ova pitanja uređuje Zakonom o strancima, Zakonom o statusu prognanika i izbjeglica i Zakonom o hrvatskom državljanstvu.


Važno je spomenuti i Zagrebačku deklaracija o pristupu osobnim dokumentima i registraciji donesenu 2011. godine na Konferenciji o pribavljanju civilnih dokumenata i upisima u državne matice (sprečavanje bezdržavljanstva) u Jugoistočnoj Europi kojom su preporučena određena načela na lokalnoj i regionalnoj razini u cilju poštivanja ljudskih prava i smanjenja bezdržavljanstva, kao i težnju za europskim integracijama.


Problemi u praksi


Razvoj, napredak i suradnja na ovom pravnom području vrlo je važna, za osobe bez državljanstva zaista neophodna jer su te osobe u svakodnevnom životu vrlo ograničene. Kao primjer navest ćemo neka od temeljenih ljudskih prava, a za njih neostvariva kao što su zapošljavanje, obrazovanje, sklapanje braka, prelazak državne granice ili korištenje zdravstvenog i mirovinskog sustava. Osobe bez državljanstva zapravo žive izvan sustava, nevidljivi te često na rubu materijalne egzistencije. Ponekad apatridima postaje generacijski problem i broj apatrida raste u svakoj sljedećoj generaciji sako se samim rođenjem na teritoriju države ne može steći državljanstvo ili ako je to nemoguće postići naturalizacijom bez obzira na broj godina provedenih u toj državi.


Još jedan problem stvara što institucije uveliko ostavljaju na dispoziciju strankama pribavljanje potrebnih dokumenata zaboravljajući da te osobe često nemaju ni znanja ni mogućnosti takve dokumente pribaviti. Usko s spomenutim problemom povezan je i problem slabe suradnje i komunikacije među državama na ovom planu. Primjer navedenog je slučaj djevojčice koja iako cijelo svoje djetinjstvo živi u Republici Hrvatskoj, rođena je u Republici Francuskoj, no o tome nije imala rodni list. Od njezinih roditelja tražilo se da osobno zatraže izdavanje rodnog lista u Republici Francuskoj. Roditelji nisu poznavali francuski jezik niti su imali sredstva za putovanje. Jednogodišnji napori u obraćanju hrvatskim i francuskim vlastima te diplomatski i konzultantskim uredima PGP Sisak polučili su uspjeh, no kada je rodni list stigao ispostavilo se da je ime majke krivo napisano. S obzirom da bez ispravnih podataka djevojčici nije mogao biti oboren boravak, a druge mogućnosti vezano uz ispravak nije bilo, PGP Sisak pokrenuo je sudski postupak u dva dijela: (1) osporavanje majčinstva osobe koja je upisana u rodni list kao majka i (2) istovremeno utvrđivanje majčinstva žene koja je djevojčicu odgajala i s njom živjela, iako je to zapravo bila ista osoba. Cijeli proces bio je potreban kako bi se djevojčici dodijelio osobni identifikacijski broj bez koji ne može biti upisana prvi razred osnovne škole u sustavu e-dnevnika, iako je prethodno završila prvi razred, ali kao neevidentirana učenica.


Privremeni boravak


Dobivanje hrvatskog državljanstva je proces koji za apatride obuhvaća tri stepenice: (1) privremeni boravak, (2) stalan boravak te (3) državljanstvo.


Prema Zakonu o strancima privremeni boravak odobrava se strancu koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu:

1. spajanja obitelji,

2. srednjoškolskog obrazovanja i studiranja,

3. znanstvenog istraživanja,

4. humanitarnog razloga,

5. životnog partnerstva te

6. rada (čl. 47. st. 1. ZS).


Nadalje, strancu će se odobriti privremeni boravak ako:

1. dokaže svrhu privremenog boravka,

2. ima valjanu putnu ispravu,

3. ima sredstva za uzdržavanje,

4. ima zdravstveno osiguranje,

5. nema zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj,

6. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 54. st. 1. ZS).


Zbog sam prirode njegova statusa najčešće se privremeni boravak apatridu odobrava u svrhu humanitarnih razloga jer u tom slučaju nije potrebno da stranac ima sredstva za uzdržavanje i zdravstveno osiguranje (čl. 65. st. 2. ZS). Osobe kojima je odobren privremeni boravak imaju obvezu kontinuirano ga produljivati. Jedan o mogućih razloga zašto apatridi ne produljuju privremeni boravak je taj što prilikom produljivanja moraju uplatiti zdravstveno osiguranje za koje nemaju sredstava.

O privremenom boravku smo već pisali te detaljnije o tome možete pročitati ovdje: http://klinika.pravo.unizg.hr/content/privremeni-boravak


Stalni boravak


Stalni boravak može se odobriti strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, što uključuju odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (čl. 92. st. 1. ZS).


Stalni boravak odobrit će se strancu koji:

1. ima valjanu stranu putnu ispravu,

2. ima sredstva za uzdržavanje,

3. ima zdravstveno osiguranje,

4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje,

5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 96. st. 1. ZS).

Iznimno, stalni boravak može se odobriti i strancu koji je nije ima odobren privremeni boravak 5 godina, ako se radi o:

1. strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 3 godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje 10 godina, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice,

2. strancu koji je imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine, a koji je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj,

3. djetetu koje živu u Republici Hrvatskoj, a čija oba roditelja u trenutku njegova rođenja imaju odobren stalni boravak ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rješenja ima odobren stalni boravak uz suglasnost drugog roditelja ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rođenja ima odobren stalni boravak, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno, odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti odnosu na roditeljsku skrb i

4. državljaninu treće države koji je rođen i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati, nije imao regulirani boravak (čl. 94. st. 1. ZS).

Za odobrenje stalnog boravka njihovom slučaju nije potrebno da imaju sredstva za uzdržavanje ni zdravstveno osiguranje niti se od njih traži poznavanje hrvatskog jezika, latiničnog pismo, hrvatske kulture ni društvenog uređenja (čl. 96. st. 2. ZS). Iznimno, ne moraju imati ni valjanu putnu ispravu ako se ona ne može pribaviti od u diplomatsko-konzularnom predstavništvu strane države u Republici Hrvatskoj ako se njihov identitet može nedvojbeno utvrditi na drugi način (čl. 96. st. 3. ZS).


Putna isprava


Za odobrenje i privremenog i stalnog boravka traži se od stranca da ima valjanu putnu ispravu što apatridi najčešće nemaju. Kako bi im se omogućilo kretanje kao i ostvarivanje ostalih prava, osobama bez državljanstva mogu tražiti izdavanje posebne putne isprave koju izdaju države potpisnice Konvencijom o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine spomenute na početku ovog članka.


Ono na što upozoravaju iz PGP Sisak je neujednačenje domaće prakse vezano uz izdavanje putne isprave i nedovoljno obrazlaganje obijenih putnih isprava. Kao primjer spominju strankinju, ženu bez državljanstva, rođenu na području Italije nepoznate točne lokacije, odgojenu od strane bake i djeda i naučenu nomadskom životu. Njen izvanbračni partner je hrvatski državljanin, a od dvadeset godina koliko žive u izvanbračnoj zajednici, deset godina, zajedno s djecom, žive u Hrvatskoj. Njen zahtjev za izdavanje putne isprave odbijen je uz formalno objašnjenje u jednoj rečenici da ne ispunjava potrebne pretpostavke. U sličnoj situaciji nalazi se druga strankinja, također osoba bez državljanstva, majka šestero djece, kojoj je odobren deveti po redu privremeni boravak, ali odbijen zahtjev za putnom ispravom.


Zaključak


Apatridnost ima izrazito negativan utjecaj na živote pojedinaca. Posjedovanje državljanstva nužno je za punopravno sudjelovanje u društvu te predstavlja preduvjet za ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava. Iako je, prema podacima UNHCR-a Hrvatska, u Hrvatskoj relativno malo osoba bez državljanstva – 2,886 osoba, uspoređujući sa situacijom u svijetu, potrebni su daljnji napori kako bi osobe koje se nalaze u dezorijentirane u pravnom limbu bile uključene u društvo.

Zaštita od buke

Ustav Republike Hrvatske štiti pravo na nesmetano uživanje doma i privatnosti kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Ovo je osobito važno u susjedskim odnosima, u stambenim zgradama i okolici gdje je kohabitacija velikog broja ljudi različite dobi i interesa neophodna, ali ponekad teško izvediva. Jedna od najčešćih mora u takvom okruženju je upravo buka.


Nadležnost sanitarne inspekcije


U slučajevima kad se radi o prekoračenju dozvoljene buke prema Zakonu o zaštiti od buke najuputnije je zatražiti pomoć izravno od nadležne Sanitarne inspekcije. Sanitarna inspekcija, kao dio Državnog inspektorata, po prijavi buke odlazi na teren te obavlja mjerenje buke. Na temelju dobivenih rezultata sastavlja izvješće kojim može naložiti smanjenje buke ako ona prelazi zakonsku granicu. Prama Pravilniku o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave spomenuta granica u zatvorenim boravišnim prostorijama zone pretežito stambene namjene iznosi 35 dB(A) danju, a 25 dB(A) noću. Najčešće se radi o prekomjerne buke gradilišta u naseljenom području, izvođenje glazbe u objektima koji rade noću i slično. No, treba napomenuti da se odredbe Zakona o zaštiti od buke ne odnose na buku svakodnevnih kućanskih aktivnosti i na buku iz stambenih prostora. Stoga, u slučaju buke od strane stanara u obliku lupanja vratima, laveža pasa i slično, sanitarna inspekcija teško da može postupati zbog nemogućnosti provedbe mjerenja buke.


Nadležnost policije


Ako oblici uznemiravanja imaju obilježja narušavanja javnog reda i mira, potrebno je obavijestit policiju koja će, ako utvrdi postojanje prekršaja, nadležnom sudu dostaviti izvješće, odnosno prijavu. Ipak, u velikom broju slučajeva, policija ne može utvrditi činjenice koje su dovoljne za pokretanje postupka te je zato najbolje imati svjedoke događanja koji mogu dati izjave. Ako se poduzetim mjerama ne spriječi neželjeno ponašanje, preostaje pokretanje postupka pred nadležnim sudom.


Prava vlasnika nekretnine i sudska nadležnost


1. Nitko se ne smije služiti ni koristit nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospije buka, dim, neugodni mirisi i slično, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na temelju odredaba posebnog zakona (čl. 110. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZV). Opisani način služenja nekretninom nazivaju se posrednim imisijama. Vlasnici nekretnine koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomijernih imisija, dok ne poduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije (čl. 110. st. 2. ZV).

2. Nadalje, svaki od suvlasnika iste nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom dužan je prigodom izvršavanja svog prava postupati osobito obzirno prema ostalima, u protivnom njegovi suvlasnici mogu tražiti isključenje (čl. 97. ZV). Suvlasnici mogu tražiti isključenje na zahtjev većine ili na zahtjev manjine. Suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova mogu odlučiti da će zahtijevati isključenje iz suvlasničke zajednice određenog suvlasnika, između ostalog i ako svojim bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem učini tegobnim zajedničko stanovanje ostalim suvlasnicima (čl. 98. st. 3. ZV).

3. Međutim, ako je neki suvlasnik nekretnine drugog suvlasnika, koji ga ničim nije izazvao, povrijedio bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem ili mu učinio tegobnim zajedničko stanovanje, tada sam povrijeđeni suvlasnik, ako i nije dobio od drugih dovoljnu podršku da bi većina donijela odluku o isključenju, može tužbom zahtijevati od ovoga da se ubuduće suzdržava od takvih postupaka (čl. 99. st. 1. ZV). Iako zakon ne sadrži takvu izričitu odredbu, zahtjev za isključenjem se ostvaruje tužbom u parničnom postupku. Kako bi sud rješavao o premetu potrebno je dostaviti materijalne dokaze ili navesti svjedoke. Mogu se koristiti i podatci o intervencijama policije. U navedenim sporovima isključivo je nadležan općinski sud na čijem se području nalazi nekretnina (čl. 56. st. 1. ZPP).


Zaključak


Prijava sanitarnoj inspekciji ili policiji, zahtjev za smanjenjem posrednih imisija, zahtjev za isključenje na zahtjev manjine te zahtjev za isključenje na zahtjev većine mehanizmi su kojima se može suzbiti neželjena buka. Njihov pozitivan ishod ovisi o dokazivanju prekoračenja dopuštene razine buke. Iz tog razloga je od velike važnosti prikupiti dokaze kojima se mogu potkrijepiti tvrdnje i utvrditi činjenice, bilo da su to svjedoci ili drugo, kako bi se moglo ukloniti kršenje propisa.

Kako sastaviti oporuku?

Oporuku kao pravni temelj nasljeđivanja uređuje Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZN). Oporuka je jednostrano, izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve posljednje volje, upravljeno na raspolaganje za slučaj njegove smrti. Oporučitelj je onaj koji je očitovao svoju volju u obliku oporuke. Prema tome, stranka mora oporuku napraviti osobno za života, a ne može ju načiniti putem zakonskog zastupnika ili punomoćnika. Oporukom stranka svojom imovinom raspolaže na način na koji želi, a u oporuci može navesti jednog ili više nasljednika. Osim na temelju oporuke nasljedno pravo stječe se i na temelju zakona.


Sposobnost za pravljenje oporuke je svojstvo fizičke osobe da očitovanjima svoje volje može valjano oporučiti. Da bi oporučitelj bio oporučno sposoban mora zadovoljiti dva kriterija: objektivni u pogledu uzrasta tj. oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila šesnaest godina života (čl. 26. st. 1. ZN) i subjektivni u pogledu mentalne sposobnosti. Dakle, oporučitelj treba biti svjestan svojih postupaka odnosno sposoban shvatiti da oporučuje i kakve će to pravne posljedice imati te sposoban postupati u skladu s tom sviješću. Oporuka je ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao šesnaest godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem (čl. 26. st. 2. ZN). Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost (čl. 26. st. 3. ZN).


Oporuka je formalan pravni posao te da bi bila valjana, mora biti načinjena u obliku koji propisuju pravna pravila ZN-a. Postoji više vrsta oblika oporuke. To su: privatne oporuke, javna oporuka i oporuka u izvanrednim okolnostima.


U vrstu privatnih oporuka ZN ubraja vlastoručnu oporuku i pisanu oporuku pred svjedocima. Vlastoručna ili holografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao (čl. 30. st. 1. ZN). Zahtjev za vlastoručnošću pisanja znači da oporučitelj treba oporuku napisati osobno i to rukopisom. Što se tiče sadržaja potpisa, oporučitelj je dužan služiti se svojim osobnim imenom, točnije imenom i prezimenom. U praksi neće biti nevaljana ni oporuka kod koje oporučitelj ne ostavlja sumnji tko je autor. Zato mogu biti priznate i vlastoručne oporuke potpisane samo imenom ili nadimkom. Za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena (čl. 30. st. 2. ZN).


Pisana oporuka pred svjedocima ili alografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati (čl. 31. st. 1. ZN). Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju (čl. 31. st. 2. ZN). Kod vlastoručne oporuke i oporuke pred svjedocima prednost je svakako jednostavnost zato što se ne treba pokretati neki sudski ili izvansudski postupak, a osim toga nije potrebna ni potvrda službenog tijela. No, zbog njihove jednostavnosti i neformalnosti mnogo ih je lakše pobijati ako bi došlo do takve situacije.


Javna oporuka je također redoviti, javni i pisani oblik oporuke. Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke (čl. 32. st. 1. ZN). Oporuka ima oblik javne isprave ako je oporučitelj svoju volju očitovao u obliku javne isprave koju mu je za to sastavila službena osoba. Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske (ovlaštena osoba) (čl. 32. st. 2. ZN). Sastavljenu oporuku ovlaštena osoba pročitat će oporučitelju, objasniti mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja i dati mu da pred njom oporuku potpiše (čl. 32. st. 4. ZN). Javna oporuka ima prednost da nju sastavlja službeno tijelo koje je za to zakonom zaduženo i koje vodi brigu o potrebnom sadržaju i svim bitnim sastojcima oporuke. Ako se oporuka sastavlja u tom obliku, postupak sastavljanja je kompliciraniji od prethodna dva oblika, no tako sastavljenu oporuku je puno teže pobijati.


Usmena oporuka je izvanredni, privatni i usmeni oblik oporuke. U iznimnim slučajevima, oporučiteljevo oporučivanje izgovorenim riječima moći će imati valjani oblik oporuke ako su tome bila nazočna bar dva svjedoka sposobna da budu svjedoci usmene oporuke. Oporučitelj se pritom mora nalaziti u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od drugih pisanih oblika. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena (čl. 37. st. 2. ZN).Oporučitelj može svoju oporuku sam čuvati, ili je povjeriti na čuvanje kojoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi (čl. 34. st. 1. ZN). Ako oporučitelj želi povjeriti svoju oporuku na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Republike Hrvatske, taj ju je dužan primiti na čuvanje bez obzira tko je oporuku sastavio (čl. 34. st. 2. ZN).


Nakon što se otvori nečije nasljedstvo, često se javlja problem saznanja je li ostavitelj napravio oporuku, gdje se ona nalazi i slično. Da bi se taj problem riješio, ustanovljen je Hrvatski upisnik oporuka. Činjenica da je sastavljena, pohranjena, te proglašena neka oporuka evidentira se u Hrvatskom upisniku oporuka (čl. 68. st. 1. ZN). Upisnik oporuka vodi Hrvatska javnobilježnička komora. U Hrvatski upisnik oporuka na zahtjev oporučitelja podatke dostavljaju: nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile oporuku. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti (čl. 68. st. 5. ZN).

Založno pravo na nekretnini

Održivost ekonomskih odnosa posve je nezamisliva bez svakodnevnog zasnivanja obveznih odnosa, međutim, zbog velikog financijskog značaja, mnoge obvezne odnose nije moguće zasnovati bez prethodnog osiguranja istih. Iz tog razloga, pravni sustavi predviđaju niz stvarnopravnih i drugih vrsta osiguranja tražbina, među kojima i založno pravo, koje je, zbog učestalosti ugovaranja glavna vrsta stvarnopravnog osiguranja tražbine.


Založno pravo – pojam i stadiji


Založno pravo, općenito, je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari – zalogu koje ovlašćuje svog nositelja – založnog vjerovnika da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik – založni dužnik dužan je to trpjeti. Važno je istaknuti kako založni dužnik ne mora nužno biti i osobni dužnik, što znači da se založni vjerovnik neće uvijek namirivati iz stvari u vlasništvu založnog dužnika, već ta stvar može biti i u vlasništvu treće osobe, koja će tada biti u ulozi založnog dužnika.

Založno pravo, dakle, ima dva stadija – stadij osiguranja tražbine i stadij namirivanja tražbine. Stadij osiguranja tražbine traje od osnivanja založnog prava do dospjelosti tražbine osigurane založnim pravom, dok stadij namirivanja tražbine nastupa tek ako i kada tražbina dospije na izvršenje, a ne bude izvršena. Pod pojmom dospjelost podrazumijeva se trenutak nastupanja roka za ispunjenje dužnikove obveze, tj. trenutak od kojeg je vjerovnik ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze.


Hipoteka – posebna podvrsta založnog prava


Postoji više podvrsta založnog prava. Jedna od podvrsta založnog prava je hipoteka. Hipoteka je založno pravo koje se na stvari osniva bez predaje stvari vjerovniku u posjed i koje ga ne ovlašćuje da drži zalog u posjedu. (čl. 304. st. 1. ZV). To znači da založni vjerovnik nema pravo posjedovati tu stvar za vrijeme trajanja stadija osiguranja tražbine niti ima pravo upotrebljavati ju, koristiti se njome, već ima isključivo pravo namiriti se iz njezine vrijednosti kada tražbina dospije na isplatu, dakle u stadiju namirivanja tražbine.


Zbog namjene stanovanja, na nekretninama je moguće osnovati založno pravo jedino kao hipoteku (čl. 304. st. 2. ZV). Kao što je spomenuto, ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga (čl. 336. st. 1. ZV), međutim, kada je u pitanju hipoteka, odnosno, kada je predmet založnog prava nekretnina, vjerovnik može ostvarivati svoje pravo na namirenje isključivo putem suda, u ovršnom postupku radi naplate tražbine.


Podjela založnog prava


Založno pravo na nekretnini može biti:

1. dobrovoljno založno pravo

2. sudsko dobrovoljno založno pravo

3. sudsko prisilno založno pravo

4. javnobilježničko dobrovoljno založno pravo

5. zakonsko založno pravo.


Dobrovoljno založno pravo na nekretnini osniva vlasnik nekretnine ili ovlaštenik prava građenja u suglasnosti s vjerovnikom neke određene novčane tražbine na način da svoju nekretninu daje u zalog za osiguranje te tražbine, odnosno, izvodi založno pravo iz svojeg prava vlasništva. Važno je napomenuti da nekretnina u čijem je zemljišnoknjižnom listu zabilježena ovrha ne može biti predmet dobrovoljnog založnog prava. Dobrovoljno založno pravo osniva se redovito dvostranim pravnim poslom, odnosno ugovorom, a najčešće će to biti založni ugovor, točnije, ugovor o hipoteci. Hipoteka će prestati brisanjem iz zemljišne knjige, a može prestati i ukinućem hipoteke zbog amortizacije (umrtvljenja) stare, dugo neaktivne hipotekarne tražbine. Prijelazom osigurane tražbine na novog vjerovnika na novog vjerovnika prijelazi i hipoteka.


Vjerovnik, također, može i protiv dužnikove volje osnovati založno pravo na njegovoj nekretnini u cilju osiguranja namirenja svoje tražbine. Takvo založno pravo naziva se nedobrovoljnim ili prisilnim založnim pravo i osniva se odlukom suda.


Putem suda moguće je osnovati i dobrovoljno sudsko založno pravo. Zakonom određeni način stjecanja takvog založnog prava na nekretnini je uknjižba u zemljišne knjige založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, a odredit će ju i provesti sud u korist predlagatelja osiguranja. Kao i kod dobrovoljnog založnog prava, nekretnina glede koje u zemljišnim knjigama zabilježena ovrha ne može biti predmet sudskog dobrovoljnog založnog prava. Sudsko dobrovoljno osiguranje osniva se založnim ugovorom u sklopu ugovora o osiguranju koji će vjerovnik-predlagatelj osiguranja i dužnik-protivnik sklopiti pred sudom. Ono prestaje na temelju pravomoćnog rješenja koje ukida radnje i mjere temeljem kojih je to pravo osnovano, na način da bude brisano iz zemljišne knjige.


Od dobrovoljnog sudskog založnog prava treba razlikovati javnobilježničko založno pravo, koje se također osniva založnim ugovorom, međutim, ključna razlika je u toma da on nije sadržan u ugovoru o osiguranju, već sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave, pri čemu će takav oblik založnom ugovoru dati javni bilježnik, a ne sud.


Prilikom zasnivanja založnog prava, ako je ono na dobrovoljnoj bazi, vjerovniku se preporučuje zasnivanje sudskog ili javnobilježničkog založnog prava iz razloga što ugovor o osiguranju sklopljen pred sudom ili u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se u stadiju namirenja može provesti ovrha. S druge strane založni, odnosno hipotekarni ugovor ne predstavlja ovršnu ispravu te vjerovnik da bi se namirio mora pokrenuti sudski postupak u kojem se utvrđuje postojanje tražbine i založnog prava te određuje namirenje te je takva presuda ovršna isprava. Dakle, prvi oblik zasnivanja dovodi do skraćenog postupka u stadiju namirivanja.


Zajednička (simulirana) hipoteka


Zajednička (simultana) hipoteka je založno pravo koje radi osiguranja jedne tražbine tereti nekoliko nekretnina solidarno, kao da su sve zajedno jedna nekretnina, a pritom te nekretnine ne moraju biti susjedne, pa čak ni u istoj katastarskoj općini. Sve opterećene nekretnine odgovaraju nepodijeljeno za namirenje iste tražbine, što omogućuje hipotekarnom vjerovniku da slobodno bira odakle će namirivati svoju tražbinu. Prilikom osnivanja zajedničke hipoteke u zemljišnoknjižni uložak svake od njih upisuje se hipoteka za osiguranje iste hipotekarne tražbine, a pritom je potrebno i da se u svaki od njih upiše da je riječ o zajedničkoj hipoteci.


Namirivanje tražbine u ovršnom postupku


Sukladno Ovršnom zakonu ovršni postupak je postupak po kojem sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, a pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja (čl. 3. st. 1. OZ). Izraz „ovrhovoditelj“ označava osobu koja je pokrenula postupak radi ovrhe neke tražbine te osobe u čiju je korist taj postupa pokrenut po službenoj dužnosti, a izraz „ovršenik“ označava osobu protiv koje se tražbina ostvaruje (čl. 2. OZ).


Ovrha na nekretnini provodi se u više stupnjeva:

1. zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi,

2. utvrđenjem vrijednosti nekretnine,

3. prodajom nekretnine i

4. namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom (čl. 80. OZ).


Dakle, nakon što sud donese rješenje o ovrsi, po službenoj dužnosti zatražit će da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (čl. 84. st. 1 OZ), a zatim će pristupiti utvrđivanju vrijednosti nekretnine.


Nakon provedbe postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine koju provodi Financijska agencija, skraćeno FINA (u daljnjem tekstu: Agencija). Sud tada dostavlja Agenciji zahtjev za prodaju, a uz to je dužan dostaviti Agenciji rješenje o ovrsi, izvadak iz zemljišne knjige i zaključak o prodaji (čl. 95.a OZ). Prodaja nekretnine obavlja se elektroničkom javnom dražbom. Elektronička dražba počinje objavom poziva na sudjelovanje u istoj, a poziv na sudjelovanje objavljuje se na mrežnim stranicama Agencije (čl. 97. OZ).


Strankama u postupku, nakon njegova okončanja, uvijek se dostavlja odluka suda. Na taj se način jamči pravna sigurnost i osigurava mogućnost ulaganja pravnih lijekova kao ustavnih prava stranaka. Rješenje o ovrsi dostavlja se ovrhovoditelju i ovršeniku (čl. 42. st. 1. OZ), stoga, prodaja nekretnine od strane ovrhovoditelja, nije moguća bez informiranja vlasnika na čijoj se nekretnini provodi ovrha, budući da će o istom nužno biti obavješteni rješenjem o ovrsi. Također, nakon primitka rješenja, ovršenik, u određenim slučajevima, može podnijeti žalbu.


Zaključak


Založno pravo na nekretnini, čija je glavna svrha osiguranje namirenja tražbine iz vrijednosti te nekretnine, ostvarit će svoju svrhu tek u slučaju dolaska u stadij namirivanja tražbine, u kojem će se vršiti ovrha nekretnine koja je predmet založnog prava, odnosno, iz čije se vrijednosti tražbina treba namiriti i to samo ako tražbina ne bude ispunjena prethodno, u stadiju osiguranja.

Suživot bračnih drugova pred rastavom braka i pitanje vlasništva

Nerijetko su razlozi razvoda braka narušeni obiteljski i partnerski odnosi, što posljedično znači i nemogućnost daljnjeg zajedničkog suživota bračnih drugova. Bračnim drugovima prije i tijekom postupka razvoda braka nameće se problematika stanovanja u zajedničkoj nekretnini, stoga se postavlja pitanje ima li jedan od bračnih drugova pravo udaljiti drugog iz zajedničke nekretnine, odnosno onemogućiti mu pravo posjedovanja nekretnine, te na koji način bračni drugovi mogu zaštititi svoja prava od takvog postupanja.


Pravo (su)vlasništava i činjenica posjeda


Ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi (čl. 36. st. 1. ZV). Tako su i bračni drugovi zapravo suvlasnici imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, i to u jednakim dijelovima, ako drugačije nisu ugovorili (čl. 36. st. 3 ObZ). Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. st. 1. ObZ).


Pravo vlasništva, odnosno suvlasništva, uključuje, između ostalog, i pravo posjedovanja, uporabe i korištenja svoje stvari (čl. 30. st. 2. ZV). U slučaju suvlasništva svaki suvlasnik ima pravo na sve navedeno. Jednako tako, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (čl. 38. st. 1. ZV).


Posjed je činjenica faktičkog postojanja privatne vlasti neke osobe u pogledu neke stvari. Kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici (čl. 10. st. 6. ZV). Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (čl. 42. st. 1. ZV).


Zaštita posjeda


Svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti (čl. 24. st. 1. ZV). Samovlasno smetanje je smetanje bez pravnog temelja, primjerice bez dozvole suvlasnika, bez pravomoćne sudske odluke ili odluke drugog tijela kojima je takvo postupanje dopušteno i slično.

Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se:

- utvrdi čin smetanja njegova posjeda,

- naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja te

- zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće (čl. 22. st. 1. ZV).

Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (čl. 22. st. 2. ZV).


Dakle, bračni drugovi su u odnosu na zajedničku nekretninu suposjednici te imaju jednako pravo ostvarivanja te faktične vlasti i zaštite iste od smetanja treće osobe ili drugog suposjednika. Nastavno, nijedan bračni drug kao suposjednik nema pravo samovlasno udaljiti drugog bračnog druga s posjeda, odnosno onemogućiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz suposjeda. U suprotnom, onaj kome je to pravo ograničeno ima pravo na posjedovnu zaštitu pred sudom, a koje traje do trenutka razvrgnuća suvlasništva na odnosnoj nekretnini.


Sudska odluka o pravu stanovanja u obiteljskom domu jednog bračnog druga


Neovisno o ranije navedenom, sud može na zahtjev bračnog druga odrediti da pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu ostvaruje samo jedan roditelj sa zajedničkom maloljetnom djecom nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb (čl. 46. st. 2. ObZ). Pravo stanovanja može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasništva na nekretnini koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 3. ObZ).


Kad odlučuje o pravu stanovanja sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti roditelju koji s djecom ostaje stanovati u obiteljskom domu obvezu plaćanja paušalnog iznosa najamnine drugom roditelju i plaćanje režijskih troškova nekretnine koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 4. ObZ). Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odbiti zahtjev za stanovanje u obiteljskom domu ako ukupni prihodi bračnih drugova ne bi mogli osigurati troškove odvojenoga stanovanja i života bračnih drugova i djece (čl. 46. st. 6. ObZ).


Slijedom navedenog, jedan od bračnih drugova može od suda zahtijevati da donese odluku kojom dopušta da stanuje u obiteljskom domu, odnosno nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu, zajedno s maloljetnom djecom, ali do trenutka dok suvlasništvo na toj nekretnini ne bude razvrgnuto. Sud takvu odluku neće donijeti ako materijalne prilike bračnih drugova to ne dopuštaju.


Zaključak


Radi zaštite ustavnog prava vlasništva, odnosno suvlasništva, ni jedan bračni drug nema ovlasti drugome samovlasno ograničiti u pravu čiji sadržaj dijele pa posljedično ni onemogućiti ostvarivanje prava posjeda, odnosno udaljiti ga iz zajedničke nekretnine. Međutim, sud ipak može, na zahtjev jednog od bračnih drugova, odlukom dopustiti samo jednom bračnom drugu da, zajedno s maloljetnom djecom, stanuje u zajedničkoj nekretnini do kraja postupka.

Osobni stečaj potrošača – prilika za novi početak

Jedno od temeljnih načela obveznog prava je načelo pacta sunt servanda prema kojemu se ugovori moraju poštivati te su ugovorne strane obvezane onim o čemu su se pri sklapanju ugovora sporazumjele. Ipak, ponekad su životne prilike takve da pravo dopušta da se od tog načela odstupi. Jedan od takvih mehanizama je osobni stečaj potrošača.


Osobni stečaj potrošača primarno je uređen Zakonom o stečaju potrošača, ali predviđena je i podredna primjena drugih propisa, kao što je Stečajni zakon.


Cilj postupka i pojam poštenog potrošača


Postupak stečaja potrošača ima za cilj poštenog potrošača osloboditi od obveza koje preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima. Nepošten potrošač je primjerice onaj koji je dostavio neistinit i netočan popis svoje imovine. Postupak stečaja potrošača može se otvoriti samo ako je potrošač nesposoban za plaćanje, a smatra se da je nesposoban za plaćanje ako najmanje 90 dana uzastopno ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 30.000,00 kn (čl. 5. st. 3. ZSP).


Uz navedeno, da bi se osoba smatrala potrošačem, ona:

- ne smije imati više od 20 vjerovnika,

- njene obveze iz obavljanja djelatnosti ne smiju prelaziti iznos od 100.000,00 kn,

- ne smije imati obveze iz radnih odnosa koje proizlaze iz obavljanja djelatnosti i

- ne smije biti pokrenut stečajni ili predstečajni postupak (čl. 4. st. 3. ZSP).


Razlikujemo izvansudski, redovni sudski i jednostavni stečajni postupak.


Izvansudski postupak stečaja potrošača


Izvansudski postupak stečaja potrošača može se provesti prije postupka stečaja potrošača radi sklapanja izvansudskog sporazuma potrošača i vjerovnika (čl. 8. ZSP). Za provođenje izvansudskog postupka stečaja potrošača nadležni su posrednici u savjetovalištima (čl. 9. st. 1. ZSP). Savjetovalištima se smatrajuustrojstvene jedinice Financijske agencije, skraćeno FINA(dalje u tekstu: Agencija), i druge osobe koje su dobile dozvolu za obavljanjetih poslova (čl. 9. st. 2. ZSP).


Izvansudski postupak pokreće se zahtjevom za provedbu izvansudskog postupka koji može podnijeti potrošač ili svaki njegov vjerovnik na propisanom obrascu (čl. 12. ZSP). Potrošač uz zahtjev prilaže popis imovine i obveza te dokaz o postojanju stečajnog razloga, a vjerovnik izričiti pristanak potrošača te isprave iz kojih proizlazi vjerojatnost postojanja njegove tražbine (čl. 12. ZSP). Stečajni razlog bit će su nesposobnost za plaćanje i prezaduženost, a dokaz o tome bankovni izvaci i slično.


Izvansudski postupak traje najduže 30 dana, od dana sastanka navedenoga u pozivu za sudjelovanje, a iznimno navedeni rok može biti produžen za dodatnih 30 dana (čl. 18. ZSP). Izvansudski postupak završava ili izdavanjem potvrde da pokušaj sklapanja izvansudskog sporazuma nije uspio ili sklapanjem izvansudskog sporazuma između potrošača i vjerovnika. Izvansudski sporazum ima učinak izvansudske nagodbe i predstavlja ovršnu ispravu, ali nema pravnog učinka na vjerovnike koji ga nisu sklopili (čl. 20. ZSP).


Redovni sudski postupak stečaja potrošača


Redovni sudski postupak je postupak koji će se rješenjem nadležnog suda otvoriti i provoditi s ciljem namirenja vjerovnika iz sredstava ostvarenih unovčenjem predmeta stečajne mase i radi oslobođenja poštenog potrošača od dugova koji nakon toga preostanu. Nadležnost za provođenje redovnog postupka stečaja potrošača isključivo pripada općinskom sudu na čijem području potrošač ima prebivalište (čl. 21. st. 1. ZSP). Prijedlog nadležnom sudu može podnijeti isključivo potrošač. Uz prijedlog za otvaranje postupka stečaja potrošača, potrošač je dužan priložiti popis imovine i obveza i plan ispunjenja obveza na propisanom obrascu. Ako potrošač te isprave ne podnese, sud će prijedlog odbaciti (čl. 44. st. 3. i 4. ZSP). Također, potrošač mora predujmiti troškove postupka stečaja u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 1.000,00 kn (čl. 45. st. 1. ZSP).


Postupak se odvija u nekoliko faza:

(1) otvaranje stečajnog postupka,

(2) prijavljivanje i ispitivanje tražbina,

(3) osiguranja i unovčenje imovine,

(4) namirenje vjerovnika i

(5) zaključenje postupka stečaja potrošača.


Ovdje je važno napomenuti da stečajna masa obuhvaća cjelokupnu imovinu potrošača koju je isti stekao do zaključenja stečajnog postupka i imovinu koju će steći do isteka razdoblja provjere ponašanja, osim imovine na kojoj se ne može provesti ovrha (čl. 60. ZSP) kao što su primjerice primanja socijalnog karaktera – dječji doplataki naknada za nezaposlene (rješenje Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž 1131/2019-4, od dana 05. srpnja 2019. godine). Rješenjem o zaključenju postupka stečaja potrošača sud će odrediti razdoblje provjere ponašanja koje ne može biti kraće od godinu dana, niti duže od pet godina (čl. 69. st. 1. ZSP).


Tijekom tog razdoblja pravo potrošača na upravljanje i raspolaganje imovinom koja ulazi u stečajnu masu prelazi na povjerenika (čl. 159. st. 2. SZ). Potrošač ne gubi svoju pravnu osobnost, a poslovna sposobnost mu se ograničava tako što povjerenik vodi one poslove potrošača koji se odnose na stečajnu masu i zastupa ga kao stečajnog dužnika s ovlastima zakonskog zastupnika (čl. 88. st. 4. SZ). Za to vrijeme ne može sklapati ugovore i obavljati druge pravne poslove ili radnje koje se odnose na raspolaganje njegovom imovinom koja ulazi u stečajnu masu (čl. 70. st. 3. ZSP). Raspolaganja protivno zakonskoj zabrani dovelo bi do apsolutneništetnosti sklopljenih pravnih poslova (čl. 322. ZOO).


Također, potrošač je dužan sudu i povjereniku davati obavijesti o svom poslu, nastojanjima da nađe posao te prijaviti povjereniku svaku promjenu mjesta stanovanja ili mjesta zaposlenja (čl. 73. st. 1. ZSP). Ne smije zatajiti nijedan iznos obuhvaćen izjavom o ustupu niti naslijeđenu imovinu te sudu i povjereniku, na njihov zahtjev, mora davati obavijesti o svojim primanjima i imovini (čl. 73. st. 4. ZSP). Isto tako nije dopušteno da sam potrošač namiruje vjerovnike, već to za njega može obavljati samo povjerenik (čl. 73. st. 5. ZSP).


Sud će potrošaču uskratiti oslobođenje od preostalih obveza ako potrošač tijekom razdoblja provjere ponašanja povredi neku od svojih prethodno navedenih dužnosti i time onemogući namirenje vjerovnika ili ako:

- bude osuđen zbog kaznenog djela protiv imovine, gospodarstva ili drugog kaznenog djela koje bi upućivalo na njegovu nesavjesnost i nepoštenje pri obavljanju obveza i dužnosti,

- u posljednje tri godine koje su prethodile podnošenju prijedloga za otvaranje stečaja potrošača je dao ili nakon toga da, namjerno ili iz krajnje nepažnje, netočne ili nepotpune podatke o svojim imovinskim prilikama, kako bi dobio kredit, primio plaćanja iz javnih sredstava ili izbjegao plaćanje poreza ili drugih javnih obveza,

- u posljednjoj godini prije podnošenja prijedloga za otvaranje postupka stečaja je onemogućio ili nakon toga onemogući, namjerno ili iz krajnje nepažnje, namirenje vjerovnika time što je preuzimao neprimjerene obveze, nesavjesno i nepošteno umanjivao vrijednost svoje imovine ili bez izgleda za poboljšanje financijskog položaja odgađao otvaranje postupka stečaja,

- tijekom postupka namjerno ili iz krajnje nepažnje povrijedi svoje dužnosti izvješćivanja i suradnje ili

- kao što je već spomenuto, je namjerno ili krajnjom nepažnjom naveo nepotpune i netočne podatke u popisu imovine i obveza (čl. 75. st. 1. ZSP).


Osim toga, moguć je i opoziv odluke o oslobođenju. Na prijedlog kojeg od vjerovnika sud će opozvati oslobođenje, ako se naknadno ustanovi da je potrošač koju od svojih dužnosti namjerno povrijedio ili time znatno onemogućio namirenje vjerovnika. Prijedlog se može podnijeti u roku od godinu dana od pravomoćnosti odluke o oslobođenju potrošača od preostalih obveza (čl. 78. st. 1. ZSP).


Jednostavni postupak stečaja potrošača


Naposljetku, posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o stečaju potrošača uvodi se novi institut jednostavnog postupka stečaja potrošača – ubrzani i pojednostavljeni postupak čiji je cilj da se namire vjerovnici iz imovine koja je za to podobna i da se potrošači oslobode od preostalog duga. Pretpostavka za pokretanje ovog postupka je da potrošač ima evidentiran dug u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje Agencije u neprekidnom trajanju 3 godine za iznos glavnice do 20.000,00 kn (čl. 79a st. 2. ZSP). Postupak je u cijelosti besplatan za potrošača.


Jednostavni postupak pokreće Agencija po službenoj dužnosti prema svojim evidencijama pod uvjetom da je potrošač dao suglasnost u roku 15 dana od dana dostave poziva (čl. 79.b st. 1. ZSP). Naime, Agencija će svim potrošačima koji ispunjavaju pretpostavke za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrošača uputiti poziv da se očituju jesu li suglasni da se provede jednostavni postupak stečaja potrošača nad njihovom imovinom.


No, ako se potrošač u roku ne očituje na poziv Agencije ili dostavi popis imovine bez da se očitovao je li suglasan s postupkom, smatrat će se da je suglasan da se nad njegovom imovinom provede jednostavni postupak stečaja potrošača. Također, ako ne dostavi popis imovine, smatrat će se da je izjavio da nema imovine iz koje se mogu namirivati njegovi vjerovnici.


Nadalje, potrošač koji ne dostavi popis imovine, a za kojeg se kasnije ispostavi da imovinu ima, ne smatra se nepoštenim. Naime, poštenje potrošača utvrđuje se uzimajući u obzir ponašanje potrošača prije podnošenja prijedloga za otvaranjem postupka stečaja potrošača te njegovo ponašanje tijekom postupka i razdoblja provjere ponašanja (čl. 2. st. 2. ZSP) pri čemu se na potrošača koji nije dao popis imovine i suglasnost za provođenje postupka ne primjenjuje zakonska presumpcija o nepostojanju imovine te je pogrešno smatrati da je potrošač nepošten samo zbog činjenice naknadnog utvrđenja postojanja mirovine po službenoj dužnosti Agencije (zaključak sjednice sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, od dana 27. studenoga 2019.; rješenje Županijskog suda u Rijeci, posl.broj: Gž-2522/2019-3, od dana 04. prosinca 2019.godine).

Ako sud utvrdi da je vrijednost imovine potrošača koja bi se mogla unovčiti kao stečajna masa jednaka ili manja od 10.000,00 kn, po službenoj će dužnosti donijeti rješenje o otvaranju i zaključenju jednostavnog postupka stečaja potrošača (čl. 79.g st. 1. ZSP).


Nemogućnost oslobođenja od određenih obveza


Važno je napomenuti da se od nekih obveza potrošač ne može osloboditi. Radi se obvezama koje prema načelu pravičnosti i solidarnosti moraju biti ispunjene, a tiču se obiteljskog i kaznenog prava.


Tako se potrošač ni u postupku osobno stečaja ne može osloboditi:

(1) zakonske obveze na uzdržavanje djece, roditelja i drugih osoba koje je pozakonu dužan uzdržavati,

(2) vraćanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili prekršajem,

(3) naknade štete nastale kaznenim djelom ili prekršajem i

(4) naknade štete zbog smrti ili teže tjelesne ozljede (čl. 77. ZSP).


Zaključak


Osobni stečaj potrošača je izraz kompromisa koji u određenim slučajevima predviđa pravni sustav. Taj kompromis se manifestira u tri oblika: redovni sudski postupak, izvansudski postupak i jednostavni postupak stečaja potrošača.


Za razliku od stečajnog postupaka kojemu je intencija raspodijeliti preostalu imovinu vjerovnicima dužnika, kod osobnog stečaja potrošača cilj je dužniku/potrošaču dati priliku za novi financijski početak. Hoće li i kada potrošač dobiti takvu priliku ovisi o više faktora, a ponajprije izboru postupka i ponašanju samog potrošača. Međutim, nedvojbeno je da će svaki savjesni i pošteni potrošač koji tijekom razdoblja provjere ponašanja poduzme sve što je propisima određeno, tu priliku dobiti.



Pojedinačna procjena potreba žrtve

Žrtva kaznenog djela je osoba koja je pretrpjela posljedice kaznenog djela. Posljedice mogu biti različite naravi poput: fizičkih, psihičkih, imovinske štete ili povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda (članak 87. stavak 25. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu KZ). Ovisno o intenzitetu i povezanosti žrtve s počiniteljem te o naravi samog kaznenog djela mogu varirati i posljedice. Da bismo razumjeli značenje pojedinačne procjene potreba žrtve potrebno je znati koja prava pripadaju žrtvi kaznenog djela.


Sve žrtve kaznenih djela imaju određena prava, a to su sljedeća:

• pravo na pristup službama za potporu žrtava kaznenih djela;

• pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela;

• pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde;

• pravo na zaštitu dostojanstva prilikom ispitivanja kao svjedok;

• pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka;

• pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje;

• pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni;

• pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona te sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika;

• pravo na obavijest državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku;

• pravo da na zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju istražnog zatvora, bijegu okrivljenika iz zatvora ili otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi zaštite;

• pravo da na zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak;

• ako je za djelo propisana kazna zatvora veća od pet godina, a žrtva podnosi teže posljedice kaznenog djela, ima pravo na stručnu pomoć savjetnika na teret proračunskih sredstava pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva;

• ukoliko je osoba žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom, utoliko ima pravo na podnošenje zahtjeva na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna u skladu s posebnim zakonom (članak 43. stavak 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP).


Pojedinačna procjena potreba žrtve novina je u kaznenom postupku i kaznenom zakonodavstvu. Uvedena je s ciljem da se žrtvama kaznenih djela dodatnim pravima pruži odgovarajuća zaštita.

Postupak pojedinačne procjene potreba žrtve sastoji se od utvrđivanja postoji li potreba žrtve za primjenom posebnih mjera zaštite te, ako postoji, koje posebne mjere je potrebno provesti kako bi se žrtva dodatno zaštitila i time smanjio rizik daljnje traumatizacije ili ponovne viktimizacije (članak 2. stavak 1. Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve NN 106/17; u daljnjem tekstu: Pravilnik).


Pojedinačnu procjenu dužna su provoditi sva tijela koja dolaze u kontakt sa žrtvom počevši od prijave kaznenog djela pa sve do pravomoćnog okončanja postupka, a to su: policija, državno odvjetništvo i sud. Prilikom provođenja pojedinačne procjene bitno je da sva tijela postupaju s dodatnom pažnjom kako bi se obzirno postupalo prema žrtvi. Svako tijelo prilikom provođenja pojedinačne procjene mora utvrditi je li potrebno izricanje nekih dodatnih mjera kako bi se žrtvu zaštitilo. Primjerice ako policija prilikom provođenja pojedinačne procjene smatra da ne postoji razlog za poduzimanje dodatnih radnji, potrebno je da državno odvjetništvo ili sud kasnije tijekom postupka primijete da potreba za određenim radnjama postoji te da iste i poduzmu.


Procjena se može provoditi u prisutnosti žrtve, ali i bez nje ako žrtva ne želi prisustvovati ili ako je spriječena sudjelovati. U samoj procjeni moraju se obuhvatiti postojeće, kao i sve buduće potencijalne opasnosti za žrtvu kako bi ju se zaštitilo. Posebno se u obzir uzima sljedeće:

• osobne značajke žrtve

• postoje li rizici i/ili strah od nanošenja štete, što uključuje:

- težinu, odnosno vrstu ili narav kaznenog djela i

- okolnosti počinjenja kaznenog djela (članak 5. Pravilnika).


Osobne značajke žrtve odnose se na dob žrtve, moguću trudnoću ili nedavni porod, invaliditet, teškoće u komuniciranju (govoru, čitanju ili pisanju), zdravstveno stanje, ovisnost o alkoholu ili opojnim sredstvima, PTSP ili drugo (članak 6. stavak 1. Pravilnika).


Prilikom provođenja procjene posebno će se uzeti u obzir rizici i okolnosti počinjenja kaznenog djela:

• je li žrtva osobno povezana s okrivljenikom, odnosno je li njemu bliska osoba (primjerice članovi obitelji, osobe koje žive u istom kućanstvu i drugo) ili je s njim u bliskim odnosima (primjerice osobe u intimnom odnosu koje ne žive u istom kućanstvu);

• boji li se žrtva da će joj okrivljenik nauditi;

• je li okrivljenik već ranije na sličan način postupao prema žrtvi, a posebno u posljednje vrijeme (bez obzira je li to postupanje bilo prijavljeno i procesuirano kao kazneno djelo ili nije);

• je li kazneno djelo počinjeno na osobito okrutan i/ili ponižavajući način;

• je li žrtva ekonomski ovisna o okrivljeniku (primjerice roditelj, partner, poslodavac žrtve i slično);

• postoje li neke druge okolnosti počinjenja kaznenog djela iz kojih proizlazi da za žrtvu postoji ozbiljan rizik od nanošenja štete (članak 8. Pravilnika).


Tijelima nadležnim za provođenje pojedinačne procjene potreba žrtve preporuke o mjerama koje bi se trebale poduzeti mogu dati organizacije civilnog društva koje pružaju podršku i pomoć žrtvama. Također, druga tijela, organizacije i institucije mogu poslati svoje preporuke za dodatnim mjerama koje će tijela nadležna za provođenje procjene razmotriti.


Kako bismo predočili situaciju i mjeru koja se odredila nakon provedene pojedinačne procjene potreba žrtve navest ćemo primjer:

Žena je prijavila svog muža za dugogodišnje nasilje. S obzirom na to da je žrtva kaznenog djela nasilja u obitelji, pripadaju joj sva gore navedena prava. Prilikom provođenja pojedinačne procjene nadležna tijela procijenila su kako je žrtva u velikom strahu od počinitelja te kako se ne želi nalaziti u njegovoj neposrednoj blizini. Jedna od mjera koja se poduzela je da se žrtva tijekom daljnjeg postupka ispituje putem audio-video linka, da ne bude u istoj prostoriji s počiniteljem. Pravo na ispitivanje putem audio-video linka je jedno od dodatnih prava koje mogu ostvarivati žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima. Pojedinačnom procjenom u navedenom primjeru osobi se osigurala dodatna zaštita.


Implementacijom instituta pojedinačne procjene potreba žrtve unaprijedio se položaj žrtava u kaznenom postupku. Provedbom procjene pruža im se dodatna zaštita i podrška. Ova je promjena značajna jer se njome nastoji spriječiti dodatna traumatizacija i/ili viktimizacija žrtava.

Nasilje u obitelji – prekršaj, kazneno djelo ili pravo na naknadu neimovinske štete?

Nasilje u obitelji jedno je od najtežih zadiranja u fizički i psihološki integritet upravo zbog činjenice da su napadači osobe u koje žrtve imaju povjerenja i od kojih najčešće traže oslonac i zaštitu. S obzirom na to da žrtve od obiteljskog nasilja rijetko mogu uspješno samostalno pobjeći, najviše iz razloga je se ono događa u njihovom domu, u ovom članku donosimo načine na koje se žrtve mogu zaštititi putem suda.


Pojam nasilje u obitelji


Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji nasilje u obitelji je:

1. primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda,

2. tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci,

3. psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost,

4. spolno uznemiravanje,

5. ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci te

6. zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje (čl. 10. ZZNO).


Razlika između prekšaja i kaznenog djela


Nasilje u obitelji može predstavljati prekršaj ili kazneno djelo. Razlika između kaznenih djela i prekršaja je uglavnom formalna, kvantitativna. Kaznena su djela teže povrede određenih društvenih vrijednosti od prekršajnih djela pa ih i prati stroža sankcija. Prekršajno pravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji su zaštitne mjere, primjerice obvezni psihosocijalni tretman, zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, udaljenje iz zajedničkog kućanstva i slično, zatim novčana kazna, kazna zatvora i druge (čl. 11. st. 1. i čl. 13. ZZNO).

Kao veliku razliku između prekršajnih i kaznenih sankcija valja istaknuti da se u prekršajnom postupku može izreći kazna zatvora do 90 dana (čl. 22. st. 1 ZZNO), dok se u kaznenom postupku za kazneno djelo nasilja u obitelji može izreći kazna zatvora do tri godine (čl. 179. a KZ).


Nasilje u obitelji kao prekršaj


Prekršajni postupak mogu pokrenuti optužnim prijedlogom:

1. državni odvjetnik,

2. tijelo državne uprave,

3. pravna osoba s javnim ovlastima,

4. oštećenik (čl. 109. st. 1. PZ).


Oštećenik, kojem je prekršajem povrijeđeno ili ugroženo kakvo imovinsko ili osobno pravo, ovlašten je sudu za taj prekršaj podnijeti optužni prijedlog (čl. 113. st. 1. PZ). Optužni prijedlog podnosi se općinskom sudu na čijem je području prekršaj počinjen ili pokušan (čl. 93. st. 1. i čl. 98. st. 1. PZ). No, treba napomenuti da prekršajni progon zastarijeva nakon četiri godine (čl. 13. st. 1. PZ).


Prekršajna prijava nasilja u obitelji


Umjesto optužnog prijedloga uobičajenije je da oštećenici podnose prijavu policiji. Prijavu policiji može podnijeti bilo koja osoba koje je ili doživjela nasilje u obitelji ili ima bilo kakvih saznanja o nasilju. Prijava za nasilje u obitelji može se podnijeti policiji, državnom odvjetništvu te centru za socijalnu skrb. Kada je prijava podnesena državnom odvjetništvu ili policiji, ali nakon određenog vremena od počinjenja prekršaja, oni će postupak započeti tako da će prikupiti potrebne dokaze, izjave te potom, ako ocjene da postoji osnovana sumnja da je do prekršaja zaista i došlo podnijeti optužni prijedlog nadležnom sudu. U slučaju kada je prijava podnesena centru za socijalnu skrb ili nekoj drugoj ustanovi, one su dužne to prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu pa se onda postupak nastavlja kako je gore opisano.


Nasilje u obitelji kao kazneno djelo


Budući da je zabranjeno protiv iste osobe voditi i kazneni i prekršajni postupak, ako to više odgovara okolnosti slučaja, umjesto prekršajnog, može se po pokrenuti kazneni postupak za kazneno djelo nasilja u obitelji koje se progoni po službenoj dužnosti. Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj ili stanje dugotrajne patnje, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do tri godine (čl. 179. a KZ).


Nadležnost za podnošenje kaznene prijave i nadležnost za rješavanje


Kada se kazneno djelo progoni po službenoj dužnosti, kao u slučaju nasilja u obitelji, kaznena prijavu podnosi se nadležnom državnom odvjetniku (čl. 205 st. 1. ZKP), a ako se prijava podnese sudu, policiji ili nenadležnom državnom odvjetniku, tada će oni prijavu primiti i odmah ju dostaviti nadležnom državnom odvjetniku (čl. 205. st. 4. ZKP).

Općinski sudovi su nadležni suditi u prvom stupnju za kaznena djela za koja je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do dvanaest godina, kao što je djelo nasilja u obitelji (čl. 19.a st. 1. KZ). Mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem je području kazneno djelo počinjeno ili pokušano (čl. 20. st. 1. KZ).


Primjeri nasilja u obitelji kao kaznenog djela


Radi usporedbe radnji koje obuhvaća kazneno djelo nasilja u obitelji navodimo sljedeće primjere:

1. Kazneno djelo nasilja u obitelji čini optuženik koji je tijekom godinu dana pijan gotovo svakodnevno vrijeđao suprugu i sina, psovao ih i vikao na njih te im prijetio da će ih ubiti, dok je suprugu konopom udario po obrazu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: I Kž-1040/07).

2. Optuženik koji je pijan vrijeđao izvanbračnu ženu, stavljao joj nož pod grlo, prijetio joj da će je baciti pod tramvaj, pljuskao je, vukao za kosu i udarao njezinom glavom o zid također je počinio to djelo (odluka Županijskog suda u Zagrebu, K-131/03).

No, ako su se optuženik i oštećenica međusobno svađali i vrijeđali, pri čemu je optuženik “ugrozio dostojanstvo i tjelesnu sigurnost oštećenice” nije riječ o nasilju pa slijedom toga ni kaznenog djela (odluka Županijskog suda u Zagrebu, Kž-914/07).


Nasilje u obitelji kao produljeno kazneno djelo i zastara kaznenog progona


U slučaju da se nasilje odvijalo kontinuirano i dulje vrijeme, bilo učestalo ili se ponavljalo u različitim oblicima nasilja, može biti riječ o produljenom kaznenom djelu nasilja u obitelji. Produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu (čl. 52. st. 1. KZ). Za produljeno kazneno djelo može se izreći kazna za polovicu veća od mjere kazne propisane za utvrđeno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne (čl. 52. st. 5. KZ).

Kazneni progon zastarijeva za kazneno djelo nasilja u obitelji nakon 10 godina (čl. 81. st. 1. KZ). Zastara za produljeno kazneno djelo počine teći od zadnje radnje koja je bila počinjena u sklopu tog kaznenog djela.


Imovinskopravni zahtjev


U samom kaznenom postupku, žrtva ima pravo podnijeti prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete. Naime, imovinskopravni zahtjev može se temeljiti i na neimovinskoj šteti koja je kaznenim djelom nekome pričinjena.

Dužnost je suda da, ako do podignuća optužbe žrtva nije stavila prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, izvijesti tu osobu da taj prijedlog može staviti do završetka dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom. (čl. 155. st. 4. ZKP). Žrtva je pri podnošenju prijedloga dužna naznačiti svoj zahtjev i podnijeti dokaze (čl. 155. st. 3. ZKP). Prijedlog za ostvarivanje imovinsko pravnog zahtjeva u kaznenom postupku podnosi se tijelu kojem se podnosi kaznena prijava ili sudu koji vodi postupak (čl. 155. st. 1. ZKP). No, žrtva prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva može podnijeti i odvojeno od same privatne tužbe u građanskom postupku.

Kazneni sud imovinskopravni zahtjev ovlašteniku može dosuditi u cijelosti ili djelomično, a za ostatak ga uputiti u parnicu, ili ga pak sa cijelim imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu. Također, važno je naglasiti da se imovinskopravni zahtjev može se oštećeniku dosuditi u samo u presudi, kojom se okrivljenika oglašava krivim (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. I Kž 260/1992-3, od dana 11. lipnja 1992. godine).

Nadalje, kad sud dosudi oštećeniku imovinskopravni zahtjev u novčanoj svoti ovlašten je odlučiti da je optuženik na taj iznos dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća do isplate (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: III Kr 454/2002-4, od dana 06. ožujka 2004. godine).


Naknada neimovinske štete žrtve nasilja u obitelji


Oštećenik, odnosno žrtva nasilja ima mogućnost podnijeti i tužbu građanskom sudu kojom zahtijeva samo naknadu štete. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO) štetu definira kao:

- umanjenje nečije imovine – obična šteta,

- sprječavanje njezina povećanja – izmakla korist i

- povreda prava osobnosti – neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO).


U pogledu neimovinske štete, oštećenik je dužan dokazati da mu je povrijeđeno pravo osobnosti. Ako je nastala nematerijalna, neimovinska šteta, odnosno ako je povrijeđeno pravo osobnosti, oštećenik ima pravo podnijeti i zahtjev za prestanak radnje kojom se povređuje pravo osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO).

Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona o obveznim odnosima razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo (čl. 19. st. 2. ZOO). U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (čl. 1100. st. 1. ZOO).


Visina naknade za oštećenika i nadležnost suda za izvanugovornu štetu


Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO). Osim objektivnih elemenata, kao što su vrsta povrede, način nanošenja, izazvane posljedice, uzimaju se u obzir i subjektivne okolnosti oštećenika, primjerice životna dob i zanimanje. Načelno, neznatne ili posve lake povrede ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade. Dokazi u postupku mogu biti materijalni, primjerice masnice, zatim medicinska izvješća, svjedočenje i vještačenje.

Za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, bit će nadležan i sud gdje je štetna radnja počinjena ili gdje je štetna posljedica nastupila (čl. 47. st. 1. i 52. ZPP).


Zaključak


U slučaju nasilja u obitelji, žrtva ima pravo na zaštitu u tri sudska postupka prema vlastitom izboru:

1. prekršajni postupak ili

2. kazneni postupak s ili bez imovinskog pravnog zahtjeva te

3. građanski postupak u povodu tužbe za naknadu neimovinske štete.

U svakom slučaju preporučuje se da se prije pokretanja bilo kakvog sudskog postupka zatraži pomoć odvjetnika, a u slučaju da si žrtva nasilja ne može priuštiti pomoć odvjetnika, ima pravo na besplatnu pravnu pomoć, pod uvjetima propisanim zakonom.

Besplatna pravna pomoć

Besplatna pravna pomoć je pravna pomoć koja se pruža bez naknade pod uvjetima određenima Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. Vrste besplatne pravne pomoći su primarna pravna pomoć i sekundarna pravna pomoć (čl. 8. ZBPP).


Korisnici besplatne pravne pomoći su hrvatski državljani, ali i određene kategorije stranaca:

- djeca koja nemaju hrvatsko državljanstvo i zatečena su u Republici Hrvatskoj bez pratnje odrasle osobe

odgovorne prema zakonu,

- stranci na privremenom boravku pod uvjetom uzajamnosti i stranci na stalnom boravku,

- stranci pod privremenom zaštitom,

- stranci koji nezakonito borave i stranci na kratkotrajnom boravku u postupcima donošenja rješenja o

protjerivanju ili napuštanju Republike Hrvatske te

- tražitelji azila, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom te članovi njihovih obitelji koji zakonito borave u

Republici Hrvatskoj, u postupcima u kojima im pravna pomoć nije osigurana posebnim zakonom (čl. 5.

ZBPP).


PRIMARNA PRAVNA POMOĆ


Primarnu pravnu pomoć pružaju upravna tijela, ovlaštene udruge i pravne klinike (čl. 6. st. 1. ZBPP) te su pružatelji primarne pravne pomoći kao takvi upisani u Registar pružatelja primarne pravne pomoći. Danas postoji 54 ovlaštene udruge i pravne klinike za pružanje primarne pravne pomoći. One su poimence navedene na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa, a nalaze se u Zagrebu, Dugom Selu, Osijeku, Slavonskom Brodu, Tenji, Čepinu, Lovasu, Đurđevcu, Sisku, Virovitici, Bjelovaru, Vukovaru, Rijeci, Puli, Poreču, Kninu, Sinju i Splitu.


Primarna pravna pomoć obuhvaća opću pravnu informaciju, pravni savjet, sastavljanje podnesaka pred javnopravnim tijelima, Europskim sudom za ljudska prava i međunarodnim organizacijama u skladu s međunarodnim ugovorima i pravilima o radu tih tijela, zastupanje u postupcima pred javnopravnim tijelima te pravnu pomoć u izvansudskom mirnom rješenju spora (čl. 9. ZBPP).


Primarna pravna pomoć može se pružiti u svakoj pravnoj stvari:

- ako podnositelj zahtjeva sam ne raspolaže dovoljnim znanjem i sposobnošću da svoje pravo ostvari,

- ako podnositelju zahtjeva pravna pomoć nije osigurana na temelju posebnih propisa

- ako podneseni zahtjev nije očito neosnovan i

- ako su materijalne prilike podnositelja zahtjeva takve da bi plaćanje stručne pravne pomoći moglo ugroziti uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva (čl. 10. ZBPP).


Postupak za ostvarivanje primarne pravne pomoći pokreće se izravnim obraćanjem pružatelju primarne pravne pomoć (čl.11. ZBPP).


SEKUNDARNA PRAVNA POMOĆ


Sekundarnu pravnu pomoć pružaju odvjetnici (čl. 6. st. 2. ZBPP). Ona obuhvaća pravni savjet, sastavljanje podnesaka u sudskim postupcima, zastupanje u sudskim postupcima, oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka te oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (čl. 12. ZBPP), a može se odobriti:

- ako se radi o složenijem postupku,

- ako se podnositelj zahtjeva nema sposobnosti sam zastupati,

- ako su materijalne prilike podnositelja zahtjeva takve da bi plaćanje potrebne stručne pravne pomoći moglo

ugroziti uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva u skladu s posebnim pretpostavkama koje

se odnose na imovno stanje podnositelja zahtjeva,

- ako se ne radi o obijesnom parničenju (primjerice da očekivanja podnositelja zahtjeva nisu očito

nerazmjerna sa stvarnom situacijom ili da se ne radi o zlorabi mogućnost podnošenja zahtjeva za pravnu

pomoć),

- ako u posljednjih šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva nije odbijen zahtjev podnositelja zbog

namjernog davanja netočnih podataka,

- ako podnositelju zahtjeva nije osigurana pravna pomoć na temelju posebnih propisa (čl. 13. st. 1. ZBPP).


S obzirom na vrstu postupka, sekundarna pravna pomoć može se odobriti u sljedećim postupcima:

a) u svezi sa stvarnim pravima, osim zemljišnoknjižnih postupaka,

b) iz radnih odnosa,

c) iz obiteljskih odnosa, osim u postupcima sporazumnog razvoda braka u kojima bračni drugovi nemaju

maloljetnu zajedničku ili posvojenu djecu ili djecu nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti,

d) ovršnim postupcima i postupcima osiguranja kada je riječ o prisilnom ostvarenju ili osiguranju tražbine koja

proizlazi iz postupka za koji se može odobriti pravna pomoć,

e) mirnog rješenja spora te

f) iznimno, u svim ostalim upravnim i građanskim sudskim postupcima kada takva potreba, proizlazi iz

konkretnih životnih okolnosti podnositelja zahtjeva i članova kućanstva (čl. 13. st. 2. ZBPP).


Nadalje, sekundarna pravna pomoć odobrit će se ako:

- ukupni prihodi podnositelja i članova kućanstva mjesečno ne prelaze po članu kućanstva iznos

proračunske osnovice te

- ako ukupna vrijednost imovine u vlasništvu podnositelja zahtjeva i članova kućanstva ne prelazi iznos od

60 proračunskih osnovica (čl. 14. st. 1. ZBPP).


Prema Zakonu o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za 2020. godinu osnovica za obračun naknada i drugih primanja za 2020. godinu iznosi 3 326,00 kuna, što znači da 60 proračunskih osnovica iznosi 199 560,00 kuna.


Međutim, sekundarna pravna pomoć odobrit će se i ako nisu ispunjene navedene pretpostavke ako podnositelj zahtjeva iz objektivnih razloga ne može raspolagati ukupnim prihodima i imovinom (čl. 14. st. 2. ZBPP). Objektivnim razlozima smatrat će se osobito postojanje izvanrednih troškova liječenja podnositelja zahtjeva ili članova kućanstva koji nisu obuhvaćeni zdravstvenim osiguranjem, troškovi ortopedskih pomagala, rehabilitacije i drugih usluga koje osobama s invaliditetom nisu osigurani zdravstvenim osiguranjem, troškovi obrazovanja za djecu s teškoćama u razvoju, ostali troškovi nastali kao posljedica više sile (požar, potres, poplava i slično) i vlasništvo imovine koja se ne može unovčiti ili je njezino unovčenje teško provedivo (čl. 14. st. 3. ZBPP).


Sekundarna pravna pomoć odobrit će se bez utvrđivanja imovnog stanja ako je podnositelj zahtjeva:

a) dijete u postupku radi ostvarivanja prava na uzdržavanje,

b) žrtva kaznenog djela nasilja u postupku radi ostvarivanja prava na naknadu štete koja je počinjenjem kaznenog

djela prouzročena,

c) osoba koja je korisnik pomoći za uzdržavanje u skladu s posebnim propisima kojima je uređeno ostvarivanje

prava iz sustava socijalne skrbi ili

d) osoba kojoj je korisnik prava na opskrbninu prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i

članova njihovih obitelji i Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (čl. 15. st. 1. ZBPP).


Također, pri utvrđivanju imovnog stanja ne uzimaju se u obzir:

– ukupni prihodi i imovina počinitelja nasilja u obitelji ako je podnositelj zahtjeva žrtva toga nasilja,

– ukupni prihodi i imovina članova kućanstva koji sudjeluju u postupku kao protivnici podnositelja zahtjeva ili

je njihov interes u suprotnosti s interesom podnositelja zahtjeva,

– dio nekretnine u kojoj živi podnositelj zahtjeva nužan za ostvarenje osnovnih životnih potreba podnositelja

zahtjeva i članova kućanstva, ako je u njegovom vlasništvu ili u vlasništvu članova kućanstva,

– vrijednost dijela nekretnine koja služi za obavljanje poslovne djelatnosti nužnog za osiguranje minimalnih

uvjeta za uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva,

– potpore zbog zbrinjavanja ratnih invalida i članova obitelji smrtno stradalih zatočenih ili nestalih hrvatskih

branitelja iz Domovinskoga rata,

– doplatak za djecu i novčani primici za opremu novorođenog djeteta,

– potpore zbog uništenja i oštećenja imovine zbog elementarnih nepogoda,

– i slično (čl. 15. st. 2. ZBPP).


OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA SUDSKIH PRISTROJBI TE OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA SUDSKOG POSTUPKA


Oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi djeluje od dana kada je upravnom tijelu podnesen zahtjev za odobravanje pravne pomoći i važi za sve podneske i radnje za koje je nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi toga dana ili kasnije (čl. 19. st. 8. ZBPP). Iz tog razloga, podnositelj zahtjeva dužan je u podnesku, odnosno prilikom poduzimanja druge radnje u postupku pred sudom obavijestiti sud o podnesenom zahtjevu za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi. Ako je zahtjev za oslobođenje plaćanja sudskih pristojbi podnesen neposredno prije podnošenja podneska sudu, odnosno neposredno prije poduzimanje druge radnje u postupku pred sudom, prilaže se potvrda da je podnesen zahtjev za pružanje besplatne pravne pomoći. Rješenje kojim je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi podnositelj zahtjeva dužan je dostaviti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana podnošenja podneska, odnosno poduzimanja druge radnje u postupku pred sudom (čl. 21. st. 1. ZBPP). Ako podnositelj zahtjeva ne postupi na taj način, sud će provesti postupak radi naplate neplaćene sudske pristojbe prema odredbama zakona koji uređuje plaćanje sudskih pristojbi (čl. 21. st. 2. ZBPP).


Vezano uz troškove postupka:

1) ako korisnik pravne pomoći uspije u sporu, ima pravo na naknadu troškova postupka s osnove nagrade i

naknade stvarnih izdataka za rad odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

(čl. 23. st. 2. ZBPP),

2) ako korisnik pravne pomoći izgubi spor, odnosno ne uspije u postupku za koji mu je odobrena pravna

pomoć, nije dužan vratiti plaćene troškove pravne pomoći (čl. 23. st. 3. ZBPP).


Korisnik pravne pomoći dužan je troškove pravne pomoći isplaćene prema obračunu troškova vratiti u državni proračun:

– ako mu je u postupku odmjereno pravo na naknadu troškova postupka pred sudom ili

– ako mu je u postupku u kojem je pružena pravna pomoć sudskom odlukom ili nagodbom povećano imovno

stanje u opsegu u kojem ne bi ispunjavao pretpostavke za odobravanje pravne pomoći (čl. 24. st. 1. ZBPP).


U svakom od tih slučajeva, korisnik pravne pomoći dužan je u roku od 15 dana od dana primitka naknade troškova postupka, odnosno povećanja imovnog stanja vratiti troškove pravne pomoći u državni proračun. Ako to ne učini u roku, upravno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će mu naložiti ispunjenje obveze plaćanja u roku od 15 dana (čl. 24. st. 2. ZBPP).


Također, ako su korisniku isplaćena sredstva za troškove pravne pomoći za koju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke ili je njihovo postojanje naknadno prestalo, korisnik je dužan vratiti u državni proračun iznos troškova i zatezne kamate na taj iznos (čl. 25. st. 1. ZBPP).


PODNOŠENJE ZAHTJEVA I POSTUPAK ODOBRAVANJA SEKUNDARNE PRAVNE POMOĆI


Postupak za odobravanje besplatne pravne pomoći pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom upravnom tijelu (čl. 16. st. 1. ZBPP). Nadležno upravno tijelo je upravno tijelo na području čije teritorijalne nadležnosti podnositelj zahtjeva ima prebivalište ili boravište. Tako primjerice, stanovnici Grada Zagreba zahtjev mogu podnijeti na adresu Zapoljska 1 (PU Peščenica). U županijama Bjelovarsko-bilogorskoj, Istarskoj, Karlovačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Koprivničko-križevačkoj, Ličko-senjskoj, Međimurskoj, Požeško-slavonskoj, Sisačko-moslavačkoj, Šibensko-kninskoj te Varaždinskoj zahtjev se može podnijeti upravnom tijelu u gradu sjedištu županije. U ostalim županijama, osim upravnom tijelu u gradu u sjedištu županije, zahtjev se može podnijeti i u tijelima izdvojenih mjesta rada u drugim većim gradovima tih županija.

Na zahtjev i rješenje upravnog tijela o zahtjevu ne plaćaju se upravne pristojbe (čl. 16. st. 5. ZBPP), a upravno tijelo je dužno odlučiti o zahtjevu u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva (čl. 17. st. 2. ZBPP) ili kraće podnositelju zahtjeva teče rok protekom kojeg bi izgubio pravo na poduzimanje radnje zbog koje je podnesen zahtjev (čl. 17. st. 3. ZBPP).


Zahtjev se podnosi na obrascu koji se može naći na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa te u nadležnim tijelima kojima se zahtjev podnosi. Uz zahtjev prilaže se izjava koja se također može naći na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa te u nadležnim tijelima kojima se zahtjev podnosi. Izjavom podnositelj zahtjeva potvrđuje pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da su svi podaci navedeni u zahtjevu točni te da dopušta Uredu državne uprave kojem je zahtjev podnesen da izvrši uvid u sve podatke o ukupnim prihodima i imovini podnositelja zahtjeva.


U slučaju da je pravna pomoć potrebna maloljetniku ili osobi koja je lišena poslovne sposobnosti zahtjev u njezino ime podnosi zakonski zastupnik ili staratelj. Tada je potrebno ispuniti i dio obrasca zahtjeva o osobnim podacima zakonskog zastupnika ili staratelja.

Sekundarna pravna pomoć može se odobriti u punom ili djelomičnom opsegu (čl. 19. st. 1. ZBPP).

U punom opsegu odobrit će se:

a) ako je podnositelj zahtjeva korisnik pomoći za uzdržavanje u skladu s posebnim propisima kojima je uređeno

ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi, odnosno pravo na opskrbninu prema Zakonu o pravima hrvatskih

branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ili

b) ako ukupni prihodi podnositelja zahtjeva i članova kućanstva iznose 50% ili manje po članu kućanstva mjesečnog

iznosa proračunske osnovice (čl. 19. st. 3. ZBPP).


Ako je pravna pomoć odobrena u smanjenom opsegu, razliku do punog iznosa nagrade i naknade troškova za rad odvjetnika nadoknađuje korisnik sekundarne pravne pomoći (čl. 19. st. 5. ZBPP).

Stambeno zbrinjavanje osoba koje plaćaju zaštićenu najamninu

Zaštićena najamnina je vrsta najamnine koju plaćaju korisnici stanova koji se: koriste stanovima izgrađenim sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja osoba slabijeg imovnog stanja, koriste stanom na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja odnosno imali su položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu (4. kolovoza 2018.) Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18) kao i druge osobe čiji je položaj uređen posebnim propisima (čl. 8. ZNS-a).


Posljednjim izmjenama Zakona iz 2018. godine odlučeno je da 1. rujna 2023. godine prestaje pravo zaštićenog najmoprimca i zaštićenih podstanara na zaštićenu najamninu i druga prava zaštićenih najmoprimaca i zaštićenih podstanara, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije, osim prava na zaštićenu najamninu i drugih prava najmoprimaca i zaštićenih podstanara stanova koji su u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske.


Osobe koje plaćaju zaštićenu najamninu i osoba koja je stekla status zaštićenog podstanara prema propisima koji su važili do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (NN 91/96), za stan koji nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, jedinice područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske povećava se svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023. Iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna 2018. godine je fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac ili zaštićeni podstanar plaćao na dan 31. kolovoza 2018. (čl. 28.a. ZNS). Ako se najmoprimac, zaštićeni podstanar, odnosno predmnijevani najmoprimac ne iseli iz stana najkasnije do 1. rujna 2023. godine najmodavac, odnosno vlasnik stana može nadležnom sudu podnijeti tužbu za iseljenje iz stana. Ovaj sudski postupak je hitan (čl. 28.c. st. 3. ZNS).


Pojednostavnjeno zaštićenim najmoprimcima, a koji nisu najmoprimci stanova jedinice lokalne i regionalne samouprave ili RH, prestaje pravo tj. njihov status zaštićenih najmoprimca 1. rujna 2023. godine, s naglaskom da im se svakih 12 mjeseci najamnina povećava za 1,20 puta. Danom 1. rujna 2023. godine nastupa dužnost iseljenja stana ili će u hitnom sudskom postupku u skladu sa presudom morati samostalno ili prisilno iz njega iseliti.

Kako osobe ne bi ostale stambeno nezbrinute Zakon predviđa nekoliko mogućnosti za takve osobe.


Prava koja zaštićeni najmoprimac ima jesu:


a) Prednost u natječajima društvene poticajne stanogradnje (najam ili kupnja stana)

Zaštićeni najmoprimac ima, pod jednakim uvjetima, prednost pred drugim osobama koje bi se eventualno prijavile na buduće natječaje kojima se potiče stanogradnja, odnosno daju stanovi u najam ili se prodaju. Znači osoba, ukoliko bi se prijavila za slične natječaje, utoliko može istaknuti svoj status zaštićenog najmoprimca te time imati prednost pri dodjeljivanju takvih stanova. U slučaju kad bi više zaštićenih najmoprimaca, odnosno podstanara podnijelo zahtjev, provoditelj natječaja gledat će vrijeme u kojem je zahtjev predan, te će ranije podnesenom zahtjevu dati prednost. Najčešći slučajevi navedenih javnih natječaja jesu natječaji koji se provode u sklopu APN programa (Programi Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama), te POS (Društveno poticajna stanogradnja) stanova. (čl. 28.g. st. 1. 4. ZNS).


b) Prednost u uzimanju subvencioniranog kredita za rješavanje stambenog pitanja

Zaštićeni najmoprimac, tj. stranka ima pravo pod jednakim uvjetima prednost u subvencioniranim kreditima koji se mogu podići kod kreditnih institucija (banke i sl.) za kupnju stana/kuće, radi rješavanja svoga stambenog pitanja. Bitno je istaknuti da je uvjet za odobravanje navedenog kredita to da se zaštićeni najmoprimac mora obvezati da će otkazati ugovor o najmu stana i predati stan vlasniku u roku od najviše dvije godine od dana dobivanja subvencioniranog kredita. Jednako kao i kod programa poticanja stanogradnje, ako bi više osoba koje imaju isti ili sličan status kao i stranka podnijele zahtjev za subvencioniranim kreditom, prednost ima ona osoba koja je prije podnijela zahtjev (čl. 28. st. 1. 3. ZNS).


c) Pravo na subvenciju slobodne ugovorene najamnine

Zaštićeni najmoprimac kojem je prestalo pravo na zaštićenu najamninu, čiji je neto dohodak po članu domaćinstva manji ili jednak polovici prosječnoj plaći u RH za proteklu godinu (za 2019. godine od 1. do 10. mj. to je iznos od 6.432 kune neto, odnosno polovica je 3.216 kuna) imaju pravo na subvenciju slobodno ugovorene najamnine od 1. 9. 2023. do 31. 8. 2028. godine.

Navedeno pravo utvrđuje ured državne uprave u županiji odnosno ured Grada Zagreba (Ured za imovinsko-pravne poslove), a protiv rješenja zaštićeni najmoprimac može pokrenuti upravni spor, nadležnom Upravnom sudu. Zahtjev se mora podnijeti najkasnije do 1. 11. 2023. godine tj. mora se podnijeti u roku od 60 dana od dana kad je stranka ostvarila uvjet za stjecanje prava na subvenciju najamnine.

Uz zahtjev zaštićeni najmoprimac mora podnijeti i ugovor o najmu stana i dokaze o neto dohotku članova obiteljskog domaćinstva u protekloj kalendarskoj godini. Ukoliko je stranka uspjela u svojem zahtjevu, utoliko mora nadležnom uredu (uredu u kojem je ostvarila pravo) prijaviti sve promjene vezane za utvrđenje prava i izračun mjesečnog iznosa subvencija (u roku od 8 dana od dana nastanka promjene), te dostavljati podatke o neto prihodima članova kućanstva iz protekle godine do kraja veljače tekuće godine. Stranka protiv odluke ne može podnijeti žalbu, ali može pokrenuti upravni spor, kod već spomenutog Upravnog suda (čl. 28.k. st. 1. 2. 3. i čl. 28. 1. ZNS).


d) Pravo na stručnu pomoć pri nalaženju i posredovanju u sklapanju ugovora o najmu/kupnji

Zaštićeni najmoprimac ima pravo na stručnu pomoć u pronalaženju i posredovanju u sklapanju ugovora o najmu, odnosno kupnji stana/kuće pošto joj istekne status zaštićenog najmoprimca. Takvu pomoć stranci će pružiti Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (Savska cesta 41, 10 000 Zagreb) na pisani zahtjev stranke (čl. 28. n. st. 1. 2. ZNS).


e) Pravo prvokupa

Zaštićeni najmoprimac, kada joj taj status istekne ima pravo prvokupa tj. prednost nad kupnjom stana/kuće, pred ostalim potencijalnim kupcima. Najmodavac je taj koji je dužan zaštićenog najmoprimca obavijestiti o prodaji te o uvjetima i cijeni. Naglasak se stavlja na to da uvjeti i cijena moraju biti isti kao i prema svim ostalim kupcima ili čak i povoljniji za stranku, ali nikako teži. Zaštićeni najmoprimac se mora očitovati o zahtjevu u roku od 30 dana, inače će se smatrati kao da nije prihvatila ponudu.

Ako najmodavac ne obavijesti stranku o prodaji stana, odnosno u slučaju da joj ne pošalje ponudu, zaštićeni najmoprimac može, u roku od 30 dana od dana saznanja za prodaju drugoj osobi, sudskim putem zahtijevati poništaj navedene prodaje. Zaštićeni najmoprimac je obvezan, također paziti da to bude u roku od 6 mjeseci od prijenosa u zemljišnim knjigama. Uz navedeno mora i položiti kod nadležnog suda ili javnog bilježnika iznos kupovne cijene koji su prema sklopljenom ugovoru dospjeli za plaćanje do dana donošenja tužbe (čl. 44. čl. 45. ZNS).


Navedeni uvjeti koje smo prethodno naveli, a odnose se na prodaju stana, vrijede tek od trenutka kada se stan stavlja na prodaju, odnosno tek od 1. rujna 2023. godine.

Važno je napomenuti, ako bi zaštićeni najmoprimac htio kupiti stan od najmodavca prije isteka roka, treba se obratiti svojem najmodavcu te s njime dogovoriti uvjete i način kupnje. ZNS-om nije uvjetovano na koji način će se najmoprimac i najmodavac dogovoriti o kupnji stana prije navedenog roka, ali kada rok nastupi tada najmodavac mora poštivati navedene odredbe o prvokupnji.

Otkaz trudnici

U Republici Hrvatskoj radni odnosi regulirani su Zakonom o radu. Prema tom zakonu trudnice pripadaju kategoriji posebno zaštićenih radnika, a Ustav RH jamči pravo na rad, štiti prava trudnica i majčinstva. Osim hrvatskih zakona, Republika Hrvatska vezana je konvencijama koje je ratificirala na međunarodnoj razini kao i direktivama Europske Unije. No, unatoč brojnoj regulaciji koja štiti prava trudnica u praksi postoji mnoštvo povreda prava i diskriminacija radnica na temelju trudnoće, poroda i materinstva. Tako često čitamo da je poslodavac odbio zaposliti ženu zbog trudnoće, otkazao joj ugovor o radu, ponudio sklapanje izmijenjenog ugovora o radu po nepovoljnijim uvjetima ili je tražio podatke o njenoj trudnoći iako to po zakonu ne bi smio.


Isto tako zakon štiti trudnice i majke na način da propisuje da za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada s polovicom punog radnog vremena radi pojačane brige i njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, odnosno u roku od petnaest dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu trudnici i osobi koja se koristi nekim od tih prava. Dakle, za vrijeme trajanja „trudničkih prava“ poslodavac ne smije radnici otkazati ugovor o radu.


Nadalje, otkaz ugovora o radu je ništetan ako je poslodavcu na dan davanja otkaza bilo poznato postojanje trudnoće radnice, kao okolnosti zbog kojih ne može otkazati ugovor o radu, ili ako ga trudnica u roku od 15 dana od odluke o otkazu o tome obavijesti i dostavi potvrdu od ovlaštenog liječnika. Znači da otkaz neće biti valjan i kao takav ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Ako bi za vrijeme trajanja otkaznog roka nastupila trudnoća, poslodavac je dužan nakon što se to nedvojbeno utvrdi donijeti odluku o prekidu otkaznog roka.


Međutim, radnici - trudnici može prestati ugovor o radu koji je sklopljen na određeno vrijeme istekom roka na koji je ugovor sklopljen neovisno o trudnoći. To se događa zato što je ugovor o radu na određeno vrijeme drugačije reguliran i kao takav ima drugačije posljedice na prava radnika za razliku od ugovora koji je sklopljen na neodređeno vrijeme. Također, trudnica ne uživa zaštitu kod izvanrednog otkaza ugovora o radu. To se odnosi na situacije ako bi radnica – trudnica počinila neku osobito tešku povredu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Trudnici će doći do prestanka ugovora o radu u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza kod likvidacije, u slučaju smrti poslodavca, prestanka obrta ex lege ili brisanja trgovca pojedinca iz registra.


Pravobraniteljica za djecu u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje i organizacijom civilnog društva „Udruga RODA provela je istraživanje o položaju trudnica i majki s malom djecom na tržištu rada 2012. godine. Od 414 sudionica istraživanja koje su na tržištu rada doživjele jednu od dvije vrste istraživanih oblika spolne diskriminacije (temeljem trudnoće i temeljem svojih obveza prema djeci):


1. 34,1% suočio se s neproduživanjem ugovora o radu.


2. 21,2% njih je dobilo otkaz,


3. 16,4% premješteno na lošije radno mjesto.


Ono što posebno zabrinjava je broj žena koje smatraju da im poslodavac nije produžio ugovor o radu na određeno vrijeme zbog njihove trudnoće ili brige za malu djecu. Od 176 ispitanica koje su se našle u takvoj situaciji, njih 63,6% je odgovorilo kako smatraju da im je poslodavac uskratio produženje ugovora o radu zato što su zatrudnjele ili koristile rodiljna prava.


Prikupljeni podaci ukazuju na to da spolna diskriminacija žena vezana uz trudnoću je vrlo raširena na hrvatskom tržištu rada, a stanje u praksi je još gore od statistike. Istraživanje je, također, pokazalo potrebu za osvješćivanjem žena u pogledu zakonskih jamstava koja štite njihove interese na tržištu rada za vrijeme trudnoće, te da poslodavci na hrvatskom tržištu rada najvećim dijelom ne poštuju zakonske obveze koje imaju prema trudnicama i ženama s malom djecom. Unatoč politici pronataliteta koja se provodi u Republici Hrvatskoj položaj trudnica je vrlo nepovoljan na tržištu rada.

Minimalna plaća

Minimalna plaća uređena je Zakonom o minimalnoj plaći (Zakon o minimalnoj plaći NN 118/18, dalje: ZMP). Definirana je kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu. Minimalna plaća radnika koji radi u nepunom radnom vremenu utvrđuje se i isplaćuje razmjerno ugovorenom radnom vremenu. U iznos minimalne plaće ne ubraja se povećanja plaće s osnove prekovremenog rada, noćnog rada i rada nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.


Prema odredbama ZMP-a, pravo na minimalnu plaću imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj, neovisno o sjedištu ili registraciji poslodavca. Ne odnosi se na radnika koji je jedini radnik kod poslodavca te istodobno član uprave, izvršni direktor, upravitelj zadruge, likvidator i sl.

Visinu minimalne plaće određuje Vlada RH uredbom za svaku kalendarsku godinu, na prijedlog ministra nadležnog za rad i nakon konzultacija (u rujnu i listopadu) sa socijalnim partnerima. Minimalna plaća se ne može utvrditi u iznosu manjem od iznosa koji je bio utvrđen za prethodnu godinu. Iznimno se može kolektivnim ugovorom ugovoriti minimalna plaća u iznosu manjem od iznosa propisanog uredbom Vlade RH. Visina se utvrđuje jednom godišnje, najkasnije do 31.listopada tekuće godine za sljedeću kalendarsku godinu.


Kriteriji za određivanje nove visine minimalne plaće su:

a) primarni - povećanje udjela minimalne plaće u prosječnoj bruto plaći isplaćenoj u pravnim osobama od siječnja do srpnja tekuće godine,


b) pomoćni - uzimajući u obzir inflaciju, kretanje plaća, kretanje nezaposlenosti i zaposlenosti, demografska kretanja te ukupno stanje gospodarstva, a posebnu pozornost posvećujući djelatnostima s niskim plaćama i ugroženim skupinama zaposlenih.


Prekršajna odgovornost poslodavca je propisana odredbama ZMP-a, te će se poslodavac kazniti novčanom kaznom od 60.000,00 do 100.000,00 kuna ako u propisanim rokovima ne isplati minimalnu plaću. Novčanom kaznom od 7000,00 do 10.000,00 kaznit će se poslodavac fizička osoba i odgovorna osoba pravne osobe za neisplatu minimalne plaće.


Bruto plaća je iznos na koji se obračunavaju doprinosi, porez i prirez. Za njihovo obračunavanje i uplaćivanje zadužen je poslodavac.

Doprinos za mirovinsko osiguranje sastoji se od dva dijela :

I.stup - temelji se na generacijskoj solidarnosti i iznosi 15%, obuhvaća sve osiguranike te služi za financiranje mirovina sadašnjih umirovljenika,

II.stup - 5 % i odnosi se na štednju za sve buduće mirovine.


Porez na dohodak plaća se na poreznu osnovicu po stopama od:

a) 24 % do 360.000,00 kn godišnje (do 30.000,00 kn mjesečno),

b) 36% iznad 360.000,00 kn godišnje (iznad 30.000,00 kn mjesečno)


Visina prireza ovisi o mjestu prebivališta radnika (npr. u Zagrebu iznosi 18 %, u Zadru 12%).

Bruto plaća umanjena za doprinos za mirovinsko osiguranje, porez i prirez naziva se bruto 1.

Bruto 2 predstavlja ukupni trošak rada, odnosno iznos koji poslodavac izdvaja za radnika. To je iznos koji poslodavac mora zaraditi da bi radniku mogao isplatiti neto plaću. Bruto 2 iznos uključuje bruto 1 iznos te doprinose za zdravstveno osiguranje (16.5.%). Navedeni doprinos obvezan je obračunavati i uplaćivati poslodavac.


Neto plaća predstavlja konačni iznos koji se isplaćuje radniku nakon što se podmire sve obveze prema državi. Što je neto plaća radnika veća, to su i bruto 1 i bruto 2 iznosi veći, odnosno ako radnik zarađuje više, plaća se oporezuje po višim stopama.


Dana 6.11.2019. Vlada RH donijela je uredbu o povećanju minimalne plaće za 2020. godinu. Minimalna bruto plaća za 2020. godinu iznosi 4.062,51 kunu, a minimalna neto iznosi 3.250,01 kunu. Minimalna neto plaća veća je za 250 kuna u odnosu na onu iz 2019. godine.

Zaštita prava vlasništva - reivindikacija

Zaštitu prava vlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 81/2015, u daljnjem tekstu: ZV). Vlasnik može podnijeti vlasnički zahtjev (tužbu) sudu (a) ako netko bespravno posjeduje njegovu stvar ili (b) ga uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti nad tom stvari. S obzirom na dvije navedene vrste protupravnog postupanja, postoje i dvije vrste tužbi - vlasnička tužba za povrat stvari i negatorijska tužba. Ovdje ćemo isključivo obraditi vlasničku tužbu za povrat stvari.


Prava vlasnička tužba za povrat stvari (reivindikacija) je tužba vlasnika stvari protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, a kojom on, pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži od nje da mu ona preda posjed te stvari. Vlasnik mora dokazati dvije stvari: (i) da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i (ii) da se ona nalazi u tuženikovu posjedu. Svrha tužbe je isključenje osoba od nedozvoljenog posjedovanja vlasnikove stvari i vraćanje vlasniku faktične vlasti nad njegovom stvari.


Aktivno legitimirani su, odnosno tužbu mogu podnijeti- vlasnik neposjednik, ali i vlasnik posredni posjednik. Ako više osoba ima pravo vlasništva iste stvari (suvlasnici, zajednički vlasnici, etažni, prethodni i potonji vlasnici), oni su također aktivno legitimirani. Tužba se podnosi protiv posjednika vlasnikove stvari koji je posjeduje bespravno te protiv osobe koja ju nesamostalno posjeduje, ako to čini priznavajući tuđu višu vlast na stvari, takvu koja nije vlasnikova.

Kao što je gore navedeno, tužitelj dakle mora dokazati svoje pravo vlasništva, tj. mora dokazati da su se u njegovu korist ispunile sve pretpostavke stjecanja odnosne stvari u vlasništvo. To može biti otežano ako je osoba stvar stekla izvedeno jer u tom slučaju mora dokazivati i pravo vlasništva svojih prednika. Međutim, u praksi će tužitelj ipak često steći stvar izvorno putem dosjelosti ili će pravo biti upisano u zemljišnu knjigu, što tužitelja oslobađa daljnjeg dokazivanja. Nadalje, tužitelj mora također dokazati da je stvar u posjedu tuženika te može zahtijevati predaju posjeda samo individualno određene stvari, a generične samo ako je dovoljno individualizirana.

Tuženik koji taji pred sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da ju posjeduje, mora već samo zbog toga predati tu stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar zahtijeva natrag vlasničkom tužbom (čl. 162. st. 3. ZV).


Glavni sadržaj vlasničke tužbe je zahtjev za predaju posjeda određene stvari. Glavni zahtjev ne zastarijeva. Zajedno s glavnim zahtjevom ili posebnom tužbom, vlasnik može staviti i sporedne zahtjeve, upravljene na predaju koristi od stvari ili naknadu štete. Sporedni zahtjevi zastarijevaju u roku od 3 godine od dana predaje stvari vlasniku. Tuženik je ovlašten staviti svoje materijalnopravne prigovore koji, ovisno o svojoj naravi, mogu negirati, ukinuti ili zaustaviti vlasnički zahtjev. Također, može suprotstaviti zahtjevu svoj protuzahtjev da mu vlasnik naknadi troškove koje je imao za njegovu stvar. Kakve zahtjeve tužitelj može postaviti te koje protuzahtjeve i prigovore tuženik može postaviti, ovisi o poštenju tuženika.


Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno (čl. 164. st. 1. ZV). Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te zadržati stvar dok mu oni ne budu naknađeni (čl. 164. st. 2. ZV). Nužni troškovi su oni bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila. Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju objektivne, tržišne vrijednosti stvari. Posjednik nema pravo na naknadu troškova ako promijeni namjenu vlasnikove stvari, a ona nije korisna. Za tzv. luksuzne troškove nema pravo na naknadu, ali ima pravo odvajanja i odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.

Posjednik može postaviti prigovore koji negiraju vlasnički zahtjev (poricanje istinitosti činjeničnih navoda na kojima se temelji vlasnički zahtjev), prigovore koji ukidaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da su se prilike navedene u zahtjevu izmijenile) te prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da posjednik ima pravo koje ga ovlašćuje da posjeduje tužiteljevu stvar). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (čl. 163. st 1. ZV). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednog posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade (čl. 163. st. 2. ZV). Pošteni posjednik može iskoristiti i već spomenuti prigovor zadržanja dok mu vlasnik ne ispuni ono što je dužan.


Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (čl. 165. st. 1. ZV). Zahtjev naknade zastarijeva za 3 godine od dana predaje, ali ne počinje teći dok stvar nije predana. Posjednikova raspolaganja u pravilu ne proizvode pravne učinke. Ako treći ipak iznimno stekne pravo vlasništva od posjednika-nevlasnika, nepošteni će posjednik trebati vlasniku dati naknadu za stvar koja je time „propala“, odnosno naknaditi štetu koja je za vlasnika nastala time što je opterećena tuđim pravom. Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku (čl. 165. st 3. ZV). Na naknadu korisnih troškova u pravilu nema pravo. Nema pravo ni na naknadu luksuznih troškova, ali ima pravo odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari. Za razliku od poštenog posjednika, nepošteni posjednik nema pravo zadržanja: nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode (čl. 165. st. 4. ZV).

Glede prigovora, nepošteni posjednik ima iste mogućnosti kao i pošteni posjednik kod prigovora koji negiraju vlasnički zahtjev. Kod prigovora koji ukidaju vlasnički zahtjev ima slabiji položaj od poštenog posjednika, a u pravilu ne može osnovano uputiti vlasniku prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev jer njima posjednik tvrdi da ima pravo posjedovati vlasnikovu stvar, a nepošteni posjednik nema takvo pravo.


Ako je sud na temelju iznesenih činjenica i izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj vlasnik stvari, a da tuženik bespravno posjeduje njegovu stvar, sud će prihvatiti tužbeni zahtjev. Donijet će kodemnatornu presudu kojom će narediti tuženiku da preda posjed stvari tužitelju ili osobi koju je tužitelj odredio. Ako su postavljeni i sporedni zahtjevi, u pravilu će se odlučiti i o njima. U presudi će se navesti paricijski rok, odnosno rok za dobrovoljno izvršenje onog što je određeno. Kada postoji pravni interes, pored kondemnacije, prihvatit će se i postavljeni deklaratorni zahtjev, kojim se utvrđuje da je tužitelj vlasnik stvari.


Ako tuženik ne preda neposredni posjed dobrovoljno, tužitelj će moći prisilno u ovršnom postupku zahtijevati predaju stvari na temelju pravomoćne i ovršne presude. Kod predaje posrednog posjeda, nije nužno provoditi ovršni postupak, već će pravomoćna presuda zamijeniti potrebno očitovanje volje tuženika da prenese posjed stvari. Ovisno o slučaju, moguće je i određivanje mjera osiguranja te provođenje prethodne ovrhe radi osiguranja nenovčane tražbine.

Prava osoba s tjelesnim oštećenjima

Tjelesno oštećenje i prava koja proizlaze iz utvrđenog postotka tjelesnog oštećenja organizma regulirana su u prvom redu Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, u daljnjem tekstu: ZOMO), ali i nizom drugih, posebnih propisa kojima su uređeni zdravstveni, odgojni, obrazovni, kulturni, socijalni, sportski i drugi aspekti svakodnevnog života kako bi se pridonijelo rehabilitaciji te integraciji osoba s tjelesnim oštećenjem u sustav u kojem se uvažavaju njihove potrebe. Naime, tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba (čl. 61. st. 1. ZOMO). Osnovno pravo koje osoba s tjelesnim oštećenjem može steći sukladno navedenom zakonu jest pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Pravo na naknadu može ostvariti osiguranik kod kojega je utvrđeno tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastalo kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti (čl. 61. st. 2. ZOMO). Međutim, ako tjelesno oštećenje nije posljedica ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti, osoba s tjelesnim oštećenjem i dalje može ostvariti niz drugih prava i povlastica kojima se pridonosi kvaliteti života osoba s tjelesnim oštećenjima. U daljnjem tekstu detaljnije ćemo iznijeti koja prava i na koji način može ostvariti osoba s tjelesnim oštećenjem, a koja se tiču mobilnosti naših sugrađana.


PRAVO NA OSLOBAĐANJE PLAĆANJA GODIŠNJE NAKNADE ZA UPORABU JAVNIH CESTA I CESTARINE


Prema Zakonu o cestama (NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, u daljnjem tekstu: ZC) osobe s tjelesnim oštećenjem mogu ostvariti pravo na neplaćanje godišnje naknade za uporabu javnih cesta i/ili cestarine za jedan osobni automobil koji imaju u svom vlasništvu, odnosno koji koriste na temelju ugovora o leasingu. Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta imaju osobe s 80% ili više postotaka tjelesnog oštećenja, odnosno osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 60% ili više postotaka (čl. 88. st. 1. ZC). Pravo na oslobađanje plaćanja cestarine imaju osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 80% ili više postotaka, HRVI (Hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata) sa 100% tjelesnog oštećenja te osobe kojima je utvrđeno tjelesno oštećenje osjetila vida od 100% (čl. 88. st. 2. ZC). Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade i/ili cestarine ostvaruje se na temelju rješenja koje u upravnom postupku donosi Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture na zahtjev osobe s invaliditetom (čl. 88. st. 3. ZC). U svrhu ostvarivanja navedenih prava, podnosi se pisani zahtjev za izdavanje rješenja za oslobađanje plaćanja godišnje naknade i/ili cestarine, a zahtjevu se prilaže preslika prometne dozvole i knjižice vozila te rješenje nadležnog tijela o utvrđenom postotku tjelesnog oštećenja/invaliditeta, odnosno statusu hrvatskog branitelja/vojnog invalida (čl. 4. st. 2. Pravilnika o postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine). Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade osoba s invaliditetom ostvaruje prilikom registracije vozila u stanicama za tehnički pregled, kada dostavlja rješenje Ministarstva, dok se pravo na oslobađanje plaćanja cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom ostvaruje samo uz predočenje smart kartice. Smart karticu, na zahtjev osobe s invaliditetom, a temeljem rješenja Ministarstva, izdaju Hrvatske autoceste d.o.o. (čl. 6. st. 1. Pravilnika). Prema službenim podacima Hrvatskih autocesta, zahtjev za izdavanje smart kartice podnosi se osobno ili poštom na adresu: Hrvatske autoceste d.o.o., Jadranska avenija 6, 10250 Lučko.


PRAVO NA ZNAK PRISTUPAČNOSTI


Pravo na znak za besplatno parkiranje vozila na posebno označenim parkirališnim mjestima za osobe s invaliditetom, prema odredbama Pravilnika o znaku pristupačnosti (NN 78/08, 87/14) imaju osobe s 80% ili više tjelesnog oštećenja te osobe koje imaju najmanje 60% oštećenja donjih ekstremiteta (čl. 2. st. 1. Pravilnika). Znak pristupačnosti izdaje Ured državne uprave u županiji nadležan za promet, odnosno upravno tijelo Grada Zagreba nadležno za promet (čl. 4. st. 1. Pravilnika). Podnositelj zahtjeva, uz zahtjev za izdavanje znaka pristupačnosti, prilaže nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno liječničkog povjerenstva nadležnog za davanje nalaza i mišljenja prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ili prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (čl. 4. st. 2. Pravilnika).


POVLASTICE U HRVATSKOM AUTOKLUBU


Prema službenim podacima Hrvatskog autokluba, osobe s utvrđenim tjelesnim oštećenjem od najmanje 50% mogu ostvariti popust od 50% na iznos godišnje članarine. Navedeni popust se ostvaruje prilikom učlanjenja i plaćanja godišnje članarine, uz predočenje rješenja nadležne Područne službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o utvrđivanju postotka tjelesnog oštećenja.


POVLASTICE U ŽELJEZNIČKOM I POMORSKOM PUTNIČKOM PROMETU


Pravo na povlasticu prema Zakonu o povlasticama u unutarnjem putničkom prometu (NN 97/00, 101/00, 98/19) imaju: slijepe osobe koje imaju do 10% sposobnosti vida, gluhe i gluhoslijepe osobe, osobe s mentalnom retardacijom (težom i teškom), tjelesno invalidne osobe s oštećenjem organa za kretanje od najmanje 70%, kronični bubrežni bolesnici na hemodijalizi, te vojni i civilni invalidi rata (čl. 2. st. 1. točka 3. i 4.). Pravo na povlasticu u putničkom prometu na teritoriju Republike Hrvatske u željezničkom i pomorskom putničkom prometu odnosi se na popust od 75% od redovne cijene vozne karte za četiri putovanja godišnje željeznicom ili brodom (čl. 4. st. 1. Zakona). Također, kada se invalidna osoba koristi pravom na povlasticu u unutarnjem putničkom prometu po ovom Zakonu ima pravo na besplatnu vožnju za pratitelja (čl. 4. st. 4. Zakona). Navedene povlastice ostvaruju se na temelju objave koju izdaje nadležno upravno tijelo (čl. 12. st. 4. Zakona).


Građani s prebivalištem na području Grada Zagreba, s tjelesnim oštećenjem odnosno invaliditetom, mogu ostvariti i dodatne povlastice s ciljem olakšavanja svakodnevnih kretanja i migracija.


PRAVO NA BESPLATNU GODIŠNJU ILI MJESEČNU POKAZNU KARTU ZET-A


Korisnici koji ostvaruju pravo na besplatan prijevoz, odnosno za koje prijevoznu uslugu plaća Grad Zagreb, utvrđeni su Odlukom o socijalnoj skrbi (Službeni glasnik Grada Zagreba 26/14, 19/15, 6/16, 16/16, 23/16 i 4/19). Prema službenim podacima Zagrebačkog električnog tramvaja, pravo na besplatan prijevoz ostvaruju: slijepe, gluhe i gluhoslijepe osobe, teško, teže i umjereno mentalno retardirane osobe, osobe s utvrđenim funkcionalnim poremećajima i motoričkim oštećenjima ekstremiteta što su uzrokovani bolestima i ozljedama te prirođenim malformacijama i deformitetima kao i osobe s traumatskim amputacijama ili stečenim gubicima ekstremiteta, koje zbog navedenih bolesti, oštećenja i funkcionalnih poremećaja imaju postotak tjelesnog oštećenja od najmanje 70%. Korisnike besplatne godišnje ili mjesečne karte ZET-a, na njihov zahtjev, utvrđuje nadležan gradski ured i to na temelju dokaza potrebnih za ostvarivanje prava. Zahtjev se podnosi Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, a popunjenom i potpisanom zahtjevu potrebno je priložiti: dokaz o invaliditetu, dokaz o nezaposlenosti, za umirovljenike – rješenje o mirovini, a za učenike i studente – potvrdu o školovanju ili studiranju te presliku važeće osobne iskaznice.


PRAVO NA BESPLATAN PRIJEVOZ SPECIJALIZIRANIM KOMBI VOZILIMA


Prijevoz se vrši na temelju odredaba Pravilnika o obavljanju prijevoza osoba s invaliditetom, a organizacija i provedba prijevoza osoba s invaliditetom u nadležnosti je ZET-a – Odjel za prijevoz osoba s invaliditetom (čl. 5. st. 1 Pravilnika). Pravo na prijevoz posebno opremljenim vozilom ima osoba s invaliditetom koja se kreće pomoću invalidskih kolica, kao i njen pratitelj, uz preporuku Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom o potrebi korištenja specijaliziranog prijevoza ZET-a (čl. 3. st. 1. Pravilnika). Uz zamolbu za preporuku potrebno je priložiti rješenje o invaliditetu, dokaz da se osoba kreće pomoću invalidskih kolica te presliku osobne iskaznice (čl. 3. st. 3. Pravilnika).


BESPLATNO PARKIRANJE DO DVA SATA U ZAGREBU NA MJESTU KOJE NIJE OZNAČENO ZA PARKIRANJE OSOBA S INVALIDITETOM


U skladu s Odlukom o organizaciji i načinu naplate parkiranja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 22 od 05. prosinca 2019.) na javnim parkiralištima na posebno obilježenim mjestima rezerviranim za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom koje na vozilu imaju istaknut važeći znak pristupačnosti imaju pravo parkirati bez plaćanja naknade (čl. 10. st. 1. Odluke). Iznimno, na javnim parkiralištima u parkirališnim zonama naplate koja nisu posebno obilježena kao mjesta rezervirana za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom koje na vozilu imaju istaknut važeći znak pristupačnosti imaju pravo parkirati bez plaćanja naknade najduže dva sata tijekom jednog dana (čl. 10. st. 2. Odluke). Međutim, kako bi se navedeno pravo ostvarilo potrebno je uz važeći znak pristupačnosti istaknuti i važeću naljepnicu koju izdaje organizator parkiranja (čl. 10. st. 4. Odluke), odnosno Zagrebparking d.o.o. Uz zahtjev za izdavanje naljepnice, potrebno je priložiti presliku važećeg znaka pristupačnosti i rješenja na temelju kojeg je znak izdan te navesti registarsku oznaku vozila za koje se traži izdavanje naljepnice (čl. 10.a. st. 1. Odluke). Naljepnica se izdaje za vozilo registarske oznake navedene u zahtjevu, na razdoblje od godine dana, ali ne duže od roka do kojega vrijedi znak pristupačnosti (čl. 10.a. st. 3. Odluke).

Odluka Vlade o financiranju najamnina za stambeno zbrinjavanje

Na sjednici Vlade Republike Hrvatske, 14. svibnja 2020. godine donesena je Odluka o financiranju najamnina za stambeno zbrinjavanje osoba čije su nekretnine stradale u potresu koji je zahvatio Zagreb 22. ožujka 2020. godine. Odluka se odnosi samo za one vlasnike obiteljskih kuća, stanova i zaštićene najmoprimce, čije su nekretnine u pregledu zgrada označene neuporabljivo, a koji stanuju na području Zagreba, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije.

Temeljem Odluke raspisan je Javni poziv za odobravanje financiranja najamnine za zamjenski stan – područja pogođena potresom grad Zagreb, Zagrebačka i Krapinsko-zagorska županija.

Tekst Javnog poziva, upute o načinu provedbe Odluke, kao i sve potrebne obrasce propisane Javnim pozivom objavljeni su na internetskoj stranici Ministarstva državne imovine. Također, Ministarstvo pruža detaljnije informacija svakim radnim danom od 8:00 do 16:30 sati telefonom na broj 01 6448 900 ili e-mailom financiranje.najamnine@midim.hr.


UVJETI ZA FINANCIRANJE NAJAMNINA I POTREBNA DOKUMENTACIJA


Uvjeti za ostvarivanje prava na najamninu su:

- da se radi o vlasnicima ili o zaštićenim najmoprimcima stradalih nekretnina,

- da se radi o nekretnini koja je neuporabljiva, odnosno dobila oznaku crvene naljepnice nakon pregleda statičara te

- da vlasnici stradale nekretnine nemaju drugu useljivu nekretninu na području 20 km od nekretnine koja je stradala u potresu.


Osobe čija je nekretnina nakon potresa dobila oznaku žute naljepnice, a koje smatraju da je njihova nekretnina neuporabljiva, imaju pravo podnijeti zahtjev te će se nakon naknadne provjere statičara utvrditi zadovoljavaju li uvjete potrebne u Odluci, odnosno radi li se o nekretnini koja je neuporabljiva te koja zahtjeva oznaku crvene naljepnice.

Radi utvrđenja činjenica za ispunjavanje uvjeta stjecanja statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za stambeno zbrinjavanje, Ministarstvo u Javnom pozivu od podnositelja zahtjeva traži, prije svega, dostavu izvatka iz zemljišne knjige ili drugu ispravu kojom se dokazuje da je podnositelj obrasca vlasnik oštećene kuće ili stana. Zemljišnoknjižni izvadak može se dostaviti u originalu ili se dostavlja ispis iz Zajedničkog informacijskog sustava zemljišnih knjiga i katastra (dalje u tekstu: ZIS), odnosno e-izvadak. Pod drugom ispravom podrazumijeva se ugovor o kupoprodaji, rješenje o nasljeđivanju ili drugi pravni temelj stjecanja prava vlasništva oštećene kuće ili stana koji još nije proveden u zemljišnoj knjizi.


Nadalje, zaštićeni najmoprimac u stanu u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili treće osobe, dužan je dostaviti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom dostavlja se u originalu ili neovjerenoj preslici uz predočenje izvornika na uvid.


U ostalu potrebnu dokumentaciju ubraja se:


a) izjava vlasnika obiteljske kuće ili stana, odnosno zaštićenog najmoprimca ovjerena kod javnog bilježnika, da vlasnik odnosno zaštićeni najmoprimac, i njegov bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, odnosno druga osoba koja živi u kućanstvu s vlasnikom ili zaštićenim najmoprimcem, na području od 20 km od adrese oštećene kuće ili stana nemaju u vlasništvu drugu useljivu kuću ili stan,


b) izjava vlasnika obiteljske kuće ili stana, odnosno zaštićenog najmoprimca ovjerena kod javnog bilježnika da su vlasnik odnosno zaštićeni najmoprimac, njegov bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, odnosno druga osoba koja živi u kućanstvu s vlasnikom ili zaštićenim najmoprimcem na dan 22. ožujka 2020. godine stanovali u oštećenoj obiteljskoj kući ili stanu,


c) uvjerenje policijske uprave o prebivalištu/boravištu za podnositelja zahtjeva i za sve članove kućanstva iz kojega je vidljivo da su prethodno navedene osobe imale prebivalište/boravište u oštećenoj kući ili stanu na dan 22. ožujka 2020. godine te


d) izjava podnositelja zahtjeva ovjerena kod javnog bilježnika da je suglasan da Ministarstvo javno na mrežnoj stranici Ministarstva objavi informacije o iznosu sredstava isplaćenih za financiranje najamnine za zamjenski stan, kao i druge bitne podatke za provedbu Odluke Vlade.


SKLAPANJE UGOVORA O NAJMU


Najmoprimci su odgovorni sami pronaći stan te sami podmiruju troškove režija, dok će ministarstvo uplaćivati najamninu izravno najmodavcu. U slučaju da je iznos najamnine veći od onoga koje pokriva Ministarstvo, najmoprimci sami nadoplaćuju ostatak.

Bitno je napomenuti da su najmodavac i najmoprimac dužni sklopiti ugovor o najmu koji mora sadržavati sljedeće bitne sastojke:

- odredbe o najmodavcu i najmoprimcu,

- opis stana koji je predmet najma sukladno podacima iz zemljišnih knjiga,

- iznos ukupne visine najamnine s iskazanom jediničnom cijenom najamnine po metru kvadratnom,

- odredbu da režije za stan u najmu plaća najmoprimac i da iznos režija nije uračunat u iznos najamnine te

- odredbu da komunalna naknada i sredstva za pričuvu terete vlasnika stana.

Ostale sastojke ugovora stranke su slobodne ugovoriti prema vlastitom dogovoru.

U slučaju da su osobe koje zadovoljavaju sve potrebne uvjete nakon potresa, a prije stupanja na snagu navedene Odluke, iznajmile drugi stan, ova odluka ima retroaktivno djelovanje te će Ministarstvo podmiriti troškove najamnine, u iznosu koji je propisan odlukom, od dana useljenja.


PODNOŠENJE ZAHTJEVA


Zahtjev za odobravanje financiranja najamnine za zamjenski stan sa svim ispravama navedenim u Javnom pozivu, a spomenutim poviše u tekstu ovog članka, te sklopljeni ugovor o najmu i prateće isprave dostavljaju se neposredno u Ministarstvo državne imovine ili putem pošte na adresu: Ulica Ivana Dežmana 10, 10000 Zagreb ili putem elektroničke pošte na e-mail adresu: pisarnica.gradjani@midim.hr

Ovaj postupak sastoji se od dva stupnja i uključuje podnošenje dva različita zahtjeva.


1. Kao prvi zahtjev podnosi se zahtjev za utvrđivanje statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za zamjenski stan. Navedeni zahtjev potrebno je podnijeti Ministarstvu državne imovine najkasnije u roku od 60 dana od dana objave Javnog poziva. Valja imati na umu odredbu Zakona o obveznim odnosima koja govori da rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava istekom posljednjeg dana roka. Slijedom navedenog, rok za podnošenje zahtjeva počinje teći 20. svibnja 2020. godine te završava istekom 18. srpnja 2020. godine. Dakle, zahtjevi koji su predani nakon 23:59 sati 18. srpnja 2020. godine bit će predani izvan roka.


2. Nakon što je pravomoćno odlučeno o prethodno navedenom zahtjevu, kao drugi zahtjev podnosi se zahtjev za donošenje rješenja o financiranju najamnine za zamjenski stan. Ovaj zahtjev je potrebno podnijeti Ministarstvu državne imovine najkasnije u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za zamjenski stan. Važno je napomenuti da prema Zakonu o upravnom postupku pravomoćno rješenje je ono protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor.


UVJETI ZA IZNAJMLJIVANJE STANOVA OSOBAMA ČIJE SU NEKRETNINE STRADALE U POTRESU


Ministarstvo u Javnom pozivu poziva i vlasnike stanova na području Grada Zagreba, Zagrebačke županije i Krapinsko-zagorske županije koji žele stanove u njihovom vlasništvu dati u najam osobama kojima je utvrđeno ispunjavanje uvjeta stjecanja statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za stambeno zbrinjavanje, da se obrate Ministarstvu državne imovine te time iskažu interes za davanje svojih stanova u najam. Pritom su dužni ispuniti obrazac Ministarstva za iskazivanje interesa koji sadrži:

- ime, prezime,

- OIB vlasnika stana,

- adresu i površinu stana,

- iznos najamnine za koju bi podnositelj obrasca dao stan u najam te

- kontakt podatke vlasnika stana podnositelja obrasca.


Uz ispunjeni obrazac za iskazivanje interesa za davanje u najam stana u svom vlasništvu, vlasnici stanova koji iskazuju interes za davanje u najam dostavljaju sljedeće isprave:


1. izvadak iz zemljišne knjige u originalu ili kao ispis iz sustava ZIS (e-izvadak) ili drugu ispravu, primjerice ugovor o kupoprodaji, rješenje o nasljeđivanju ili drugi pravni temelj stjecanja prava vlasništva stana koji još nije proveden u zemljišnoj knjizi, a kojom se dokazuje da je da je podnositelj obrasca vlasnik stana,


2. potvrdu nadležne porezne uprave da podnositelj obrasca nema dospjelog poreznog duga, s naglaskom da potvrda ne smije biti starija od 30 dana od dana podnošenja obrasca te


3. izjavu podnositelja zahtjeva ovjerenu kod javnog bilježnika da je suglasan da Ministarstvo može javno objaviti na mrežnoj stranici Ministarstva informacije o iznosu sredstava isplaćenih za financiranje najamnine za zamjenski stan, kao i druge bitne podatke za provedbu Odluke Vlade.

Obrazac iskaza interesa za davanje stana u najam sa svim ispravama navedenim u Javnom pozivu, a spomenutim poviše u tekstu ovog članka, dostavlja se neposredno u Ministarstvo državne imovine ili putem pošte na adresu: Ulica Ivana Dežmana 10, 10000 Zagreb ili putem elektroničke pošte na e-mail adresu: pisarnica.gradjani@midim.hr.

Pravna klinika pruža pravnu pomoć osobama pogođenim potresom

Dana 25. siječnja 2020. godine u 11 h tajnik Ministarstva državne imovine Danijel Škugor održao je edukaciju o Odluci Vlade o financiranju najamnina za stambeno zbrinjavanje. Edukaciji su prisustvovali i volonteri Pravne klinike.

Kliničari su kasnije u Studentskom domu Cvjetno naselje razgovarali s osobama čije su nekretnine stradale u potresu, odgovarali na njihova pitanja, pomagali im popuniti obrazac zahtjeva za financiranje i popratne obrasce te ih informirali o njihovim pravima.


Akcija je se provodila u dvije smjene, od 14 do 17 sati te od 17 do 20 sati, kako bi svim zainteresiranim građanima mogle biti pružene tražene informacije i pomoć.


„Edukacija koja je prethodila pružanju pravne pomoću u prostorijama studentskog doma bila je vrlo korisna i mnogo nam je pomogla, ne samo u pružanju pravne pomoći tog dana, nego, vjerujemo, i ubuduće u našem svakodnevnom volontiranju u prostorijama Pravne klinike!“ iznosi svoje dojmove jedna kliničarka.


Nažalost, potresom je obuhvaćena i zgrada Pravne klinike pa kliničari pružaju pomoć od kuće. Dežurstvo se provodi putem telefona u standardnom vremenu rada Klinike: svakim radnim danom od 10 do 12 sati, a četvrtkom i petkom također i od 17 do 19 sati na brojevima telefona 097 6529 891, 097 6529 892, 097 6529 902, 097 6529 903.


„Velik broj građana prisustvovao je ovom događaju. Organizacija je bila vrlo kvalitetna i bilo je dovoljno pružatelja pomoći. Uz zaposlenike Ministarstva i nas, pomoć je, s ekonomskog aspekta, pružala i Ekonomska klinika Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na kompleksnijim slučajevima radili smo svi zajedno i zaista je bio užitak volontirati u takvoj komunikativnoj i susretljivoj sredini. Vrlo je lijepo vidjeti kad se ljudi trude pomoći jedni drugima! Zahvalna sam da sam bila dio ove akcije i nadam se da samo pomogli svakom tko je pomoć tražio“, prisjetila se druga kliničarka.


Osim davanja pravnih savjeta usko vezanih uz posljedice potresa, kliničari su preuzimali i ostale pravne predmete građana, a prisutan je bio i PR team Klinike koji je dijelio letke, brošure i zadnji broj časopisa Pravne klinike Probono te informirao prisutne o načinu zaprimanja predmeta on-line i radu kliničara na predmetima od kuće.

Čestitamo i pohvaljujemo sve volontere koji su uložili svoje vrijeme i znanje u ovu hvalevrijednu akciju, no, vjerujemo da su oni najviše ponosni na ono unutarnje zadovoljstvo koje ih je obogatilo znajući da su darovali najhumanije od sebe – svoju pomoć.

Sve građana koji nisu bili u mogućnosti prisustvovati ovoj akciji, a čije su nekretnine, nažalost, stradale u potresu pozivamo da informacije o svojim pravima potraže na internetskoj stranici Ministarstva državne imovine, pročitaju naš novi članak o toj temi ili nam se jave na prethodno spomenute brojeve telefona. Riješimo pravne probleme zajedno!

Osnovni uvjeti dopuštenosti za podnošenje tužbe Europskom sudu za ljudska prava

Europski sud za ljudska prava međunarodni je sud koji može razmatrati samo zahtjeve fizičkih osoba, organizacija i poduzeća koje tvrde da su prekršena njihova prava zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Konvencija je međunarodni ugovor kojim su se brojne europske države obvezale osigurati određena temeljna prava. Zajamčena prava sadržana su u samoj Konvenciji, te u Prvom, Četvrtom, Šestom, Sedmom, Dvanaestom i Trinaestom Protokolu koje su prihvatile samo neke države. Sud ne može razmatrati sve vrste pritužbi. Njegova je nadležnost ograničena uvjetima dopuštenosti navedenima u Konvenciji, koji određuju tko se može obratiti Sudu, kada i u vezi čega. Sud više od 90% zahtjeva koje razmotri proglasi nedopuštenima. Stoga treba provjeriti zadovoljavaju li pritužbe dolje navedene uvjete dopuštenosti.


Sud može razmatrati predmet samo pod sljedećim uvjetima:

1. pritužbe se odnose na povredu jednog ili više prava sadržanih u Konvenciji i njenim protokolima;

2. pritužbe su usmjerene protiv države koja je ratificirala Konvenciju ili predmetni protokol

3. pritužbe se odnose na okolnosti koji uključuju odgovornost nekog javnog tijela (upravnog tijela, suda, itd.);

4. pritužbe se tiču odluka donesenih ili događaja nastalih nakon ratifikacije Konvencije ili predmetnog protokola od strane tužene države

5. stranka je osobno i izravno pogođena povredom nekog temeljnog prava (imate „status žrtve“);

6. pružena je prilika domaćem pravnom sustavu da ispravi povredu prava („iscrpili ste domaća pravna sredstva“); to uglavnom znači da je stranka, prije nego što se obratila Sudu, iznijela iste pritužbe pred domaćim sudovima, uključujući i najviši sud, pridržavajući se pritom pravila postupka, a osobito rokova. Međutim, stranka nije dužna koristiti sredstva koja su nedjelotvorna, niti posebna diskrecijska ili izvanredna sredstva koja odstupaju od uobičajenog pravnog puta.

7. podnesen je potpun zahtjev Sudu u roku od šest mjeseci od konačne domaće odluke. Rok od šest mjeseci obično se računa od dana kad je odluka najvišeg nadležnog suda ili tijela donesena, ili od dana kad je dostavljena stranci ili zastupniku. U slučaju kad ne postoji djelotvorno pravno sredstvo za određenu pritužbu, rok od šest mjeseci računa se od radnje, događaja ili odluke na koju se žali. Rok od šest mjeseci prekida se tek kada se Sudu dostavi potpuni zahtjev. Taj rok istječe posljednjeg dana razdoblja od šest mjeseci, čak i ako je taj dan nedjelja ili državni blagdan. Ukratko, obrazac zahtjeva sa svim potrebnim podacima i dokumentima mora se poslati najkasnije zadnjeg dana isteka roka od šest mjeseci, stoga treba voditi računa o tome da ih se na vrijeme pošalje poštom. Datumom podnošenja zahtjeva smatra se datum na poštanskom žigu kada je podnositelj zahtjeva poslao uredno popunjeni obrazac zahtjeva Sudu.

8. pritužbe se temelje na čvrstim dokazima; svoje navode stranka mora obrazložiti tako da jasno iznese što se dogodilo te to potkrijepi dokumentima, odlukama, liječničkim nalazima, izjavama svjedoka i drugim dokazima;

9. pokazati da su činjenice glede kojih se žali dovele do neopravdanog zadiranja u određeno temeljno pravo. Ne može se samo žaliti na neku sudsku odluku koju se smatra nepravednom ili pogrešnom; Sud nije žalbeni sud za odluke domaćih sudova, te ih ne može niti ukinuti niti preinačiti;

10. ako pritužbe nije već razmotrio Sud ili neko drugo međunarodno tijelo.


Ako su zahtjev ili jedan njegov dio proglašeni nedopuštenim, ta odluka je konačna i neopoziva. Ako su zahtjev ili jedan njegov dio proglašeni dopuštenim, Sud će potaknuti stranke (stranku i dotičnu državu) na prijateljsko rješenje. Ako se sporazum ne postigne, Sud će ispitati osnovanost zahtjeva – odnosno, utvrdit će je li došlo do povrede Konvencije. Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede, dosudit će „pravednu naknadu“, koja se sastoji od naknade štete u novcu.


Sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99,14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke. Sud će odbaciti svaki zahtjev koji smatra nedopuštenim na temelju ovoga članka. Takva odluka može biti donesena u bilo kojem stadiju postupka (čl. 35. st. 1. i 4. Konvencije).


U praksi se najviše problema javlja kod tumačenja što to točno znači da su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva i u kojem roku se zahtjev mora podnijeti Sudu. Nadalje ćemo kroz praksu samog Suda pokušati riješiti navedene nedoumice u vezi ta dva pitanja.


Kako bi se ispunila pretpostavka iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, a u skladu s načelom supsidijarnosti, podnositelji moraju, prije nego što podnesu svoje prigovore Sudu, prvo dati hrvatskom Ustavnom sudu, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, priliku da ispravi njihovu situaciju i riješi pitanja koja žele podastrijeti Sudu (izvori: predmet ESLJP-a Jurić protiv Hrvatske, Josip Habulinec i Anita Filipović protiv Hrvatske, Pavlović i dr. protiv Hrvatske i dr.). Namjera je da Europski sud za ljudska prava bude supsidijaran u odnosu na nacionalne sustave za zaštitu ljudskih prava, te je primjereno da prvenstveno nacionalni sudovi imaju priliku odlučiti o pitanjima koja se tiču usklađenosti domaćeg prava s Konvencijom (A, B i C protiv Irske).


Europski sud za ljudska prava je također u više svojih odluka ponovio da samo postojanje dvojbi o djelotvornosti domaćega pravnog sredstva ne oslobađa automatski podnositelja obveze iscrpljivanja tog sredstva (Josip Habulinec i Anita Filipović protiv Hrvatske, Jurić protiv Hrvatske i dr.). Ne trebaju se iskoristiti diskrecijska niti izvanredna pravna sredstva, kojima se, naprimjer, traži da sud preispita svoju odluku (Çınar protiv Turske, Prystavka protiv Ukrajine); niti tražiti ponavljanje postupka, osim u posebnim okolnostima, primjerice, kada je u domaćem pravu utvrđeno da takav zahtjev uistinu predstavlja učinkovito pravno sredstvo (K.S. i K.S. AG protiv Švicarske, odluka Komisije); ili kada je ukidanje pravomoćne presude jedini način na koji tužena država može ispraviti stvar u domaćem pravnom poretku (Kiiskinen protiv Finske, Nikula protiv Finske). Članak 35. stavak 1. u pravilu ne traži da podnositelji zatraže ponavljanje postupka ili iskoriste slično izvanredno pravno sredstvo, te ne dopušta produljenje roka od šest mjeseci zbog toga što su korištena takva pravna sredstva (Berdzenishvili protiv Rusije, Tucka protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Također kad je podnositelj koristio pravni lijek koji Sud smatra neodgovarajućim, vrijeme koje mu je za to trebalo neće prekinuti tijek šestomjesečnog roka, što bi moglo dovesti do odbacivanja zahtjeva kao nepravovremenog (Rezgui protiv Francuske, Prystavska protiv Ukrajine). Međutim, ako je izvanredni pravni lijek jedini pravni lijek koji je na raspolaganju podnositelju, rok od šest mjeseci može se računati od dana kad je donesena odluka o tom pravnom sredstvu (Ahtinen protiv Finske). Podnositelj mora na redovan način iskoristiti pravna sredstva za koja je vjerojatno da će biti djelotvorna i dostatna (Moreira Barbosa protiv Portugala).


Konačno, domaće pravno sredstvo koje nije vezano uz konkretan rok, te stoga stvara neizvjesnost, ne može se smatrati djelotvornim (Williams protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Rok od šest mjeseci teče od konačne odluke donesene u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava (Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Mogu se uzeti u obzir samo uobičajena i djelotvorna pravna sredstva, jer podnositelj ne može produljiti strogi rok koji nameće Konvencija pokušavajući podnijeti pogrešne ili neprikladne zahtjeve tijelima ili ustanovama koje nemaju ovlasti ili nadležnosti ponuditi djelotvornu zadovoljštinu za prigovor izjavljen na temelju Konvencije (Fernie protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Zahtjev u kojem podnositelj podnese svoje prigovore u roku od šest mjeseci od odluke kojom je odbijen njegov ili njezin zahtjev za ponavljanje postupka je nedopušten jer ta odluka nije „konačna odluka“ (Sapeyan protiv Armenije).

Praktični savjeti i prava beskućnika u krizi

Beskućnici su jedna od najranjivijih skupina našeg društva. Njihov ionako loš položaj još se više pogoršava u uvjetima kriza, kao što je trenutna epidemiološka kriza. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku objavilo je kako će se za vrijeme trajanja epidemije COVID-19 koristiti Plan zbrinjavanja beskućnika u Republici Hrvatskoj i Plan zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima za 2019/2020. Isto tako predloženo je da se organizacija rada pučkih kuhinje odvija na sljedeće načine:


1. Korisnicima koji mogu pripremati samostalno obroke preporuča se dostavljati ispred kućnih vrata namirnice za pripremu obroka kako bi mogli samostalno pripremati obrok (npr. radno sposobni korisnici zajamčene minimalne naknade)

2. Korisnicima koji ne mogu samostalno pripremati obrok (zbog zdravstvenih razloga, visoke životne dobi ili neadekvatnih prostornih uvjeta) preporuča se da osobe pod posebnom zaštitom uz pridržavanje higijenskih mjera koje je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo dostavljaju pripremljeni obrok na kućnu adresu uz smanjenje fizičkih kontakata.

3. Korisnici koji tijekom dana ne prebivaju u stambenim prostorima (korisnici prenoćišta, beskućnici) prehranu konzumiraju u prostorima pučkih kuhinja uz pridržavanje higijenskih mjera, poštivanje standarada čišćenja prostora i drugim mjera koje je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo (poštivanje prostorne udaljenost, ograničen broj osoba koji istovremeno borave u prostoru i slično).


O broju beskućnika postoje oskudni podaci, odnosno samo podaci s kojima raspolažu prenoćišta i prihvatilišta. Procjene o broju beskućnika u Republici Hrvatskoj kreću se od 1.000 do 10.000, ovisno o definiranju pojma beskućnik. Prema procjeni Hrvatske mreže za beskućnike, postoji oko 2.000 apsolutnih beskućnika/ca - ljudi koji nemaju “krov nad glavom”, koji spavaju na otvorenom, u vozilima, napuštenim zgradama ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Više je od 10.000 relativnih beskućnika, osoba koje imaju fizički zaklon, ali im nisu osigurani osnovni standardi zdravlja i sigurnosti: adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi i sanitarnom čvoru, osobna sigurnost i pravo vlasništva.


Unatoč tome što na prostoru Republike Hrvatske djeluje mnogo centara, prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, nema dovoljno kapaciteta kako bi svi bili prihvaćeni.

Upravo zato Hrvatska mreža za beskućnike apelira na nadležna državna tijela i tijela lokalne i područne samouprave te stožere civilne zaštite, kako je krajnje vrijeme da se ozbiljno pobrine za osobe koje borave na javnim mjestima, mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i životno su ugroženi u ovim vanrednim okolnostima. Navode kako aktivacijom Plana zbrinjavanja beskućnika u zimskim vremenskim uvjetima nije postignut dodatni angažman lokalnih zajednica kao ni angažman organizacija koje se navode u planu, već je kompletna problematika prebačena isključivo na organizacije koje već pružaju usluge i koje su, u okviru svojih skromnih financijskih, logističkih i prostornih mogućnosti, osigurali skrb za postojeće korisnike.


Prema mišljenju Hrvatske mreže za beskućnike prilikom aktivacije Plana neophodno je kontaktirati lokalne zajednice, te organizacije koje se navode u istom, a nisu stalni pružatelji usluga za beskućnike, jer veliki dio njih ne provodi planirane aktivnosti niti trenutno imaju mogućnost provoditi u ovim izvanrednim okolnostima. Naglašavaju i da gotovo niti jedan prostor nema mogućnost izolacije ili samoizolacije, jer nemaju dovoljno soba, sanitarnih čvorova te veće količine zaštitne opreme za korisnike i zaposlenike zato su njihove mjere zaštite podignute na visoku razinu.Važno je istaknuti kako su svi njihovi trenutni korisnici upravo iz visokorizičnih skupina (starije dobne skupine, kronična i teška oboljenja). Unatoč brojnim financijskim i materijalnim donacijama građana i tvrtka za pomoć zagrebačkim beskućnicima nakon potresa potrebe su i dalje velike, a trenutna epidemiološka situacija sve dodatno otežava.


“Zamjenica direktora Europske federacije nacionalnih udruga za rad s beskućnicima rekla je da su neki gradovi, poput Londona, Pariza, Praga, Barcelone, uveli pohvalne mjere smještanjem beskućnika u hotele, odmarališta i stanove rezervirane putem Airbnb-a. Tom pozitivnom nizu možemo dodati i Grad Karlovac koji je hitno osigurao jedan stan za beskućnike koji su prebivali na javnim mjestima i u objektima koji nisu mogli osigurati najosnovnije uvjete za boravak. Hrvatska mreža za beskućnike je u razgovoru s voditeljima Centra za beskućnike Karlovac doznala da će Grad Karlovac u slučaju potrebe organizirati još stanova za one koji borave na javnim mjestima i potpuno neadekvatnim prostorima. Iako u Hrvatskoj nisu zabilježeni bizarni slučajevi poput izricanja kazni zbog zadržavanja na javnim mjestima kao u Italiji ili organiziranja “skloništa“ za beskućnike na parkiralištima kao u Las Vegasu, pozitivnih primjera je malo.” *


* https://www.bilten.org/?p=31981

Stjecanje prava vlasništva dosjelošću

Dosjelost (uzukapija, lat. usucapio) je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Radi se o načinu stjecanja prava vlasništva na temelju zakona.


Pravni učinci stjecanja prava vlasništvo dosjelošću su: stjecanje prava vlasništva stvari koju se samostalno posjedovalo, kojim se dotadašnja faktična vlast na stvari pretvara u pravnu vlast na njoj (neposredan učinak), a osoba koja je do tada bila vlasnik gubi pravo vlasništva stvari koju je stekao dosjedatelj (posredan učinak). Stjecanje putem dosjelosti je izvorno stjecanje, pa prema tome, tko stječe putem dosjelosti, ne izvodi svoje pravo iz prednikova prava, nego neovisno o njegovom pravu stječe ono i onoliko koliko posjeduje (quantum possessum, tantum praescriptum). Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom pravu (ipso iure) čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, ali na pravne učinke se ne pazi po službenoj dužnosti nego samo na zahtjev ovlaštene osobe.


Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (čl.159. st. 1. ZV).


Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvar, a samostalni posjednik je onaj koji tu stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik tj. na takav način da ne priznaje ničiju višu posrednu vlast na stvari. Što se tiče kakvoće, zahtijeva se zakonitost, istinitost i poštenje. Posjed je zakonit ako posjednik ima pravo na posjed tj. ako ima valjani pravni temelj toga posjedovanja. Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje se presumira.


Razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost.

Redovita dosjelost- samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

Izvanredna dosjelost- samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

Iz ovog razlikovanja vidljivo je da se za redovitu dosjelost zahtijeva kvalificirani posjed (posjed koji je zakonit, istinit i pošten), a za izvanrednu samo da je pošten.


Vrhovni sud navodi da „nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, i to ni u slučaju redovne ni u slučaju izvanredne dosjelosti“ (Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011.).


Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnoga za dosjelost (čl. 160. st. 1. ZV). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (čl. 16. st. 2. ZV). To znači da je potrebno da je do prenošenja posjeda došlo izvedenim načinom, te da je raniji posjed bio zakonit, istinit i pošten.


Ako se radi o posjedu stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe steći će samostalni posjednik dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten neprekidno trajao 6 godina za pokretne stvari i 20 godina za nekretnine ili barem pošten, samostalni posjed za pokretne stvari trajao 20 godina, a za nekretnine 40 godina.

Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91), a to je 8. listopada 1991. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci navodi: „U čl. 29. ZOVO, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o preuzimanju ZOVO, kao zakon Republike Hrvatske, bilo je određeno da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Budući da je izričito bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, pravne pretpostavke koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bez pravnog su učinka odnosno pravni položaj takvih stvari je kao da te pretpostavke nisu ni postojale. Takve pravne pretpostavke mogu proizvoditi pravne učinke samo ako je tako zakonom određeno, u ovom slučaju samo kada bi zakonom bilo određeno da se uz postojanje takvih pravnih pretpostavki može steći pravo vlasništva dosjelošću...” (Rev 3462/93, od 3. svibnja 1995.).


Da bi dosjedatelj mogao steći vlasništvo putem dosjelosti, njegov samostalni posjed te stvari, mora trajati neprekidno tijekom propisanog vremena. Bude li dosjedanje prekinuto, ono se ne može nastaviti. Ako nakon prekida ista osoba stekne samostalan posjed iste stvari, moći će samo početi novo dosjedanje, a neće se moći nastaviti prijašnje. Zastojem roka dosjelosti ne prestaje dosjedanje nego se tijek roka dosjelosti produžuje za onoliko koliko je trajao zastoj, a dok zastoj traje, vrijeme dosjelosti ne može isteći; nakon što zastoj prestane, vrijeme dosjelosti se produžuje za onoliko koliko je vremena zastoj trajao. Na prekid, odnosno zastoj tijeka vremena dosjelosti na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju tijeka rokova za zastaru tražbina (Zakon o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; čl. 235.-246.).


Dakle, pravo vlasništva stvari stječe se dosjelošću kad su ispunjene:

1. opće pretpostavke stjecanja vlasništva:

a) sposobna stvar

b) sposoban stjecatelj

c) valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva

2. posebne pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću:

a) stjecatelj ima samostalan posjed te stvari

b) posjed stvari neprekidno traje zakonom određeno vrijeme

c) stjecatelj je sposoban steći tu stvar u vlasništvo dosjelošću

d) ta stvar je sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti.

Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..” (Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.).

Odgoda ovrha i utjecaj krize na postupke u tijeku

Kada su početkom godine iz Kine stizale vijesti o misterioznom virusu koji se nekontrolirano širi i može dovesti do smrtnog ishoda, malo tko je mogao zamisliti da će tri mjeseci kasnije širenje tog istog virusa stubokom promijeniti naše živote u Hrvatskoj. Sredina je travnja, zbog zaustavljanja širenja epidemije prekinuta je nastava u školama i na fakultetima, više nije moguće popiti jutarnju kavu u kvartovskom kafiću niti navečer otići u kazalište ili kino. Nije dopušteno napustiti mjesto prebivališta odnosno boravišta bez propusnice, a svakoga dana sve je veći broj nezaposlenih osoba evidentiranih pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Kao da sve nevolje proizašle iz epidemije koronavirusa nisu bile dovoljne, Zagreb je pretrpio najjači potres u posljednjih 140 godina. Materijalna šteta još se utvrđuje, a obnova će trajati godinama.

Brojne gospodarske i društvene aktivnosti su prekinute ili se održavaju u „hladnom pogonu“. Građane, koji su ovršeni ili očekuju da će u skorije vrijeme biti, zasigurno zanima kakva je sudbina ovrha i mijenja li se što zbog navedenih izvanrednih okolnosti.


OD NAJAVE DO IZGLASAVANJA DOPUNE ZAKONA

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 17. ožujka 2020. usvojila paket mjera kojima je cilj pomoć gospodarstvu i građanstvu uslijed epidemije bolesti COVID-19. Predviđene su i mjere kojima bi se olakšao položaj dužnika u postupcima ovrhe. Gotovo mjesec dana kasnije, 14. travnja u saborsku proceduru upućen je Prijedlog Zakona o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Rasprava je otvorena i zaključena već 16. travnja, a dopuna zakona je izglasana 17. travnja sa 120 za, bez glasova protiv i suzdržanih.

Svrha zakonske dopune je olakšanje položaja fizičkih osoba (građana) kojima dio primanja odlazi na ovrhe kako bi lakše podnijeli negativne ekonomske posljedice nastalih zbog „posebnih okolnosti“, točnije pojave epidemije bolesti COVID-19.


ŠTO SU POSEBNE OKOLNOSTI I KOLIKO TRAJU?

Posebne okolnosti podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, narušava gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu. U posebnim okolnostima koje trenutno postoje u Republici Hrvatskoj do kojih je došlo uslijed pojave epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 nastoji se smanjiti šteta u gospodarskom poslovanju.

Trajanje posebnih okolnosti određeno na način je da započinje od dana stupanja na snagu dopune zakona i traje 3 mjeseca, dakle do sredine srpnja. Vlada RH može odlukom, dakle bez nove zakonske ili druge procedure, produžiti rok za još 3 mjeseca.

Ukratko, ove okolnosti i važenje usvojenih mjera trajat će najmanje do sredine srpnja, a moguće i do sredine listopada ako tako Vlada RH odluči.


ZASTOJ PROVEDBE OVRHA I NEKE IZNIMKE

U vrijeme trajanja posebnih okolnosti omogućava se privremeni zastoj svih ovrha na novčanim sredstvima po računu fizičkih osoba (građana) te će moći raspolagati primanjima koja primaju na račune u bankama, kako bi lakše prebrodili razdoblje posebnih okolnosti koje znatno utječe na njihovu financijsku situaciju.


Iznimno, i dalje će se provoditi ovrhe na novčanim sredstvima u odnosu na:

a) tražbine zakonskog uzdržavanja djeteta (tzv. alimentacija)

b) druge tražbine kada se ovrha provodi radi namirenja budućih obroka po dospijeću (pr. druga uzdržavanja i naknade štete radi izgubljenog uzdržavanja)

c) tražbine po osnovi dospjele, a neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine

d) mjere osiguranja iz kaznenog postupka

e) ovrhe po računu specifične namjene (pr. račun stambene pričuve)


ZATEZNE KAMATE I TIJEK ROKOVA

Zatezne kamate ne teku za vrijeme dok traju posebne okolnosti, niti će se obračunati zatezna kamatu koja je određena u osnovi za plaćanje za razdoblje trajanja posebnih okolnosti.

Također, ne teku rokovi propisani vezani za trajanje blokade računa odnosno postojanje neizvršenih osnova za plaćanje, osim roka za prijenos zaplijenjenih sredstava koji se računa od primitka osnove za plaćanje u Financijsku agenciju (dalje: FINA).


ZAŠTITA PRAVA VJEROVNIKA KOJI JOŠ NISU ZAPOČELI OVRHU

FINA će nastaviti zaprimati nove osnove za plaćanje i za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, ali će te osnove samo evidentirati u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje (kako bi vjerovnik stekao mjesto u redoslijedu prema kojem će se kasnije nastaviti provoditi ovrha) te neće temeljem istih poduzimati daljnje radnje radi provedbe ovrhe uključujući i slanje naloga bankama za zabranu raspolaganja, pljenidbu, prijenos i blokadu računa.


NASTUPANJE UVJETA ZA PRIJENOS SREDSTAVA KOJA SU ZAPLIJENJENA PRJE NASTUPA POSTEBNIH OKOLNOSTI

Iznimka od pravila nepoduzimanja radnji za vrijeme zastoja s provedbom ovrhe, propisuje se za slučaj kad za vrijeme posebnih okolnosti nastupi uvjet za prijenos sredstava koja su zaplijenjena prije nastupa posebnih okolnosti. FINA u tom slučaju izdaje naloge bankama radi prijenosa zaplijenjenih sredstava ovrhovoditelju budući da tim sredstvima ovršenik ionako ne može raspolagati radi pravnih posljedica zapljene te ne bi bilo u interesu niti ovršenika niti ovrhovoditelja da sredstva i dalje ostanu zaplijenjena budući da su nastupili uvjeti za prijenos (radi se u pravilu o sredstvima koja su zaplijenjena na rok od 60 dana od primitka u FINA-u sukladno odredbi članka 209. Ovršnog zakona).


ŠTO KADA POSEBNE OKOLNOSTI PRESTANU?

Nakon prestanka posebnih okolnosti, FINA će nastaviti s provedbom ovrhe što znači da će nastaviti provoditi ovrhu temeljem osnova za plaćanje u odnosu na koje je zastala i u odnosu na one koje je zaprimila za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, te postupati na način propisan ostalim odredbama zakona u odnosu na sve novozaprimljene osnove za plaćanje.

Kako epidemija još uvijek traje te su neizvjesni njeno trajanje i posljedice, nije isključena mogućnost da će biti usvajane i nove mjere vezane uz ovrhe. Stoga, pratit ćemo sve novine i o njima pravovremeno obavješćivati naše čitatelje. Do čitanja!

Dobrovoljno i sudsko razvrgnuće – kako lakše do cilja?

Imovinski odnosi često su rak-rana suvlasnicima, a imovinski sporovi znaju biti stresni i dugi. S obzirom na to da suvlasnici mogu razvrgnuti suvlasništvo sporazumno, odnosno dobrovoljnim razvrgnuće, ili pak putem suda, sudskim razvrgnućem, slijedi usporedba ovih osnovnih načina razvrgnuća.


DOBROVOLJNO RAZVRGNUĆE

Dobrovoljno razvrgnuće postoji ako suvlasnik svoje pravo na razvrgnuće ostvaruje u sporazumu sa svim suvlasnicima s kojima razvrgava suvlasništvo (čl. 48. st. 2. ZV). Pretpostavke za dobrovoljno razvrgnuće su da je ugovor zaključen između svih suvlasnika u pismenom obliku te da su potpisi suvlasnika ovjereni. Jednoglasnost suvlasnika mora postojati i u pogledu odluke da se dioba provede i u pogledu predmeta i načina diobe. Kod dobrovoljnog razvrgnuća suvlasnici mogu sporazumno odrediti svaki način razvrgnuća osim onog koji nije faktično moguć ili koji zakonom nije dopušten (čl. 49. st. 1. ZV). Vezano uz navedeno, važno je naglasiti da u slučaju kad zakonska odredba zabranjuje diobu neke stvari ta se zabrana ne odnosi na razvrgnuće isplatom niti na civilno razvrgnuće, osim ako je izričito i na njih protegnuta (čl. 49. st. 2. ZV).


U okvirima faktično mogućeg i zakonom dopuštenog suvlasnici suvlasničku zajednicu na pokretnini mogu razvrgnuti na bilo koji od ponuđenih načina:

a) fizičkom diobom kod koje se suvlasničku stvar dijeli na potreban broj samostalnih stvari od kojih će svaka pripasti ponekom od suvlasnika,

b) razdiobom stvari po ekvivalentu o čemu se radi kada se istodobno razvrgava suvlasništvo na nekoliko stvari na način da svakom od suvlasnika svih stvari pripadnu na ime njegovog suvlasničkog dijela poneke od tih stvari,

c) civilnim razvrgnućem, odnosno prodajom stvari na određen način, bilo klasičnom kupoprodajom, bilo na javnoj dražbi ili na bilo drugi prikladan način te dijeljenjem dobivenog iznosa, prema dogovoru, više ili manje razmjerno ili nerazmjerno suvlasničkim dijelovima ili

d) razvrgnućem isplatom na način da jednom, bilo kojem, od suvlasnika pripadne vlasništvo cijele stvari uz mogući uvjet da ta strana isplati druge suvlasnike, prema dogovoru, više ili manje razmjerno ili nerazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.


S druge strane, suvlasništvo nad nekretninama može se razvrgnuti:

a) geometrijskom diobom kojoj je u osnovi povlačenje geometrijskih crta dijeleći nekretninu na dviju ili više samostalne cjeline,

b) već spomenutim civilnim razvrgnućem,

c) razdiobom po ekvivalentu te

d) razvrgnućem isplatom ili

e) razvrgnućem uspostavom etažnoga vlasništva u kojem slučaju suvlasnici nekretnine suglasno odlučuju da će svoja suvlasnička prava ograničiti uspostavom etažnog vlasništva bez obzira na to kolika je korisna površina (površina prostorije umanjena za širinu zidova) onoga što će biti predmet svakog od novoosnovanih, takozvanih, etaža.


Također, suvlasnici mogu sporazumom odrediti neku osobu koja će umjesto njih odlučiti o načinu razvrgnuća (čl. 49. st. 3. ZV), pa će odluka koju ta osoba donese u granicama ovlasti što su joj ih suvlasnici sporazumno dali, biti isto što i njihova odluka o načinu razvrgnuća.


SUDSKO RAZVRGNUĆE

Kada ne postoji mogućnost sporazumnog uređenja imovinskih odnosa oni se mogu urediti sudskom odlukom (čl. 45. st. 4. ZV). Postupak se pokreće prijedlogom za razvrgnuće suvlasničke zajednice. Sud o razvrgnuću odlučuje u izvanparničnom postupku i u prvom je redu vezan strogim zakonskim odredbama, a podredno sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju zakona ili pravnog posla (čl. 50. st. 1. ZV).


Ako sud nije vezan na taj način po pitanju načina razvrgnuća, pokretnine će podijeliti fizički, a nekretnine geometrijski (čl. 50. st. 2. ZV), pri čemu na dijelu nekretnine može osnovati:

- služnosti kao primjerice pravo korištenja ulaza koji pripadne suprotnoj strani ili

- stvarni teret kao primjerice obaveza popravka određenih instalacija potrebnih za funkcioniranje cijele nekretnine,

ako je to nužno radi uporabe ili iskorištavanja tog dijela (čl. 50. st. 3. ZV).

Prilikom dobrovoljne diobe, suvlasnici također imaju mogućnost osnivati služnosti i stvarne tereta, no u tom slučaju nisu ograničeni nužnošću kao što je sud.


Nadalje, geometrijska dioba koju provodi sud temelji se na stručnom građevinskom elaborata izvedivosti. Takva će podjela biti moguća samo ako su novonastale jedinice predmetne nekretnine zasebno funkcionalne kao cjelina.


Ako fizička dioba za pokretnine i geometrijska dioba za nekretnine nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost imovine, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te da se dobiveni iznos podijeli sukladno suvlasničkim dijelovima (čl. 50. st. 4. ZV). Dakle, prilikom sudskog civilnog razvrgnuća sud je uglavnom ograničen na prodaju na javnoj dražbi, tek ako takva prodaja nije prikladna, civilno razvrgnuće se odvija na drugi način, a dobiveni iznos se uvijek dijeli sukladno suvlasničkim dijelovima.


Nastavno na sljedeću vrstu sudskog razvrgnuća, suvlasnik ima pravo na razvrgnuće, i pokretnine i nekretnine, isplatom ako mu isto pripada na temelju zakona ili pravnog posla, ili pak ako učini vjerojatnim da za to postoji osobito opravdan razlog, pa će u tom slučaju sud odrediti da stvar pripadne u cijelosti njemu, dok će tom suvlasniku odrediti rok u kojem mora isplatiti ostale suvlasnike (čl. 51. ZV). Je li razlog koji je stranka navela osobito ozbiljan ili nije, odlučit će sud u svakom pojedinom slučaju. Tako je sud, primjerice, osobito ozbiljnim razlogom naveo okolnost da je jedan suvlasnik nekretnine koja je predmet razvrgnuća ujedno ovlaštenik prava plodouživanja cijele nekretnine (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-341/08, od 17. ožujka 2011. godine), dok u drugoj odluci navodi kako sama emotivna vezanost za nekretninu zbog dužeg boravka ne predstavlja dovoljno dobar razlog za razvrgnuće isplatom (odluka Županijskog suda u Virovitici, posl. broj: Gž-190/05 od 27. svibnja 2005. godine). Ovakvi uvjeti, pravo na temelju zakona ili pravnog posla ili osobito opravdan razlog, nisu potrebni prilikom dobrovoljnog razvrgnuća isplatom. Za provedbu dobrovoljnog razvrgnuća isplatom potrebna je jedino suglasna volja između svih suvlasnika o tome da će jednoj osobi pripasti vlasništvo, a da će druge osobe biti isplaćene.


Kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari, bile one pokretne ili nepokretne, sud može na zahtjev svakoga od njih odlučiti da umjesto da se svaka pojedina stvar dijeli, da svakome od njih pripadne pojedina stvar ili pojedine stvari u cijelosti, razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, a prema njihovim potrebama (čl. 52. st. 1. ZV). Ako stvari koje ovakvim načinom razvrgnuća pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkog dijela, taj je suvlasnik dužan isplatiti razliku drugim suvlasnicima (čl. 52. st. 3. ZV). Ako suvlasnici odluče podijeliti suvlasništvo na ovaj način bez uplitanja suda podjela, kao što je veće spomenuto, može ne slijediti suvlasničke dijelove.


Posljednje, vezano samo za nekretnine, prilikom uspostave etažnog vlasništva sudskim razvrgnućem, potrebno je da određeni stan ili prostorija bude samostalna uporabna cjelina što se utvrđuje potvrdom nadležnog tijela ili uporabnom i građevinskom dozvolom (čl. 73. st. 4. ZV) te da suvlasnički dio na kojem se želi uspostaviti etažno vlasništvo bude odgovarajući što se utvrđuje pravomoćnom sudskom odlukom (čl. 73. st. 5. ZV). Je li suvlasnički dio nekretnine one osobe koja zahtijeva uspostavu vlasništva na nekom određenom posebnom dijelu nekretnine za to odgovarajući, prosuđuje se prema tome je li taj suvlasnički dio u odnosu prema vlasništvu cijele nekretnine jednak ili veći od odnosa korisne vrijednosti stana, odnosno druge samostalne prostorije, prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine (čl. 74. st. 1. ZV).


Korisna vrijednost stana ili druge prostorije izračunava iz korisne površine stana ili druge prostorije, a korisna površina je ukupna podna površina stana ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju (čl. 74. st. 2. t. 1. i 3. ZV). Prigodom izračunavanja korisne površine neće se uzeti u obzir podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu prikladne za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase i slično (čl. 74. st. 2. t. 4. ZV). Dakle, formula za određivanje odgovarajućeg dijela je sljedeća: suvlasnički dio u razlomku : cijela nekretnina predstavljana brojem 1 ≥ korisna površina stana : korisna površina svih stanova i drugih prostorija.


Međutim, kao što je rečeno u dijelu u kojem je predstavljena dobrovoljna dioba, ako se suvlasnici nekretnine suglasno odluče da će svoja suvlasnička prava ograničiti uspostavom etažnog vlasništva na nekretnini, uzima se da je taj suvlasnički dio odgovarajući dio, pa tada pravomoćnu odluku o utvrđivanju korisnih vrijednosti zamjenjuje isprava svih suvlasnika o toj njihovoj odluci (čl. 74. st. 3. ZV).


Troškove razvrgnuća snose suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, osim ako zakon ili njihov sporazum određuju drugačije (čl. 54. ZV).


ZAKLJUČAK

Uspoređujući mogućnosti dobrovoljne diobe s jedne strane i sudske diobe s druge strane, iako se radi o istim načinima diobe, dobrovoljno razvrgnuće uživa veliku slobodu u svim aspektima svake od diobi te je ograničena samo nemogućim i nedopuštenim radnjama. Iz stog razloga preporučuje se upravo dobrovoljan način diobe ako je takav sporazum opravdano očekivati.

Širenje bolesti i nepoštivanje odluka Kriznog stožera

Širenje zaraznih bolesti i mjere prevencije takvog širenja aktualizirane su pandemijom koronavirusa na svjetskoj razini koja za sobom povlači pojedinačno informiranje o prevenciji širenja, dostupnost takvih informacija na svjetskoj i nacionalnoj razini, ali i niz intervencija javnih vlasti pogođenih država kojima se pokušavaju ublažiti posljedice postojeće pandemije.


Pristup država novonastaloj krizi mogao je ići u dva smjera, primjenom modela imuniteta krda ili provedbom mjera poticanja socijalnog distanciranja i samoizolacije.

Model imuniteta krda počiva na ideji da se virusu pusti slobodno širenje populacijom kako bi se što veći postotak nerizičnih ili niskorizičnih pripadnika populacije zarazio koronavirusom, prebolio ga i razvio stečeni imunitet, a virusu bi u budućnosti bilo sve teže naći novog domaćina što bi dovelo do kolektivnog imuniteta i suzbijanja daljnjeg širenja. Jedan od prvih primjera primjene tog modela vidjeli smo u Velikoj Britaniji, a pristup je izazvao oštre kritike te se britanska vlast ipak odlučila, sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak Europe, provoditi mjere suzbijanja širenja pandemije. Slična situacija dogodila se i u Nizozemskoj, gdje se od modela stvaranja imuniteta krda kroz kontrolirano širenje prešlo na blaže mjere socijalnog distanciranja i samoizolacije.

Drugi pristup, izolacija, prihvaćen je u većini ostalih zemalja svijeta pogođenih koronavirusom, a ideja je suzbiti, odnosno usporiti širenje virusa kako bi se zaštitile visokorizične skupine, ali i zdravstveni sustav države s obzirom na to da je broj medicinskog osoblja, uređaja i dostupne bolničke infrastrukture u većini situacija nedostatan za izvanredno povećani broj zaraženih.


Primjenom strožeg modela izolacije, države uspostavljaju posebne organizacijske jedinice čije su temeljne zadaće provođenje mjera suzbijanja širenja virusa. U Hrvatskoj je takvo tijelo, Stožer civilne zaštite, predviđeno Zakonom o sustavu civilne zaštite (NN 82/15, 118/18 i 31/20, u nastavku: ZSCZ) sa zadaćom provođenja mjera i aktivnosti u velikim nesrećama i katastrofama (čl. 21. st. 2. ZSCZ-a). Stožer civilne zaštite RH, u slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje ugrožavaju život i zdravlje građana, donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne samouprave (čl. 22.a, st. 1. ZSCZ-a). Sukladno tome, Stožer civilne zaštite RH donio je niz odluka kojima se ograničavaju društvena okupljanja, rad trgovina, uslužnih djelatnosti, prelaska preko graničnih prijelaza, javni promet i dr. Smanjenje mogućnosti daljnjeg širenja bolesti navedeno je kao svrha u svim odlukama Stožera. U Odluci o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj (Odluka, NN 35/2020-737, u nastavku: Odluka) građanima se zabranjuje napuštanje mjesta prebivališta, odnosno stalnog boravka bez ovjerene propusnice. Propusnice se izdaju pod Odlukom određenim okolnostima. Za nepoštivanje Odluke određene su novčane kazne u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kn (čl. 127. st. 4. Zakona o državnom inspektoratu NN 115/18, u nastavku: ZDI).


Koordinacija i upravljanje zdravstvenim sustavom u kriznim situacijama uređeno je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, u nastavku: Zakon), uspostavljanjem Kriznog stožera (čl. 196. st. 1. Zakona) čije članove imenuje resorni ministar. Ministru je predviđena i mogućnost donošenja posebnih mjera (čl. 196. Zakona), poput Odluke o posebnoj sigurnosnoj mjeri izolacije osoba u vlastitom domu ili drugom odgovarajućem prostoru (samoizolacija) u kojoj se naređuje pridržavanje mjere izolacije u trajanju od 14 dana svim osobama koje ulaze u RH. Za nepoštivanje rješenja o samoizolaciji određene su novčane kazne u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kn (čl. 127. st. 4. ZDI-a).


Za nepoštivanje mjera samoizolacije, prekršitelj može i kazneno odgovarati, sukladno Kaznenom zakonu (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; dalje: KZ) u kojem je navedeno da će se osoba koja ne postupi po propisima ili naredbama nadležnog državnog tijela koje naređuje mjere za sprečavanje i suzbijanje zarazne bolesti među ljudima, pa zbog toga dođe do opasnosti od širenja zarazne bolesti, kazniti kaznom zatvora do dvije godine (čl. 180. st. 1. KZ-a). U opisanom kaznenom djelu nastanak posljedice širenja zaraze ne uvjetuje postojanje kaznenog djela, već kazneno djelo postoji neovisno o tome je li počinitelj nekoga doista i zarazio ukoliko je svojim ponašanjem doveo do prouzročenja opasnosti. U prekršajnom zakonu (NN 107/07, 39/13, 110/15, 70/17, 118/18, dalje: PZ) određeno je da ako je protiv počinitelja prekršaja započeo kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, neće se pokretati prekršajni postupak, odnosno već pokrenuti postupak će se obustaviti (čl. 10. PZ-a). Sukladno tome, prekršajno zakonodavstvo se u takvoj situaciji ne bi trebalo primjenjivati, a počinitelj prekršaja bi odgovarao za kazneno djelo širenja i prenošenja zarazne bolesti ako su za to ispunjene pretpostavke.

Ostvarivanje prava na temelju nezaposlenosti u vrijeme krize

Globalna pandemija korona virusa koja je zavladala svijetom primarno je zdravstveni problem, ali se ujedno odrazila i kao ozbiljan ekonomski problem. S jedne strane poslodavci su primorani obustaviti rad, dok su s druge strane mnogi radnici ostali bez posla. U ovom članku ćemo navesti korake koje nezaposlene osobe mogu poduzeti kako bi ostvarile pravo na novčanu naknadu te tako očuvale vlastitu egzistenciju. Također ćemo navesti i mjeru kojom Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) želi odvratiti poslodavce od davanja otkaza te time očuvati radna mjesta.


-Minimalna plaća podiže se na 4000 kn neto

Vlada aktivno sudjeluje u donošenju mjera za očuvanje radnih mjesta i pomoć gospodarstvu, a jedna od tih mjera je podizanje iznosa minimalne plaće sa dosadašnjih 3250 kn neto na 4000 kn neto. Isplata povećane minimalne plaće se isplaćuje u svibnju i lipnju, a minimalna plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju ostaje u iznosu od 3250 kn neto. Pritom će država preuzeti plaćanje doprinosa na taj iznos. No, kako bi poslodavci bili u mogućnosti ostvariti navedenu pomoć, potrebno je da zadovolje određene kriterije te da podnesu zahtjev Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (u daljnjem tekstu: HZZ). Ove mjere tiču se samo poduzeća koje ne otpuštaju radnike.


-Ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti

U slučaju da radnik ipak dobije otkaz, može uz ispunjenje određenih kriterija ostvariti pravo na novčanu naknadu za nezaposlene osobe. Kako bi se ostvarilo navedeno pravo, potrebno je podnijeti zahtjev HZZ-u uz odgovarajuću dokumentaciju. Prijavu je potrebno izvršiti u roku od 30 dana od prestanka radnog odnosa. Iznimno, ako je propušten navedeni rok zbog opravdanog razloga, prijava se može izvršiti u roku od 8 dana od prestanka opravdanog razloga koji je prouzročio propuštanje roka, a najkasnije 60 dana od propuštanja roka.


-Tko može ostvariti pravo na novčanu naknadu?

Pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti stječe nezaposlena osoba koja u trenutku prestanka radnog odnosa ima najmanje 9 mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca. Kao vrijeme provedeno na radu smatra se vrijeme obveznog osiguranja po propisima o mirovinskom osiguranju ostvareno na temelju radnog odnosa u Republici Hrvatskoj ili drugoj članici Europskog gospodarskog prostora ili Švicarskoj kao i na temelju obavljanja samostalne djelatnosti uz osiguranje za slučaj nezaposlenosti te vrijeme koje je radnik bio privremeno nesposoban za rad, odnosno na rodiljnom, roditeljskom, posvojiteljskom ili skrbničkom dopustu nakon prestanka radnog odnosa odnosno prestanka obavljanja samostalne djelatnosti, ako je za to vrijeme primao naknadu plaće prema posebnim propisima i ako je uplaćen doprinos za zapošljavanje.

Ipak, nezaposlena osoba ne može ostvariti novčanu naknadu ako je radni odnos odnosno služba prestala:

• zbog toga što je otkazala radni odnos odnosno službu, osim u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu uzrokovanog ponašanjem poslodavca

• pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa odnosno službe,

• sudskom nagodbom kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa

• zbog toga što nije zadovoljila na probnom radu ili nije zadovoljila tijekom pripravničkog, odnosno vježbeničkog staža, odnosno nije u propisanom roku položila stručni ispit koji posebnim propisom utvrđen kao uvjet za nastavak rada

• redovnim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednim otkazom zbog teške povrede radne obveze odnosno službene dužnosti ili prestankom službe po sili zakona zbog razloga uvjetovanih ponašanjem službenika

• zbog izdržavanja kazne zatvora duže od tri mjeseca


Također, pravo na novčanu naknadu ne stječe nezaposlena osoba kojoj bi to pravo pripadalo po prestanku radnog odnosa odnosno službe ako je taj radni odnos trajao kraće od 3 mjeseca, a prethodni radni odnos ili služba prestao na neki od gore navedenih načina odnosno prethodna samostalna djelatnost prestala bez opravdanih razloga. (Primjer: Radnik neće moći ostvariti naknadu ako je na posljednjem radnom mjestu radio 2 mjeseca te dobio jednostrani otkaz od strane poslodavca za koji nije kriv, a prethodni radni odnos mu je prestao pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa).


-Koliko će iznositi novčana naknada za vrijeme nezaposlenosti?

Osnovicu za utvrđivanje visine novčane naknade za osobu kojoj je prestao radni odnos čini prosjek brutoplaće ostvaren u tromjesečnom razdoblju koje je prethodilo prestanku radnog odnosa odnosno službe. Novčana naknada za prvih 90 dana korištenja iznosi 60%, a za preostalo vrijeme korištenja 30% od osnovice.

Najviši iznos novčane naknade za prvih 90 dana korištenja ne može biti viši od 70%, a za preostalo vrijeme korištenja ne može biti viši od 35% iznosa prosječne netoplaće isplaćene po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske u prethodnoj godini. (Primjer: Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća u pravnim osobama Republike Hrvatske za prosinac 2019. godine iznosila je 6559 kn. Dakle, za prva 3 mjeseca maksimalni iznos novčane naknade iznosi 4591 kn, a nakon prva 3 mjeseca taj iznos ne može biti viši od 2295 kn).

S druge strane, najniži iznos novčane naknade ne može biti niži od 50% iznosa minimalne plaće, umanjene za doprinose za obvezna osiguranja utvrđene posebnim propisom, osim kada se visina novčane naknade određuje prema postotku vremena provedenom na radu. (Primjer: Iznos minimalne neto plaće za travanj i svibanj koja se isplaćuje u svibnju i lipnju u 2020. godini iznosi 4000 kn pa stoga najniži iznos novčane naknade koji može biti isplaćen za navedene mjesece iznosi 2000 kn).


-Koliko dugo mogu ostvarivati pravo na novčanu naknadu?

Trajanje novčane naknade ovisi o vremenu koje je osoba provela na radu. Primjerice, nezaposlena osoba koja je provela na radu od 9 mjeseci do 2 godine, ostvarit će pravo na novčanu naknadu u trajanju od 90 dana. Najduže trajanje novčane naknade od 450 dana propisano je za osobu koja je provela na radu više od 25 godina.

Međutim, nezaposlena osoba koja je provela na radu više od 32 godine i kojoj nedostaje do 5 godina do ispunjenja uvjeta dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu ima pravo na novčanu naknadu sve do ponovnog zaposlenja odnosno nastupanja okolnosti kada prestaje pravo na novčanu naknadu (izdržavanje kazne zatvora do 3 mjeseca, za vrijeme trajanja pritvora, istražnog zatvora, vojnog ili stručnog osposobljavanja itd.)


-Kako podnijeti zahtjev?

Za vrijeme trajanja pandemije zahtjevi se mogu podnijeti na sljedeći način:

• preporučenom poštom uz presliku identifikacijskog dokumenta (osobna iskaznica, putovnica)

• skenirano putem e-maila uz presliku osobne dokumentacije (osobna iskaznica, putovnica)

• telefonskim putem (za osobe koje nemaju mogućnost podnošenja zahtjeva na gore navedene načine


Osoba koja želi ostvariti pravo na novčanu naknadu treba:

• ispuniti “Prijavnicu u evidenciju nezaposlenih“ i obrazac “Zahtjev za novčanu naknadu u vrijeme nezaposlenosti“; navedeno se može pronaći na sljedećoj poveznici: https://www.hzz.hr/usluge-poslodavci-posloprimci/prijava-u-evidenciju-ne...

• priložiti potvrdu o boravištu (ukoliko se osoba prijavljuje izvan mjesta prebivališta navedenog na osobnoj iskaznici)

• podnijeti dokaz o razlogu prestanka radnog odnosa (npr. odluka o otkazu ugovora o radu, obavijest o isteku ugovora na određeno…)

• podnijeti dokaz o prosjeku bruto plaće ostvarene u tromjesečnom razdoblju koje je prethodilo prestanku radnog odnosa (npr. potvrda poslodavca, platne liste ovjerene od strane poslodavca)

• priložiti presliku kartice tekućeg računa banke


U slučaju da je osoba nakon zadnjeg korištenja novčane naknade bila u radnom odnosu ili je obavljala samostalnu djelatnost u nekoj od drugih država EU, Norveškoj, Islandu, Lihtenštajnu ili Švicarskoj, potrebno je još da ispuni i posebni obrazac. Obrazac je moguće naći na sljedećoj poveznici: https://www.hzz.hr/usluge-poslodavci-posloprimci/prijava-u-evidenciju-ne...

Osim toga, potrebno je ispuniti i obrazac U1 koji izdaje zavod za zapošljavanje strane države u kojoj je osoba bila u radnom odnosu ili je obavljala samostalnu djelatnost.

Ako osoba nije u mogućnosti doći do svih potrebnih dokumenata, zahtjev će svejedno biti zaprimljen, a riješit će se po primitku cjelokupne dokumentacije.

Važno je napomenuti da će sve nezaposlene osobe nakon prestanka trenutnih izvanrednih okolnosti morati priložiti izvornike navedene dokumentacije.

U slučaju da se utvrdi da je nezaposlenoj osobi isplaćena naknada na koju nije imala pravo, bit će ju dužna vratiti HZZ-u.


-Prijava na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje

Kako bi osoba zadržala prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, potrebno je da se nakon prestanka radnog odnosa (nebitno o razlogu prestanka radnog odnosa) prijavi u roku od 30 dana nadležnom uredu odnosno službi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Ovisno o adresi podnositelja, prijava se vrši na odgovarajuću e-mail adresu koju je moguće pronaći na sljedećoj poveznici: https://www.hzzo.hr/vazno-kontakti-za-ostvarivanje-prava-iz-obveznog-zdr...

Kako bi zahtjev bio uvažen potrebno je:

• izričito odrediti zahtjev i naznačiti pravo (npr. prijava na obvezno zdravstveno osiguranje zbog otkaza)

• navesti ime i prezime, OIB ili MBO te kontakt telefon

• priložiti presliku osobnog identifikacijskog dokumenta (osobna iskaznica, putovnica)

Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom (COVID – 19)

U svrhu očuvanja radnih mjesta za poslodavce čije je poslovanje narušeno aktualnom pandemijom Koronavirusa, donesen je paket mjera kojim bi se poslodavcima, u najugroženijim sektorima, omogućio nastavak poslovanja bez otpuštanja radnika. Radi se o potporama direktno povezanim s brojem zaposlenih, a koje će se davati u razdoblju od početka ožujka u trajanju najviše tri mjeseca. Glavni cilj jest očuvanje radnih mjesta i likvidnost.


Navedena potpora iznosi ukupno 3250,00 kuna mjesečno po radniku koji radi u punom radnom vremenu ili 1.625,00 kuna mjesečno po radniku koji radi u nepunom radnom vremenu. Taj iznos nadalje može varirati kao srazmjerni dio iznosa od 3.250,00 kuna ili 1.625,00 kuna po radniku za vrijeme koje nisu radili sukladno Odluci Stožera civilne zaštite. Poslodavac i dalje ima troškove i zaduženje za javna davanja na bruto iznos i to u iznosu poreza, prireza, doprinosa iz plaće i na plaću. Navedenom potporom HZZ sudjeluje u isplati neto plaće, što znači da poslodavac radniku treba isplatiti neto plaću, a HZZ poslodavcu isplaćuje dio troška neto plaće u svoti od 3.250,00 mjesečno po radniku. Primanjem potpore poslodavac je smanjio svoj ukupni trošak po radniku. Naravno, bit će i onih poslodavaca kojima se ovakva mjera, s navedenim troškom neto plaće, ne isplati pa će jednostavno odustati od mogućnosti prijave.


Za ostvarivanje mjera mogu se prijaviti poslodavci koji spadaju u skupinu Prihvatljivih sektora i poslodavaca, a čine ih djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane i pića, prijevoza i skladištenja, zdravstveni turizam, radno-intenzivne djelatnosti unutar prerađivačke industrije - tekstil, odjeća, obuća, koža, drvo i namještaj. Prijaviti se mogu i poslodavci koji ne mogu obavljati djelatnost sukladno odlukama Stožera civilne zaštite (nacionalnog, županijskog, jedinica lokalne samouprave), a to su trgovine, muzeji, kazališta, kina, čitaonice, održavanje izložbi, revija i sajmova ugostitelji uz izuzetak usluge pripreme i dostave hrane, uslužne djelatnosti u kojima se ostvaruje bliski kontakt s klijentima (npr. frizeri, maseri, saune, bazeni), sportske djelatnosti kao što su sportska natjecanja i organizirani treninzi te obustava rada teretana, sportskih centara, fitness i rekreacijskih centara, održavanje dječjih i drugih radionica, plesne škole, autoškole i škole stranih jezika. Kao treća i posljednja skupina navode se i drugi poslodavci koji mogu dokazati utjecaj posebnih okolnosti na svoje poslovanje, što se u pravilu odnosi na pad prihoda od 20%.


Također su uvedena pojedina ograničenja glede okolnosti koje bi bile u suprotnosti sa svrhom navedenih mjera. Ne mogu koristiti potporu poslodavci koji su u posljednjih 12 mjeseci registrirali poslovni subjekt i koji već koriste sredstva za zapošljavanje. Dakle, nove mjere neće moći koristiti oni koji već konzumiraju potpore HZZ-a ili drugih institucija kako ne bi došlo do dvostrukih potpora.


Poslodavac gubi pravo na potporu ako je od 20. ožujka 2020.g. do trenutka isplate potpore imao pad zaposlenosti veći od: 40% kod poslodavaca koji zapošljavaju do 10 radnika, 20% za Mala poduzeća, 15% za Srednja poduzeća i 10% za Velika poduzeća. U isto ne ulazi istek ugovora o radu na određeno vrijeme, odlazak radnika u mirovinu i otkaz skrivljenim ponašanjem radnika.


Što se tiče ciljanih skupina radnika, mjera se odnosi na sve radnike zaposlene kod poslodavca koji ulazi u jednu od navedenih skupina ovlaštenih na traženje potpore. Ona se čak odnosi i na vlasnike, suvlasnike, osnivače, članove uprave, direktore, prokuriste i sl. pod uvjetom da se radi o poslodavcu kod kojeg je zaposleno do maksimalno 10 radnika. Dakle ako je zaposleno više od 10 potporu nije moguće zatražiti, no ako se radi o vlasniku obrta navedeno ograničenje se ne primjenjuje. Nadalje, ako se radi o nekoliko gospodarskih subjekata koje povezuje ista osoba vlasnika ili osnivača, a pojedinačno zapošljavaju do 10 radnika, no u ukupnom zbroju je više od 10 radnika ponovo se primjenjuje pravilo prema kojem se potpora ne odobrava vlasnicima, suvlasnicima itd.


HZZ opsežno navodi razloge kojima se uvjetuje traženje potpore te se očekuje od svakog poslodavca da u sklopu Zahtjeva za dodjelu potpore za očuvanje radnih mjesta na opisan način prikaže pad prometa, otkazivanje rezervacija, eventa, kongresa, seminara, otkazivanje ugovornih poslova i narudžbi, nemogućnost isporuke gotovih proizvoda ili ugovorenih i plaćenih sirovina, repromaterijala, strojeva, alata i sl. Poslodavac također navodi aktivnosti koje je poduzeo u svrhu očuvanja radnih mjesta. Za dodjelu potpore potrebno je ispuniti i dokazati jedan od navedenih razloga, nema kumulacije razloga.


HZZ mora zaprimiti i obraditi Zahtjev za dodjelu potpore u roku od 10 dana od dana kada ga je zaprimio. Nakon obrade treba obavijestiti poslodavca o odobrenom zahtjevu i potpisati ugovor o dodjeli sredstava. Potpora se isplaćuje do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec. HZZ će provjeravati statuse radnika za koje se isplaćuje potpora te provjeriti solventnost poslodavca, također će obavljati redovnu kontrolu o broju radnika u razdoblju ugovorne obveze. Predaja Zahtjeva za dodjelu potpore moguća je već od 23.03.2020. u 00:01. Obrazac Zahtjeva s pripadajućim tablicama i potrebnom dokumentacijom može se pronaći i elektronski predati na web stranici HZZ-a. Više informacija i obrazac za predaju Zahtjeva nalaze se na sljedećem linku: http://mjere.hr

Saniranje štetnih posljedica potresa na zagrebačkom području

U posljednjih nekoliko tjedana, svjedoci smo neugodnih izvanrednih događaja koji su zatekli cijeli svijet, pa tako i Hrvatsku – naravno radi se o pandemiji virusa COVID-19 i njegovim posljedicama. Međutim, Zagreb je 22. ožujka 2020. godine bio i središte prirodne nepogode, potresa, koji je imao negative posljedice primarno za živote i zdravlje Zagrepčana, a na koncu i za njihovu imovinu. Dalje u tekstu ovog članka bit će govora o potonjem – imovinskoj šteti nastaloj potresom te o saniranju iste.


Gradonačelnik Grada Zagreba 23. ožujka 2020. godine donio je Zaključak o proglašenju prirodne nepogode uzrokovane potresom na području Grada Zagreba (Klasa: 361-07/20-01/2), a temeljem kojeg je 25. ožujka 2020. godine objavljen Javni poziv za prijavu štete na imovini.


Javnim se pozivom pozivaju oštećenici fizičke i pravne osobe na čijoj je imovini utvrđena šteta od prirodnih nepogoda, u ovom slučaju potresa, da prijave štetu na imovini Gradskom povjerenstvu Grada Zagreba za procjenu šteta od prirodnih nepogoda u pisanom obliku, na propisanom obrascu. Ističemo kako su prijava štete na imovini i prijava za pregled građevina dvije različite prijave.


Prijava za pregled građevina treba se obaviti što hitnije putem aplikacije „Prijava za pregled građevina nakon potresa“ na poveznici https://arcg.is/1vafny0, radi utvrđivanja oštećenja na građevini. Građani spomenutu aplikaciju popunjavaju na stranici www.zagreb.hr.

Hitni pregled građevina koje rade inženjeri statičari ne uključuje procjene štete i ne uključuje izradu dokumenata za naplatu šteta. Procjenu sigurnosti i uporabljivosti zgrada koji obavljaju građevinski stručnjaci se može ''shvatiti'' kao savjet stručnjaka svojim sugrađanima, je li sigurno živjeti u oštećenoj zgradi i savjet što je potrebno hitno napraviti.


S druge strane, prijava štete na imovini obavlja se putem tzv. Obrasca PN, radi upisa u Registar šteta, kako bi se nakon prijave štete moglo pristupiti procjeni temeljem koje bi se realno procijenila vrijednost imovine na kojoj je nastala šteta i procijenila šteta koja se dogodila toj imovini, a sve u svrhu utvrđivanja iznosa pomoći za ublažavanje i djelomično uklanjanje posljedica prirodnih nepogoda sukladno Zakonu. Šteta se može prijaviti do proglašenja kraja pandemije.


Vlasnici obiteljskih kuća trebaju podnijeti prijavu, tj, ispuniti obrazac, za cijelu obiteljsku kuću, suvlasnici prijavu podnose zajednički, dok oni u stambenim zgradama samo za svoj stan. Dalje, po pitanju stambenih zgrada, predstavnici suvlasnika trebaju podnijeti prijavu za zajedničke prostorije (primjerice: šupe, kotlovnice i sl.), a ako takvog nema, isto će učiniti prinudni upravitelj zgrade temeljem dostavljenih podataka od suvlasnika. Sve navedeno odnosi se na fizičke osobe, dok pravne podnose prijavu na objektima u svom vlasništvu, a za objekte u zakupu zakupodavac.


Sve navedene informacije, zajedno sa spomenutim Obrascem PN za prijavu štete, kao i kratke upute o postupanju vezano za prijavu štete, dostupne su na službenim internetskim stranicama Grada Zagreba (https://www.zagreb.hr/vazne-informacije-vezano-uz-posljedice-potresa_ste...), a informacije oko popunjavanja obrazaca na besplatnom broju telefona 0800 88 03 ili putem maila prijavastetepotres@zagreb.hr. Dodatno, u slučaju nemogućnosti online prijave štete, omogućeno je osobno preuzimanje obrasca u pisarnicama gradske uprave radnim danom u uredovno vrijeme, kao i uputa za popunjavanje istog.


Sam registar šteta reguliran je Zakonom o ublažavanju i uklanjanju posljedica prirodnih nepogoda (NN 16/19, dalje u tekstu: Zakon) kao jedinstvena digitalna baza podataka o svim štetama nastalim zbog prirodnih nepogoda na području Republike Hrvatske (čl. 41. st. 1. Zakona).


Podaci koji se unose u Registar šteta važni su za sljedeću fazu postupka. Naime, Državno povjerenstvo pristupa provjeri i obradi podataka o konačnim procjenama šteta na temelju podataka iz Registra šteta i ostale dokumentacije te utvrđuje iznos pomoći za pojedinu vrstu štete i oštećenike tako da određuje postotak isplate novčanih sredstava u odnosu na iznos konačne potvrđene štete na imovini oštećenika (čl. 34. Zakona).


Sredstva pomoći za ublažavanje i djelomično uklanjanje posljedica prirodnih nepogoda strogo su namjenska sredstva te se, kako je ranije navedeno, raspoređuju prema postotku oštećenja vrijednosti potvrđene konačne procjene štete (čl. 20. st. 1. Zakona). Ona se ne dodjeljuju za:

1. štete na imovini koja je osigurana

2. štete na imovini koje su izazvane namjerno, iz krajnjeg nemara ili nisu bile poduzete propisane mjere zaštite od strane korisnika ili vlasnika imovine

3. neizravne štete

4. štete nastale na nezakonito izgrađenim zgradama javne namjene, gospodarskim zgradama i stambenim zgradama za koje nije doneseno rješenje o izvedenom stanju prema posebnim propisima, osim kada je, prije nastanka prirodne nepogode, pokrenut postupak donošenja rješenja o izvedenom stanju, u kojem slučaju će sredstva pomoći biti dodijeljena tek kada oštećenik dostavi pravomoćno rješenje nadležnog tijela

5. štete nastale na građevini ili području koje je, u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita kulturnog dobra, aktom proglašeno kulturnim dobrom ili je u vrijeme nastanka prirodne nepogode u postupku proglašavanja kulturnim dobrom

6. štete koje nisu na propisani način i u zadanom roku unesene u Registar šteta prema odredbama ovoga Zakona

7. štete u slučaju osigurljivih rizika na imovini koja nije osigurana ako je vrijednost oštećene imovine manja od 60 % vrijednosti imovine.


Shodno navedenom, prilikom raspodjele sredstava pomoći za djelomičnu sanaciju šteta od prirodnih nepogoda oštećenici imaju pravo na naknadu zbog oštećenja neosigurane imovine uzrokovane prirodnom nepogodom (potresom), ali ne ako je vrijednost oštećene imovine manja od 60% vrijednosti cjelokupne imovine. U slučaju da šteta jest veća, naknadit će se do 5% vrijednosti konačno procijenjene štete (čl. 35. st. 2. Zakona). Dakle, utvrdit će se visina štete i vrijednost koju inače ima oštećena građevina te će se prema tome odrediti iznosi li šteta više ili manje od 60% vrijednosti te građevine. Međutim, iznimno od navedenog, Državno povjerenstvo može predložiti Vladi Republike Hrvatske dodjelu većih iznosa pomoći za ublažavanje i djelomično uklanjanje posljedica od prirodnih nepogoda kada su stradanja imovine i stanovništva takva da prijete ugrozom zdravlja i života i funkcioniranja gospodarstva na području pogođenom prirodnom nepogodom (čl. 35. st. 3. Zakona).


Trenutno je nemoguće procijeniti koliko će trajali cijeli postupak procjene i prijave štete te dodjele sredstava, a u tijeku je donošenje i novih zakonskih propisa. Na građanima je u ovom trenutku da u što kraćem roku, koliko situacija dopušta, iskoriste svoja prava te prijave za pregled građevine, a nakon toga i štetu na imovini.


Sve važne informacije vezane uz posljedice potresa i štetu na imovini, uključujući tekst Javnog poziva za prijavu štete na imovini te adrese pisarnica u kojima se mogu preuzeti obrasci za prijavu štete, nalaze se na:

https://www.zagreb.hr/vazne-informacije-vezano-uz-posljedice-potresa_ste...

Širenje lažnih vijesti i posljedice

Pravo na slobodu misli, slobodu mišljenja i izražavanja izrijekom jamče kako svi relevantni međunarodni dokumenti o ljudskim pravim i slobodama, tako i ustavi suvremenih demokratskih zemalja među kojima je i Ustav Republike Hrvatske. Sloboda izražavanja također je i jedno od prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.


Posebnu važnost sloboda izražavanja dobiva u današnjem digitalnom okruženju gdje svatko ima mogućnost objavljivati bilo kakav sadržaj na internetu. Uz mnoge pozitivne strane interneta i društvenih mreža poput lakšeg širenja informacija i povezivanja ljudi, internet postaje i pogodno sredstvo poduzimanja raznovrsnih nezakonitih radnji. Sve češća pojava, posebice u kriznim situacijama, postaje i širenje lažnih vijesti i govora mržnje za koje se još uvijek ne pronalazi odgovarajući univerzalni pravni okvir. Budući da ni zakonodavstvo Europske unije ne sadrži nikakvu regulaciju o suzbijanju lažnih vijesti, Europska komisija radi na provedbi širokog skupa akcija za borbu protiv širenja dezinformacija u Europi.


Za vrijeme trajanja pandemije koronavirusa i nakon potresa u Zagrebu, u medijima se javlja sve više lažnih informacija o načinima širenja, zaštite, oboljelima od virusa te informacije kojima se upozoravalo kad i na kojem mjestu će se dogoditi sljedeći potres, iako potrese nije moguće predvidjeti. Društvenim se mrežama, primjerice, širila objava na kojoj su bile slike rodilja koje su izašle iz Petrove bolnice u Zagrebu nakon snažnog potresa u kojem je oštećena bolnica, ali je u opisu tih fotografija bilo navedeno da su iz Italije gdje su zbog zaraze koronavirusom bolnice prepune i pacijenti nemaju kamo. Takve vijesti se posebice šire putem društvenih mreža, a kako bi bile što uvjerljivije, autori se lažno pozivaju na povjerljive izvore poput Svjetske zdravstvene organizacije, doktore i UNICEF-a.

Lažne vijesti, poput one da u travnju neće biti isplaćene mirovine zbog tehničkih problema uzrokovanih potresom u Zagrebu sve se više šire i u Hrvatskoj. Iz tog razloga Državno odvjetništvo Republike Hrvatske objavilo je 24. ožujka 2020. godine priopćenje u kojem navodi da je uputilo sva županijska i općinska državna odvjetništva da temeljito i neodložno postupaju otkrivaju i kaznenih djela lažne uzbune te prekršaja širenja lažnih i uznemiravajućih vijesti.


Hrvatske vlasti pozivaju građane na odgovornost, a u hrvatskom pravnom okviru za počinitelje širenja lažnih vijesti predviđena je prekršajna sankcija. Širenje lažnih vijesti spominje se samo u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 5/90, 30/90, 47/90, 29/94; dalje: ZPPJRIM) u kojem je navedeno da tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana (čl. 16. ZPPJRIM). Zakon kojim je propisan taj prekršaj uz manje izmjene na snazi je od 1977. godine te su u njemu i danas novčane kazne propisane u njemačkim markama, a kazne preračunato u kunama danas iznose od 200 do 780 kn.


Obilježja prekršaja širenja lažnih vijesti opisana su u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH Psz 114/1993-5). Za postojanje prekršaja dovoljno je da netko izmišlja lažne vijesti ili širi lažne vijesti kojima narušava mir građana. Iz navedenog proizlazi da je dovoljno ili izmišljanje ili širenje lažnih vijesti te nije nužno da počinitelj ujedino i izmisli i širi lažne vijesti (kumulacija radnje). Neistinost tvrdnji presumira se prema principu svatko se smatra dobrim te se suprotno mora dokazati, sukladno tome ako netko za nekog tvrdi nešto negativno to mora i dokazati. Sve dok tvrdnje nisu dokazane smatraju se lažnima. Kod navedenog prekršaja vrijedi načelo koje govori da se u slučaju sumnje na štetu okrivljenog uzima da je tvrdnja neistinita. Sukladno tome, upravo okrivljenik mora dokazivati istinitost iznesenih krivnji, a ne tužitelj kao što je to slučaj za većinu prekršaja i kaznenih djela. Navedeni prekršaj može se izvršiti i iz nehaja pa nije potrebno utvrđivati namjeru, odnosno nije bitno je li počinitelj bio svjestan obilježja mjestu, već samo da je okrivljenik širio lažne vijesti, odnosno da je svojim ponašanjem omogućio da više osoba sazna lažne vijesti.

Za počinjenje prekršaja širenja lažnih vijesti u proteklih par dana podneseno je više policijskih prijava. U Virovitičko-podravskoj županiji preko društvenih mreža širile su se objave kojima optužuju lokalni križni stožer i epidemiologe na skrivanje podataka o koronavirusu. Kako bi to suzbila, policija je locirala više ljudi koji su objavljivali te lažne informacije. Muškarac iz Krapine objavio je na društvenoj mreži kako je jedna njegova poznanica pozitivna na koronavirus iako ona nije testirana te je protiv njega podnijet optužni prijedlog.


Kaznena odgovornost propisana je samo ako bi se lažno uzbunile javne službe koja osigurava red ili pruža pomoć o događaju koji iziskuje hitno djelovanje te službe. Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; dalje: KZ) za kazneno djelo lažne uzbune predviđa kaznu zatvora u trajanju do tri godine (čl. 316. KZ). Navedeno kazneno djelo razlikuje se od prekršaja širenja lažnih vijesti po tome što je za njega potrebno da je objava uzbunila javne službe poput policije, a ne širu javnost. Ono se može primijeniti u slučaju npr. lažne dojave o kršenju samoizolacije, ali ne i zbog pukog širenja informacija na društvenim mrežama.

O uzdržavanju punoljetnog djeteta od A do Ž

Obiteljska solidarnost jedno je od temeljnih načela obiteljskog prava, a očituje se u međusobnom pomaganju članova obitelji. Obiteljskopravni institut koji se najlakše povezuje s navedenim načelom je uzdržavanje. Pravo na uzdržavanje radno sposobne punoljetne djece vrlo je često u praksi s obzirom na činjenicu da se vrlo velik broj djece nastavlja obrazovanje i osposobljavanje nakon punoljetnosti te je iz tog razloga ili zbog nemogućnosti zaposlenja i dalje financijsko ovisno o svojim roditeljima.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE SE ŠKOLUJE

Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta (čl. 290. st. 1. ObZ).


Potrebno je uzeti u obzir da je pojam redovnog i urednog ispunjavanja obveza, kako navodi zakon, širi od pojma redovitog studiranja, odnosno statusa redovitog studenta (odluka Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž-1067/2014-2, od dana 03. siječnja 2014. godine). Status redovitog studenta nije dostatan dokazivanju urednog i redovitog školovanja odnosno studiranja, budući da neispunjavanje obveza ne rezultira odmah gubljenjem statusa redovitog studenta (odluke Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž2-210/10-2, od dana 12. listopada 2010. te Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž2-226/09-2, od dana 20. travnja 2010. godine). Pojam statusa redovitog studenta razlikuje se od pojma redovitog ispunjavanja obveza i prema odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Uostalom, takvo bi poistovjećivanje rezultiralo diskriminatorno u odnosu na izvanredne studente. Dakle, status redovitog ili izvanrednog studenta ne utječe na pravo uzdržavanja punoljetnog djeteta (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-327/07, od dana 09. kolovoza 2007. godine). Nadalje, u više presuda jasno je ponovljeno da se ne može smatrati da punoljetno dijete uredno i redovito ispunjava svoje obveze kad dvije godine studija tri puta ponavlja (odluke Županijskog suda u Zagrebu, Gž2-41/04, od dana 09. ožujka 2004. godine, Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1374/05-2, od dana 25. kolovoza 2005. godine, Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-42/07-2, od dana 30. siječnja 2007. godine i Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-178/09-2, od dana 12. svibnja 2009. godine).


Roditelj punoljetnog djeteta ima pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovu obrazovanju (čl. 290. st. 5. ObZ). S druge strane, punoljetno dijete koje prima uzdržavanje radi obrazovanja dužno je obavijestiti roditelje o redovitom ispunjavanju obveza najkasnije do 01. studenoga za svaku školsku, odnosno akademsku godinu (čl. 291. st. 2. ObZ). Smatra se da učenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kad zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sličnih razloga) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske, odnosno akademske godine (čl. 290. st. 6. ObZ). Navedeni razlozi trebaju biti potkrijepljeni valjanom liječničkom ili, s obzirom na prirodu razloga, drugom dokumentacijom.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE SAMO STJEČE ODREĐENE PRIHODE

Važno je naglasiti da je punoljetno dijete koje ima pravo na uzdržavanje, a koje ima prihode dužno pridonositi za svoje uzdržavanje (čl. 291. st. 1. ObZ) što može značiti da je iznos uzdržavanja od stane roditelja manji. S obzirom na općenitost formulacije, zakonodavac ne postavlja nikakva ograničenja u vezi s izvorom tih prihoda. Pod pojam prihoda djeteta može svrstati i drugi prihodi stečeni na temelju različitom od rada. Prema tome postojanje određene ušteđevine na štednom računu i kamate također može predstavljati prihod djeteta kojim je dijete dužno doprinositi svome uzdržavanju (odluka Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1389/12-2, od dana 04. ožujka 2013. godine). Tako će se prihodi djeteta, kao što su prihodi od stipendija, sportskih plaća, nasljeđivanja, prihodi iz radnog odnosa i slično, uzimati u obzir prilikom određivanja iznosa uzdržavanja punoljetnog djeteta. Međutim, važno je naglasiti da neovisno o tome stječe li dijete prihode ili ne, te u kojem iznosu ih stječe, roditelj se ne može osloboditi svoje dužnosti uzdržavanja djeteta.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE NE MOŽE NAĆI ZAPOSLENJE

Punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti, roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina (čl. 290. st. 2. ObZ). Ta će obveza prestat i prije isteka godine dana od prestanka obrazovanja u trenutku kad dijete navrši dvadeset i šest godina (čl. 290. st. 3. ObZ).


No, roditelji nisu dužni uzdržavati punoljetno dijete koje nakon školovanja nije htjelo prihvatiti zaposlenje za koje se traži srednja stručna sprema (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-996/12, od dana 14. studenog 2012. godine).

Roditelj ima pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovu zaposlenju (čl. 290. st. 5. ObZ).


Zanimljivo je da, prema stajalištu sudova, ako po isteku godine dana od završetka školovanja ili studija nezaposleno dijete odluči nastaviti obrazovanje na višoj razini, pravo na uzdržavanje oživljava (odluke Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-65/02, od dana 19. veljače 2002. godine i Županijskog suda u Bjelovaru, posl. broj: Gž-3252/11-2, od dana 12. siječnja 2012. godine).


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE JE SKLOPILO BRAK

Ako je punoljetno dijete sklopilo brak, obveza roditelja postala je supsidijarna (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev. 1090/11-2, od dana 5. listopada 2011. godine). Navedeno je u skladu sa zakonskom odredbom koja određuje red uzdržavanja. Pravo na uzdržavanje od bračnog druga ostvaruje prije uzdržavanja od srodnika (čl. 283. st. 2. ObZ). To ne znači da roditeljska obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta automatski prestaje, već se brakom samo mijenja subjekt koji je prvi po redu dužan udržavati. Tako da, primjerice, ako bračni drug nije u mogućnosti u cijelosti uzdržavati drugoga bračnog druga, mogla bi postojati djelomična obveza na teret roditelja, naravno i dalje uz pretpostavku da su ispunjeni zakonski uvjeti za uzdržavanje punoljetnog djeteta.


TUŽBA RADI UZDRŽAVANJA PUNOLJETNOG DJETETA

Prema sudskoj praksi i stajalištu pravnih teoretičara, zahtjev za uzdržavanje punoljetnog djeteta podnosi se odvojeno od tužbe za razvod braka. Za suđenje u sporovima za zakonsko uzdržavanje, ako je tužitelj osoba koja traži uzdržavanje, nadležan je pored općinskog suda općemjesne nadležnosti (što je općinski sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, odnosno općinski sud na čijem području tuženik ima prebivalište, odnosno boravište), i općinski sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište (čl. 34. st. 1. t. 1., čl. 47. st. 1. i čl. 51. st. 1. ZPP). Na ovaj način tužitelju je dano na odabir kojem sudu će podnijeti tužbu.


Tužba treba biti razumljiva i sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a osobito treba sadržavati:

- oznaku suda,

- ime, prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju,

- osobni identifikacijski broj podnositelja,

- predmet spora,

- sadržaj izjave i

- potpis podnositelja (čl. 106. st. 2. i 186. st. 1. ZPP).


Izjava koja se daje podneskom može se, umjesto podneskom, dati usmeno na zapisnik kod parničnog suda (čl. 106. st. 5. ZPP). Ako izjava sadrži kakav zahtjev, stranka treba da u podnesku navede činjenice na kojima temelji zahtjev i dokaze kad je to potrebno (čl. 106. st. 4. ZPP).


U slučaju spora o uzdržavanju punoljetnog djeteta s obzirom na same uvjete tog instituta potrebno je priložiti dokaze o školovanju:

- potvrdu o upisu u srednju školi, odnosno na sveučilišni ili stručni studij, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih i

- potvrda o redovitom i urednom ispunjavanju obveza u tim obrazovnim ustanovama, a zatim i službene podatke o primanjima tuženika.


Nadalje se prilažu dokazi o činjenicama iz kojih se izvodi pravni temelj uzdržavanja, to će biti izvadak iz matice rođenih gdje je upisan tuženik kao roditelj djeteta te potvrda da dijete i tuženik imaju različita prebivališta, odnosno boravišta. Drugi dokazi mogu biti presuda o razvodu braka, saslušanje stranaka i svjedoka i slično.


Sud prilikom utvrđivanja iznosa uzdržavanja procjenjuje potrebe uzdržavane osobe i uzdržavatelja kako bi ih doveo u ravnotežu. Pri procjenjivanju potreba uzdržavane osobe sud će uzeti u obzir njezine prihode, kako je već navedeno, ako ih ima, imovinsko stanje, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju (čl. 307. st. 2. ObZ). Pri procjenjivanju mogućnosti osobe koja je dužna uzdržavati uzet će se u obzir njezino imovinsko stanje, sva njezina primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, njezine vlastite potrebe i druge zakonske obveze uzdržavanja (čl. 307. st. 3. ObZ).


ZAHTJEV ZA UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA UNATRAG

Uzdržavanje za punoljetno dijete se može odrediti samo za vrijeme nakon podnošenja zahtjeva za uzdržavanje (čl. 306. ObZ). Odredba zakona koja određuje da je roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava do podnošenja tužbe (čl. 289. st. 1. ObZ) odnosi se samo na maloljetno dijete, i ne može se primijeniti u slučaju punoljetnog djeteta. Budući da ne postoji slična odredba za uzdržavanje punoljetnog djeteta, njegovo se uzdržavanje ne može tražiti unatrag.

Dakle, kad zakonski zastupnik malodobnog djeteta tek podnosi tužbu za uzdržavanje može zahtijevati ne samo da se uzdržavanje plaća ubuduće od trenutka podnošenja tužbe, već i unatrag. Za razliku od toga, u slučaju da punoljetno dijete podnosi tužbu za uzdržavanje, ono može zahtijevati da se uzdržavanje plaća samo ubuduće od trenutka podnošenja tužbe.


NAMIRENJE DOSPJELIH, A NE ISPLAĆENIH TRAŽBINA NA IME UZDRŽAVANJA PUNOLJETNOG DJETETA

Ako bi punoljetno dijete tražilo isplatu dugovanih tražbina uzdržavanja nakon što je već pravomoćnom presudom utvrđen iznos uzdržavanja, a ti iznosi nisu mjesečno podmireni od strane obveznika uzdržavanja iako su dospjeli na naplatu, punoljetno dijete ima pravo potraživati svaki od njih do nastupa zastarnog roka. Tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, primjerice mjesečno kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. ZOO).

Punoljetno dijete čije je pravo uzdržavanja od strane roditelja utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom može, temeljem te presude, podnijeti Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu dospjelih, a neisplaćenih tražbina uzdržavanja. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje koji je sadržan u samoj odluci. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke tuženiku – osobi koja je obveznik uzdržavanja (čl. 25. st. 1. OZ).


VERZIJSKI ZAHTJEV

Nadalje, fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati ili nije bila dužna uzdržavati u cijelosti, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe koji su bili opravdani, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja je po zakonu bila dužna uzdržavati (čl. 287. st. 1. ObZ).

Opravdanim troškovima smatra se mjesečni iznos određen pravomoćnom sudskom odlukom koji je dužan isplaćivati obveznik davanja uzdržavanja. Eventualna daljnja sredstva koja bi na ime obveze uzdržavanja dodatno doprinosila osoba koja nije bila dužna uzdržavati, ne mogu se smatrati opravdanim troškovima (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-1302/2008-2, od dana 28. siječnja 2009. godine). Također, cijelo vrijeme uzdržavanja punoljetno dijete mora udovoljavati uvjetima koje zakon propisuje za uzdržavanje punoljetnog djeteta kako bi troškovi bili opravdani.

Pravo na naknadu za isplaćeno uzdržavanje ima i roditelj djeteta (čl. 287. st. 3. ObZ) što u svojoj presudi Ustavni sud opravdava činjenicom da roditelji moraju zajedno brinuti o odgoju i uzdržavanju djeteta (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: U-III/1212/2005, od dana 30. siječnja 2008. godine). No, takvo pravo nema punoljetno dijete zato što ono nije osoba koja je snosila troškove uzdržavanja druge osobe, već je sama sebe uzdržavala, odnosno snosila troškove vlastitog uzdržavanja (odluka Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž 777/2005-2, od dana 25. svibnja 2005. godine).

Ovaj, takozvani verzijski zahtjev, kao institut obveznog prava, ograničen je općim zastarnim rokom koji iznosi pet godina (čl. 225. ZOO). Važno je naglasiti da se taj rok odnosi na tražbine, a kako one dospijevaju mjesečno, svako pojedino davanje zastarit će nakon 5 godina.

Tumačenje zakonskog pojma iz čl. 290. st. 1. Obiteljskog zakona “dijete koje se redovito školuje“ i pregled sudske prakse u vezi uzdržavanja punoljetnog djeteta

Moralno te materijalno pomaganje svih članova obitelji, međusobna pomoć, naročito u materijalnom smislu, je obiteljska solidarnost kao jedna od temeljnih vrijednosti na kojima počiva obiteljsko pravo. Najintenzivniji oblik obiteljske povezanosti je odnos između roditelja i djece. Mnoštvo emocija, dobrih i loših, odnos čine složenim. Odnos između roditelja i djece može biti konfliktan, a najčešći sukobi bilježe se upravo u kontekstu obveze uzdržavanja. Društvo treba biti svjesno potencijalnih problema u vezi s uzdržavanjem punoljetnog djeteta, posebice kad su roditelji razvedeni. Prilikom analiziranja prava na uzdržavanje punoljetne djece kao obiteljskopravnog instituta, uočio sam porast broja presuda koje se bave uzdržavanjem punoljetnog djeteta, ali tijekom vremena dolazi do kristaliziranja nekih pitanja na koja sudska praksa nije ponudila ili je pak ponuda, ali neujednačena tumačenja. Pitanje uzdržavanja punoljetnog djeteta možemo povezati s problemom nezaposlenosti. Nezaposlenost roditelja koji nisu više u mogućnosti uzdržavati njihovo punoljetno dijete. Nesporno se radi o problemu koji ne zabranjiva isključivo iz perspektive obiteljskog prava, budući da se uloge države i obitelji glede skrbi u pomoći tim osobama isprepliću.

U radu će se pokušati približiti tumačanje zakonskog pojma iz čl. 290. st. 1. Obiteljskog zakona (dalje: ObZ) “dijete koje se redovito školuje“, te analizirati određena sudska praksa. Nadalje, što je to “redovito i uredno ispunjavanje obveza“, a ima veze s statusom redovitog studenta.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA

Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta. Pojam statusa redovitog studenta prema odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju razlikuje se od pojma redovitog ispunjavanja obveza, koji pojam ima u vidu odredba 290. st. 1. ObZ-a.

Redovito ispunjavanje obveza pretpostavlja ispunjavanje obveza u upisanoj tekućoj školskoj ili akademskoj godini te nastavno upisivanje sljedeće godine. Iznimno, prema odredbi čl. 290. st. 6. ObZ-a, smatra se da učenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kad zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sličnih razloga) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske, odnosno akademske godine.

Zakonski pojam iz članka 290. st. 1. ObZ-a “dijete koje se redovito školuje“ treba tumačiti u smislu da redovito ispunjava svoje obveze na fakultetu, neovisno o tome ima li tijekom studija status redovnog ili izvanrednog studenta. Dakle, odlučna je činjenica da li su redovito i uredno ispunjavane obveze na fakultetu. Redovito je školovanje pretpostavka koje je dijete dužno ispuniti da bi postojala dužnost roditelja da ga uzdržava i nakon punoljetnosti. U analiziranom predmetu, osoba je 2013./14. upisala prvu godinu Ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zatim je 2014./15. redovno upisala drugu godinu, a 2015./16. ponovno upisala drugu godinu. Nadalje, studentica je 2016./17. prvi put upisala treću godinu, zatim 2017./18. ponovno upisala treću godinu, da bi 2018./19. upisala po treći put treću godinu. Naime, takvo školovanje, gledano u sveukupnosti (studij upisala 2013. godine, a 2018/19. upisala treći put treću godinu studija) ne sadrži obilježja onakvog redovitog školovanja koje ima u vidu zakonska odredba kao osnovnu pretpostavku, da bi roditelj, bio u obvezi uzdržavati tužiteljicu i nakon punoljetnosti. Punoljetno dijete koje ni nakon tri godine studiranja nije upisalo drugu godinu studija nije redovito i uredno ispunjavalo svoje obveze, iako ima status redovitog studenta. Dakle, u ovakvom konkretnom slučaju, obveza roditelja (oca) je prestala.

Nadalje, možemo ekstenzivno protumačiti i stavak 4., članka 290. ObZ-a zajedno s člankom 291. Istovjetno stilizaciji staroga zakona ta odredba predviđa pravo roditelja koji su ujedno i davatelji uzdržavanja tražiti i dobiti od djeteta ili odgovarajućih institucija podatke o obrazovanju ili zaposlenju. Propisano je pravo posve jasno i legitimno. No, postavlja se pitanja zašto je zakonodavac u članku 291., nakon prvog stavka, koji (istovjetno ranijoj normi) definira obvezu djeteta koje ima prihode da doprinosi svojem uzdržavanju, dodao drugi stavak koji se čini istog sadržaja stavka četvrtog članka 290. Spomenuta odredba, pisana je iz perspektive djeteta, propisuje njegovu dužnost glede obavješćivanja roditelja o redovnom ispunjavanju obveza. Dva se pitanja postavljaju. Prvo, zašto istovjetna dužnost ne postoji glede dokazivanja da se primatelj uzdržavanja zaposlio. Zatim, zašto je uopće zakonodavac dvaput ponovio isti propis? Ako se pak radi o različitim propisima, s obzirom na to da jedna spominje “pravo roditelja“, a druga “dužnost djeteta“ utječe li to u konačnici na teret dokazivanja u sporovima kojima se traži utvrđivanje, odnosno ukidanje obveze uzdržavanja?


VERZIJSKI ZAHTJEV

Verzijski zahtjev u obiteljskopravnom institutu uzdržavanja predstavlja poseban skup odredbi koje uređuju pravo na naknadu isplaćenog uzdržavanja iz članka 287. Obiteljskog zakona te drugih odredbi o vraćanju iznosa isplaćenih temeljem privremenog uzdržavanja maloljetne djece iz članaka 25. do 30. Zakona o privremenom uzdržavanju.

Roditelji koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe. Bilo da se radi o fizičkoj ili pravnoj osobi koja je snosila trošak uzdržavanja umjesto osobe koja je na to prvotno ili barem prije isplatitelja bila dužna činiti, verzijski zahtjev je sredstvo značajno po tome da općenito pospješuje institut uzdržavanja.

Omogućava osobama koje su snosile trošak uzdržavanja umjesto osobe koja je na to prvotno ili barem prije njih bila dužna činiti, da ga od te osobe i nadoknade. Tako se na ekonomski prihvatljiv način, ne samo opravdava činjenica obvezivanja drugih osoba na uzdržavanje, već se i potiču treće osobe koje nisu uopće dužne uzdržavati, da sudjeluju i na poseban način (a da se ne radi npr. o darovanju) pripomognu vjerovniku prava uzdržavanja u slučajevima u kojima nije opravdano očekivati da će dužnik uzdržavanja na vrijeme, samostalno, redovito i cjelovito ispuniti svoju obvezu. Odredbe ObZ-a primjenjuje se i na obiteljske odnose koji su nastali do dana stupanja na snagu ObZ-a (1.11.2015.), ako ObZ-om nije drukčije određeno.

Postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ObZ-a dovršit će se prema odredbama Obiteljskog zakona (NN, br, 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 25/13. I 5/15.) Prema gore navedenim odredbama i sukladno načelu argumentum a contrario, novi ObZ je ograničio Verzijski zahtjev samo za uskraćeno uzdržavanje maloljetnog djeteta. Dakle, u gore navedenom slučaju, osoba nema pravo na naknadu uskraćenog uzdržavanja.

Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija

S obzirom na to da su obiteljski odnosi osobne, i zbog toga za svakog pojedinca, ali posljedično i za širu zajednicu, značajne prirode, država poduzima mjere usmjerene očuvanju obitelji. Tako ulaže i dodatne napore u pružanju pomoći kada takvi odnosi postanu narušeni, prvenstveno, ostavljajući mogućnost i sredstva konsenzusnog rješavanja. Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija dva su oblika pomoći obiteljima u krizi, a u hrvatskom pravnom sustavu relativno su novi instituti. Ova dva oblika pomoći su strukturirani i kratkotrajni putokazi stručnih osoba u rješavanju određenog problema. Prije svega riječ je o poticanju na pravovremenu komunikaciju i pregovaranje, ali bez ulaženja u dubinu sukoba i bez ispitivanja uzroka, a čiji je cilj postizanje sporazuma održivog za sve sudionike. Treća osoba se ovdje pojavljuje kako bi kao objektivan promatrač pomogla pri identificiranju potreba, briga i strahova, ali i u osmišljavanju izvedivih i svima prihvatljivih rješenja. Značajno je spomenuti da treće osobe nemaju ovlasti sudionicima nametnuti obvezujuće rješenje.


Obvezno savjetovanje


Obvezno savjetovanje je oblik pomoći članovima obitelji da donesu sporazumne odluke o obiteljskim odnosima vodeći posebnu brigu o zaštiti obiteljskih odnosa u kojima sudjeluje dijete te o pravnim posljedicama nepostizanja sporazuma i pokretanju sudskih postupaka u kojima se odlučuje o osobnim pravima djeteta (čl. 321. st. 1. ObZ), a provodi ga stručni tim centra za socijalnu skrb – pravnik i socijalni radnik ili psiholog. Nadležnosti CZSS određuje se prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta, ili prema mjestu zadnjeg zajedničkog prebivališta, odnosno boravišta bračnih ili izvanbračnih drugova (čl. 321. st. 2. ObZ). U obveznom savjetovanju sudjeluju članovi obitelji osobno i bez punomoćnika (čl. 321. st. 4. ObZ).


Obvezno savjetovanje provodi se:

1. prije pokretanja postupka radi razvoda braka u kojem postoji zajedničko maloljetno dijete i

2. prije pokretanja ostalih sudskih postupaka o ostvarivanju roditeljske skrbi i osobnih odnosa s djetetom (čl. 322. st. 1. ObZ). Navedeno upućuje na nužnost provedbe postupka i u slučaju raskida izvanbračne zajednice što je uvedeno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.

Obvezno savjetovanje pokreće se na zahtjev stranke koji se podnosi centru za socijalnu skrb u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik (čl. 323. st. 1. ObZ).


Uglavnom se obvezno savjetovanje provodi kao zajednički sastanak stranaka, a tek iznimno, ako centar za socijalnu skrb procijeni da u okolnostima konkretnoga slučaja zajednički sastanak ne bi bio svrhovit ili ako to jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga zahtijevaju, provesti će se odvojeni razgovori sa strankama (čl. 323. st. 3. ObZ). Najčešće se provodi u okviru dva, a po potrebi i tri susreta stranaka i članova stručnog tima CZZS.


Bračne drugove koji imaju namjeru razvesti brak u kojem postoji maloljetno dijete službenici CZSS-a će:

1) upoznati o mogućnosti bračnog savjetovanja,

2) upoznati o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka u odnosu na njih i djecu,

3) uputiti da su dužni voditi računa o djetetovoj dobrobiti prigodom uređenja spornih obiteljskih odnosa,

4) upoznati sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i pružiti pomoć ako to zahtijevaju,

5) upoznati s prednostima obiteljske medijacije i informirati o dostupnim obiteljskim medijatorima,

6) informirati o obvezi odaziva prvom sastanku obiteljske medijacije ako nisu postigli sporazum, odnosno plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i

7) upoznati s postupkom radi razvoda braka pokrenutog tužbom jednog od bračnih drugova (čl. 325. st. 1. ObZ).

U postupku obveznog savjetovanja može se djetetu omogućiti izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja (čl. 325. st. 3. ObZ).

Obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi se u odnosu na bračnog druga ili oba bračna druga ako su lišena poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i posljedice postupka ni uz stručnu pomoć ili ako su nesposobni za rasuđivanje ili ako im je nepoznato prebivalište i boravište (čl. 326. ObZ).


Ako stručni radnici koji provode obvezno savjetovanje posumnjaju na obiteljsko nasilje, centar za socijalnu skrb će nakon provedenog obveznog savjetovanja službenoj dužnosti odrediti odgovarajuću mjeru za zaštitu djeteta iz nadležnosti centra za socijalnu skrb ili predložiti sudu donošenje druge mjere za zaštitu djeteta iz nadležnosti suda i žurno će pokrenuti odgovarajući postupak(čl. 328. ObZ).


Obiteljska medijacija


Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora (čl. 331. st. 1. ObZ). Glavna svrha postupka obiteljske medijacije je postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i drugih sporazuma u vezi s djetetom. Uz ostvarenje te svrhe, u postupku obiteljske medijacije stranke se mogu sporazumjeti i o svim drugim spornim pitanjima imovinske i neimovinske naravi (čl. 331. st. 3. ObZ).

Medijacija je dobrovoljna, a medijator osoba koja je nepristrana i posebno educirana osoba upisana u registar obiteljskih medijatora koja poštuje gledišta stranaka i daje im pravnu informaciju, a ne pravni savjet. Medijator posebnu pozornost treba posvetiti dobrobiti i najboljem interesu djeteta te poticati roditelje da se usmjere na potrebe djeteta te podsjećati roditelje na to da su upravo oni prvi pozvani štititi djetetovu dobrobit te da djecu treba informirati i savjetovati se s njima. Medijator može u postupku obiteljske medijacije omogućiti djetetu izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja. Uvjeti medijacije moraju jamčiti privatnost i tajnost, i od strane medijatora i od strane sudionika, te se, osim u iznimnim slučajevima, informacije iznesene u medijaciji ne mogu kasnije koristiti. Ipak, za bračne drugove koji imaju zajedničku maloljetnu djecu, a nisu postigli plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi u postupku obveznog savjetovanja, prvi susret obiteljske medijacije je obvezan.


Obiteljska medijacija se ne provodi:

1) u slučajevima kada prema procjeni stručnog tima centra za socijalnu skrb ili obiteljskog medijatora zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije,

2) ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice postupka ni uz stručnu pomoć,

3) ako su jedan ili oba bračna druga nesposobni za rasuđivanje i

4) ako bračni drug ima nepoznato prebivalište i boravište (čl. 332. st. 1. ObZ).

U svim ostalim slučajevima kad se obiteljska medijacija provodi, ona se može provoditi neovisno o sudskom postupku, prije pokretanja sudskog postupka, za vrijeme njegova trajanja ili nakon dovršetka sudskog postupka (čl. 334. st 1. ObZ). Tako stranke mogu tijekom sudskog postupka sporazumno predložiti rješavanje spora u postupku obiteljske medijacije, a sud će zastati s postupkom i odrediti rok od tri mjeseca u kojem stranke mogu pokušati riješiti spor u postupku obiteljske medijacije (čl. 338. st. 1. ObZ). Također, sud može tijekom sudskog postupka, ako procijeni da ima izgleda za sporazumno rješavanje spornih obiteljskih odnosa, predložiti strankama postupak obiteljske medijacije. (čl. 338. st. 2. ObZ).


Neke od prednosti obiteljske medijacije su sljedeće:

- utječe na poboljšanje komunikacije među članovima obitelji čime se sukoba u obitelji smanjuju,

- potiče kontinuitet osobnih kontakata između roditelja i djece,

- omogućuje da odluke donose oni koji s njima trebaju živjeti što zadržava njihovu kontrolu nad njihovom situacijom te unapređuje samopoštovanje i dignitet članova obitelji,

- povećava vjerojatnost ostvarivanja sporazuma kao posljedicu samostalnog donošenja odluka,

- utječe da se odluke odnose racionalno,

- razvija trajno roditeljsko partnerstvo,

- usmjerava sudionike je na budućnost i na ono što oni žele,

- pruža iskustvo učenja pregovaranja i iskustvo postizanja sporazuma u teškim situacijama,

- omogućuje da se održi obiteljski sustav donošenja odluka i da se zadrži odgovornost za kvalitetu života članova obitelji,

- smanjuje troškova rastave i razvoda te skraćuje vremena potrebno za rješenje spora.

Ako se obiteljska medijacija provodi od strane obiteljskih medijatora zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, stranke ne plaćaju naknade za rad obiteljskih medijatora (čl. 343. st. 1. ObZ). No, ako obiteljsku medijaciju provode obiteljski medijatori izvan sustava socijalne skrbi, troškove njihova sudjelovanja snose stranke (čl. 343. st. 2. ObZ).


Zaključak


Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija preporučljiva su metoda rješavanja obiteljskih konflikata, a njihove su prednosti brojne. Uz to što je financijski isplativije i kraći je put do željenih rezultata, najvažnija je činjenica da sami sudionici odnosa aktivno rade na njegovom poboljšanju. Na taj način rezultat je kvalitetniji, a ishod stabilniji.

IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI U KAZNENOM POSTUPKU

Sudska odluka u kaznenom postupku, nakon što postane pravomoćna, ne može se više pobijati redovnim pravnim lijekom, odnosno, žalbom. Međutim, u nekim slučajevima potrebno je osigurati pravnu zaštitu i protiv pravomoćnih sudskih odluka pa su tako Zakonom o kaznenom postupku predviđena tri izvanredna pravna lijeka: obnova kaznenog postupka, zahtjev za zaštitu zakonitosti te zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.


Obnova kaznenog postupka


Osobe koje su ovlaštene podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka su prvenstveno stranke u kaznenom postupku, a to su tužitelj (državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj) i osuđenik te njegov branitelj.


Nakon eventualne smrti osuđenika zahtjev mogu podnijeti državni odvjetnik i sljedeće osobe: osuđenikov bračni i izvanbračni drug, srodnik u ravnoj lozi, zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i hranitelj.


Zahtjev se može podnijeti i nakon što je osuđenik izdržao kaznu i bez obzira na zastaru, oprost ili pomilovanje. Ne postoji zakonski rok unutar kojeg bi se moralo podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka (osim u slučajevima zahtjeva na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava i obnove postupka na štetu okrivljenika) tako da ga ovlaštene osobe mogu podnijeti u bilo koje vrijeme kada ocijene da postoje razlozi za to.


Zahtjev se podnosi sudu koji je u prijašnjem postupku sudio u prvom stupnju, dakle, općinskom sudu, ako se radilo o kaznenom djelu za koje je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do dvanaest godina, ili županijskom sudu, ako se radilo o kaznenom djelu za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko dvanaest godina ili dugotrajni zatvor ili za koje je izričito zakonom propisana nadležnost županijskog suda.


Taj sud je ujedno i dužan, ako sazna da postoji razlog za obnovu kaznenog postupka, obavijestiti o tome osuđenika, odnosno osobu koja je ovlaštena podnijeti zahtjev.


U zahtjevu se mora navesti po kojoj zakonskoj osnovi se traži obnova i kojim se dokazima potkrepljuju činjenice na kojima se zahtjev temelji. Ako zahtjev ne bi sadržavao navedene podatke, sud bi pozvao podnositelja da ga u određenom roku dopuni.


Razne su zakonske osnove po kojima se može tražiti obnova kaznenog postupka.


Ako je optužba odbačena zato što nije bilo zahtjeva ovlaštenog tužitelja ili nije bilo potrebnog prijedloga za progon ili odobrenja, odnosno ako je iz istih razloga postupak pravomoćno obustavljen, sud će na zahtjev ovlaštenog tužitelja dopustiti obnovu čim prestanu razlozi zbog kojih su donesene navedene odluke.


Ako je postupak pravomoćno obustavljen prije podnošenja optužnice, na zahtjev ovlaštenog tužitelja može se dopustiti obnova postupka ako se podnesu novi dokazi na temelju kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje postupka.


Kazneni postupak pravomoćno obustavljen do početka rasprave može se obnoviti kad je državni odvjetnik odustao od progona, a žrtva progon nije preuzela, ako se dokaže da je do odustanka došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku.


Pravomoćna presuda može se preinačiti i bez obnove kaznenog postupka ako:


1) je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenika izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju,


2) je pri izricanju jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju uzeta kao utvrđena i kazna koja je već obuhvaćena u kazni izrečenoj prema odredbama o stjecaju u kakvoj prijašnjoj presudi,


3) se pravomoćna presuda kojom je za više kaznenih djela izrečena jedinstvena kazna ne bi mogla u jednom dijelu izvršiti zbog amnestije, pomilovanja ili iz drugih razloga,


4) se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude.


Kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može se obnoviti u korist osuđenika bez obzira je li prisutan, ako:


1) se dokaže da je presuda utemeljena na lažnoj ispravi, snimci ili lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,


2) se dokaže da je do presude došlo zbog kaznenog djela državnog odvjetnika, suca, suca porotnika, istražitelja ili druge osobe koja je obavljala dokazne radnje,


3) se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu,


4) je osoba za isto djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih,


5) se u slučaju osude za produljeno kazneno djelo ili za drugo kazneno djelo koje na temelju zakona obuhvaća više istovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji pokazuju da osuđenik nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje tih činjenica moglo bi bitno utjecati na odmjeravanje kazne.


Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je poništen ili ukinut propis na temelju kojeg je bila donesena pravomoćna osuda ili ukoliko Ustavni sud utvrdi da je presuda utemeljena na povredi prava i sloboda propisanih Ustavom ili međunarodnim ugovorom.


Kazneni postupak obnovit će se i u slučaju kada je zahtjev za obnovu podnesen na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako je povreda Konvencije utjecala na ishod postupka, a povreda ili njezina posljedica se može ispraviti u obnovljenom postupku.


Zahtjev na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava treba podnijeti u roku od 30 dana od dana konačnosti te presude.


Kazneni postupak može se iznimno obnoviti i na štetu okrivljenika ako je postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija ako:


1) je do presude kojom se optužba odbija došlo zbog stvarne nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj pokrene postupak pred nadležnim sudom i istodobno zatraži obnovu postupka,


2) je postupak vođen bez ovlaštenog tužitelja i zbog toga donesena presuda kojom se optužba odbija, a ovlašteni tužitelj zatraži obnovu postupka,


3) je presuda donesena jer je tužitelj od početka do završetka rasprave odustao od optužbe, a dokaže da je do odustajanja došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku,


4) nije bilo potrebnog prijedloga ili odobrenja za vođenje postupka pa je zbog toga došlo do presude kojom se optužba odbija, a prijedlog ili odobrenje naknadno budu dani.


Međutim, u ovim slučajevima obnova postupka ipak neće biti dopuštena ako je proteklo više od mjesec dana od kada je tužitelj saznao za okolnosti na kojima može utemeljiti svoj zahtjev za obnovu postupka.


Bitno je napomenuti i kako se obnova kaznenog postupka ne može tražiti ako je osoba pravomoćno oslobođena od optužbe.


Također, ako je postupak obustavljen zbog toga što je oštećenik kao tužitelj odustao od progona ili što se po zakonu smatra da je odustao, oštećenik kao tužitelj ne može tražiti obnovu postupka.


O zahtjevu odlučuje vijeće prvostupanjskog suda. Ako ga ne odbaci ili ne odbije, sud će zahtjev prihvatiti i dopustiti obnovu kaznenog postupka. Kad sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se prijašnja presuda djelomično ili u cijelosti stavlja izvan snage ili da se ostavlja na snazi. U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženiku uračunati izdržanu kaznu.


Zahtjev za zaštitu zakonitosti


Zahtjev za zaštitu zakonitosti ovlašten je podnijeti jedino Glavni državni odvjetnik. On ima mogućnost podnijeti zahtjev protiv pravomoćne sudske odluke ako smatra da je povrijeđen zakon, a dužan ga je podnijeti protiv sudske odluke u slučaju da je ona donesena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.


Zahtjev se podnosi Vrhovnom sudu koji o njemu odlučuje u sjednici vijeća. Ako ga ne odbije i ako utvrdi da je zahtjev osnovan, Vrhovni sud će donijeti presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.


Važno je reći da će sud, ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenika, a sud ustanovi da je osnovan, samo utvrditi da postoji povreda zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.


Ako je pravomoćna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, za osnovu će se uzeti prijašnja optužnica ili onaj njezin dio koji se odnosi na ukinuti dio presude.


Sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva pitanja na koja ga je upozorio Vrhovni sud.


Pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom stranke mogu isticati nove činjenice i podnositi nove dokaze.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude


Osuđenik koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ili maloljetničkog zatvora, ili mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu temeljem odredbi o postupku prema okrivljenicima s duševnim smetnjama, ima pravo podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona u niže navedenim slučajevima ili ako je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.


Ne može se podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ako se osuđenik nije koristio redovitim pravnim lijekom protiv presude, osim ako je drugostupanjskom presudom, umjesto oslobođenja od kazne, rada za opće dobro, uvjetne osude, sudske opomene ili novčane kazne, izrečena kazna zatvora ili djelomična uvjetna osuda, odnosno, umjesto odgojne mjere, izrečena kazna zatvora odnosno kazna maloljetničkog zatvora.


Zahtjev se ne može podnijeti protiv presude Vrhovnog suda.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik i njegov branitelj mogu podnijeti u roku od mjesec dana od primitka pravomoćne presude.


Zahtjev se podnosi prvostupanjskom sudu koji potom spis dostavlja Vrhovnom sudu koji odlučuje o zahtjevu.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog:


1) povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika u pitanjima je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo, ima li okolnosti koje isključuju krivnju, ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, ili zbog prekoračenja ovlasti suda oko odluke o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta,


2) povrede odredaba kaznenog postupka u slučajevima kad je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji nije sudjelovao na raspravi ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, kad je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog žrtve ili druge osobe odnosno odobrenje nadležnog tijela, kad je optužba prekoračena, kad je presudom povrijeđena odredba o zabrani izmjene presude na štetu okrivljenika te kad se presuda temelji na nezakonitom dokazu i kad je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik,


3) povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.


Navedene povrede odredaba kaznenog postupka, povrede prava okrivljenika na obranu te povrede u žalbenom postupku mogu se isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku.


Kao i kod zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ako Vrhovni sud utvrdi da je zahtjev osnovan, donijet će presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.


Ako je pravomoćna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, za osnovu će se uzeti prijašnja optužnica ili onaj njezin dio koji se odnosi na ukinuti dio presude.


Sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva pitanja na koja ga je upozorio Vrhovni sud.


Pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom stranke mogu isticati nove činjenice i podnositi nove dokaze.


Na kraju treba naglasiti da je kod korištenja svakog od tri navedena izvanredna pravna lijeka sud u novom postupku odnosno pri donošenju nove odluke dužan pridržavati se pravila zabrane reformacije in peius, tj. zabrane izmjene presude na štetu osuđenika povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u njegovu korist. Drugim riječima, ako je osuđenik podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ili je jedini podnio zahtjev za obnovu postupka ili je pak Glavni državni odvjetnik podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti u osuđenikovu korist, sud tada ne smije donijeti odluku koja bi bila tegotnija za osuđenika od prvotne odluke.

POSJET PRIHVATNOM CENTRU ZA STRANCE JEŽEVO

Dana 6. prosinca 2018. godine Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima pod vodstvom studentskih mentorica, posjetila je Prihvatni centar za strance Ježevo. Posjet Prihvatnom centru obuhvatio je uvodnu riječ nadležnih osoba, upoznavanje s rutinom stranaca smještenih u Centru, te razgledavanje prostora samog Centra.


Radi se o ustrojstvenoj jedinici Ministarstva unutarnjih poslova čija nadležnost obuhvaća obavljanje poslova prihvata i smještaja stranaca, sudjelovanje u postupcima utvrđivanja identiteta smještenih stranaca te organiziranje i provođenje prisilnih udaljenja stranaca s područja Republike Hrvatske. Osim toga Centar vodi brigu o zdravstvenoj i psihosocijalnoj skrbi smještenih stranaca, obavlja poslove osiguranja objekta i smještenih osoba, poduzima mjere i radnje u svrhu poboljšavanja uvjeta boravka u Centru. Provodi i nadzire provedbu međunarodnih ugovora, pruža stručnu pomoć policijskim upravama i postajama kod složenijih slučajeva prisilnog udaljenja stranaca, surađuje s drugim ustrojstvenim jedinicama Ministarstva, drugim tijelima državne vlasti, pravnim osobama i humanitarnim organizacijama u provedbi poslova prihvata, smještaja i udaljenja stranaca. Poduzima mjere za osiguranje funkcioniranja jedinstvenog informacijskog i dokumentacijskog sustava glede podataka o postupanju sa strancima iz svog djelokruga rada te jedinstvenog sustava izvješćivanja.


Riječ je o ustanovi zatvorenoga tipa u kojoj se pretežno smještaju strani državljani kojima je izrečena mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske i koji ondje borave temeljem rješenja o smještaju policijske uprave, a ako su tražitelji međunarodne zaštite, temeljem rješenja službe za strance i azil.


Pravilima boravka utvrđuje se način smještaja, boravka i kretanja stranaca u Prihvatnom centru za strance (u daljnjem tekstu: Centar), određuje se raspored dnevnih aktivnosti stranaca te njihova prava i obveze za vrijeme boravka u Centru (čl. 1. Pravila boravka u prihvatnom centru za strance; dalje: PBPC).


U Centru su uglavnom smještene osobe koje su ilegalno pokušale prijeći hrvatsku granicu, ili su zatečene u ilegalnom boravku u Republici Hrvatskoj. Prihvatilište može primiti stotinjak stranaca, a trenutno se tamo nalazi njih pedesetak. Djeca se u pravilu u Centar ne smještaju samostalno, nego zajedno sa cijelom obitelji. Prilikom smještaja stranaca u sobe vodi se računa o religijskim raznolikostima i uglavnom se u sobe smještaju osobe istih svjetonazora i uvjerenja.


Prije smještaja u Centar policijski službenici izvršavaju pretragu stranca i predmeta koje stranac nosi, u cilju pronalaska i oduzimanja sredstava pogodnih za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Pretraga se obavlja tako da se ne vrijeđa dostojanstvo i osobni integritet. Također, prilikom dolaska u Centar stranac je dužan podvrgnuti se općem liječničkom pregledu te mu je za vrijeme boravka osigurana hitna medicinska skrb te može obaviti liječnički pregled u uredovnom vremenu ambulante u Centru.


Osobe koje su tamo smještene imaju raspored dnevnih aktivnosti koji uključuje gledanje televizije, čitanje tiskovina, sportske aktivnosti te korištenje knjižnice, uz dužnost pridržavanja određenog rasporeda. Vodi se računa o provođenju vjerskih obreda uz poštivanje vjerskih i kulturoloških nazora drugih osoba u Centru.


Svrha posjeta je bila da se novi kliničari upoznaju s radom Prihvatnog centra za strance, tj. praktičnim iskustvima zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova glede pitanja prihvata i smještaja, utvrđivanja identiteta, prisilnog udaljavanja kao i pravima koje stranci ondje imaju.

Suradnja sa Zagrebačkim dijabetičkim društvom i izrada brošure „Prava i obveze osoba oboljelih od šećerne bolesti“

Zagrebačko dijabetičko društvo udruga je koja promiče zdravlje osoba oboljelih od šećerne bolesti, a cilj joj je okupiti što veći broj oboljelih od šećerne bolesti i pružiti im različite aktivnosti kroz koje će ostvariti ciljeve liječenja i biti zadovoljni vlastitim uspjehom. S udrugom od ove godine surađuje i Pravna klinika, odnosno Grupa za zaštitu prava pacijenata. U okviru suradnje s udrugom, kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata izradili su Brošuru o pravima osoba oboljelih od šećerne bolesti.


Inicijativa za izradu brošure došla je iz Zagrebačkog dijabetičkog društva, odnosno od dopredsjednika udruge, gospodina Gordana Hudine. Ponukani velikim brojem upita na temu svojih prava, a istovremeno svjesni da kao pacijenti imaju i određene obveze, članovi Zagrebačkog dijabetičkog društva željeli su na jednom mjestu objediniti najvažnija prava i obveze osoba oboljelih od dijabetesa, s ciljem da članovi udruge, ali i svi oboljeli od šećerne bolesti u Hrvatskoj, dobiju osnovne informacije o svojim pravima i obvezama, kao i o institucijama preko kojih prava mogu ostvariti.


Izrada brošure trajala je nekoliko mjeseci, a u tome su sudjelovali kliničari Barbara Bilić, Sabina Cuvaj, Jelena Grgurić, Dino Komadina, Ivana Ljubas i Andrija Zelenika. U izradi brošure sudjelovali su i članovi Zagrebačkog dijabetičkog društva, s kojima je prvotno dogovorena struktura i sadržaj brošure, a naknadno su pomogli u izradi dajući komentare na nacrt brošure. Pritom su se najviše osvrtali na ono što ih u praksi kao dijabetičare smeta ili što im je nejasno u odnosu na njihova prava i obveze. Time su pridonijeli da se kliničari pri izradi brošure fokusiraju na ono što će za one kojima je brošura namijenjena biti najkorisnije.


Brošura je podijeljena u nekoliko dijelova. Prvi dio bavi se pravima pacijenata općenito, ali i njihovim obvezama. Drugi dio razrađuje prava oboljelih od šećerne bolesti ovisno o tome o kojem se području radi – sustavu zdravstvenog osiguranja, socijalne skrbi ili mirovinskog osiguranja. U trećem dijelu obrađena su određena pravila ovisno o tome radi li se djeci oboljeloj od šećerne bolesti, odraslim osobama, ili osobama visoke životne dobi.


Brošura je tiskana u studenom, a predstavljena je u prostorijama Zagrebačkog dijabetičkog društva 14. studenog, na dan na koji se obilježava Dan šećerne bolesti, s obzirom na to da je na taj dan rođen Sir Frederick Banting, izumitelj inzulina. Brošuru su predstavili predsjednica udruge, prim.mr.sc. Manja Prašek, dr. med., i dopredsjednik udruge, gospodin Gordan Hudina. Na predstavljaju su sudjelovali Dino Komadina, Tena Čupić i Barbara Bilić.


Iako je zadatak izrade brošure bio zahtjevan, s obzirom na to da se radilo o opsežnoj materiji koju je trebalo sažeto i jednostavno prikazati, posebno je zadovoljstvo vidjeti da je brošura tiskana i da će moći služiti članovima Zagrebačkog dijabetičkog društva, ali i svima oboljelima od šećerne bolesti. Naravno, svi su članovi udruge pozvani da se u slučaju dodatnih pitanja i nedoumica obrate kao stranke Pravnoj klinici. Grupa za zaštitu prava pacijenata zahvaljuje se članovima udruge na pomoći i konstruktivnim savjetima i idejama prilikom izrade brošure te se nada uspješnom nastavku odlične suradnje.


Čitavu brošuru možete pronaći na linku: http://zadi.hr/clanci/prava-dijabeticara/prava-i-obveze-osoba-oboljelih-od-secerne-bolesti/?fbclid=IwAR0wGwMgq5Ka7-m-J0R3C5SrYUXQ0xtNxkYikIDgkNSQ_zfTuqsC2Hqos24 ili u tiskanom izdanju u prostorijama Pravne klinike.

Svečana dodjela priznanja kliničarima Pravnog fakulteta

5. studenog 2018. godine u 15,00 h održala se svečana dodjela potvrda kliničarima u Velikoj vijećnici na Trgu Republike Hrvatske 14.


Vodstvo Pravne klinike odlučilo je putem podjele potvrda nagraditi naše vrijedne i najvrijednije kliničare priznanjima Pravne klinike.


Događaju su bili prisutni svi članovi vodstva Pravne klinike, odnosno Juraj Brozović mag. iur.,doc. dr. sc. Barbara Preložnjak te prof. dr. sc. Alan Uzelac, aministratori Pravne klinike, studentski mentori te kliničari Pravne klinike.


Dodjela se održala u svečanoj atmosferi. Pozdravni govor i otvaranje dodjele učinio je Juraj Brozović, a profesor Alan Uzelac je održao uvodni govor. U uvodnom govoru se osvrnuo na količinu zaprimljenih predmeta i uspješnost kliničara u rješavanju istih, spomenute su važne suradnje za Kliniku, domaće i međunarodne te načini na koje zainteresirani kliničari mogu sudjelovati u njima. Nakon toga podijelile su se potvrde.


Dodijeljene su dvije vrste potvrda. Prva od njih je priznanje najboljem kliničaru za cjelokupni trud i rad u Pravnoj klinici, a druga potvrda je službeno priznanje kliničaru za njegov rad kroz minimalno dva semestra.


Cilj priznanja najboljima je potaknuti naše već vrijedne kliničare da postanu što vrijedniji, da što bolje iskoriste sve mogućnosti koje Pravna klinika nudi jer nudi ih mnogo, npr. plaćena putovanja na vanjske klinike, plaćeno volontiranje u Civil Rights Project Sisak, volontiranje u nizu udruga civilnog društva s kojima Klinika ima sklopljen ugovor o suradnji te drugim udrugama (npr. HUM) u Zagrebu, pisanje članaka za blog Pravne klinike, pisanje članaka za službeni bilten Pro bono. Kliničari su, isto tako, uvijek slobodni konkurirati za volonterska mjesta koja će se otvarati bilo u našoj administraciji, bilo u našem PR timu ili urednistvu našeg biltena, a uvijek su tu dostupna i mentorska mjesta.


Druga potvrda je službeno priznanje kliničaru za volontiranje u Pravnoj klinici, odnosno radi se o pravu svakog kliničara koji u Pravnoj klinici ostane najmanje dva semestra. Uvjet za dobivanje potvrde jest da kliničar nije smanjio intenzitet rada ispod onoga što je određeno kao obveza za dobivanje potvrde za praksu kroz oba semestra.


U Klinici je moguće odraditi praksu te time riješiti obvezni predmet “Praktična nastava” u IX.semestru, ali stjecanje praktičnih znanja i pružanje besplatne pravne pomoći može se obnašati u bilo kojem trenutku studija (nakon polaganja određenog broja praktičnih predmeta) pa sve do završetka studija. Većina kliničara se u Klinici zadrži barem tri semestra i ovo je gesta priznanja rada kliničaru te davanja mogućnosti korištenja iste u životopisu.


Ovo je jedan hvalevrijedan potez vodstva Pravne klinike kojim žele motivirati kliničare na rad te potaknuti profesionalno usavršavanje kroz praksu i stjecanje važnih poznanstava koja će kliničarima pomoći u daljnoj karijeri bez spominjanja konkretne pravne pomoći koju pružaju našim građanima u potrebi.


Na svečanoj dodjeli podijeljeno je deset priznanja najboljim kliničarima te dvadeset i osam potvrda o volontiranju u Pravnoj klinici.


Slike sa svečane dodjele dostupne su u galeriji na našoj web stranici.

Tjedan mirenja u Hrvatskoj udruzi za mirenje

Mirenje, odnosno njezin rašireniji izraz medijacija je kod nas još uvijek relativno nepoznat pojam alternativnog rješavanja sporova koji je, nažalost, još uvijek ograničen na zakonom propisane slučajeve. Hrvatska udruga za mirenje, od svog osnutka djeluje na tom području te nastoji humanizirati još uvijek krutu i nerazvijenu mogućnost rješavanja konflikata te pokazati da se i dugogodišnji sporovi uz malo volje i primjene stručnog usmjeravanja mogu relativno brzo riješiti te na taj način ubrzati dugotrajne i često skupe sudske postupke.


U sklopu tjedna mirenja koji je organizirala Hrvatska udruga za mirenje (dalje HUM) kliničari Pravne klinike u Zagrebu sudjelovali su čak na dva događaja o kojima ćemo pisati u ovom članku.


HUM je 18. listopada u svojim prostorijama u Teslinoj 1 u Zagrebu organizirala tribinu „Medijacija je moja motivacija“ gdje je svoj vlastiti panel imala naša administratorica Tena Čupić. U svom kratkom izlaganju govorila je o tome kako i gdje se prvi puta susrela s mirenjem te zašto smatra da je mirenje u sudskim postupcima jedno svojevrsno neiskorišteno oruđe za koje su rijetki čuli, a i rijetki primjenjuju. Tena smatra da su tehnike mirenja primjenjive u svakodnevnom životu te da dobar izmiritelj mora imati vještine koje treba stalno stručno usavršavati. Naša Tena je inače bila volonter u HUM-u gdje je i završila njihovu edukaciju za izmiritelje te iako ima službeni status izmiritelja napominje kako se još ne usuđuje sama voditi postupak mirenja te da joj je potrebna dodatna edukacija.


U suradnji sa SOS Rijekom-centrom za nenasilje i ljudska prava i uz podršku Ministarstva pravosuđa, HUM je 22. listopada u Rijeci, Korzo br. 16 organizirao tribinu „Mirenje/medijacija pr(a)vi način rješavanja konflikata i sporova“. Moderator tribine je bio dr.sc. Srđan Šimac, predsjednik HUM-a i sudac Visokog trgovačkog suda RH koji je uz mnoge ugledne odvjetnike i suce govorio o svojim iskustvima rješavanja sporova putem procesa mirenja. U sklopu suradnje sa HUM-om kao predstavnici Pravne klinike u Zagrebu u Rijeci su prisustvovali naši Jelena Grgurić, Bruno Čović i Tena Čupić.


Više o Hrvatskoj udruzi za mirenje i o samoj medijaciji možete potražiti na njihovoj službenoj stranici.

Procesni rokovi

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno prije čijeg se isteka ne može poduzeti. U hrvatskom pravu postoje različite vrste rokova.


Građanskopravni rokovi su oni kojima se određuje vremensko razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili za ispunjenje dužnosti koji proizlaze iz odredaba građanskog prava, a podijeljeni su unutar toga na građanskopravne rokove prekluzivne naravi (sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti) te na zastarne rokove o kojima sud pazi na prijedlog protivne strane. Procesnopravni rokovi oni kojima se određuje vremensko razdoblje za poduzimanje procesnih radnji, a proizlaze iz odredaba procesnog prava


Zakonski rokovi su oni čije je trajanje zakonom određeno pa ga ni sud ni stranke ne mogu mijenjati. Sudske rokove određuje sud po vlastitom nahođenju ovisno o okolnosti konkretnog slučaja (samo su sudski rokovi produživi, dok su zakonski rokovi neproduživi).


Subjektivni rokovi su oni čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju, a objektivni se rokovi računaju od objektivnog nastupanja određene relevantne činjenice neovisno od saznanja ovlaštene osobe za tu činjenicu.


Rokovi su prekluzivni kad propuštanje radnje vezane za rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje dok propuštanje instruktivnih rokova ne dovodi direktno do štetnih zakonskih posljedica.


U Republici Hrvatskoj radnim danima smatraju se svi dani osim subote i nedjelje te dana koji se smatraju državnim praznicima ili blagdanima. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN br. 136/02) određeno je koji se dani, osim subote i nedjelje, smatraju neradnim danima u Republici Hrvatskoj.


Opća pravila o procesnopravnim rokovima u hrvatskom pravu sadržana su u Zakonu o parničnom postupku Republike Hrvatske. Događaj od kojeg rok počinje teći je, u većini slučajeva, dostava ili priopčenje sudske odluke, procesne radnje druge stranke ili određeni događaj izvan sudskog postupka. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.U Hrvatskoj se pismena dostavljaju preko pošte ili preko određenog sudskog službenika, odnosno namještenika, preko nadležnog tijela uprave, preko javnog bilježnika ili neposredno u sudu. Kada početak roka ovisi o danu dostave, način dostave ne utječe na računanje početka roka. Rok počinje kada je, u skladu sa zakonom, dostava obavljena ili se smatra obavljenom temeljem zakonskih odredbi. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan (čl. 112 ZPP-a). Kada se početak procesnih rokova računa od dana dostave određenog pismena tijelo koje obavlja dostavu dužno je o dostavi sastaviti posebnu ispravu - dostavnicu. Dostavnica je isprava koja služi kao dokaz o obavljenoj dostavi. Ovlašteni primatelj potpisuje potvrdu o obavljenoj dostavi (dostavnicu) te će na istoj napisati datum primitka, a ako se dostava obavlja državnom tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost, primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe. Ako primalac odbije potpisati dostavnicu dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje, čime se smatra da je dostava obavljena (čl. 149.149.a. i 149 b ZPP-a). Međutim, dostava nije jedino sredstvo za dokazivanje dostave te se ista može dokazivati i na druge načine. Neposredna dostava, može se izuzetno u zakonom predviđenim slučajevima, nadomjestiti objavljivanjem oglasa na sudskoj ploči. Rok se računa od dana kada je dostava stvarno obavljena ili se po zakonu smatra da je obavljena.Kada početak roka ovisi o nastupanju određenog događaja, razlikujemo subjektivne i objektivne rokove. Početak trajanja objektivnog roka ovisi o nastupanju određene činjenice neovisno o danu saznanja za tu činjenicu, dok početak trajanja subjektivnog roka ovisi o saznanju ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju. Rok određen na dane teče svakog kalendarskog dana, bez obzira radi li se o blagdanu ili neradnom danu. Samo ukoliko posljednji dan roka pada na državni blagdan u koji se ne radi, ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada sud ne radi (npr. subota) rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana. Pravilo važi bez obzira na to zašto sud nije radio i jesu li radili drugi uredi ili pošta. Dakle, blagdani, nedjelje i drugi dani u koje sud ne radi značajni su samo ako u te dane pada posljednji dan roka. Tijek roka može u te dane započeti i nastaviti se.


Osim na dane, rokovi mogu biti određeni i ne mjesece i godine. Kada je rok određen na mjesece odnosno na godine isti se završava protekom posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svome broju odgovara danu kada je rok počeo teći. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana toga mjeseca. Osnovno je pravilo da se radnja čije je poduzimanje vezano za rok smatra obavljenom u roku ako je podnesak predan nadležnom sudu prije nego što istekne rok za poduzimanje te procesne radnje. U građanskim postupcima opći rok za podnošenje žalbe na rješenje i presudu je 15 dana od dana dostave prijepisa sudske odluke, ako zakonom nije određen drugi rok. Sudske rokove određuje sud po svom nahođenju s obzirom na posebne okolnosti slučaja. Samo se sudski rokovi mogu produžiti. Rok koji odredi sud može se produljiti na prijedlog zainteresirane osobe ako za to postoje opravdani razlozi, a prijedlog se mora podnijeti prije proteka roka čije se produženje traži (čl. 111. ZPP-a). Najteža kazna za propuštanje rokova je gubitak mogućnosti naknadnog poduzimanja određene procesne radnje (npr. podnošenje tužbe). Rokovi čije propuštanje uzrokuje gubitak prava na naknadno poduzimanje određene radnje nazivaju se prekluzivnim rokovima. Takva posljedica nastupa direktno temeljem zakona. U određenim slučajevima predviđenim zakonom kada stranka propusti rok smatra se da je poduzela određenu procesnu radnju (npr. povlačenje tužbe). U konačnici, čak i kada propuštanje roka ne dovodi do direktnih zakonskih posljedica, takvo propuštanje može utjecati na ishod spora (npr.kada stranka u zadanom roku ne predujmi novčana sredstva potrebna za izvođenje određenog dokaza koji joj ide u prilog te sud zbog toga odustane od izvođenja toga dokaza). U slučaju propuštanja stranke da poduzme određene procesnih radnji u roku ili na određenom ročištu, koje dovodi do gubitka prava na njihovo poduzimanje sud može, na zahtjev te stranke, dopustiti povrat u prijašnje stanje. Povrat u prijašnje stanje znači vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojeg je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje. Povrat u prijašnje stanje reguliran je u odredbama Zakona o parničnom postupku. Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju, a ako se traži zbog propuštanja roka predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu radnju. Prijedlog za povrat u pravilu ne utječe na tijek parnice, ali sud može odlučiti da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu. Nepravovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje sud će odbaciti, a ako je prijedlog pravovremen i dopušten zakazati će ročište u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, osim ako su činjenice na kojima se temelji prijedlog općepoznate. Ukoliko sud dopusti povrat u prijašnje stanje parnica se vraća u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja ukidaju se po sili zakona.


Izvor: Zakon o parničnom postupku, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.

Diskriminacija starijih osoba

POJAM DISKRIMINACIJE


Pod diskriminacijom (lat. discriminare – razlučivati, dijeliti) razumije se pravom zabranjeno razlikovanje među osobama ili skupinama osoba. Nekoj osobi ili skupini osoba daju se, bez za to opravdanog razloga, različita prava (veća ili manja) od onih koja imaju druge osobe u usporedivoj (istoj ili bitno sličnoj) pravnoj situaciji. Zabranjene (zaštićene) osnove diskriminacije su osobine za koje pravni poredak određuje da na temelju njih nije, pri ostvarivanju određenih prava i obveza, dopušteno razlikovati subjekte na koje se pravo primjenjuje.


U proteklih pedeset godina značajno se promijenio društveni i pravni odnos prema zabranjenim osnovama diskriminacije. Postalo je društveno, a nakon toga i pravno, neprihvatljivo razlikovati građane po sve većem broju osobina. Od prvotno relativno uskog kruga zabranjenih osnova razlikovanja na temelju rase, boje kože i spola, danas je društveno i pravno postalo neprihvatljivim stavljati u nepovoljniji položaj osobe na temelju njihovog invaliditeta, dobi, spolne orijentacije, rodnog identiteta i njegovog izražavanja, itd.


S pojmom diskriminacije susrećemo se svakodnevno. No, temeljem istraživanja provedenog prije par godina na uzorku od tisuću punoljetnih građana Hrvatske, došlo se do zaključka kako je najveći broj ispitanika koji su dali pozitivan odgovor na pitanje jesu li u posljednjih godinu dana doživjeli neki vid diskriminacije temeljem nacije, vjere, spola, obrazovanja, zdravstvenog stanja ili dobi, bio diskriminiran upravo zbog dobi. Na temelju godišnjeg izvješćao radu pučkog pravobranitelja za 2012. godinu, vidljivo je da se diskriminacija na temelju dobi nalazi na drugom mjestu, uz bok spolu i vjeri, iza diskriminacije zbog nacionalne pripadnosti.



DOBNA DISKRIMINACIJA NA TRŽIŠTU RADA


Do dobne diskriminacije na tržištu rada najčešće dolazi zbog predrasuda i stereotipa o sposobnostima, znanjima i vještinama svih dobnih skupina, bilo da je riječ o mladima, osobama srednje životne dobi ili starijim osobama. Pučka pravobraniteljica u svom izvješću za 2013. godinu navodi kako je i te godine zaprimljen veliki broj pritužbi građana na diskriminaciju u području rada i zapošljavanja. Između ostalog, nezaposleni građani žalili su se na postupke zapošljavanja, diskriminatorne oglase i diskriminaciju pri izboru kandidata po osnovi dobi. Istodobno upozorava kako su neke kategorije građana posebno izložene diskriminaciji na ovome području, riziku od siromaštva i socijalnoj isključenosti. To se posebno odnosi na osobe starije životne dobi koje su još uvijek radno sposobne. Veliki broj poslodavaca već u oglasu ograničava dob budućeg zaposlenika.



NEDOSTATNA SKRB ZA STARIJE OSOBE


Pravobraniteljica također upozorava da su nedostatni kapaciteti smještaja i skrbi za starije osobe kojima je potrebna tuđa njega i pomoć, kontinuiran problem.


Prema ustavnom uređenju Republika Hrvatska, kao socijalna država, jamči zaštitu i skrb o starijim i nemoćnim osobama, odnosno osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama. Starije osobe u okviru sustava socijalne skrbi mogu ostvariti više vrsta novčanih pomoći, no ta primanja vrlo često nisu dostatna niti za zadovoljenje minimuma osnovnih životnih potreba.


Podatak Ministarstva socijalne politike i mladih o tome da od 757 osoba kojima je usluga smještaja u dom za starije i nemoćne priznata rješenjem centra za socijalnu skrb, 257 korisnika čeka realizaciju smještaja do godinu dana, 500 korisnika čeka preko godinu dana, od kojih čak 214 korisnika čeka dulje od 4 godine, govori da se promptno ne osigurava smještaj niti onima koji su socijalno ugroženi i ovisni o pomoći i njezi druge osobe, zbog čega ne mogu ostati u vlastitom domu. Povrh toga, zabrinjavajući je i podatak da je na listi 56.002 osoba koje čekaju smještaj u dom za starije i nemoćne, temeljem sklapanja ugovora o smještaju.Interes za smještaj u domove i dalje je znatno veći od dostupnih kapaciteta pa je potrebno ukazati i na pojedine nezakonite selekcijske kriterije koji se primjenjuju pri donošenju odluke o tome tko može biti smješten u dom. Najčešće je riječ o uskraćivanju prijama zbog zdravstvenog stanja.


Starije i nemoćne osobe mogu ostvariti i razne socijalne usluge, najčešće pomoć i njegu u kući, razne oblike institucionalnog ili izvaninstitucionalnog smještaja te dnevni boravak. Međutim, socijalna usluga izvaninstitucionalne skrbi uopće nije razvijena. Vjerojatno je tome razlog što su centri za pomoć i njegu ostavljeni na razini jedinica lokalne samouprave, koje očito nemaju fiskalne mogućnosti za razvijanje ovih usluga.


Na ovaj oblik diskriminacije upozorava i UN u okviru kojeg je donesena rezolucija o skrbi za starije ljude. U njoj se upozorava na potrebu da se starijim osobama smanji osjećaj da su marginalizirane, izolirane i zaboravljene, te da se potakne donošenje mjera protiv njihova zapostavljanja, siromaštva i zanemarivanja.



ZAKLJUČAK


Poznato je da se Republika Hrvatska ubraja među države s visokim udjelom starog stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 2011., 17,7% stanovništva je starije od 65 godina. No, unatoč činjenici da broj i udio starijih u društvu iz godine u godinu raste, skrb i pažnja prema starijoj populaciji u Hrvatskoj, a osobito područje njihove diskriminacije, socijalne isključenosti i čestog nasilja nad njima, i dalje je na marginama javnog interesa. Diskriminacija na temelju dobi tek je u novije vrijeme uključena u antidiskriminacijsko pravo. Stereotipi prema starijima duboko su zaživjeli u društvu, pa se ona vrlo često tretira manje ozbiljno od diskriminacije ponekim drugim osnovama. Starije osobe se vrlo često diskriminiraju na tržištu rada, obično su prve na meti otkaza, teško ili nikako ponovno pronalaze posao te padaju u siromaštvo. Zakonom o socijalnoj skrbi za njih nije osigurana dostatna pomoć, novčane naknade nisu dovoljne niti za osiguranje minimuma životnih potreba. Zajamčeni oblici institucionalne i izvaninstitucionalne pomoći nisu dovoljno razvijeni. Stoga se, sa stajališta usporedbe s nekim drugim socijalno razvijenim državama, trebamo zapitati možemo li svoju državu doista nazvati socijalnom. Postavlja se pitanje do kada ćemo zanemarivati činjenicu da svakim danom sve više i više osoba starije životne dobi obilazi mjesta na kojima odlažemo svoje odbačene stvari kako bi preživjeli. U dogledno vrijeme ista sudbina može postati realnost svakoga od nas.



Izvori:

1. Perspektive antidiskriminacijskog prava, Željko Potočnjak, Ivana Grgurev, Andrea Grgić

2. Izvješće o radu pučkog pravobranitelja za 2012. godinu

3. Izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2013. godinu

4. http://www.pravaustarosti.com/diskriminacijastarih

5. http://www.dugzivot.com/pravo/248-prava

6. http://www.jutarnji.hr/nacija-smo-starijih--a-upravo-su-oni-najcesce-zrtve-diskriminacije/1075493/


Dva LGBT koraka bliže jednakosti

Opće je poznato da je zaštita temeljnih ljudskih prava, s promicanjem jednakosti te ravnopravnosti bez obzira na spol, rasu, jezik, vjeru, dob, obrazovanje i invaliditet, jedno od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Svako stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po propisanim diskriminatornim osnovama Zakona u o suzbijanju diskriminacije (NN 85/ 08, 112/12) smatralo bi se diskriminacijom, koja je zabranjena. No, koliko zapravo znamo o diskriminatornim osnovama rodnog identiteta, izražavanja ili spolne/ seksualne orijentacije?


S tim u vezi, postavljaju se daljnja pitanja poput kako izgleda LGBTIQ pokret u Hrvatskoj, tko organizira Povorku ponosa LGBTIQ osoba i obitelji, najveći politički prosvjed LGBTIQ zajednice i koje sve udruge i inicijative za prava LGBTIQ postoje?


Terminologija:


Seksualna orijentacija - odnosi se na (emotivnu, romantičnu, seksualnu i drukčiju) privlačnost prema osobama koje mogu biti istog ili različitog spola/roda (stoga postoje: heteroseksualna, homoseksualna, biseksualna, panseksualna, aseksualna).


Rodni identitet - individualni konstrukt vlastitog identiteta i izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge “muškaraca” i “žena” kao i cijelu binarnu osnovu „muškog” i „ženskog”. Također, rod je društveni konstrukt spola koji po definiciji određuje društvene uloge “muškaraca” i “žena”.


Rodno izražavanje – način na koji osoba izražava svoj rodni identitet; odnosno vanjska prezentacija i/ili pojavnost osobe kroz ponašanje, odijevanje, govor tijela, glas, tjelesne karakteristike ili ostale vanjske oznake.


Spolni identitet – odnosi se na unutarnji i individualni osjećaj vlastitog spola svakog ljudskog bića, koji može i ne mora odgovarati spolu pripisanom rođenjem. Spol ne mora biti samo muški ili ženski. Interspolne osobe, osobe koje se ne definiraju u kategorijama muškog i ženskog spola, sve su vidljivije članice LGBTIQ pokreta i zajednice.


LGBTIQ osobe – naziv za osobe, društveni pokret i zajednicu lezbijski, gejeva, biseksualnih, trans*, interspolnih i queer osoba s ciljem osvještavanja i oslobođenja društva od spolnih i rodnih normi i kategorija.


Lezbijka - osoba koja se definira kao žena koju emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao žene.


Gej - osoba koja se definira kao muškarac kojeg emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao muškarci.


Biseksualna osoba - osoba koju emocionalno i/ili fizički privlače osobe istog i različitog spola ili roda.


Interseksualna osoba - naziv kojim se identificira osoba koja se rađa s nedefiniranim (izričito ženskim ili muškim) spolnim organima. Ove osobe su uglavnom žrtve kirurških intervencija, hormonskih terapija i tabuiziranog života. U prošlosti se interseksualna osoba nazivala hermafroditom, a pojava hermafroditizam. LGBTIQ pokret smatra da je medikalizirani termin “hermafrodit” diskriminatoran.


Transrodna osoba - osoba čiji rodni identitet i/ili rodno izražavanje nije u skladu s uvaženim tradicionalnim rodnim ulogama i normama, te nije vezan uz seksualnu orijentaciju osobe.


Queer - termin koji se odnosi na sve osobe, osobine, politike ili radnje koja nisu iz heteronormativnog, socijalnog ili kulturnog obrasca.Zbog tako široke definicije queer se često koristi, ovisno o kontekstu, kao imenica, glagol i pridjev – odnosi se na propitivanje i/ili odbijanje nametnutih normi patrijarhalne tradicije; kreiranje prostora, kulture i izražaja koji nadilazi ‘zatvorene kutije’ LGB ili heteroseksualne seksualnosti, i/ili ‘ženskih’ i ‘muških’ spolova / rodova; omogućavanje samodefiniranja; predstavljanje radikalne politike koja uviđa povezanost svih vidova opresije; “proces vječitog remećenja”.


Queer teorija je grana posststrukturalne, kritičke teorije koja je nastala početkom ’90-ih godina 20.st. iz gej i lezbijskih i queer studija, ženskih studija i postmoderne kritike društva kao odgovor na tadašnje stanje LGBT pokreta i feminizma. Na stvaranje queer teorija utječu radovi autorica poput Glorie Anzaldúe, Eve Kosofsky Sedgwick i Judith Butler.


Transrodnost ili trans - je pozicija samoidentifikacije osobe kao muške, ženske ili onkraj obje mogućnosti koja se ne povezuje s pripisanom “rodnošću” kao ni s konvencionalnim određenjima muškog ili ženskog roda. Transrodne osobe kroz politiku izbora ostvaruju “između rodova” kao vlastito htijenje, subverzivni čin, kreativnost ili slobodu. Transrodnost, osnosno trans se koristi kao pojam koji uključuje sve trans identitete.


Transeksualna osoba - osoba koja ističe kako ima jasnu želju i namjeru da promijeni svoj spol, kao i osoba koja je djelomično ili potpuno modificirala (uključuje fizičku i/ili hormonalnu terapiju i operacije) svoje tijelo i prezentaciju, izražavajući svoj spolni/rodni identitet i osjećaj sebe.


Interseksualnost - pojam koji se odnosi na niz fizičkih osobina ili varijacija koje se nalaze između stereotipnih ideala muškog i ženskog. Interspolne osobe rođene su s fizičkim,hormonalnim i genetskim značajkama koje se ne mogu definirati kategorijama „ženskog“ i „muškog“. Postoje mnogi oblici te je interspolnost krovni pojam za spektar mnoštva oblika, prije negoli jedinstvena kategorija. Statistika pokazuje da otprilike 1,7% osoba u svijetu ima interseksualne karakteristike. To čini interseksualnost uobičajenom kao i mogućnost imanja crvene kose. Također, to znači da je u Europi od 742.5 milijuna ljudi (2013. godine), potencijalno 371.250 do 12.622.500 interspolnih osoba.


Povorka ponosa – najveći i najvažniji godišnji prosvjed i javna politička demonstracija LGBTIQ osoba koja se prije svega održava iz dva razloga: ukazivanje na homofobiju i transfobiju u društu tes tim povezano, povećanje vidljivosti LGBTIQ osoba u gradovima, odnosno društvu. Povorke ponosa LGBTIQ osoba u Hrvatskoj su se održale četrnaest puta u Zagrebu, pet puta Splitu i jednom u Osijeku. Povorke ponosa u hrvatskom kontekstu progresivni su prosvjedi koji ukazuju na društvenu i ekonomsku nepravdu u društvu.


Seksualne i rodne manjine - diskriminatoran i rodno neosviješten naziv za LGBT osobe, suprotan tendencijama LGBTIQ pokreta i standardne terminologije europskih institucija.


Povijest neheteroseksualnih praksi i suvremenog LGBT pokreta u svijetu

Seksualna privlačnost prema svim spolovima rodovima te postojanje više rodova i spolova kroz povijest se pojavljuje u svim kulturama i društvima koja su takve prakse i osobe rjeđe osuđivale, a češće odobravale i smatrale ravnopravnima u vlastitom društvu. Činjenica je da do 19. stoljeća nije postojao pojam koji je označavao seksualnu orijentaciju već su postojale seksualne prakse i načini života koje nisu bile heteroseksualne. Homoseksualnost kao pojam koji označava seksualnu i romantičnu privlačnost prema osobi istog spola i roda ne postoji sve do 1897. godine, kada je nastala s pojmom heteroseksualnosti. Ono što danas zovemo homoseksualnom orijentacijom prvi je put dekriminalizirano nakon Francuske revolucije, u Francuskoj 1791. godine, Suvremeni gej i lezbijski i trans pokret događa se u New Yorku, 27. i 28. lipnja davne 1969. godine, kada je došlo do sukoba policije i LGBT osoba. Tada je u diskoteci „Stonewall“ u New Yorku u tijeku policijske racije, po prvi put u povijesti pružan otpor od strane posjetiteljica i posjetitelja koji su većinom bile lezbijske, gejevi i osobe različitih trans identiteta (transrodne osobe i drag queens). Uslijedilo je zatvaranje navedene diskoteke, a što je potaknulo LGBT osobe na prosvjede na ulicama. U znak spomena na prvotni protest od 1970. godine u državama diljem svijeta redovito se održava Povorka ponosa. Iste je godine homoseksualnost odbačena s liste psihičkih bolesti. LGBTIQ pokret danas se promatra u kontekstu društvenih pokreta "nove ljevice", odnosno ekoloških, antimilitarističkih i Pravo na grad društvenih pokreta koji se javljaju krajem 60-ih godina 20. stoljeća. Osma po redu Povorka ponosa LGBTIQ osoba u Zagrebu,održana 2009.godine bila je posvećena sedamdesetoj godišnjici nastanka suvremenog LGBT pokreta, odnosno pobune u klubu Stonewall.


Hrvatska borba i pravna/sudska zaštita

Tri godine nakon 1970. godine, najvažnije godine za suvremeni LGBTQ pokret, Hrvatska liječnička komora i Hrvatsko psihijatrijsko društvo također službeno počinju tretirati homoseksualnost kao normalnu varijaciju ljudske seksualnosti. Dekriminalizacija u Hrvatskoj uslijedila je 1977. prenošenjem jugoslavenskog Krivičnog zakona na nivo federalnih jedinica. Usprkos tome, tek 29. lipnja 2002. godine organiziranaje prva Povorka ponosa LGBTIQ osoba pod nazivom Gay Pride, koja je uslijedila kao reakcija na nasilje koje se događalo na beogradskoj Povorci ponosa 2001. godine. Iako je prva Povorka ponosa bila dočekana negativno i nasilno od strane raznih klerikalno-konzervativnih udruga i neofašističkih skupina,uspjela je na posredan način probuditi inicijativu približavanja hrvatskog zakonodavstva europskim standardima zaštite ljudskih prava.


Hrvatski je sabor 2003. godine usvojio po prvi puta nekoliko amandmana uvođenjem antidiskriminacijskih odredaba koje su predložile LGBT osobe (konkretno Pravni tim Iskoraka i Kontre u suradnji s Uredom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), a ticale su se diskriminacije s obzirom na seksualnu orijentaciju.


Najznačajniji u zaštiti od diskriminacije isticali su se usvojeni Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o istospolnim zajednicama (svi NN 116/03). Iako se 2006. godine u Kazneni zakon uvrstilo i kazneno djelo zločina iz mržnje, zakonska rješenja nisu oživjela u praksi. Stoga je prvi put u Republici Hrvatskoj donesen organski zakon (po pravnoj snazi je iznad običnih zakona) ovakve vrste pod nazivom Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji je uvodeći nova pravila stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine. Svi već navedeni, pa tako i Ustav Republike Hrvatske, Zakon o medijima, Zakon o radu, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o azilu, Zakon o državnim službenicima, samo su neki od pozitivnih propisa u našoj državi koji štite prava LGBT osoba.


Osim hrvatskih zakona, postoje i mnogobrojni međunarodni ugovori koji su ugrađeni u nacionalno zakonodavstvo, a štite LGBT osobe (poput Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, Preporuka CM/Rec(2010)5 Odbora ministra/ministrica država članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta…) te također oni koji se tek moraju uskladiti.


Kako je Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine, dane su joj i smjernice o pravima LGBT osoba u svezi diskriminatornih odredbi te se svako kršenje prava bilježi i šalje kao izvještaj Europskim institucijama. Unatoč pokušaju prevencije, bilo je očigledno da postojeći pravni okvir Hrvatske, posebice Zakon o istospolnim zajednicama, nije usklađen sa sustavom zaštite Europske unije, što je potvrdilo i niz odluka koje je donio Europski sud. Potvrdu nalazimo i u zapisima slučajeva kršenja prava osoba manjinske spolne orijentacije u Hrvatskoj koji se trenutno vode pred Europskim sudom u Strasbourgu (o zločinu iz mržnje i njegovom pogrešnom kvalifikacijom pred hrvatskim sudovima) te o diskriminaciji istospolnih partnerica u slučaju strankinje kojoj je odbijeno pravo na boravak s osnova spajanja obitelji.


Dakle, Hrvatska još nije u potpunosti zadovoljila standarde koje je razvilo europsko pravo i europska sudska praksa niti je uskladila zakonske propise s međunarodnim ugovorima, što se da za primijetiti jer su na snazi neki od zakona koji diskriminiraju LGBT osobe. No, postepeno mijenjamo praksu u vidu sprječavanja diskriminacija, kao i promicanju prava spolnih i rodnih manjina.


U srpnju 2014. godine Hrvatski sabor je s 9 glasova za i 16 protiv donio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola čime se LGBT parovi u većini prava izjednačavaju s bračnim parovima.Novi zakon je omogućio LGBT parovima sklapanje životnog partnerstva pred državnim tijelom, kao i upis istog pred matičnim uredima, uredio njihova prava i obaveze (poput uzdržavanja, nasljeđivanja, imovinskih i radnih odnosa, statusa što se tiče poreza, mirovinskog osiguranja, sustava socijalne skrbi, zdravstvene zaštite) koja proizlaze iz registriranih i neformalnih životnih partnerstva. Ukratko, pravni učinci životnog partnerstva gotovo su identični pravnim učincima braka s ponekim iznimkama, a koje se prvenstveno odnose na pravni položaj djece. Zakon prepoznaje i roditeljsku skrb (time se životni partner/ica koji/a nije roditelj djeteta stavlja u položaj usporediv položaju kojeg u bračnim zajednicama imaju očuh i maćeha) i partnerska skrb (oblik skrbi za maloljetno dijete koju može pružiti životni partner nakon smrti životnog partnera roditelja djeteta, a iznimno i za života). Zakon time po prvi puta prepoznaje obitelj i djecu LGBT parova, iako i dalje ne postoji jednakost u posvajanju kod LGBT parova i heteroseksualnih parova.


Jedna od bitnijih presuda za LGBTIQ zajednicu je presuda Vrhovnog suda, od 17. lipnja 2015. godine, zbog diskriminatornih izjava poznate javne ličnosti osobama. Tom presudom Vrhovni je sud zacementirao visoki standard zaštite prava LGBT osoba, ali i svih drugih skupina građana, odnosno svih manjinskih grupacija u društvu, od svakog oblika javnog poticanja na diskriminaciju.


Također, bitna presuda za LGBTIQ zajednicu dogodila se u veljači 2016. godine kada je Europski sud za ljudska prava (ECHR) presudio da je Hrvatska prekršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima odbivši dozvolu boravka lezbijki iz Bosne i Hercegovine, koja je sklopila Životno partnerstvo u Hrvatskoj, presudivši da se radi o diskriminaciji.


Lipanjski LGBTIQ koraci u 2016.; Povorka ponosa u Zagrebu


Povorke ponosa LGBTIQ osoba redovito se održavaju u Zagrebu od lipnja 2002. godine, a udruga Zagreb Pride o 2006. godine, uz uključivanje lokalne LGBTIQ zajednice, organizira zagrebačke Povorke ponosa.Godina 2013. zabilježena je u hrvatskoj povijesti kao jedna od važnijih prekretnica u borbi za ljudska prava LGBT osoba, u pozitivnom i negativnom smislu.Zahvaljujući ulasku u Europsku uniju (koja se zalaže za jednakost te štiti osobe od diskriminatornih počinitelja), otpočeo je proces izrade novog zakonskog okvira o životnom partnerstvu, ali je i održan referendum o ustavnoj definiciji braka koji je de facto zabranio bračnu jednakost. Nastavku dugotrajnog suzbijanja diskriminacije svjedočili smo i u lipnju 2014. godine prihvaćanjem konačnog prijedloga Zakona o životnom partnerstvu.


Pozitivni korak broj jedan napravljen je u obliku mnogobrojnih zajedničkih koraka u pokretu nad kojim se ponosno vijorila zastava duginih boja i prošle je godine, u mirnom okruženju, unatoč lošim i teškim prijašnjim iskustvima održana 14. po redu Povorka ponosa. Nakon tjedna ponosa, Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride pod sloganom „Antifašizam bez kompromisa“ brojila je oko 5000 sudionika i sudionica, koji su se 13. lipnja po prvi puta okupili na Trgu Marka Marulića te nakon šetnje zagrebačkim ulicama, završili su javnim skupljanjem u parku Ribnjak.


Jubilarna 15. Povorka ponosa održat će se 11. lipnja u Zagrebu, a kretat će se istom rutom kao i prošlogodišnja povorka, uz okupljanje na Rooseveltovom trgu, ispred muzeja Mimara. Ove godine se ponovno očekuje masovna Povorka ponosa t e sadržajem najbogatiji i najduži Pride Week, program uoči Povorke ponosa sastavljen od tribina, radionica, diskusija, filmova, performansa i izložbi povezanih s LGBTIQ tematikom u Hrvatskoj i svijetu.


Statistički podaci iz 2013.godine


U Hrvatskoj prema istraživanjima udruge Zagreb Pride "Brutalna stvarnost: Istraživanje o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj " od 690 ispitanih LGBTIQ osoba 35 LGBTIQ parova živi s djecom. 73% pretrpjelo je neki oblik nasilja zbog seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, a 29% bilo je diskriminirano. Također treba istaknuti podatak da više od polovice želi odseliti u inozemstvo, kako zbog ekonomskih razloga, tako i zbog nasilja i diskriminacije. Uvjerenja smo da su predrasudama i stereotipima nametnutih društvenih normi uzroci duboko zakopani temelji u neinformiranosti i neznanju građana koji u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava osobama LGBT populacije.


Prema Izvješćima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (u daljnjem tekstu: PRS) i Pučke pravobraniteljice (PP) iz 2013. godine evidentiran je podatak da je PRS zaprimila 20 pritužaba diskriminatornog ponašanja na osnovi spolne orijentacije, dok je PP postupala u pet, a radi iste tematike vode/vodilo se 16 sudskih postupaka (od kojih je 12 prekršaja, 9 predmeta je vođeno pred općinskim sudovima, a samo jedan se ticao kaznenog prava). Broj zaprimljenih slučajeva 2010. godine bio je 12 predmeta, 2011. je zabilježena najveća brojka od 25, a 2012. vodilo se 15 takvih postupaka. Što se tiče pritužbi na temelju rodnog identiteta i/ili izražavanja, PRS je zaprimila četiri takve pritužbe, PP nijednu, a sudski postupci nisu vođeni.


Usporedivši podatke razvidno je da populacija LGBT osoba u Hrvatskoj jest ozbiljno ugrožena. Predrasude i nametnute društvene norme (o npr. ispravnoj heteroseksualnosti) samo su posljedica dubokih temelja zakopanih u neinformiranosti i neznanju javnosti, koji/e u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava LGBTIQ osoba. Razloge ne prijavljivanja čestih susreta s diskriminacijom, vrijeđanjem i raznim oblicima nasilja možemo samo pretpostaviti (bojazan, socijalno odbacivanje, osveta, otkrivanje njihove pripadnosti, potencijalno sramoćenje i/ili nasilje, i slično).


Zaključak


Uspješna, mirna i masovno posjećena Povorka ponosa, kao i angažman u promicanju jednakosti kroz zakonsku regulativu Zakona o životnom partnerstvu i drugih zakona, dva su izuzetno važna koraka na koja LGBTIQ osobe u Hrvatskoj imaju razloga biti ponosne i za što su LGBTIQ aktivisti i aktivistkinje zaslužni. Posebice kada uzmemo u obzir dugotrajnu povijesnu bitku kroz koju su zajedničkim snagama hrabro kročili naprijed te se korak po korak približi tek jednodnevnom uživanju u šetnji ulicama svog grada bez diskriminacije, koja je „običnim“ građanima učestala svakodnevica.


Iako neki aktivisti i pravni stručnjaci izražavaju svoje nezadovoljstvo predloženim Zakonom o životnom partnerstvu, treba imati na umu da Hrvatska, iako mala i mlada država, pozitivno konkurira svojom liberalnošću i pomacima s mnogim državama. Čak u sedam njih se još i danas homoseksualnost kažnjava smrtnom kaznom (npr. Jemen, Iran, Nigerija), dok se u 24 države svijeta (poput Sirije, Etiopije, Alžira, Jamajke) homoseksualni odnos kažnjava kaznom zatvora više od 10 godina.


Činjenica je da su naši zakoni daleko od dostizanja pune jednakosti, no važno je istaknuti da prema svemu naprijed iznesenom možemo zaključiti da laganim koracima napredujemo u promicanju građanske ravnopravnosti i suzbijanju diskriminacije te se približavamo cilju uvažavanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda uz adekvatnu, i sve „potpuniju“ pravnu zaštitu.


Nadamo se da smo svojim info-kutkom uspjeli „ugasiti“ predrasude vezane uz LGBTIQ osobe i obitelji. U slučaju daljnjih, konkretnijih pravnih pitanja vezanih uz tematiku, zainteresirane osobe slobodno neka učine potrebne korake i pridruže nam se na našoj adresi. Ostale čitatelje pozivamo da svi kolektivno činimo male daljnje korake za naše susjede, braću/sestre, prijatelje/prijateljice, poznanike/poznanice, sugrađane/sugrađanke kako bi i oni dobili ono što zaslužuju – dostojanstven i miran život, ravnopravan i jednak formalno-pravni status, bez imalo diskriminacije.


Sve vas lijepo pozdravljamo uz Conchitine riječi : „Bolje je biti najbolja verzija sebe, nego loša kopija nekog drugog“.

Lijekovi na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje

Definicijom Zakona o lijekovima (NN 76/13), lijek je svaka tvar ili kombinacija tvari prikazana sa svojstvima liječenja ili sprječavanja bolesti kod ljudi ili svaka tvar ili kombinacija tvari koja se može upotrijebiti ili primijeniti na ljudima u svrhu obnavljanja, ispravljanja ili prilagodbe fizioloških funkcija farmakološkim, imunološkim ili metaboličkim djelovanjem ili za postavljanje medicinske dijagnoze.


U okviru prava na zdravstvenu zaštitu, pacijenti koji su osiguranici prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13 u daljnjem tekstu: ZOZO) imaju pravo na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) na lijekove određene Odlukom o utvrđivanju Osnovne liste lijekova Hrvatskog HZZO-a za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Osnovna lista lijekova) i Odlukom o utvrđivanju Dopunske liste lijekova Hrvatskog HZZO-a za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Dopunska lista lijekova).


Kao što smo već ustanovili, ZOZO-om je propisano da postoje dvije grupe (liste) lijekova. Prva grupa su lijekovi koji su određeni osnovnom listom. Toj grupi pripadaju medikoekonomski najsvrsishodniji lijekovi za liječenje svih bolesti.Ako je osiguranoj osobi propisan recept u primarnoj zdravstvenoj zaštiti na temelju medicinskih indikacija, osiguranik ima pravo u cijelosti na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja ostvariti lijekove s Osnovne liste lijekova Znači, svaki osiguranik mora ispunjavati točno određene pripisane medicinske indikacije kako bi imao pravo na točno određeni lijek. S druge strane, dopunska lista lijekova sadrži lijekove s višom cijenom, u odnosu na lijekove s osnovne liste, pri čemu je zakonom propisano kako je Zavod obvezan osigurati pokriće troškova u visini najniže cijene ekvivalentnog lijeka utvrđenog osnovnom listom. Naravno, sve to pod uvjetom da postoji medicinska indikacija i da je lijek s dopunske liste propisan na recept u primarnoj zdravstvenoj zaštiti


Lijekovi su na listama podijeljeni prema određenim kategorijama kao npr. naziv lijeka, cijena, naziv proizvođača, oblik lijeka, anatomsko-terapijsko-kemijske klasifikacije lijekova Svjetske zdravstvene organizacije itd. Naravno, svi lijekovi moraju imati posebno odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj, što znači, da u skladu sa Zakonom o lijekovima (NN 76/13) moraju proći detaljan postupak kliničkih ispitivanja i stavljanja u promet, provjera kakvoće, proizvodnje, a sve u cilju zdravstvene zaštite pacijenata.


Ukoliko kod osiguranika ne postoje medicinske indikacije za određeni lijek ili se liječenje zbog medicinskih razloga nije moguće provoditi lijekovima s osnovne ili dopunske liste, tada je doktorova obaveza uputiti prijedlog povjerenstvu za lijekove bolničke zdravstvene ustanove u kojoj se osigurana osoba liječi. Nakon prijedloga, povjerenstvo za lijekove bolničke zdravstvene ustanove mora utvrditi potrebu za tim lijekom i lijek isplatiti na teret sredstava te ustanove. Treba posebno napomenuti kako osiguranik nema pravona povrat troškova kupljenih lijekova ako je lijekove s Osnovne liste lijekova i Dopunske liste lijekova nabavila, odnosno kupila mimo postupka utvrđenih Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava na obvezno zdravstveno osiguranje i drugim općim aktima HZZO-a (npr. osoba je kupila lijek bez da je od izabranog doktora dobila propisani recept).


Ukoliko želite provjeriti nalazi li se određeni lijek na osnovnoj ili dopunskoj listi, preporučujemo Vam da posjetite Internet stranice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, gdje se nalazi tražilica za lijekove.

Obvezno cijepljenje u Republici Hrvatskoj

U posljednje vrijeme jedna od najaktualnih tema u Hrvatskoj je obvezno cijepljenje djece. Sve veći broj ljudi odbija cijepiti djecu tvrdeći da cijepljenje uzrokuje nuspojave kao što je autizam, pozivajući se na svoje pravo izbora i činjenicu da su bolesti protiv koje se cijepljenje vrši iskorijenjene te da time nema potrebe za cjepivom. Institucije s druge strane najavljuju sankcije, a o samom cijepljenju i njegovim posljedicama se gotovo i ne izjašnjavaju. Šlag na torti u cijeloj priči bila je odluka Ustavnog suda u kojoj se odbija prijedlog za ocjenu ustavnosti obveznog cijepljenja djece. U daljnjem tekstu pokušat ćemo prikazati postoji li utemeljenost sankcija kojih se roditelji pribojavaju, a i njihovog prava na izbor u zakonodavstvu Republike Hrvatske.


U Republici Hrvatskoj cijepljenje je obvezno, a prema članku 77. Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti roditelj, odnosno skrbnik koji odbije cijepiti dijete kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2000,00 kn. U tom slučaju liječnici bi trebali prijaviti odbijanje cijepljenja Sanitarnoj inspekciji koja nakon prikupljenih podataka o roditeljima i skrbnicima i eventualno dobivenoj potpisanoj izjavi o odbijanju cijepljenja, koju su roditelji morali potpisati kod nadležnog liječnika, podnosi optužni prijedlog o pokretanju prekršajnog postupka. Prema Pravilniku o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se podvrgavaju toj obvezi (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u Hrvatskoj je cijepljenje djece obvezno protiv tuberkuloze, difeterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka i crvenke. Pravilnik uređuje i način provođenja svake od navedenih imunizacija, tako primjerice imunizacija protiv dječje paralize počinje odmah po navršetku tri mjeseca života i mora se potpuno završiti do navršenih 12 mjeseci života. Imunizaciji protiv dječje paralize podliježu i djeca od navršenih 12 mjeseci do navršenih 14 godina, ako prije nisu cijepljena ili nisu potpuno cijepljena ili ako nema dokaza o obavljenom cijepljenju.


Liječnici u slučaju odbijanja cijepljenja djeteta mogu prijaviti roditelje i skrbnike Centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta koji je nakon primitka takve prijave dužan ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava. Centar za socijalnu skrb u ovom slučaju ima temelj u Obiteljskom zakonu da upozori roditelje ili skrbnike o propustima i pogreškama u skrbi i odgoju djeteta, a i da odredi nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi kad su pogreške i propusti u odgoju djeteta viševrsni ili učestali.


Sud s druge strane ima osnovu u Obiteljskom zakonu, ukoliko slučaj odbijanja cijepljenja djece dođe do njega, a on ocijeni da je odbijanje cijepljenja veće zane