blog pravne klinike

Upravni spor može se pokrenuti protiv drugostupanjske odluke javnopravnog tijela u upravnoj stvari te protiv prvostupanjske odluke protiv koje žalba nije dopuštena. Pokretanje upravnog spora propisano je Zakonom o upravnim sporovima (NN 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; u daljnjem tekstu: ZUS). 

Upravni spor pokreće se tužbom koja se podnosi u roku od 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje. Spor se smatra pokrenutim danom predaje tužbe sudu. Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom, odnosno dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Kad je tužba upućena poštom preporučeno ili predana ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, dan predaje pošti, odnosno ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga smatra se danom predaje sudu (članak 25. stavak 1. i 2. ZUS). 

Tužbom se može zahtijevati: poništavanje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke, donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku, postupanje koje je tuženik sukladno propisima ili pojedinačnoj odluci obvezan izvršiti, oglašivanje ništetnim upravnog ugovora ili izvršavanje obveze iz upravnog ugovora (članak 22. stavak 2. ZUS).

Upravne sporove rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Za rješavanje u sporu mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako tužitelj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na području kojeg tužitelj ima boravište (članak 13. stavak 1. ZUS). 

Predmet upravnog spora jesu:

1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu,

4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora (članak 3. stavak 1. ZUS).

Što se same tužbe tiče, ona mora biti razumljiva i obvezno mora sadržavati:

1. naziv suda kojem se podnosi,

2. osobno ime, odnosno naziv, osobni identifikacijski broj i adresu tužitelja,

3. naziv i osobni identifikacijski broj tuženika,

4. oznaku osporavane pojedinačne odluke ili upravnog ugovora, odnosno opis postupanja ili obveze izvršenje kojih se zahtijeva,

5. tužbeni zahtjev,

6. opseg osporavanja pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora,

7. razloge za pokretanje spora glede glavne stvari i sporednih traženja,

8. činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev,

9. potpis tužitelja.

Tužbi treba priložiti izvornik ili presliku osporene pojedinačne odluke, upravnog ugovora ili dokaz o postupanju. Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili postupanja u propisanom roku, tužbi treba priložiti i dokaz o trenutku pokretanja upravnog postupka, odnosno podnošenja zahtjeva za postupanjem. Uz tužbu se podnosi prijepis tužbe i priloga za tuženika i, ako ih ima, za svaku zainteresiranu osobu (članak 23. ZUS).

Po primitku tužbe, sud ispituje nadležnost za postupanje, urednost tužbe i postojanje pretpostavki za vođenje spora. Ako je tužba upućena nenadležnom sudu, taj će se oglasiti nenadležnim i ustupiti tužbu nadležnom sudu. U slučaju da tužba ne bi imala sve propisane dijelove ili je nerazumljiva, sud će pozvati tužitelja da nedostatke otkloni. Ako po traženom ne postupi, tužba će se odbaciti kao neuredna. Tužba će se također odbaciti ako je nepravodobno ili prijevremeno podnesena, ukoliko se osporavanom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja.

Nadalje, tužba će se odbaciti ako nije iskorišten redovni pravni lijek i ukoliko je sudska zaštita bila osigurana izvan upravnog spora ili već postoji pravomoćna odluka u istoj stvari, odnosno ako je tužba podnesena protiv postupovne odluke ili u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

Otkaz ugovora o radu bismo mogli definirati kao jednostrano očitovanje volje kojim radnik/poslodavac izražava svoju namjeru da prekine radni odnos. Postoje dvije vrste otkaza ugovora o radu: redoviti i izvanredni. Otkaz ugovora o radu reguliran je člankom 112. stavkom 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje u tekstu: ZR). ZR navodi razloge zbog koji radni odnos prestaje, a to su: 

1) smrt radnika

2) smrt poslodavca fizičke osobe ili prestank obrta po sili zakona ili brisanje trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima

3) istek vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme

4) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore

5) sporazum radnika i poslodavca

6) dostava pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti za rad

7) otkaz

8) odluka nadležnog suda.

Slijedom navedenog, jasno je kako je otkaz ugovora o radu jedan od načina prestanaka radnog odnosa. Kao razloge zbog kojih poslodavac može radniku redovito otkazati ugovor o radu ZR navodi: 

1. ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) – npr. poslodavac zbog neisplativosti ukida neko radno mjesto

2. ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) – npr. radnik (zaposlen kao vozač kamiona) izgubi vozačku dozvolu na duže vrijeme

3. ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) – npr. kašnjenje ili izostajanje s posla bez opravdanog razloga

4. ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu), što je propisano člankom 115. stavkom 1. ZR.

Glede poslovno uvjetovanog otkaza, poslodavac koji je otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika. Ako pak u roku od 6 mjeseci nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga (članak 115. stavak 5. ZR).

S druge strane, radnik može redovito otkazati ugovor o radu bez navođenja razloga. Važno je napomenuti da se ugovor o radu, sklopljen na određeno vrijeme, može redovito otkazati samo ako je ta mogućnost predviđena ugovorom. U slučaju redovitog otkaza ugovora o radu, poslodavac i radnik moraju poštovati odnosno „odraditi“ otkazni rok. Otkazni rok je vrijeme za koje se odgađa nastupanje pravnih posljedica otkaza ugovora o radu, tj. vrijeme istekom kojeg prestaje radni odnos. Otkazni rok počinje teći danom dostave ugovora o radu. Trajanje otkaznog roka ovisi o prethodnom trajanju radnog odnosa. Tako ZR u članku 122. propisuje da otkazni rok traje: 

1. dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno manje od jedne godine

2. mjesec dana, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno jednu godinu

3. mjesec dana i dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno dvije godine

4. dva mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno pet godina

5. dva mjeseca i dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno deset godina

6. tri mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno dvadeset godina.

Ako je radnik kod poslodavca proveo u radnom odnosu neprekidno dvadeset godina otkazni rok se povećava za dva tjedna ako je radnik navršio pedeset godina života, a za mjesec dana ako je navršio pedeset pet godina života. Radniku kojem se ugovor o radu otkazuje zbog povrede obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) utvrđuje se otkazni rok u dužini polovice otkaznih rokova. U slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, otkazni rok ne može biti duži od mjesec dana, ako on za to ima osobito važan razlog.

Druga vrsta otkaza, prilikom kojem poslodavac/radnik ne mora poštovati otkazni rok, je izvanredni otkaz ugovora o radu. Poslodavac/radnik mogu izvanredno otkazati ugovor o radu ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, što propisuje odredba članka 116. ZR, i to u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Prema sudskoj praksi, primjer razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu je: sukob radnika s drugim radnicima ili poslodavcem, korištenje opijata na radnom mjestu, zlouporaba bolovanja, neisplata plaće, kazneno djela počinjeno prema radniku/članovima njegove obitelji itd. 

Iako u navedeni slučajevi iz prakse u kojem je moguće (i potrebno) izvanredno otkazati ugovor o radu, u članku 117. ZR izričito su propisani neopravdani razlozi za otkaz ugovora o radu: 

1. privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede

2. podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti

3. obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlast

Neovisno o tome radi li se o redovitom ili izvanrednom otkazu on mora biti u pisanom obliku. Poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, što regulira odredba članka 120. ZR. Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. Radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži njegovo vraćanje na posao (članak 124. ZR), čime se pruža zaštita od neopravdanog otkaza ako do njega dođe.

Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu (čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19; u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, u sastavu ostaviteljeve ostavine mogu biti stvari, prava i obveze, ako su pripadale ostavitelju u trenutku njegove smrti, ako su nasljedivi te ako su slobodni za nasljeđivanje. 

Ostavina se često dijeli na ostaviteljeva pravna dobra i ostaviteljeva dugovanja. Ostaviteljeva pravna dobra nazivaju se i ostavinskom masom, a unutar ostavinske mase razlikujemo dvije skupine - ostaviteljeva imovinska dobra (stvari, subjektivna imovinska prava i pravima slični entiteti (npr. ostaviteljevi posjedi prava, ponude koje su mu bile stavljene te zahtjevi koje je ostavitelj postavio radi ostvarenja ili zaštite svojih imovinskih prava)) te ostaviteljeva neimovinska dobra (npr. autorska prava, zahtjevi upravljeni na ostvarenje ili zaštitu nekog neimovinskog prava i sl.) Često se događaju slučajevi u kojima se vjerovnici s naslova duga ostavitelja namiruju od nasljednika. Međutim, jedno od ostaviteljevih subjektivnih imovinskih prava može se odnositi i na potraživanja s naslova ugovora o zajmu s dužnikom. Budući da i to pravo predstavlja dio ostavine, nerijetko se u praksi postavlja pitanje: Na koji se način nasljednik može namiriti s naslova ugovora o zajmu od dužnika ostavitelja?    

Za početak valja definirati glavne pojmove: nasljednik, ugovor o zajmu i ostavina. Ostaviteljev je nasljednik osoba koja je nositelj subjektivnog nasljednog prava, stečenog smrću ostavitelja. On je ostaviteljev sveopći pravni sljednik te je to postao u trenutku ostaviteljeve smrti. On stupa na mjesto ostavitelja, pa je sad on nositelj svih ostaviteljevih prava i obveza. Nasljednik može biti samo jedan, a može ih biti i nekoliko. Tada nastaje nasljednička zajednica kroz koju nasljednici ostvaruju svoja nasljedna prava. 

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. (čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO). Ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva (čl. 504. ZOO). Ugovor o zajmu je konsenzualan ugovor jer nastaje samim sporazumom stranaka te je istovremeno neformalan jer se za njega ne traži poseban oblik za sklapanje tog ugovora. Drugim riječima, ugovor o zajmu bit će važeći i ako je sklopljen usmeno između zajmoprimca i zajmodavca.

Da bi nasljednik mogao ostvariti svoje pravo s naslova ugovora o zajmu, mora podnijeti tužbu kojom se traži ispunjenje duga. Po svojoj naravi ova bi tužba bila kondemnatorna jer bi tužitelj od suda tražio da naloži tuženiku da ispuni dug i/ili naknadi štetu nastalu zbog nepravovremenog ispunjenja. Međutim, on će biti aktivno legitimiran samo ako se njegovo pravo na potraživanje utvrdilo u ostavinskom postupku kao pravo koje je stekao na temelju svog nasljednog prava od ostavitelja. 

Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad sud primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu (čl. 184. ZN). U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama (čl. 174. ZN). On završava donošenjem rješenja o nasljeđivanju od strane suda ili javnog bilježnika. Rješenje o nasljeđivanju je konačna, meritorna i u svom bitnom dijelu deklaratorna odluka kojom ostavinski sud ili javni bilježnik kao njegov povjerenik utvrđuje da je zbog ostaviteljeve smrti određena osoba (ili više njih) postala ostaviteljevim nasljednikom, a i koji su još nasljednopravni  učinci nastupili zbog smrti ostavitelja.  

Ako se u ostavinskom postupku pravomoćnim rješenjem o nasljeđivnaju pravo na potraživanje nije utvrdilo, nasljednik treba to pravo prijaviti  javnom bilježniku ili sudu koji je proveo ostavinski postupak kao naknadno pronađenu imovinu. Naknadno pronađenom imovinom smatra se sva ona imovina koja nije obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske rasprave znalo da ona postoji i da je dio ostavinske imovine ili ne (presuda Vrhovnog suda, posl. broj: Rev 3127/1993-2, od dana 22. veljače 1995.). Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku (čl. 234. st. 1. ZN). Ako nema spora, odluka o naknadno pronađenoj imovini ne zadire u pravomoćnu sudsku odluku odnosno rješenje o nasljeđivanju, te javni bilježnik može odlučivati u tom izvanparničnom postupku.

Konačno, nakon što je sud utvrdio nasljednikovo pravo na potraživanje ostaviteljevog duga, ostavitelj može podnijeti tužbu protiv dužnika. Parnični postupak pokreće se tužbom (čl. 185. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 186. st.1. ZPP). Ako sud prihvati tužbeni zahtjev nasljednika, naložit će tuženiku da u određenom roku ispuni tražbinu/naknadi štetu prema nasljedniku. Ako on to ne učini, nasljednik ima pravo pokrenuti ovršni postupak koji će provoditi suci ili javni bilježnici radi prisilnog namirenja potraživanja ovrhovoditelja ( u ovom slučaju nasljednika) na imovini ovršenika prema odgovarajućim odredbama Ovršnog zakona. 

Slijedom navedenog, da bi se mogla podnijeti tužba kojom se traži ispunjenje duga prema ostavitelju, potrebno je prvo kod suda ili javnog bilježnika rješenjem o nasljeđivanju utvrditi to pravo te odrediti da je ono, zbog smrti ostavitelja, prešlo na njegove nasljednike. Ako se ono tijekom ostavinskog postupka propustilo utvrditi, tada nasljednik podnosi sudu ili javnom bilježniku koji je proveo ostavinski postupak zahtjev za pokretanjem izvanparničnog postupka radi donošenja odluke o naknadno pronađenoj imovini. Nakon što se u postupku utvrdi da postoji neispunjeno potraživanje prema ostavitelju i da ono predstavlja dio ostavinske mase, sud odnosno javni bilježnik će rješenjem utvrditi kojim nasljednicima ono pripada, i to na način na koji je ostavina bila podijeljena tijekom ostavinskog postupka. Potom nasljednici kojima pripada pravo tražiti ispunjenje neispunjene tražbine mogu podnijeti tužbu protiv zajmoprimca kojom od suda traže da se zajmoprimcu naloži da ili ispuni ostatak obveze i naknadi štetu nastalu zbog zakašnjenja, ili traži naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja. Konačno, ako dužnik ne ispuni tražbinu ni nakon proteka roka određenog pravomoćnom sudskom odlukom, nasljednik će moći pokrenuti ovršni postupak radi prisilnog namirenja tražbine. 

Pravnoj klinici obratila se stranka s dva pitanja u vezi nasljeđivanja. Stranku je prvotno zanimalo je li još uvijek zakonski primjenjiv članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine (NN 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994, 56/2000, 48/2003) s obzirom na zastaru potraživanja nasljedstva. Stranka je navela kako su i stranka i brat stranke nasljednici preminulog strica 1991. godine. Međutim, stranku je konkretno zanimalo što je s pravima nasljedstva preminule strine 2012. godine s obzirom na dosadašnje promjene trenutno važećih zakona na snazi. Stranci je bila potrebna pravna pomoć kako bi mogla znati s koliko dijelova nasljedstva raspolaže u konačnici, odnosno jesu li jedini nasljednici stranka i brat stranke ili/i strina te potencijalni nasljednici strine.

Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) koji je trenutno na snazi, definira prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prema onom zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Također, definira otvaranje nasljedstva smrću osobe te da isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. 

Sukladno navedenom, materijalnim pravima smatraju se pisane norme koje propisuju prava, dužnosti i odgovornosti subjekta odnosno različite životne situacije, događaje i druge okolnosti za koje pravni poredak veže nastupanje određenih pravnih posljedica. Kod materijalnih prava iz nasljeđivanja vrijedi zakon koji se primjenjivao u trenutku otvaranju nasljedstva, a nasljedstvo se otvorilo u trenutku smrti osobe. 

Prema Zakonu o nasljeđivanju, za materijalna prava, na ostavinskoj raspravi primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva, dakle u trenutku smrti osobe. Prema Zakonu o nasljeđivanju iz 1955. godine, točnije članak 144. istog zakona, primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljedinka zahtijevati ostavinu. Međutim, na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kao konačan odgovor na prvo pitanje stranke, navodimo odgovor sukladan odredbama Zakona o nasljeđivanju koji je trenutno na snazi. Članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljednika zahtijevati ostavinu budući da je stric stranke preminuo 1991. godine, a tada je bio na snazi Zakon o nasljeđivanju iz 1955. godine. Na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kako će sud postupiti ukoliko stranka ne dostavi sudu tražene podatke o potencijalnim nasljednicima?

Zakon o nasljeđivanju definira da, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom objavljenim u ''Narodnim novinama'', a i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, Zakon o nasljeđivanju definira da, kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će im postaviti privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove i uopće da zastupa nasljednike. 

Sukladno navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom u Narodnim novinama pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, ako su nasljednici i njihovi podaci nedostupni te nepoznati, sud će postaviti privremenog skrbnika ostavine. Privremeni skrbnik biti će ovlašten u ime nasljednika tužiti ili biti tužen, naplaćivati tražbine ili isplaćivati dugove i u konačnici zastupati nasljednike Stoga, kao odgovor na drugo pitanje stranke navodimo da je stranka pozvana dostaviti sudu tražene podatke o nasljednicima pokojnih osoba, s obzirom da sudu nisu poznati podaci o nasljednicima.

Općenito o stečajnom/predstečajnom postupku i ulozi restrukturiranja

Stečajni zakon (NN 71/15, 104/17, 36/22; dalje u tekstu: SZ, Zakon) uređuje pretpostavke za otvaranje i provedbu predstečajnoga i stečajnoga postupka te pravne posljedice njihova otvaranja i provedbe, uređuje i stečajni plan, osobnu upravu dužnika nesposobnoga za plaćanje te pretpostavke i učinke oslobađanja dužnika od preostalih obveza. Zakon propisuje mogućnosti i određuje prava i obveze dužnika (poduzetnika) koji se našao u financijskim poteškoćama, a povodom toga također određuje prava i obveze dužnikovih vjerovnika. Uzimajući navedeno u obzir, postoje dva načina na koja se dužnik može odlučiti pri rješavanju financijskih poteškoća; prvi način (predstečajni postupak) je, u suradnji s vjerovnicima, pokušati nastaviti s poslovanjem, a drugi način (stečajni postupak) je sami stečaj s likvidacijom, odnosno prestanak poslovanja te namirenjem vjerovnika u što većem opsegu je moguće. Dužnik ne odlučuje sam o mogućim rješenjima, bitno je istaknuti i suradnju s vjerovnicima koje je dužnik dužan prilikom pokretanja predstečajnog postupka uvjeriti da će ispuniti svoje obveze, a ključan je i trenutak kada dužnik prepozna (i/ili prizna) da se nalazi u financijskim poteškoćama. Dužnik je prije svega dužan poduzeti mjere za otklanjanje financijskih poteškoća pravovremeno i u dobroj vjeri, kako bi se izbjeglo dovođenje vjerovnika u lošiji položaj, a Vlada Republike Hrvatske je 28. listopada 2015. na 263. sjednici, u svrhu ekonomičnog i svrhovitog načina pružanja dužnicima (poduzetnicima) i vjerovnicima informacija o načelima i pravilima koja se odnose na restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom, doskočila i ovom problemu donoseći Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom kako bi se izbjeglo ono najgore - stečaj.

Uvod u Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom

Navedenim Smjernicama za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom, Vlada Republike Hrvatske pruža okvir poduzetnicima (trgovačkim društvima, trgovcima pojedincima, obrtnicima i osobama koje se bave slobodnim zanimanjima i s obrtom izjednačenim djelatnostima) za pravovremenu reakciju radi izbjegavanja financijskih poteškoća u budućem poslovanju. O financijskim poteškoćama radit će se ako poduzetnik nije sposoban vlastitim sredstvima ili sredstvima koja može pribaviti od trećih osoba spriječiti gubitke koji bi, bez vanjske intervencije, gotovo sigurno kratkoročno ili srednjoročno ugrozili njegovo poslovanje, a smatra se da je posebno u poteškoćama ako se pokaže da nije sposoban privući tržišno financiranje ili kapital kako bi riješio svoje probleme s likvidnošću. Financijske poteškoće u poslovanju su neplanirani i neželjeni proces koji je u stanju ugroziti ili u potpunosti onemogućiti razvoj poduzetnika, a najbolji pokazatelj lošeg poslovanja su smanjena ili ugrožena likvidnost, poslovni gubitak, niska profitabilnost, dugotrajni pad profitabilnosti, smanjivanje veličine prodaje i tržišnog udjela, slaba produktivnost, tehnološka inferiornost te značajan broj predstečajnih i stečajnih postupaka nad poduzetnikovim dužnicima (zbog kojih nerijetko i sam poduzetnik dođe u financijske poteškoće). Prioritetni je zadatak svakog poduzetnika pravovremeno prihvatiti činjenicu da je u financijskim poteškoćama i poduzeti mjere za njihovo otklanjanje, a prije nego što pred sudom pokrene predstečajni ili stečajni postupak postoji mogućnost sklapanja sporazuma kojim se postiže dogovor o izvansudskom restrukturiranju duga, a ono podrazumijeva promjenu sastava, uvjeta ili strukture imovine i obveza dužnika, u cilju omogućavanja nastavka poslovanja dužnika djelomično ili u cijelosti.

Restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom

Izvansudsko restrukturiranje duga kao pravno načelo postoji otkad postoje poduzetnici u financijskim poteškoćama, a važno je zbog strogih pravila o pokretanju stečajnih postupaka, kao i kaznene i građanske odgovornosti osoba koje vode poslove. Glavni su ciljevi izvansudskog restrukturiranja duga da se sklapanjem sporazuma o restrukturiranju duga dužniku u financijskim poteškoćama omogući nastavak poslovanja bez provedbe predstečajnog ili stečajnog postupka te da se svim njegovim vjerovnicima tražbine namire u što većem iznosu. Temeljne razlike između izvansudskog restrukturiranja duga i sudskog predstečajnog ili stečajnog postupka su te da (1) izvansudsko restrukturiranje duga ne utječe na prava vjerovnika niti dužniku nameće obveze na koje ne želi pristati, (2) osnova izvansudskog restrukturiranja je sporazum koji ne ugrožava niti utječe na prava vjerovnika ili dužnika te (3) postupci i mjere izvansudskog restrukturiranja duga dogovoreni su između dužnika i vjerovnika dobrovoljno. Rezultat izvansudskog restrukturiranja duga obično je provedba plana restrukturiranja duga, koji može predložiti bilo koja strana, a koji su dogovorili dužnik i vjerovnici, a koji omogućuju dužniku da nastavi redovno poslovanje. Izvansudski se postupak restrukturiranja duga provodi na dva načina: (1) pregovorima između dužnika i svakog pojedinog vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga ili umanjenja duga (npr. otpust dijela glavnice, kamata i slično), (2) pregovorima između dužnika i glavnih vjerovnika ili svih vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga i/ili umanjenja duga. Načelno, izvansudsko restrukturiranje duga dužnik predlaže onda kada je njegov financijski problem rješiv, kada postoji velika vjerojatnost da će, uz suradnju vjerovnika, moći ispuniti obveze i nastaviti poslovati bez potrebe otvaranja predstečajnog ili stečajnog postupka. Uzimajući u obzir navedeno, izvansudsko restrukturiranje također propisuje određena načela kojih se strane moraju držati kako bi ono bilo što efektivnije: 

1. Restrukturiranje duga je kompromis – dužnik se treba obratiti vjerovnicima na vrijeme, tijekom poslovanja, čim uoči da se rast njegova poslovanja usporava, a kompromis je na koji pristaju vjerovnici iz razloga što im se na taj način ukazuje mogućnost namirenja potpunog ili većeg dijela tražbina, dok je takvo restrukturiranje prihvatljivo i dužniku jer mu pruža mogućnost ispunjenja obveza i nastavak poslovanja. Pregovori između dužnika i vjerovnika moraju biti vođeni u dobroj vjeri te moraju biti spremni na uzajamna popuštanja.

2. Jedinstven pristup, koordinacija i zastupanje interesa vjerovnika – da bi se postigao dogovor potrebno je međusobno uvažavanje interesa svih sudionika koji se žele ostvariti, ako je broj vjerovnika veći, oni mogu dogovoriti jedinstven pristup prema dužniku kroz jednu osobu ili skupinu osoba koja će voditi pregovore s dužnikom. Isto tako, za vrijeme pregovora, osoba ili skupina koja predstavlja vjerovnike treba se pobrinuti da svi vjerovnici dobiju od dužnika sve potrebne informacije kako bi svi bili učinkovito zastupljeni i kako bi interesi svih strana bili zaštićeni.

3. Moratorij – kada se dužnik nađe u financijskim poteškoćama potrebna je spremnost svih vjerovnika na restrukturiranje duga dužnika. Potreba restrukturiranja nastaje kada jedan od vjerovnika uoči da poslovanje dužnika nadilazi povremena pogoršanja i ugrožava njegov opstanak, a vjerovnici također mogu odobriti dužniku moratorij (ograničeno vrijeme dovoljno za prikupljanje i analizu informacija o dužniku te za pripremu i procjenu plana restrukturiranje duga) za koji se predlaže pisani oblik.

4. Transparentnost i dostupnost informacija – dužnik mora svim vjerovnicima, osobito osobama koje predstavljaju vjerovnike osigurati pristup svim informacijama u vezi svog poslovanja, imovine i obveza. Od dužnika se očekuje omogućavanje neograničenog i slobodnog pristupa navedenim podacima zbog procjene dužnikove ponude restrukturiranja.

5. Povjerljivost informacija – od dužnika, ali i od svih vjerovnika očekuje se da tijekom cijelog postupka s dobivenim i raspoloživim informacijama postupaju u dobroj vjeri, a iste moraju tretirati kao strogo povjerljive.

6. Pravo na prvenstveno namirenje novih sredstava -  tijekom moratorija ili restrukturiranja duga dužniku će najčešće biti potrebna dodatna financijska sredstva, stoga dužnik mora obavijestiti svoje vjerovnike o namjeri i načinu pribavljanja istih, a mogu se osigurati i od postojećih vjerovnika.

7. Plan restrukturiranja duga – kako bi se riješili dužnikovi financijski problemi potrebno je pripremiti plan restrukturiranja duga, koji se temelji na poslovnom planu i sadrži podatke o koracima koje bi pojedini sudionik trebao poduzeti. Plan se temelji na razumnim i ostvarivim procjenama koje ukazuju na sposobnost dužnika da će nastavkom poslovanja, nakon sklapanja sporazuma, izaći iz financijskih poteškoća i nastaviti s poslovanjem. S planom se moraju suglasiti svi vjerovnici, a može sadržati: 1. financijska izvješća, procjenu novčanog tijeka, 2. izvor kapitala, načine financiranja, 3. način i rokove ispunjenja obveza, 4. raspolaganje imovinom, 5. otpust cijelog ili dijela duga, 6. zasnivanje novog založnog prava ili odricanje od postojećeg, 7. davanje dodatnih sredstava osiguranja od strane dužnika ili trećih osoba, 8. sklapanje ugovora o kreditu ili zajmu, 9. kako će predložene izmjene utjecati na prava vjerovnika, 10. najznačajnije promjene u budućem poslovanju dužnika te 11. druge mjere značajne za provedbu plana restrukturiranja duga.

8. Podrška vjerovnika poslovnom oporavku – u razdoblju prvog dana moratorija i dana sklapanja sporazuma o restrukturiranju duga dužnik i svi vjerovnici moraju se obvezati da se njihov odnos neće mijenjati kako bi odnosi ostali što prirodniji načinu na koji su nastali.

Uzimajući u obzir navedenu Smjernicu i načela na kojima je smjernica građena te osobito naglašenu kooperaciju vjerovnika i dužnika, razumni plan o restrukturiranju je nesporno dobar način izbjegavanja nelagodnosti stečaja, vraćanja poduzetnika na pravi put i učvršćivanja odnosa vjerovnika i dužnika. Restrukturiranje kao takvo potiče pravovremenu reakciju, efektivnost, a posebice ekonomičnost.

Revizija sudskog postupka vrsta je izvanrednog pravnog lijeka koji se podnosi Vrhovnom sudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Prema Ustavu Republike Hrvatske osnovna zadaća mu je da osigura jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Revizijski sud je uvijek Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Revizija sudskog postupka pravni je institut detaljno uređen Zakonom o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine došlo je do promjena u uređenju revizijskog postupka te je revizija po dopuštenju Vrhovnog suda postala temeljni tip revizije u parničnom postupku. Nove se odredbe o reviziji primjenjuju na sve postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon 1. rujna 2019. Novi je revizijski postupak, odnosno revizija sudskog postupka, uređena tako da je stranka najprije obvezna podnijeti Vrhovnom sudu prijedlog za dopuštanje revizije u roku od 30 dana od  dostave drugostupanjske presude, pa tek ako Vrhovni sud ocjeni da je u prijedlogu navedeno pravno pitanje važno za odluku u sporu, ali i za osiguranje jedinstvenosti u primjeni prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, stranka će biti ovlaštena podnijeti reviziju. Novelom ZPP-a iz 2022. napuštaju se rješenja o prijašnjoj tzv. ex lege reviziji koja je bila dopuštena u određenim sporovima te koja se podnosila izravno, bez prethodnog dopuštenja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Prema pravilima sadržanim u Noveli ZPP-a iz 2022. godine revizijski postupak se uvijek pokreće prijedlogom za dopuštenje revizije. U revizijskom se postupku, dakle, podnose dva podneska – prijedlog za dopuštenje revizije i revizija. Konkretno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

KADA VRHOVNI SUD DOPUŠTA PODNOŠENJE REVIZIJE?

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku (čl. 385.a ZPP). Ako Vrhovni sud ocijeni da u prijedlogu nije riječ o takvu pitanju, stranka neće biti ovlaštena podnijeti reviziju.

PRIJEDLOG ZA DOPUŠTENJE REVIZIJE

Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi se prvostupanjskom sudu koji je donio presudu, nakon čega taj sud ispituje je li prijedlog za dopuštenje revizije pravodoban, potpun i dopušten. Prijedlog za dopuštenje revizije, uz podatke koje mora imati svaki podnesak prema članku 106. ZPP, prijedlog treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi

2) određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg stranka predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije

3) određeno izložene razloge zbog kojih stranka smatra da pravno pitanje iz točke 2. važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi 

4) potpis podnositelja prijedloga 

Prijedlog za dopuštenje revizije u pravilu je ovlašten podnijeti samo odvjetnik, a iznimno, prijedlog su ovlašteni podnijeti i stranka ili njezin opunomoćenik koji nije odvjetnik, ali samo ako imaju položen pravosudni ispit. Važno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije mora biti jasno, nedvojbeno i određeno naznačeno. Također treba navesti i kako su na postavljeno pitanje odgovorili niži sudovi.  U slučaju da se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije u kojem podnositelj tvrdi da su niži sudovi povrijedili neko njegovo temeljno ljudsko pravo, takav prijedlog više je nalik sadržaju ustavne tužbe. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti. O dopuštenosti revizije odlučuje tročlano vijeće Vrhovnog suda. U rješenju kojim se dopušta revizija revizijski sud navodi u kojem dijelu i u odnosu na koje određeno pravno pitanje, ako ih je u prijedlogu postavljeno više, dopušta podnošenje revizije (čl. 387. st. 6. ZPP). Revizijski sud će odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji ima formalne nedostatke kao i onaj koji, ne sadržava pitanje važno za odluku u sporu ili za samu funkciju revizije. Žalba protiv rješenja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije nije dopuštena.

REVIZIJA

Revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o dopuštenosti revizije. Stranke su ovlaštene podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude samo ako ju je prethodno u povodu prijedloga za dopuštenje revizije dopustio Vrhovni sud (čl. 382. st. 1. ZPP).

Revizija, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi,

2) određeno naznačeno važno pravno pitanje ili temeljno ljudsko pravo zbog kojeg je dopuštena uz oznaku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je revizija dopuštena,

3) jasno određene razloge zbog kojih stranka smatra da je revizija osnovana uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka (čl. 389.d ZPP).

Kao i u prijedlogu za dopuštenje revizije, reviziju  podnosi odvjetnik, stranka ili njezin opunomoćenik koji imaju položen pravosudni ispit. Potrebno je priložiti i dokaz da podnositelj ima položen pravosudni ispit. Podnositelj bi u reviziji trebao naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena i argumentirati pravna stajališta u vezi s odgovorom na to pitanje te pokušati uvjeriti Vrhovni sud da odgovor na pravno pitanje koje je iznio u reviziji prihvati. U povodu revizije Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojemu je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacit će nedopuštenu, nepravodobnu i nepotpunu reviziju ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. Odbacit će i reviziju koja uopće ne sadrži razloge podnošenja ako je smatra neosnovanom. 

Ako reviziju smatra osnovanom, Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačit će pobijanu presudu ili, ovisno o razlogu osnovanosti revizije, ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje ili ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te odbaciti tužbu.

Vlasništvo se kao temeljno pravo jamči Ustavom Republike Hrvatske. Ipak, postoje određena ograničenja. Osim dužnosti pridonošenja općem dobru, pravo vlasništva se može oduzeti ili ograničiti uz naknadu tržišne vrijednosti. Jedna od vrsta ograničenje jest i izvlaštenje. Mnogi se građani zateknu u postupku izvlaštenja ne znajući koja su njihova prava i kako mogu utjecati na to da se izvlaštenje provede u njihovom najboljem interesu. Jednostavno rečeno, izvlaštenje je institut kojim se temeljem upravnog akta ili zakona ograničava ili oduzima imovinsko pravo, uz naknadu tržišne vrijednosti premeta izvlaštenja – nekretnine. 

Postupak izvlaštenja uređen je Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade (NN 74/14, 69/17, 98/19; u daljnjem tekstu: ZION). Nekretnina se može izvlastiti, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, kada je to potrebno radi izgradnje građevine ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske, kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti izvlaštenje, u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način (čl. 2. st. 1. ZION). Dakle, do izvlaštenja će doći tek kada se utvrdi određeni javni interes, odnosno interes Republike Hrvatske koji je pretežniji u odnosu na pravo vlasništva pojedinca. Conditio sine qua non jest naknada koju će prijašnji vlasnik dobiti za izvlaštenu nekretninu. Nekretnina se može izvlastiti radi izgradnje građevine ili izvođenja radova gospodarske infrastrukture, groblja i drugih objekata komunalne infrastrukture, zdravstvenih, prosvjetnih, kulturnih i sportskih građevina, industrijskih, energetskih, vodnogospodarskih, prometnih i objekata elektroničkih komunikacija, građevina za potrebe hrvatskog pravosuđa, vojske i policije te istraživanja i eksploatacije rudnog i drugog blaga (čl. 2. st. 2. ZION).

JAVNI INTERES

Nekretnina se može izvlastiti nakon što je na način propisan ovim Zakonom utvrđen interes Republike Hrvatske za izgradnju građevina ili izvođenje radova (čl. 9. st. 1. ZION). Odluku da je izgradnja građevine li izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog korisnika izvlaštenja (čl. 13. st. 1. ZION). Smatra se da je interes Republike Hrvatske utvrđen ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja građevine ili izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske (čl. 13. st. 2. ZION). Drugim riječima, kako bi se određena nekretnina mogla izvlastiti, potrebno je najprije utvrditi interes Republike Hrvatske, odnosno pronaći potrebno ovlaštenje u određenom zakonu. Primjerice, Zakonom o cestama je propisano da je građenje, rekonstrukcija i održavanje javnih cesta u interesu Republike Hrvatske (čl. 36. st. 1. Zakona o cestama NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22). U slučaju da se nekretnina želi izvlastiti radi rekonstrukcije neke javne ceste, nije potrebno čekati odluku Vlade Republike Hrvatske, već se samo pozvati na mjerodavnu odredbu zakona. 

Izvlaštenje se može provesti u korist fizičke ili pravne osobe (korisnik izvlaštenja) (čl. 3. ZION). Izvlaštenjem korisnik izvlaštenja stječe pravo koristiti nekretninu u svrhu radi koje je izvlaštenje provedeno (čl. 4. ZION). Izvlaštenjem nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja (potpuno izvlaštenje) (čl. 5. st. 1. ZION). Potpunim izvlaštenjem prestaju pravo vlasništva prijašnjem vlasništva i druga prava na toj nekretnini (čl. 5. st. 2. ZION). Nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini ustanovljenjem zakupa ili ustanovljenjem dužnosti (čl. 6. ZION). Zakup se može ustanoviti samo ako će se zemljište, s obzirom na svrhu za koju se zakup predlaže, koristiti ograničeno vrijeme, a najviše do pet godina u svrhu istraživanja rudnog i drugog blaga, korištenja kamenoloma, vađenja gline, pijeska i šljunka i slično (čl. 7. st. 1. ZION). Ako se korištenjem zemljišta na temelju zakupa uništi kultura zemljišta tako da se ono ne može koristiti na dosadašnji način, vlasnik može zahtijevati da se provede potpuno izvlaštenje (čl. 7. st. 2. ZION). Zahtjev se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana prestanka zakupa (čl. 7. st. 3. ZION). Kod potpunog izvlaštenja u potpunosti prestaje pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika nekretnine dok je kod nepotpunog ono ograničeno. Razlikovanje između potpunog i nepotpunog izvlaštenja bit će od direktnog utjecaja na mogućnosti prijašnjeg vlasnika vezano uz naknadu za izvlaštenu nekretninu. 

U tijeku postupka izvlaštenja, korisnik izvlaštenja treba najprije ishoditi utvrđenje interesa Republike Hrvatske, zatim ishoditi osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnina te finalno prijedlog za izvlaštenje o kojem odlučuje Ministarstvo rješenjem. Također, korisnik izvlaštenja je dužan prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje pokušati s prijašnjim vlasnikom nekretnine riješiti pitanje vlasništva, odnosno pokušati je kupiti, zakupiti ili ustanoviti pravo služnosti radi obavljanja radova. Važno je naglasiti da je zakonom propisano da troškove postupka snosi korisnik izvlaštenja tako da voditelj postupka izvlaštenja neće obvezati prijašnjeg vlasnika na snošenje troškova postupka, osim u slučaju da prijašnji vlasnik odluči izjaviti žalbu na doneseno rješenje o izvlaštenju koja kasnije ne bude usvojena.

OSTVARENJE NAJBOLJEG INTERESA PRIJAŠNJEG VLASNIKA

Naknada za izvlaštenu nekretninu ključan je dio postupka izvlaštenja. Korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine mogu do donošenja rješenja o izvlaštenju sklopiti  nagodbu o obliku i visini naknade te o roku do kojeg je korisnik izvlaštenja dužan ispuniti obvezu u vezi s naknadom (čl. 39. st. 1. ZION). Za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada novčana naknada  u visini tržišne vrijednosti nekretnine (čl. 11. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za izvlaštenu nekretninu može biti i odgovarajuća druga nekretnina čija tržišna vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, uz propisane uvjete (čl. 11. st. 2. ZION). Vrijednost nekretnine za koju se predlaže izvlaštenje izražava se u novcu na temelju procjembenog elaborata stalnog sudskog vještaka za procjenu nekretnina ili stalnog sudskog procjenitelja, izrađenog primjenom zakona kojim je uređena procjena vrijednosti nekretnina, kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade tog elaborata (čl. 25. st. 2. ZION). Sudski će vještaci izraditi procjembeni elaborat primjenom Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, a na temelju tog elaborata će se izraziti naknada u novcu kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade elaborata. 

Naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju ili u vrijeme sklapanja nagodbe prema ovom Zakonu, uzimanjem u obzir uporabnog svojstva nekretnine koju je imala prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (čl. 46. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine čija vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu, kojom se prijašnjem vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti životni uvjeti i uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu, kada korisnik izvlaštenja s takvom nekretninom raspolaže (čl. 46. st. 2. ZION). 

U postupku izvlaštenja Ministarstvo odnosno nadležno tijelo obavlja očevid, provodi usmenu raspravu i izvodi dokaze radi utvrđivanja svih bitnih činjenica i okolnosti potrebnih za određivanje naknade za izvlaštenu nekretninu (čl. 35. ZION). U postupku stranci se mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari (čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, NN47/09, 110/21). 

Slijedom navedenog, upravno tijelo koje odlučuje u postupku izvlaštenja može, iznimno, kao naknadu za izvlaštenu nekretninu odrediti davanje u vlasništvo drugu nekretninu koja po vrijednosti i lokaciji odgovara prethodnoj. Također, prijašnji vlasnik nekretnine ima pravo u tijeku postupka pred Ministarstvom, odnosno nadležnim upravnim tijelom izjasniti se o svojoj želji i naglasiti da ima pravo tražiti da upravno tijelo kao naknadu za izvlaštenje odredi davanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine ili tražiti da se kao naknada isplati iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. U slučaju da se radi o nepotpunom izvlaštenju, prijašnji vlasnik neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine, već samo novčanu naknadu. Također, sukladno već navedenom, prijašnji vlasnik ima pravo s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu.

Za ustanovljenje služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je zbog ustanovljenja služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine (čl. 51. st. 1. ZION). Za ustanovljenje zakupa naknada se određuje u visini zakupnine koja se postiže na tržištu (čl. 52. st. 1. ZION). Slijedom navedenog, ako se radi o nepotpunom izvlaštenju, dakle o ograničavanju prava vlasništva (ustanovljenjem zakupa ili služnosti), naknada za izvlaštenu nekretninu odredit će se u novcu na način opisan u prethodnom paragrafu (ovisno radi li se o ustanovljenju služnosti ili zakupa). U slučaju nepotpunog izvlaštenja prijašnji vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine kao naknadu za izvlaštenu nekretninu.

Zaključno, kako bi utjecala na to da se izvlaštenje provede u njezinom najboljem interesu, osoba čija se nekretnina izvlašćuje može s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu ili se pred upravnim tijelom koje provodi postupak izjasniti o želji da kao naknadu dobije u vlasništvo drugu odgovarajuću nekretninu ili upozoriti na određivanje novčane naknade koja odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. 

U suvremeno doba radno mjesto ne označava više samo mjesto gdje se obavlja rad  već je cilj stvoriti koherentnu okolinu kako u poslovnom smislu tako i privatnom. To znači da odlazak na posao više ne znači samo raditi već se povezati sa suradnicima te se zbližiti s njima. Takva koherentna okolina koja dijeli zajedničke interese, vrijednosti, ali i obrasce ponašanja označava kulturu radne okoline koja se, kako pokazuju trendovi, sve više sužava. Tako je  došlo i do razvijanja pojma cultural fit koji označava u kojem stupnju odnosno koliko se pojedina osoba uklapa ili bi se trebala uklopiti u radnu okolinu. Iz navedenog proizlazi da se danas više ne gleda samo na vještine i iskustva relevantna za radno mjesto nego i na ostale karakteristike pojedinca koji je kandidat za radno mjesto kao i na trenutnog zaposlenika što podrazumijeva i privatna druženja s kolegama kao i teambuildinge. 

No nije sam pojam cultural fit problem nego posljedica provođenja politike koja  traži da  svaki zaposlenik  bude cultural fit svoje radne okoline. Ranije je problem proizlazio iz karakteristika kao što su spol, rasa, vjera ili spolna orijentacija te se s vremenom počelo gledati na takve karakteristike kao na diskriminatorne osnove te kako je društvo napredovalo shvatilo se kako razlikovanje po tim osnovama nema svrhu jer ne govore ništa o osobnim kompetencijama pojedinca. 

U Republici Hrvatskoj jednakost osoba štiti se Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12; dalje: ZSD) koji u čl.  1. zabranjuje diskriminaciju na temelju rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema ZSD-u diskriminacijom se smatra stavljanje osobe u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD-a kao i stavljanje osobe u  nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz čl. 1. st. 1. ZSD-a. 

S druge strane, Ustav Republike Hrvatske u čl. 14. navodi: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“ Iz navedenog proizlazi da Ustav ostavlja prostora i drugim karakteristikama koje nisu nabrojane u pojedinom zakonu kao diskriminacijske osnove, a mogu predstavljati osnovu za diskriminaciju  u  konkretnom slučaju.

Kada je u pitanju cultural fit, diskriminacija može proizlaziti iz neke od osnova koje su navedene u ZSD-u, ali nerijetko se danas susrećemo sa situacijama gdje se osobu ne želi zaposliti ili se  čak otpušta jer se ne želi družiti. Na primjer, sudjelovanje na teambuildinzima mnogi gledaju kao dio posla, ali i kao priliku za druženje i zabavu s kolegama van radnog vremena i radnog mjesta, ali to ne vrijedi za sve. Neki ljudi cijene privatno vrijeme te smatraju kako dovoljno vremena tjedno provode na poslu u skladu sa svojim radnim vremenom te se žele posvetiti sebi i obitelji u slobodno vrijeme ili jednostavno ne gledaju na to kao na zabavu i ne žele sudjelovati. Najbolji primjer toga je nedavni slučaj iz Francuske. Visoki kasacijski sud u Parizu nedavno je donio presudu povodom tužbe otpuštenog radnika protiv poslodavca koji je radniku otkazao ugovor o radu jer se ne uklapa u kulturu organizacije zato što se ne pridružuje ostalim zaposlenicima na teambuidingu i druženjima poslije posla u barovima nazivajući svoju politiku  „fun and pro“. Sud je utvrdio da poslodavac svojim postupcima nije poštovao pravo radnika na slobodu izražavanja te su time također prekršili  temeljno pravo radnika na dostojanstvo i poštivanje privatnog života. 

Koliko je cultural fit čest pojam u poslovnom svijetu može se vidjeti u istraživanja o stajalištima zaposlenika o organizacijskoj kulturi. Kada su zaposlenici upitani „Što biste rekli koliko je bitan „cultural fit“ prilikom biranja novog zaposlenika?“ neki od odgovora su glasili: 

• „..Čak i ako netko ne zadovoljava tehničke aspekte posla, a kulturološki bi pasao poduzeću, će imati prednost nad nekom osobom koja je tehnički više "potkovana", ali nije kulturološki kompatibilna.“  ili

• „...Iz mojeg iskustva mogu reći da je bilo slučajeva kada se čak i nakon zapošljavanja uspostavilo da pojedinci, koji zbilja imaju puno znanja, dobiju otkaz jer jednostavno nisu bili kulturološki kompatibilni...“ 

Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR)  zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima (čl. 7. ZR). Cilj ove odredbe je zaštita dostojanstva radnika. U slučajevima diskriminacije u radnom odnosu prema nekoj od osnova propisanih ZSD-a moguće je tražiti zaštitu dostojanstva radnika prema ZR-u. 

Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu (čl. 134. st. 1. ZR). Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika (čl. 134. st. 2. ZR). Poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovoga članka dužna je, u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji (čl. 134. st. 3. ZR). Ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom (čl. 134. st. 4. ZR). Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada (čl. 134. st. 5. ZR). Za vrijeme prekida rada iz stavaka 4. i 5. ovoga članka, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio (čl. 134. st. 6. ZR). Ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade iz stavka 6. ovoga članka (čl. 134. st. 7. ZR). Svi podaci utvrđeni u postupku zaštite dostojanstva radnika su tajni (čl. 134. st. 8. ZR). Ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 134. st. 9. ZR). Protivljenje radnika postupanju koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa niti smije biti razlog za diskriminaciju (čl. 134. st. 10. ZR).

U slučaju da se diskriminacija provodi na nekom drugom temelju koji nije propisan ZSD-om nije moguće tražiti zaštitu temeljem čl. 134. ZR-a i temeljem ZSD-a.  U tom slučaju poslodavac može biti odgovoran za štetu koja je radniku nastala zbog diskriminatornog postupanja prema općim pravilima odgovornosti za štetu kako je uređeno Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO). Uz to radniku pripada pravo zahtijevati da se prestane s povredom prava osobnosti. Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO).

Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona (čl. 16. st. 1. ZSD). 

Posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa (čl. 16. st. 2. ZSD). Navedena odredba neće vrijediti u slučaju odgovornosti poslodavca za štetu koja je nastala radniku po pravilima ZOO-a.

Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 17. st. 1. ZSD).

IZVORI:

Presuda Visokog kasacijskog suda u Parizu od 9. studenog 2022., N° de pourvoi : 21-15.208 https://www.legifrance.gouv.fr/juri/id/JURITEXT000046555948?init=true&page=5&query=&searchField=ALL&tab_selection=juri

Peranović M., Doprinos organizacijske kulture uspješnosti IT poduzeća, Sveučilište u Zagrebu, F, Fakultet organizacije i informatike, 2020. (https://repozitorij.foi.unizg.hr/islandora/object/foi:6200/datastream/PDF/download; pristupljeno 20. prosinca

Ozljede na radu problem su koji se može pojaviti u skoro svakom radnom odnosu neovisno o djelatnosti i zanimanju kojima se poslodavac i radnik bave. Iako su u nekim vrstama djelatnosti česte kao što su građevina, industrija, rudarstvo, energetika, brodogradnja i sl. te nose ozbiljnije posljedice za ozlijeđenog, ne smiju se zanemariti ni u drugim djelatnostima, npr. uredski rad, u kojima također postoji potreba za zaštitom zdravlja radnika od neželjenih zdravstvenih posljedica koje za radnika mogu nastati u vezi s radom. Iako su pravnim poretkom RH predviđena određena prava koja radnik ima u slučaju ozljede na radu ili profesionalne bolesti, to je pitanje regulirano različitim propisima, stoga ponekad zna zbuniti i radnike i poslodavce. 

ŠTO JE OZLJEDA NA RADU?

Ozljeda na radu definirana je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, dalje: ZOZO) prema kojem se, ozljedom na radu, između ostalog smatra 

1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima,

2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

3. ozljeda nastala na način iz točke 1. koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (čl. 66. ZOZO).

Navedena je definicija dosta široka pa ju zakon ograničava izričito navodeći da se ozljedom na radu ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog:

1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.),

2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.),

3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti,

4. atake kronične bolesti,

5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest. (čl. 67. ZOZO).

Zakon također razlikuje ozljedu na radu od profesionalne bolesti pri čemu je  profesionalna bolest bolest izazvana dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima, a lista profesionalnih bolesti i poslova na kojima se te bolesti javljaju i uvjeti pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima utvrđuju se Zakonom o listi profesionalnih bolesti (NN 162/98, 107/07) (čl. 68. ZOZO). Međutim, razlikovanje nema toliku praktičnu važnost s obzirom na to da se ozljeda na radu i profesionalna bolest u zakonu tretiraju gotovo jednako. Iako zakon sadrži definiciju ozljede na radu i profesionalne bolesti, ostvarivanje prava koja iz njih proizlaze ovisit će o priznanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO, dalje: Zavod) da se u konkretnom slučaju zaista radi o ozljedi na radu/profesionalnoj bolesti.

KOJI JE POSTUPAK PRIZNAVANJA OZLJEDE NA RADU?

Postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest pokreće pravna ili fizička osoba te tijelo državne vlasti kao poslodavac, organizator određenih poslova i aktivnosti, odnosno osoba koja samostalno osobnim radom obavlja djelatnost podnošenjem prijave o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti. Oni su ju obvezni podnijeti po službenoj dužnosti ili na traženje ozlijeđenog ili oboljelog radnika, odnosno osigurane osobe. Ako poslodavac, odnosno organizator određenih aktivnosti i poslova ne postupe u skladu s obvezom prijave, prijavu je obvezan podnijeti izabrani doktor opće/obiteljske medicine prema zahtjevu ozlijeđene ili oboljele osigurane osobe ili prema prijedlogu nadležnog doktora specijaliste medicine rada s kojim Zavod ima sklopljen ugovor o provođenju specifične zdravstvene zaštite radnika (čl. 128. ZOZO). Prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti podnosi se: 1. za slučaj ozljede na radu - u roku od osam dana od dana nastanka ozljede na radu, 2. za profesionalnu bolest - u roku od osam dana od dana kada je osigurana osoba primila ispravu zdravstvene ustanove, odnosno ordinacije doktora specijaliste medicine rada u privatnoj praksi kojom joj je dijagnosticirana profesionalna bolest. Osigurana osoba za koju Zavodu nije podnesena prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti u roku od tri godine od isteka tih rokova gubi pravo na pokretanje postupka utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti od strane Zavoda (čl. 130. ZOZO). Zato je u slučajevima kada poslodavac ne podnosi prijavu, bitno reagirati i tražiti od poslodavca/izabranog doktora opće obiteljske medicine da navedenu prijavu podnese. O priznavanju ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti Zavod odlučuje, u pravilu, bez donošenja pisanog rješenja, ovjerom tiskanice prijave o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti (čl. 129. st. 1. ZOZO).

KOJA SU RADNIKOVA PRAVA U SLUČAJU OZLJEDE NA RADU?

Prema ZOZO-u, prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, obuhvaćaju pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade (čl. 17. ZOZO). Pravo na novčane naknade za slučaj priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti obuhvaća:

1. naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu, odnosno profesionalnom bolešću,

2. naknadu za troškove prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja koja je posljedica priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti,

3. naknadu za troškove pogreba u slučaju smrti osigurane osobe, ako je smrt neposredna posljedica priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 37. st. 1. ZOZO).

Naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava (čl. 41. st. 1. ZOZO), a naknadu obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba – poslodavac (čl. 41. st. 4. ZOZO). U slučaju kada osiguraniku pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac nije utvrdila naknadu plaće na način i u visini utvrđenoj Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju i provedbenim propisom donesenim na temelju toga Zakona u roku od 30 dana od dana dospijeća isplate plaće kod poslodavca, osiguranik ima pravo podnijeti Zavodu zahtjev za obračun pripadajuće naknade plaće. Po zaprimanju zahtjeva, Zavod će obračunati naknadu plaće i obračun dostaviti osiguraniku i poslodavcu najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Poslodavac je onda obvezan osiguraniku isplatiti naknadu plaće sukladno obračunu koji je dostavio Zavod najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja obračuna naknade plaće (čl. 43. ZOZO). Naknada plaće pripada osiguraniku samo za dane, odnosno sate za koje bi osiguranik imao pravo na plaću da radi prema propisima o radu (čl. 44. st. 2. ZOZO), a iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 55. st. 1. ZOZO). Naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano (čl. 54. st. 1. ZOZO). Početak i dužinu trajanja privremene nesposobnosti utvrđuje izabrani doktor (čl. 46. st. 1. ZOZO). Osiguranik za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu ima pravo na naknadu plaće na teret sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna dok izabrani doktor ne utvrdi da je sposoban za rad ili dok nije nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja kod osiguranika utvrđena invalidnost zbog opće nesposobnosti za rad ili profesionalne nesposobnosti za rad (čl. 48. st. 1. ZOZO). Zakon izričito navodi i neke slučajeve kada osiguranik nema pravo na naknadu plaće, a to je 1. ako je svjesno prouzročio privremenu nesposobnost, 2. ako ne izvijesti izabranog doktora da je obolio u roku od tri dana od dana početka bolesti, odnosno u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućio, 3. ako namjerno sprječava ozdravljenje, odnosno osposobljavanje za rad, zatim 4. ako za vrijeme privremene nesposobnosti radi, odnosno obavlja poslove osnovom kojih je obvezno zdravstveno osiguran, obavlja ugovorene poslove temeljem ugovora o djelu te bilo koje druge poslove (npr. poljoprivredni radovi i sl.), 5. ako se bez opravdanog razloga ne odazove na poziv za liječnički pregled izabranog doktora, odnosno doktora kontrolora Zavoda ili tijela Zavoda ovlaštenog za kontrolu privremene nesposobnosti i, konačno, 6. ako izabrani doktor, doktor kontrolor ili tijelo Zavoda ovlašteno za kontrolu privremene nesposobnosti utvrde da se ne pridržava uputa za liječenje, odnosno bez suglasnosti izabranog doktora otputuje iz mjesta prebivališta, odnosno boravišta ili zlorabi privremenu nesposobnost na neki drugi način (čl. 53. st. 1. ZOZO).

K tome, osigurana osoba radi ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu za troškove prijevoza pod uvjetom da je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta te da ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza (čl. 62. st. 1. ZOZO) i to, kod priznate ozljede na radu, neovisno o udaljenosti (čl. 62. st. 4. ZOZO). Što se tiče naknade za troškove pogreba, tu naknadu u visini iznosa jedne proračunske osnovice može ostvariti pravna ili fizička osoba koja je snosila troškove pokopa osigurane osobe (čl. 70. st. 1. ZOZO). Osim navedenog, osiguranik u slučaju priznate ozljede na radu ima pravo specifične zdravstvene zaštite radnika koje provode doktori specijalisti medicine rada, sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona (čl. 71. ZOZO) što je detaljnije razrađeno Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine br. 75/2014, 154/2014, 79/2015, 139/2015, 105/2016, 40/2017, 66/2017, 109/2017, 132/2017, 119/2018, 41/2019, 22/2020, 39/2020, 2/2022). Također, treba spomenuti da Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZOMO) predviđa da osiguranik kod kojega nastane tjelesno oštećenje od najmanje 30% kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (čl. 61. st. 2. ZOMO) pri čemu Zakon definira tjelesno oštećenje kao gubitak, značajnije oštećenje ili znatniju onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika (čl. 61. st. 1. ZOMO).

ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOD OZLJEDE NA RADU

Osim svih dosad navedenih prava, bitno je osvrnuti se i na pitanje odgovornosti za štetu koja radniku nastaje u vezi s ozljedom na radu. Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZOR) propisuje da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja (čl. 28. st. 1. ZOR) Poslodavac je također dužan upoznati radnika s opasnostima posla koji radnik obavlja (čl. 28. st. 2. ZOR) te osposobiti radnika za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika te sprječava nastanak nesreća (čl. 28. st. 3. ZOR). Osim toga, propisano je da su u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati se odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu (čl. 8. ZOR). Prije svega Zakon o radu predviđa da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava pri čemu se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (čl. 111. ZOR). Zakonom o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18, dalje: ZZR) propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 25. st.1. ZZR) što znači da poslodavac odgovara za takvu štetu neovisno o svojoj krivnji. Prema tome, radnik samo mora dokazati ozljedu na radu/profesionalnu bolest, zatim postojanje štete te uzročno-posljedičnu vezu između ozljede na radu/profesionalne bolesti i štete, no ne mora dokazivati krivnju poslodavca. Međutim, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (čl. 25. st. 2. ZZR). To znači da, ako primjerice radnik nije poštivao pravila zaštite na radu ili se nalazio na mjestu na kojem se nije smio nalaziti za vrijeme rada, poslodavac se može osloboditi krivnje ili ju smanjiti ako radnik ne dokaže neistinitost poslodavčevih tvrdnji.

Sve navedeno samo je kratki prikaz osnovnih informacija koje su bitne u slučaju ozljede na radu, no postoji, naravno, i čitav niz specifičnosti, uvjeta i dodatnih okolnosti o kojima treba voditi računa u takvoj situaciji, a koji se mogu pronaći u Zakonu o radu, Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakonu o zaštiti na radu, Zakonu o obveznim odnosima i ostalim dosad spomenutim propisima.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama stupio je na snagu 1. kolovoza 2022. godine. Njime se, uz nekoliko promjena u pogledu roditeljskog dopusta, u Hrvatski sustav rodiljnih i roditeljskih potpora uveo očinski dopust. Promjene se donose radi usklađivanja s Direktivom (EU) 2019/1158 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 2010/18/EU. Direktiva se svojim rješenjima prilagođava modernom vrijednosnom sustavu koji dovodi do rodne simetrije i podrazumijeva ravnomjerno uključivanje oca u sve aspekte odgajanja djeteta. Ideja iza te mjere je jačanje emocionalne povezanosti djeteta u najranijoj dobi s oba roditelja kroz omogućavanje roditeljima da koriste dopust istovremeno.

1. Tko može koristiti očinski dopust?

Očinski dopust može koristiti zaposleni ili samozaposleni otac u razdoblju od rođenja djeteta do šestog mjeseca djetetovog života te on traje deset radnih dana za rođenje jednog djeteta te petnaest radnih dana u slučaju rođenja blizanaca, trojki ili istovremenog rođenja više djece. Pravo otac može koristiti pod uvjetom da za isto dijete ne koristi jedno od ostalih prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora. Također, pravo se koristi u neprekidnom trajanju te neovisno o radnopravnom statusu majke i neovisno o tome koristi li majka rodiljni dopust. Pravo se ne može prenijeti pa ga koristiti može isključivo zaposleni ili samozaposleni otac. Pri kretanju u ostvarivanje prava potrebno je imati u vidu uvjet staža propisan Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama koji vrijedi za određivanje naknade plaće za korištenje svih prava roditelja. On trenutno iznosi devet mjeseci kontinuiranog rada, odnosno dvanaest mjeseci s prekidima kroz 24 mjeseca, neovisno o tome radi li se o radu na određeno ili neodređeno.

2. Naknada i kako ostvariti pravo na nju

Za vrijeme korištenja prava na očinski dopust se na teret proračuna isplaćuje naknada plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju (bez limita).

Kako bi se pravo moglo ostvariti potrebno je podnijeti zahtjev za priznavanjem prava na očinski dopust nadležnom regionalnom uredu odnosno područnoj službi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prema mjestu prebivališta odnosno boravišta zajedno s potvrdom o plaći. Potvrdu o plaći ispunjava poslodavac te su u njoj obuhvaćene plaće i naknade plaće isplaćene u šest-mjesečnom razdoblju koje prethodi mjesecu započinjanja traženog prava. Osim toga, potrebno je priložiti i broj tekućeg računa na koji će se primati naknada te osobne podatke djeteta za koje se dopust koristi.

Pravo na očinski dopust se ostvaruje i ako je dijete rođeno prije stupanja Zakona na snagu (1. kolovoza 2022.) pod uvjetom da dijete još nije napunilo šest mjeseci. 

3. Obveze prema poslodavcu

Otac koji namjerava koristiti pravo na očinski dopust je dužan poslodavca pisano obavijestiti o toj namjeri najmanje 15 dana prije dana očekivanog poroda (ako namjerava koristiti pravo od dana rođenja djeteta), odnosno 15 dana prije započinjanja korištenja (ako namjerava u nekom drugom trenutku početi koristiti pravo). Od poslodavca se ne traži izdavanje pisane suglasnosti te on ne može prolongirati korištenje očinskog dopusta. Dopust nije obvezan, no ako ga otac želi poslodavac mu ga mora omogućiti, a za one poslodavce koji ne omoguće korištenje propisana je kazna od 10 000 do 50 000 kuna.

Prema Zakonu o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora je opća obveza koja ne ovisi o vrsti spora već o strankama u sporu. Zahtjev ujedno predstavlja i mogućnost rješenja spora izvan suda. Osim toga, Zakon o parničnom postupku propisuje da će se navedena odredba jednako primjenjivat i onda kada Republika Hrvatska namjerava tužiti osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj. 

Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba, odnosno određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, oznaku suda, ime, prebivalište, odnosno boravište, osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi zahtjev, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Zahtjev stranke može se odnositi na novčani iznos primjerice naknada štete, razni obveznopravni odnosi i slično, ali se može odnositi i na predaju stvari, utvrđenje prava vlasništva i drugo. 

Sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu, (NN 67/18, 21/22) državno odvjetništvo će po zaprimanju zahtjeva za mirno rješenje spora provjeriti je li zahtjev podnesen nadležnom državnom odvjetništvu, je li pravilno sastavljen i sadrži li sve što mora sadržavati tužba. U tom smjeru, državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. Nakon prikupljene cjelokupne dokumentacije, relevantnih činjenica i dokaza, nadležno državno odvjetništvo odlučuje o osnovanosti zahtjeva.

Ukoliko je zahtjev neosnovan, stranka će se izvijestiti da nema mogućnosti mirnog rješenja spora i da sva svoja prava može ostvarivati tužbom kod nadležnog suda. S druge strane, ukoliko je zahtjev za mirno rješenje spora u osnovi opravdan, o tome će se izvijestiti stranka te će se predložiti određeni iznos naknade štete u novcu (ako se radi o novčanom zahtjevu) za koji se predlaže sklopiti nagodba s podnositeljem zahtjeva. U odnosu na visinu naknade štete može se po potrebi provesti relevantno vještačenje. Ukoliko podnositelj zahtjeva prihvati prijedlog za sklapanje nagodbe, isti će biti obaviješten o danu sklapanja i potpisivanja nagodbe koja ima značaj ovršne isprave.

Nakon sklapanja nagodbe ista se dostavlja nadležnom državnom tijelu na provedbu, odnosno isplatu, uz upozorenje da je potrebno iznos platiti u roku određenom u nagodbi. S druge strane, ako se nagodba ne odnosi na određeno državno tijelo, provedba isplate povjeriti će se Ministarstvu financija Republike Hrvatske. Iz temeljnog pravila Zakona o parničnom postupku proizlazi da ukoliko zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske  nadležnom sudu.

Međutim, ukoliko je zaprimljena tužba protiv Republike Hrvatske za koju ne postoji zahtjev za mirno rješenje spora, a niti je u tužbi to tužitelj dokazao, odnosno tužba je podnesena prije isteka roka za donošenje odluke o zahtjevu, sud će tužbu odbaciti. Ako unatoč tome što nije podnesen taj zahtjev, a morao je biti podnesen, sud ne odbaci tužbu, time čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja postoji jer nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog rješavanja spora.

Uvidom u sudsku praksu, osim u parničnim postupcima i u upravnom sporu se primjenjuje navedena odredba Zakona o parničnom postupku. U upravnom sporu primjenjuje se odredba Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da ukoliko stranka podnosi tužbu protiv Republike Hrvatske da je ista dužna prethodno obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. (sentenca Županijskog suda u Varaždinu, Gž. 190/09-6 od 28. svibnja 2009. godine).  

Uvođenjem odredbe o mirnom rješenju spora u Zakon o parničnom postupku, nesporno je da je smanjen broj parničnih postupaka u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska što proizlazi iz DORH-ovih izvješća. U razdoblju od 2006. do 2015. ukupno bilo 89.892 zahtjeva za mirno rješenje spora (zahtjeva RH i zahtjeva prema njoj), a sklopljeno je ukupno 13.629 izvansudskih nagodbi što čini 15,16 %.

Povijesno gledajući, institut posvojenja se javlja još u starom vijeku, a za hrvatsko obiteljsko pravo važno je razdoblje nakon 2000. godine kada su postupno doneseni zakoni kojima su usvojeni brojni noviteti u odnosu na ranije zakone. Institut udomiteljstva javlja se nešto kasnije, a njegov razvoj pratimo od 1902. godine kada je donesen Zakon o prisilnom uzgoju nedoraslih koji uređuje pitanja djece i mladih s problemima u razvoju. Danas su ti instituti uređeni Zakonom o udomiteljstvu (NN 115/18, 18/22, dalje u tekstu: ZU) i Obiteljskim zakonom (NN 103/15, 98/19, 47/20, dalje u tekstu: ObZ).

Udomiteljstvo je oblik pružanja socijalne usluge smještaja korisniku koji se realizira povjeravanjem korisnika posebno odabranoj i motiviranoj udomiteljskoj obitelji ili udomitelju koji živi sam s ciljem osiguranja skrbi u pozitivnom i poticajnom obiteljskom okruženju. Korisnikom se smatra dijete, mlađa punoljetna osoba do završetka redovnog školovanja ili najduže godinu dana nakon završetka redovnog školovanja u slučaju da se ne može zaposliti, a najduže do 26. godine života ili odrasla osoba kojoj je priznato pravo na socijalnu uslugu smještaja i upisana je u Registar smještenih korisnika. S druge strane, posvojenje predstavlja oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez roditeljske skrbi kojim se zasniva trajni odnos između roditelja i djece. Oba instituta polaze od načela najboljeg interesa korisnika te ravnopravnosti, odnosno zabrane diskriminacije. Do njihova zasnivanja dolazi ako je to u skladu s dobrobiti djeteta te se u svezi s time procjenjuju i osobine posvojitelja, odnosno udomitelja. Prilikom zasnivanja, osobito će se voditi računa o nerazdvajanju braće i sestara ako je to moguće i u skladu s dobrobiti djeteta.

Udomitelja se ponajprije bira iz kruga obiteljskih srodnika ili osoba bliskih djetetu u mjestu njegova prebivališta, ako je to u skladu s njegovom dobrobiti. Usluga smještaja se najčešće priznaje u mjestu prebivališta korisnika radi održavanja obiteljskih i drugih socijalnih veza, osim ako to nije u njegovu interesu ili na tom području nema udomiteljskih obitelji. Suprotno tome, kod posvojenja vrijedi zabrana posvajanja krvnog srodnika u ravnoj lozi, brata, odnosno sestre, kao i zabrana posvojenja štićenika od strane skrbnika sve dok ga centar ne razriješi dužnosti.

Za obavljanje udomiteljstva moraju biti ispunjeni određeni uvjeti na strani udomitelja. Udomitelj mora biti punoljetna fizička osoba s poslovnom sposobnošću, mora imati hrvatsko državljanstvo, prebivalište i živjeti u Republici Hrvatskoj, osoba mlađa od 60 godina, osim ako nastavlja obavljati udomiteljstvo ili ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, ima završeno najmanje srednjoškolsko obrazovanje i ako je završila osposobljavanje za udomitelja, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, nema zapreka, ima propisane stambene uvjete te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako udomiteljstvo obavlja kao samac. Osoba koja podnosi zahtjev za obavljanje udomiteljstva ili član njezine obitelji s kojim živi u zajedničkom kućanstvu mora ostvarivati vlastita sredstva za uzdržavanje u iznosu većem od 70% od iznosa visine zajamčene minimalne naknade za samca ili kućanstvo, utvrđene Zakonom o socijalnoj skrbi, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik ili kao zanimanje. 

Određeni uvjeti moraju postojati i u slučaju zasnivanja posvojenja. Posvojitelj može biti osoba koja je navršila najmanje 21 godinu života, s time da dobna razlika između posvojenika i posvojitelja mora biti najmanje 18 godina. Navedena dobna razlika primjenjuje se i kod zasnivanja udomiteljstva, s time da ako je udomitelj navršio 65 godina života, novim korisnicima se ne može priznavati pravo na smještaj kod istog, osim ako je udomitelj srodnik. Nadalje, u određenim slučajevima posvojitelj može biti i osoba mlađa od 21 godine, ali dakako poštujući dobnu razliku od 18 godina. Također, posvojiti mogu bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni, odnosno izvanbračni drug uz pristanak drugog bračnog, odnosno izvanbračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici. Posvojitelj može biti hrvatski državljanin, a iznimno strani državljanin ako je to u najboljem interesu djeteta.

Posvojenje se ne može zasnovati u slučaju postojanja određenih zapreka na strani posvojitelja, odnosno osoba u tim slučajevima ne može ni biti posvojitelj, a to su sljedeći: lišenje poslovne sposobnosti, lišenje prava na roditeljsku skrb te dosadašnje ponašanje i osobine koje upućuju na to da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb o djetetu. Za zasnivanje posvojenja potreban je pristanak roditelja, a u određenim slučajevima može ga zamijeniti odluka suda te pristanak djeteta koje je navršilo 12 godina. Dijete mlađe od 12 godina može izraziti svoje mišljenje glede posvojenja koje se uzima u obzir, a daje se bez prisutnosti roditelja i posvojitelja. Međutim, pristanak nije potreban ako je roditelj umro, nestao ili nepoznat te lišen prava na roditeljsku skrb. U tom slučaju bit će potreban pristanak djetetova skrbnika. Roditelji, također mogu opozvati pristanak za posvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika o pristanku za posvojenje, a dijete s navršenih 12 godina sve do pravomoćnosti rješenja o posvojenju, za razliku od skrbnika koji ne može opozvati pristanak.

Isto tako, postojanje određenih okolnosti na strani udomitelja ili članova obitelji s kojima živi, mogu predstavljati zapreke za obavljanje udomiteljstva. Zapreke uključuju obiteljske situacije čiji su odnosi poremećeni, bolest ili stanje kojem bi bili ugroženi interesi korisnika te društveno neprihvatljivo ponašanje udomitelja. Pod društveno neprihvatljivim ponašanjem se podrazumijeva pravomoćnu osuđenost za neka kaznena djela (članak 18. stavak 2. alineja 1. ZU), izrečene prekršajnopravne sankcije za nasilje u obitelji, vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka u navedenim slučajevima, različiti oblici ovisnosti te izrečene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta u protekle tri godine prije podnošenja zahtjeva za obavljanje udomiteljstva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.

Sukladno Zakonu o udomiteljstvu, razlikuju se tri vrste udomiteljstva: tradicionalno, srodničko te udomiteljstvo kao zanimanje koje može biti standardno udomiteljstvo i specijalizirano udomiteljstvo za djecu. Tradicionalno udomiteljstvo obavlja udomiteljska obitelj čiji predstavnik ispunjava uvjete za obavljanje udomiteljstva te ima pravo na opskrbninu i naknadu za rad, a sredstva se osiguravaju u državnom proračunu Republike Hrvatske. Opskrbnina je novčana naknada namijenjena podmirivanju troškova života korisnika čiji se iznos utvrđuje ovisno o dobi i zdravstvenom stanju korisnika i razmjeran je trajanju i opsegu usluge smještaja kod udomitelja. Srodničko udomiteljstvo obavlja se ako centar za socijalnu skrb (dalje u tekstu centar) utvrdi da je to u interesu korisnika te ako je srodnik punoljetna osoba, poslovno sposoban, hrvatski državljanin, ima prebivalište i živi u Republici Hrvatskoj, na njegovoj strani nema zapreka te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako obavlja udomiteljstvo kao samac. Takvu vrstu udomiteljstva mogu obavljati: baka, djed, stric, teta, ujak, braća ili polubraća, sestre ili polusestre, unuci te njihovi bračni ili izvanbračni drugovi. Iznimno, udomitelji mogu biti i drugi srodnici ako centar procijeni da je to u najboljem interesu korisnika. Također, udomitelji imaju pravo i na opskrbninu. Udomiteljstvo kao zanimanje može obavljati osoba koja ispunjava posebne uvjete za obavljanje standardnog udomiteljstva kao zanimanja ili specijaliziranog udomiteljstva za djecu kao zanimanja. Udomitelj će i u ovom slučaju imati pravo na opskrbninu i naknadu za rad uz dodatna prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti kao zaposlena osoba u skladu s posebnim propisima. Standardno udomiteljstvo može obavljati tradicionalni ili specijalizirani udomitelj koji nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu registriranu djelatnost obrta ili slobodnog zanimanja, ako je najmanje 6 mjeseci pružao uslugu kao tradicionalni udomitelj, ako pruža usluga za najmanje troje djece ili četvero odraslih korisnika istodobno, ima prebivalište na području jedinice područne samouprave, odnosno Grada Zagreba za koje je utvrđena potreba za obavljanjem udomiteljstva kao zanimanja te je izabran od strane Povjerenstva za izbor udomitelja za obavljanje udomiteljstva kao zanimanja. S druge strane, za obavljanje specijaliziranog udomiteljstva za djecu, uz zadovoljenje općih uvjeta te djelomično uvjeta postavljenih za standardno udomiteljstvo glede radnog odnosa, mjesta prebivališta na kojem je utvrđena potreba obavljanja udomiteljstva i izbora od strane Povjerenstva, osoba mora imati završen određen stupanj obrazovanja i radnog iskustva te posebna znanja i vještine u skladu s individualnim potrebama djeteta ili mlađe punoljetne osobe kojoj pruža uslugu smještaja. Specijalizirano udomiteljstvo za djecu podrazumijeva pružanje usluge smještaja i skrbi djeci s problemima u ponašanju kojem je određena mjera povjeravanja udomiteljskoj obitelji, djeci i mlađoj punoljetnoj osobi s problemima u ponašanju kojemu je izrečena odgojna mjera te teško bolesnom djetetu ili mlađoj punoljetnoj osobi kao i onima kojima je utvrđen određen stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti, odnosno invaliditeta.

Važnu ulogu u postupku zasnivanja posvojenja i udomiteljstva ima centar. Također, centar provodi procjenu podobnosti i prikladnosti za posvojenje, odnosno izabire udomitelja isključivo prema potrebama korisnika te pruža pomoć i potporu nakon zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva. Prije pokretanja postupka za zasnivanje posvojenja, osobe koje žele posvojiti podnose pisanu prijavu namjere posvojenja i zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti centru za socijalnu skrb nadležnom prema mjestu njihova prebivališta, odnosno boravišta. Centar ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja, nakon čega, ako utvrdi da jesu, upućuje ih na obvezu sudjelovanja u programu stručne pomoći za posvojenje. Nakon toga, centar daje mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje i to u roku od 6 mjeseci od zaprimanja pisane prijave i zahtjeva. Nakon pozitivnog mišljenja o podobnosti i prikladnosti, potencijalni posvojitelji se upisuju u registar potencijalnih posvojitelja. Centar će upoznati potencijalne posvojitelje s pravom djeteta da od posvojitelja dozna da je posvojeno. Savjetuje se da se djetetu najkasnije do sedme godine života kaže da je posvojeno, a ako je dijete starije, odmah nakon zasnivanja posvojenja. Kada su svi prethodno navedeni uvjeti ispunjeni, centar nadležan prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta po službenoj dužnosti pokreće i vodi postupak zasnivanja posvojenja. Među potencijalnim posvojiteljima upisanih u registar izabire se onaj koji je najprikladniji za određeno dijete uzimajući u obzir osobine i potrebe djeteta opisane u izvješću te stručno mišljenje centra o podobnosti i prikladnosti. S time da, ako je od izrade mišljenja do pokretanja postupka proteklo više od godinu dana, preispitat će se je li došlo do promjena okolnosti. Prije donošenja rješenja o zasnivanju posvojenja, omogućit će se ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom te osigurava se stručna pomoć i potpora. Posvojenje se smatra zasnovano kada rješenje o posvojenju postane pravomoćno. Nakon zasnivanja posvojenja, centar je dužan osigurati savjetodavnu pomoć i potporu te pratiti prilagodbu djeteta u posvojiteljskoj obitelji te nakon isteka roka od 6 mjeseci od zasnivanja posvojenja o tome sastaviti izvješće. 

Uloga centra ističe se i njegovom dužnosti u pripremi korisnika, njegove i udomiteljske obitelji za smještaj korisnika, informiranju udomitelja s osobinama korisnika, njegovim dotadašnjim životom, zdravstvenim stanjem i potrebama te dužnosti dostave centru udomitelja rješenja kojim se priznaje pravo na socijalnu uslugu smještaja. Tijekom smještaja korisnika, centar korisnika prati provedbu individualnog plana promjene korisnika, prati prilike korisnika putem posjeta ili drugih primjerenih oblika komunikacije te pruža stručnu pomoć i najmanje tri mjeseca nakon prestanka smještaja, odnosno povratka u obitelj. Centar udomitelja ima glavnu ulogu u samom postupku provedbe osposobljavanja udomitelja u trajanju od 40 sati, utvrđivanju motivacije i provedbe izbora udomitelja, organiziranju godišnje edukacije udomitelja, pružanju stručne pomoći udomitelju te procjene potreba korisnika i izbora i pripremi udomitelja. Centar udomitelja donosi i rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, kao i prestanku dozvole za obavljanje udomiteljstva.

Do prestanka udomiteljstva dolazi u slučaju smrti udomitelja, na njegov zahtjev, istekom roka na koji je izdano rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, a udomitelj nije podnio zahtjev za donošenje rješenja o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, prestankom postojanja nekog od uvjeta za obavljanje udomiteljstva, ako udomitelj obavlja udomiteljstvo protivno interesu korisnika, ako ne ispunjava obveze ili ako bez opravdanog razloga ne primi na smještaj korisnika kojeg mu je uputio centar, a suglasio se s njegovim smještajem, ako prestanke potreba za smještajem korisnika u srodničku udomiteljsku obitelj, a ta obitelj obavlja samo srodničko udomiteljstvo te rješenjem inspektora ili višeg inspektora socijalne skrbi o zabrani obavljanja udomiteljstva. S druge strane, posvojenjem nastaje neraskidiv odnos srodstva i prava i dužnosti koja iz toga proizlaze. Posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb, a posvojenik i njegovi potomci stječu pravo nasljeđivanja posvojitelja, njegovih krvnih srodnika i srodnika po posvojenju.

Naizgled slična, navedena dva instituta, imaju značajne razlike. Polazeći od zakonskih propisa, institut udomiteljstva je uređen zasebnim zakonom, dok je institut posvojenja uređen u sklopu ObZ-a. Oba zakona detaljno uređuju institute propisujući različite uvjete koji se moraju prethodno ispuniti kako bi se postupak zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva mogao pokrenuti te zapreke njegovu pokretanju. ZU propisuje mogućnost zasnivanja tri vrste udomiteljstva, što nije slučaj kod posvojenja. Međutim, kao zajednička značajka javlja se uloga centra. Centar ima određene dužnosti prije, tijekom i nakon zasnivanja posvojenja i udomiteljstva. Također, sve navedeno sam proces posvojenja, odnosno udomiteljstva čini izrazito dugotrajnim, ostavljajući njihove korisnike bez odgovarajuće skrbi.

Klimatske promjene jedan su od najvećih izazova današnjice. Posljedica su antropogenog procesa zagrijavanja do kojeg dolazi radi povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi. Izvješće Međunarodnog panela o promjeni klime IPCC-a iz 2021. godine pokazuje rapidno pogoršanje trendova globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. Destruktivni utjecaji klimatskih promjena osjećaju se na svim kontinentima i predviđa se da će u narednim desetljećima postati još intezivniji. Velike suše, poplave, podizanje razine mora, toplinski valovi te nestašice hrane u nekim područjima već sada tjeraju  ljude na izbjeglištvo. Prema radu „Promjene u okolišu i ljudske migracije“, tzv. „okolišne migracije“ su selidbe uvjetovane ili izazvane promjenama okoliša koje su prvi i najstariji tip selidbi s golemim utjecajem na nastanak, propadanje i mijenjanje civilizacija.

U izvješćima Agencije UN-a za izbjeglice, UNCHR iz 2021. godine možemo vidjeti da se trend povećanja prisilnog raseljavanja nastavio, te trenutno ima više od 84 milijuna slučajeva prisilnog raseljavanja u svijetu. Rezultat je to bježanja pred nasiljem, nesigurnosti, ali sve češće i pod utjecajem klimatskih promjena. Sukladno podacima IDMC-a prirodne katastrofe koje su utjecale na selidbe 2019. godine možemo podijeliti na one geofizičke (vulkanske erupcije i potresi) i one usko povezane s vremenom poput oluja, poplava, požara raslinja, suša, klizišta i ekstremnih temperatura. Razlikujemo utjecaj iznenadnih i postepenih katastrofa. Iznenadne katastrofe, poput uragana  Luis 1995, Hugo iz 1989 i Harvey 2017. godine, vjerojatnije će izazvati masovno raseljavanje, ali pogođeni će se nakon određenog vremena i saniranja domova vratiti kući. Dok, kod postepenih katastrofa dolazi do smanjenja plodnosti tla, degradacije okoliša, porasta razine mora i tako dolazi do dugoročnih migracija. 

Prema službenim podacima centra UN-a za nadzor interno raseljenih osoba krajem 2019. godine vidimo da su se  najveća raseljavanja odvijala duž Azije gdje su Indija, Filipini, Bangladeš i Kina imale više od 17 milijuna novih raseljavanja uzrokovanih najviše monsunskim kišama i tropskim olujama. Najveće posljedice klimatskih promjena možemo vidjeti u zemljama koje su posebno ranjive zbog siromaštva i sukoba. Primjerice, u Mozambiku cikloni pustoše središnji dio zemlje, a na sjeveru zemlje u provinciji Kabo Delgrado Militanti su zbog sukoba primorali ljude na raseljavanje. Slične situacije promatramo sve od Burkine Faso do Bangladeša te od Afganistana do Mozambika. U 2018. godini u Bangladešu smo mogli vidjeti prizore monsunskih kiša i snažnih vjetrova koje su pogodile kamp Cox´ Bazaru u kojem su smještene izbjeglice iz naroda Rohingy. Također, u Hondurasu i Gvatemali uragan Eta prouzročio je odrone i poplave u kojima je poginulo na desetke ljudi. Afganistan je obilježen desetljećima sukoba te zbog jakih suša i poplava, gladi su izloženi milijuni ljudi što je samo još više potaklo dodatno raseljavanje.

Klimatske promjene pogoršavaju postojeće društvene nejednakosti, zbog čega su osjetljive skupine stanovništva nerazmjerno pogođene njihovim negativnim utjecajima, što dovodi do začaranog kruga sve većih nejednakosti. U izvješću posebnog izvjestitelja UN-a o siromaštvu i ljudskim pravima navodi se da će se zbog klimatskih promjena pogoršati postojeće siromaštvo i nejednakost,  najteže će biti pogođene siromašne zemlje i regije te mjesta na kojima žive i rade siromašne osobe. Procjenjuje da će zemlje u razvoju snositi 75–80 % troška klimatskih promjena; prema OECD-u društveno-gospodarski napredak najmanje razvijenih zemalja uvelike ovisi o sektorima na koje utječe klima. U presudi Odbora UN-a za ljudska prava u predmetu Teitiota protiv Novog Zelanda priznaje se da ljudi čiji su životi neposredno ugroženi zbog negativnih utjecaja klimatskih promjena, ne smiju prisilno biti vraćeni u zemlje podrijetla.

Također, ne postoji nešto poput klimatskih izbjeglica per se, ali to ne znači da se Konvencija o izbjeglicama iz 1951. ne može primijeniti u određenim situacijama. Konkretno, tamo gdje su učinci klimatskih promjena i katastrofa u interakciji s nasiljem, sukobom ili progonom koji dovode do raseljavanja, pojedinci mogu biti izbjeglice prema Konvenciji o izbjeglicama iz 1951. godine. Konvencija OAU-a i Kartagenska deklaracija uključuju šire kriterije za izbjeglice koji priznaju kao izbjeglice one koji su zbog „događaja koji ozbiljno narušavaju javni red” prisiljeni napustiti svoju zemlju. Ovi zaštitni mehanizmi mogu pružiti određeni stupanj sigurnosti i zaštite ljudima koji su pobjegli od prijetnji zbog prirodnih opasnosti.

IZVORI:

https://www.internal-displacement.org/global-report/grid2020/ 

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2021-0115_HR.html 

https://prilagodba-klimi.hr/primjeri-selidbe-zajednica-mjesta-ili-gradova-zbog-klimatskih-promjena/ 

https://www.internal-displacement.org/ 

https://www.ippc.int/en/ 

https://hrcak.srce.hr/file/200181 

https://www.unhcr.org/hr/ 

UVOĐENJE PRIVREMENE ZAŠTITE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Vlada Republike Hrvatske je u ožujku 2022. donijela Odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine (dalje: Odluka) sukladno Provedbenoj odluci Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite. Do 20. prosinca 2022. u Republiku Hrvatsku ušlo je ukupno 22.366 raseljenih osoba iz Ukrajine, od čega je žena 11.143 (49,8 %), muškaraca 3.787 (16,9 %), djece 7.436 (33,3 %). Ovakvi podaci ukazuju da je broj raseljenih osoba iz Ukrajine i dalje u rastu te da je sustav privremene zaštite još uvijek potreban.

Privremena zaštita u Republici Hrvatskoj definirana je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) kao zaštita hitnog i privremenog karaktera koja se uvodi na temelju odluke Vijeća Europske unije o postojanju masovnog priljeva raseljenih osoba sukladno članku 78. navedenog zakona (čl. 4. t. 4. ZMPZ). Privremena zaštita odobrava se u izvanrednom postupku u slučajevima masovnog priljeva ili predstojećeg masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u zemlju svog podrijetla, osobito ako postoji rizik da zbog tog masovnog priljeva nije moguće učinkovito provesti postupak odobrenja međunarodne zaštite, radi zaštite interesa raseljenih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu (čl. 78. st. 1. ZMPZ).  

SUBJEKTI PRIVREMENE ZAŠTITE

Temeljem Odluke pravo na privremenu zaštitu u Republici Hrvatskoj imaju: 

- državljani Ukrajine i članovi obitelji koji su boravili u Ukrajini na dan 24. veljače 2022. godine,

- osobe bez državljanstva i državljani treće zemlje, koji su u Ukrajini uživali međunarodnu ili istovjetnu nacionalnu zaštitu na dan 24. veljače 2022. godine i članovi njihovih obitelji koji su u Ukrajini imali odobren boravak na dan 24. veljače 2022. godine,

- državljani treće zemlje koji su u Ukrajini imali važeći stalni boravak na dan 24. veljače 2022. godine sukladno ukrajinskim propisima i koji se ne mogu vratiti u svoju zemlju ili regiju podrijetla u sigurnim i trajnim uvjetima i 

- raseljeni državljani Ukrajine i članovi njihovih obitelji koji su neposredno prije 24. veljače 2022. godine pobjegli iz Ukrajine zbog sigurnosne situacije te se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu (čl. 2. st. 1. i 2. Odluke).

ISKLJUČENJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Prema ZMPZ-u, privremena zaštita neće se odobriti državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se smatra da:

- je počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti utvrđen odredbama međunarodnih akata

- je počinila, poticala ili sudjelovala u počinjenju teškog nepolitičkog kaznenog djela izvan Republike Hrvatske, a prije njezinog dolaska u Republiku Hrvatsku, uključujući i osobito okrutna postupanja, čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem

- je počinila djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda, kao što je istaknuto u Preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda

- postoji osnovana sumnja da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost

- je pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo za koje se prema zakonodavstvu Republike Hrvatske može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i duže (čl. 80. ZMPZ).

ZAHTJEV ZA PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Zahtjev za privremenom zaštitom (dalje: Zahtjev) podnosi se u najbližoj policijskoj upravi ili postaji nadležnoj prema mjestu smještaja. Također, Zahtjev se može podnijeti putem aplikacije Croatia4Ukraine. Stranci smješteni u objektima Kolektivnog smještaja zahtjev mogu podnijeti u navedenim objektima kod službenika MUP-a, odnosno službenika policijskih uprava/postaja. Prijava u evidencije Hrvatskog Crvenog križa ne smatra se podnošenjem Zahtjeva. U Prihvatnima centrima zahtjev nije moguće podnijeti.

PRAVA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u stranac pod privremenom zaštitom ima pravo na:

1. boravak

2. iskaznicu

3. osnovna sredstva za život i smještaj

4. zdravstvenu zaštitu

5. osnovno i srednje obrazovanje

6. informacije o pravima i obvezama

7. rad

8. spajanje obitelji i

9. slobodu vjeroispovijesti (čl. 83. st. 1. ZMPZ). 

ISKAZNICA STRANCA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u strancu kojem je odobren Zahtjev izdaje se Iskaznica stranca pod privremenom zaštitom (dalje: Iskaznica)  kojom se potvrđuje status stranca pod privremenom zaštitom. Iskaznica se izdaje na vrijeme od godine dana te ju je moguće produžiti (čl. 85. st.1. ZMPZ). Na temelju izdane iskaznice stranci s odobrenom privremenom zaštitom ostvaruju ostala prava iz čl. 83. st. 1. ZMPZ-a. U slučaju promjene adrese stanovanja držatelj Iskaznice dužan je u roku od 2 dana od promjene boravišta prijaviti i odjaviti adresu stanovanja te ishoditi novu u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta.  Krađa ili gubitak Iskaznice prijavljuje se bez odgode u policijsku upravu/policijsku postaju prema mjestu događaja ili saznanja. Prestankom privremene zaštite Iskaznica se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova (čl. 85. st. 2. ZMPZ). 

TRAJANJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Privremena zaštita odobrava se na vrijeme od jedne godine te je u Republici Hrvatskoj predviđeno trajanje do 4. ožujka 2023. (čl. 79. st. 2.). Privremena zaštita će se automatski produžiti na šest mjeseci, a najduže na godinu dana, ako razlozi za odobravanje privremene zaštite  potraju (čl. 79. st. 3. ZMPZ). Privremena zaštita može trajati najdulje tri godine (čl 79. st. 1. ZMPZ).

Privremena zaštita prestaje istekom najduljeg dopuštenog vremena trajanja privremene zaštite ili odlukom Vijeća Europske unije (čl. 79. st. 5. ZMPZ).

IZVORI:

Odluka o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/HR/odluke/022-03-22-04-77_3-07-03.pdf 

Provedbena odluka Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022.o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32022D0382 

Aplikacija Croatia4Ukraine: https://croatia4ukraine.mup.hr/Pages/Zahtjev 

Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatska za Ukrajinu, Status privremene zaštite: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/informacije/status-privremene-zastite/152

Osobe s invaliditetom prilikom zapošljavanja suočene su s prostornim i socijalnim predrasudama, što rezultira većom stopom nezaposlenosti, nižim prosječnim primanjima i, u konačnici, nižom kvalitetom života. Komisija Međunarodne organizacije rada 1996. godine ustanovila je da je stopa zaposlenosti osoba s invaliditetom 20 do 30 posto niža od stope zaposlenosti osoba bez invaliditeta. Kako bi se osobe s invaliditetom uključilo u tržište rada, zakonodavac ih prilikom zapošljavanja stavlja u privilegirani položaj.

Zakonsko određenje radnika s invaliditetom

Zapošljavanje osoba s invaliditetom uređeno je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (ZPRZOI, NN 157/13, 152/14, 39/18, 32/20), dok se dodatno na pitanja koja nisu njime uređena primjenjuje Zakon o radu (ZOR, NN 93/14, 127/17, 98/19). Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom definira osobu s invaliditetom kao osobu koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima (čl. 3. st. 1. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom s preostalom radnom sposobnosti je osoba čiji invaliditet ima za posljedicu smanjenu mogućnost radnog osposobljavanja i zapošljavanja u odnosu na sposobnosti osobe bez invaliditeta jednake ili slične životne dobi, jednake ili slične naobrazbe, u jednakim ili sličnim uvjetima rada, na jednakim ili sličnim poslovima (čl. 3. st. 2. ZPRZOI-ja). Dakle, riječ je o osobama koje su u istim uvjetima i okolnostima zbog svojih tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih oštećenja u nepovoljnijem položaju od osoba s istim kvalifikacijama bez istih oštećenja.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom

Kako bi se u javnom interesu smanjila stopa nezaposlenosti osoba s invaliditetom, zakonodavac uvodi obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, čiji su obveznici svi poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, neovisno o djelatnosti koju obavljaju. Kvotom je određeno da osobe s invaliditetom trebaju činiti od 2 do 6 posto ukupnog broja zaposlenih (čl. 8. st. 1, 2. ZPRZOI-ja).

Također, poslodavci iz javnog sektora dužni su prilikom zapošljavanja osobi s invaliditetom dati prednost pod jednakim uvjetima (čl. 9. st 1. ZPRZOI-ja). Javni sektor obuhvaća tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti, tijela državne vlasti i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, javne ustanove, izvanproračunske i proračunske fondove, pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima.

Prednost pod jednakim uvjetima podrazumijeva da osoba s invaliditetom mora ispunjavati sve uvjete navedene u natječaju ili oglasu, ali isto tako i postići jednako dobar rezultat kao i drugi kandidati u postupku ocjenjivanja kandidata (pismeno testiranje i/ili intervju) kako bi ostvarila navedeno pravo. Dakle, tek ako osoba s invaliditetom postigne jednako dobar rezultat kao i kandidat s najviše bodova, ona ima pravo prednosti pri zapošljavanju.

Da bi ostvarila pravo prednosti pri zapošljavanju, osoba s invaliditetom dužna se uz prijavu, odnosno ponudu na natječaj ili oglas, pozvati na to pravo te priložiti sve dokaze o ispunjavanju traženih uvjeta, kao i dokaz o utvrđenom statusu osobe s invaliditetom (čl. 9. st 2. ZPRZOI-ja). U slučaju kada dvije ili više osoba ispunjavaju uvjete propisane natječajem ili oglasom, a ostvaruju pravo na prednost pri zapošljavanju kao osobe s invaliditetom, poslodavac samostalno donosi odluku o izboru kandidata, uzimajući u obzir potrebe posla, rezultate postignute u postupku ocjenjivanja kandidata te interes i motivaciju kandidata (čl 9. st. 4. ZPRZOI-ja).

Osobe s invaliditetom mogu se zaposliti na otvorenom tržištu rada ili pod posebnim uvjetima uz poslodavčevu obvezu osiguranja razumne prilagodbe radnog mjesta (čl. 7. st. 1. ZPRZOI-ja). Razumna prilagodba radnog mjesta znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja radnog mjesta koja ne predstavlja nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje poslodavca. Time se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osigurava zapošljavanje i rad na ravnopravnoj osnovi s drugima (čl. 7. st. 2. ZPRZOI-ja). Navedene prilagodbe moraju biti u skladu s individualnim specifičnim funkcionalnim i zdravstvenim teškoćama i ograničenjima svake pojedine osobe s invaliditetom, a podrazumijevaju uklanjanje prepreka za osobe s invaliditetom. Podrazumijevaju prilagodbu uvjeta rada poput uklanjanja arhitektonskih barijera, prilagodbe radnog mjesta s potrebnom tehničkom opremom, prilagodbe radnog vremena, periodičke rehabilitacije i rada na izdvojenom mjestu rada. Poslodavac je dužan osigurati odgovarajuće oblike razumne prilagodbe u vezi s prilagođavanjem radnog mjesta, radnog vremena, dužine trajanja i načina praćenja prilagođavanja, stručnog nadzora te ocjenjivanja radnih sposobnosti individualnim potrebama osobe s invaliditetom koja se zapošljava (čl. 12. st. 4. ZPRZOI-ja).

Na otvorenom tržištu rada, s obzirom na stupanj osposobljenosti za rad na određenom radnom mjestu u odnosu na invaliditet, osoba s invaliditetom može se zaposliti bez korištenja ili s korištenjem financijske potpore ili/i stručne pomoći. To ovisi o njenim potrebama za prevladavanje teškoća vezanih uz invaliditet. One se utvrđuju nalazom i mišljenjem centra za profesionalnu rehabilitaciju (čl. 7. st. 3. ZPRZOI-ja). Pod posebnim uvjetima zapošljavanja osoba s invaliditetom može se temeljem nalaza i mišljenja centra za profesionalnu rehabilitaciju zaposliti u integrativnoj radionici (u ustanovi ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti na otvorenom tržištu rada) ili u zaštitnoj radionici (ustanovi ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti u integrativnoj radionici) (čl. 7. st. 4. ZPRZOI-ja).

Dodatna radnička prava osoba s invaliditetom

Osoba s invaliditetom je privilegirana u pogledu otkaznog roka. Njegovo se najmanje trajanje za osobu s invaliditetom dodatno uvećava za mjesec dana, osim ako je otkaz skrivila ta osoba (čl. 12. st. 2. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom ima privilegije i po pitanju plaćenog godišnjeg odmora, koji za svaku kalendarsku godinu iznosi najmanje 5 tjedana (čl. 12. st. 3. ZPRZOI-ja).

Pravo na profesionalnu rehabilitaciju je pravo osobe s invaliditetom na korištenje usluga centra za profesionalnu rehabilitaciju. Rehabilitacija je utvrđena individualnim planom profesionalne rehabilitacije, a stječe ga osoba s invaliditetom kojoj je nadležno tijelo vještačenja utvrdilo preostalu radnu sposobnost (čl. 4. st. 1, 2. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju po općim programima. Ako je to potrebno zbog vrste i težine invaliditeta ili uspješnosti rehabilitacijskog procesa ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju i u posebnim školama i ustanovama za profesionalnu rehabilitaciju, po prilagođenim ili posebnim programima (čl. 4. st. 3. ZPRZOI-ja).

O pravu na profesionalnu rehabilitaciju nezaposlenih osoba s invaliditetom nakon podnošenja zahtjeva odlučuje područna jedinica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u kojoj je nezaposlena osoba s invaliditetom prijavljena kao nezaposlena. Postupak za ostvarivanje prava na profesionalnu rehabilitaciju pokreće se na zahtjev osobe s invaliditetom, njezinih roditelja, zakonskog zastupnika ili skrbnika, uz prilaganje dokaza o utvrđenom invaliditetu i o preostaloj radnoj sposobnosti (čl. 5. ZPRZOI-ja).

Osobe s invaliditetom prepoznate su kao osobito osjetljiva skupina koja se nalazi u nepovoljnom položaju na tržištu rada, u skladu s čim su za tu skupinu osigurane potpore s najvećim intenzitetom. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, osobe s invaliditetom čine 1,8 posto ukupnog broja zaposlenih u Republici Hrvatskoj te se bilježi trend povećavanja tog udjela. Najveći broj zaposlenih osoba s invaliditetom osobe su s intelektualnim teškoćama (760 ili 34,3 posto), zatim slijede osobe s kombiniranim oštećenjima (465 ili 21 posto) te osobe s tjelesnim invaliditetom (432 ili 19,5 posto). Usprkos ostvarenom napretku, Hrvatska još uvijek pripada državama s visokom nezaposlenosti osoba s invaliditetom.

Drage studentice i studenti,

Pravna klinika u Zagrebu sudjeluje u projektu „Zdravstveni opservatrorij“  čiji je cilj jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za postizanje učinkovitog dijaloga s javnom upravom, socijalnim partnerima i znanstvenim visokoobrazovnim institucijama u oblikovanju i provođenju reformi koje doprinose jednakopravnosti građana u pristupu kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti te očuvanju i razvoju javnog zdravstvenog sustava, a koji je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda.

Pravna klinika jedan je od partnera te sudjeluje na raznim radionicama i aktivnostima, a kao najvažnija zadaća Pravne klinike u projektu može se istaknuti pružanje besplatne pravne pomoći korisnicima udruga te održavanje edukacija iz područja prava. Nositelj projekta je Udruga Krijesnica za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Također, u projektu sudjeluju Udruga RODA, Udruga SOLIDARNA, Savez društava multiple skleroze Hrvatska i druge.

Ovim putem vas pozivamo na Školu zagovarača u zdravstvu koja se organizira u sklopu projekta od 26. do 28. rujna 2022. godine u Fužinarskoj kući na adresi Dr. Franje Račkog 30 u Fužinama.

Škola zagovarača je trodnevna specijalistička edukacija iz područja javnog zagovaranja i participacije građana u donošenju odluka u zdravstvu namijenjena organizacijama civilnog društva, zdravstvenim stručnjacima i studentima srodnih studija. Program zagovaračke škole vodit će Marina Škrabalo, stručnjakinja za javne politike i javno zagovaranje iz Zaklade SOLIDARNA. Program s više informacija možete pronaći u prilogu poziva.  

Na edukaciji će kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenta održati prezentaciju o pravnima korisnika zdravstvene zaštite na nacionalnoj i europskoj razini.

Sudjelovanje na Školi zagovarača je besplatno. Udruga Krijesnica snosit će troškove puta i smještaja na bazi punog pansiona u dvokrevetnim sobama u Fužinarskoj kući za sve potvrđene sudionike. S obzirom da je broj mjesta za sudjelovanje ograničen, molimo da svoj dolazak potvrdite najkasnije do četvrtka 15. rujna 2022. godine u 13h klikom na link: https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSctAH87vAwro4QYPkyv2ofiVsnCvph8XC4BsciX5F0Qz5utEA/viewform.

         Molimo one koji se žele prijaviti i koji ispune obrazac da se jave administratorici Pravne klinike Karli Ressler na mail karla.ressler@student.pravo.hr za više detalja.

U praksi se često događa situacija kada upisani vlasnik u zemljišnoj knjizi nije osoba koja je u tom trenutku zbiljski vlasnik nekretnine. Pravno stanje nekretnine u zemljišnoj knjizi može biti različito od izvanknjižnog, stvarnog stanja kad je u zemljišnoj knjizi kao nositelj knjižnog prava upisana osoba koja to nije, odnosno tada će stanje u zemljišnoj knjizi biti neistinito. Razlozi za nepodudaranje upisanog stanja u zemljišnoj knjizi sa stvarnim stanjem su brojni te se najčešće svode na zanemarivanje zemljišnih knjiga u prošlosti te pretvorbu društvenog vlasništva u privatno. Međutim, razlozi za takvo stanje često mogu biti i privatnopravne prirode. Primjerice, moguće je da je rješenjem o nasljeđivanju, nekretnina koja se nasljeđuje utvrđena kao izvanknjižno vlasništvo, odnosno da ostavitelj prije smrti nije bio upisan kao vlasnik u zemljišne knjige. Kako je Zakonom o zemljišnim knjigama (NN 63/19; u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (u daljnjem tekstu: knjižni prednik) (čl. 45. ZZK), postavlja se pitanje na koji način se izvanknjižni vlasnik može upisati u zemljišne knjige.

Osoba koja smatra da je zbiljski vlasnik nekretnine, premda je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisan netko drugi, ima pravo pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

POJEDINAČNI ISPRAVNI POSTUPAK

Svrha je pojedinačnog ispravnog postupka da se nakon provođenja istog u zemljišnu knjigu upiše pravo koje može biti predmet zemljišnoknjižnog postupka, a koje se zbog formalnih nedostataka nije moglo do tada upisati u zemljišnu knjigu (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 45/2018-2, od dana 29. travnja 2019. godine). Zakonom o zemljišnim knjigama pojedinačni ispravni postupak definiran je kao poseban zemljišnoknjižni postupak u kojem se ispravljaju zemljišnoknjižni upisi, a provodi se kad postoji opravdani razlog. Pojedinačni ispravni postupak može se provesti glede jednog ili više zemljišnoknjižnih uložaka (čl. 208. st. 1. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak može se provesti i u odnosu na određeni suvlasnički dio upisan u jednom zemljišnoknjižnom ulošku (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 219/2019-2, od dana 25. studenog 2019. godine). Također, uknjižba prava stvarne služnosti može biti predmet pojedinačnog ispravnog postupka, posl. broj: Gž Zk 326/2017-3, od dana 16. srpnja 2018. godine).

Opravdani razlog za vođenje pojedinačnog ispravnog postupka postoji kad je nekom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i zbog čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise, a radi se o pravu koje prema odredbama ovoga Zakona može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa (čl. 208. st. 3. ZZK).  Pojedinačni ispravni postupak pokreće se na prijedlog osobe koja ima pravni interes (čl. 209. st. 1. ZZK). U prijedlogu za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka treba biti točno označeno:

a) u kojem se smislu zahtijeva ispravljanje zemljišnoknjižnog uloška, 

b) koji bi se zemljišnoknjižni upisi u tom ulošku, kako i u čiju korist trebali ispraviti,

c) činjenice na kojima se prijedlog temelji (npr. temelj stjecanja, povijest stjecanja i slično), 

d) a uz prijedlog se može podnijeti i nacrt ispravljenog zemljišnoknjižnog uloška (čl. 209. st. 2. ZZK). 

Predmetni prijedlog mora sadržavati ime i prezime, adresu i osobni identifikacijski broj osobe u čiju se korist traži ispravak upisa u zemljišnoj knjizi, ali se ne moraju navesti osobe protiv kojih se traži ispravak upisa (protustranke) (čl. 209. st. 3. ZZK). 

Prijedlogu osobe koja ima pravni interes treba priložiti isprave iz kojih proizlazi opravdanost pokretanja pojedinačnog ispravnog postupka odnosno isprave kojima se dokazuje osnovanost prijedloga (npr. isprave o prijenosu ili osnivanju knjižnih prava u korist podnositelja prijedloga koje ne ispunjavaju sve pretpostavke za valjanost tabularne isprave, izvaci iz katastra zemljišta o posjedniku nekretnine, javno ovjerovljene izjave zemljišnoknjižnog vlasnika ili njegovih nasljednika kojima se potvrđuje pravo predlagatelja i sl.) (čl. 209. st. 4. ZZK). Kad se prijedlogom osobe koja ima pravni interes predlaže upisati pravo vlasništva, prijedlogu treba priložiti i podatak o povijesti promjena u katastarskom operatu koji je u službenoj upotrebi za katastarsku česticu na kojoj se predlaže upis, osim kada je predmet postupka pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) (čl. 209. st. 5. ZZK). Dakle, predlagatelj pojedinačnog ispravnog postupka nije dužan uz prijedlog dostaviti samo javnu ili javnoovjerovljenu ispravu kojim bi učinio vjerojatnim da mu pripada zemljišnoknjižno pravo koje nije u njegovu korist upisano, već je ovlašten priložiti bilo kakvu ispravu kojom čini vjerojatnim da mu pripada to zemljišnoknjižno pravo (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk-577/16-2, od dana 05. prosinca 2016. godine). Sud će odbiti prijedlog za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka ukoliko predlagatelj ne raspolaže niti jednom ispravom koja bi upućivala na vjerojatnost da mu pripada pravo na nekretninama koje nije upisano u njegovu korist (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl broj: Gž Zk 108/2019-3, od dana 16. listopada 2019. godine).

Slijedom navedenog, ključno za pokretanje postupka jest postojanje isprava kojima se dokazuje osnovanost prijedloga za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka, a što u praksi znači da predlagatelj mora imati ispravu koja ga legitimira kao vjerojatnog vlasnika nekretnine. Takva isprava je, primjerice pravomoćno rješenje o nasljeđivanju kojim se stvarni vlasnik utvrđuje kao izvanknjižni vlasnik nekretnine, posjedovni list u kojem se stvarni vlasnik navodi kao posjednik nekretnine, ali i ugovor o kupoprodaji nekretnine ili ugovor o darovanju nekretnine koji zbog nekog nedostatka ne može biti osnova za upis uknjižbe stjecanja prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.

Međutim, kako se Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 746/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu ZV) određuje zaštita poštenih stjecatelja, osoba koja tvrdi da ima opravdani razlog morat će dokazati i da su nepoznate osobe nepošteni stjecatelji prava vlasništva. Naime, budući da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (čl. 122. st. ZV). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (čl. 122. st. 2. ZV).  Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 122. st. 3. ZV). 

Na temelju rješenja suda o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka u dijelu zemljišne knjige na koji se ispravak odnosi zabilježit će se da je otvoren pojedinačni ispravni postupak (čl. 210. st. 1. ZZK). Rješenje o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka donijet će se u roku od 30 dana od dana zaprimanja urednog prijedloga (čl. 210. st. 4. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak podijeljen je u dva dijela i to na postupak otvaranja pojedinačnog ispravnog postupka i ispravni postupak u kojem se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 191. do 197. Zakona zemljišnim knjigama (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 561/2018-2, od dana 25. siječnja 2019. godine). Postupak po donošenju rješenja o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka jednostavan je i sastoji se u pravilu od jednog sudskog ročišta koje se provodi kao očevid na nekretnini koja je predmetom postupka, prilikom kojeg se predmetna nekretnina razgledava te se saslušavaju svjedoci. Ako sud zaključi da je predlagatelj stvarni vlasnik nekretnine, donosi rješenje kojim se provodi ispravak upisa u zemljišnoknjižnom ulošku na način da se predlagatelj upisuje kao vlasnik nekretnine 

PARNIČNI POSTUPAK

Ako stvarni vlasnik nekretnine ne bi uspio ostvariti željeni ishod u pojedinačnom ispravnom postupku, svoje pravo može ostvariti u parnici pred sudom. Dakle, iako neka osoba nije nositelj knjižnog prava, svejedno je vlasnik, a vlasniku pripadaju sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva. Jedno od njih je i zahtjev za prestanak uznemiravanja čije pravo stječe vlasnik kada treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari (čl. 167. st. 1. ZV). Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo, on mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 3. ZV). 

Primjerice, osoba koja je stvarni vlasnik, ali nije upisana kao vlasnik  u zemljišne knjige može biti onemogućena u svojoj namjeri da proda nekretninu. Kako se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja (čl. 119. st. 1. ZV), a upis je moguć samo protiv knjižnog prednika (čl. 45. ZZK), isto se može smatrati uznemiravanjem u izvršavanju vlasničkih ovlasti izvanknjižnog vlasnika. Tada bi izvanknjižni vlasnik imao pravo na pokretanje parničnog postupka kojim bi zahtijevao prestanak uznemiravanja njegovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. 

U javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba ubrajaju se, između ostalog, odluke suda ili drugoga nadležnog tijela odnosno pred njima sklopljene nagodbe koje se prema propisima o ovrsi smatraju ovršnim ispravama ili koje se prema propisima o upravnom postupku smatraju izvršnim rješenjima prikladnim za upis prava u zemljišnu knjigu, ako sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koje se odnosi upis (čl. 60. st. 1. t. b. ZZK). Slijedom navedenog, odluka suda kojom je dokazano pravo vlasništva izvanknjižnog vlasnika temelj je za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom pogledu, u daljnjem postupanju treba slijediti pravila uknjižbe.

Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV), služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. ZV). Služnosti su ograničenja prava vlasništva te razlikujemo stvarne služnosti koje dijelimo na poljske (služnosti na zemljištu) i kućne (služnosti na građevinama) te osobne služnosti. Međutim, za ovaj članak biti će relevantne samo stvarne služnosti, ili kako se često nazivaju zemljišne služnosti odnosno služnosti koje terete jednu nekretninu, a da bi se bolje, lakše ili udobnije gospodarilo drugom nekretninom. Stvarne služnosti mogu se osnovati na temelju pravnog posla, odluke suda ili temeljem zakona, odnosno dosjelošću. 

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Ovlaštenik, odnosno osoba ovlaštena izvršavati služnosti, nije unaprijed poimenično određena osoba već je to svagdašnji vlasnik  nekretnine jer stvarne služnosti postoje u korist nekretnine.

Služnosti može osnovati vlasnik poslužne stvari u sporazumu sa stjecateljem (ugovorom), a može to učiniti i jednostranim očitovanjem volje (oporukom). 

Zakonom je predviđena mogućnost osnivanja služnosti različitog sadržaja. Vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine mogu osnivati stvarne služnosti bilo kojega sadržaja koji je moguć, a nije zabranjen, bilo da time nastane stanje koje traje i nije potrebno ovlaštenikovo činjenje za izvršavanje ovlasti koje ta služnost daje, bilo da se služnost izvršava ponavljanjem ljudskih radnji, uzastopce ili na određeno vrijeme ili u određeno doba godine, osim ako je što drugo zakonom određeno (čl. 188. st. 1. ZV). U praksi se često susrećemo sa služnostima puta koja ovlašćuju na prolazak tuđom odnosno poslužnom nekretninom radi gospodarenja povlasnom nekretninom. Ovisno o ovlaštenjima razlikujemo pravo staze, pravo progona stoke te pravo kolnika. Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten je time hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom (čl. 190. st. 1. ZV).

Međutim, ako se služnost ne može osnovati u sporazumu s vlasnikom poslužne nekretnine, u određenim okolnostima predviđena je mogućnost osnivanja nužnog prolaza sudskim putem. Služnost može svojom odlukom, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati sud u postupku osnivanja nužnoga prolaza, odnosno nužnoga osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja u postupku diobe i u ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom (čl. 223. st. 1. ZV). Dakle, služnosti, uključujući i osnivanje nužnog prolaza, mogu biti osnovane na zahtjev vlasnika povlasne nekretnine, ali ih sud može i samostalno osnovati u postupku razvrgnuća suvlasništva te u ostavinskom postupku. Onaj u čiju je korist na nekretnini osnovano pravo služnosti odlukom suda ili drugoga tijela ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi (čl. 223. st. 4. ZV). Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine (čl. 224. st. 1. ZV). Radi boljeg razumijevanja navedenog članka potrebno je razjasniti što se smatra neprikladnim putom te što znači da put korist otvaranja puta mora biti veća od štete na poslužnoj nekretnini. Neprikladnim putom smatrat će se onaj put po kojem nije moguće normalno gospodariti povalsnom nekretninom, primjerice put je preuzak, prestrm. Nadalje, da bi se put smatrao korisnim on mora biti ekonomičan što znači da se mora isplatiti otvoriti ga, i to gledano s aspekta općeg interesa. Ako bi korist za ovlaštenika i šteta koju trpi vlasnik poslužne nekretnine bila podjednaka, tada s općeg gledišta nema razloga jednog vlasnika prisilno opterećivati samo da bi se drugi okoristio.  S obzirom da se nužni prolaz osniva protiv volje vlasnika nekretnine koju se opterećuje, sud strogo pazi na ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki.

Važno je napomenuti da u određenim slučajevima nije moguće osnovati nužni prolaz čak ni uz ispunjenje pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza. Nužni prolaz ne može sud osnovati preko nekretnina glede kojih se tome protive javni interesi (npr. preko željezničke pruge, autoceste i sl.), kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači; a kroz ograđene vrtove i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji osobito jak razlog (čl. 224. st. 2. ZV). Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti da se on osniva u korist određene nekretnine kao služnost prava staze, progona stoke, kolnika, ili svega zajedno, vodeći računa o potrebama povlasne nekretnine i o tome da poslužno zemljište bude što manje opterećeno; no nikad ne može osnovati nužni prolaz u korist određene osobe, niti općega dobra (čl. 224. st. 3. ZV).  Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u interesu Republike Hrvatske provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnoga prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako su se stranke glede naknade nisu drukčije sporazumjele (čl. 224. st. 4. ZV). U slučaju osnivanja nužnog prolaza odlukom suda, nužni prolaz je osnovan  u trenutku pravomoćnosti sudske odluke, bez obzira na uknjižbu, međutim, preporuča se uknjižba nužnog prolaza u zemljišnim knjigama jer se na taj način ono publicira te ne može doći do toga da poštena treća osoba stekne nekretninu neopterećenu nužnim prolazom jer nije znala niti mogla znati za služnost koja nije upisana u zemljišnu knjigu. Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona (čl. 230. ZV). 

Slijedom navedenog, ako služnost puta nije moguće urediti sporazumno, tada će sud na prijedlog vlasnika povlasne nekretnine, a po ispunjenju pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza, odlukom, koja će obuhvaćati i obvezu plaćanja novčane naknade, osnovati nužni prolaz. 

Neposredno na temelju zakona, pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti; inače samo kad tako odredi posebni zakon (čl. 228. st. 1. ZV). Stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio (čl. 229. st. 1. ZV). Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva (čl. 229. st. 2. ZV). Ako se služnost po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, mora onaj tko tvrdi da je ona u korist njegove nekretnine kao povlasne osnovana dosjelošću, dokazati da je u razdoblju od najmanje dvadeset godina bar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve služnosti te da je on ili njegov prednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj (čl. 229. st. 3. ZV). Dakle, moguće je da je služnost stečena dosjelošću, primjerice ovlaštenik prava služnosti je preko dvadeset godina prolazio tuđom nekretninom do svoje nekretnine, a vlasnik poslužne nekretnine je za to znao i nije se tome protivio. U slučaju stjecanja služnosti prolaza dosjelošću moguće je, kao što je i ranije navedeno, upisati služnost u zemljišnu knjigu, što je preporučljivo iako je služnost stečena samim ispunjenjem uvjeta za stjecanje dosjelošću. 

Autizam je pojam s kojim se često susrećemo u svakodnevnom životu, no koliko smo dobro upoznati s time što on zapravo obuhvaća i kakav je život osoba s autizmom? Autizam je poremećaj u razvoju odnosno biološki razvojni poremećaj mozga. Od sredine prošlog stoljeća broj osoba s autizmom značajno je porastao, ali pretpostavlja se da je to zbog unaprijeđenog postupka dijagnoze. Neke od karakteristika osoba s autizmom su zaostajanje u razvoju socijalnih vještina, jezičnih vještina te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Otkriva se u ranom djetinjstvu, najkasnije do djetetove treće godine. To je stanje koje traje cijeli život, ne može se izliječiti no može se provoditi terapija kako bi se dijete dovelo na što viši nivo funkcionalnosti i produktivnosti. Svako dijete je posebno i specifično te se iste metode ne mogu primijeniti na svakom djetetu s autizmom. Toj raznolikosti i posebnosti djece s autizmom svjedoči i poznati citat: „Ukoliko ste upoznali jedno dijete s autizmom, upoznali ste samo jedno dijete s autizmom.“

Autistične osobe suočavaju se s visokom razinom diskriminacije u svim aspektima života, između ostaloga u obrazovanju i profesionalnom osposobljavanju što dovodi do njihovog težeg zapošljavanja. Stopa zaposlenih autističnih osoba manje je od 10% što je znatno manje od osoba s invaliditetom(47%) i osoba bez invaliditeta(72%). Često su nedostatno zaposleni, rade na kratkoročnim poslovima s vrlo niskom plaćom, često u ustanovama i zaštićenim okruženjima te su izloženi visokom riziku siromaštva i socijalne isključenosti.

Djeca s autizmom često se susreću s diskriminacijom među vršnjacima zbog svog neobičnog ponašanja. Sva djeca imaju pravo na igru, obrazovanje, socijalizaciju i trebali bi se pritom osjećati ugodno. No koliko je to zapravo teško za djecu s autizmom? Većini od njih teško je recimo pohađati školu zajedno s vršnjacima zbog problema u razvoju. Pritom i onima koji pohađaju ostala djeca često stvaraju probleme i nelagodu jer nisu svjesni njihovih problema i poteškoća te su često predmet ismijavanja u društvu što im još više otežava integraciju u zajednicu. No, često se ni profesori u školama ne odnose prema autističnoj djeci kako bi trebali i nisu pripremljeni na rad s tom djecom. Primjer toga je slučaj iz SAD-a gdje je učiteljica u osnovnoj školi dva puta prisilila devetogodišnjeg dječaka da stane pred razred, a učenici su glasali je li bio „neugodan“. Dječak je počeo plakati i okrenuo se kako bi sakrio suze, a učiteljica ga je fizički prisilila da se okrene prema razredu čime ga je još više ponizila.

U izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak iz 2021. godine navedeno je da se u Republici Hrvatskoj osobama s autizmom krše temeljna ljudska prava. Unatoč svim poduzetim aktivnostima i dalje nisu vidljivi pozitivni pomaci i stvarna poboljšanja u području zaštite djece s poremećajima iz autističnog spektra. U Centrima za autizam zadovoljavajuće se skrbi za djecu i odrasle s autizmom do 21. godine života, dok su prema zakonu školski obveznici. Nakon toga nije im osigurana nikakva sustavna podrška te su prepušteni sami sebi.

U izvješću je navedeno nekoliko primjera diskriminacije djece s autizmom. Jedan od njih navodi kako su djeca bila na školskom izletu s učiteljicama u Samoboru, otišli su u slastičarnicu te su djeca imala kratki napad. Nakon toga izbačeni su iz slastičarnice te im je vlasnica tog lokala uputila riječi da „takvu djecu ne vode u grad jer ona spadaju u šumu“. Također, naveden je i primjer djevojčice s poremećajem autizma koja pohađa gradski vrtić. Djevojčica pohađa vrtić dva puta tjedno po 45 minuta već godinu i pol, a rečeno je kako će se boravak produljivati. No na pitanje produljenja iz vrtića odgovaraju kako dijete nije prošlo period adaptacije. Majka navodi kako dijete nema nikakvih problema s adaptacijom, navikla je na vrtić štoviše veseli mu se. U tom konkretnom slučaju dijagnoza autizma je jedina odrednica na temelju koje dječji vrtić ne dozvoljava dulji i svakodnevni boravak djeteta unatoč adaptiranom ponašanju i funkcioniranju djeteta.

Škole im nisu sklone dati priliku da pokažu svoje stvarne sposobnosti te smatraju da od prvog razreda trebaju pohađati posebne razredne odjele. Također, u mnogo slučajeva školovanje se provodi kod kuće. Često im se zbog neznanja, uvjerenja da ne mogu uspješno svladavati redovni program i biti među svojim vršnjacima u redovnim razrednim odjelima ne pruža potrebna podrška što njih dovodi do frustracijskih okolnosti. Autizam je složeno oštećenje koje u obrazovnom sustavu zahtijeva više energije i kreativnosti, ali primjerenim pristupom i podrškom učenici s autizmom mogu pokazati izuzetne sposobnosti i veliki napredak. Obrazovne ustanove trebale bi se usmjeriti na ciljane dodatne edukacije kako bi se djelatnike osnažilo za kreativnost pristupa u radu s učenicima s autizmom, a time bi se i učenicima omogućilo pravo na obrazovanje prema njihovim sposobnostima.

Osobe s autizmom često su diskriminirane zbog svoga poremećaja, društvo ih odbacuje, ne daje im priliku za integraciju u zajednicu. Autizam je poremećaj s kojim se živi i bori, svakako nije razlog za diskriminaciju i odbacivanje. Potrebno je stvoriti društvo u kojemu će se osobe s autizmom osjećati ugodno, provoditi edukacije kako bi se djelatnici u obrazovnim ustanovama što više osposobili za rad s njima, uključiti ih u razne aktivnosti, stvoriti svijest kod njihovih vršnjaka o njihovim potrebama i načinu ophođenja prema njima. Osobe s autizmom mogu toliko toga postići, ali društvo im nažalost ne daje priliku. 

"Ljubav, razumijevanje i prihvaćanje je najveći poklon koji možeš dati osobi s autizmom!"

Pristupanje dugu institut je građanskog prava kojim se mijenja položaj dužnika u određenom obveznopravnom odnosu. Uređen je člancima 101. i 102. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: Zakon). 

Radi se o neformalnom ugovoru, što znači da ne mora biti sastavljen u pisanom obliku.

Ugovor o pristupanju dugu sklapaju vjerovnik i treća osoba koja se obvezuje vjerovniku ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku. Tim ugovorom treća osoba stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Dužnik nije ugovorna strana, te nije potreban ni njegov pristanak kako bi se sklopio ugovor između vjerovnika i pristupatelja dugu. Drugim riječima, ne postoji nikakav pravni odnos između dužnika i pristupatelja.

Ugovorom o pristupanju dugu vjerovnik poboljšava svoj položaj jer umjesto jednog dobiva dva dužnika, te ima pravo tražiti ispunjenje bilo od svog prvobitnog dužnika, bilo od ovog trećeg.

Institut pristupanja dugu ponekad se uspoređuje s jamstvom, ali temeljna razlika jest u tome što je jamstvo odgovornost za drugog i  vjerovnik se namiruje tek onda kad se nije uspio namiri od glavnog dužnika. U građanskim ugovorima u pravilu kod jamstva postoji karakteristika supsidijarnosti, a kod pristupanja dugu toga nema. Ovaj institut se ne može poistovjetiti ni s institutom jamca-platca. Kada jamac-platac plati dug, on se regresira od glavnog dužnika s naslova zakonske subrogacije. Na  ispunitelja (jamca-platca) prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima po sili zakona i u trenutku ispunjenja. Kada pristupatelj dugu ispuni obvezu, on se eventualno može regresirati s naslova ugovorne personalne subrogacije. Tražbina će prijeći na njega sa svim ili samo nekim sporednim pravima jedino ako su tako vjerovnik i pristupatelj ugovorili prije ispunjenja ili pri ispunjenju. Ako pristupatelj dugu to nije s vjerovnikom ugovorio, obvezni odnos ispunjenjem od strane pristupatelja prestaje. 

Glede pitanja je li odnos između pristupatelja dugu i dužnika odnos pasivne solidarnosti stavovi se u doktrini i praksi razilaze. U doktrini je, prvenstveno zbog nepostojanja pravnog odnosa između dužnika i pristupatelja uvriježeno stajalište da se ne radi o solidarnim dužnicima. U prilog ovakvom shvaćanju ide i činjenica da, iako se radi o istoj obvezi, pravne osnove njezina nastanka su drugačije.

Sudska praksa u pravilu ne slijedi ovakvo shvaćanje, već zauzima stav da je odnos koji nastaje između dužnika i pristupatelja odnos pasivne solidarnosti. Ovakvo shvaćanje ima svoje korijene u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, a takvo shvaćanje za sada zauzima i Vrhovni sud. 

Članak 102. Zakona o obveznim odnosima uređuje pristupanje dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline, primjerice nekog poduzeća ili slično. Osoba na koju prijeđe takva cjelina ili samo njezin dio, odgovarat će za one dugove koji se odnose na tu cjelinu ili njezin dio. Neće odgovarati samostalno, već pored dotadašnjeg imatelja, odnosno solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive tj. imovine. Kako bi se još više zaštitio vjerovnikov položaj, Zakon izričito propisuje da takvu odgovornost nije dopušteno ograničiti ili isključiti ugovorom. Kada bi se to i učinilo, takva ugovorna odredba bila bi ništetna. 

Kolektivni ugovor je sporazum sklopljen kao rezultat kolektivnog pregovaranja između predstavnika radnika i predstavnika poslodavca. Uređuju ih kako domaći pravni izvori, tako i međunarodni. Od međunarodnih najznačajnije su konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR) i to Konvencija br. 87 o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje te Konvencija br. 98 o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje. Od domaćih izvora u prvom redu stoje Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZOR), Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/14, 26/15; dalje: ZRUPS) te dva provedbena propisa, a to su Pravilnik o postupku dostave i načinu vođenja evidencije kolektivnih ugovora (NN 23/2015) i Pravilnik o načinu objave kolektivnih ugovora (NN 146/2014).

ZOR je najznačajniji izvor jer uređuje temeljne odredbe o kolektivnim ugovorima, uključujući njihov predmet, obvezu pregovaranja i dužnost ispunjavanja obveza u dobroj vjeri, osobe koje obvezuje, oblik, punomoć za pregovaranje i sklapanje, vrijeme na koje se sklapa, produženu primjenu, otkaz, dostavu, objavu, proširenje primjene te sudsku zaštitu. ZRUPS propisuje kriterije za sudjelovanje u tripartitnim tijelima, reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje i zastupljenost u pregovaračkom odboru te postupak utvrđivanja reprezentativnosti.

Iz odredbi o predmetu kolektivnih ugovora (čl. 192. ZOR) proizlazi sam cilj kolektivnog pregovaranja, a to je određivanje plaće, radnog vremena, godišnjeg odmora, uvjeta rada i sl. Po logici stvari, za radnike je lakše i povoljnije te temeljne sastavnice radnog odnosa ugovoriti kolektivnim pregovaranjem nego individualnim. Kolektivni ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku, što je sasvim shvatljivo iz složenosti odredbi i broja osoba na koje se odnosi te obveza javne objave i dostave ugovora. Pri kolektivnom pregovaranju i ispunjavanju obveza iz kolektivnog ugovora stranke su dužne postupati u dobroj vjeri, što znači da moraju postupati savjesno i pošteno, bez prijevare ili drugih nedopuštenih pobuda.

Što se tiče primjene kolektivnih ugovora njihove odredbe se primjenjuju na sve osobe koje su sklopile kolektivni ugovor, sve osobe koje su u vrijeme sklapanja bile članovi udruga koje su sklopile kolektivni ugovor te sve osobe koje naknadno postanu članovi udruga koje su sklopile kolektivni ugovor. Iz ove odredbe proizlazi da odredbe kolektivnog ugovora imaju snagu i prema osobama koje nisu sudjelovale u sklapanju kolektivnog ugovora; zato je obvezna oznaka razine njegove primjene.

Osobe koje sklapaju kolektivni ugovor su njegove stranke, i to s jedne strane poslodavci, a s druge radnici. Kod poslodavaca to može biti jedan poslodavac, skupina poslodavaca te udruga poslodavaca, no ako se kolektivni ugovor sklapa na razini državne uprave i javnih službi, stranka će biti Vlada Republike Hrvatske koja zastupa državu. Isto tako, na razini lokalne i područne (regionalne) samouprave stranka će biti jedinica samouprave, tj. općina, grad ili županija. Na strani radnika jedino reprezentativni sindikat može postupati kao stranka kolektivnog ugovora. Postupak utvrđivanja reprezentativnosti (kao i same stranke) kako je već rečeno nije uređen ZOR-om, nego ZRUPS-om.

Pravila za utvrđivanje reprezentativnosti su sljedeća:

1. Ako s poslodavcem djeluje samo jedan sindikat onda će taj biti reprezentativan. 

2. Ako djeluje više sindikata onda će sporazumom sindikata se utvrditi reprezentativan sindikat, 

a. no ako se ne mogu sporazumjeti, reprezentativnost utvrđuje Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti. To je tijelo od pet članova i pet zamjenika članova koje na pet godina imenuje ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike iz reda neovisnih i istaknutih stručnjaka. Povjerenstvo pri utvrđivanju reprezentativnosti mora voditi računa o kriteriju da sindikat kojeg proglašava reprezentativnim ima barem 20% ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika na razini utvrđivanja reprezentativnosti.

Nakon što stranke sklope kolektivni ugovor potrebno ga je objaviti i dostaviti nadležnom tijelu. Ugovor se objavljuje ovisno o razini svoje primjene, npr. u Narodnim novinama ili službenom glasilu županije. Također i dostava ovisi o razini primjene. Ako kolektivni ugovor vrijedi na razini dvije ili više županija dostavit će se Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Ako vrijedi na nižoj razini dostavit će se uredu nadležnom za poslove rada, bio to Ured državne uprave u županiji ili ured Grada Zagreba, ovisno o mjestu primjene. Svrha objave i dostave je javnost kolektivnog ugovora, kako bi bio trajno dostupan svim zainteresiranim stranama.

Sklopljeni kolektivni ugovor je moguće proširiti na način proširenja primjene te njena produženja. Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike može na prijedlog svih stranaka kolektivnog ugovora donijeti odluku da proširi primjenu ugovora, što znači da će se njegove odredbe odnositi i na onoga tko nije stranka ugovora. U ovom slučaju to je moguće samo za poslodavca koji nije član udruge poslodavca ili udruge poslodavca više razine koja je potpisnica ugovora. Tu odluku ministar donosi samo pod uvjetom da su taj kolektivni ugovor zaključile stranke koje na svojoj strani imaju najveći broj članova na razini proširenja, te ako postoji javni interes za to. Javni interes ministar utvrđuje savjetovanjem sa strankama i putem relevantnih podataka. Javni interes primjerice bit će postizanje ravnopravne tržišne utakmice, što predstavlja intervenciju države u tržište.

Produženje primjene kolektivnog ugovora odnosi se na njegove odredbe koje uređuju sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa. Te odredbe će ostati na snazi kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu i to do sklapanja novog kolektivnog ugovora, no najviše do tri mjeseca nakon isteka roka na koji je kolektivni ugovor bio sklopljen, odnosno od isteka otkaznog roka. Budući da je kolektivno pregovaranje dugotrajan i opsežan proces, potrebno je spriječiti pravne praznine kod radnih odnosa tijekom perioda između dva kolektivna ugovora.

Kolektivni ugovor može prestati važiti na razne načine, i to protekom roka na koji je ugovor sklopljen, sporazumom stranaka ugovora, donošenjem novog kolektivnog ugovora koji uređuje ista pitanja kao prijašnji na drugačiji način, otkazom te na neki drugi zakonom utvrđen način. Primjer za zadnje navedeno bi bilo utvrđivanje ništetnosti ugovora zbog sklapanja u nedopuštenom, i to usmenom obliku.

Od navedenih razloga prestanka važenja ZOR (čl. 200.) posebno uređuje otkaz kolektivnog ugovora. Razlikuje se otkaz ugovora sklopljenog na neodređeno (kojeg se može otkazati) i onog sklopljenog na neodređeno (kojeg se može otkazati samo ako je mogućnost otkazivanja predviđena ugovorom). Svejedno za oba koja se mogu otkazati potrebno je da ugovor sadrži odredbe o otkaznim razlozima i otkaznim rokovima. U slučaju da ih ne sadrži, primjenjivat će se odgovarajuće odredbe obveznog prava, tj. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), a otkazni rok bit će tri mjeseca.

Kolektivni ugovori su važan izvor radnog i socijalnog prava, omogućujući radnicima da kolektivno pregovaraju radi lakšeg uspostavljanja i očuvanja zajedničkih interesa nasuprot općenito jače strane poslodavaca. 

Najam stana reguliran je Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20; dalje: ZNS). Stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz. Ostale prostorije u zgradi koje najmoprimac koristi (garaže, praonica rublja, sušionica rublja i slično) mogu biti predmet ugovora o najmu stana, a za njihovo korištenje plaća se posebna naknada (čl. 2. ZNS-a).

Ugovorom o najmu stana obvezuje se najmodavac (osoba koja iznajmljuje stan) predati stan za stanovanje najmoprimcu (osobi koja unajmljuje stan), uz za to određenu najamninu (čl. 3. st. 1. ZNS-a). Samim ugovorom o najmu, najmodavac i najmoprimac uređuju međusobne odnose, a sve uvjete koji nisu zakonom propisani slobodni su urediti prema svojoj volji.

Oblik i sadržaj ugovora

Ugovor se sklapa u pisanom obliku, što znači da svaki drugi oblik nije u zakonu utemeljen te je pisani oblik uvjet valjanosti ugovora. Nadalje, zakonom je propisano što ugovor mora sadržavati, a to su:

1. ugovorne strane,

2. opis stana, odnosno dijela stana koji se daje u najam,

3. visinu najamnine i način plaćanja,

4. vrstu troškova koji se plaćaju u svezi sa stanovanjem i način na koji će se plaćati,

5. podatke o osobama koje će se zajedno s najmoprimcem koristiti stanom,

6. vrijeme trajanja najma,

7. odredbe o održavanju stana,

8. odredbe o uporabi zajedničkih prostorija, zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i zemljišta koje služi zgradi,

9. odredbe o primopredaji stana (čl. 5. ZNS-a).

   Navedene stavke predstavljaju minimalan sadržaj koji ugovor mora zadovoljavati. Najmodavac i najmoprimac svakako mogu prema svojoj volji, ali u zakonom dozvoljenim okvirima, dodavati i druge podatke u ugovor o najmu.

Najamnina

    Postoje dvije vrste najamnine: zaštićena i slobodno ugovorena. 

Zaštićena najamnina se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, a ona ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom. Zaštićenu najamninu plaćaju korisnici stanova koji: a) se koriste stanovima izgrađenim sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja osoba slabijeg imovnog stanja, b) se koriste stanom na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja, c) su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu ZNS-a ili d) su određeni posebnim propisom.

Slobodno ugovorenu najamninu plaćaju svi ostali korisnici stanova. Ako se radi o ugovoru o najmu stana sklopljenog na neodređeno vrijeme, slobodno ugovorena najamnina ne može se mijenjati u prvoj godini najma. Nakon toga roka, svaka ugovorna strana može u pisanom obliku predložiti izmjenu visine najamnine. Pri izmjeni najamnine nakon prvih godinu dana, najamnina se može ugovoriti za daljnje razdoblje najviše do iznosa koji je maksimalno 20 posto veći od prosječne slobodno ugovorene najamnine za stanove u istom naselju ili županiji koji se po površini, opremljenosti i položaju može usporediti sa stanom koji se daje u najam.

Kako se određuje prosječna najamnina? - Podatke o visini prosječne najamnine daje upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove stanovanja. Primjerice, u Gradu Zagrebu nadležan je Gradski ured za upravljanje imovinom i stanovanje (Trg Stjepana Radića 1/IV).

Ako je novopredložena najamnina viša od propisanog, najmoprimac ima pravo u roku od 30 dana od dana novopredložene visine najamnine putem suda zatražiti utvrđivanje njezine visine. Do donošenja odluke suda, najmoprimac plaća predujam najamnine u visini ugovorene (trenutne) najamnine (članak 6. do 11. ZNS-a).

Prava i obveze ugovornih strana

Najmoprimac ima pravo uporabe zajedničkih prostorija (npr. stubišta i hodnika), dijelova i uređaja (npr. lifta ili rampe) zgrade nužnih za korištenje stanom te pravo korištenja zemljišta koje služi zgradi. Samo ako je to određeno ugovorom, najmoprimac ima pravo uporabe i drugih zajedničkih prostorija, dijelova i uređaja zgrade (čl. 18. ZNS-a). Najmoprimac može stan dati u podnajam u cijelosti ili u dijelu, uz suglasnost najmodavca (čl. 28. st. 1. ZNS-a). 

Najmodavac je obavezan predati stan najmoprimcu u stanju pogodnom za stanovanje, a prilikom čega se sastavlja zapisnik. Najmodavac je dužan održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, u skladu s ugovorom o najmu (čl. 12. ZNS-a).

Najmoprimac je dužan koristiti se stanom na način da ga čuva od oštećenja te ne smije vršiti preinake u stanu i zajedničkim prostorijama i uređajima u zgradi bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca. O nužnim popravcima u stanu i na zajedničkim dijelovima zgrade, a koje je dužan snositi najmodavac, najmoprimac ga je dužan obavijestiti (čl. 14. ZNS-a). Za dospjelu, a neisplaćenu najamninu te naknadu štete postoji zakonsko založno pravo[1] najmodavca na unesenom pokućstvu i drugim pokretninama najmoprimca i članova njegova obiteljskog domaćinstva, koje mogu biti predmet ovrhe. Najmodavac može te pokretnine prilikom iseljenja najmoprimca zadržati dok ne bude plaćen dužni iznos najamnine odnosno naknade štete. U tom slučaju solidarno s najmoprimcem odgovaraju i članovi njegova obiteljskog domaćinstva (čl. 15. ZNS-a). Također, bitno je napomenuti kako su najmoprimac i drugi korisnici stana dužni najmodavcu ili osobi koju najmodavac ovlasti dopustiti ulazak u stan u slučaju nužnih popravaka u stanu koje je dužan snositi najmodavac te radi kontrole korištenja stana (čl. 16. ZNS-a).

Prestanak ugovora

Taksativno su navedeni razlozi iz kojih najmodavac može jednostrano raskinuti ugovor o najmu, ako se najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste stanom suprotno Zakonu i ugovoru:

1. ako najmoprimac ne plati u ugovorenom roku najamninu i druge ugovorene troškove u svezi sa stanovanjem,

2. ako najmoprimac stan ili dio stana daje u podnajam, bez dopuštenja najmodavca,

3. ako najmoprimac ili drugi korisnici stana ometaju druge najmoprimce ili korisnike zgrade u mirnom korištenju stanom ili poslovnim prostorom,

4. ako se stanom koristi osoba koja nije navedena u ugovoru o najmu i to za vrijeme dulje od 30 dana bez dopuštenja najmodavca, osim u slučaju kad je riječ o bračnom drugu, potomku, roditelju, osobi koju je prema Zakonu dužan uzdržavati ili o osobi koja pruža najmoprimcu ili drugim korisnicima stana nužnu njegu i pomoć samo dok potreba za nužnu njegu i pomoć traje,

5. ako se najmoprimac ili drugi korisnici stana ne koriste stanom za stanovanje, već se njime koriste u cijelosti ili djelomično za druge namjene.

Međutim, ako najmodavac iz navedenih razloga želi otkazati ugovor mora najprije pisanim putem opomenuti najmoprimca da u roku od 30 dana otkloni razloge za otkaz ugovora. To znači da ugovor može otkazati tek pošto se najmoprimac ogluši na uputu najmodavca po isteku navedenih 30 dana. Iznimno, najmodavac ima pravo otkazati ugovor i bez opomene, ako najmoprimac više od dva puta postupi suprotno ugovoru, odnosno Zakonu. Otkazni rok u gore navedenim slučajevima je tri mjeseca, a počinje teći prvoga dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen (čl. 19. ZNS-a).

Najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme i pored navedenih razloga, ako se u taj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati. U tom slučaju najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme samo ako je najmoprimcu osigurao drugi odgovarajući stan s pravima najma stana na neodređeno vrijeme.

Otkazni rok u tom slučaju je šest mjeseci, a također počinje teći prvoga dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen (čl. 21. ZNS-a).

Ako najmoprimac ili drugi korisnici zajedničkim prostorijama, uređajima i dijelovima zgrade svojom krivnjom nanose štetu koju u roku od 30 dana nisu otklonili ili ako najmoprimac preinačuje stan, zajedničke prostorije i uređaje zgrade bez prethodne pismene suglasnosti najmodavca, najmodavac može raskinuti ugovor o najmu. Raskid mora biti u pisanom obliku, s obrazloženjem i rokom iseljenja iz stana koji ne može biti kraći od 15 dana (čl. 20. ZNS-a).

Najmoprimac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme, ali je o tome dužan izvijestiti najmodavca najmanje 3 mjeseca prije dana kada namjerava iseliti iz stana (čl. 23. ZNS-a).

Žrtva kaznenog djela ili druga osoba koja je saznala za počinjeno kazneno djelo podnosi kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetniku. Državni odvjetnik po primitku ispituje podnesenu prijavu, a u zakonom propisanim slučajevima će istu odbaciti. Bitno je napomenuti da se žrtva čija je kaznena prijava odbačena ne može žaliti na tu odluku, ali može sama nastaviti odnosno preuzeti kazneni progon.

Sukladno Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19), kad državni odvjetnik utvrdi da nema osnova za progon za kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti ili kad utvrdi da nema osnova za progon protiv neke od prijavljenih osoba, dužan je u roku od osam dana o tome obavijestiti žrtvu i uputiti ju da može sama preuzeti kazneni progon počinitelja. Obavijest sadrži naputak žrtvi koje sve radnje može poduzeti radi ostvarivanja svojeg prava te će joj u tu svrhu biti omogućen uvid u spis.

Žrtva ima pravo preuzeti progon u roku od osam dana od dana primitka obavijesti o odbačaju kaznene prijave, a preuzima ga podizanjem optužnice pred nadležnim sudom. U trenutku kad žrtva odluči preuzeti progon i aktivno sudjelovati u kaznenom postupku, ona stječe status oštećenika kao tužitelja i sva pripadajuća prava.

Također, prilikom preuzimanja kaznenog progona oštećenik kao tužitelj ima sva prava koja ima državni odvjetnik. Slijedom navedenog, prije podizanja optužnice oštećenik kao tužitelj ima pravo na uvid u spis i pravo predložiti sucu istrage provođenje istrage (za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina) odnosno dokaznih radnji (za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina). 

U prijedlogu za provođenje istrage odnosno dokaznih radnji treba navesti: naziv državnog odvjetništva koje je donijelo rješenje o odbačaju kaznene prijave i oznaku tog rješenja; opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela; zakonski naziv kaznenog djela; kratko obrazloženje okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo; i dokazne radnje čije provođenje oštećenik kao tužitelj predlaže (npr. ispitivanje okrivljenika, ispitivanje svjedoka, vještačenje i slično).

Sud će o podnesenom prijedlogu odlučiti rješenjem u kojem će navesti dokazne radnje koje je ocijenio svrhovitim provesti. Istragu odnosno dokazne radnje provest će istražitelj, a oštećenik kao tužitelj ima pravo biti prisutan provođenju istih. 

Bitno je naglasiti da prije podizanja optužnice okrivljenik mora biti ispitan! Ukoliko dokazna radnja ispitivanja okrivljenika nije provedena, utoliko je oštećenik kao tužitelj dužan prijedlogom zahtijevati provođenje iste.

Nakon što istraga odnosno dokazne radnje budu provedene, oštećenik kao tužitelj podiže optužnicu protiv počinitelja pred nadležnim sudom.

Optužnica je podnesak koji redom mora sadržavati: 

1. Ime i prezime okrivljenika s njegovim osobnim podacima i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi

Ako oštećenik kao tužitelj ne raspolaže osobnim podacima okrivljenika poput osobnog identifikacijskog broja, mjesta prebivališta i slično, iste može pronaći u spisu pred nadležnim sudom. 

2. Opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi

Uzmimo kao primjer kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede.

Zakonska obilježja tog kaznenog djela definirana u Kaznenom zakonu (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21) glase: “Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“. 

U slučaju progona počinitelja ovog kaznenog djela oštećenik kao tužitelj u optužnici će ukratko opisati sporni događaj na način da uvjerljivo dočara sudu kako su ispunjena sva zakonom propisana obilježja tog kaznenog djela (tko mu je i na koji način prouzročio teške tjelesne ozljede, kakvog intenziteta su one bile, na kojim dijelovima tijela su se nalazile i slično).

3. Zakonski naziv kaznenog djela te odredbe Kaznenog zakona koje se na prijedlog oštećenika kao tužitelja imaju primijeniti

U našem primjeru, oštećenik kao tužitelj ovdje će navesti da se radi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona. 

4. Dokaze na kojima se temelji optužnica 

Primjerice: iskaz oštećenika, iskaz svjedoka, nalaz vještačenja, drugi dokazi poput fotografija ozljeda i slično.

5. Obrazloženje u kojem će se opisati stanje stvari 

Valja napomenuti da optužnica za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, uz prethodno navedeni sadržaj (od točke 1. do 4.), umjesto obrazloženja sadrži samo kratke razloge te prijedlog vrste i mjere kazne čije se izricanje traži. Pritom oštećenik kao tužitelj može predložiti izricanje kazne unutar propisanog zakonskog okvira za određeno kazneno djelo. U našem primjeru teške tjelesne ozljede, oštećenik kao tužitelj može predložiti izricanje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Optužnica se podnosi u pisanom obliku te mora biti razumljiva i sadržavati sve prethodno navedeno. Ako optužnica nije razumljiva ili ne sadrži sve propisano, sud će upozoriti oštećenika kao tužitelja da ju ispravi ili dopuni u određenom roku, a ako on to ne učini sud će optužnicu odbaciti.

Optužnica se dostavlja optužnom vijeću nadležnog suda u onoliko primjeraka koliko ima okrivljenika i branitelja (ako ga okrivljenik ima) i jedan primjerak za sud. Primjerice, ako je optužnica usmjerena prema samo jednom okrivljeniku koji nema branitelja, podnose se dva primjerka (jedan za sud i jedan za okrivljenika). 

Za kraj, valja napomenuti da žrtva koja je preuzela ulogu oštećenika kao tužitelja može zatražiti postavljanje opunomoćenika na teret proračunskih sredstava ako je to u interesu postupka i ako sama nema dovoljno sredstava da podmiri troškove zastupanja, a u slučaju kad se postupak vodi zbog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora teža od pet godina. O zahtjevu za postavljanje opunomoćenika odlučuje sud pred kojim se vodi postupak, a opunomoćenika postavlja predsjednik suda iz reda odvjetnika. 

Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 126/19, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP) taksativno nabraja sva prava koja pripadaju žrtvi kaznenog djela, pa je tako člankom 43. stavkom 1. točkom 8. propisano da žrtva ima pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik. Preuzimanjem uloge oštećenika, žrtva aktivno sudjeluje u kaznenom postupku te joj pripadaju dodatna procesna prava. Kao jedno od spomenutih procesnih prava ističemo pravo podnošenja imovinskopravnog odnosno odštetnog zahtjeva. Imovinskopravnim zahtjevom oštećenik potražuje naknadu materijalne ili nematerijalne štete od počinitelja. Ovaj mehanizam zaštite žrtve postoji jer svaka osoba kojoj je prouzročena šteta počinjenjem kaznenog djela ima pravo na njezinu naknadu od osobe koja joj je tu štetu prouzročila.

Imovinskopravni zahtjev moguće je podnijeti tijekom kaznenog postupka pred kaznenim sudom koji vodi postupak ili odvojeno, u zasebnoj građanskoj parnici. Pri odabiru nadležnog suda, važno je uzeti u obzir dodatnu pretpostavku za uvažavanje prijedloga za imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Naime, za uspješno prihvaćanje zahtjeva pred kaznenim sudom potrebno je da okrivljenik bude proglašen krivim. To čini bitnu razliku s vođenjem parničnog postupka u kojem proglašenje krivnje nije preduvjet za uspjeh imovinskopravnog zahtjeva.

Zbog načela ekonomičnosti, prijedlog za imovinskopravni zahtjev može se podnijeti sudu koji vodi kazneni postupak te će on o njemu raspraviti ako previše ne odugovlači kazneni postupak. U tom je slučaju riječ o adhezijskom postupku, koji se vodi radi što efikasnijeg i ekonomičnijeg postupanja pred sudovima. Važno je naglasiti da zahtjev mora biti upućen do završetka rasprave. Odustajanje od prijedloga dozvoljeno je do završetka dokaznog postupka te u tom slučaju ne postoji pravo ponovnog upućivanja prijedloga u kaznenom postupku, ali odustanak ne onemogućava ostvarivanje zahtjeva u parničnom postupku. Ako prihvati imovinskopravni zahtjev, kazneni sud će u presudi u kojem okrivljenika proglašava krivim oštećeniku dosuditi zahtjev u cijelosti ili djelomično. Ako dosudi imovinskopravni zahtjev samo djelomično, ako se presudom okrivljenik ne proglašava krivim ili ako se kazneni postupak obustavlja, oštećenik će biti upućen na mogućnost ostvarivanja svog zahtjeva u građanskoj parnici.

Ako se oštećenik odluči na ostvarivanje zahtjeva u građanskoj parnici, postupak se pokreće upućivanjem tužbe općinskom sudu i reguliran je odredbama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Tužba mora biti razumljiva, sadržavati sve podatke koji omogućuju postupanje po njoj i podnesena u pismenom obliku. Osnovni sadržaj tužbe čine: oznaka suda, ime, prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, osobni identifikacijski broj podnositelja, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. 

Predmet spora, pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva, glasi na naknadu neimovinske ili imovinske štete. Neimovinska šteta podrazumijeva povredu prava osobnosti, kao što je pravo na život, tjelesno ili duševno zdravlje, pravo na ugled, čast, dostojanstvo i dr. Imovinska ili materijalna šteta znači umanjenje nečije imovine (obična šteta) ili sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist).

Sadržaj izjave čini zahtjev glede glavne stvari i sporednih potraživanja koji treba nadopuniti činjenicama na kojima podnositelj temelji zahtjev i dokazima koji podupiru te činjenice. Primjeri zahtjeva u izjavi tužbe su naknada za: pretrpljeni strah, fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti ili tuđu pomoć i njegu. Za svako potraživanje potrebno je navesti i iznos kojeg tužitelj zahtijeva, pa se njihovim zbrojem postiže ukupna vrijednost potraživanja. Ukupnu vrijednost tražene naknade potrebno je naznačiti u obliku iznosa novčane svote, uz primjenu zakonske zatezne kamate. Naravno, kako bi tužba bila uspješna sva potraživanja moraju biti temeljena na činjenicama, a činjenice upotpunjene dokazima ako je to moguće.

Pri odlučivanju o iznosu, sudac će voditi računa o jačini i trajanju fizičkih bolova, duševnih bolova, pretrpljenog straha ili ostalih potraživanja, ali uzet će u obzir i cilj koji se tom konkretnom naknadom štete treba postići.

U hrvatskom zakonodavstvu, darovni ugovor detaljno je reguliran Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Opisan je kao dvostranoobvezan, konsenzualan i besplatan pravni posao koji nastaje onog trenutka kada se darovatelj obveže prepustiti obdareniku stvar ili imovinsko pravo bez njegove protučinidbe, a obdarenik to prihvati (čl. 479. st. 1. ZOO). Isto tako, darovanjem se također smatra oprost i isplata duga uz dužnikovu suglasnost (čl. 479. st. 2. ZOO).

Što se tiče samog objekta ugovora o darovanju, odnosno onoga što se i kako može darovati, Zakon jasno propisuje određena ograničenja za pojedine stvari u prometu, te same načine darovanja. Tako se darovati mogu isključivo sadašnje i buduće stvari likvidne u pravnom prometu, prenosiva imovinska prava te sadašnja i najviše polovica buduće imovine (čl. 480. st. 1. ZOO). U dvojbi, odnosno ako objekt ugovora o darovanju nije potpuno jasno istaknut ili određen kao sadašnja i buduća imovina, Zakon prednost u obliku presumpcije daje sadašnjoj imovini (čl. 480. st. 2. ZOO). Isto tako, ukoliko se želi darovati spomenuta buduća imovina, potrebno je to izrijekom navesti u ugovoru o darovanju (čl. 480. st. 3. ZOO). Moguća su i povremena darovateljeva darovanja obdareniku, koja u svakom slučaju prestaju darovateljevom smrću, ukoliko iz ugovora ne proilazi što drugo (čl. 480. st. 4. ZOO). Zakon propisuje i određena ograničenja, odnosno iscrpno nabraja koje stvari se ne smatraju darovanjem. Tako se darovanjem ne smatraju:

1) odricanje od nasljedstva,

2) odricanje od prava prije nego je stečeno,

3) odricanja od prava koje je sporno,

4) ispunjenje neke moralne obveze, te

5) prenošenje na drugoga stvari ili prava s namjerom da ga se obveže na protučinidbu (čl. 479. st. 3. ZOO).

Zakon propisuje i različite načine odnosno oblik ugovora o darovanju, ovisno o objektu istoga. Ukoliko darovatelj želi darovati pokretnu stvar, ugovor o darovanju nije potrebno sklopiti u pismenom obliku, već je potrebno istu pokretnu stvar darovati odmah zajedno sa obdarenikovim očitovanjem o prihvaćanju dara. Obdarenik u tom slučaju i svojom šutnjom može suptilno izraziti potvrdu o prihvaćanju dara. Ako je obdareniku pokretna stvar predana prije nego se očitovao da istu prihvaća, smatrat će se da je dar prihvaćen, ako ga obdarenik nije otklonio u roku stanovitom roku koji mu je ostavio darovatelj (čl. 481. st. 1. ZOO). U slučaju neprihvaćanja dara darovatelj u svakom slučaju može zahtijevati njegov povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove, osim posebnih slučajeva opoziva darovanja (čl. 481. st. 2. ZOO). Međutim, za darovni ugovor u kojemu je predmet darovanja nekretnina, Zakon izričito propisuje pismeni oblik (čl. 482. st. 1. ZOO). Ukoliko bi se radilo o darovanju nekretnine bez prave predaje iste, takav ugovor o darovanju morao bi obavezno biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) isprave (čl. 482. st. 2. ZOO). To znači da ugovor o darovanju bez prave i trenutne predaje objekta darovanja u obdarenikov posjed mora biti sklopljen kao ovršna isprava, u kojoj je utvrđena određena obveza na činidbu. Izrazito je bitno naglasiti da ugovor o darovanju koji ne bi bio sklopljen prema gore navedenim pravilima o njegovom obliku, odnosno o pravilima o formi ugovora ovisno o njegovom objektu, takav ugovor bio bi ex lege ništetan te ne bi imao nikakvog pravnog učinka.

Darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara koji je darovao, osim u slučaju kada je iste nedostatke namjerno prešutio, u kojem slučaju obdareniku nadoknađuje štetu koja mu je zbog navedenih nedostataka nastala (čl. 483. st. 1. ZOO). Isto tako, odgovornosti za štetu nema ako je darovatelj bio u zabludi glede vlasništva stvari ili kada je obdarenik, znajući daje stvar tuđa, prihvatio darovanje (čl. 483. st. 2. ZOO).

Zakon poznaje nekoliko vrsta darovanja:

1) darovanje s nametom,

2) nagradno darovanje,

3) uzajamno darovanje,

4) mješovito darovanje, te

5) darovanje za slučaj smrti.

Ugovor o darovanju može se sklopiti i sa uzgrednim sastojkom kao što je namet, odnosno obvezati obdarenika na određenu dužnost. Tako se uglavkom o nametu može obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili da se od nje uzdrži (čl. 484. ZOO). Pravo zahtijevati ispunjenje nameta imaju darovatelj, njegovi nasljednici i ,ako je određen u javnom interesu, nadležno državno tijelo (čl. 485. st. 1. ZOO). Darovatelj može zahtijevati ispunjenje nameta isključivo ako je ispunio svoju činidbu (čl. 485. st. 2. ZOO). Za razliku od spomenutog, darovatelj nema pravo tražiti ispunjenje nameta ako je njegovo ispunjenje postalo nemoguće poslije sklapanja ugovora o darovanju bez krivnje obdarenika (čl. 485. st. 3. ZOO). Ako obdarenik ne ispuni namet u naknadno ostavljenom primjerenom roku, darovatelj može raskinuti ugovor o darovanju i zahtijevati povrat dara, osim kada je netko treći stekao pravo zahtijevati ispunjenje nameta (čl. 485. st. 4. ZOO). Zakon obdareniku ostavlja dvije mogućnosti kada ipak nije u dužnosti ispuniti namet kako je opisan u ugovoru o darovanju. Tako obdarenik ima pravo odbiti ispunjenje nameta ako vrijednost dara ne pokriva troškove njegova ispunjenja, a razlika mu se ne naknađuje, te ako se namet odnosi na protupravnu radnju (čl. 486. ZOO).

Darovanjem se smatra i ono što je učinjeno na ime nagrade, priznanja ili neke zasluge, osim ako je obdarenik otprije imao pravo zahtijevati nagradu (čl. 488. st. 1. ZOO). Ako je obdarenik imao pravo na nagradu po osnovi ugovora ili zakona, ne radi se o darovanju već o inominatnom besplatnom pravnom poslu (čl. 488. st. 2. ZOO).

Ako je ugovoreno da će obdarenik uzvratiti darom, darovanje postoji samo glede veće vrijednosti dara (čl. 489. ZOO).

Ako u naplatnom pravnom poslu vrijednosti uzajamnih davanja nije jednaka, razlika u vrijednosti smatrat će se darom samo ako je postojala namjera darovanja (čl. 490. st. 1. ZOO).

Ugovor o darovanju koji se ima ispuniti tek nakon smrti darovatelja mora se sastaviti u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene javne isprave (čl. 491. ZOO).

Darovatelj može, isključivo zbog Zakonom određenih pretpostavki, raskinuti valjani ugovor o darovanju. U spomenutom slučaju, raskid ugovora o darovanju darovatelja dijeli se na odustanak od darovanja i na opoziv darovanja. Darovatelj može, sve dok njegova obveza na ispunjenje ne dospije, odustati od ugovora o darovanju, ako se poslije sklapanja ugovora njegovo imovinsko stanje toliko pogorša da bi ispunjenje ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje, odnosno onemogućilo ispunjavanje njegove obveze davanja uzdržavanja (čl. 492. ZOO). Isto tako, darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni druge osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara (čl. 493. st. 1. ZOO). Darovanje se u spomenutom slučaju može opozvati samo ako se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te ako se obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati (čl. 493. st. 2. ZOO). Darovatelj također može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika (čl. 494. st. 1. ZOO). Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji (čl. 494. st. 2. ZOO). Čak i nasljednik darovatelja može opozvati darovanje, isključivo u slučaju ako je obdarenik usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje (čl. 494. st. 3. ZOO). Bitno je napomenuti kako se darovanje ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku (čl. 494. st. 4. ZOO). Spomenuti slučajevi opoziva darovanja izvršavaju se u pismenom obliku, izjavom upućenom obdareniku (čl. 496. st. 1. ZOO). Potpis na izjavi o opozivu darovanja mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika, neovisno radi li se o opozivu darovanja pokretne ili nepokretne stvari (čl. 496. st. 2. ZOO).

Pravo na opoziv darovanja ograničeno je prekluzivnim rokom od od godine dana od dana kada je osoba koja ima pravo na opoziv darovanja saznala za svoj razlog opoziva (čl. 497. ZOO). U slučaju opoziva darovanja obdarenik je dužan darovatelju vratiti dar, odnosno njegovu vrijednost, u slučaju da je dar izgubio ili ga na drugi način otuđio te ga više nema kod sebe (čl. 498. st. 1. ZOO). O stanju stvari koje je obdarenik dužan vratiti darovatelju u slučaju opoziva, Zakon o obveznim odnosima ne propisuje izričite pojedinosti, već se poziva na pravila o vraćanju stvari stečenih bez pravne osnove (čl. 498. st. 2. ZOO).

Često se susrećemo s nerazumijevanjem kako odvjetnici određuju iznos za svoj rad i pri tome ga mnogi smatraju previsokim. Odvjetnici, kao i mnoga druga zanimanja, imaju svoju propisanu tarifu za pojedine poslove koje obavljaju. Tarifu o naknadi i nagradi za rad odvjetnika donosi Hrvatska odvjetnička komora na temelju Zakona o odvjetništvu. Tarifa vrlo detaljno razrađuje i određuje pojedine radnje i u konačnici svaku od njih boduje. 

U ovom članku nećemo detaljno ulaziti u sve odredbe propisane u Tarifi nego kroz primjere iz Tarife uočiti kako se određuju naknade odvjetnicima i koji su faktori temelj za određivanje naknade. 

Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022; dalje Tarifa), ona određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju nadležnog tijela, temeljem Zakona o odvjetništvu (Glava prva st. 1. Tarife). 

Na prvom mjestu tarifa određuje naknadu za kazneni i prekršajni podnesak. U kaznenim i prekršajnim postupcima tri su relevantna faktora na temelju kojih se izračunava naknada odvjetnicima, a to su: Kaznenim zakonom zapriječena kazna i složenost djela, radnje u postupku i trajanje pojedine radnje na kojoj je odvjetnik prisutan. Tako po pitanju podnesaka imamo dva faktora na temelju kojih se određuje iznos naknade, a iz primjera možemo vidjeti kako je to radnja (sastavljanje podneska) i zapriječena kazna zatvora i složenost djela : 

1. Sastav privatne tužbe i kaznene prijave, te sastav optužnog prijedloga temeljem kojeg se pokreće prekršajni postupak - 50 bodova

2. Sastav kaznene prijave za kaznena djela iz nadležnosti županijskih državnih odvjetništava i nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za kaznena djela za koja je zapriječena kazna preko 5 godina zatvora - 100 bodova (Tbr. 1. st. 1. i 2. Tarife).

Za svaki obavljeni razgovor s okrivljenikom koji se nalazi u pritvoru odvjetniku pripada nagrada od 50 bodova te za drugi i svaki sljedeći započeti sat naknada od – 50 bodova (Tbr. 4. st. 5. Tarife). Iz ovog vidimo kako je i vrijeme i broj poduzetih radnji relevantan faktor te da se odvjetnička naknada povećava za svaki započeti sat i za svaki razgovor s okrivljenikom. 

Dok je u kaznenom i prekršajnom postupku jedan od relevantnih faktora zapriječena kazna zatvora i složenost predmeta u parničnom postupku je to vrijednost predmetnog spora. 

Odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili zahtjeva:

Ako je vrijednost predmeta spora:

OD KUNA DO KUNA BODOVA

      0 2.500,00               25

2.500,01         5.000,00               50

5.000,01       10.000,00               75

10.000,01    100.000,00     100

100.000,01  250.000,00     250

250.000,01  500.000,00     500

Ako vrijednost spora prelazi iznos od 500.000,00 kn do iznosa od 5,000.000,00 kn, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda na svakih započetih 1.000,00 kn. Iznad vrijednosti spora od 5,000.000,00 kn do iznosa od 10,000.000,00 kn za svaki započetih 2.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda. Iznad vrijednosti spora od 10,000.000,00 kn za svakih započetih 5.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda, ali ne više od 10.000 bodova. Odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u ovim Zakonom određenim postupcima (Tbr. 7. st. 1. i 2. Tarife).

Iz ovih odredaba uočavamo još jednu razliku u odnosu na kazneni i prekršajni postupak. Ovdje nije relevantan broj poduzetih radnji jer odvjetniku  pripada određena naknada za postupak u jednom stupnju bez obzira koliko radnji je unutar tog  postupka provedeno. 

Za sastavljanje redovnih pravnih lijekova protiv presude, odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 7. t. 1., (odnosno, prema gore navedenoj tablici) s povećanjem od 25 % (Tbr. 10. st. 1. Tarife). Iz ovog vidimo kako tarife u parničnom postupku mogu biti određeni kao postotak od temeljne tarife i to temeljene na određenoj poduzetoj radnji, tako da i u parničnom postupku postoji mogućnost računanja tarife ovisno o poduzetoj radnji, a ne o samom postupku. 

Uz ova dva navedena postupka (kazneni i prekršajni te parnični) Tarifom se uređuje i naknada odvjetnicima u: ovršnom postupku i postupku osiguranja, stečajnom postupku, izvanparničnom postupku, upravnom postupku, zemljišnoknjižnom postupku, upravnim sporovima, postupcima za upis u sudski registar, postupcima zaštite prava pred poslodavcem, postupak pred Ustavnim sudom i ostale postupke. U ovdje nabrojanim postupcima Tarifa u pravilu određuje konkretan broj bodova za pojedinu radnju ili se poziva na tablicu, prema vrijednosti predmetnog spora, kako je određeno u parničnom postupku.

Naknade i nagrade odvjetnicima u gore navedenim situacijama nisu jedine situacije koje odvjetnici zaračunavaju prilikom svog rada. Tako Tarifa propisuje i broj zasluženih bodova primjerice za svako pravno mišljenje, sastavljeni dopis ili opomenu te mnoge druge radnje. Uz naknadu i nagradu za profesionalni rad odvjetniku pripada i naknada za putne troškove. Odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova. U troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama Tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge te ostali troškovi. Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničke pisarnice, odvjetniku pripada na ime putnih troškova naknada za prijevoz, te stvarni troškovi koje odvjetnik ima prilikom izbivanja iz odvjetničke pisarnice (Tbr. 44. i 45. Tarife). Sve su to detalji na koje treba obratiti pažnju prilikom provjere je li odvjetnik valjano izračunao nagradu i naknadu za svoj rad.  

Na kraju, najbitnije je bodove pretvoriti u kunski iznos, a Tarifa propisuje kako vrijednost boda iznosi 15,00 kn (Tbr. 50. Tarife). Uz to na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife).

Prilikom izračuna naknade i nagrade za odvjetnika puno je elemenata na koje je potrebno obratiti pažnju kako bi se ispravno odredila naknada i nagrada. Možemo zaključiti kako je složenost izračuna često kamen spoticanja i nerazumijevanja zašto se odrađuje određeni iznosi. Bitno je naglasiti, kao što je i na početku spomenuto, da ovdje nabrojane stavke iz Tarife služe samo za pregled i lakše razumijevanje kako i na temelju čega odvjetnici zaračunavaju iznose te da nisu isključivo ove odredbe relevantne prilikom određivanja sveukupne odvjetničke tarife. 

U Hrvatskoj su stambeni krediti i krediti za automobile s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kojih je najviše odobreno u razdoblju od 2005. do 2007. godine, ostali zapamćeni kao krediti s najdalekosežnijim posljedicama za značajan broj kućanstava. O tim se kreditima i danas iz različitih perspektiva vode rasprave kako u široj, tako i u stručnoj javnosti, a sudska praksa nastoji na probleme proizišle iz njih pravično odgovoriti, uključujući i pitanja povezana s pravima dužnika koji su pristali na konverziju tih kredita u kredite u eurima ili kunama. Naime, kako bi si olakšali situaciju, nezadovoljni i nemoćni dužnici su pristali potpisati novi ugovor o konverziji, aneks na postojeći ugovor ili nešto slično. 

Nakon što je Ustavni sud u veljači 2021. odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak, i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima, to pitanje je zatvoreno te se banke u pogledu istog nemaju pravo više obraćati sudovima. Međutim ostalo je otvoreno pitanje potpunog obeštećenja potrošača koji su svoje kredite naknadno konvertirali, a usto i dalje postoje različita stajališta o tom pitanju, koje je u konačnici upućeno Sudu Europske unije.

Sud Europske unije donio je presudu 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 (Zagrebačka banka). Presudom je zaključio da: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.” To znači da, prema riječima Suda Europske unije, odgovor na navedeno pitanje ne nalazimo u odredbama europskog prava, nego u odredbama nacionalnog prava. Međutim, Sud Europske unije nije se izričito proglasio nenadležnim za navedeno pitanje, što isto možda ostavlja otvorenim u nekom drugom kontekstu. Nadalje, pitanje potpunog obeštećenja moramo potražiti u nacionalnom zakonodavstvu, odnosno da na njega da odgovor hrvatsko sudstvo, preciznije Vrhovni sud Republike Hrvatske. 

Vrhovni sud je o pitanju potpunog obeštećenja već iznio stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Sukladno svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo je pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: 

1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada ni bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;

2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;

3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Ovdje punu restituciju tumačimo u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača (NN 19/22, dalje u tekstu: ZZP). Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača (članak 45. stavak 1. ZZP-a). To znači da se puna restitucija odnosi na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u navedenoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja odluke. 

Vrhovni sud isto tako ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji nije isključio prava potrošača korisnika kredita u kojima je konverzija izvršena, na što ukazuje njegovo upućivanje na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima o kojima je uglavnom riječ u pojedinačnim predmetima potrošača protiv banaka, zaključivši kako se „postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik”. Dakle, punu restituciju potrošača Vrhovni sud nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, na što su brojni umješači u oglednom postupku i sami ukazivali u svojim podnescima, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu. Treba naglasiti da je postojanje pravnog interesa vezano izričito uz činjenicu da tužitelj ističe da mu konverzijom nije u cijelosti podmiren dug, te posljedično ističe kondemnatorni zahtjev za isplatom. To znači da su drugi razlozi koji bi opravdavali pravni interes u konvertiranim kreditima, poput poslovne nesposobnosti jedne od ugovornih strana ili u slučaju da konverzija nije provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), u ovom slučaju periferne pravne naravi, kao takvi se podrazumijevaju, ali nisu bili odlučni kod ocjenjivanja pravnog interesa za kondemnacijom, već je on bio vezan uz odlučnu činjenicu i tvrdnju tužitelja da konverzijom nije obeštećen i doveden u ravnopravan položaj. Pravni interes potrošača, koji se kod kondemnatornih zahtjeva presumira, u slučaju osporavanja moguće je provjeriti i opravdati jedino financijskim vještačenjem na okolnost preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene anuitete, usporedbom konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu te onoga što je potrošač dobio u konverziji. Dakle, ne samo da potrošači koji su napravili konverziju imaju pravni interes u kondemnatornim zahtjevima, već je i teret dokaza u suprotnom na bankama, što znači da bi banke morale dokazivati da su potrošači konverzijom u cijelosti obeštećeni, pritom nužno uzimajući u obzir kako ništetnost valutne klauzule, tako i promjenjive kamatne stope.

Nesumnjivo je da se i u široj javnosti između uvaženih pravnika, odvjetnika i ostalih stručnjaka nisu javila različita stajališta o mogućim ishodima rješavanja navedenog slučaja. Generalno gledajući postoje dva suprotna stajališta, prvim se tvrdi da je zakonom postignut sporazum o obeštećenju, a drugim da ga se potrošači, tj. dužnici nisu odrekli unatoč konverziji. No o daljnjem će ipak odlučivati sudovi u individualnim parnicama i, u konačnici, Vrhovni sud.

Na kraju, potrošači koji su napravili konverziju kredita mogu očekivati da će Vrhovni sud s obzirom na aktualnost i veliki interes javnosti navedenom posvetiti značajnu pažnju, naročito zbog toga što je aktualni predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić 2013. godine kao sudac u prvostupanjskoj presudi Trgovačkog suda utvrdio da su banke povrijedile interese korisnika kredita na način da su zaključivale ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima u švicarskim francima, koju je Visoki trgovački sud potvrdio.

Zaštita knjižnih prava (prava vlasništva i drugih stvarnih prava) u zemljišnoknjižnom postupku osigurana je podnošenjem redovnih pravnih lijekova, podnošenjem brisovne tužbe, te tužbe za ispravak. Takvu pravnu zaštitu pružaju prvenstveno odredbe Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19; dalje u tekstu ZZK). Međutim, zaštita od nevaljanog upisa predviđena je i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV) kroz institut zabrane višestrukog ugovaranja otuđenja. U predstojećem tekstu, uz pojašnjenje relevantnih zakonskih odredbi, pokušat ćemo objasniti pravnu narav i društveno-gospodarsku važnost instituta brisovne tužbe te ćemo istaknuti česta pitanja iz prakse, poput rokova i ovlaštenika za podnošenje brisovne tužbe. 

Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno (članak 150 stavak 1. ZZK-a). Zakonska definicija brisovne tužbe u sebi sadrži nekoliko pravnih pojmova koje je potrebno detaljnije izložiti. 

Do povrede knjižnog prava dolazi kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, nevaljan upis tog prava. U tom trenutku nastupa mogućnost da nositelj knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno neistinitim ili nevaljanim upisom zaštiti to svoje pravo brisovnom tužbom kojom zahtijeva upravo brisanje spomenutog nevaljanog ili neistinitog upisa te posljedično i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (onog stanja koje je u zemljišnoj knjizi postojalo prije spornog upisa). U sudskim parnicama u kojima se traži zaštita od nevaljanog upisa bitno je osvijestiti koja  se to prava brisovnom tužbom  uopće štite, ovlaštenika prava na tu zaštitu, kao i razumjeti  odnos između osoba koje su neistinitim ili nevaljanim upisom stekle određena knjižna prava u odnosu na onog koji tvrdi da su njegova knjižna prava povrijeđena s obzirom na njihova osobna svojstva, odnosno činjenicu jesu li bile u dobroj vjeri ili su znale, odnosno morale znati da svojim upisom vrijeđaju tuđa knjižna prava. 

Kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, odnosno nevaljan upis dolazi do povrede upisanog knjižnog prava te se on ne može ispravljati tužbom radi pogrešnog upisa, već nezadovoljna stranka takvo rješenje o upisu može pobijati žalbom ili brisovnom tužbom. Upis se smatra nevaljanim u slučaju kada za njega nisu ispunjene materijalne i postupovne pretpostavke predviđene u zemljišnoknjižnom pravu, a neistinitim se smatra onaj upis koji za svoju posljedicu ima razlikovanje upisanog (knjižnog) stanja od stvarnog, izvanknjižnog stanja.

U svakodnevnim društveno-gospodarskim odnosima te sudskoj praksi česte su situacije da je netko upisan kao nositelj stvarnog prava iako on to uistinu nije ili ako nečiji istiniti upis naknadno postaje neistinit jer je netko u međuvremenu isto pravo stekao izvanknjižno; na temelju odluke vlasti, nasljeđivanjem ili na temelju zakona, čime je dosadašnje pravo prestalo, ali je i nadalje ostalo upisano u zemljišnoj knjizi kao neistinito. Ističemo da nevaljani i neistiniti upisi nisu pravno valjani način stjecanja prava vlasništva i drugih knjižnih prava te se brisovnom tužbom mogu pobijati već takvi upisi u zemljišnoj knjizi. Važno je naglasiti i da se brisovnom tužbom može zahtijevati samo brisanje sporne  uknjižbe, ali ne i drugih vrsta upisa kao što su predbilježba i zabilježba. Razlika između navedenih triju vrsta prvenstveno se očituje u njihvoim pravnim učincima. Uknjižbom se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju bez posebnoga naknadnog opravdanja (članak 34. stavak 2. ZZK), a predbilježbom pod uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojemu naknadno budu opravdana (članak 34. stavak 3. ZKK). S druge strane, zabilježbom se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama (članak 34. stavak 4. ZZK). Brisovnom tužbom nositelj knjižnog prava ovlašten je zahtijevati da se prizna nevaljanost, odnosno neistinitost već izvršenog upisa te njegovo brisanje i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nevaljane odnosno neistinite uknjižbe. Dakle, tužiteljev pravni zahtjev ima dva učinka: deklarativni učinak, koji se očituje u potvrđivanju postojećeg pravnog stanja (utvrđenje nevaljalosti uknjižbe) te kondemnatorni učinak, koji se očituje stvaranjem novog pravnog stanja (nalog za brisanje nevaljale uknjižbe i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja). 

Za podnošenje brisovne tužbe aktivno je legitimiran nositelj knjižnog prava, a to je ona osoba koja je prije nevaljanog upisa bila upisana u zemljišnim knjigama te je provedbom nevaljanog upisa to njezino pravo brisano, ali to ne znači i da je prestalo. Tužba se podnosi protiv osobe u čiju je korist provedena nevaljana, neistinita uknjižba odnosno protiv osobe koja je u neposrednom pravnom odnosu s osobom čije je knjižno pravo uknjižbom povrijeđeno (tzv. neposredni stjecatelj iz nevaljane uknjižbe). Smatramo korisnim i kratko izložiti  stajalište sudske prakse iz koje je razvidno kada nositelj knjižnog prava nema pravo na podnošenje brisovne tužbe, a zauzeto je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-1375/2008-2 od 15. svibnja 2012.

Predmet spora u toj pravnoj stvari predstavljao je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na brisanje upisa prava vlasništva u korist drugotuženika V. M., u pogledu u tužbi opisane nekretnine, izvršenog na temelju sklopljenog darovnog ugovora između tuženika - a taj zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 150. ZZK. Prema ranije citiranoj odredbi, nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Na temelju sljedećih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a time su, prema stajalištu Vrhovnog suda RH, pravilno primijenili materijalno pravo:

- tužiteljica i prvotuženica M. Š. (majka tužiteljice) upisane su kao suvlasnice predmetnog stana svaka u 1/2 dijela (na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. N. Š.),

- tužiteljica je zatražila upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja predmetnog stana,

- taj zahtjev tužiteljice odbijen je rješenjem prvostupanjskog suda broj Zs-393/05 od 24. studenoga 2005., koje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda broj Gž-978/06 od 22. svibnja 2006.,

- prvotuženica je 1/2 svog suvlasničkog dijela stana darovala drugotuženiku ugovorom od 18. studenoga 2005., koji ugovor je 28. studenoga 2005. proveden u zemljišnim knjigama i drugotuženik upisan kao suvlasnik u 1/4 dijela,

- tužiteljica je i nadalje upisana kao suvlasnica predmetnog stana u 1/2 dijela.

Naime, s obzirom na neprijepornu činjenicu da je tužiteljica i nadalje ostala upisana kao suvlasnica u 1/2 dijela predmetnog stana, opravdano su sudovi zaključili da provedbom spornog darovnog ugovora nije povrijeđeno knjižno pravo tužiteljice, pa slijedom toga nije osnovan ni njezin zahtjev radi brisanja sporne uknjižbe prava vlasništva s drugotuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, pa odbijanjem takvog zahtjeva nižestupanjski sudovi po ocjeni revizijskog suda nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Dakle, sud pravilno ističe da pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru kao i prije provedbe spornog ugovora o darovanju, tada se njezino knjižno pravo ne smatra povrijeđenim. Tuženik nadalje, može istaknuti prigovor da je tužiteljevo pravo prestalo izvanknjižno, da je pravo stekao kao pošteni stjecatelj s povjerenjem u zemljišne knjige te da je knjižno pravo ionako prestalo.

Brisovna tužba ne zastarijeva prema nepoštenom stjecatelju, odnosno osobi koja je ishodila nevaljani upis, a znala je ili je morala znati da je upis nevaljan. Međutim, radi zaštite povjerenja u zemljišne knjige, pravo na brisovnu tužbu pod određenim je pretpostavkama vremenski ipak ograničeno. Vremensko ograničenje za podnošenje brisovne tužbe vrijedi onda kad se radi o poštenom stjecatelju koji je upis svoga prava ostvario na temelju prednikova nevaljanog i neistinitog upisa, a da nije znao ni mogao znati za nevaljanost prednikova upisa. U takvim situacijama će, nositelj povrijeđenog knjižnog prava (legitimirani tužitelj), kojemu je bilo dostavljeno rješenje na temelju kojega je provedena nevaljana uknjižba u korist prednika poštenog stjecatelja, u roku za žalbu zatražiti zabilježbu da je upis nevaljan te u narednom roku od 60 dana, računajući od dana isteka roka za žalbu, podnijeti brisovnu tužbu. Ukoliko nositelju povrijeđenog knjižnog prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika poštenog stjecatelja, nositelj brisovnu tužbu mora podići u roku od tri godine od dana kada je zatražen odnosno proveden nevaljani upis, odnosno od trenutka kada je podnesen prijedlog za provedbu nevaljane uknjižbe (članak 150. stavak 2. točke 1.i 2. ZZK).

Nastavno na izlaganje o biti i glavnim karakteristikama brisovne tužbe, kratko ćemo se osvrnuti i na prethodno spomenuto načelo povjerenja u zemljišne knjige koje se smatra jednim od stožernih načela kako zemljišnoknjižnog postupka tako i stvarnog prava općenito. Zaštita povjerenja u zemljišne knjige i istinitost i potpunost zemljišnih knjiga jedan je od glavnih preduvjeta za pravnu sigurnost prometa nekretninama. O pravnom stanju nekretnina na području Republike Hrvatske, mjerodavnom za pravni promet, vode se zemljišne knjige, ako za neka zemljišta nije što posebno određeno (članak 3. stavak 1. ZZK). Zemljišne knjige sadrže mjerodavne podatke o pravnom stanju svih nekretnina koje mogu biti u pravnom prometu. Konkretno, koji su ti mjerodavni podatci? U zemljišne knjige upisuju se stvarna prava na zemljištima (pravo vlasništva, prava služnosti, založna prava), a i druga prava za koja je to posebnim zakonima određeno (pravo prvokupa, zakupa i najma) (članak 3. stavak 2. ZZK) kao i druge činjenice važne za pravni promet za koje je to posebnim zakonima određeno (maloljetnost, poslovna sposobnost, skrbništvo, vođenje spora) (članak 3. stavak 3. ZZK).

Jednom kada se navedeni mjerodavni podatci na odgovarajući način upišu u zemljišne knjige, oni postaju vidljivi i dostupni javnosti. Važnost njihove vidljivosti i dostupnosti svima upravo je u zaštiti prava na nekretninama, zato što, da bi netko mogao aktivno i učinkovito zaštititi svoje pravo vlasništva, svima mora biti poznato da ono postoji na određenoj nekretnini.        

  U skladu s navedenim, Zakonom je propisana ovlast i pravilo da svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu i sve pomoćne popise u nazočnosti voditelja zemljišne knjige i iz nje dobiti izvatke odnosno ispise i prijepise (članak 7. stavci 1. i 2. ZZK). Također, podaci iz zemljišnih knjiga, izvaci, ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava  (članak 8. stavci 1. i 2. ZZK). Zemljišne knjige uživaju javnu vjeru kao jedina relevantna evidencija za pravni promet nekretnina.

Temelj zaštite povjerenja u zemljišne knjige upravo je činjenica njihove javnosti te potpunosti i istinitosti. Svrha načela povjerenja u zemljišne knjige je zaštita trećih poštenih i savjesnih sudionika u pravnom prometu koji su postupali  s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja. Ta zaštita djeluje u smislu zaštite povjerenja u istinitost (članak 8. stavak 5. ZZK) – zaštita kada se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od izvanknjižnog  zbog nevaljanog, neistinitog upisa, to jest kada je u zemljišnim knjigama upisan netko tko nije stvarni vlasnik određene nekretnine ili nositelj toga prava  i  zaštite povjerenja u potpunost (članak 8. stavak 4. ZZK) – zaštita kada je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno, jer nisu upisana sva prava i pravne činjenice vezano za određenu nekretninu. Postupanje u dobroj vjeri podrazumijeva da stjecatelj nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Pri tome treba objasniti, da se ne može nikome prigovoriti nedostatak dobre vjere samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje (članak 8. stavak 3. ZZK). Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige, uživa zaštitu svoga povjerenja, osobito što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što isteknu rokovi u kojima bi se prema ovom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika (članak 8. stavak 5. ZZK). 

Činjenica da je podnesena brisovna tužba čini se u zemljišnoj knjizi vidljivom zabilježbom brisovne tužbe.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, presudom će naložiti brisanje nevaljane uknjižbe i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, te će na temelju ovršne presude izbrisati nevaljanu uknjižbu na način i u opsegu kako je to određeno u izreci presude. Zemljišnoknjižni sud će po službenoj dužnosti provesti i brisanje zabilježbe brisovne tužbe, a tužitelj koji je uspio u parnici bit će ovlašten staviti prijedlog za upis svog knjižnog prava u zemljišnu knjigu. Međutim, ukoliko se tužbeni zahtjev pravomoćno odbije kao neosnovan, na temelju pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev, izbrisat će se zabilježba spora.

Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti isključivo radi zaštite zdravlja na način i pod uvjetima koji su predviđeni zakonom. Stoga, Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78, 88/09) uređuju se prava i dužnosti građana u vezi sa sprečavanjem neželjenog začeća te prekidom neželjene trudnoće i medicinska pomoć osobama koje ne mogu ostvariti svoju želju za vlastitim potomstvom zbog zdravstvenih razloga. 

Sprečavanje neželjenog začeća

Postoje dva načina sprečavanja neželjenog začeća: trajno, provođenjem sterilizacije te privremeno, upotrebom kontracepcijskih sredstava i metoda. 

Sterilizacija predstavlja medicinski zahvat kojim se trajno sprečava začeće te se ona može provesti kod osobe koja je navršila 35 godina života na njezin zahtjev. Međutim, ukoliko je rađanjem ili trudnoćom ugrožen život osobe ili je utvrđeno da bi dijete bilo rođeno s teškim tjelesnim i duševnim manama, utoliko se sterilizacija može provesti i bez obzira na godine života. Iz istih razloga može se provesti sterilizacija osobe mlađe od 35 godina koja je trajno poslovno nesposobna, na zahtjev njezinih roditelja koji vrše roditeljsko pravo ili skrbnika uz suglasnost nadležnog organa. Zahtjev za sterilizaciju osobe koja je poslovno nesposobna, a pritom je navršila 35 godina života, mogu podnijeti njezini roditelji kojima je produženo roditeljsko pravo ili skrbnik uz suglasnost Centra za socijalnu skrb 

Kontracepcija se može definirati kao oblik medicinske pomoći kojim se privremeno sprečava neželjeno začeće. U sklopu zdravstvene zaštite, građani imaju pravo na izbor i  korištenje sredstava za privremeno sprečavanje začeća te pravo na upoznavanje s metodama i njihovim posljedicama kao i prednostima planiranja porodice. 

Prekid trudnoće

Prekid trudnoće predstavlja medicinski zahvat koji se na zahtjev trudne osobe može izvršiti u prvih deset tjedana od začeća, a nakon toga može se izvršiti samo uz odobrenje liječničke komisije. Ono se ne smije izvršiti ako je utvrđeno da bi moglo biti štetno za zdravlje osobe. Ukoliko zahtjev za prekid trudnoće podnosi maloljetna osoba mlađa od 16 godina, utoliko je potreban i pristanak roditelja, odnosno staratelja uz suglasnost Centra za socijalnu skrb. 

Trudna osoba obraća se sa zahtjevom zdravstvenoj ustanovi po svom izboru koja je primjereno opremljena za vršenje prekida trudnoće te ako su ispunjeni svi uvjeti za prekid, upućuje se liječniku koji će izvršiti prekid. U slučaju da se utvrdi da bi prekid znatno narušio zdravlje osobe ili je od začeća prošlo više od deset tjedana, osoba se upućuje sa zahtjevom na komisiju prvog stupnja koja rješava pitanje po hitnom postupku u roku od osam dana od zaprimanja zahtjeva. 

U članku 22. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece taksativno su navedeni slučajevi u kojima komisija na zahtjev trudne osobe može odobriti prekid trudnoće nakon isteka deset tjedana od začeća:

• utvrdilo se da nije moguće na drugačiji način spasiti život ili narušenje zdravlja osobe za vrijeme trudnoće, porođaja ili nakon porođaja,

• očekuje se da će se dijete roditi s teškim tjelesnim i duševnim manama,

• do začeća je došlo uslijed kaznenog djela silovanja, obljube s djetetom, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja ili rodoskvrnuća.

Trudna osoba koja je nezadovoljna odlukom komisije ima pravo uložiti prigovor u roku tri dana komisiji drugog stupnja o kojem komisija mora odlučiti u roku osam dana od zaprimanja. 

Bez obzira na uvjete i postupak koji su propisani u Zakonu, prekid trudnoće će se izvršiti ako je prekid već započet te ako prijeti neposredna opasnost za zdravlje i život trudne osobe.

Cijene i troškovi

Ukoliko se sterilizacija vrši kao samostalan medicinski zahvat, utoliko troškove snosi sam podnosilac zahtjeva, u slučaju da se ne odredi drugačije Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO) snosi troškove liječenja sterilnosti i medicinski pomognute oplodnje. 

Trošak prekida trudnoće snosi trudna osoba ako nije određeno što drugačije. U slučaju da se prekid trudnoće provodi iz nekog od razloga gore navedenih u članku 22. te u slučaju neželjene trudnoće osobe koja koristi intrauterina sredstva za kontracepciju, trošak prekida trudnoće snositi će zajednica. Također, HZZO snosi trošak prekida i u slučaju trudne osobe koja je u stanju socijalno-zaštitne potrebe.

Postupke ispitivanja, stavljanja u promet, proizvodnju, označavanje, klasifikaciju, provjeru kakvoće, opskrbu hrvatskog tržišta te nadzor nad lijekovima, kao proizvodima od posebnog značaja za zdravlje ljudi, uređuje Zakon o lijekovima. Međutim, što se događa u slučajevima pacijenata za čija oboljenja na tržištu još uvijek ne postoji lijek koji ima odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj, a postoji supstanca koja se nalazi u fazi kliničkog ispitivanja namijenjena liječenju upravo te dijagnoze? Pacijenti u takvim situacijama nerijetko bivaju upućeni na postupak milosrdnog davanja lijeka.

Milosrdno davanje lijeka je postupak kojim se omogućuje dostupnost lijeka koji nema odobrenje za stavljanje u promet pacijentima koji boluju od kroničnih, ozbiljnih ili životno ugrožavajućih bolesti koje se ne mogu na odgovarajući način liječiti odobrenim lijekom i ne mogu sudjelovati u kliničkom ispitivanju. Milosrdno davanje lijeka mora biti strogo pod nadzorom proizvođača ili njegovog pravnog zastupnika. U takvim slučajevima, proizvođač, odnosno pravna osoba, treba razviti protokol za taj lijek. Obvezno mu moraju biti poznati svi pacijenti koji lijek dobivaju te je dužan na adekvatan način informirati i liječnika i samog pacijenta o načinu njegova uzimanja. Isto tako, obveza je proizvođača lijeka omogućiti prijavljivanje eventualnih nuspojava tijekom ili nakon uzimanja lijeka, a prijavljivanje se vrši  na isti način kao i za sve lijekove koji imaju odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj. 

O pravu na upućivanje na liječenje odlučuje se rješenjem koje u prvom stupnju donosi ovlašteni radnik Direkcije Zavoda za zdravstveno osiguranje. Navedeno rješenje donosi se na temelju zahtjeva osigurane osobe, odgovarajuće medicinske dokumentacije i obaveznog prijedloga za upućivanje na liječenje. 

Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju pravo na milosrdno liječenje omogućeno je i u inozemstvu. Osigurana osoba pravo na prekogranično liječenje milosrdnim lijekom može ostvariti samo ako se radi o potrebi takvog liječenja koje se ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u državama članicama Europske Unije ili trećim državama. 

Milosrdno liječenje smatra se gotovo zadnjom instancom borbe protiv najtežih oblika raznih bolesti, a primjenjuje se u slučajevima kada su svi oblici već poznatog liječenja iscrpljeni. Iako njegova primjena nije česta, ona je iznimno važna i, još bitnije, ona je pravo pacijenata.

ŠTO JE KAZNENA PRIJAVA?

Kaznena prijava upozorava državnog odvjetnika da je osoba navedena u prijavi možda počinila određeno kazneno djelo.

TKO MOŽE PODNIJETI KAZNENU PRIJAVU?

Sva tjela državne vlasti i sve pravne osobe su dužne podnijeti prijavu za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti, pored njih, u određenim slučajevima uređenim posebnim zakonom, na podnošenje kaznene prijave ovlaštena je i policija, i građani kao fizičke osobe ovlašteni su na podnošenje kaznene prijave, štoviše, po zakonu su oni to dužni učiniti kada se radi o kaznenim djelima za koja se goni po službenoj dužnosti.

KOME SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?

Ona se podnosi nadležnom državnom odvjetniku bilo pisano, usmeno ili drugim sredstvom, međutim,  ako se podnese sudu, policiji ili pak, nenadležnom državnom odvjetniku, spomenuta tjela će podnesenu prijavu sama dalje proslijediti državnom odvjetniku koji je u konkretnom slučaju nadležan za postupanje po njoj.

ZNAČENJE KAZNENE PRIJAVE?

Njezina je važnost u tome što obvezuje državnog odvjetnika na postupanje prema navodima iz prijave, on će prije svega utvrditi je li prijava osnovana, a ako to ne uspije utvrditi odbacit će ju i o njezinom odbačaju obavijestiti osobu oštećenu kaznenim djelom.

LAŽNO PRIJAVLJIVANJE?

Ako netko, znajući da to nije istina, podnese kaznenu prijavu protiv neke osobe optužujuči je da je počinila kazneno djelo, ili prijavi da je počinjeno određeno kazneno djelo, ne navodeći osobu koja ga je počinila, ili ako sebe prijavi  da je počinio kazneno djelo, u svim tim navedenim slučajevima i sam će odgovarati, i to  za kazneno djelo lažnog prijavljivanja.

KADA SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?

Kaznena prijava se podnosi:

-čim netko sazna da je počinjeno određeno kazneno djelo,

-ili ako zna da je neka osoba počinila kazneno djelo,

-ili ako je osoba sama bila oštećena određenim kaznenim djelom.

KAKO BI TREBALA IZGLEDATI KAZNENA PRIJAVA?

Njen sadržaj nije formalno propisan, ali svatko tko podnosti prijavu trebao bi uzeti u obzir sljedeće podatke:

1. osobne podatke o počinitelju

2. sve čega se možemo sjetiti o događaju (npr. vrijeme počinjenja, mjesto itd.)

3. navođenje odgovarajućeg članka u zakonu je poželjno, ali nije nužno da bi kaznena prijava bila valjana

4. treba navesti sve dokaze i činjenice koji su nam poznati

5. potrebno je navesti i osobne podatke osobe oštećene kaznenim djelom

6. svoje podatke, odn. podatke o osobi koja podnosi kaznenu prijavu

ANONIMNA KAZNENA PRIJAVA?

Unatoč mogućnosti podnošenje kaznene prijave poznate osobe, zakonom se dozvoljava i podnošenje kaznene prijave anonimnog karaktera.

O čemu je to riječ?

Osnovna je razlika od prethodne vrste kaznene prijave, u tome što ovdje njezin podnositelj ostaje nepoznat (tj. anoniman), s obzirom da je nepoznat ne može ni snositi štetne posljedice lažnog prijavljivanja. Premda je anonimna prijava prednost za onoga tko želi da njegov indetitet ostane tajan, ona je i teret, u tom smislu što je nadležni državni odvjetnik po njoj obvezan postupati, tek ako iz podataka koji su u njoj navedeni proizlazi da postoji veliki stupanj vjerojatnosti (osnovana sumnja) da je počinjeno kazneno djelo protiv kojeg je prijava podnesena.

Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela psihičke i/ili fizičke posljedice, imovinsku štetu ili povredu temeljnih prava i sloboda, a koje su izravna posljedica nekog kaznenog djela. Vrlo je bitno da osoba koja je žrtva nekog kaznenog djela zna svoja prava prije, tijekom i nakon kaznenog postupka kako bi ista mogla ostvariti. Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP) temeljito određuje i propisuje navedena prava.

 Na temelju čl. 43. st. 1. ZKP-a žrtva kaznenog djela ima sukladno ovom Zakonu sljedeća prava:

1. Pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela (navedeno se ostvaruje direktnim obraćanjem jednom od Odjela za podršku žrtvama i svjedocima koji su ustrojeni pri županijskim sudovima u Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Splitu, Rijeci, Zadru i Sisku te organizacijama civilnog društva koje pružaju potporu žrtvama kaznenih djela),

2. Pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom (obraćanjem organizacijama civilnog društva, liječnicima opće prakse (traženjem uputnice), itd.),

3. Pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde (ostvaruje se kada se od državnog odvjetnika ili suda traži izricanje mjera opreza, primjerice udaljenje osobe iz doma i sl.),

4. Pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka (naime ako žrtva daje iskaz odnosno sudjeluje kao svjedok u postupku, tada ona može tražiti da ju ispituje osoba istog spola, tražiti zabranu postavljanja strogo osobnih pitanja i sl.),

5. Pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka (kada žrtva podnese kaznenu prijavu policija ju mora saslušati što prije, isto vrijedi i za saslušanje kod suca istrage),

6. Pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje (žrtva ima pravo tražiti da cijelo vrijeme, od trenutka podnošenja kaznene prijave pa sve do  okončanja postupka, ima pratnju osobe od povjerenja, a to može biti bilo koja punoljetna osoba koju ona želi uza sebe tijekom postupka),

7. Pravo podnijeti privatnu tužbu (ovisi o vrsti kaznenog djela, ali ukoliko se kazneni postupak ne pokreće po službenoj dužnosti, dakle od strane nadležnih institucija, pravo žrtve tog kaznenog djela jest da podnese državnom odvjetniku prijedlog za progon (ako se kazneno djelo progoni po prijedlogu), odnosno da podnese privatnu tužbu (ako se kazneno djelo progoni po privatnoj tužbi) kako bi se kazneni postupak pokrenuo),

8. Pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik (ukoliko se žrtva kaznenog djela tijekom postupka izjasni da želi sudjelovati u postupku u svojstvu oštećenika to joj daje određena dodatna procesna prava, a to su:

- Pravo služiti se vlastitim jezikom (uključujući i znakovni jezik) te pravo na pomoć tumača, odnosno prevoditelja

- Podnijeti imovinskopravni zahtjev kojim ostvaruje naknadu štete bilo zbog materijalne/imovinske štete ili nematerijalne (duševna bol, strah..)

- Pravo na opunomoćenika, ali na vlastiti trošak, osim ako je riječ o žrtvi kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima i/ili djetetu koje je žrtva

- Pravo upozoravati na činjenice i predlagati dokaze, pravo prisustvovati na dokaznom ročištu, pravo prisustvovati raspravi, sudjelovati u dokaznom postupku, iznijeti završni govor, pravo izvršiti uvid u spis predmeta.

- Pravo zatražiti obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njegove prijave i podnijeti tužbu višem odvjetniku

- Pravo na podnošenje žalbe, ali i pravo na povrat u prijašnje stanje kada se zbog opravdanih razloga nije izjasnio o preuzimanju kaznenog progona

- Pravo biti obaviješten o ishodu kaznenog postupka – sve odluke vezane za ishod kaznenog postupka ima pravo zatražiti od nadležnih institucija),

9. Pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku (žrtva može tražiti podatke o radnjama koje je poduzeo državni odvjetnik nakon dva mjeseca od podnesene kaznene prijave),

10. Pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak (da bi ostvarila ovo pravo žrtva treba podnijeti zahtjev za obavijesti o ukidanju pritvora/istražnog zatvora policiji, a za obavijest o otpuštanju s izdržavanja kazne zatvora podnijeti Ministarstvu pravosuđa – Službi za podršku žrtvama i svjedocima).

Žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom ima pravo na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Ako je žrtva prethodno ostvarila imovinskopravni zahtjev, uzet će se u obzir njegova visina pri odmjeravanju novčane naknade, a tako će postupiti i sud pri dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva ako je žrtva prethodno ostvarila novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 1. Zakona o novčanoj naknadi, žrtvama kaznenih djela omogućuje se pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja te ona ima pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite u visini vrijednosti zdravstvenog standarda utvrđenog propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje može ostvariti samo ako je kazneno djelo evidentirano ili prijavljeno policiji ili državnom odvjetništvu kao kazneno djelo. Naknada se priznaje samo ako neposredna žrtva nema pravo na pokriće troškova na temelju zdravstvenog osiguranja, a tijelo koje odlučuje o novčanoj naknadi je Odbor za novčanu naknadu žrtvama. Zahtjev za naknadu se podnosi Ministarstvu pravosuđa na propisanom obrascu čiji je rok za podnošenje 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Zahtjev mora sadržavati:

1. Osobne podatke o podnositelju, odnosno žrtvi (ime i prezime, datum i mjesto rođenja, državljanstvo, adresu prebivališta ili boravišta, radno mjesto i adresu poslodavca, identifikacijsku oznaku,

2. Opis kaznenog djela (datum, mjesto i okolnosti),

3. Opis posljedica kaznenog djela,

4. Datum kad je kazneno djelo prijavljeno policiji,

5. Navod o vrsti i visini naknade koje je osoba ostvarila iz drugih pravnih osnova,

6. Vrstu i visinu naknade koju žrtva zahtijeva

Bitno je priložiti i sljedeću dokumentaciju koja potvrđuje sadržaj gore navedenog zahtjeva: dokaz o državljanstvu ili prebivalištu, potvrda policije o prijavi kaznenog djela, medicinska dokumentacija, isprave kojima se dokazuje ostvarivanje naknade iz drugih pravnih osnova.

 Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, u daljnjem tekstu: KZ) u čl. 139. st. 1. prijetnju definira kao radnju kojom netko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, te propisuje kaznu zatvora do jedne godine te se navedeni oblik prijetnje progoni se po privatnoj tužbi. Moguć i je teži oblik prijetnje kad tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, te se za taj se oblik propisuje kazna zatvora do tri godine i progoni se po prijedlogu.

Za kaznena djela koja se progone po privatnoj tužbi, tužba se mora podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja (čl. 61. st. 1. ZKP-a). Kada žrtva na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnese kaznenu prijavu, a utvrdi se da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava se smatra kao pravovremena privatna tužba ako je podnesena u roku od 3 mjeseca od saznanja za kazneno djelo i počinitelja.

Žrtva prema ZKP-u ima pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde za vrijeme trajanja kaznenog postupka, a ono se može ostvariti kroz traženje izricanja određenih mjera kojima se nastoji zaštiti žrtva od počinitelja te se u tu svrhu određuju mjere opreza koje traju najdulje do pravomoćnosti presude. Mjere opreza se izriču samostalno kako bi se njima zaštitila žrtva od potencijalnog zastrašivanja ili drugih oblika protupravnog djelovanja na žrtvu. To su na primjer zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, itd.

Žrtve kaznenih djela mogu se obratiti Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima Županijskog suda u Zagrebu na broj: 01/4801-062 ili na e-mail: podrska-svjedocima-zg@pravosudje.hr, u kojem službenici pružaju podršku žrtvama i svjedocima kao i članovima njihovih obitelji tijekom kaznenog postupka. Službenici za podršku, kao i volonteri ne daju pravne savjete, ne provode psihološko savjetovanje ili psihoterapiju i ne razgovaraju o sadržaju iskaza žrtve ili svjedoka, nego pomažu s organiziranjem i pružanjem emocionalne podrške te davanjem procesnih, tehničkih i praktičnih informacija.

Također, žrtva bi mogla tražiti novčanu naknadu za teško narušenje zdravlja, točnije teže narušenje psihološkog stanja s obzirom na to da je stranka nakon te situacije u konstantnom stanju straha te kao posljedicu ne može voditi normalan život. Zahtjev se predaje Ministarstvu pravosuđa u obliku obrasca koji ima propisan sadržaj naveden ranije. Rok za predaju zahtjeva je 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Ako je stranka ranije ostvarila neki imovinskopravni zahtjev po istoj osnovi, to će se uzeti u obzir pri odmjeravanju konačnog iznosa.

Na temelju navedenog slijedi da bi žrtve kaznenih djela mogle ostvariti ZKP-om propisana prava koja imaju sve žrtve bez obzira na težinu kaznenog djela i osobna svojstva žrtve, odnosno pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i, ovisno o vrsti prijetnje, kao privatni tužitelj.

Pitanja obiteljskog života i odnosa roditelja i djece jedna su od najosjetljivijih pitanja u društvu. Mjerom oduzimanja roditeljske skrbi pokušavaju se pomiriti dva suprotstavljena načela: načelo najboljeg interesa djeteta i pravo na poštovanje obiteljskog života.  Prema Obiteljskom zakonu (NN 47/2020, dalje: ObZ) sud će roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb u izvanparničnom postupku kad utvrdi da roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava (čl. 170. ObZ-a). Roditelj zlorabi svoja roditeljska prava i dužnosti ako, primjerice, počini kazneno djelo prema djetetu ili ako ga tjera na pretjerani rad, a grubo krši ako, primjerice, napusti dijete ili se ne pridržava mjera koje je roditelju odredilo nadležno tijelo. Tijelo koje provodi postupak prilikom izbora mjere prikladne za zaštitu prava i dobrobiti djeteta dužno je voditi računa da se odredi ona mjera kojom se najmanje ograničava pravo roditelja na ostvarivanje skrbi o djetetu, ako je takvom mjerom moguće zaštititi prava i dobrobit djeteta (čl. 128. ObZ-a). Tijelo koje provodi postupak izbora mjera je Centar za socijalnu skrb te prije podnošenja zahtjeva sudu za izricanje mjere oduzimanja roditeljske skrbi, ono može, točnije treba voditi računa o tome da donese blažu mjeru primjerice žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji ili mjere stručne pomoći.

Rješenje o lišenju prava na roditeljsku skrb sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta, roditelja, centra za socijalnu skrbi ili državnog odvjetnika za mladež. Centar za socijalnu skrb je uz prijedlog za lišenje prava na roditeljsku skrb dužan sudu dostaviti izvješća i procjene na kojima temelji svoj zahtjev, a državni odvjetnik za mladež, pravomoćnu presudu na temelju koje je roditelj osuđen za kaznena djela iz članka 171. točke 5. ovoga Zakona. (čl. 172. st. 1., 2. ObZ-a). Sud će rješenjem o lišenju prava na roditeljsku skrb odlučiti i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom ako je to u iznimnim okolnostima potrebno i ako to predlaže dijete ili roditelj koji se lišava prava na roditeljsku skrb. (čl. 174. st. 1. ObZ-a). Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi. Sud može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb. Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ima dužnost plaćati uzdržavanje za dijete. Pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom i dužnost uzdržavanja prestaju posvojenjem. (čl. 175. st. 1., 2. i 3. ObZ-a).

Posebne pretpostavke za određivanje oduzimanja roditeljske skrbi su:

ako je roditelj napustio dijete, ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji,

ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud,

ako na temelju izvješća i procjene centra za socijalnu skrb proizlazi da bi povratak djeteta u obitelj nakon provedene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta predstavljao ozbiljnu opasnost za djetetov život, zdravlje i razvoj,

na temelju pravomoćne presude kojom je roditelj osuđen za neko od kaznenih djela počinjenih na štetu svog djeteta koja su taksativno navedena u ObZ-u (kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (glava XIV.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži (glava XVI.), osim kaznenih djela: povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209., oduzimanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 210., promjene obiteljskog stanja iz članka 211. Kaznenog zakona, kaznenih djela protiv života i tijela (glava X.), kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (glava XVII.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece (glava XVIII.), osim kaznenih djela: dvobračnosti iz članka 167., omogućavanja sklapanja nedozvoljenog braka iz članka 168., omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz članka 170., povrede dužnosti i uzdržavanja iz članka 172., promjene obiteljskog stanja iz članka 175. i povrede privatnosti djeteta iz članka 178. Kaznenog zakona),

ako mentalne sposobnosti roditelja u tolikoj mjeri ograničene da nije trajno u stanju ostvarivati niti jedan sadržaj roditeljske skrbi, pri čemu je ugrožena dobrobit djeteta. (čl. 171. ObZ-a). 

U jednoj od sudskih odluka Ustavni sud RH (U-III/2785/2018, od 3. listopada 2018.) odbio je ustavnu tužbu tužitelja kojima je oduzeta roditeljska skrb u prvostupanjskom postupku. Tužiteljima je u dva navrata izricana mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, i to 2011. godine i 2012. godine. Zbog poremećenih obiteljskih odnosa, verbalnog i fizičkog nasilja u obitelji, neadekvatne i neprihvatljive komunikacije roditelja sa maloljetnom djecom, vrlo loših higijenskih uvjeta i propusta roditelja u skrbi, odgoju i brizi maloljetne djece rješenjem centra za socijalnu skrb ponovno izrečena mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi u trajanju od godinu dana. Usprkos izrečenoj mjeri nadzora, a nakon saznanja o daljnjem nasilju unutar obitelji, na zahtjev Centra za socijalnu skrb, sud oduzima roditeljima roditeljsku skrb. Roditelji su podnijeli tužbu Ustavnom sudu, a sud je zaključio ovako: „U vezi prigovora podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na štovanje obiteljskog života, Ustavni sud utvrđuje da je lišenje roditelja prava na roditeljsku skrb mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njihovog obiteljskog života. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno, radi ocjene osnovanosti prigovora podnositelja, utvrditi da li je ta mjera bila zakonita, da li je imala legitiman cilj te da li je bila nužna za ostvarenje tog cilja.“ Ustavni sud u konkretnom je slučaju zaključio kako je mjera oduzimanja roditeljske skrbi imala legitiman cilj i to zaštitu prava djece podnositelja.  

U drugoj sudskoj odluci (U-III/34/2020, od 15. srpnja 2020.) Ustavni sud RH, zaključio je kako je: „oduzimanje prava na stanovanje s djetetom, lišenje roditeljske skrbi i povjeravanje svakodnevne skrbi o djeci udomiteljskoj obitelji, mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavljat će povredu članka 8. Konvencije, osim ako je "u skladu sa zakonom", ako teži ostvariti legitimni cilj iz stavka 2. te odredbe, te ako je bilo "nužno u demokratskom društvu.“

Što je Ured europskog javnog tužitelja?

Ured europskog javnog tužitelja (EPPO – eng. European Public Prosecutor's Office) novi je neovisni ured javnog tužiteljstva Europske unije. Nadležan je za istragu, kazneni progon i pokretanje postupaka za kaznena djela počinjena na štetu financijskih interesa EU. Ta kaznena djela uključuju različite vrste prijevara, prekogranične prijevare povezane s PDV-om u vrijednosti većoj od 10 milijuna eura, pranje novca, korupciju i slično. Do sada su samo nacionalne vlasti mogle provoditi istrage i kazneni progon spomenutih kaznenih djela, ali su se njihove ovlasti zaustavljale na nacionalnim granicama. Budući da postojeća tijela EU poput Eurojusta, Europola i Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) nemaju ovlasti za provođenje istrage i kaznenog progona, javila se potreba za osnivanjem novog tijela koje će imati takve ovlasti (https://www.eppo.europa.eu/mission-and-tasks). U ovome trenutku EPPO je u fazi započinjanja s radom te u njegovom radu sudjeluju 22 države članice EU, uključujući i Republiku Hrvatsku.

Podaci pokazuju da države članice svake godine gube oko 50 milijardi eura prihoda od PDV-a zbog prekograničnih prijevara, a strukturni fondovi EU oštećeni su za stotine milijuna eura (https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/eppo/). Cilj EPPO-a je smanjiti broj takvih kaznenih djela te spriječiti da europski novac padne u ruke organiziranog kriminala (https://ec.europa.eu/info/law/cross-border-cases/judicial-cooperation/networks-and-bodies-supporting-judicial-cooperation/european-public-prosecutors-office_en).  

Ustrojstvo Ureda europskog javnog tužitelja      

EPPO je nedjeljivo tijelo Unije koje djeluje kao jedinstveni ured s decentraliziranom strukturom. Ustrojen je na središnjoj razini i na decentraliziranoj razini. Središnja razina sastoji se od središnjeg ureda u sjedištu EPPO-a u Luxembourgu. Središnji ured sastoji se od kolegija, stalnih vijeća, glavnog europskog tužitelja, zamjenika glavnog europskog tužitelja, europskih tužitelja i upravnog direktora. Decentralizirana razina sastoji se od delegiranih europskih tužitelja koji su smješteni u državama članicama (članak 8. stavak 1. – 4. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), Službeni list Europske unije, L 283/1 od 31.10.2017.; dalje u tekstu: Uredba).

U svakoj državi članici postoje najmanje dva delegirana europska tužitelja. Glavni europski tužitelj nakon savjetovanja i postizanja dogovora s relevantnim tijelima u državama članicama odobrava broj delegiranih europskih tužitelja te funkcionalnu i teritorijalnu podjelu nadležnosti među delegiranim europskim tužiteljima u svakoj državi članici (članak 13. stavak 2. Uredbe).

Materijalna nadležnost EPPO-a

EPPO je nadležan za kaznena djela na štetu financijskih interesa EU koja su pobliže određena tzv. „PIF“ Direktivom (Direktiva (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima, Službeni list Europske Unije, L 198/29 od 28.7.2017.; dalje u tekstu: Direktiva). Ta kaznena djela uključuju:

pranje novca

korupciju

kaznena djela koja su u praksi blisko povezana s teškim oblicima prekograničnog kriminaliteta

prijevare povezane s prihodima i rashodima

prijevare povezane s PDV-om (ako uključuju dvije ili više država članica i čija je vrijednost najmanje 10 milijuna eura)

davanje i primanje mita ili pronevjeru koja utječe na financijske interese EU (uvodne izjave 7, 8 i 13, članak 2. – 4. Direktive).

Način rada Ureda europskog javnog tužitelja

Glavni europski tužitelj voditelj je EPPO-a te organizira njegov rad, vodi aktivnosti i donosi odluke u skladu s Uredbom o EPPO-u i unutarnjim poslovnikom Ureda. Glavni europski tužitelj ima dva zamjenika koji se imenuju kako bi mu pomagali u obavljanju dužnosti i zamjenjivali ga kada je odsutan ili spriječen obavljati svoje dužnosti (članak 11. stavak 1. i 2. Uredbe). Za glavnu europsku tužiteljicu izabrana je Laura Codruţa Kövesi, bivša glavna tužiteljica rumunjskog Nacionalnog antikorupcijskog direktorata (https://www.eppo.europa.eu/european-chief-prosecutor).

Kolegij EPPO-a sastoji se od glavnog europskog tužitelja i po jednog europskog tužitelja iz svake države članice. Glavni europski tužitelj priprema sastanke i predsjeda sastancima kolegija. Kolegij se redovito sastaje i provodi opći nadzor nad aktivnostima EPPO-a, odlučuje o strateškim pitanjima i općim pitanjima proizašlim iz pojedinačnih predmeta kako bi se osigurala koherentnost, učinkovitost i dosljednost u politici kaznenog progona diljem država članica te o drugim pitanjima. Kolegij osniva stalna vijeća na prijedlog glavnog europskog tužitelja (članak 9. stavak 1. – 3. Uredbe).

Stalna vijeća prate i usmjeravaju istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji, koordiniraju istrage i kazneni progon u prekograničnim predmetima te provode odluke kolegija. Nakon preispitivanja prijedloga odluke kojeg predloži delegirani europski tužitelj, stalna vijeća odlučuju o podizanju optužnice, odbacivanju predmeta, provođenju pojednostavnjenog postupka, upućivanju predmeta nacionalnim tijelima te ponovnom pokretanju istrage (članak 10. stavak 2. i 3. Uredbe).

Europski tužitelji u ime stalnog vijeća i u skladu s njegovim uputama nadziru istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji u državi članici. Ovlašteni su davati upute delegiranim europskim tužiteljima. Također, djeluju kao veza i kanal informiranja između stalnih vijeća i delegiranih europskih tužitelja, prate provedbu zadaća EPPO-a u svojim državama članicama uz savjetovanje s delegiranim europskim tužiteljima te osiguravaju dostavu relevantnih informacija iz središnjeg ureda prema delegiranim europskim tužiteljima i obratno (članak 12. stavak 1., 3. i 5. Uredbe).

Institucije, tijela, uredi i agencije EU te tijela država članica moraju izvijestiti EPPO o svakom kažnjivom postupanju koje može predstavljati kazneno djelo iz njegove nadležnosti. Jednako tako, ako nadležna tijela država članica pokrenu istragu o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, ili ako u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage steknu dojam da se radi o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, dužna su o tome obavijestiti EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li koristiti svoje pravo na preuzimanje predmeta (članak 24. stavak 1. i 2. Uredbe). Ako u skladu s nacionalnim pravom postoje opravdani razlozi za vjerovati da je počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti EPPO-a, delegirani europski tužitelj pokreće istragu. Postupak u pravilu pokreće i vodi delegirani europski tužitelj države članice u kojoj je središte kriminalne aktivnosti, odnosno u kojoj je počinjena većina kaznenih djela ako ih je više (članak 26. stavak 1. i 4. Uredbe). Kada delegirani europski tužitelj smatra da je istraga dovršena, podnosi izvješće europskom tužitelju koje sadržava sažetak predmeta i prijedlog odluke o podizanju optužnice pred nacionalnim sudom ili o upućivanju predmeta, odbacivanju ili provođenju pojednostavnjenog postupka (članak 35. stavak 1. Uredbe).

Na koji način Ured europskog javnog tužitelja djeluje u Hrvatskoj?

U države članice koje sudjeluju u radu EPPO-a, pa tako i u Hrvatsku, raspoređuje se po jedan europski tužitelj i najmanje dva delegirana europska tužitelja. Tamara Laptoš, bivša ravnateljica USKOK-a i zamjenica glavnog državnog odvjetnika, imenovana je na funkciju europske tužiteljice (https://www.consilium.europa.eu/hr/infographics/college-of-the-european-public-prosecutor-s-office-eppo/).  Hrvatska je nedavno predložila i svoja dva kandidata za delegirane europske tužitelje (https://www.eppo.europa.eu/news/european-delegated-prosecutors-overview-country).

Odjel delegiranih europskih tužitelja djeluje u sastavu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, tj. USKOK-a (članak 3. stavak 1. Zakona o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), NN 146/202; dalje u tekstu: Zakon o provedbi Uredbe).

U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a stvarno i mjesno je, u pravilu, nadležan Županijski sud u Zagrebu. U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a sude vijeća sastavljena od tri suca koji su godišnjim rasporedom poslova raspoređeni na rad u Odjel delegiranih europskih tužitelja u USKOK-u (članak 4. stavak 1. i 2. Zakona o provedbi Uredbe). Ovlašteni tužitelj je delegirani europski tužitelj te ima ovlasti državnog odvjetnika propisane Zakonom o kaznenom postupku, Zakonom o USKOK-u, Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU i drugim propisima (članak 5. Zakona o provedbi Uredbe).

Kada delegirani europski tužitelj podnese nacrt odluke kojim predlaže podizanje optužnice, stalno vijeće odlučuje o tom nacrtu u roku 21 dana i ne može odlučiti odbaciti predmet ako se nacrtom odluke predlaže podizanje optužnice. Nakon donošenja odluke o državi članici u kojoj će se podići optužnica, na temelju nacionalnog prava određuje se nadležni nacionalni sud u toj državi članici (članak 36. stavak 1. i 5. Uredbe). Kao što je već rečeno, to će u Hrvatskoj biti Županijski sud u Zagrebu koji će provoditi postupak o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu: ZV), u svom čl. 30. definira pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U idućem čl. 31. ZV zatim navodi kako se vlasnik, a ni itko drugi, ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti ili da ga smeta.

Na strani vlasnika nekretnine postoji zagarantirano pravo na mirno uživanje vlasništva, što je definirano u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, a slično tome i Ustav Republike Hrvatske u čl. 34. jamči pravo na zaštitu vlasništva.

Prema čl. 110. st. 1. ZV-a nitko se ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i slično (također se nazivaju i prekomjerne imisije). To pravilo vrijedi u slučaju ako su navedene imisije prekomjerne ili izazivaju znatniju štetu, ili su zakonski nedopuštene. Vlasnici nekretnine, koji su izloženi prekomjernim posrednim imisijama, ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele te da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija (čl. 110. st. 2. ZV-a).

Uznemiravanje vlasnika moguće je oduzimanjem stvari koja je u vlasništvu. Ako neka treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane (čl. 167. st. 1. ZV-a).

Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo iz gore spomenutog stavka 1. članka 167., vlasnik mora dokazati da je stvar u njegovom vlasništvu te da druga osoba vlasnika uznemirava u korištenju te stvari. S druge strane, ako osoba koja uznemirava tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 2. ZV-a).

Jedan od primjera remećenja mira i mirnog uživanja vlasništva je svaka buka koju proizvode kućni ljubimci, a najčešće se radi o psećem lavežu u susjedstvu. Držanje kućnih ljubimaca uglavnom je u Republici Hrvatskoj propisano i uređeno lokalnim propisima. Tako je primjerice u čl. 8. Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, načinu kontrole njihova razmnožavanja, uvjetima i načinu držanja vezanih pasa te načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama Općine Matulji (u daljnjem tekstu: Odluka), uređeno da je posjednik kućnog ljubimca dužan osigurati držanje kućnog ljubimca u obiteljskoj kući i okućnici obiteljske kuće na način na koji se, sukladno propisima o vlasništvu, poštuju prava vlasnika susjednih nekretnina. Jasno je određeno u čl. 18 Odluke da je posjednik, čiji pas učestalim i dugotrajnim lavežom ili zavijanjem remeti mir građana, dužan odmah poduzeti odgovarajuće mjere kako bi spriječio daljnje uznemiravanje građana.

Nadalje,nadzor nad provedbom ove Odluke provodi komunalni redar, osim ako je zakonom ili posebnim propisom određeno postupanje veterinarskog odnosno stočarskog inspektora (čl. 28. st. 1. Odluke). Kada komunalni redar nije ovlašten postupati, on će obavijestit odgovarajuću inspekciju te druga ovlaštena tijela u skladu s propisima o veterinarstvu i zaštiti životinja (čl. 28. st. 2. Odluke).

Pod pojmom štrajka podrazumijevamo industrijsku akciju u kojoj radnici (zaposlenici) odbijaju vršiti rad do ispunjenja svojih zahtjeva. Štrajk je kroz povijest, a pogotovo od 19. stoljeća bio jedan od efikasnijih, ako ne i najefikasniji alat u borbi radnika za radnička prava i ostvarenje njihovih zahtjeva.

Upravo zbog toga, Ustav Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav RH) u svojim odredbama spominje štrajk i jamči pravo radnika na štrajk (čl. 61. st. 1. Ustava RH). U sljedećem stavku ustavotvorac je ograničio jamstvo iz prethodnog stavka u slučaju štrajka u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom. Iz toga vidimo kako obveza funkcioniranja državnih službi odnosi prevagu nad pravom na štrajk jer sama država svojim građanima mora pružiti sigurnost i skrb na koju se obvezala, a koja bi provođenjem štrajka mogla biti ugrožena ili se uopće ne bi mogla provoditi. Na temelju Ustava, zakonodavac donosi zakone kojima pobliže uređuje prava propisana Ustavom. To je slučaj i sa štrajkom koji je podrobnije uređen Zakonom o radu (NN br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZOR).

Pretpostavke za štrajk

ZOR predviđa pravo sindikata na pozivanje na štrajk i njegovo provođenje u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća (čl. 205. st. 1. ZOR). Ovim člankom zakonodavac je postavio osnove zbog kojih je štrajk moguć. Nadalje, kako bi došlo do samog štrajka, moraju se ispuniti određeni uvjeti. Jedan od tih uvjeta je svakako i pokušaj mirenja jer štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele (čl. 205. st. 4. ZOR). U slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, mora se provesti postupak mirenja propisan ovim Zakonom, ako stranke spora nisu dogovorile neki drugi način njegova mirnog rješavanja ( čl. 206. st. 1. ZOR). Mirenje provodi miritelj kojeg stranke u sporu same izaberu s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće ili kojeg same izaberu (čl 206. st. 2. ZOR). Trenutno je na snazi lista miritelja iz 2016. godine (link:http://gsv.socijalno-partnerstvo.hr/wp-content/uploads/2015/06/NN_116-2016_Odluka_lista-miritelja-GSV_kolektivni-radni-sporovi.pdf ) kojom je zamijenjena lista iz 2011. godine. Mirenje pokreće bilo koja stranka u sporu, dostavom pisane obavijesti o sporu GSV-u ili mjesno nadležnom upravnom tijelu županije, odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na poslove rada (čl. 6. st. 1. Pravilnik o izmjenama Pravilnika o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima NN br. 130/2015, 13/2020, dalje: Pravilnik). Tek okončanjem postupka mirenja koje se mora dovršiti u roku od pet dana od dana dostave obavijesti o sporu Gospodarsko-socijalnom vijeću ili nadležnom upravnom tijelu, koji u provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima obavljaju administrativne poslove za potrebe toga postupka (čl. 208. st. 1. ZOR), štrajk može započeti. No, sam štrajk se mora i najaviti i to poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojega se taj štrajk organizira. Štrajk solidarnosti provodi se radi davanja podrške izvan poslodavca.

Zabrana štrajka

ZOR također propisuje kako poslodavac, odnosno udruga poslodavaca može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje štrajka protivno odredbama zakona (čl. 216. st. 1 ZOR). Nadležnost sudova određuje se prema mjestu održavanja štrajka. Tako primjerice ako se štrajk provodi na području jedne županije nadležan je županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca, dok u situaciji kad se štrajk provodi na području više županija, isključivo je nadležan Županijski sud u Zagrebu (čl. 219. st 1. ZOR). Odluka o zahtjevu u prvom stupnju mora se donijeti u roku od četiri dana od dana podnošenja zahtjeva (čl. 219. st 4. ZOR). O žalbi protiv odluke suda prvog stupnja odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u roku od pet dana od dana dostave prvostupanjskog predmeta (čl. 219. st. 3. ZOR). Tužbeni zahtjev za zabranu i organiziranje štrajka može se podnijeti od najave štrajka (npr. zbog nedopuštene svrhe), tijekom njegova trajanja, pa sve do okončanja štrajka. Sud nakon provedenog postupka donosi presudu kojom prihvaća zahtjev tužitelja kao osnovan ili ga odbija kao neosnovan. Važno je da se postupak dovrši za vrijeme trajanja štrajka jer bi u suprotnom, prema pravnom shvaćanju kojeg su sudovi zauzeli, za prestanak štrajka bilo nužno da je isti faktično prestao, te pritom nije potreban pravorijek. No, poslodavac može tužbom zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog štrajka koji nije organiziran i poduzet u skladu s odredbama zakona (čl. 216. st. 2. ZOR). U tom bi slučaju poslodavac tužbom mogao podnijeti zahtjev da se kao prethodno pitanje utvrdi nezakonitost štrajka kako bi mogao potraživati naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonito organiziranog štrajka. U sporu radi zabrane štrajka sud može odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprječavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete.

Posljedice organiziranja ili sudjelovanja u štrajku

Radnik prije svega ne smije ni na koji način biti prisiljen sudjelovati u štrajku (čl. 215. st. 4. ZOR). No, radnik koji sudjeluje u štrajku ima zakonom propisanu zaštitu prema poslodavcu. Zakon postavlja rješenje kojim organiziranje ili sudjelovanje u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 215. st. 1. ZOR). Nadalje, radnik zbog organiziranja i sudjelovanja u štrajku ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj (čl. 215. st. 2. ZOR). Ipak, ako se radi o organiziraju ili sudjelovanju u nezakonitom štrajku ili ako za vrijeme štrajka radnik počini neku drugu tešku povredu obveza iz radnog odnosa radniku se može otkazati ugovor o radu (čl. 215. st. 3. ZOR).

Žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode čine posebnu kategoriju žrtava u kaznenom postupku. U ovu kategoriju kaznenih djela pripadaju silovanje (članak 153. Kaznenog zakona, Narodne novine br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19.; u daljnjem tekstu: KZ), bludne radnje (članak 155. KZ), spolno uznemiravanje (članak 156. KZ), prostitucija (članak 157. KZ), spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina (članak 158. KZ), spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina (članak 159. KZ), zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina (članak 160. KZ), mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba (članak 161. KZ), podvođenje djeteta (članak 162. KZ), iskorištavanje djece za pornografiju (članak 163. KZ), iskorištavanje djece za pornografske predstave (članak 164. KZ), upoznavanje djece s pornografijom (članak 165. KZ) i teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (članak 166. KZ).

Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode  može se koristiti općenitim pravima koja pripadaju žrtvama u kaznenom postupku, ali i posebnim pravima specifičnim za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode.

Prava kojima se žrtva u kaznenom postupku može koristiti su: pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela, pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom, pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka, pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje, pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni za potrebe kaznenog postupka, pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te pravo preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika,  pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku, pravo da na njezin zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite,  pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak te druga prava propisana Zakonom o kaznenom postupku (članak 43., stavak 1., Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19.; u daljnjem tekstu: ZKP).

Radi intenzivnih trauma koje su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode proživjele redovito će se sa teškoćom i oklijevanjem prisjećati događaja vezanih uz kazneno djelo. Kako bi im se proces svjedočenja što više olakšao, zakonodavac je, imajući navedeno na umu, propisao prava svojstvena za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima: pravo prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom na teret proračunskih sredstava, pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, pravo da ju u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola te da ju, ako je to moguće, u slučaju ponovnog ispitivanja ispituje ta ista osoba, pravo uskratiti odgovor na pitanja koja nisu u vezi s kaznenim djelom, a odnose se na strogo osobni život žrtve, pravo zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja, pravo na tajnost osobnih podataka te pravo zahtijevati isključenje javnosti s rasprave (članak 44., stavak 4. ZKP).

Prije prvog ispitivanja žrtve uvijek se provodi postupak pojedinačne procjene žrtve. Taj postupak služi kako bi se utvrdilo je li potrebno primjenjivati posebne mjere zaštite u odnosu na žrtvu kao što su poseban način ispitivanja žrtve i uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem. Budući da su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode osobito osjetljiva kategorija žrtava posebno će se u obzir uzeti  osobne značajke žrtve, vrsta ili narav kaznenog djela i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve i uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom. Tijelo koje vodi postupak će broj ispitivanja žrtve za koju je utvrđena posebna potreba zaštite svesti na najmanju moguću mjeru te je moguće ispitivanje na dokaznom ročištu na prijedlog državnog odvjetnika (članak 43.a ZKP). Žrtvin iskaz dan na dokaznom ročištu će imati istu dokaznu snagu kao i iskaz dan u dokaznom postupku za vrijeme rasprave. Time se uspješno postiže izlaganje žrtve najmanjem mogućem broju ispitivanja.

Najokrutnije te, nažalost, često i rašireno kazneno djelo protiv spolne slobode jest silovanje.  Silovanje kao kazneno djelo ne obuhvaća samo neželjeni spolni odnošaj ostvaren uporabom sile i prijetnje nego i svaki spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju poduzetu bez pristanka žrtve. Prema članku 153., stavku 5. Kaznenog zakona  pristanak postoji ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku. Smatra se da takvog pristanka nema osobito ako je spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda. Prema navedenim odredbama, teret dokazivanja prebacuje se na okrivljenika. Optužba će morati dokazati  samo spolni odnošaj i jednu od navedenih okolnosti, a okrivljenik će morati dokazati da je pristanak zaista postojao. Kod svih ostalih kaznenih djela protiv spolne slobode potpuni teret dokazivanja kaznenog djela je na optužbi.

Posebne dokazne radnje su vrsta radnji i mjera procesne prisile radi pribavljanja dokaza i predmeta koji služe pri utvrđivanju činjenica koje su relevantne za konkretan predmet o kojem se vodi kazneni postupak. Ove vrste radnji mogu se primijeniti samo prema osumnjičeniku, a ne mogu se, poput nekih drugih radnji u kaznenom postupku, primijeniti prema drugim osobama, osim u iznimnim slučajevima. Za njihovo provođenje potrebno je ispunjenje materijalnih i formalnih pretpostavki.

Materijalne pretpostavke za provođenje ovih dokaznih radnji su postojanje osnova sumnje da je određena osoba počinila jedno od kataloški nabrojanih kaznenih djela iz članka 334. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 te ako se izvidi ne mogu provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće iz čega je vidljiva njihova supsidijarna primjena.

Formalne pretpostavke za njihovo izvođenje obuhvaćaju zahtjev za postojanjem pisanog i obrazloženog naloga suca istrage, s obzirom na to da se ovdje radi o privremenom ograničavanju ustavnih prava građana. Iznimno, kako je određeno u Zakonu o kaznenom postupku, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog prije početka istrage na vrijeme od 24 sata može izdati i državni odvjetnik, ali ga u roku od 8 sati mora dostaviti sucu istrage koji će odmah odlučiti rješenjem o zakonitosti tog naloga. Navedeno je potrebno zbog toga što se samo na ovakav način može osigurati stroga kontrola i onemogućiti samovolja usmjerena prema osumnjičeniku. Korištenje potonje mogućnosti primjenjivo je samo prilikom provođenja radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu. Njihovo trajanje ograničava se na tri mjeseca. Iznimno, nakon proteka roka od tri mjeseca, može ih se produžiti za dodatnih tri mjeseca, ako daju rezultate i ako postoji razlog za nastavak. Za iznimno propisana teška kaznena djela rok se može produžiti još za 6 mjeseci, a i naknadno za dodatnih 6 mjeseci ako je to nužno za ostvarenje svrhe radnje. Potonje, naravno, ne vrijedi za sva kaznena djela već samo za iznimno propisana, s obzirom na to da svako ograničenje Ustavom zajamčenih prava građana mora počivati na načelu razmjernosti, a navedene radnje izvršava policija.

Prema članku 332. Zakona o kaznenom postupku, posebne dokazne radnje su: nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simulirana prodaja i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela. Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu primjenjuje se prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno, da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajima, koje kriju počinitelja tih kaznenih djela ili mu na neki način pomažu da ne bude otkriven. Ovom radnjom se privremeno ograničava temeljno pravo na nepovredivost poštanskog komuniciranja i na nepovredivost osobnog i obiteljskog života i na posredan način ima i utjecaja na druge osobe s kojima osumnjičenik komunicira pa možemo reći da se ova radnja na takav način primjenjuje i na te osobe, a ne samo na osumnjičenika. Zbog toga je njihovo trajanje vremenski ograničeno. Također, policija prilikom provođenja ove radnje ima važnu ulogu u razabiranju relevantnih od irelevantnih informacija te se često nalazi u zahtjevnom položaju u kojem mora preslušati veliku količinu materijala od kojih je često samo mala količina povezana s kaznenim djelom. Nadalje, često su razgovori koji se preslušavaju osobne prirode i tiču se nerijetko obiteljskih tema te opravdanje provođenja ovakve mjere mora biti veoma objektivno procijenjeno, ali unatoč tome može biti i bitan faktor prilikom otkrivanja raznih koruptivnih i drugih kaznenih djela, kao što to možemo vidjeti u javnosti. Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta slična je prethodno navedenoj mjeri, a uvedena je temeljem preporuke Vijeća Europe koja se bavi problemima povezanima s informacijskom tehnologijom. Nadzor i tehničko snimanje prostorija, osoba i predmeta može se primijeniti samo prema osumnjičeniku, za razliku od prvotnih mjera koje se na posredan način primjenjuju i na treće osobe. Tom mjerom bi mogle biti obuhvaćene treće osobe samo na način da se možda mogu nalaziti na takvim snimkama, ali podaci o njima nisu relevantni za kazneni postupak te će se na propisani način uništiti. Zakon o kaznenom postupku za ovu mjeru nadodaje jedan poseban uvjet, a on se tiče kumulacije ove mjere s nekim drugim mjerama iz ove kategorije (npr. s uporabom prikrivenog istražitelja). Naime, državni odvjetnik može predložiti sucu istrage donošenje rješenja u kojem se određuje da prikriveni istražitelj prilikom ulaska u tuđi dom može koristiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela je jedina radnja koja se može primijeniti kad se ne zna točan identitet osobe, a može se odrediti i prema predmetu kaznenog djela kad se ne zna o čemu se radi. Ovom mjerom nastoje se raščistiti relevantne okolnosti oko toga pokušava li se prijevozom i isporukom zatajiti počinjenje nekog kaznenog djela, a često se odnosi na krijumčarenje ilegalnih predmeta i slično. Mjera uporabe prikrivenih istražitelja često je sporna. Oprečna su mišljenja o tome je li ova mjera opravdana ili nije, s obzirom na rizike koje nosi, ali često može na veoma jasan način osvijetliti informacije o počinitelju i kaznenom djelu. Prikriveni istražitelj je policijski službenik koji pod izmijenjenim identitetom prodire u kriminalne skupine i tako potajno istražuje njihovo djelovanje. Kriminalistička praksa prikrivene istražitelje dijeli na obične, prigodne i prave tajne agente. Obični i prigodni su zapravo korišteni za ad hoc poduzete mjere simulirane kupnje nekog predmeta ili simuliranog davanja/primanja potkupnine. Obični tajni agenti imaju trajnu zadaću infiltracije u pojedinu kriminalnu skupinu koju onda prate i izvješćuju o njenim radnjama. Ovdje leži najveći problem opravdanja ove mjere, s obzirom na to da je rizična prema tom policijskom službeniku jer može biti otkriven od strane kriminalne organizacije. Nadalje, s obzirom na to da će se iskaz prikrivenog istražitelja koristiti kao dokaz u postupku, ta osoba se javno izlaže mogućnosti saznanja njezinog identiteta i samim time često i rizikom za vlastiti život. Iz tog se razloga nastoji na svaki mogući način zaštititi identitet prikrivenog istražitelja pa se on ispituje i pojavljuje kao zaštićeni svjedok sa svim mjerama opreza. Simulirana prodaja, otkup predmeta i davanje i primanje potkupnine mjera je kojom se redarstvenim vlastima omogućuje tajni prodor u kriminalnu djelatnost pojedinca ili skupine i pribavljanje dokaza važnih za kazneni postupak. Simulirana kupnja često se u praksi koristi kada se žele saznati važne informacije o zloupotrebi droge, krijumčarenju oružja i sl., a simulirano davanje potkupnine kod koruptivnih kaznenih djela kao npr. davanje i primanje mita. Zakon o kaznenom postupku propisuje jednu važnu zapreku kod korištenja ove mjere, a to je da ne smije biti korištena na način da predstavlja poticanje na počinjenje kaznenog djela. Kada bi bila korištena na takav način, radnja bi se smatrala poticanjem te bi uz zakonom određene pretpostavke mogla rezultirati i odgovornošću službene osobe. Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova mjera je za koju je najvažnija pretpostavka ista kao i za prethodno navedene, a to je zabrana poticaja na počinjenje kaznenog djela. Okolnosti su zapravo iste kao i za prethodno navedene mjere, a razlika se odnosi na opis radnji koje se provode.

Spomenute radnje i mjere procesne prisile će se, na temelju iznesenog, koristiti samo u iznimnim okolnostima. Također, policijski službenici moraju ih provoditi savjesno, imajući na umu da ako neka radnja bude provedena protivno Zakonu o kaznenom postupku predstavlja nezakoniti dokaz te se neće moći koristiti u kaznenom postupku, a ako bi se i koristio to bi predstavljalo apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku. U tom smislu se njihovim provođenjem isprepliće diskrecijska ocjena svakog pojedinog policijskog službenika određene konkretnom situacijom i okolnostima u kojima se nalazi i granicama koje postavlja Zakon o kaznenom postupku. Je li takva razmjernost bila poštivana, procjenjivat će se u svakom pojedinom slučaju.

Svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, što je osnovno načelo ugovornog prava. Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika, a dužnik ju je dužan savjesno ispuniti, čime odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Nažalost, danas nije rijedak slučaj da dužnik od trenutka sklapanja ugovora pa sve do dospjelosti želi oštetiti vjerovnika i naplatu dospjelog duga tako što raznim pravnim radnjama umanjuje svoju imovinu u korist treće osobe ne bi li postao platno nesposoban. U našem pravnom sustavu ne postoji izričita odredba koja bi ograničavala slobodu raspolaganja imovinom pa je u svrhu zaštite vjerovnika stvoren institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu ZOO) u čl. 66. – 71. reguliraju izvanstečajno pobijanje do kojeg dolazi kada nad dužnikom nije otvoren stečaj kao i poslije eventualne obustave stečajnog postupka.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je instrument obveznog prava kojemu je cilj zaštita interesa određenog vjerovnika. Vjerovnik pobija valjan pravni posao koji je sklopljen između platno nesposobnog dužnika i treće osobe te se namiruje iz vrijednosti imovine koja sada pripada imovini tih trećih osoba, pravnih sljednika. Smatra se da je pravna radnja počinjena na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine. Za što uspješnije pobijanje, nužno je da se kumulativno ispune sljedeće preptostavke (Presuda Županijskog suda u Splitu Gž- 3403/16 od 1. prosinca 2016. godine):

1. Dospjelost tražbine. Pod dospjelošću smatramo vrijeme od kada je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbine. Glede tražbine koja se može pobijati, ZOO je imao u vidu novčane jer na temelju interpretacije čl. 66. proizlazi da se pravna radnja može pobijati samo radi novčanog potraživanja i to dospjelog, nenovčane tražbine ne mogu se pobijati temeljem ovog instituta.

2. Insolventnost ili platna nesposobnost dužnika. Vjerovnik mora dokazati dužnikovu insolventnost u odnosu na konkretnu tražbinu i može pobijati samo onu radnju čijim pobijanjem stvarno omogućuje namirenje svoje tražbine.

3. Pravna radnja. Pravna radnja je svaki postupak dužnika koji svoju imovinu ustupa u korist trećih, a ne u vjerovnikovu i zbog čega vjerovnik dolazi u situaciju nemogućnosti namirenja svoje tražbine. Prema zakonskoj odredbi čl. 66. st. 3. pod pravnom radnjom treba razumijeti i propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.

4. Oštećenje vjerovnika. Vjerovniku je šteta nanesena ako dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje dospjele tražbine.

ZOO kod pobijanja u čl. 69. st. 1. propisuje procesnopravna sredstva i ističe da se pravna radnja pobija tužbom ili prigovorom. Zahtjev za pobijanje redovito se ostvaruje nekom od paulijanskih tužbi. Do situacije pobijanja dužnikovih pravnih radnji doći će ako su se pored općih pretpostavki ispunile i posebne, a kod posebnih je dovoljno da se ispuni bilo koja od njih. One se odnose na vrstu posla, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika i trećeg te na rokove za podizanje tužbe. Sve ove pretpostavke uređene su čl. 67. ZOO, a ovisno o tome koje se traže, razlikuju se i 4 paulijanske tužbe. Prilikom podizanja tužbe vjerovnik treba tužiti dužnika, ali i treću osobu sa kojom je dužnik poduzeo određeni pravni posao, a na dispoziciji mu stoji odabir one koja mu najbolje odgovara.

Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) može se podnijeti u slučajevima kada je dužnik svjesno poduzeo raspolaganja kako bi time naštetio vjerovniku. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja pravne radnje odnosno u trenutku sklapanja pravnog posla. Kod dolozne tužbe zahtijevaju se još dvije pretpostavke: da se radi o naplatnom pravnom poslu i da je trećoj osobi bilo poznato, prilikom sklapanja pravnog posla s dužnikom, dužnikovo raspolaganje na vjerovnikovu štetu. Primjerice, dužnik prema vjerovniku ima dug koji je dospio. Dužnik svjesno, ne bi li se vjerovnik namirio iz imovine koju posjeduje, prodaje nekretninu svom susjedu koji još od prije zna da dužnik ima dugove. Ako vjerovnik nikako ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje pobijat će pravnu radnju učinjenu između dužnika i njegovog susjeda.

Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) se podiže kada dužnik nije znao, ali je u trenutku svog raspolaganja mogao znati da njime nanosi štetu vjerovniku. To će se dogoditi u slučaju u kojem dužnik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika, domaćina ili stručnjaka. Slično kao i kod dolozne, ovdje se isto treba raditi o naplatnom pravnom poslu, no traži se i da su dužnik i treća osoba mogli znati da se poduzetim naplatnim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.

Obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) se koristi u situacijama kada dužnik svojom imovinom raspolaže u korist bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Stavak 2. čl. 67. sadrži praesumptio iuris što znači da se pretpostavlja da je bračnom drugu odnosno srodniku bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta, osim ako ne dokaže suprotno. Odredba čl. 67. izričito propisuje tko ulazi u kategoriju trećih osoba i određuje da su to: bračni drug, srodnici u ravnoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja i srodnici po tazbini do četvrtog stupnja. To bi bilo, primjerice, kada suprug kao dužnik, svojoj supruzi daruje nekretninu u njezinu korist ne bi li time nanio štetu svom vjerovniku i onemogućio mu naplatu duga.

Kvazipaulijanskom tužbom (actio quasi Pauliana) pobijaju se besplatna raspolaganja učinjena u korist treće osobe. To su sva raspolaganja koja nisu naplatna i na temelju kojih se dužnik dovodi u insolventno stanje. Pod radnjama koje bi ulazile u ovu kategoriju valja uvrstiti ugovor o darovanju, iako je besplatno raspolaganje šire od darovanja, beskamatni zajam, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, derelikciju (napuštanje stvari), preuzimanje tuđeg duga i razna propuštanja, a čl. 67. st. 4. ističe da se kao oblik besplatnog raspolaganja podrazumijeva i odricanje od nasljedstva. Vjerovnik kod pobijanja dokazuje samo besplatnost i nije dužan dokazati znanje dužnika niti znanje odnosno skrivljeno neznanje treće osobe. Ovo bi bio slučaj kada porezni dužnik u ostavinskom postupku pokojnog oca da izjavu kojoj prihvaća nasljedstvo na temelju zakona i svoj dio ostavinske imovine ustupa majci koja prihvaća to nasljedstvo te joj se cijela ostavinska masa raspoređuje. Pritom dužnikov vjerovnik ostaje bez mogućnosti namirenja svog potraživanja pa može pobijati to dužnikovo odricanje od nasljedstva učinjeno u korist majke.

Rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prekluzivne je naravi što znači da njegovim istekom vjerovnik gubi pravo na podnošenje tužbe. Rokovi, prema ZOO iznose jednu ili tri godine ovisno o tome o kakvom imovinskopravnom raspolaganju dužnika se radi te ovisno o tome prema koji osobama je riječ. U roku od godinu dana mogu se podnijeti dolozna i kulpozna tužba, dok se obiteljska i kvazipaulijanska tužba mogu podnijeti u roku tri godine. Rokovi počinju teći od poduzimanja dužnikove pravne radnje, odnosno propuštanja kojim je prouzročeno osiromašenje vjerovnika.

Odredba čl. 68. ZOO, koja se ujedno nadovezuje na posljednje stavke čl. 67., propisuje da se ne mogu pobijati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Radi se o iznimci pobijanja besplatnih raspolaganja ne uzimajući u obzir što ona onemogućuju namirenje vjerovnika. Oni se ne mogu se pobijati zbog činjenice što njima dužnik ispunjava određene moralne, socijalne, obiteljske ili druge dužnosti kao i zahtjeve pristojnosti. Sud će u svakom konkretnom slučaju ocjenjivati mogućnosti dužnika pa ako ustanovi da je dužnik prešao uobičajenu visinu raspolaganja bit će omogućeno samo pobijati prekoračenje, a ne i cijelo raspolaganje. Stoga je na trećem teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za isključenje.

Temeljem odredbe čl. 70. ZOO, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Pravni posao između dužnika i treće osobe, koji je predmet pobijanja, se ne poništava već se samo ide za ograničavanjem djelovanja posla u kojem je treća osoba, stjecateljica koristi, dužna trpiti pravne radnje vjerovnika koji bi od sebe otklonio štetni učinak. Ako vjerovnik u roku od 1 ili 3 godine ne ustane s tužbom, njegova tražbina jos uvijek postoji te se može koristiti ostalim pravnim sredstvima za prisilno namirenje svoje tražbine. Ukoliko dužnik nije platno nesposoban te i dalje posjeduje određenu imovinu iz koje se vjerovnik može namiriti tada vjerovnik ne može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji.

Ovaj institut postoji i u slučaju stečaja, a uređen je Stečajnim zakonom (NN 71/2015, 104/2017., u daljnjem tekstu: SZ). Dok je kod izvanstečajnog pobijanja svrha namirenje samo jednog vjerovnika, pobijanje pravnih radnji u stečajnom postupku ima za cilj namirenje svih stečajnih vjerovnika, a otuđena dužnikova imovinska korist ulazi u cijelosti u stečajnu masu. Kao pretpostavka za pobijanje pravnih radnji traži se da je otvoren stečaj, da su pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka, da je pravna radnja dovela do oštećenja vjerovnika te da se rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika (čl. 198. st. 1. SZ), (Rješenje Visokog Trgovačkog suda, Pž-2798/04-3, od 27. siječnja 2004. godine). Pravni učinci pobijanja dužnikovih pravnih radnji u povodu stečaja odražavaju na sve stečajne vjerovnike jer pravna radnja gubi pravni učinak prema stečajnoj masi (čl. 212. st. 9. SZ).

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava koji se temelji na načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji, odnosno na načelu solidarnosti. To nam govori da se sredstva za uzdržavanje u pravilu daju dobrovoljno, između fizičkih osoba propisanim člankom 281. Obiteljskog zakona: „Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastorka i maćehe i očuha kad je to predviđeno ovim Zakonom“.

Najčešći slučaj uzdržavanja je upravo uzdržavanje djece od strane roditelja zbog toga što ostvarenje uzdržavanja djetetu znači zadovoljenje njegovih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu osnovicu za ostvarenje njegovih drugih prava.

Dužnost roditelja na uzdržavanje postoji i onda kad na temelju odluke nadležnih tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu ili kad je jedan roditelj lišen roditeljske skrbi.

U praksi su česti slučajevi kada roditelj koji ne živi ili ne skrbi o djetetu ne plaća uzdržavanje na koje dijete ima pravo, iako je već donesena ovršna isprava kojom je utvrđena njegova obveza uzdržavanja. Postavlja se pitanje postoji li neki drugi način na koji će dijete svejedno dobiti sredstva za uzdržavanje, ako ga već ne može ostvariti od svog roditelja?

Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/14) donesen je upravo iz tog razloga. Djeca koja imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Republike Hrvatske imaju pravo na privremeno uzdržavanje ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja (članak 3. i 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Ako su baka odnosno djed obveznici uzdržavanja prema ovršnoj ispravi, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u slučaju da baka odnosno djed ne ispunjavaju svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Ako ne postoji ovršna isprava u odnosu na baku ili djeda, tad je potrebno u postupku ostvarivanja prava za privremeno uzdržavanje učiniti vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja.

Dakle, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti kako je određeno ovršnom ispravom, ali i ako ispunjava svoju obvezu u iznosu koji je niži od onoga određenog ovršnom ispravom, odnosno iznosu koji je niži od iznosa privremenog uzdržavanja (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju). Pravo na privremeno uzdržavanje traje ukupno tri godine, a dijete ima pravo na njega sve dok obveznik uzdržavanja ne počne ispunjavati svoju obvezu u cijelosti.

Dijete koje je kraće od tri godine primalo privremeno uzdržavanje, a obveznik uzdržavanja ponovno ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti ili djelomično, može ponovno primati privremeno uzdržavanje.

Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke, roditelja ili druge osobe koja skrbi o djetetu, ili ga pokreće Centar za socijalnu skrb po službenoj dužnosti onda kada stranka odbije pokrenuti postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje (članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Postupak za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje vodi Centar za socijalnu skrb, a o zahtjevu Centar odlučuje rješenjem.

Kad je ostvareno pravo na privremeno uzdržavanje, isplaćuje ga Centar za socijalnu skrb u mjesečnim iznosima za prethodni mjesec i to putem banke na djetetov račun ili na račun roditelja koji živi s djetetom, odnosno druge osobe koja skrbi o njemu (članak 21. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Sredstva za uzdržavanje osiguravaju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske i ona ne mogu biti predmetom ovrhe.

Iznos privremenog uzdržavanja može se mijenjati tijekom isplate privremenog uzdržavanja ako se promijeni iznos zakonskog minimuma uzdržavanja, odnosno iznosa koje je obveznik prema Obiteljskom zakonu dužan plaćati djetetu, ali samo onda kad se iznos zakonskog uzdržavanja poveća.

Također, članak 23. Zakona o privremenom uzdržavanju izričito propisuje da su roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja skrbi o djetetu dužni u roku od osam dana od svakog nastanka promjene uzdržavanja o tome obavijestiti Centar za socijalnu skrb.

Ako se okolnosti toliko promijene da dijete više ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje, Centar za socijalnu skrb donijet će rješenje o prestanku prava na privremeno uzdržavanje po službenoj dužnosti, a ono prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je nastala promjena.

Nakon što je isplaćeno privremeno uzdržavanje, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze sve tražbine privremenog uzdržavanja.

Centar će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će obvezniku uzdržavanja naložiti da u roku od osam dana od dana dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj isplaćeni iznos privremenog uzdržavanja za svako jednogodišnje ili kraće razdoblje isplate ako je privremeno uzdržavanje trajalo kraće od jedne godine, s pripadajućom zateznom kamatom (članak 27. Zakona o privremenom uzdržavanju). Na to je rješenje moguće podnijeti žalbu o kojoj odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.

Pravo Republike Hrvatske na povrat iznosa privremenog uzdržavanja zastarijeva nakon deset godina.

Ako obveznik uzdržavanja ne podmiri svoju obvezu prema Republici Hrvatskoj, izvršenje tog rješenja provest će se na plaći i stalnim novčanim primanjima obveznika, izuzevši iznos uzdržavanja koji je dužan isplatiti svom djetetu, a koji, prema članku 29., ima prednost u postupku ovrhe;  ako obveznik umre, tražbina prelazi na njegove nasljednike.

Iz svega je vidljivo da je privremeno uzdržavanje supsidijarne naravi, jer su djecu ponajprije dužni uzdržavati roditelji, pa bake i djedovi po roditeljima, a tek potom država. Institut privremenog uzdržavanja uspostavljen je upravo zbog toga što se njime osigurava egzistencijalni minimum potreban za razvoj i rast djece, koja su najosjetljivija skupina. Iako država omogućuje uzdržavanje djece kada to ne čine obveznici uzdržavanja, ona to čini u ograničenom vremenskom roku ako su ispunjene sve navedene pretpostavke za privremeno uzdržavanje, a također je propisana i dužnost vraćanja iznosa privremenog uzdržavanja.

Do 31. prosinca 2018. primjenjivao se Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 71/99, 46/07 i 41/08), koji se počeo primjenjivati 16. srpnja 1999. godine. Od 1. siječnja 2019. godine na snazi je novi Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 115/18 dalje ZSOPT). Staž osiguranja s povećanim trajanjem kolokvijalno je puno poznatiji pod nazivom beneficirani radni staž. Riječ beneficija dolazi od latinske riječi beneficium što znači povlastica, privilegija, korist. Beneficiran je dakle onaj koji uživa beneficije, ima neki benefit, povlasticu ili korist.

U čl. 1. definirano je tko su osobe koje ostvaruju prava prema odredbama toga ZSOPT. Prema tom članku tri su kategorije osiguranika kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem.

U prvom redu to je pravo rezervirano osiguranicima koji su zaposleni na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima (čl. 1. st. 1. ZSOPT). Ta su radna mjesta, na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, nabrojana u ZSOPT od čl. 4.-23.

To su prema čl. 4. ZSOPT osobito teška i za zdravlje i radnu sposobnost štetna radna mjesta na kojima postoje štetni utjecaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost zaposlenika, unatoč tome što su primijenjene opće i posebne zaštitne mjere utvrđene propisima o zaštiti na radu.

U čl. 24. ZSOPT utvrđena su zanimanja na kojima fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla. Osobe koje su tih zanimanja su druga kategorija osiguranika kojima je ZSOPT priznao pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem.

Tim dvjema kategorijama osiguranika 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 14, 15, 16 ili 18 mjeseci staža osiguranja te im se razmjerno tome snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu i to:

- po jednu godinu za svakih šest godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 14 mjeseci;

-po jednu godinu za svakih pet godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci;

- po jednu godinu za svake četiri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 16 mjeseci;

- po jednu godinu za svake tri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 18 mjeseci (čl. 27. ZSOPT).

Poticaj za utvrđivanje ili ukidanje radnih mjesta i zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem može dati poslodavac ili sindikat na temelju stručne dokumentacije (čl. 25. ZSOPT).

Poslodavac je dužan u rokovima propisanim Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO) prijaviti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje Zavod) početak, promjenu i prestanak rada osiguranika koji rade na radnim mjestima za koje se prema ZSOPT računa staž osiguranja s povećanim trajanjem. 

Treća kategorija su osiguranici tj. osobe s invaliditetom kojima zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad a to su: osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom (čl. 1. st. 3. ZSOPT).

Njima se 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 15 mjeseci staža osiguranja te im se dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu snižava po jednu godinu za svakih 5 godina provedenih u osiguranju (čl. 27. st. 3. ZSOPT).

Za razliku od prve dvije kategorije, osiguranici iz ove treće kategorije, moraju podnijeti zahtjev o utvrđivanju svojstva osiguranika-osobe s invaliditetom radi utvrđivanja staža osiguranja s povećanim trajanjem prema čl. 26. ZSOPT. Svojstvo osiguranika tj. osobe s invaliditetom iz čl. 1. st. 3. ZSOPT utvrđuje se rješenjem Zavoda na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prema odredbama ZMO. Svojstvo osiguranika tj. osobe koja ima pravo da joj se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem osoba stječe ex tunc, odnosno od trenutka kada je dobila neku od dijagnoza iz čl. 1. st. 3. ZSOPT ili od trenutka prvog zaposlenja, u slučaju da je riječ o stanju koje je osoba stekla prije prvog zaposlenja.

Od 1. siječnja 2019. odnosno od stupanja na snagu novog zakona, staž osiguranja s povećanim trajanjem ukida se na 43 radna mjesta u odnosu na raniji ZSOPT (NN 71/99, 46/07 i 41/08), a ostaje na 52 radna mjesta. Za 22 radna mjesta snižava se postojeći stupanj povećanja staža osiguranja s povećanim trajanjem.

Na popis zanimanja dodaju se dva nova (zanimanje voditelja kabinske posade zrakoplova i člana kabinske posade zrakoplova) i time se broj zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem povećava s 11 na 13. S druge strane proširuje se krug osoba s invaliditetom kojima se staž računa s povećanim trajanjem i za tu kategoriju osiguranika staž osiguranja s povećanim trajanjem računa se i za razdoblje zaposlenja u nepunom radnom vremenu (čl. 3. st. 3. i 4. ZSOPT).

Iz priloženoga se zaključuje da uvriježeni, kolokvijalni naziv za ovu materiju nije prikladan. Vrijedno je još jednom istaknuti da su osiguranici koji na temelju ZSOPT imaju pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem u jednu ruku osobe koje obavljaju poslove na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima ili su zanimanja u kojima fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućavaju uspješno obavljanje poslova zanimanja na sljedećim radnim mjestima.

S druge pak strane riječ je o osobama kojima zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad. Stoga je primjena riječi beneficija kao skraćeni ili još gore uobičajeni naziv za staž osiguranja s povećanim trajanjem u najmanju ruku neprimjerena. Beneficija je biti zdrav, raditi na poslovima na kojima uz primjenu mjera zaštite na radu osoba nije izložena štetnim utjecajima niti dolazi do smanjenja ili još gore gubitka radne sposobnosti. ZSOPT predstavlja pokušaj „izjednačavanja“ tri gore spomenute kategorije osiguranika s ostalim „beneficiranim“ zdravim osobama i onima koji nemaju svojstva i uvjete rada kao osiguranici kojima se pravo na povećani staž osiguranja priznaje.

Ugovor o radu sklapa se na neodređeno odnosno na određeno vrijeme.

Pri sklapanju ugovora o radu, poslodavac može zatražiti probni rad. Zakonodavac propisuje poseban članak u Zakonu o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR) kojim uređuje institut – probnog rada.

Namjera zakonodavca je u prvom redu usmjerena na zaštitu poslodavca. Riječ je o institutu radnog prava koji poslodavcima s jedne strane i radnicima s druge strane, omogućava provjeru kvaliteta radnika odnosno omogućava poslodavcu sklapanje ugovornog odnosa sa svrhom provjere radnikovih sposobnosti i boljeg upoznavanja radnika s uvjetima radnog mjesta za koje se prijavio. Probni rad se može, ali i ne mora ugovoriti. Ugovaranje ovisi o volji poslodavca, ali i radnika. Svrha je probnog rada da poslodavac stekne uvid u stručna znanja, vještine i sposobnosti radnika koje bi za određeni posao trebao posjedovati.

Probni rad bi trebao biti sastavni dio pisanog ugovora o radu. Međutim, i onda kada nema pisanog ugovora o radu, ali postoji sporazum stranaka o tome da će radnik raditi za poslodavca odnosno kada postoji ugovor o radu sklopljen u usmenom obliku, takva će odredba o probnom radu obvezivati.

Probni rad može se ugovoriti prilikom sklapanja ugovora o radu (čl. 53. st. 1. ZR). Probni rad je valjan samo za prvi ugovor o radu, a kasnije više ne, jer bi tada probni rad bio ugovoren protivno ZR-u (primjerice u slučaju ako je radnik imao ugovor o radu s probnim radom na istovrsnim poslovima).

No, ponekad se probni rad zasniva za drugo zahtjevnije radno mjesto te je on tada dopušten (iako je to primjerice drugi put da odrađujete probni rad no, odnosi se na teže odnosno zahtjevnije radno mjesto).

U pravilu bi poslodavac trebao ocijeniti je li radnik ispunio njegova očekivanja do isteka roka probnog rada. Nakon isteka tog roka poslodavac više nema prava po osnovi trajanja probnog rada mogućnost otkaza ugovora o radu. Već se odluka o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na radnom odnosu, a ne probnom radu.

Ponekad je moguće da se radnik ocijeni tek nakon isteka probnog rada (primjerice u roku pet dana od završetka probnog rada).

Kao i većina rokova, rok za probni rad određen je zakonom. Predstavlja period koji omogućava ostvarivanje svrhe instituta probnog rada. Prema ZR-u, kada se probni rad ugovori, on ne smije trajati duže od šest mjeseci (čl. 53. st. 2. ZR). Ugovori li se duži probni rad od šest mjeseci takva odredba neće obvezivati, nego će se presumirati najduže propisano trajanje probnog rada. Taj rok je u stvari razuman rok, jer je za očekivati kako će se svrha samog instituta i ostvariti.

Prema zakonskom uređenju, nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu (čl. 53. st. 3. ZR). Prema  čl. 53. st. 4. ZR koji izričito navodi kako se na odluku o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu ne primjenjuju odredbe ZR-u o otkazu ugovora o radu, osim odredbi zakona koje propisuju: da je nužan pisan oblik otkaza (čl. 120. ZR), odredbi o otkaznom roku (čl. 121. st. 1. ZR) i sudskom raskidu ugovora o radu (čl. 125. ZR).

Dakle, to nije „klasičan“ otkaz. Tako se primjerice na otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu ne primjenjuje odredba da je poslodavac dužan pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze (opomena), ali i mnoge druge odredbe ZR-u.

Nakon što poslodavac ocijeni da radnik nije zadovoljio na probnom radu ima mogućnost otkaza ugovora o radu (čl. 115. st. 4. ZR). Odluka o otkazu se mora donijeti do isteka probnog rada i poželjno je da se tada dostavi i samom radniku.

U praksi se često postavlja pitanje koji su to još razlozi za otkaz te obrazlaganje takve vrste otkaza na probnom radu.

Posve je jasno da se takav otkaz ne treba temeljiti na skrivljenom ponašanju radnika ili povredi radne obveze, već se može otkazati i zbog blažih oblika neprimjerenog ponašanja (primjerice neuklapanje u radnu sredinu).

Kao i uvijek otkaz  se mora dati u pisanom obliku uz obrazloženje te ga je potrebno dostaviti osobi na koju se on i odnosi (čl. 120. ZR).

Nakon što je dostavljen otkaz, otkazni rok počinje teći danom dostave otkaza ugovora o radu (čl. 121. st. 1. ZR). S obzirom na to da otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana (čl. 53. st. 5. ZR), radnik i poslodavac mogu ugovoriti drugačiji rok, ali ne kraći od zakonskog minimuma, jer će u protivnom biti ništetan (neće proizvoditi pravni učinak). Od dana dostave otkaz proizvodi pravne učinke.

Usmeni otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu nije zakonit te radnik može podnijeti tužbu kojom traži da sud utvrdi da je odluka o usmenom otkazu nedopuštena.

Nije rijetko da radnik i poslodavac pri sklapanju ugovora o radu ugovore probni rad u određenom trajanju, a poslodavac i prije isteka tog navedenog roka uvidi da radnik nije i neće biti u budućnosti sposoban obavljati posao koji mu je poslodavac povjerio. U takvim slučajevima bilo bi nerazumno očekivati od poslodavca da čeka istek probnog roka kako bi radniku otkazao ugovor o radu. No, polazeći od prirode instituta probnog rada u pravilu bi poslodavac odluku o otkazu mogao donijeti tek nakon isteka ugovorenog probnog rada. Utvrđenje da radnik koji ne zadovoljava kriterije rada ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada, predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan. Sukladno tom shvaćanju, radni odnos može prestati i prije isteka ugovorenog probnog rada. Dakle, posve je jasno kako se probni rad može otkazati u svakom trenutku, uz naravno poštivanje minimalnog otkaznog roka.

U nastavku možete pročitati primjer iz prakse, a tiče se otkaza zbog nezadovoljavanja na probnom radu:

„Zapažanjima je utvrđeno da je tužiteljica dobro poznavala rad na računalu i da je imala zadovoljavajuće znanje engleskog jezika, ali isto tako da je neke radne zadatke odrađivala sporo, da se nije snalazila u svom osnovnom alatu u programu ERP zbog čega je neposredno nadređeni tužiteljici direktor G. taj zadatak dodijelio drugim zaposlenicima, a ocjenjujući ukupno odnos prema radu kao i druge osobine, tuženik kao poslodavac je zaključio da tužiteljica nije opravdala očekivanja te stručnim, radnim i drugim sposobnostima na zadovoljavajući način odgovorila zahtjevima radnog mjesta za koje je zasnovala radni odnos.“ (Županijski sud u Osijeku, Gž R 194/2017-7)

Pojam sudskog raskida ugovora o radu uređuje ZR. Taj institut propisan je sa svrhom da se radniku, pod uvjetom da se pobijana odluka o otkazu ugovora o radu poslodavca proglasi nezakonitom, omogući da istakne zahtjev sudu za raskidom radnog odnosa ako mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos.

Sud će tako, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (čl. 125. st. 1. ZR).

Odluku o raskidu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, a poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja (čl. 125. st. 2. i 3. ZR). Nakon utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu radnik ne može tražiti vraćanje na posao, jer se ta odredba ne primjenjuje na probni rad pa se sudski raskid uvijek treba odrediti kada neka strana taj zahtjev postavi.

Pitanje zaštita trudnica na probnom radu odnosno pitanje dopuštenosti otkaza trudnici predstavlja vrlo osjetljivo područje. Trudnicama je prema ZR načelno zabranjeno otkazati ugovor o radu. No, ZR kod probnog rada ne upućuje na primjenu te odredbe o zaštiti trudnica. Shodno tome, ne vrijedi zabrana otkaza za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog i posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rad s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju ili kojem ugovor o radu miruje do treće godine života djeteta u skladu s posebnim propisom te se može otkazati ugovor o radu samo izvanrednim otkazom (čl. 34. ZR).

Međutim, prema Europskoj socijalnoj povelji (NN 15/2002), koju je Republika Hrvatska ratificirala, otkaz tijekom porodiljnog dopusta zbog nezadovoljavanja na probnom radu je zabranjen. Europska socijalna povelja po pravnoj je snazi iznad zakona (u ovom slučaju ZR-u). Što bi ipak na kraju značilo kako se štite trudnice, neovisno o ZR-u. Naime, otkaz zbog trudnoće predstavlja diskriminaciju na temelju spola, a diskriminacija u radnom odnosu je zabranjena, otkaz zbog trudnoće u svakom slučaju bi trebao biti zabranjen.

Prema čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11,  48/11,125/11, 56/13, 150/13, 98/19, u daljnjem tekstu: ZKZ), svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim ovim Zakonom, pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, zaštitu osobnosti i osiguravanje tajnosti osobnih podataka, redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima,rad, izobrazbu, stručnu pravnu pomoć i pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva, dodir s vanjskim svijetom, boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora, najmanje dva sata dnevno, dopisivanje i razgovor sa svojim odvjetnikom, vjeroispovijedanje i razgovor s ovlaštenim vjerskim pred­stavnikom, vjenčanje u kaznionici, odnosno zatvoru, glasovanje na općim izborima i druga prava predviđena ovim Zakonom. Prigodom dolaska na izdržavanje kazne zatvora zatvorenik mora biti upoznat sa svojim pravima, načinom njihove zaštite i obvezama (čl. 14. st. 2. ZKZ).

POSJETI

Zatvorenik ima pravo na posjete članova obitelji dva puta mjesečno i blagdanom u trajanju najmanje jedan sat (čl. 117. st. 1. ZKZ). Maloljetna djeca mogu posjećivati roditelja zatvorenika svaki tjedan i blagdanom (čl. 117. st. 2. ZKZ). Maloljetna djeca do četrnaest godina posjećuju zatvorenika u pratnji odrasle osobe iz stavka 1. ovoga članka ili skrbnika (čl. 117. st. 3. ZKZ). Za posjete drugih osoba je potrebno dobiti odobrenje u upravitelja (čl 117. st. 4. ZKZ).

Posjet je također moguće i uskratiti ili nadzirati ako po mišljenju upravitelja kaznionice postoji opravdan sigurnosni razlog (čl. 118. st. 1. ZKZ). Također je moguće i uskratiti posjet odvjetnika o čemu će zatvorenik biti obavješten, ali razgovor sa odvjetnikom se ne može nadzirati (čl. 118. st. 2. i čl. 119. st. 2. ZKZ).

RAD ZATVORENIKA

Prema čl. 80. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se omogućuje rad u skladu s njegovim zdrav­stvenim sposobnostima, stečenim znanjima i mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora. Sukladno mogućnostima kaznionice, uvažavajući zdravstvene sposobnosti kao i uspješnost ostvarivanja pojedinačnog programa, iskazani interes za radom, stečenim znanjem kao i vještinama kojima zatvorenik raspolaže, nastoji se što veći broj zatvorenika rasporediti na razne radne zadatke.

Rad u kaznionicama i zatvorima je prvenstveno organiziran unutar posebnih radionica u kojima se obavljaju poslovi poput ugostiteljstva, poljoprivrede, industrijski poslovi obrade raznih materijala i fizičkoga rada. Nadalje, u kaznionicama se također obavljaju i razni pomoćni/tehnički poslovi poput čišćenja raznih zatvorskih prostorija, vozila, ličenja zidova, poslova u praonici rublja, kuhinji ili skladištu.

Zatvorenik ima pravo na rad ako želi, ali radni angažman nije obveza. Za vrijeme rada zatvorenik ostvaruje pravo na naknadu za rad i godišnji odmor.

IZOBRAZBA I EDUKATIVNI PROGRAMI

Prema čl. 91. st. 1. ZKZ-a, kaznionica, odnosno zatvor, u skladu sa svojim mogućnostima organizira osnovnu i strukovnu izobrazbu i stjecanje dodatnih radnih vještina zatvorenika. Izobrazba se organizira u kaznionici, odnosno zatvoru i izvan kaznionice, odnosno zatvora, u skladu s općim propisima (čl. 91. st. 2. ZKZ).

Vrsta izobrazbe određuje se programom izvršavanja, a ovisi o sposobnostima i sklonostima zatvorenika, trajanju kazne i drugim okolnostima značajnim za ostvarivanje svrhe izvršavanja kazne, te mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora (čl. 93. st. 1. ZKZ).

Izobrazba zatvorenika kao i opismenjavanje maloljetnika je aktivnost koja se provodi u okviru općih programa tretmana i maloljetnika kojim je prvenstveno cilj  smanjiti recidivizam, ali i omogućiti kvalitetniju reintegraciju u društvo, kao i veću mogućnost zaposlenja. Nakon završene izobrazbe, odnosno dijela izobrazbe, zatvoreniku se daje svjedodžba iz koje ne smije biti vidljivo da je školovan u kaznionici, odnosno zatvoru (čl. 93. st. 2. ZKZ).

Zatvoreniku se može omogućiti stjecanje višeg i visokog stupnja izobrazbe na vlastiti trošak ako se program izobrazbe može uskladiti sa sigurnosnim razlozima (čl. 93. st. 3. ZKZ).

VJEROISPOVJEDANJE

Prema čl. 94. ZKZ-a zatvorenik ima pravo na vjeroispovijedanje koristeći vlastitu vjersku literature i stvari za religijsku uporabu. U slučaju zlouporabe, stvari za religijsku uporabu mogu se oduzeti. Zatvorenik ima pravo kontaktirati s vjerskim službenikom svoje vjerske zajednice.

Vjeroispovjedanje za vjerske zajednice koje su najzastupljenije u Hrvatskoj uređeno je sporazumima o dušobrižništvu koje pojedina vjerska zajednica potpisuje s Vladom RH na temelju Zakona o izvršavanju zatvorske kazne kao i raznih međunarodnih ugovora. Za vjerske zajednice koje nisu zastupljene u velikoj mjeri i koje su upisane u Registar vjerskih zajednica koji vodi Ministarstvo Pravosuđa i uprave omogućen je kontakt zatvorenika sa predstavnikom te zajednice kojeg imenuje vjerska zajednica.

Povodom velikih katoličkih blagdana, ali i velikih blagdana drugih vjeroispovijesti osobita se pažnja predaje organiziranju svetih misa i osobnih potreba zatvorenika kao i duhovnih susreta koje predvode predstavnici vjerskih zajednica.

PREHRANA

Prema čl. 78. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se u pravilnim razmacima osiguravaju odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, a primjereni su dobi, zdravlju, naravi posla koji obavlja te prema mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora, njegovim vjerskim i kulturnim zahtjevima. Zatvoreniku se osiguravaju najmanje tri obroka dnevno kalorične vrijednosti od najmanje 3000 kcal dnevno. Sastav i hranidbenu vrijednost hrane nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke (čl. 78. st. 3. ZKZ).

U povjerenstvu za sastav jelovnika sudjeluje liječnik ili drugi službenik medicinske struke, strukovni učitelj kuhar, ekonom te predstavnik zatvorenika. Svaki pripremljeni obrok kuša upravitelj ili osoba koju ovlasti, a zapažanja se evidentiraju u posebnu evidenciju. Od svakog obroka ostavlja se uzorak radi eventualne analize za slučaj pojave trovanja hranom. Sanitarne inspekcije redovito obavljaju nadzor nad stanjem čistoće i higijene u kuhinjama i pomoćnim prostorijama, o čemu dostavljaju nalaz.

DOPISIVANJE

Prema čl. 124. st. 1. ZKZ-a, zatvorenik ima pravo na neograničeno dopisivanje na vlastiti trošak. U zatvoru, zatvorenoj kaznionici i zatvorenom odjelu kaznionice sadržaj pisama se nadzire (čl. 124. st. 2. ZKZ).

Upravitelj zatvorene kaznionice, odnosno zatvora može uskratiti dopisivanje iz sigurnosnih razloga, o čemu će obavijestiti zatvorenika, a pismo uložiti u osobnik. Protiv odluke upravitelja zatvorenik može podnijeti žalbu sucu izvršenja (čl. 124. st. 3. ZKZ). Zatvorenik se ima pravo, bez ograničenja i nadzora sadržaja pisma, dopisivati s odvjetnikom, tijelima državne vlasti i s međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava kojih je Republika Hrvatska članica (čl. 124. st. 4. ZKZ).

SUDSKA ZAŠTITA

Također je bitno napomenuti i da sudovi RH kao i Europski sud za ljudska prava paze na poštivanje prava zatvorenika u skladu sa pravnim poretkom RH i preuzetim obavezama iz Međunarodnoga prava.

Tu se također ističe i odluka Eurospkog suda za ljudska prava u presudi Muršić protiv Hrvatske (7334/13). Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (dalje ES) u sastavu od 17 sudaca, 20. listopada 2016. donijelo je presudu kojom je taj Sud ujednačio svoju praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Na temelju spisa je vidljivo da se zatvorenik Bjelovarskog zatvora Muršić žalio ES-u na zatvorske uvjete, pretežito navodeći manjak osobnog prostora, neodržavane, prljave i vlažne ćelije, sanitarni čvor koji je bio u blizini prostora za spavanje i hranjenje te nemogućnost rada u zatvoru i nedovoljni pristup rekreacijskim i obrazovnim aktivnostima. Domaći sudovi su odbili njegove prigovore smatrajući da je imao dovoljno osobnog prostora na raspolaganju, a kraća i privremena razdoblja kada je površina njegovog osobnog prostora bila manja od minimalna 4 m², kako propisuje članak 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, nisu dovela do povrede njegovih prava. Sud je između ostalog utvrdio da ograničenje osobnog prostora u zatvorskoj ćeliji na manje od 3 m² u neprekinutom razdoblju od 27 dana predstavlja ponižavajuće postupanje, dok u ostalom razdoblju ne predstavlja takvo postupanje.

Pravni institut zabrane natjecanja postoji u hrvatskom zakonodavstvu od 1995. godine i propisan je Zakonom o radu. Smisao tih zakonskih odredaba su zaštita poslovnih interesa i prava poslodavaca, prvenstveno čuvanje poslovne tajne koju je radnik saznao radeći kod poslodavca s kojim ima sklopljen ugovor o radu, tj. saznanja radnika u obavljanju posla o klijentima, poslovnim podacima, tržišnim uvjetima, poslovnim partnerima, tehnologijama itd. Zlouporaba takvih informacija može narušiti tržišni položaj poslodavca.

Sadržaj ugovorne zabrane natjecanja je zabrana zapošljavanja kod osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te zabrana za svoj ili tuđi račun sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (čl. 102. st. 1. ZR). Ako je u ugovoru samo općenito navedena zabrana natjecanja, tada postoji presumpcija da su zabranjeni i zapošljavanje i sklapanje poslova.

Zabrana zapošljavanja odnosi se na zabranu zapošljavanja na bilo kojem radnom mjestu kod poslodavca koji je u tržišnom natjecanju s ranijim poslodavcem.

Tržišno natjecanje između dva poslodavca postoji ako oni obavljaju istu registriranu djelatnost te iz takve djelatnosti nude na tržištu kupcima iste proizvode i usluge.

Ugovornu zabranu natjecanja valja staviti u kontekst zakonske zabrane natjecanja. Dok zakonska zabrana natjecanja traje za vrijeme trajanja radnog odnosa, ugovorna zabrana natjecanja vrijedi isključivo nakon prestanka ugovora o radu.

Također, zakonska zabrana natjecanja odnosi se na svaki radni odnos bez potrebe posebnog ugovaranja, a ugovorna zabrana natjecanja mora se izričito ugovoriti. Takav se ugovor mora sklopiti u pisanom obliku, dok usmeno ugovaranje ne bi bilo pravno valjano (čl. 102. st. 4. ZR).

Najčešće se zabrana natjecanja ugovara zajedno sa zasnivanjem radnog odnosa kao sastavni dio ugovora o radu, no može se ugovoriti i kao zasebni ugovor, bilo tijekom zasnivanja radnog odnosa, bilo kasnije. Razdoblje trajanja takvog ugovora zakonom je ograničeno na maksimalno dvije godine od dana prestanka radnog odnosa (čl. 102. st. 2. ZR).

Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovaranje zabrane natjecanja na vrijeme duže od dvije godine, ne povlači za sobom ništetnost cijele ugovorne odredbe, već samo u dijelu ugovorenom preko dvije godine. Zakon o radu ovdje ne radi razliku između ugovora o radu na određeno i neodređeno pa valja zaključiti da se zabrana natjecanja može ugovoriti i kod jednih i kod drugih.

Ugovorna zabrana natjecanja ne obvezuje radnika ako cilj iste nije zaštita opravdanih interesa poslodavca ili ako se njima, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika (čl. 102. st. 5. ZR).

Cilj ugovora nije generalno radniku onemogućiti rad, već samo rad kod poslodavca koji predstavlja konkurenciju bivšem poslodavcu. Nije moguće ugovoriti opću zabranu zapošljavanja jer bi ista bila suprotna pravu na rad i slobodi rada.

Prema sudskoj praksi, ako poslodavac posluje i izvan granica RH, tada ta obveza veže radnika i na tržištima na kojima posluje poslodavac u inozemstvu.

Ugovor je ništetan ako ga je sklopio maloljetnik ili radnik koji u vrijeme sklapanja ugovora prima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (čl. 102. st. 6. ZR). Prema Državnom zavodu za statistiku prosječna neto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za kolovoz 2020. iznosila je 6.723,00 kn. Na tu se ništetnost ne može pozvati poslodavac (čl. 102. st. 7. ZR).

S obzirom na ograničenja koja se takvim ugovorom nameću radniku, poslodavac ima obvezu isplate novčane naknade. Zabrana obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (čl. 103. st. 1. ZR). Naknadu je poslodavac dužan isplatiti najkasnije do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 103. st. 2. ZR).

Kod izračuna naknade, u visinu prosječne plaće za relevantne mjesece ne ulaze troškovi u vezi s obavljanjem rada kao što u putni troškovi, odnosno naknada se može razmjerno umanjiti za taj iznos (čl. 103. st. 3. ZR). Obveza isplate ove naknade postoji i kad se radnik zaposli kod poslodavca koji nije u tržišnom natjecanju s poslodavcem.

Ugovorna zabrana natjecanja prestaje ako je radnik izvanredno otkazao poslodavcu zbog teške povrede obveze iz ugovora o radu, no uvjet je pisana izjava radnika poslodavcu u roku od mjesec dana od dana prestanka ugovora o radu.

Prestaje i kada poslodavac otkaže ugovor o radu, a za to nema opravdan razlog, osim ako u roku od 15 dana od otkaza ugovora obavijesti radnika da će mu za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja plaćati naknadu (čl. 104. ZR).

Također prestaje i protekom vremena, sporazumom radnika i poslodavca te odustankom poslodavca. O tom odustanku poslodavac mora pisano obavijestiti radnika, a obveza plaćanja naknade u tom slučaju prestaje nakon 3 mjeseca od dana dostave izjave o odustanku (čl. 105. ZR).

Zakon predviđa i mogućnost ugovaranja ugovorne kazne za slučaj kršenja ugovorne zabrane natjecanja. Ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznog prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete.

Ugovorna se kazna može se ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja, ako je u vrijeme sklapanja takvog ugovora radnik primao plaću veću od prosječne plaće u RH (čl. 106. ZR).

Ugovorna kazna je najčešće financijska i određuje se ili u konkretnom iznosu ili primjerice u visini nekoliko plaća koju je radnik ostvarivao kod bivšeg poslodavca. U slučaju nerazumno visoke ugovorne kazne, sud će presuditi u korist radnika.

Plaćanje poreza na promet nekretnina uređeno je Zakonom o porezu na promet nekretnina (NN 115/16, 106/18; dalje u tekstu: ZPPN), prema kojem je predmet oporezivanja nekretnina (čl. 5. st. 1. ZPPN). Iznimno od toga, prometom nekretnina se ne smatra stjecanje nekretnina na koje se plaća porez na dodanu vrijednost (čl. 5. st. 2. ZPPN-a).

Promet nekretnina je svako stjecanje nekretnina u Republici Hrvatskoj (čl. 4. st. 1. ZPPN). Stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba (čl. 4. st. 2. ZPPN-a).

TKO JE POREZNI OBVEZNIK?

Prema ZPPN-u, obveznik poreza na promet nekretnina je stjecatelj nekretnine (čl. 6. st. 1. ZPPN). Ako se radi o nasljeđivanju, obveznik poreza na promet nekretnina je nasljednik ili zapisovnik. Međutim, ako se nasljednik tijekom ostavinske rasprave odrekne nasljedstva ili ga ustupi drugom sunasljedniku, ne plaća se porez po ZPPN-u na odricanje, odnosno ustupanje nasljedstva (čl. 7. st. 1. ZPPN).

Prilikom darovanja ili drugog stjecanja nekretnine bez naknade obveznik je daroprimatelj ili druga osoba koja je stekla nekretninu bez naknade (čl. 7. st. 2. ZPPN).

Ako se nekretnina stječe na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obveznik poreza na promet nekretnina je davatelj uzdržavanja (čl. 8. st. 1. ZPPN). Pri stjecanju nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju porez na promet nekretnina umanjuje se za 5% za svaku godinu trajanja uzdržavanja proteklu od dana sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju do smrti uzdržavanog (čl. 8. st. 2. ZPPN).

Porezni obveznik mora platiti utvrđeni iznos poreza u roku od 15 dana od dana dostave rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina (čl. 26. ZPPN).

KADA NASTAJE POREZNA OBVEZA?

Porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina (čl. 16. st. 1 ZPPN).

Ako se stječe nekretnina na temelju odluke suda ili drugog tijela, porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti te odluke (čl. 16. st. 2 ZPPN).

Ako se vlasništvo na nekretnini stječe na temelju zakona, porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti odluke suda o odobrenju upisa (čl. 16. st. 4. ZPPN).

U slučaju stjecanja nekretnine temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja tog ugovora (čl. 17. st. 1. ZPPN), dok kod ugovora  doživotnom uzdržavanju porezna obveza nastaje u trenutku smrti primatelja uzdržavanja (čl. 17. st. 2. ZPPN).

POREZNA OSNOVICA I POREZNA STOPA

Osnovica poreza na promet nekretnina je tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze (čl. 9 st. 1. ZPPN). Ministarstvo financija, Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju (čl. 9. st. 2. ZPPN). Vlasnik, odnosno posjednik nekretnine, obvezan je ovlaštenoj osobi dopustiti pristup na zemljište i građevine radi procjene tržišne vrijednosti nekretnine (čl. 10. st. 2. ZPPN).

Porez na promet nekretnina plaća se po stopi od 3%  (čl. 12. ZPPN-a).

PRIJAVA PROMETA NEKRETNINA TE NJIHOVO EVIDENTIRANJE

Javni bilježnik po ovjeri potpisa na ispravama o prodaji ili drugom načinu otuđenja nekretnine ili po sastavljanju javnobilježničkog akta, a najkasnije u roku od 30 dana, obvezan je jedan primjerak isprave, kao i svake druge isprave na osnovi koje dolazi do prometa nekretnine (ugovor o ortaštvu, ugovor o osnivanju prava građenja i sl.), uz podatak o osobnom identifikacijskom broju sudionika postupka, dostaviti ispostavi Porezne uprave na području koje se nekretnina nalazi, elektroničkim putem (čl. 18. st. 1. ZPPN).

Sudovi i druga javnopravna tijela obvezni su ispostavi Porezne uprave na području na kojem se nalazi nekretnina dostavljati svoje odluke uz podatak o osobnom identifikacijskom broju sudionika postupka kojima se stječe ili mijenja vlasništvo nekretnina u zemljišnim knjigama, odnosno u službenim evidencijama u roku od 15 dana nakon isteka mjeseca u kojem je odluka postala pravomoćna, prema propisima o obveznom osobnom dostavljanju pismena (čl. 18. st. 2. ZPPN).

Dostavom tih isprava i odluka smatra se da je izvršena prijava prometa nekretnina (čl. 19. st. 1. ZPPN).

Iznimno od toga, ako ispravu o stjecanju nekretnine nije ovjerio javni bilježnik odnosno nije ju izdao sud ili drugo javnopravno tijelo, porezni obveznik je obvezan prijaviti promet nekretnina ispostavi Porezne uprave na području na kojem se nalazi nekretnina, dostavom Prijave prometa nekretnina i isprave o stjecanju nekretnine u roku od 30 dana od dana njezina nastanka. (čl. 19. st. 2. ZPPN).

Podaci iskazani u ispravi o stjecanju nekretnina evidentiraju se u Evidenciju prometa nekretnina u roku od 30 dana od dana zaprimanja (čl. 20. st. 1. ZPPN). Vlasnik podataka iz Evidencije prometa nekretnina je Ministarstvo financija, Porezna uprava (čl. 20. st. 2. ZPPN).

TKO JE OSLOBOĐEN PLAĆANJA POREZA NA PROMET NEKRETNINA?

Porezna oslobođenja se dijele na opća, oslobođenja pri unosu nekretnine u trgovačko društvo te oslobođenje pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade.

Kod općih oslobođenja, porez na promet nekretnina ne plaćaju:

1. Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zaklade i fundacije;

2. diplomatska ili konzularna predstavništva strane države pod uvjetom uzajamnosti i međunarodne organizacije za koje je međunarodnim ugovorom dogovoreno oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina;

3. osobe koje stječu nekretnine u postupku vraćanja oduzete imovine i komasacije nekretnina;

4. prognanici i izbjeglice koji stječu nekretnine zamjenom svojih nekretnina u inozemstvu;

5. građani koji kupuju stambenu zgradu ili stan (uključujući i zemljište) na kojem su imali stanarsko pravo ili uz suglasnost nositelja stanarskog prava prema propisima kojima se uređuje prodaja stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Isto vrijedi i za zaštićene najmoprimce koji kupuju stambenu zgradu ili stan u kojem stanuju na temelju ugovora o najmu

6. osobe koje stječu nekretnine u skladu s propisima kojima se uređuje pretvorba društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva;

7. bračni drug, potomci i preci koji čine uspravnu liniju primatelja uzdržavanja te od njega stječu nekretnine na temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju;

8. osobe koje razvrgnućem suvlasništva ili diobom zajedničkog vlasništva stječu posebne dijelove te ili tih nekretnina, (čl. 13. ZPPN).

Porezno oslobođenje pri unosu nekretnine u trgovačko društvo

Kada se nekretnine unose u kapital trgovačkog društva, ne plaća se porez na promet nekretnina (čl. 14. st. 1. ZPPN).

Porez na promet nekretnina ne plaća se kada se nekretnine stječu u postupku spajanja i pripajanja te u postupku podjela trgovačkog društva u više trgovačkih društava (čl. 14. st. 2. ZPPN).

Međutim, ako tijekom poreznog nadzora Porezna uprava utvrdi prividnost pravnog posla po osnovi kojeg je stečena nekretnina, utvrđuje se pripadajući porez na promet nekretnina (čl. 14. st. 3. ZPPN).

Porezno oslobođenje pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju bez naknade

1. bračni drug, potomci i preci koji čine uspravnu liniju te posvojenici i posvojitelji koji su u tom odnosu s umrlim ili darovateljem;

2. pravne i fizičke osobe kojima Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave daruje, odnosno daje nekretnine bez naknade radi odštete ili iz drugih razloga u svezi s Domovinskim ratom

3. bivši bračni drugovi kada uređuju svoje imovinske odnose (čl. 15. ZPPN).

POVRAT POREZA

Osoba koja plati porez na promet nekretnina, kamate ili troškove prisilne naplate koje nije bila obvezna platiti ima pravo na povrat plaćenih, odnosno više plaćenih iznosa (čl. 28. st. 1. ZPPN). Plaćeni, odnosno više plaćeni iznos bit će vraćeni osobi od koje su naplaćeni, na njezin zahtjev, u roku od 30 dana od dana podnesenog zahtjeva (čl. 28. st. 2. ZPPN).

Raskid ugovora o prijenosu vlasništva na nekretnini voljom stranaka prije nego što se obavi prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika te raskid, poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora odlukom suda razlozi su za obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina (čl. 29. st. 1. ZPPN).

Dva velika potresa jačine 5,5 i 6,3 po Richteru i stotine malih pogodile su područje Sisačko – moslavačke županije krajem prosinca. Tlo još podrhtava, a ljudi su ostali gotovo bez svega: kuće su im srušene do temelja, a bilo je i ljudskih žrtava. Pravna klinika neposredno nakon ovih strašnih događaja osnovala je posebnu ad hoc Grupu za pomoć stradalima u potresu i otvorila četvrtu telefonsku liniju koja je posebno uvedena za pravna pitanja ljudi stradalih u potresu.

Pomoć koju koju Pravna klinika pruža u ovoj situaciji slična je pomoći koju je pružala u ožujku kada je Zagreb pogodio razoran potres.

Tjedan dana nakon razornog potresa dvije grupe kliničara u dva automobila zaputilo se u Glinu kako bi najprije, ustanovili u kojem pravnom pitanju kliničari mogu najprije pružiti pomoć i kako bi pomogli ljudima pri ispunjavanju obrazaca za jednokratnu naknadu štete na koju svi građani s područja Sisačko – moslavačke županije imaju pravo neovisno o tome jesu li njihove kuće prilikom procjene statičara dobile zelenu naljepnicu na kući s oznakom uporabljivo ili žutu ili crvenu s oznakama neuporabljivo.

Klinika je pripremila obrasce za naknadu koje su kliničari prvoga dana na terenu ispunjavali posjećujući građane u  okolnim selima u blizini Gline gdje pretežito živi starije stanovništvo. Tako je prvoga dana ispunjeno 15-ak zahtjeva u samom obilasku kuća građana.

Istovremeno je jedna grupa kliničara bila u Hrvatskom domu u Glini gdje je privremeno smješten Centar za socijalnu skrb kako bi se ljudima iz grada Gline i svima koji dolaze samostalno u Centar za socijalnu skrb pomoglo da što brže predaju zahtjev Centru za jednokratnu naknadu štete.

Prije samog obilaska kuća građana, posjećene su i razne udruge kao što su Ljudi za ljude i udruga ADRA, privremeno sjedište gradske uprave u Glini i sjedište Crvenog križa u drvnom centru gdje smo podijelili obrasce s osnovnim informacijama kako bi volonteri na svim područjima i gradska uprava imali informaciju kome se građani mogu obratiti osim same prijave štete i ostvarivanja prava na jednokratnu naknadu tako i bilo kojeg pravnog pitanja koje imaju građani iz potresom pogođenog područja.

Istoga dana dogovorena je suradnja s Centrom za socijalnu skrb u Glini i dogovoreno je da će idući dan nova grupa kliničara doći u Glinu kako bi ih vozač Centra mogao voziti u najudaljenija sela od grada i tako najprije pomoći građanima pri ispunjavanju obrasca za jednokratnu naknadu štete.

Potrebno je napomenuti da sve obrasce ispunjene u kućama građana kliničari sami predaju ispunjene u Centar za socijalnu skrb.

Tijekom sljedećeg tjedna, Pravna je klinika također ponovno u suradnji s Centrom za socijalnu skrb pomagala pri ispunjavanju zahtjeva za jednokratnu naknadu i to obilazeći kuće građana.

Osim Gline, grupa kliničara bila je i u Sisku, gdje su također ispunjavani zahtjevi za jednokratnu naknadu i gdje je pružena pomoć u svim drugim pravnim pitanjima na koja je građanima bio potreban odgovor.

Kliničarka koja je bila u prvom posjetu Glini i okolnim selima objašnjava nam da je činjenica da se tako brzo nakon potresa išlo u Glinu i inicijativa Pravne klinike u kojoj je sudjelovala kao i činjenica da je članica i posebne ad hoc grupe govori nam da je ponosna i sretna što je dio svega toga i da građanima zaista treba pomoći i da će im pomoć trebati i dalje kroz dulje vrijeme, a ne samo u ovim trenucima kada je nakon katastrofe prošlo tek nekoliko dana. Također nam govori da su građani, makar je dosta njih u potresu praktički ostalo bez svega, zahvalno na svoj pomoći koju pruža ne samo Pravna klinika nego i svi volonteri i da iako se nalaze u jako teškim situacijama, nikada im nije teško udijeliti osmijeh ljudima koji im pomažu i da većina njih objašnjava da oni zaista svega imaju i da produžimo dalje pomoći drugima. „Što može čovjek na to sve nego samo dobiti još veći motiv i želju da i dalje pomažeš, još bolje i više?“ – završava svoju izjavu kliničarka.

U ovim posjetima najviše je pitanja bilo na koji način građani mogu prijaviti svoju štetu obzirom na procjenu statičara i razinu oštećenja koje su njihovi domovi dobili kako bi u skladu sa Zakonom o obnovi, koji je donesen nakon potresa u Zagrebu u proljeće, a sada proširen i na područje Sisačko – moslavačke županije, dobili sredstva od države za obnovu njihovih domova. Pravna klinika u ovom trenutku nastavlja s posjetima Glini i Sisku kako bi upravo počela s prijavom građana za dobivanje sredstava od države za obnovu kuća.

Također, građanima koji nam se jave putem telefonske linije već dijeli pravne savjete na koji način mogu ostvariti ta sredstva i koja im je dokumentacija potrebna.

Dosadašnjim posjetima i planiranim novim posjetima, posebnoj grupi i telefonskoj liniji Pravna je klinika približila većem broju građana način svog rada, i to upravo onima kojima je to sada najpotrebnije. Vodeći se prethodno navedenom izjavom jedne naše kliničarke, svi članovi ad hoc grupe zaista se nadaju da će moći pomoći što većem broju ljudi i to na brz i učinkovit način kako bi ova katastrofa koja je zadesila ljude ostala samo jedna ružna uspomena.

Potrebno je napomenuti da Klinika osim što pruža pravnu pomoć u najčešćim pitanjima koja sada zabrinjavaju građane i koja su trenutno najpotrebnija, Klinika spremno pruža pomoć svim ljudima koji nam se obrate s bilo kojim pravnim pitanjem, tako da su naši kliničari već i na terenu zaprimali predmete s pravnim problemima ljudi koji i nisu neposredno vezani uz sam potres i potrebu obnove.

Za većinu kaznenih djela kazneni progon poduzima se po službenoj dužnosti, što znači da je kazneni postupak protiv počinitelja tih djela ovlašten i dužan pokrenuti državni odvjetnik, kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Ipak, postoji i određeni manji broj kaznenih djela progon kojih zakonodavac prepušta osobi koja je kaznenim djelom oštećena - ona se tada javlja u ulozi privatnog tužitelja. Takvo prepuštanje kaznenog progona privatnom tužitelju smatra se opravdanim jer se radi o lakšim kaznenim djelima kod kojih ne postoji javni interes za kažnjavanjem počinitelja, stoga nije potrebno da u kaznenom progonu sudjeluje državni odvjetnik kao posebno državno tijelo.

Kaznena djela koja se prema Kaznenom zakonu progone po privatnoj tužbi su:

-tjelesna ozljeda (čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu: KZ),

-prisila (čl. 138. KZ),

-prijetnja (čl. 139. st. 1. KZ),

-kaznena djela protiv časti i ugleda (uvreda, kleveta, čl. 147. i 149. KZ),

-krađa stvari male vrijednosti (čl. 228. st. 2. KZ), utaja stvari male vrijednosti (čl. 232. st. 1., 2. i 4. KZ),

-pronevjera stvari male vrijednosti (čl. 233. st. 3. KZ),

-prijevara kojom je pribavljena mala imovinska korist, a počinitelj je išao za pribavljanjem takve koristi (čl. 236. st. 3. KZ),

-zlouporaba povjerenja (čl. 240. st. 1. KZ), ako ta imovinska kaznena djela nisu počinjena na štetu državne imovine, te

-neka druga imovinska kaznena djela počinjena prema bliskom srodniku (krađa, teška krađa, razbojništvo, neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari, prijevara, čl. 245. st. 4. KZ).

Ovlaštenici na podnošenje privatne tužbe

Na podnošenje privatne tužbe ovlašten je, u pravilu, oštećenik (žrtva kaznenog djela i pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno), no u određenim slučajevima to mogu biti i neke druge osobe.

Tako, ako je kazneno djelo protiv časti i ugleda počinjeno prema umrloj osobi, kao privatni tužitelj može nastupiti bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, roditelj, dijete, posvojitelj, posvojenik te braća ili sestre umrle osobe (čl. 150. st. 2. KZ). 

Isto tako, ako tijekom roka za podnošenje privatne tužbe ili tijekom postupka započetog po privatnoj tužbi žrtva umre, navedene osobe mogu u roku od tri mjeseca od dana njezine smrti podnijeti privatnu tužbu, odnosno izjaviti da započeti postupak nastavljaju (čl. 55. st. 6. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP). 

Analogno može postupiti i pravni sljednik pravne osobe na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno, ako ona prestane postojati u tijeku postupka započetog po privatnoj tužbi (čl. 55. st. 7. ZKP).

Za djecu i osobe koje su lišene poslovne sposobnosti privatnu tužbu podnosi njihov zakonski zastupnik ili poseban skrbnik, s time da dijete koje je navršilo šesnaest godina života može i samo podnijeti privatnu tužbu (čl. 62. ZKP).

Podnošenje privatne tužbe

Privatna tužba mora se podnijeti nadležnom sudu u roku od tri mjeseca od dana kada je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja.

Iznimno, ako je podignuta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, okrivljenik može do završetka rasprave i nakon proteka roka od tri mjeseca podignuti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom (protutužba).

Ako žrtva ili pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnesu kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka utvrdi se da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatrat će se kao pravovremena privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu (čl. 61. ZKP). 

Privatna tužba mora sadržavati:

1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima, kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja privatne tužbe pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru,

2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,

3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,

4) dokaze na kojima se temelji privatna tužba (čl. 524. st. 2. ZKP).

Kazneni postupak po privatnoj tužbi

Kada sudac pojedinac primi privatnu tužbu, prethodno će ispitati je li nadležan, je li privatna tužba podnesena od ovlaštenog tužitelja, je li ona propisno sastavljena te postoje li razlozi zbog kojih bi se tužba trebala odbaciti.

Ako ustanovi da privatna tužba nije propisno sastavljena, vratit će ju privatnom tužitelju da u roku od osam dana ispravi nedostatke, a ako on to ne učini, privatna tužba će se odbaciti (čl. 525. st. 1. i 2. ZKP).

Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, a na području suda djeluju mirovna vijeća i obje stranke imaju prebivalište na tom području, sud može stranke uputiti tim vijećima radi pokušaja mirenja. U tom slučaju sud će odrediti rok u kojem će se pokušati mirenje i zastat će s postupkom, a nakon isteka tog roka ili ako mirenje ne uspije, postupak će se nastaviti. Po isteku roka koji je sud odredio za mirenje, sudac pojedinac može u roku od mjesec dana zakazati ročište radi prethodnog razjašnjenja stvari, na koje će pozvati privatnog tužitelja i okrivljenika.

Na ročištu privatni tužitelj može izjaviti da odustaje od progona, izmiriti se s okrivljenikom ili prihvatiti ispriku okrivljenika, u kojim će slučajevima sud odbaciti privatnu tužbu. Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, sudac pojedinac može odmah otvoriti raspravu, na što će se posebno upozoriti privatni tužitelj i okrivljenik pri dostavi poziva. Ako sudac pojedinac ne otvori raspravu, donijet će odluku o tome koje će dokaze izvesti na raspravi te će zakazati raspravu (čl. 527. ZKP).

Rasprava se može održati ako i ne dođe privatni tužitelj koji ima prebivalište izvan područja suda kojem je podnesena privatna tužba ako je sudu stavio prijedlog da se rasprava održi u njegovoj odsutnosti (čl. 534. ZKP).

Privatni tužitelj može se odreći prava na žalbu od objave presude pa do proteka roka za podnošenje žalbe, a može do donošenja odluke drugostupanjskog suda odustati od već podnesene žalbe (čl. 536. ZKP).

Pravni položaj privatnog tužitelja u kaznenom postupku

Privatni tužitelj ima u kaznenom postupku ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu (čl. 60. st. 3. ZKP).

Svoja prava privatni tužitelj može ostvarivati i preko opunomoćenika, kojeg mu na njegovo traženje može postaviti i sud, ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora više od pet godina, ako je to u interesu postupka te ako privatni tužitelj prema svom imovnom stanju ne može podmiriti troškove zastupanja (čl. 59. st. 1. u vezi s čl. 60. st. 4. ZKP).

Ipak, položaj privatnog tužitelja slabiji je od usporedivog položaja državnog odvjetnika kao stranke optužbe. Ponajprije, on ne može, poput državnog odvjetnika, u svoju korist angažirati druga državna tijela, posebice policiju i njezinu kriminalističku službu. Nadalje, privatnog tužitelja vežu određene, u pravilu neoborive, procesne presumpcije da je odustao od kaznenog progona.

Tako, ako privatni tužitelj u tijeku postupka odustane od privatne tužbe, on gubi pravo na ponovno podnošenje tužbe za to kazneno djelo (čl. 60. st. 2. ZKP). Isto tako, ako privatni tužitelj ne dođe na raspravu, iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od tužbe.

Iznimno, predsjednik vijeća ili sudac pojedinac može dopustiti povrat u prijašnje stanje privatnom tužitelju koji iz opravdanog razloga nije mogao doći na raspravu ili pravovremeno izvijestiti sud o promjeni adrese ili boravišta, ako u roku od osam dana nakon prestanka smetnje podnese molbu za povrat u prijašnje stanje. No, povrat u prijašnje stanje ne može se više tražiti nakon proteka tri mjeseca od dana propuštanja (čl. 63. ZKP).

Nadalje, privatni tužitelj u pravilu je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, ili presudom kojom se optužba odbija, ili rješenjem o obustavi postupka (čl. 149. st. 3. ZKP).

Konačno, privatni tužitelj podliježe ovlasti predsjednika vijeća na poduzimanje mjera procesne stege za očuvanje reda na raspravi (čl. 396. st. 1. ZKP), kao i kažnjavanju novčanom kaznom ako je u podnesku, elektroničkoj ispravi ili usmenoj riječi, odnosno na drugi način vrijeđao sud ili sudionika u postupku (čl. 80. st. 1. ZKP).

Nerijetko stranke različitih ugovora, a najčešće primjerice ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, u ugovore uglavljuju klauzulu kojom omogućavaju jednoj od ugovornih strana pravo plodouživanja, bilo doživotno ili na određeni vremenski period. Koje su pogodnosti, prava, ali i obveze koje takvo pravo obuhvaća pročitajte u nastavku teksta.

Općenito o služnostima

Prema Zakonu o vlasništvu služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. Zakona o vlasništvu, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV).

Kako je nositelj prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari određuje se kod osnivanja prava služnosti; ako se služnost osniva na temelju pravnoga posla, određuje to svojom voljom ili u sporazumu sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar; ako se osniva na temelju odluke suda ili drugoga tijela vlasti, određuje se to tom odlukom; inače to određuje zakon (čl. 174. st. 2. ZV). U kontekstu navedenog, pojmom pravni posao najčešće se misli na ugovor, dok se odluka suda ili drugog tijela može donijeti primjerice u postupku razvrgnuća suvlasništva ili nasljeđivanja.

Razlikujemo stvarne i osobne služnosti.

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od vlasništva te nekretnine, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom (čl. 186. st. 2. ZV).

Osobna služnost, s druge strane, je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti (čl. 199. st. 1. ZV).

Valja napomenuti i aspekte jednog od temeljnih načela služnosti, odnosno činjenicu da ovlaštenik:

prava služnosti može ovlasti koje mu to njegovo pravo daje izvršavati po svojoj volji, ali ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti (čl. 177. st. 1. ZV) te

prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati obzirno, tako da što manje opterećuje poslužnu stvar (čl. 177. st. 2. ZV).

Vlasnik poslužne stvari, s druge strane, ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti; ali nije dužan išta sam činiti, ako nije drukčije određeno (čl. 177. st. 3. ZV).

Institut plodouživanja

Pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodouživatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo (čl. 203. st. 1. ZV).

Što se tiče opsega ovlaštenja, pravo plodouživanja jednako je onome koje pripada samom vlasniku, uz jedino ograničenje, da čuva i sačuva bit (sućanstvo) stvari kako bi je vlasniku, po prestanku ovlaštenja, mogao vratiti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj U-III-597/2018, od 26. veljače 2020. godine).

Poslužna stvar

Pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj stvari koja je nepotrošna, bilo pokretna ili nepokretna, kao i na više pokretnih stvari zajedno. (čl. 203. st. 2. ZV). Nepotrošne stvari su one koje se mogu koristiti i upotrebljavati više puta ili neograničeno, tako da se njihovom upotrebom njihova bit i sadržaj ne narušavaju, primjerice novac ili knjige.

Na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje. Potrošne stvari su one koje se ne mogu višekratno koristiti jer svoju bit iscrpljuju jednom upotrebom, primjerice hrana ili gorivo. U slučaju nepravog plodouživanja poslužna stvar je novčana vrijednost stvari koja će se vlasniku vratiti pošto prestane to plodouživanje (čl. 211. st. 2. ZV). Gotovim novcem može za trajanja nepravoga plodouživanja ovlaštenik raspolagati po volji; ali ako je to plodouživanje osnovano na već uloženoj glavnici, ovlaštenik može zahtijevati samo kamate (čl. 211. st. 3. ZV).

Namjena stvari i očuvanje sućanstva

Pojmove namjena stvari i sućanstvo stvari ipak je potrebno pobliže objasniti. Naime, uporaba i iskorištavanje poslužne stvari u skladu s njezinom namjenom odnosi se na poštivanje prvotne svrhe stvari, odnosno djelatnosti ili aktivnosti kojoj ona po svojoj prirodi služi. Sukladno navedenom, svrha nekretnine kao obiteljske kuće ili stana je stanovanje, a poslovnog objekta obavljanje poslovne i/ili gospodarske djelatnosti.

Nadalje, prema već spomenutoj odluci Ustavnog suda plodouživanje po svojem opsegu predstavlja pravo na isključivi posjed i korištenje poslužne nekretnine u svakom pogledu i neovisno o ovlaštenikovim potrebama, dakle, na isti način kako to čini i vlasnik, s razlikom da ovlaštenik osobne služnosti plodouživanja nema pravo otuđenja, uništenja i znatnog oštećenja supstancije (sućanstva) poslužne stvari.

Slijedom navedenog, čuvanje sućanstva, odnosno identiteta stvari odnosi se na suzdržavanje od radnji i aktivnosti koje bi uništile i znatno oštetile poslužnu stvar kao što je rušenje zidova, ali prema sudskoj praksi i samo oštećenje zidova i stropova, primjerice, uslijed odvajanja rasvjetna tijela, utičnica i sl. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 709/14-2, od dana 18. studenoga 2014. godine).

S druge strane, sudska praksa adaptaciju i dogradnju nekretnine ne smatra promjenom sućanstva, osim u slučaju na taj način nastane nova stvar, odnosno kad spomenutim ulaganjem nije izgrađen neki poseban dio zgrade koji bi predstavljao samostalni objekt u pravnom prometu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 2444/1991-2. od dana 16. siječnja 1992. godine, odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 167/11-2, od dana 22. siječnja 2014. godine te odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž.824/15, od dana 19. kolovoza 2015. godine).

Tako je u jednom predmetu presuđeno je da izmjene ograde na balkonu, uklanjanje dotrajalih drvenih greda, postavljanje betonske ploče te pomicanje pregradnog zida između dviju sobe čime su stvoreni bolji uvjeti stanovanja nije poremećeno sućanstvo stana i same zgrade (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 1964/1990-2, od dana 08. siječnja 1991. godine).

Također, važno je napomenuti da pojam „sućanstvo“ predstavlja pravni standard, odnosno pojam o čijem sadržaju i opsegu odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju zasebno.

Ovlaštenja plodouživatelja

Plodouživatelj je ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik, dakle poštujući višu vlast vlasnika, te je potpuno za sebe rabi, a njegov je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja sućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari (čl. 204. st. 1. ZV).

Dakle, plodouživateljev je sav prihod koji poslužna stvar daje bez umanjenja sućanstva, ali on snosi i određene terete i troškove (čl. 205. st. 1. ZV).

Prihod obuhvaća plodove i koristi, a plodovi obuhvaćaju prirodne plodove, primjerice plodove voćke na zemljištu, i civilne plodove kao što su najamnine, zakupnine, kamate i druge prihode koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa. No, važno je naglasiti da su plodovi i koristi koje stvar daje plodouživateljevi ako se odnose na razdoblje trajanja prava plodouživanja, bez obzira na to kada su prirodni plodovi ubrani ili kada su civilni plodovi dospjeli; ostalo pripada vlasniku poslužne stvari (čl. 205. st. 4. ZV).

Ovdje je, također, važno napomenuti da plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih prethodno navedenih ovlaštenja (čl. 204. st. 2. ZV).

Tereti plodouživatelja

Kada je riječ o troškovima koje snosi plodouživatelj vezano uz poslužnu stvar, prije svega je važno naglasiti da se radi o dvije vrste troškova:

troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari koje plodouživatelj snosi sve i bez obzira na to koliki je prihod ostvaren (čl. 205. st. 5. ZV) i

troškovi redovitoga održavanja i obnavljanja stvari (jer je plodouživatelj dužan kao dobar domaćin održavati poslužnu stvar u stanju u kojem ju je primio), javne obveze s njom u svezi (porezne i sl.), realne terete koji je opterećuju, a i kamate na tražbine osigurane hipotekom na njoj, ali te troškove je plodouživatelj dužan snositi samo u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda koji s obzirom na poslužnu stvar ostvari odbiju prije spomenuti troškovi uporabe u iskorištavanja stvari (čl. 205. st. 6. ZV).

Slijedom navedenog, troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari podmiruju se prvi te ih stranka podmiruje sve, odnosno u cjelokupnom iznosu. Ostali troškove podmiruju se nakon troškova i tereta uporabe i iskorištavanja stvari i to samo ako stranci za to podmirenje ostanu sredstva ostvarena od prihoda koje daje poslužna stvar.

Također, dužnosti i odgovornosti plodouživatelja prenose se na njegova nasljednika (čl. 210. st. 6. ZV).

Obveze vlasnika poslužne stvari

Vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje plodouživateljevih ovlasti na svojoj stvari, a svoje pravo vlasništva smije izvršavati ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo (čl. 204. st. 3. ZV).

Drugim riječima, vlasnik poslužne stvari svojim djelatnostima u okviru ostvarivanja svojih ovlaštenja iz prava vlasništva ne smije onemogućavati iskorištavanje plodouživateljevog prava.

Također, kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik prava plodouživanja koje tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlašćuje njegovo pravo (čl. 203. st. 6. ZV).

Ako je zbog dotrajalosti ili više sile postalo nužno obaviti izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj je dužan bez odgađanja obavijestiti vlasnika, odnosno onoga tko za vlasnika upravlja tom stvari (čl. 206. st. 1. ZV).

Ako vlasnik poslužne stvari obavi nužne izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj mu je dužan naknaditi kamate na vrijednost onoga što je vlasnik utrošio, u omjeru u kojem se time poboljšalo njegovo plodouživanje (čl. 206. st. 2. ZV).

Ako vlasnik ne može ili neće obaviti nužne popravke ili obnavljanja, plodouživatelj nije ovlašten od njega zahtijevati da popravlja ili obnavlja vlastitu stvar, nego smije sam to učiniti i po prestanku plodouživanja zahtijevati naknadu (čl. 206. st. 3. ZV). No, plodouživatelj je dužan o svom trošku izvršiti one izvanredne popravke i izvanredne obnove stvari koje je sam skrivio ili ih je prouzročila osoba za koju on odgovara (čl. 206. st. 4. ZV).

Plodouživatelj nije dužan dopustiti da vlasnik obavlja poboljšice (termin se odnosi na ugradnju novih uređaja i elemenata) na poslužnoj stvari koje nisu nužne, osim ako mu se vlasnik obveže dati punu odštetu za uporabu i prihod koji plodouživatelj gubi zbog obavljanja radova (čl. 207. st. 1. ZV).

Vlasnik stvari koji je izvršio poboljšice ima pravo zahtijevati od plodouživatelja koji je tražio odštetu da se od te odštete odbije korist koju plodouživatelj ima od poboljšica (čl. 207. st. 2. ZV). Ako je plodouživatelj bez sporazuma s vlasnikom učinio poboljšice, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti ono što je dodao, ako je to moguće bez oštećenja stvari (čl. 2017. st. 3. ZV).

Prestanak plodouživanja

Pošto prestane pravo plodouživanja, dužan je dotadašnji plodouživatelj predati posjed poslužne stvari njezinu vlasniku, pri čemu stvar treba biti u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio (čl. 210. st. 1. ZV).

Ako stvar nije u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio, on odgovara vlasniku za smanjenje njezine vrijednosti, bez obzira na to čime je ono prouzrokovano, no ne odgovara za smanjenje vrijednosti zbog starenja ili redovitoga trošenja stvari (čl. 210. st. 2. ZV).

Plodouživatelj ne odgovara ni za ono smanjenje vrijednosti poslužne stvari koje se moglo izbjeći ili otkloniti jedino izvanrednim popravcima ili izvanrednim obnavljanjem te stvari, osim ako je bio dužan o svome trošku izvršiti te izvanredne popravke ili izvanrednu obnovu stvari (čl. 210. st. 3. ZV).

Prema Zakonu o obveznim odnosima potrošački ugovor je ugovor koji sklapaju trgovac i potrošač. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19; dalje u tekstu: ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Trgovac je nasuprot tome bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Upravo iz razloga što se potrošač ne bavi profesionalno predmetom ugovora, on nastupa kao slabija ugovorna strana i kao takvom mu zakonodavni okvir pruža posebnu zaštitu. 

Detaljnije o različitosti pravne zaštite u potrošačkim sporovima pročitajte u nastavku.

Prigovor trgovcu

Trgovci su dužni potrošaču omogućiti podnošenje pisanih prigovora zbog nedostatka proizvoda u svojim poslovnim prostorijama ili putem pošte, telefaks uređaja ili elektroničke pošte te bez odgađanja pisanim putem potvrditi njegov primitak (čl. 10. st. 1. i st. 2. ZZP). Trgovac je dužan u poslovnim prostorijama vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora (čl. 10. st. 3. ZZP). Potrošači mogu podnijeti pisani prigovor i putem obrasca kojeg mogu pronaći na internetskoj stranici "Zaštita potrošača" pod rubrikom "3 koraka u zaštiti potrošača".

Nadalje, na zaprimljene prigovore trgovci moraju potrošaču u pisanom obliku odgovoriti najkasnije u roku od 15 dana od dana kada su zaprimili pisani prigovor (čl. 10. st. 5. ZZP).

U slučaju da trgovac ne odgovori u zakonskom roku ili ako i nakon zaprimljenog odgovora potrošač smatra da su njegova prava povrijeđena, za zaštitu svojih prava potrošači se mogu obratiti Državnom inspektoratu, a uz prijavu treba priložiti i dokaz kojim je vidljivo da je trgovac zaprimio prigovor.

Tržišna inspekcija i Povjerenstvo za reklamaciju potrošača

Prema Zakonu o državnom inspektoratu (NN 115/18; dalje u tekstu: ZDI) inspekcijske poslove u području trgovine, usluga, zaštite potrošača i sigurnosti neprehrambenih proizvoda obavlja tržišna inspekcija (čl. 5. st. 1. ZDI).

Nadzor nad provedbom Zakona o zaštiti potrošača obavljaju tržišni inspektori središnjeg tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove (čl. 134. st. 1. ZZP).

Bitno je naglasiti da se prijava tržišnom inspektoratu može podnijeti tek nakon što je stranka podnijela pisani prigovor (čl. 135. ZZP).

Ona se može podnijeti:

a) osobno ili putem pošte na adresu: Državni inspektorat sektor za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača – Šubićeva 29, 10 000 Zagreb,

b) putem internetskog obrasca na službenim stranicama Državnog inspektorata,

c) putem e-pošte na adresu: prijave@mingo.hr,

d) na internetskoj stranici internetskoj stranici Zaštita potrošača ili

e) preko aplikacije Centralnog informacijskog sustava za zaštitu potrošača (u daljnje tekstu: CISZP),

a nužno joj je priložiti:

-prigovor podnijet trgovcu,

-odgovor trgovca na prigovor (ako je trgovac odgovorio na prigovor),

-preslika računa o kupnji proizvoda/usluge i 

-drugu eventualnu pisanu komunikaciju s trgovcem.

Temeljem sadržaja zahtjeva procjenjuje se postoje li uvjeti, odnosno zakonske pretpostavke za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora. Obavijest o rezultatima inspekcijskog nadzora koji je proveden dostavlja se pisanim putem podnositelju prijave, odnosno potrošaču.

Potrošač ima pravo protiv odgovora trgovca na prigovor podnijeti i reklamaciju Povjerenstvu za reklamacije potrošača. Navedenom povjerenstvu potrošač se može obratiti pisanim putem na adresu: Zagrebački holding d.o.o., Ulica grada Vukovara 41, putem e-maila tanja.kezelj-liovic@zgh.hr i faksa: 01 6429 029. Dodatne informacije mogu se dobiti na broju telefona 01 6420 038. Povjerenstvo rješava reklamacije potrošača vezane uz javne usluge kojih je pružatelj Zagrebački holding.

Zaštita potrošača na sudu

Potrošač ima pravo ostvarivati zaštitu svojih prava i putem tužbi Sudovima časti Hrvatske gospodarske komore (dalje u tekstu: HGK) i Hrvatske obrtničke komore (dalje u tekstu: HOK), koje može podnijeti svaki potrošač za potrošački ugovor u kojem je on stranka. Stranke mogu prijavu podnijeti u pisanom obliku te je dostaviti poštom ili neposredno u sjedište Suda HGK na adresu Zagreb, Rooseveltov trg 2 ili Suda HOK na adresu Zagreb, Ilica 49/II. Prijava se može podnijeti i putem službenog elektroničkog obrasca koji se nalazi na internetskim stranicama sudova.

Potrošač može podnijeti prijavu najkasnije u roku od jedne godine od dana podnošenja pisanog prigovora trgovcu.

Sudovi će odbaciti prijavu rješenjem ako je prijavitelj podnio prijavu Sudu, a da prethodno nije podnio pisani prigovor ili propisanu pritužbu trgovcu, a u slučaju pružanja javne usluge i reklamaciju povjerenstvu za reklamacije potrošača.

Postupak pred Sudom časti HOK-a provodi se bez naknade za stranke, no svaka stranka plaća svoje troškove, npr. dolaska u mjesto gdje se vodi postupak, trošak svojih odvjetnika, trošak umnažanja dokumentacije i sl.

U postupcima pred Sudom časti HGK-a stranke nemaju obvezu plaćanja pristojbi, ni podmirivanja troškova postupka mirenja.

Troškove postupka koje čine osobni troškovi stranaka i zastupnika u vezi s njihovim dolaskom na Sud (putni troškovi, troškovi za hranu i smještaj, naknada za neostvarenu plaću odnosno zaradu) te nagradu odvjetniku snose same stranke.

Troškove izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka odnosno vještačenjem snosi stranka koja je predložila izvođenje dokaza, a vještaka određuje Sud.

Drugi troškovi postupka osiguravaju se iz državnog proračuna.

Postupak se odvija u dva stadija:

(1) prethodni postupak mirenja s tim da se on neće se provoditi ako prijavitelj u prijavi predloži da se postupak mirenje ne provodi te

(2) raspravama pred prvostupanjskim vijećem i donošenjem presude koji se provodi ako stranke ne sklope nagodbu ili ako jedna od stranaka ili obje ne pristupe mirenju ili ako jedna od stranaka predloži da se ne provodi postupak mirenja.

Alternativno rješavanje potrošačkih sporova

Osim pred Sudom časti pri HGK-u i HOK-u, potrošač može postupak alternativnog rješavanja potrošačkih sporova pokrenuti i pred drugim Zakonom o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova za to notificiranim tijelima (čl. 6. st. 1. Zakona o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova, NN 121/16, 32/19; u daljnjem teksu: ZARPS), primjerice:

a) Centar za mirenje pri HGK-u, Zagreb, Rooseveltov trg 2,

b) Centar za mirenje HOK-a, Zagreb, Ilica 49/II,

c) Centar za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje (dalje u tekstu: HUO), Zagreb, Martićeva 71/I ili

d) Centar za mirenje pri Hrvatskoj udruzi za mirenje (dalje u tekstu: HUM), Zagreb, Teslina 1/I.

Iako smo već pisali o tome, ovdje bismo također željeli istaknuti da je mirenje dobrovoljni izvansudski postupak u kojem stranke samostalno, uz pomoć izmiritelja, koji nema ovlasti nametnuti obvezujuće rješenje, rješavaju spor te sklapaju nagodbu koja ih obvezuje. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzula ovršnosti).

Obrazac za podnošenje prijedloga za provođenje mirenja pri HGK-u nalazi se na njenoj službenoj stranici kao i lista izmiritelja s koje stranke biraju izmiritelja u svom sporu.

Prijedlog se može umjesto obrascem podnijeti i tako da se pošalje e-mailom (mirenje@hgk.hr) ili poštom.

Postupak mirenja pred centrom za mirenje HOK-a pokreće se prijedlogom za mirenje koji Centru podnosi jedna od stranaka. Prijedlog Centru za mirenje moguće je podnijeti: poštom ili osobno na adresu: Ilica 49/II, 10 000 Zagreb te elektroničkom poštom na adresu: mirenje@hok.hr. Predlagatelj mirenja ovlašćuje Centar da kontaktira njegovog odvjetnika, kao i protustranku te da prijedlog uputi protustranci radi pokretanja postupka mirenja.

Troškovi postupaka mirenje pri ova dva centra osiguravaju se iz državnog proračuna. Prijedlog za provođenje postupka mirenja pred Centrom za mirenje HUO podnosi se Centru u pisanom obliku (u svrhu ubrzanja postupka prihvaća se prijedlog podnesen e-mailom na adresu: mirenje@huo.hr, odnosno faxom na broj: 01 46 96 660).

Centar prijedlog za provođenje postupka mirenja dostavlja drugoj stranci kako bi se u roku od 15 dana od dostave prijedloga, izjasnila o tom prijedlogu.

Mirenje počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja. Mirenje se može provoditi neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak.

Postupci mirenja najčešće se okončavaju na jednom sastanku stranaka. Po potrebi je moguće održati više sastanaka u postupku mirenja, ovisno o dogovoru stranaka. Troškove postupka mirenja vezane uz honorar izmiritelja i druge troškove postupka mirenja snosi društvo za osiguranje (putem Hrvatskog ureda za osiguranje) koje je iniciralo odnosno pristalo na provođenje postupka mirenja.

Sve troškove vezane uz administrativni rad u svezi s mirenjem snosi Hrvatski ured za osiguranje. Upisne takse se ne plaćaju.

U HUM-u medijacija se pokreće na prijedlog jedne stranke, koji prihvati druga stranka (predlagatelj može telefonom na broj 01 4811 283 ili popunjavanjem obrasca na službenoj stranici zatražiti da djelatnici HUM-a kontaktiraju drugu stranu i predlože mirenje) ili na zajednički prijedlog stranaka elektroničkim putem ispunjavanjem obrasca na web stranici, dostavom prijedloga elektroničkim putem (e-mail: info@mirenje.hr) ili poštanskim putem ili osobno.

Provedba medijacije omogućena je u pisanom obliku, usmeno i ne zahtijeva se fizička prisutnost (online medijacija).

Troškove stranke snose na jednake dijelove, ako se drugačije ne sporazume. Ukupni troškovi mirenja u potrošačkim sporovima za potrošača mogu iznositi najviše 500,00 kuna uključujući PDV.

Savjetodavne usluge potrošačima

Potrošaču na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima (čl. 128. st. 1. ZZP):

a) Hrvatska udruga za zaštitu potrošača (adresa: Ozaljska 93/II (Ljubljanica-Remiza), 10000 Zagreb, radno vrijeme: utorak i četvrtak 10:00 – 14:00, kontakt: 01 46 333 66,e-mail adresa: huzp@zg.t-com.hr ili www.huzp.hr),

b) Udruga Potrošač – Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske (adresa: Ljudevita Posavskog 48, 10 000 Zagreb, radno vrijeme: ponedjeljak – petak 10:00 – 14:00, kontakt: 01/48 35 888 ili 01/48 35 889, ili e-maila adresa: potrosac@zg.t-com.hr ili www.potrosac.hr),

c) Udruga Franak (adresa: Avenija M. Držića 81b, 10 000 Zagreb, konzultacije: ponedjeljak – petak 12:00 - 15:00 h , kontakt: email: tajnik.udrugafranak@gmail.com , www.udrugafranak.hr),

d) Štedopis – Institut Za Financijsko Obrazovanje (adresa: Vincenta iz Kastva 12, 10 000 ZAGREB, kontakt: e-mail: stedopis@stedopis.hr , www.stedopis.hr).

Štoviše, svi gradovi i općine trebali bi imati osnovane savjete potrošača u kojima su zastupljeni predstavnici udruga potrošača, a sva trgovačka društva koja pružaju javne usluge trebaju imati povjerenstva za zaštitu potrošača u kojima sudjeluju i predstavnici udruga potrošača. Savjetovanje potrošača ne podrazumijeva zastupanje potrošača u postupcima pred redovnim sudovima.

Savjetovanje potrošača je besplatno, a aktivnosti savjetovanja potrošača obuhvaćaju:

-pojašnjenje propisa i postupaka za ostvarivanje prava i ekonomskih interesa potrošača,

-pomoć pri rješavanju konkretnih upita potrošača koji se odnose na kršenje njihovih prava od strane trgovaca,

-posredovanje pri rješavanju nastalih problema između potrošača i trgovaca na zahtjev potrošača i drugo.

Također, potrošač može zatražiti savjet od strane Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja putem njihovih institucija namijenjenih za pomoć potrošačima na Središnjem portalu za potrošače i putem besplatnog telefona 0800 414 414 radnim danima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 10 do 14 sati.

Prekršajna odgovornost trgovca

Za ponašanja trgovca protivna zakonima propisana je prekršajna odgovornost.

Tako će se, između ostalog, novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za prekršaj trgovac – pravna osoba ako:

-bez opravdanog razloga odbije sklopiti ugovor o prodaji proizvoda ili pružanju usluge ako to ne proizlazi iz okolnosti slučaja,

-ne omogući podnošenje pisanog prigovora ili ne odgovori na pisani prigovor,

-nije jasno, vidljivo i čitljivo označio na proizvodu ili na prodajnom mjestu da je riječ o prodaji proizvoda s greškom niti je upoznao potrošača u čemu se sastoji greška na proizvodu,

-za proizvode kojima istječe rok uporabe nije dodatno jasno, vidljivo i čitljivo istaknuo krajnji rok uporabe,

-ne dostavi potrošaču primjerak ugovora ili pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora na papiru ili, uz suglasnost potrošača, na drugom trajnom mediju,

-u slučaju robe s materijalnim nedostatkom, prema izboru potrošača, ne ukloni nedostatak na robi, ne preda drugu robu bez nedostatka, ne snizi cijenu te nakon isteka naknadnog razumnog roka za ispunjenje, odnosno u iznimnim slučajevima i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje, na zahtjev potrošača ne vrati iznos plaćen za tu robu,

-robu za koju je dano jamstvo ne popravi u razumnom roku ili ako to ne učini, a umjesto toga ne preda potrošaču robu koja je ispravna ili ne ispuni drugu obvezu koju je bio dužan ispuniti,

-ne omogući potrošaču upoznavanje unaprijed sa svojim općim uvjetima poslovanja te uvjetima korištenja javnih usluga i javno ih ne objavi na svojim mrežnim stanicama,

-pisanim putem ne obavijesti potrošača o svakoj promjeni svojih općih uvjeta poslovanja i uvjeta korištenja javnih usluga.

Zaključak

Potrošačima u suvremeno doba stoje na raspolaganju razna pravna sredstva kako bi zaštitili svoja prava: slanjem pisanog prigovora trgovcu na koji je trgovac dužan odgovoriti, potom, u slučaju da potrošač nije ishodio željeni rezultat odgovorom trgovca, reklamacijom povjerenstvu za reklamacije potrošača te prijavom Tržišnom inspektoratu koji će provesti potrebnu inspekciju.

Potrošački sporovi mogu se riješiti pred Sudovima časti HGK-a i HOK-a ili u nekom od Centara za mirenje.

Potrošačima na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima te mogućnost besplatnog savjetovanja potrošača koje pružaju institucije u sklopu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, a za trgovce koji posluju protivno zakonima propisana je i prekršajna odgovornost.

Pojam suvlasništva Institut suvlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZV). Suvlasništvo se definira kao takvo sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari kod kojeg svakom pojedinom suvlasniku pripada po neki dio prava vlasništva te stvari, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva. Bitno je razlikovati suvlasništvo od zajedničkog vlasništva. Suvlasništvo se pojavljuje kao redoviti oblik sudjelovanja više osoba u pravu vlasništva, dok zajedničko vlasništvo postoji jedino pod posebnim, zakonom određenim pretpostavkama. Upravo iz tog razloga, suvlasništvo se predmijeva kada više osoba istodobno sudjeluje u vlasništvu iste stvari. Suvlasništvo se uspostavlja konkurencijom među vlasnicima ili diobom stvari na idealne dijelove. Suvlasnički dio Suvlasnički dio je dio prava vlasništva koji pripada određenom suvlasniku. Među suvlasnicima, pravo vlasništva podijeljeno je po obujmu, a ne sadržaju, na dijelove koje se označava razlomkom. Na svakog suvlasnika otpada po neki računski dio prava vlasništva – alikvotni dio, odnosno njegov suvlasnički dio. Primjerice, poslovni prostor podijeljen na jednake dijelove između dva poslovna partnera znači da će svakome od njih pripasti jedna polovina prava vlasništva. Suvlasnički dijelovi ne moraju biti jednako veliki, ali njihov zbroj ne može biti niti manji niti veći od cijelog prava vlasništva na stvari. U sumnji koliki su suvlasnički dijelovi, smatra se da su jednaki (članak. 36. stavak 2. ZV-a). Idealni dijelovi Kada postoji suvlasništvo neke stvari, uzima se da je ta stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove (idealne dijelove), kojima je veličina određena veličinom suvlasničkog dijela (članak 37. stavak 1. ZV-a). Nema suvlasništva bez diobe na idealne dijelove. Dakle, stvar (tjelesna) je predmet vlasništva svih suvlasnika zajedno, dok je idealni dio stvari (netjelesni) predmet suvlasničkog dijela pojedinog suvlasnika. Idealni dio stvari neodvojiv je od suvlasničkog dijela koji ga određuje (članak 37. stavak 2. ZV-a). Sukladno tome i veličina idealnog dijela ovisi o veličini suvlasničkog dijela. Izvršavanje prava vlasništva glede idealnog dijela U pravnom prometu uzima se da je idealni dio samostalna stvar, sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano (članak 37. stavak 3. ZV-a). Suvlasnik smije samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom stvari, odnosno svojim suvlasničkim dijelom po pravilima koja vrijede za vlasnikova pravna raspolaganja, ako time ne dira u tuđa prava (članak 37. stavak 2. ZV-a). Kad suvlasnik prodaje svoj dio, ostali suvlasnici nemaju pravo prvokupa, osim ako im ono pripada po posebnom pravnom temelju (članak 37. stavak 5. ZV-a). Također, svaki suvlasnik ima pravo glede svog idealnog dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva. Izvršavanje prava vlasništva glede cijele stvari Nije li što drugo određeno svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (članak 38. stavak 1. ZV-a). U praksi je teško postići suglasnost svih, upravo zbog toga često se kaže da je suvlasništvo majka svađa. Izvršavanje vlasničkih ovlasti od strane pojedinog suvlasnika ne vrijeđa prava ostalih, ako taj suvlasnik postupa prema zajedničkoj volji suvlasnika. Unatoč tome, svaki suvlasnik ima i neka prava koja ga ovlašćuju da postupa samostalno, po svojoj volji npr. pravo zahtijevati da se polože računi i podijele koristi, zahtijevati razvrgnuće suvlasništva ili osnivanje etažnog vlasništva. Kad je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga (članak 39. stavak 2.). a) Odlučivanje o poslovima redovite uprave Poslovi redovite uprave su oni koji se poduzimaju radi redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja stvari za njenu redovitu svrhu, ali samo ako ne izazivaju naročito velike troškove. Zakon o vlasništvu ne definira poslove redovite uprave, nego to prepušta životnoj i pravnoj praksi. Određuje tek da se u sumnji smatra da posao premašuje okvir redovitog upravljanja (članak 41. stavak 2.). O poslovima koji se tiču samo redovitog upravljanja stvarju suvlasnici odlučuju većinom glasova, koji se računaju po veličini suvlasničkih dijelova, a ne broju suvlasnika. Ne može li se postići većina, a poduzimanje nekog posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojeg od suvlasnika odluku će donijeti sud. Svaki suvlasnik protiv čije volje je većina odlučila da se neki posao poduzme, ili je to učinio sud, ima pravo zahtijevati osiguranje za buduću štetu. Sud o tome odlučuje u izvanparničnom postupku, ako nema spora tko su suvlasnici niti o veličini suvlasničkih dijelova. (članak 40. ZV-a). b) Odlučivanje o poslovima izvanredne uprave Poslovi izvanredne uprave stvarju su svi oni koji se poduzimaju na stvari ako: a) premašuju okvir redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja, b) se prema uobičajenom tijeku stvari ne može očekivati da bi bili u interesu svim suvlasnika i c) bi izazvali prevelike troškove. Za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja, potrebna je suglasnost svih suvlasnika (ćlanak 41. stavak 1. ZV-a). Od pravila da o poduzimanju posla izvanredne uprave suvlasnici odlučuju suglasno, iznimke može napraviti sam zakon, ako posebnom odredbom omogući drukčije ili sami suvlasnici, ako odluče da će odlučivati na neki poseban način. Ako se suvlasnici ne mogu suglasiti, onaj suvlasnik koji je predložio posao predvidivo za sve, može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva, pa makar to inače ne bi mogao (članak 41. stavak 3. ZV-a). Odluka o izvršavanju posjeda i vlasničkih ovlasti Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (članak 42. stavak 1. ZV-a). Glede posjeda, mogu urediti da npr. svakome od njih pripadne neposredan posjed nekog dijela stvari (tada će svaki od njih posjedovati neposredno taj dio za sebe, a posredno za sve ostale usvlasnike) ili da neposredan posjed pripadne jednom od njih, a da posredstvom njegovog posjeda posredno posjeduju i ostali ili da neposredan posjed predaju nekom trećem, a svi oni da posjeduju posredstvom te osobe i sl. Glede izvršavanja vlasničkih ovlasti, mogu povjeriti nekom od suvlasnika da glede vlasničke stvari izvršava sve ili neke određene vlasničke ovlasti za sebe, a ujedno i za sve ostale. Donošenje takve odluke je posao redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome (članak 42. stavak 2. ZV-a). Odluka o uspostavi etažnog vlasništva Sastoji li se nekretnina od zemljišta sa zgradom, suvlasnik čiji je suvlasnički dio te nekretnine dovoljno velik za to ovlašten je uz suglasnost ostalih suvlasnika i pod daljnjim pretpostavkama iz odredbi ZV (o vlasništvu posebnih dijelova nekretnine) uspostaviti i sa svojim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenoga posebnog dijela te nekretnine odnosno etažno vlasništvo (članak 43. stavak 1. ZV-a). Upravitelj Suvlasnici mogu suglasno povjeriti upravljanje stvarju određenoj osobi kao upravitelju, koji će djelovati kao njihov opunomoćenik. Za upravitelja mogu izabrati jednoga ili nekolicinu između sebe, a mogu upravljanje povjeriti i bilo kojoj drugoj poslovno sposobnoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Za suvlasnika koji posjeduje suvlasničku stvar ili njezin samostalni dio na temelju odluke suvlasnika kojom su međusobno podijelili posjed stvari i izvršavanje suvlasničkih ovlasti, smatra se da mu je povjerena redovita uprava nad time, ako nisu što drugo sporazumno odredili svi suvlasnici. Kad ima više upravitelja, oni odlučuju većinom glasova, ako suvlasnici nisu odlučili drukčije. Odlučivanje o postavljaju i djelokrugu upravitelja posao je izvanredne uprave, ali ako se suvlasnici ne mogu o tome suglasiti, svaki od njih može zahtijevati da umjesto njih o tome odluči sud u izvanparničnom postupku (članak 44. ZV-a). Upravitelj je nalogoprimac suvlasnika pa se glede njegovih prava, dužnosti i prestanka odnosa s njim, ako nije što drugo određeno, primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu. Kad upravitelju prestane mandat odlukom suvlasnika koji za nju nisu imali suglasnost svih, ti su suvlasnici dužni poduzeti što je potrebno da se do donošenja odluke o daljnjem upravljanju upravlja stvari u skladu s predmnjevanom voljom svih, za što i odgovaraju ostalim suvlasnicima (članak 45. ZV-a).

Vrste potpora

Rodiljne i roditeljske potpore dijelimo na vremenske i novčane, a ostvaruju ih majka i otac djeteta, posvojitelj, skrbnik, udomitelj ili druga fizička osoba kojoj je maloljetno dijete odlukom nadležnog tijela povjereno na čuvanje i odgoj. ZRRP se pod jednakim uvjetima primjenjuje na bračnu ili izvanbračnu zajednicu.

U vremenske potpore spadaju:

- dopusti,

- poštede od rada,

- propisano vrijeme za brigu o djetetu.

U novčane potpore spadaju:

-naknada plaće,

-novčana naknada,

-novčana pomoć,

-jednokratna novčana pomoć za novorođeno dijete.

 Korisnici

Razlikujemo tri skupine korisnika prema statusu i pravima koja ostvaruju:

- zaposleni i samozaposleni (uključujući i poljoprivrednike koji su obveznici poreza na dohodak ili dobit)

- osobe koje ostvaruju drugi dohodak, poljoprivrednici koji nisu samozaposleni i nezaposlene osobe- osobe izvan sustava rada.

U ovom članku obrađene su rodiljne i roditeljske potpore za zaposlene i samozaposlene osobe.

-Rodiljni (porodiljni) dopust

Zaposlena ili samozaposlena trudnica, odnosno zaposlena ili samozaposlena majka pravo na obvezni rodiljni dopust koristi u neprekidnom trajanju od 98 dana, od kojih 28 dana prije dana očekivanog poroda te 70 dana nakon rođenja djeteta.

Iznimno od navedenog, zaposlena ili samozaposlena trudnica, ovisno o stanju trudnoće i zdrastvenom stanju, može početi koristiti rodiljni dopust i 45 dana prije očekivanog poroda, što utvrđuje izabrani doktor ginekolog. Nakon proteka obveznog rodiljnog dopusta, zaposlena ili samozaposlena majka ima pravo na dodatni rodiljni dopust do navršenih šest mjeseci života djeteta, koji se pisanom izjavom može prenijeti i na oca djeteta. Otac ga može koristiti u cijelosti ili u vremenski ograničenom trajanju.

Novčana naknada

Tijekom korištenja rodiljnog dopusta, korisnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju (bez limita), a kao posebni uvjet za ostvarivanje tog prava javlja se uvjet staž osiguranja prema kojem osoba mora imati navedeni staž od 9 mjeseci neprekidno, odnosno 12 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine. Ukoliko navedeni uvjet nije ispunjen, korisnik i dalje ima pravo na rodiljni dopust, no naknada plaće tijekom istoga iznosi 70% proračunske osnovice (odnosno 2.328,20 kune).

 -Roditeljski dopust

Trajanje roditeljskog dopusta ovisi o broju rođene djece i načinu korištenja, odnosno koriste li dopust oba zaposlena roditelja ili samo jedan.

Stoga razlikujemo roditeljski dopust u trajanju od:

- osam mjeseci, za prvo i drugo dijete

- 30 mjeseci, za rođene blizance, treće i svako sljedeće dijete.

Roditeljski dopust u pravilu koriste oba roditelja, svaki u trajanju od četiri ili 15 mjeseci, no ukoliko sukladno dogovoru, pravo na roditeljski dopust koristi samo jedan roditelj, isti koristi roditeljski dopust u trajanju od 6, odnosno 30 mjeseci.

Zaposlenim roditeljima omogućuje se fleksibilno korištenje roditeljskog dopusta do osme godine života djeteta prema međusobnom dogovoru, istovremeno od strane oba roditelja ili naizmjenično, prilikom čega se roditeljski dopust može koristiti najviše dva puta godišnje, svaki put u trajanju od najmanje 30 dana.

Roditeljski dopust može se koristiti i kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena u dvostrukom trajanju neiskorištenoga roditeljskog dopusta.

Novčana naknada

Naknada plaće tijekom roditeljskog dopusta u trajanju od prvih 6 mjeseci, odnosno 8 mjeseci roditeljskog dopusta isplaćuje se u punom iznosu osnovice za naknadu plaće (100% od osnovice za naknadu plaće), ali ne može, za puno radno vrijeme iznositi više od 170% proračunske osnovice mjesečno (5.654,20 kuna). Pritom može iznositi manje ako 100% od osnovice za naknadu plaće iznosi manje od toga iznosa, s tim da nikako ne može iznositi manje od 70% proračunske osnovice (2.328,20 kuna). U preostalom dijelu roditeljskog dopusta (nakon proteka tih prvih 6, odnosno 8 mjeseci roditeljskog dopusta) naknada plaće iznosi 70% proračunske osnovice (2.328,20 kune).

-Pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta 

Po iskorištenju roditeljskog dopusta, jedan od zaposlenih, odnosno samozaposlenih roditelja ima predmetno pravo do navršene treće godine života djeteta, ako je djetetu prema nalazu i ocjeni izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite i nadležnog liječničkog povjerenstva HZZO-a, zbog njegova zdravlja i razvoja, potrebna pojačana briga i njega.

Novčana naknada

Za vrijeme korištenja prava, korisnik ima pravo na novčanu naknadu u visini od 70% proračunske osnovice mjesečno za puno radno vrijeme (2.328,20 kuna).

Dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju

Jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (dijete s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti), nakon isteka prava na rodiljni dopust ili u tijeku korištenja ili nakon isteka prava na roditeljski dopust, na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ima pravo na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života, uz uvjet da su oba roditelja zaposlena ili samozaposlena, kako prije početka korištenja, tako i za svo vrijeme trajanja dopusta.

Novčana naknada

Zaposleni ili samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju (djeteta s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti) za vrijeme korištenja prava na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života ima pravo na novčanu naknadu za puno radno vrijeme u iznosu od 70% proračunske osnovice mjesečno (2.328,20 kuna). 

-Pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju  

Jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja nakon isteka prava na rodiljni dopust ili u tijeku korištenja ili nakon isteka prava na roditeljski dopust, na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ima pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, kao i nastaviti njegovo korištenje i nakon navršene 8. godine djetetova života, sve dok ta potreba traje, a na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, uz uvjet da su oba roditelja zaposlena ili samozaposlena, kako prije početka korištenja, tako i za svo vrijeme korištenja prava.

Novčana naknada

Zaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju koji koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini iznosa isplaćene plaće umanjene za obračunate i obustavljene doprinose za mirovinsko osiguranje, predujam poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sukladno posebnim propisima, a koju je ostvario radeći taj mjesec u polovici punog radnog vremena, a sve prema ovjerenoj ispravi poslodavca o isplaćenoj plaći.

Samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju koji koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini 50% od osnovice za obračun doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje važeće za osnovu po kojoj je roditelj prijavljen na obvezno zdravstveno osiguranje i za razdoblje na koje se naknada odnosi prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja odnosno 50% od izabrane više mjesečne osnovice za obračun doprinosa pod uvjetom da je početak primjene više osnovice najmanje šest mjeseci prije početka korištenja ovoga prava, prema podacima Porezne uprave.

Pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju koristi zaposleni, odnosno samozaposleni roditelj pod uvjetom da radi s punim radnim vremenom te da drugi roditelj nije nezaposlen prema propisima o zapošljavanju, odnosno ako živi sam s djetetom u zajedničkom kućanstvu (npr. samohrani ili razvedeni roditelj). Kao iznimka se predviđa mogućnost korištenja predmetnog prava unatoč tome što je drugi roditelj nezaposlen, pod uvjetom da isti nije u mogućnosti zbog svog psihofizičkog stanja pružati potrebnu njegu djetetu. Navedenu nemogućnost drugog roditelja da pruža potrebnu njegu djetetu utvrđuje liječničko povjerenstvo Zavoda. Nadalje, kod korisnika prava na rad s polovicom punog radnog vremena može nastupiti privremena nesposobnost ili spriječenost za rad ili oni mogu koristiti godišnji odmor kao jedno od prava iz radnog odnosa. Tada korisnik, neovisno da li su privremena nesposobnost za rad odnosno godišnji odmor trajali cijeli mjesec ili samo dio mjeseca, ostvaruje novčanu naknadu u istom iznosu kao i u mjesecu koji je prethodio. 

-Stanka za dojenje

Radnica koja doji dijete, tijekom rada u punom radnom vremenu, ima pravo na stanku za dojenje djeteta u trajanju od dva sata dnevno, neovisno od toga koristi li zaposleni ili samozaposleni otac u isto vrijeme i za isto dijete jedno od prava propisanih ZRRP-om.Pravo može se koristiti jednokratno ili dva puta u tijeku dana u trajanju od po sat vremena, i to do navršene 1. godine života djeteta.

Novčana naknada

Radnica koja doji dijete za vrijeme korištenja prava ima pravo na naknadu plaće koja iznosi 100% proračunske osnovice, preračunate na satnu osnovicu za mjesec za koji se obračunava odnosna naknada. 

-Posvojiteljski dopust

Pravo na posvojiteljski dopust zaposleni posvojitelj ili samozaposleni posvojitelj stječe s danom pravomoćnosti rješenja o posvojenju. Zaposleni posvojitelj ili samozaposleni posvojitelj, ostvaruje posvojiteljski dopust u trajanju od 6 mjeseci za dijete do 18 godina života.

Za slučaj posvojenja blizanaca ili istodobnog posvojenja dvoje ili više djece ili djeteta koje posvojenjem postaje treće ili svako sljedeće dijete u obitelji zaposlenog posvojitelja ili samozaposlenog posvojitelja, ili djeteta s teškoćama u razvoju, posvojiteljski dopust produžuje se za 60 dana. Po iskorištenju posvojiteljskog dopusta zaposleni ili samozaposleni posvojitelj za posvojenika do njegove 8. godine života ima pravo na roditeljski dopust i sva druga prava zaposlenog roditelja i samozaposlenog roditelja pod uvjetima i u trajanju propisanom Zakonom.

Novčana naknada

Tijekom posvojiteljskog dopusta, naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće (bez limita), a za vrijeme roditeljskog dopusta limitirana je na 170% proračunske osnovice, odnosno iznosi 70% proračunske osnovice (u skladu s odredbama o roditeljskom dopustu kako je ranije izloženo). 

-Dopust za slučaj smrti djeteta

Ako zaposlena ili samozaposlena majka rodi mrtvo dijete prije nego što je započela koristiti rodiljni dopust ili ako dijete umre prije nego što je protekao rodiljni ili roditeljski dopust, ima pravo na rodiljni dopust, odnosno ima pravo nastaviti koristiti pravo na rodiljni, odnosno roditeljski dopust još 3 mjeseca računajući od idućeg dana od dana smrti djeteta.

Novčana naknada

Zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta ima pravo na naknadu plaće koja za puno radno vrijeme iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće, koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 170% proračunske osnovice mjesečno.

Iznimno od navedenoga, u slučaju mrtvorođenog djeteta ili ako dijete umre za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust, zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta ima pravo na naknadu plaće, koja za puno radno vrijeme iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće, bez limita.

Ovrha je postupak prisilnog ostvarivanja tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava kojega provode sudovi i javni bilježnici. Sam postupak ovrhe uređen je Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje u tekstu: OZ).

Najčešći predmet ovrhe su nekretnine, pokretnine i/ili novčane tražbine ovršenika. Plaća se smatra novčanom tražbinom ovršenika pa ćemo u ovom članku objasniti kako ovrhovoditelj može ovršiti plaću ovršenika te koje su obveze ovršenika u tom postupku S obzirom da je plaća djeljiva tražbina, u članku ćemo se držati odredbi OZ-a o ovrsi djeljivih tražbina.

KOME OVRHOVODITELJ PODNOSI PRIJEDLOG ZA PROVOĐENJE OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?

Prije podnošenja bilo kakvog prijedloga za pokretanje ovrhe, potrebno je utvrditi kome se prijedlog podnosi. Prema OZ-u, za odlučivanje o prijedlogu na novčanoj tražbini i za provedbu te ovrhe, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno u nedostatku prebivališta na području Republike Hrvatske, boravište ovršenika (čl. 171. st. 1. OZ). Ako ovršenik nema u RH ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište/boravište ovršenikova dužnika (čl. 171. st. 2. OZ).

KAKO SE POKREĆE POSTUPAK OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?

Da bi došlo do ovrhe na novčanoj tražbini potrebno je da ovrhovoditelj (najčešće vjerovnik), podnese prijedlog za pljenidbu i prijenos tražbine (čl. 174. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj može podnijeti samo prijedlog za pljenidbu, ali u tom slučaju je dužan u roku od 3 mjeseca pokrenuti prijedlog za prijenos tražbine, inače će se ovrha obustaviti. Predmetni rok od 3 mjeseca računa se od dana: 1.) kada je ovrhovoditelju dostavljeno rješenje o pljenidbi 2.) obavijest o očitovanju ovršenikova dužnika (poslodavca) 3.) ili obavijest o tome da se ovršenikov dužnik (poslodavac) nije očitovao u određenom roku (čl. 174. st. 2. i 3. OZ).

Pljenidba i prijenos mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, a ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini onda se određuju u odgovarajućim iznosima, u korist svakoga ovrhovoditelja (čl. 175. st.1. i 2. OZ).

PLJENIDBA

Dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku (poslodavcu) smatra se da je proces pljenidbe proveden i on nema pravo žalbe na to rješenje. Tim rješenjem se zabranjuje ovršenikovu dužniku (poslodavcu) da uplati plaću na račun ovršenika, a ovršeniku se zabranjuje da naplati plaću ili da raspolaže njome (čl. 176. st. 1. i 2. OZ). Na prijedlog ovrhovoditelja, sud će zatražiti od ovršenikova dužnika (poslodavca) da se očituje o provođenju ovrhe na plaći ovršenika. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti taj prijedlog najkasnije do prijenosa tražbine, može ga spojiti s ovršnim prijedlogom ili ga dati posebnim podneskom nakon tog prijedloga. Ovršenikov dužnik (poslodavac) se mora očitovati o tome priznaje li zaplijenjenu tražbinu, je li voljan namiriti je i postoji li neka druga obveza koja mora biti ispunjena da bi došlo do namirenja te tražbine (čl. 181. st. 1. i 2. OZ).

PRIJENOS

Proces pljenidbe smatra se završen dostavom ovršenikovu dužniku (poslodavcu) rješenja o prijenosu (čl. 176. st. 2. OZ) nakon čega dolazi do prijenosa novčane tražbine na ovrhovoditelja. Prema OZ-u, postoje dvije vrste prijenosa: prijenos radi naplate i prijenos umjesto isplate (čl. 184. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj mora u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese na jedan od navedenih načina, a o vrsti prijenosa odlučuje sud (čl. 184. st. 2. OZ-a). Prijenosom tražbine radi naplate ovrhovoditelj traži od ovršenikovog dužnika (poslodavca) da mu isplati iznos koji je određen u rješenju o ovrsi ili posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio. Ovršenikov dužnik (poslodavac) mora obavljati sve radnje da bi očuvao i ostvario prenesenu tražbinu (čl. 189. st. 1. OZ).

Ovrhovoditelj ne smije na teret ovršenika prijenosom tražbine radi naplate zaključiti nagodbu, ovršenikovu dužniku oprostiti dug ili raspolagati s prenesenim tražbinama (čl. 189. st. 2. OZ). Ovrhovoditelj koji je pokrenuo tužbu radi naplate tražbine dužan je obavijestiti ovršenika o pokrenutoj parnici, inače odgovara ovršeniku za svu štetu koja bude proizlazila zbog tog propusta (čl. 192. OZ). Prijenosom tražbine umjesto isplate ovrhovoditelj mora naplatiti tražbinu pod jednakim pravilima kao i za prijenos tražbine radi naplate, a novac se uplaćuje izravno ovrhovoditelju.

Ako u ovršnom postupku sudjeluje samo jedan ovrhovoditelj, on će biti namiren samim prijenosom u visini te tražbine. Ako u ovršnom postupku sudjeluje više osoba koji se namiruju iz iste tražbine, ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena umjesto isplate smatrat će se ovrhovoditeljem na koga je tražbina prenesena radi naplate (čl. 195. st. 3. i 4. OZ).

OBVEZE OVRŠENIKA I OVRHOVODITELJA

Da bi ovrhovoditelj uspješno pokrenuo postupak ovrhe, nalaže se ovršeniku u roku koji je odredio sud, dati objašnjenja za ostvarivanje tražbine i isprave koje se odnose na tu tražbinu. Ako ovršenik ne preda isprave, sud može na zahtjev ovršenika provesti ovrhu radi predaje isprava (čl. 187. st. 1. i 3. OZ). Ispravu koja se nalazi kod treće osobe, ovrhovoditelj može tražiti tužbom jedino ako bi to pravo imao ovršenik (čl. 187. st.4. OZ). Ako ovršenik zatraži, ovrhovoditelj na koga je prenesen dio tražbine će biti dužan dati osiguranje da će nakon ostvarenja te tražbine vratiti isprave koje se odnose na tu tražbinu (čl. 187. st.2. OZ).

RJEŠENJE O OVRSI

Postupak ovrhe na plaći ovršenika smatra se završen donošenjem rješenja i nastupom njegove pravomoćnosti. Rješenjem se određuje pljenidba određenog dijela plaće (čl. 197. st. 1. OZ). Nakon nastupa pravomoćnosti, odnosno trenutka nakon kojeg više nije moguće podnijeti žalbu protiv rješenja, nalaže se poslodavcu da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati i nastavi isplaćivati ovrhovoditelju (čl. 197. st. 1. OZ).

Prekidom radnog odnosa i novim zapošljavanjem ovršenika nije potrebno ponovno pokretanje postupka ovrhe na plaći, iz razloga što isto rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu od dana kad mu je dostavljeno rješenje o ovrsi (čl. 200. st.1. OZ). Ovršni zakon nalaže prijašnjem poslodavcu da preporučenom pošiljkom s povratnicom dostaviti rješenje o ovrsi novom poslodavcu i o tome obavijestiti sud (čl. 200. st. 2. OZ). Prijašnji poslodavac mora obavijestiti sud ako mu nije poznat novi poslodavac, a sud će pozvati ovrhovoditelja da pribavi podatke o novom poslodavcu. U slučaju da ovrhovoditelj  ne pribavi podatke o novom poslodavcu u roku koji je sud odredio, sud će obustaviti ovrhu (čl. 200. st. 3. i 4. OZ-a).

Poslodavac odgovara za svu štetu koju je ovršenik pretrpio ako nije postupio prema rješenju o ovrsi. Ovrhovoditelj može predložiti sudu do završetka ovršnog postupka da naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti. Ovrhovoditelj ne mora ponovno pokretati ovrši postupak, nego na temelju pravomoćnog rješenja, u istom ovršnom postupku može zatražiti ovrhu protiv poslodavca (čl. 201. OZ).

Devet studenata-kliničara i tri odvjetnička vježbenika-bivših kliničara 11. listopada završilo je 40-satnu osnovnu obuku za izmiritelje/medijatore pri Hrvatskoj udruzi za mirenje (dalje u tekstu: HUM), udruzi s kojom Pravna klinika dijeli godine ugodne suradnje. Što je mirenje/medijacija, koje institucije pružaju uslugu mirenja i što svaki izmiritelj/medijator zna saznajete u nastavku ovog članka.

O medijaciji/mirenju

Prema Zakonu o mirenju mirenje/medijacija je svaki izvansudski postupak koji provodi sud, institucija za mirenje/medijaciju ili drugo tijelo ili osoba te u kojem stranke samostalno, uz pomoć izmiritelja/medijatora koje su stranke izabrale, a koji nema ovlasti nametnuti obvezujuće rješenje, rješavaju spor te sklapaju nagodbu koja ih obvezuje. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja/medijacije je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzula ovršnosti).

Pojmovi „mirenje“ i „medijacija“ označavaju istoznačnice (sinonime). Dok Zakon o mirenju, Zakon o parničnom postupku, Zakon o radu i Stečajni zakon koriste pojam „mirenje“, Obiteljski zakon koristi pojam „(obiteljska) medijacija“.

Mirenje/medijacija je dobrovoljan postupak, a pogodna je za rješavanje svih vrsta sporova: obiteljskih, potrošačkih, radnih, trgovačkih, naknade štete itd.

No, postoje i izuzeci od načela dobrovoljnosti u postupku mirenja, oni su:

- spor koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije,

- razvod braka bračnih drugova s maloljetnom zajedničkom ili posvojenom djecom, sporovi o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta i roditelja koji ne živi s djetetom i drugi sporovi obiteljskog prava kada bračni drugovi/izvanbračni drugovi/životni partneri imaju maloljetnu zajedničku ili posvojenu djecu te

- spor između fizičke ili pravne osobe i Republike Hrvatske.

Institucionalno mirenje/medijaciju pružaju sudovi kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski te centri za mirenje/medijaciju: Centar za mirenje Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatske udruge banaka, Hrvatskog ureda za osiguranje te Hrvatske udruge za mirenje.

Mirenje/medijacija u komparativnom pravu

Za razliku od Republike Hrvatske gdje je Zakon o mirenju donesen 2003. godine te je za hrvatsko pravo ovo jedan noviji postupak, u Sjedinjenim Američkim Državama (dalje u tekstu: SAD) mirenje/medijacija prakticira se službeno od 1976. godine što čini SAD državom koja je iznjedrila mirenje/medijaciju u svijet. Mirenje/medijacija danas je najprihvaćenija u anglosaksonskim sustavima, dakle, osim u SAD-u, u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj Australiji i Novom Zelandu. Od zemalja kontinentalnog prava u osviještenosti o mirenju/medijaciji na prvom mjestu se Velika Britanija i Nizozemska, dok stvarno u medijaciji prednjači Italija zbog zakona koji propisuje obvezni sastanak s medijatorom prije podnošenje tužbe. Zbog toga u Europskoj uniji (dalje u tekstu: EU) ima najviše medijacija upravo u Italiji, oko 200.000 godišnje.

Na međunarodnoj razini donesena je Konvencija Ujedinjenih naroda (dalje u tekstu: UN) o sporazumima o međunarodnoj nagodbi koje proizlaze iz mirenja, takozvana Singapurska konvencija o mirenju. Opća skupština UN-a prihvatila ju je u prosincu 2018. godine, a do sada ju su se ratificirala 46 zemalja. Cilj Konvencije mogućnost izvršenja sporazuma o rješavanju međunarodnih trgovačkih sporova koji proizlaze iz medijacije.

O Hrvatskoj udruzi za mirenje

Osnovana 2003. godine Hrvatska udruga za mirenje od samih početaka mirenja/medijacije u Republici Hrvatskoj širi svijest o prednostima mirenja/medijacije te pruža usluge tog neformalnog postupka. HUM se može pohvaliti stotinama provedenih medijacija uz visok postotak sklopljenih nagodbi i zadovoljstvo njihovih korisnika. Uz navedeno, HUM provodi edukacije za izmiritelje/medijatore, organizira brojne druge edukacijske i promocijske aktivnosti te sudjeluje u brojnim projektima. Svaka od tih aktivnosti također se broji u stotinama. O svojoj misiji kažu: „Cijeneći vrijednosti tradicionalnog sustava rješavanja sporova želimo, primjenjujući dobre prakse te najviše stručne i etičke standarde, razviti komplementarni sustav rješavanja sporova, u kojemu središnje mjesto zauzimaju zajednički interesi, potrebe i zadovoljstvo njegovih korisnika. Strankama želimo osigurati pravo na izbor između više mogućnosti rješavanja njihovih sporova, ali i pomoći im da aktivnim sudjelovanjem, uz osobnu kontrolu i u njima razumljivom postupku, ostvare vlastitu pravdu u stvarima koje su za njih važne.“

Vještine stečene na obuci

Koje su prednosti mirenja/medijacije i zašto nam je mirenje/medijacija potrebna ono je s čime se otvorio prvi sat obuke. Neke od prednosti su da u mirenju/medijaciji primarno utvrđuje što sudionici trebaju, a ne što žele ili mogu dobiti na temelju prava. Također, velika pogodnost mirenja/medijacije je u tome što sudionici mirenja/medijacije imaju kontrolu nad sporom i ne postoji rješenje koje će im biti nametnuto.

„Budući da sam odnedavno postao odvjetnički vježbenik, čak i to kratko vrijeme mi je omogućilo uvid u sporost rješavanja pojedinih predmeta na sudu, a mirenje/medijacija u takvim predmetima predstavlja odličnu opciju koja bi s jedne strane zadovoljila interese stranaka, a s druge rasteretila sudove. Naime, prema statističkim podacima, mirenje/medijacija završava najčešće na jednom do tri sastanka, a brže rješavanje spora donosi i manje troškove. Izvrsno!“ o prednostima medijacije nastavio je jedan od polaznika.

Nakon upoznavanja općim informacijama o mirenju/medijaciji, treneri obuke podučili su polaznike aktivnom slušanju, izražavanju empatije, značajkama i važnosti verbalne, a još više neverbalne komunikacije, „ciljnim“ pitanjima – otvorenim i zatvorenim pitanjima, šumovima u komunikaciji i izbjegavanju šumova parafraziranjem, sažimanjem i oblikovanjem odgovora te kodiranjem poruka i još mnogo čemu korisnom osim u mirenju/medijaciji, i u svakodnevnom životu. Uz komunikaciju, za izmiritelja/medijatora vrlo je važno razumijevanja sukoba. Iz tog razloga, veliki dio obuke posvećen je vrstama i ishodima sukoba, načinima rješavanja sukoba, upravljaju emocijama, razumijevanju ljutnje, stresa i straha, vrstama autoriteta, definiranju pozicija, interesa i potreba te ulozi treće strane u sukobu i njenom utjecaju na rješenje sukoba.

„Zanimljivo je koliko je mirenje/medijacija interdisciplinarni postupak. Sadrži elemente komunikologije, prava, psihologije, neuroznanosti i sociologije. Ima ovdje puno više nego što se na prvi pogled čini. Također, obuka mi je rasvijetlila koliku važnost komunikacija i odnos prema strankama ima za pronalazak rješenja“, svoje zapažanje prenosi jedan pod polaznika.

Druga polovica predavanja obuhvaćala je upoznavanje s vrstama i fazama mirenja/medijacije, predavanje o snazi i zamkama percepcije, učenje o tehnikama pregovaranja, gledanje dokumentarnih filmova o mirenje/medijaciji i simulaciju mirenja/medijacije.

„Konac djelo krasi! Sa simulacijom mirenja/medijacije teorija je dobila pravi smisao. Bilo je lako i zabavno naći se u ulozi stranaka, a izazovno u ulozi izmiritelja/medijatora. Bilo je potrebno prisjetiti se svih tehnika i savjeta iz svih prethodnih sati obuke i primijeniti ih“, rekla je jedna polaznica.

Na sve polaznike obuka je ostavila izrazito pozitivan dojam, neke prenosimo u nastavku.

„Pet dana provedenih na obuci za medijatore su zaista bili intenzivni te smo dobili mnogo informacija o načinu ophođenja i komunikacije sa strankama. Studenti prava uglavnom rade na reproduciranju velike količine gradiva te možda nisu svi svjesni koliko su soft skills važne tijekom studiranja, a i nakon zaposlenja. Mislim da je svatko od nas na obuci usvojio nešto što bi mu moglo koristiti u daljnjem osobnom i profesionalnom razvoju.“

„Upoznala sam novi način rješavanja sporova, stekla sam nove vještine; kako komunicirati sa svojim sugovornikom, koje riječi odabrati s obzirom na situaciju, kako smiriti uznemirenu osobu, kako odvojiti osobu od problema... Prema mom mišljenju radi se o vještinama koje su potrebne svakom pravniku/svakoj pravnici i za koje smatram da se u akademskom prostoru i obrazovnom sustavu također trebala posvetiti određena količina vremena. Topla preporuka!“

Hvala Hrvatskoj udruzi za mirenje na 40 sati inspiracije, motivacije i znanja!

U današnjem svijetu je nemoguće funkcionirati bez osobnih podataka. U svakoj minuti se razmjeni neki osobni podatak u razne svrhe. No, jesmo li zapravo svjesni da, davanjem neke informacije drugome, dijelimo svoje osobne podatke koji mogu biti zloupotrebljeni na brojne načine. Svaki postupak ima svoju posljedicu, a ljudi su skloni razmišljati o posljedicama tek kad su nepogodne za njih.

Pravo na zaštitu osobnih podataka jedno je od temeljnih prava svakog čovjeka. Svrha zaštite osobnih podataka je zaštita privatnog života i ostalih ljudskih prava i temeljnih sloboda u prikupljanju, obradi i korištenju osobnih podataka. Zbog važnosti i podizanja svijesti građana o pravu na zaštitu osobnih podataka, Vijeće Europe, uz potporu Europske Komisije, proglasilo je 28. siječnja "Europskim danom zaštite osobnih podataka". Osobni podaci su uređeni brojnim propisima; Ustavom, deklaracijama, konvencijama, uredbama, zakonima te brojnim drugim propisima. Zaštita osobnih podataka u RH ustavna je kategorija te je svakom građaninu zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčena bez obzira na državljanstvo i prebivalište te neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Detaljnija razrada tog ustavnog prava je učinjena kroz Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Taj zakon se temelji na Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (Opća uredba o zaštiti podataka; GDPR) koja se izravno primjenjuje i u Republici Hrvatskoj od 25. svibnja 2018. godine.

Uredba predstavlja bitan napredak u području zaštite osobnih podataka. Tehnološkim razvojem i novim načinima obrade osobnih podataka, postalo je nužno donošenje novog instrumenta koji će osigurati zaštitu prava i temeljnih sloboda pojedinaca u vezi s obradom njihovih osobnih podataka. Uredba određuje koja su prava pojedinaca te koje su obveze subjekata koji obrađuju osobne podatke (voditelj obrade, izvršitelj obrade). Uredba se primjenjuje na sve tvrtke, a također se primjenjuje i na pojedince koji obavljaju određenu profesionalnu aktivnost (udruge, bolnice, klubove, fizičke osobe kada obrađuju osobne podatke izvan okvira potreba kućanstva kao što je postavljanje video nadzora ispred ulaznih vrata kuće odnosno stana). Uredba se, također, primjenjuje na sve državne institucije osim u slučajevima kaznenopravnih aktivnosti (sprečavanja kaznenih djela ili progona počinitelja te u područjima izvan nadležnosti prava EU-a).

Osobni podaci su svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi. To su: ime i prezime, identifikacijski broj, slika, glas, adresa, broj telefona, IP adresa, e-mail, podaci o plaći, ocjene, porezne prijave, otisak prsta, povijest bolesti, politička i vjerska stajališta, podaci o kaznenom i prekršajnom postupku, popis najdraže literature ili pjesama (ako takvi podaci mogu dovesti do izravnog ili neizravnog identificiranja pojedinca).

Osobni podaci nisu: podaci o pravnim osobama kao što su matični broj, naziv, poštanska adresa, e-mail, podaci o umrlima i sl.

Prije prikupljanja osobnih podataka subjekt koji ih prikuplja obvezan je obavijestiti u koju svrhu se podaci prikupljaju, pravnu osnovu, komu se podaci otkrivaju te o pravu pojedinca da svojim podacima pristupi, da zahtijeva njihov ispravak ili eventualno brisanje.

No, tko onda može i na koji način imati uvid u osobne podatke osobe?!

Osobne podatke mogu prikupljati ovlaštene osobe za zdravstvene, znanstvene, istraživačke svrhe (povijesna, statistička istraživanja, svrha arhiviranja), na zahtjev vjerskih udruženja te u slučajevima kada političke stranke analiziraju političko mišljenje građana. Također, osobni podaci se mogu prikupljati i za humanitarne svrhe kao što su praćenje epidemija i njihovo širenje ili u humanitarnim krizama, zbog prirodnih katastrofa uzrokovanih ljudskim djelovanjem te kad je to nužno za potrebe osiguranja sigurnosti mreže i informacija.

Zaštitari, recepcionari u hotelima i drugim turističkim objektima, privatni iznajmljivači imaju zakonske ovlasti zatražiti osobnu iskaznicu na uvid, no nemaju je pravo zadržati na vrijeme zadržavanja u objektu niti imaju pravo kopirati iste.

Također, prilikom posjeta zatvorima i vojnim objektima ovlaštene osobe ne bi smjele, prema gore navedenim odredbama, zadržati osobne iskaznice do kraja posjeta, no uredno se provodi suprotno.

Policijski službenik je ovlašten provjeriti i utvrditi identitet osoba i predmeta u skladu s ustavom i zakonom uvidom u osobnu iskaznicu ili drugu javnu ispravu s fotografijom. Punoljetna osoba dužna je imati kod sebe osobnu iskaznicu i dati je na uvid ovlaštenim osobama (Zakon o osobnoj iskaznici, članak 16.). U tijeku postupanja policijski je službenik dužan poštivati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe, kao i druga temeljna prava i slobode čovjeka. No, prije provjere je dužan predstaviti se pokazivanjem službene značke i službene iskaznice na zahtjev osobe kojoj treba provjeriti identitet. Policijski službenik je dužan upoznati osobu s razlogom provjere njenog identiteta.

Zakon o komunalnom gospodarstvu navodi da je komunalni redar ovlašten zatražiti i pregledati isprave (osobna iskaznica, putovnica, izvod iz sudskog registra i sl.) na temelju kojih može utvrditi identitet stranke odnosno zakonskog zastupnika stranke, kao i drugih osoba nazočnih prilikom nadzora nad provedbom odluke o komunalnom redu.

Kome smo dužni dati na uvid osobnu iskaznicu najviše dolazi do izražaja kod kontrole u javnom prijevozu. Kontrolori imaju pravo od putnika tražiti putnu kartu, ali ne i osobnu iskaznicu. Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu u čl. 36. se navodi da putnici koji koriste javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu tijekom cijele vožnje moraju imati važeću voznu kartu kod sebe. Na zahtjev inspektora cestovnog prometa ili druge osobe ovlaštene za nadzor putnik je dužan dati voznu kartu na uvid. Neplaćanje karte nije kazneno djelo već povreda ugovorne obveze s prijevoznikom. Dužnost je kontrolora da zatraži dokument kojim će utvrditi identitet osobe u prekršaju, ali na putniku je hoće li je pokazati ili ne. Kontrolor zatim ima pravo zvati policijskog službenika kako bi utvrdio identitet osobe, ali ne smije zadržavati putnika u vozilu. Nakon što osoba izađe iz vozila, na njoj je da odluči hoće li s kontrolorom pričekati policiju na sljedećoj stanici ili će otići svojim putem. Fizičko zadržavanje je uređeno i člankom 136. Kaznenog zakona koji navodi da će se osoba koja drugome protupravno oduzme ili ograniči slobodu kretanja, kazniti kaznom zatvora do 3 godine.

Nakon što policijski službenik utvrdi identitet osobe koja je uhvaćena bez karte u javnom prijevozu on može dati podatke o toj osobi, na zahtjev kontrolora (razlog je vjerojatnost da je ta osoba povrijedila njihovo pravo). U slučaju sumnje da bi provjereni osobni podaci mogli biti zlouporabljeni, policijski službenik ih neće ustupiti osobi koja je zatražila provjeru te će je uputiti da ih može zatražiti pisanim putem od nadležne ustrojstvene jedinice policije. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira uređuje moguće svađe, vike ili druge načine kojima se remeti javni red i mir na javnom mjestu (članak 13.), a koji je moguć kada osoba izađe s kontrolorom na stanicu, odnosno izvan tramvaja. Osobe koje sudjeluju u takvom odnosu će se kazniti za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana, a počinitelju se mogu odrediti i zaštitne mjere.

Kada policija utvrdi da je neka osoba svojim ponašanjem narušila javni red i mir, protiv nje će pokrenuti prekršajni postupak izdavanjem prekršajnog naloga ili podnošenjem optužnog prijedloga. Osobe oštećene prekršajem mogu same pokrenuti prekršajni postupak podnošenjem optužnog prijedloga pred mjesno nadležnim prekršajnim sudom.

Svatko tko smatra da mu je povrijeđeno neko pravo zajamčeno ovim Zakonom i Općom uredbom o zaštiti podataka može Agenciji podnijeti zahtjev za utvrđivanje povrede prava. Zahtjev za zaštitu prava može podnijeti na sljedeće načine: zahtjev za utvrđivanje povrede prava Agenciji za zaštitu osobnih podataka. Zahtjev za zaštitu prava Agenciji za zaštitu osobnih podataka se može uputiti elektroničkom poštom na adresu: azop@azop.hr ili osobno odnosno poštom na adresu Selska cesta 136, 10 000 Zagreb.

U vidu sada već tradicionalne suradnje Pravne klinike i Projekta Građanskih Prava Sisak (dalje u tekstu: PGP Sisak), ali ovoga puta u novom ruhu zbog epidemioloških mjera, 24. rujna 2020. godine održano je online predavanje na temu bezdržavljanstva u Republici Hrvatskoj.

O PGP Sisak i suradnji s Pravnom klinikom

PGP Sisak je nevladina, nepolitička, neprofitabilna i humanitarna organizacija čiji su neki od njezinih mnogobrojnih ciljeva i aktivnosti sljedeći: promocija i zaštita ljudskih prava i temeljnih vrijednosti građana, razvoj demokratske političke kulture i razvoj lokalne zajednice, razvoj civilnog društva, borba protiv nejednakog postupanja, nasilja, siromaštva i socijalne isključenosti, poticanje razvoja ruralnih područja, zaštita manjina, promicanje volonterstva i socijalnih usluga u zajednici i slično. Broji 25 000 stranaka, a više o njezinom radu i utjecaju u društvu može pročitati na njezinoj službenoj stranici.

PGP Sisak je 2017. započeo aktivan rad u borbi protiv bezdržavljanstva kao implementacijski partner Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (dalje u tekstu: UNHCR) te od svih grupa Pravne klinike najuže surađuje s Grupom za pomoć azilantima i strancima iz kojeg je razloga i tema predavanja bila blisko vezana upravo uz prava stranaca. Naime, pojam stranca obuhvaća sve osobe koje ne posjedu državljanstvo države na čijem se teritoriju nalaze, bilo da se radi o osobama koje imaju državljanstvo druge države ili nemaju državljanstvo nijedne države.

Apatridija i izvori prava

Apatridnost se javlja zbog različitih razloga, ali najčešće sukoba zakona, prijenosa teritorija, sklapanja braka, upravne prakse, diskriminacije, nedostatka upisa činjenice rođenja i odricanja jednog državljanstva prije primanja u drugo državljanstvo. Apatridnost i danas predstavlja značajan problem brojeći, prema podacima UNHCR-a, oko 12 milijuna osoba bez državljanstva širom svijeta.

Prava osoba bez državljanstva (apatrida) uređena su međunarodnim pravnim aktima, od kojih je najvažnije izdvojiti Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine, Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravima djeteta iz 1989. godine i Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957. godine. Zakonodavstvo ova pitanja uređuje Zakonom o strancima, Zakonom o statusu prognanika i izbjeglica i Zakonom o hrvatskom državljanstvu.

Važno je spomenuti i Zagrebačku deklaracija o pristupu osobnim dokumentima i registraciji donesenu 2011. godine na Konferenciji o pribavljanju civilnih dokumenata i upisima u državne matice (sprečavanje bezdržavljanstva) u Jugoistočnoj Europi kojom su preporučena određena načela na lokalnoj i regionalnoj razini u cilju poštivanja ljudskih prava i smanjenja bezdržavljanstva, kao i težnju za europskim integracijama.

Problemi u praksi

Razvoj, napredak i suradnja na ovom pravnom području vrlo je važna, za osobe bez državljanstva zaista neophodna jer su te osobe u svakodnevnom životu vrlo ograničene. Kao primjer navest ćemo neka od temeljenih ljudskih prava, a za njih neostvariva kao što su zapošljavanje, obrazovanje, sklapanje braka, prelazak državne granice ili korištenje zdravstvenog i mirovinskog sustava. Osobe bez državljanstva zapravo žive izvan sustava, nevidljivi te često na rubu materijalne egzistencije. Ponekad apatridima postaje generacijski problem i broj apatrida raste u svakoj sljedećoj generaciji sako se samim rođenjem na teritoriju države ne može steći državljanstvo ili ako je to nemoguće postići naturalizacijom bez obzira na broj godina provedenih u toj državi.

Još jedan problem stvara što institucije uveliko ostavljaju na dispoziciju strankama pribavljanje potrebnih dokumenata zaboravljajući da te osobe često nemaju ni znanja ni mogućnosti takve dokumente pribaviti. Usko s spomenutim problemom povezan je i problem slabe suradnje i komunikacije među državama na ovom planu. Primjer navedenog je slučaj djevojčice koja iako cijelo svoje djetinjstvo živi u Republici Hrvatskoj, rođena je u Republici Francuskoj, no o tome nije imala rodni list. Od njezinih roditelja tražilo se da osobno zatraže izdavanje rodnog lista u Republici Francuskoj. Roditelji nisu poznavali francuski jezik niti su imali sredstva za putovanje. Jednogodišnji napori u obraćanju hrvatskim i francuskim vlastima te diplomatski i konzultantskim uredima PGP Sisak polučili su uspjeh, no kada je rodni list stigao ispostavilo se da je ime majke krivo napisano. S obzirom da bez ispravnih podataka djevojčici nije mogao biti oboren boravak, a druge mogućnosti vezano uz ispravak nije bilo, PGP Sisak pokrenuo je sudski postupak u dva dijela: (1) osporavanje majčinstva osobe koja je upisana u rodni list kao majka i (2) istovremeno utvrđivanje majčinstva žene koja je djevojčicu odgajala i s njom živjela, iako je to zapravo bila ista osoba. Cijeli proces bio je potreban kako bi se djevojčici dodijelio osobni identifikacijski broj bez koji ne može biti upisana prvi razred osnovne škole u sustavu e-dnevnika, iako je prethodno završila prvi razred, ali kao neevidentirana učenica.

Privremeni boravak

Dobivanje hrvatskog državljanstva je proces koji za apatride obuhvaća tri stepenice: (1) privremeni boravak, (2) stalan boravak te (3) državljanstvo.

Prema Zakonu o strancima privremeni boravak odobrava se strancu koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu:

1. spajanja obitelji,

2. srednjoškolskog obrazovanja i studiranja,

3. znanstvenog istraživanja,

4. humanitarnog razloga,

5. životnog partnerstva te

6. rada (čl. 47. st. 1. ZS).

Nadalje, strancu će se odobriti privremeni boravak ako:

1. dokaže svrhu privremenog boravka,

2. ima valjanu putnu ispravu,

3. ima sredstva za uzdržavanje,

4. ima zdravstveno osiguranje,

5. nema zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj,

6. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 54. st. 1. ZS).

Zbog sam prirode njegova statusa najčešće se privremeni boravak apatridu odobrava u svrhu humanitarnih razloga jer u tom slučaju nije potrebno da stranac ima sredstva za uzdržavanje i zdravstveno osiguranje (čl. 65. st. 2. ZS). Osobe kojima je odobren privremeni boravak imaju obvezu kontinuirano ga produljivati. Jedan o mogućih razloga zašto apatridi ne produljuju privremeni boravak je taj što prilikom produljivanja moraju uplatiti zdravstveno osiguranje za koje nemaju sredstava.

O privremenom boravku smo već pisali te detaljnije o tome možete pročitati ovdje: http://klinika.pravo.unizg.hr/content/privremeni-boravak

Stalni boravak

Stalni boravak može se odobriti strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, što uključuju odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (čl. 92. st. 1. ZS).

Stalni boravak odobrit će se strancu koji:

1. ima valjanu stranu putnu ispravu,

2. ima sredstva za uzdržavanje,

3. ima zdravstveno osiguranje,

4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje,

5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 96. st. 1. ZS).

Iznimno, stalni boravak može se odobriti i strancu koji je nije ima odobren privremeni boravak 5 godina, ako se radi o:

1. strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 3 godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje 10 godina, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice,

2. strancu koji je imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine, a koji je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj,

3. djetetu koje živu u Republici Hrvatskoj, a čija oba roditelja u trenutku njegova rođenja imaju odobren stalni boravak ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rješenja ima odobren stalni boravak uz suglasnost drugog roditelja ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rođenja ima odobren stalni boravak, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno, odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti odnosu na roditeljsku skrb i

4. državljaninu treće države koji je rođen i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati, nije imao regulirani boravak (čl. 94. st. 1. ZS).

Za odobrenje stalnog boravka njihovom slučaju nije potrebno da imaju sredstva za uzdržavanje ni zdravstveno osiguranje niti se od njih traži poznavanje hrvatskog jezika, latiničnog pismo, hrvatske kulture ni društvenog uređenja (čl. 96. st. 2. ZS). Iznimno, ne moraju imati ni valjanu putnu ispravu ako se ona ne može pribaviti od u diplomatsko-konzularnom predstavništvu strane države u Republici Hrvatskoj ako se njihov identitet može nedvojbeno utvrditi na drugi način (čl. 96. st. 3. ZS).

Putna isprava

Za odobrenje i privremenog i stalnog boravka traži se od stranca da ima valjanu putnu ispravu što apatridi najčešće nemaju. Kako bi im se omogućilo kretanje kao i ostvarivanje ostalih prava, osobama bez državljanstva mogu tražiti izdavanje posebne putne isprave koju izdaju države potpisnice Konvencijom o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine spomenute na početku ovog članka.

Ono na što upozoravaju iz PGP Sisak je neujednačenje domaće prakse vezano uz izdavanje putne isprave i nedovoljno obrazlaganje obijenih putnih isprava. Kao primjer spominju strankinju, ženu bez državljanstva, rođenu na području Italije nepoznate točne lokacije, odgojenu od strane bake i djeda i naučenu nomadskom životu. Njen izvanbračni partner je hrvatski državljanin, a od dvadeset godina koliko žive u izvanbračnoj zajednici, deset godina, zajedno s djecom, žive u Hrvatskoj. Njen zahtjev za izdavanje putne isprave odbijen je uz formalno objašnjenje u jednoj rečenici da ne ispunjava potrebne pretpostavke. U sličnoj situaciji nalazi se druga strankinja, također osoba bez državljanstva, majka šestero djece, kojoj je odobren deveti po redu privremeni boravak, ali odbijen zahtjev za putnom ispravom.

Zaključak

Apatridnost ima izrazito negativan utjecaj na živote pojedinaca. Posjedovanje državljanstva nužno je za punopravno sudjelovanje u društvu te predstavlja preduvjet za ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava. Iako je, prema podacima UNHCR-a Hrvatska, u Hrvatskoj relativno malo osoba bez državljanstva – 2,886 osoba, uspoređujući sa situacijom u svijetu, potrebni su daljnji napori kako bi osobe koje se nalaze u dezorijentirane u pravnom limbu bile uključene u društvo.

Ustav Republike Hrvatske štiti pravo na nesmetano uživanje doma i privatnosti kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Ovo je osobito važno u susjedskim odnosima, u stambenim zgradama i okolici gdje je kohabitacija velikog broja ljudi različite dobi i interesa neophodna, ali ponekad teško izvediva. Jedna od najčešćih mora u takvom okruženju je upravo buka.

Nadležnost sanitarne inspekcije

U slučajevima kad se radi o prekoračenju dozvoljene buke prema Zakonu o zaštiti od buke najuputnije je zatražiti pomoć izravno od nadležne Sanitarne inspekcije. Sanitarna inspekcija, kao dio Državnog inspektorata, po prijavi buke odlazi na teren te obavlja mjerenje buke. Na temelju dobivenih rezultata sastavlja izvješće kojim može naložiti smanjenje buke ako ona prelazi zakonsku granicu. Prama Pravilniku o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave spomenuta granica u zatvorenim boravišnim prostorijama zone pretežito stambene namjene iznosi 35 dB(A) danju, a 25 dB(A) noću. Najčešće se radi o prekomjerne buke gradilišta u naseljenom području, izvođenje glazbe u objektima koji rade noću i slično. No, treba napomenuti da se odredbe Zakona o zaštiti od buke ne odnose na buku svakodnevnih kućanskih aktivnosti i na buku iz stambenih prostora. Stoga, u slučaju buke od strane stanara u obliku lupanja vratima, laveža pasa i slično, sanitarna inspekcija teško da može postupati zbog nemogućnosti provedbe mjerenja buke.

Nadležnost policije

Ako oblici uznemiravanja imaju obilježja narušavanja javnog reda i mira, potrebno je obavijestit policiju koja će, ako utvrdi postojanje prekršaja, nadležnom sudu dostaviti izvješće, odnosno prijavu. Ipak, u velikom broju slučajeva, policija ne može utvrditi činjenice koje su dovoljne za pokretanje postupka te je zato najbolje imati svjedoke događanja koji mogu dati izjave. Ako se poduzetim mjerama ne spriječi neželjeno ponašanje, preostaje pokretanje postupka pred nadležnim sudom.

Prava vlasnika nekretnine i sudska nadležnost

1. Nitko se ne smije služiti ni koristit nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospije buka, dim, neugodni mirisi i slično, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na temelju odredaba posebnog zakona (čl. 110. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZV). Opisani način služenja nekretninom nazivaju se posrednim imisijama. Vlasnici nekretnine koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomijernih imisija, dok ne poduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije (čl. 110. st. 2. ZV).

2. Nadalje, svaki od suvlasnika iste nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom dužan je prigodom izvršavanja svog prava postupati osobito obzirno prema ostalima, u protivnom njegovi suvlasnici mogu tražiti isključenje (čl. 97. ZV). Suvlasnici mogu tražiti isključenje na zahtjev većine ili na zahtjev manjine. Suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova mogu odlučiti da će zahtijevati isključenje iz suvlasničke zajednice određenog suvlasnika, između ostalog i ako svojim bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem učini tegobnim zajedničko stanovanje ostalim suvlasnicima (čl. 98. st. 3. ZV).

3. Međutim, ako je neki suvlasnik nekretnine drugog suvlasnika, koji ga ničim nije izazvao, povrijedio bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem ili mu učinio tegobnim zajedničko stanovanje, tada sam povrijeđeni suvlasnik, ako i nije dobio od drugih dovoljnu podršku da bi većina donijela odluku o isključenju, može tužbom zahtijevati od ovoga da se ubuduće suzdržava od takvih postupaka (čl. 99. st. 1. ZV). Iako zakon ne sadrži takvu izričitu odredbu, zahtjev za isključenjem se ostvaruje tužbom u parničnom postupku. Kako bi sud rješavao o premetu potrebno je dostaviti materijalne dokaze ili navesti svjedoke. Mogu se koristiti i podatci o intervencijama policije. U navedenim sporovima isključivo je nadležan općinski sud na čijem se području nalazi nekretnina (čl. 56. st. 1. ZPP).

Zaključak

Prijava sanitarnoj inspekciji ili policiji, zahtjev za smanjenjem posrednih imisija, zahtjev za isključenje na zahtjev manjine te zahtjev za isključenje na zahtjev većine mehanizmi su kojima se može suzbiti neželjena buka. Njihov pozitivan ishod ovisi o dokazivanju prekoračenja dopuštene razine buke. Iz tog razloga je od velike važnosti prikupiti dokaze kojima se mogu potkrijepiti tvrdnje i utvrditi činjenice, bilo da su to svjedoci ili drugo, kako bi se moglo ukloniti kršenje propisa.

Oporuku kao pravni temelj nasljeđivanja uređuje Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZN). Oporuka je jednostrano, izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve posljednje volje, upravljeno na raspolaganje za slučaj njegove smrti. Oporučitelj je onaj koji je očitovao svoju volju u obliku oporuke. Prema tome, stranka mora oporuku napraviti osobno za života, a ne može ju načiniti putem zakonskog zastupnika ili punomoćnika. Oporukom stranka svojom imovinom raspolaže na način na koji želi, a u oporuci može navesti jednog ili više nasljednika. Osim na temelju oporuke nasljedno pravo stječe se i na temelju zakona.

Sposobnost za pravljenje oporuke je svojstvo fizičke osobe da očitovanjima svoje volje može valjano oporučiti. Da bi oporučitelj bio oporučno sposoban mora zadovoljiti dva kriterija: objektivni u pogledu uzrasta tj. oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila šesnaest godina života (čl. 26. st. 1. ZN) i subjektivni u pogledu mentalne sposobnosti. Dakle, oporučitelj treba biti svjestan svojih postupaka odnosno sposoban shvatiti da oporučuje i kakve će to pravne posljedice imati te sposoban postupati u skladu s tom sviješću. Oporuka je ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao šesnaest godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem (čl. 26. st. 2. ZN). Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost (čl. 26. st. 3. ZN).

Oporuka je formalan pravni posao te da bi bila valjana, mora biti načinjena u obliku koji propisuju pravna pravila ZN-a. Postoji više vrsta oblika oporuke. To su: privatne oporuke, javna oporuka i oporuka u izvanrednim okolnostima.

U vrstu privatnih oporuka ZN ubraja vlastoručnu oporuku i pisanu oporuku pred svjedocima. Vlastoručna ili holografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao (čl. 30. st. 1. ZN). Zahtjev za vlastoručnošću pisanja znači da oporučitelj treba oporuku napisati osobno i to rukopisom. Što se tiče sadržaja potpisa, oporučitelj je dužan služiti se svojim osobnim imenom, točnije imenom i prezimenom. U praksi neće biti nevaljana ni oporuka kod koje oporučitelj ne ostavlja sumnji tko je autor. Zato mogu biti priznate i vlastoručne oporuke potpisane samo imenom ili nadimkom. Za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena (čl. 30. st. 2. ZN).

Pisana oporuka pred svjedocima ili alografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati (čl. 31. st. 1. ZN). Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju (čl. 31. st. 2. ZN). Kod vlastoručne oporuke i oporuke pred svjedocima prednost je svakako jednostavnost zato što se ne treba pokretati neki sudski ili izvansudski postupak, a osim toga nije potrebna ni potvrda službenog tijela. No, zbog njihove jednostavnosti i neformalnosti mnogo ih je lakše pobijati ako bi došlo do takve situacije.

Javna oporuka je također redoviti, javni i pisani oblik oporuke. Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke (čl. 32. st. 1. ZN). Oporuka ima oblik javne isprave ako je oporučitelj svoju volju očitovao u obliku javne isprave koju mu je za to sastavila službena osoba. Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske (ovlaštena osoba) (čl. 32. st. 2. ZN). Sastavljenu oporuku ovlaštena osoba pročitat će oporučitelju, objasniti mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja i dati mu da pred njom oporuku potpiše (čl. 32. st. 4. ZN). Javna oporuka ima prednost da nju sastavlja službeno tijelo koje je za to zakonom zaduženo i koje vodi brigu o potrebnom sadržaju i svim bitnim sastojcima oporuke. Ako se oporuka sastavlja u tom obliku, postupak sastavljanja je kompliciraniji od prethodna dva oblika, no tako sastavljenu oporuku je puno teže pobijati.

Usmena oporuka je izvanredni, privatni i usmeni oblik oporuke. U iznimnim slučajevima, oporučiteljevo oporučivanje izgovorenim riječima moći će imati valjani oblik oporuke ako su tome bila nazočna bar dva svjedoka sposobna da budu svjedoci usmene oporuke. Oporučitelj se pritom mora nalaziti u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od drugih pisanih oblika. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena (čl. 37. st. 2. ZN).Oporučitelj može svoju oporuku sam čuvati, ili je povjeriti na čuvanje kojoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi (čl. 34. st. 1. ZN). Ako oporučitelj želi povjeriti svoju oporuku na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Republike Hrvatske, taj ju je dužan primiti na čuvanje bez obzira tko je oporuku sastavio (čl. 34. st. 2. ZN).

Nakon što se otvori nečije nasljedstvo, često se javlja problem saznanja je li ostavitelj napravio oporuku, gdje se ona nalazi i slično. Da bi se taj problem riješio, ustanovljen je Hrvatski upisnik oporuka. Činjenica da je sastavljena, pohranjena, te proglašena neka oporuka evidentira se u Hrvatskom upisniku oporuka (čl. 68. st. 1. ZN). Upisnik oporuka vodi Hrvatska javnobilježnička komora. U Hrvatski upisnik oporuka na zahtjev oporučitelja podatke dostavljaju: nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile oporuku. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti (čl. 68. st. 5. ZN).

Održivost ekonomskih odnosa posve je nezamisliva bez svakodnevnog zasnivanja obveznih odnosa, međutim, zbog velikog financijskog značaja, mnoge obvezne odnose nije moguće zasnovati bez prethodnog osiguranja istih. Iz tog razloga, pravni sustavi predviđaju niz stvarnopravnih i drugih vrsta osiguranja tražbina, među kojima i založno pravo, koje je, zbog učestalosti ugovaranja glavna vrsta stvarnopravnog osiguranja tražbine.

Založno pravo – pojam i stadiji

Založno pravo, općenito, je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari – zalogu koje ovlašćuje svog nositelja – založnog vjerovnika da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik – založni dužnik dužan je to trpjeti. Važno je istaknuti kako založni dužnik ne mora nužno biti i osobni dužnik, što znači da se založni vjerovnik neće uvijek namirivati iz stvari u vlasništvu založnog dužnika, već ta stvar može biti i u vlasništvu treće osobe, koja će tada biti u ulozi založnog dužnika.

Založno pravo, dakle, ima dva stadija – stadij osiguranja tražbine i stadij namirivanja tražbine. Stadij osiguranja tražbine traje od osnivanja založnog prava do dospjelosti tražbine osigurane založnim pravom, dok stadij namirivanja tražbine nastupa tek ako i kada tražbina dospije na izvršenje, a ne bude izvršena. Pod pojmom dospjelost podrazumijeva se trenutak nastupanja roka za ispunjenje dužnikove obveze, tj. trenutak od kojeg je vjerovnik ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze.

Hipoteka – posebna podvrsta založnog prava

Postoji više podvrsta založnog prava. Jedna od podvrsta založnog prava je hipoteka. Hipoteka je založno pravo koje se na stvari osniva bez predaje stvari vjerovniku u posjed i koje ga ne ovlašćuje da drži zalog u posjedu. (čl. 304. st. 1. ZV). To znači da založni vjerovnik nema pravo posjedovati tu stvar za vrijeme trajanja stadija osiguranja tražbine niti ima pravo upotrebljavati ju, koristiti se njome, već ima isključivo pravo namiriti se iz njezine vrijednosti kada tražbina dospije na isplatu, dakle u stadiju namirivanja tražbine.

Zbog namjene stanovanja, na nekretninama je moguće osnovati založno pravo jedino kao hipoteku (čl. 304. st. 2. ZV). Kao što je spomenuto, ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga (čl. 336. st. 1. ZV), međutim, kada je u pitanju hipoteka, odnosno, kada je predmet založnog prava nekretnina, vjerovnik može ostvarivati svoje pravo na namirenje isključivo putem suda, u ovršnom postupku radi naplate tražbine.

Podjela založnog prava

Založno pravo na nekretnini može biti:

1. dobrovoljno založno pravo

2. sudsko dobrovoljno založno pravo

3. sudsko prisilno založno pravo

4. javnobilježničko dobrovoljno založno pravo

5. zakonsko založno pravo.

Dobrovoljno založno pravo na nekretnini osniva vlasnik nekretnine ili ovlaštenik prava građenja u suglasnosti s vjerovnikom neke određene novčane tražbine na način da svoju nekretninu daje u zalog za osiguranje te tražbine, odnosno, izvodi založno pravo iz svojeg prava vlasništva. Važno je napomenuti da nekretnina u čijem je zemljišnoknjižnom listu zabilježena ovrha ne može biti predmet dobrovoljnog založnog prava. Dobrovoljno založno pravo osniva se redovito dvostranim pravnim poslom, odnosno ugovorom, a najčešće će to biti založni ugovor, točnije, ugovor o hipoteci. Hipoteka će prestati brisanjem iz zemljišne knjige, a može prestati i ukinućem hipoteke zbog amortizacije (umrtvljenja) stare, dugo neaktivne hipotekarne tražbine. Prijelazom osigurane tražbine na novog vjerovnika na novog vjerovnika prijelazi i hipoteka.

Vjerovnik, također, može i protiv dužnikove volje osnovati založno pravo na njegovoj nekretnini u cilju osiguranja namirenja svoje tražbine. Takvo založno pravo naziva se nedobrovoljnim ili prisilnim založnim pravo i osniva se odlukom suda.

Putem suda moguće je osnovati i dobrovoljno sudsko založno pravo. Zakonom određeni način stjecanja takvog založnog prava na nekretnini je uknjižba u zemljišne knjige založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, a odredit će ju i provesti sud u korist predlagatelja osiguranja. Kao i kod dobrovoljnog založnog prava, nekretnina glede koje u zemljišnim knjigama zabilježena ovrha ne može biti predmet sudskog dobrovoljnog založnog prava. Sudsko dobrovoljno osiguranje osniva se založnim ugovorom u sklopu ugovora o osiguranju koji će vjerovnik-predlagatelj osiguranja i dužnik-protivnik sklopiti pred sudom. Ono prestaje na temelju pravomoćnog rješenja koje ukida radnje i mjere temeljem kojih je to pravo osnovano, na način da bude brisano iz zemljišne knjige.

Od dobrovoljnog sudskog založnog prava treba razlikovati javnobilježničko založno pravo, koje se također osniva založnim ugovorom, međutim, ključna razlika je u toma da on nije sadržan u ugovoru o osiguranju, već sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave, pri čemu će takav oblik založnom ugovoru dati javni bilježnik, a ne sud.

Prilikom zasnivanja založnog prava, ako je ono na dobrovoljnoj bazi, vjerovniku se preporučuje zasnivanje sudskog ili javnobilježničkog založnog prava iz razloga što ugovor o osiguranju sklopljen pred sudom ili u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se u stadiju namirenja može provesti ovrha. S druge strane založni, odnosno hipotekarni ugovor ne predstavlja ovršnu ispravu te vjerovnik da bi se namirio mora pokrenuti sudski postupak u kojem se utvrđuje postojanje tražbine i založnog prava te određuje namirenje te je takva presuda ovršna isprava. Dakle, prvi oblik zasnivanja dovodi do skraćenog postupka u stadiju namirivanja.

Zajednička (simulirana) hipoteka

Zajednička (simultana) hipoteka je založno pravo koje radi osiguranja jedne tražbine tereti nekoliko nekretnina solidarno, kao da su sve zajedno jedna nekretnina, a pritom te nekretnine ne moraju biti susjedne, pa čak ni u istoj katastarskoj općini. Sve opterećene nekretnine odgovaraju nepodijeljeno za namirenje iste tražbine, što omogućuje hipotekarnom vjerovniku da slobodno bira odakle će namirivati svoju tražbinu. Prilikom osnivanja zajedničke hipoteke u zemljišnoknjižni uložak svake od njih upisuje se hipoteka za osiguranje iste hipotekarne tražbine, a pritom je potrebno i da se u svaki od njih upiše da je riječ o zajedničkoj hipoteci.

Namirivanje tražbine u ovršnom postupku

Sukladno Ovršnom zakonu ovršni postupak je postupak po kojem sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, a pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja (čl. 3. st. 1. OZ). Izraz „ovrhovoditelj“ označava osobu koja je pokrenula postupak radi ovrhe neke tražbine te osobe u čiju je korist taj postupa pokrenut po službenoj dužnosti, a izraz „ovršenik“ označava osobu protiv koje se tražbina ostvaruje (čl. 2. OZ).

Ovrha na nekretnini provodi se u više stupnjeva:

1. zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi,

2. utvrđenjem vrijednosti nekretnine,

3. prodajom nekretnine i

4. namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom (čl. 80. OZ).

Dakle, nakon što sud donese rješenje o ovrsi, po službenoj dužnosti zatražit će da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (čl. 84. st. 1 OZ), a zatim će pristupiti utvrđivanju vrijednosti nekretnine.

Nakon provedbe postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine koju provodi Financijska agencija, skraćeno FINA (u daljnjem tekstu: Agencija). Sud tada dostavlja Agenciji zahtjev za prodaju, a uz to je dužan dostaviti Agenciji rješenje o ovrsi, izvadak iz zemljišne knjige i zaključak o prodaji (čl. 95.a OZ). Prodaja nekretnine obavlja se elektroničkom javnom dražbom. Elektronička dražba počinje objavom poziva na sudjelovanje u istoj, a poziv na sudjelovanje objavljuje se na mrežnim stranicama Agencije (čl. 97. OZ).

Strankama u postupku, nakon njegova okončanja, uvijek se dostavlja odluka suda. Na taj se način jamči pravna sigurnost i osigurava mogućnost ulaganja pravnih lijekova kao ustavnih prava stranaka. Rješenje o ovrsi dostavlja se ovrhovoditelju i ovršeniku (čl. 42. st. 1. OZ), stoga, prodaja nekretnine od strane ovrhovoditelja, nije moguća bez informiranja vlasnika na čijoj se nekretnini provodi ovrha, budući da će o istom nužno biti obavješteni rješenjem o ovrsi. Također, nakon primitka rješenja, ovršenik, u određenim slučajevima, može podnijeti žalbu.

Zaključak

Založno pravo na nekretnini, čija je glavna svrha osiguranje namirenja tražbine iz vrijednosti te nekretnine, ostvarit će svoju svrhu tek u slučaju dolaska u stadij namirivanja tražbine, u kojem će se vršiti ovrha nekretnine koja je predmet založnog prava, odnosno, iz čije se vrijednosti tražbina treba namiriti i to samo ako tražbina ne bude ispunjena prethodno, u stadiju osiguranja.

Nerijetko su razlozi razvoda braka narušeni obiteljski i partnerski odnosi, što posljedično znači i nemogućnost daljnjeg zajedničkog suživota bračnih drugova. Bračnim drugovima prije i tijekom postupka razvoda braka nameće se problematika stanovanja u zajedničkoj nekretnini, stoga se postavlja pitanje ima li jedan od bračnih drugova pravo udaljiti drugog iz zajedničke nekretnine, odnosno onemogućiti mu pravo posjedovanja nekretnine, te na koji način bračni drugovi mogu zaštititi svoja prava od takvog postupanja.

Pravo (su)vlasništava i činjenica posjeda

Ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi (čl. 36. st. 1. ZV). Tako su i bračni drugovi zapravo suvlasnici imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, i to u jednakim dijelovima, ako drugačije nisu ugovorili (čl. 36. st. 3 ObZ). Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. st. 1. ObZ).

Pravo vlasništva, odnosno suvlasništva, uključuje, između ostalog, i pravo posjedovanja, uporabe i korištenja svoje stvari (čl. 30. st. 2. ZV). U slučaju suvlasništva svaki suvlasnik ima pravo na sve navedeno. Jednako tako, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (čl. 38. st. 1. ZV).

Posjed je činjenica faktičkog postojanja privatne vlasti neke osobe u pogledu neke stvari. Kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici (čl. 10. st. 6. ZV). Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (čl. 42. st. 1. ZV).

Zaštita posjeda

Svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti (čl. 24. st. 1. ZV). Samovlasno smetanje je smetanje bez pravnog temelja, primjerice bez dozvole suvlasnika, bez pravomoćne sudske odluke ili odluke drugog tijela kojima je takvo postupanje dopušteno i slično.

Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se:

- utvrdi čin smetanja njegova posjeda,

- naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja te

- zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće (čl. 22. st. 1. ZV).

Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (čl. 22. st. 2. ZV).

Dakle, bračni drugovi su u odnosu na zajedničku nekretninu suposjednici te imaju jednako pravo ostvarivanja te faktične vlasti i zaštite iste od smetanja treće osobe ili drugog suposjednika. Nastavno, nijedan bračni drug kao suposjednik nema pravo samovlasno udaljiti drugog bračnog druga s posjeda, odnosno onemogućiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz suposjeda. U suprotnom, onaj kome je to pravo ograničeno ima pravo na posjedovnu zaštitu pred sudom, a koje traje do trenutka razvrgnuća suvlasništva na odnosnoj nekretnini.

Sudska odluka o pravu stanovanja u obiteljskom domu jednog bračnog druga

Neovisno o ranije navedenom, sud može na zahtjev bračnog druga odrediti da pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu ostvaruje samo jedan roditelj sa zajedničkom maloljetnom djecom nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb (čl. 46. st. 2. ObZ). Pravo stanovanja može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasništva na nekretnini koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 3. ObZ).

Kad odlučuje o pravu stanovanja sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti roditelju koji s djecom ostaje stanovati u obiteljskom domu obvezu plaćanja paušalnog iznosa najamnine drugom roditelju i plaćanje režijskih troškova nekretnine koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 4. ObZ). Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odbiti zahtjev za stanovanje u obiteljskom domu ako ukupni prihodi bračnih drugova ne bi mogli osigurati troškove odvojenoga stanovanja i života bračnih drugova i djece (čl. 46. st. 6. ObZ).

Slijedom navedenog, jedan od bračnih drugova može od suda zahtijevati da donese odluku kojom dopušta da stanuje u obiteljskom domu, odnosno nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu, zajedno s maloljetnom djecom, ali do trenutka dok suvlasništvo na toj nekretnini ne bude razvrgnuto. Sud takvu odluku neće donijeti ako materijalne prilike bračnih drugova to ne dopuštaju.

Zaključak

Radi zaštite ustavnog prava vlasništva, odnosno suvlasništva, ni jedan bračni drug nema ovlasti drugome samovlasno ograničiti u pravu čiji sadržaj dijele pa posljedično ni onemogućiti ostvarivanje prava posjeda, odnosno udaljiti ga iz zajedničke nekretnine. Međutim, sud ipak može, na zahtjev jednog od bračnih drugova, odlukom dopustiti samo jednom bračnom drugu da, zajedno s maloljetnom djecom, stanuje u zajedničkoj nekretnini do kraja postupka.

Jedno od temeljnih načela obveznog prava je načelo pacta sunt servanda prema kojemu se ugovori moraju poštivati te su ugovorne strane obvezane onim o čemu su se pri sklapanju ugovora sporazumjele. Ipak, ponekad su životne prilike takve da pravo dopušta da se od tog načela odstupi. Jedan od takvih mehanizama je osobni stečaj potrošača.

Osobni stečaj potrošača primarno je uređen Zakonom o stečaju potrošača, ali predviđena je i podredna primjena drugih propisa, kao što je Stečajni zakon.

Cilj postupka i pojam poštenog potrošača

Postupak stečaja potrošača ima za cilj poštenog potrošača osloboditi od obveza koje preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima. Nepošten potrošač je primjerice onaj koji je dostavio neistinit i netočan popis svoje imovine. Postupak stečaja potrošača može se otvoriti samo ako je potrošač nesposoban za plaćanje, a smatra se da je nesposoban za plaćanje ako najmanje 90 dana uzastopno ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 30.000,00 kn (čl. 5. st. 3. ZSP).

Uz navedeno, da bi se osoba smatrala potrošačem, ona:

- ne smije imati više od 20 vjerovnika,

- njene obveze iz obavljanja djelatnosti ne smiju prelaziti iznos od 100.000,00 kn,

- ne smije imati obveze iz radnih odnosa koje proizlaze iz obavljanja djelatnosti i

- ne smije biti pokrenut stečajni ili predstečajni postupak (čl. 4. st. 3. ZSP).

Razlikujemo izvansudski, redovni sudski i jednostavni stečajni postupak.

Izvansudski postupak stečaja potrošača

Izvansudski postupak stečaja potrošača može se provesti prije postupka stečaja potrošača radi sklapanja izvansudskog sporazuma potrošača i vjerovnika (čl. 8. ZSP). Za provođenje izvansudskog postupka stečaja potrošača nadležni su posrednici u savjetovalištima (čl. 9. st. 1. ZSP). Savjetovalištima se smatrajuustrojstvene jedinice Financijske agencije, skraćeno FINA(dalje u tekstu: Agencija), i druge osobe koje su dobile dozvolu za obavljanjetih poslova (čl. 9. st. 2. ZSP).

Izvansudski postupak pokreće se zahtjevom za provedbu izvansudskog postupka koji može podnijeti potrošač ili svaki njegov vjerovnik na propisanom obrascu (čl. 12. ZSP). Potrošač uz zahtjev prilaže popis imovine i obveza te dokaz o postojanju stečajnog razloga, a vjerovnik izričiti pristanak potrošača te isprave iz kojih proizlazi vjerojatnost postojanja njegove tražbine (čl. 12. ZSP). Stečajni razlog bit će su nesposobnost za plaćanje i prezaduženost, a dokaz o tome bankovni izvaci i slično.

Izvansudski postupak traje najduže 30 dana, od dana sastanka navedenoga u pozivu za sudjelovanje, a iznimno navedeni rok može biti produžen za dodatnih 30 dana (čl. 18. ZSP). Izvansudski postupak završava ili izdavanjem potvrde da pokušaj sklapanja izvansudskog sporazuma nije uspio ili sklapanjem izvansudskog sporazuma između potrošača i vjerovnika. Izvansudski sporazum ima učinak izvansudske nagodbe i predstavlja ovršnu ispravu, ali nema pravnog učinka na vjerovnike koji ga nisu sklopili (čl. 20. ZSP).

Redovni sudski postupak stečaja potrošača

Redovni sudski postupak je postupak koji će se rješenjem nadležnog suda otvoriti i provoditi s ciljem namirenja vjerovnika iz sredstava ostvarenih unovčenjem predmeta stečajne mase i radi oslobođenja poštenog potrošača od dugova koji nakon toga preostanu. Nadležnost za provođenje redovnog postupka stečaja potrošača isključivo pripada općinskom sudu na čijem području potrošač ima prebivalište (čl. 21. st. 1. ZSP). Prijedlog nadležnom sudu može podnijeti isključivo potrošač. Uz prijedlog za otvaranje postupka stečaja potrošača, potrošač je dužan priložiti popis imovine i obveza i plan ispunjenja obveza na propisanom obrascu. Ako potrošač te isprave ne podnese, sud će prijedlog odbaciti (čl. 44. st. 3. i 4. ZSP). Također, potrošač mora predujmiti troškove postupka stečaja u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 1.000,00 kn (čl. 45. st. 1. ZSP).

Postupak se odvija u nekoliko faza:

(1) otvaranje stečajnog postupka,

(2) prijavljivanje i ispitivanje tražbina,

(3) osiguranja i unovčenje imovine,

(4) namirenje vjerovnika i

(5) zaključenje postupka stečaja potrošača.

Ovdje je važno napomenuti da stečajna masa obuhvaća cjelokupnu imovinu potrošača koju je isti stekao do zaključenja stečajnog postupka i imovinu koju će steći do isteka razdoblja provjere ponašanja, osim imovine na kojoj se ne može provesti ovrha (čl. 60. ZSP) kao što su primjerice primanja socijalnog karaktera – dječji doplataki naknada za nezaposlene (rješenje Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž 1131/2019-4, od dana 05. srpnja 2019. godine). Rješenjem o zaključenju postupka stečaja potrošača sud će odrediti razdoblje provjere ponašanja koje ne može biti kraće od godinu dana, niti duže od pet godina (čl. 69. st. 1. ZSP).

Tijekom tog razdoblja pravo potrošača na upravljanje i raspolaganje imovinom koja ulazi u stečajnu masu prelazi na povjerenika (čl. 159. st. 2. SZ). Potrošač ne gubi svoju pravnu osobnost, a poslovna sposobnost mu se ograničava tako što povjerenik vodi one poslove potrošača koji se odnose na stečajnu masu i zastupa ga kao stečajnog dužnika s ovlastima zakonskog zastupnika (čl. 88. st. 4. SZ). Za to vrijeme ne može sklapati ugovore i obavljati druge pravne poslove ili radnje koje se odnose na raspolaganje njegovom imovinom koja ulazi u stečajnu masu (čl. 70. st. 3. ZSP). Raspolaganja protivno zakonskoj zabrani dovelo bi do apsolutneništetnosti sklopljenih pravnih poslova (čl. 322. ZOO).

Također, potrošač je dužan sudu i povjereniku davati obavijesti o svom poslu, nastojanjima da nađe posao te prijaviti povjereniku svaku promjenu mjesta stanovanja ili mjesta zaposlenja (čl. 73. st. 1. ZSP). Ne smije zatajiti nijedan iznos obuhvaćen izjavom o ustupu niti naslijeđenu imovinu te sudu i povjereniku, na njihov zahtjev, mora davati obavijesti o svojim primanjima i imovini (čl. 73. st. 4. ZSP). Isto tako nije dopušteno da sam potrošač namiruje vjerovnike, već to za njega može obavljati samo povjerenik (čl. 73. st. 5. ZSP).

Sud će potrošaču uskratiti oslobođenje od preostalih obveza ako potrošač tijekom razdoblja provjere ponašanja povredi neku od svojih prethodno navedenih dužnosti i time onemogući namirenje vjerovnika ili ako:

- bude osuđen zbog kaznenog djela protiv imovine, gospodarstva ili drugog kaznenog djela koje bi upućivalo na njegovu nesavjesnost i nepoštenje pri obavljanju obveza i dužnosti,

- u posljednje tri godine koje su prethodile podnošenju prijedloga za otvaranje stečaja potrošača je dao ili nakon toga da, namjerno ili iz krajnje nepažnje, netočne ili nepotpune podatke o svojim imovinskim prilikama, kako bi dobio kredit, primio plaćanja iz javnih sredstava ili izbjegao plaćanje poreza ili drugih javnih obveza,

- u posljednjoj godini prije podnošenja prijedloga za otvaranje postupka stečaja je onemogućio ili nakon toga onemogući, namjerno ili iz krajnje nepažnje, namirenje vjerovnika time što je preuzimao neprimjerene obveze, nesavjesno i nepošteno umanjivao vrijednost svoje imovine ili bez izgleda za poboljšanje financijskog položaja odgađao otvaranje postupka stečaja,

- tijekom postupka namjerno ili iz krajnje nepažnje povrijedi svoje dužnosti izvješćivanja i suradnje ili

- kao što je već spomenuto, je namjerno ili krajnjom nepažnjom naveo nepotpune i netočne podatke u popisu imovine i obveza (čl. 75. st. 1. ZSP).

Osim toga, moguć je i opoziv odluke o oslobođenju. Na prijedlog kojeg od vjerovnika sud će opozvati oslobođenje, ako se naknadno ustanovi da je potrošač koju od svojih dužnosti namjerno povrijedio ili time znatno onemogućio namirenje vjerovnika. Prijedlog se može podnijeti u roku od godinu dana od pravomoćnosti odluke o oslobođenju potrošača od preostalih obveza (čl. 78. st. 1. ZSP).

Jednostavni postupak stečaja potrošača

Naposljetku, posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o stečaju potrošača uvodi se novi institut jednostavnog postupka stečaja potrošača – ubrzani i pojednostavljeni postupak čiji je cilj da se namire vjerovnici iz imovine koja je za to podobna i da se potrošači oslobode od preostalog duga. Pretpostavka za pokretanje ovog postupka je da potrošač ima evidentiran dug u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje Agencije u neprekidnom trajanju 3 godine za iznos glavnice do 20.000,00 kn (čl. 79a st. 2. ZSP). Postupak je u cijelosti besplatan za potrošača.

Jednostavni postupak pokreće Agencija po službenoj dužnosti prema svojim evidencijama pod uvjetom da je potrošač dao suglasnost u roku 15 dana od dana dostave poziva (čl. 79.b st. 1. ZSP). Naime, Agencija će svim potrošačima koji ispunjavaju pretpostavke za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrošača uputiti poziv da se očituju jesu li suglasni da se provede jednostavni postupak stečaja potrošača nad njihovom imovinom.

No, ako se potrošač u roku ne očituje na poziv Agencije ili dostavi popis imovine bez da se očitovao je li suglasan s postupkom, smatrat će se da je suglasan da se nad njegovom imovinom provede jednostavni postupak stečaja potrošača. Također, ako ne dostavi popis imovine, smatrat će se da je izjavio da nema imovine iz koje se mogu namirivati njegovi vjerovnici.

Nadalje, potrošač koji ne dostavi popis imovine, a za kojeg se kasnije ispostavi da imovinu ima, ne smatra se nepoštenim. Naime, poštenje potrošača utvrđuje se uzimajući u obzir ponašanje potrošača prije podnošenja prijedloga za otvaranjem postupka stečaja potrošača te njegovo ponašanje tijekom postupka i razdoblja provjere ponašanja (čl. 2. st. 2. ZSP) pri čemu se na potrošača koji nije dao popis imovine i suglasnost za provođenje postupka ne primjenjuje zakonska presumpcija o nepostojanju imovine te je pogrešno smatrati da je potrošač nepošten samo zbog činjenice naknadnog utvrđenja postojanja mirovine po službenoj dužnosti Agencije (zaključak sjednice sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, od dana 27. studenoga 2019.; rješenje Županijskog suda u Rijeci, posl.broj: Gž-2522/2019-3, od dana 04. prosinca 2019.godine).

Ako sud utvrdi da je vrijednost imovine potrošača koja bi se mogla unovčiti kao stečajna masa jednaka ili manja od 10.000,00 kn, po službenoj će dužnosti donijeti rješenje o otvaranju i zaključenju jednostavnog postupka stečaja potrošača (čl. 79.g st. 1. ZSP).

Nemogućnost oslobođenja od određenih obveza

Važno je napomenuti da se od nekih obveza potrošač ne može osloboditi. Radi se obvezama koje prema načelu pravičnosti i solidarnosti moraju biti ispunjene, a tiču se obiteljskog i kaznenog prava.

Tako se potrošač ni u postupku osobno stečaja ne može osloboditi:

(1) zakonske obveze na uzdržavanje djece, roditelja i drugih osoba koje je pozakonu dužan uzdržavati,

(2) vraćanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili prekršajem,

(3) naknade štete nastale kaznenim djelom ili prekršajem i

(4) naknade štete zbog smrti ili teže tjelesne ozljede (čl. 77. ZSP).

Zaključak

Osobni stečaj potrošača je izraz kompromisa koji u određenim slučajevima predviđa pravni sustav. Taj kompromis se manifestira u tri oblika: redovni sudski postupak, izvansudski postupak i jednostavni postupak stečaja potrošača.

Za razliku od stečajnog postupaka kojemu je intencija raspodijeliti preostalu imovinu vjerovnicima dužnika, kod osobnog stečaja potrošača cilj je dužniku/potrošaču dati priliku za novi financijski početak. Hoće li i kada potrošač dobiti takvu priliku ovisi o više faktora, a ponajprije izboru postupka i ponašanju samog potrošača. Međutim, nedvojbeno je da će svaki savjesni i pošteni potrošač koji tijekom razdoblja provjere ponašanja poduzme sve što je propisima određeno, tu priliku dobiti.

Žrtva kaznenog djela je osoba koja je pretrpjela posljedice kaznenog djela. Posljedice mogu biti različite naravi poput: fizičkih, psihičkih, imovinske štete ili povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda (članak 87. stavak 25. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu KZ). Ovisno o intenzitetu i povezanosti žrtve s počiniteljem te o naravi samog kaznenog djela mogu varirati i posljedice. Da bismo razumjeli značenje pojedinačne procjene potreba žrtve potrebno je znati koja prava pripadaju žrtvi kaznenog djela.

Sve žrtve kaznenih djela imaju određena prava, a to su sljedeća:

• pravo na pristup službama za potporu žrtava kaznenih djela;

• pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela;

• pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde;

• pravo na zaštitu dostojanstva prilikom ispitivanja kao svjedok;

• pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka;

• pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje;

• pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni;

• pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona te sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika;

• pravo na obavijest državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku;

• pravo da na zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju istražnog zatvora, bijegu okrivljenika iz zatvora ili otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi zaštite;

• pravo da na zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak;

• ako je za djelo propisana kazna zatvora veća od pet godina, a žrtva podnosi teže posljedice kaznenog djela, ima pravo na stručnu pomoć savjetnika na teret proračunskih sredstava pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva;

• ukoliko je osoba žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom, utoliko ima pravo na podnošenje zahtjeva na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna u skladu s posebnim zakonom (članak 43. stavak 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP).

Pojedinačna procjena potreba žrtve novina je u kaznenom postupku i kaznenom zakonodavstvu. Uvedena je s ciljem da se žrtvama kaznenih djela dodatnim pravima pruži odgovarajuća zaštita.

Postupak pojedinačne procjene potreba žrtve sastoji se od utvrđivanja postoji li potreba žrtve za primjenom posebnih mjera zaštite te, ako postoji, koje posebne mjere je potrebno provesti kako bi se žrtva dodatno zaštitila i time smanjio rizik daljnje traumatizacije ili ponovne viktimizacije (članak 2. stavak 1. Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve NN 106/17; u daljnjem tekstu: Pravilnik).

Pojedinačnu procjenu dužna su provoditi sva tijela koja dolaze u kontakt sa žrtvom počevši od prijave kaznenog djela pa sve do pravomoćnog okončanja postupka, a to su: policija, državno odvjetništvo i sud. Prilikom provođenja pojedinačne procjene bitno je da sva tijela postupaju s dodatnom pažnjom kako bi se obzirno postupalo prema žrtvi. Svako tijelo prilikom provođenja pojedinačne procjene mora utvrditi je li potrebno izricanje nekih dodatnih mjera kako bi se žrtvu zaštitilo. Primjerice ako policija prilikom provođenja pojedinačne procjene smatra da ne postoji razlog za poduzimanje dodatnih radnji, potrebno je da državno odvjetništvo ili sud kasnije tijekom postupka primijete da potreba za određenim radnjama postoji te da iste i poduzmu.

Procjena se može provoditi u prisutnosti žrtve, ali i bez nje ako žrtva ne želi prisustvovati ili ako je spriječena sudjelovati. U samoj procjeni moraju se obuhvatiti postojeće, kao i sve buduće potencijalne opasnosti za žrtvu kako bi ju se zaštitilo. Posebno se u obzir uzima sljedeće:

• osobne značajke žrtve

• postoje li rizici i/ili strah od nanošenja štete, što uključuje:

- težinu, odnosno vrstu ili narav kaznenog djela i

- okolnosti počinjenja kaznenog djela (članak 5. Pravilnika).

Osobne značajke žrtve odnose se na dob žrtve, moguću trudnoću ili nedavni porod, invaliditet, teškoće u komuniciranju (govoru, čitanju ili pisanju), zdravstveno stanje, ovisnost o alkoholu ili opojnim sredstvima, PTSP ili drugo (članak 6. stavak 1. Pravilnika).

Prilikom provođenja procjene posebno će se uzeti u obzir rizici i okolnosti počinjenja kaznenog djela:

• je li žrtva osobno povezana s okrivljenikom, odnosno je li njemu bliska osoba (primjerice članovi obitelji, osobe koje žive u istom kućanstvu i drugo) ili je s njim u bliskim odnosima (primjerice osobe u intimnom odnosu koje ne žive u istom kućanstvu);

• boji li se žrtva da će joj okrivljenik nauditi;

• je li okrivljenik već ranije na sličan način postupao prema žrtvi, a posebno u posljednje vrijeme (bez obzira je li to postupanje bilo prijavljeno i procesuirano kao kazneno djelo ili nije);

• je li kazneno djelo počinjeno na osobito okrutan i/ili ponižavajući način;

• je li žrtva ekonomski ovisna o okrivljeniku (primjerice roditelj, partner, poslodavac žrtve i slično);

• postoje li neke druge okolnosti počinjenja kaznenog djela iz kojih proizlazi da za žrtvu postoji ozbiljan rizik od nanošenja štete (članak 8. Pravilnika).

Tijelima nadležnim za provođenje pojedinačne procjene potreba žrtve preporuke o mjerama koje bi se trebale poduzeti mogu dati organizacije civilnog društva koje pružaju podršku i pomoć žrtvama. Također, druga tijela, organizacije i institucije mogu poslati svoje preporuke za dodatnim mjerama koje će tijela nadležna za provođenje procjene razmotriti.

Kako bismo predočili situaciju i mjeru koja se odredila nakon provedene pojedinačne procjene potreba žrtve navest ćemo primjer:

Žena je prijavila svog muža za dugogodišnje nasilje. S obzirom na to da je žrtva kaznenog djela nasilja u obitelji, pripadaju joj sva gore navedena prava. Prilikom provođenja pojedinačne procjene nadležna tijela procijenila su kako je žrtva u velikom strahu od počinitelja te kako se ne želi nalaziti u njegovoj neposrednoj blizini. Jedna od mjera koja se poduzela je da se žrtva tijekom daljnjeg postupka ispituje putem audio-video linka, da ne bude u istoj prostoriji s počiniteljem. Pravo na ispitivanje putem audio-video linka je jedno od dodatnih prava koje mogu ostvarivati žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima. Pojedinačnom procjenom u navedenom primjeru osobi se osigurala dodatna zaštita.

Implementacijom instituta pojedinačne procjene potreba žrtve unaprijedio se položaj žrtava u kaznenom postupku. Provedbom procjene pruža im se dodatna zaštita i podrška. Ova je promjena značajna jer se njome nastoji spriječiti dodatna traumatizacija i/ili viktimizacija žrtava.

Nasilje u obitelji jedno je od najtežih zadiranja u fizički i psihološki integritet upravo zbog činjenice da su napadači osobe u koje žrtve imaju povjerenja i od kojih najčešće traže oslonac i zaštitu. S obzirom na to da žrtve od obiteljskog nasilja rijetko mogu uspješno samostalno pobjeći, najviše iz razloga je se ono događa u njihovom domu, u ovom članku donosimo načine na koje se žrtve mogu zaštititi putem suda.

Pojam nasilje u obitelji

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji nasilje u obitelji je:

1. primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda,

2. tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci,

3. psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost,

4. spolno uznemiravanje,

5. ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci te

6. zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje (čl. 10. ZZNO).

Razlika između prekšaja i kaznenog djela

Nasilje u obitelji može predstavljati prekršaj ili kazneno djelo. Razlika između kaznenih djela i prekršaja je uglavnom formalna, kvantitativna. Kaznena su djela teže povrede određenih društvenih vrijednosti od prekršajnih djela pa ih i prati stroža sankcija. Prekršajno pravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji su zaštitne mjere, primjerice obvezni psihosocijalni tretman, zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, udaljenje iz zajedničkog kućanstva i slično, zatim novčana kazna, kazna zatvora i druge (čl. 11. st. 1. i čl. 13. ZZNO).

Kao veliku razliku između prekršajnih i kaznenih sankcija valja istaknuti da se u prekršajnom postupku može izreći kazna zatvora do 90 dana (čl. 22. st. 1 ZZNO), dok se u kaznenom postupku za kazneno djelo nasilja u obitelji može izreći kazna zatvora do tri godine (čl. 179. a KZ).

Nasilje u obitelji kao prekršaj

Prekršajni postupak mogu pokrenuti optužnim prijedlogom:

1. državni odvjetnik,

2. tijelo državne uprave,

3. pravna osoba s javnim ovlastima,

4. oštećenik (čl. 109. st. 1. PZ).

Oštećenik, kojem je prekršajem povrijeđeno ili ugroženo kakvo imovinsko ili osobno pravo, ovlašten je sudu za taj prekršaj podnijeti optužni prijedlog (čl. 113. st. 1. PZ). Optužni prijedlog podnosi se općinskom sudu na čijem je području prekršaj počinjen ili pokušan (čl. 93. st. 1. i čl. 98. st. 1. PZ). No, treba napomenuti da prekršajni progon zastarijeva nakon četiri godine (čl. 13. st. 1. PZ).

Prekršajna prijava nasilja u obitelji

Umjesto optužnog prijedloga uobičajenije je da oštećenici podnose prijavu policiji. Prijavu policiji može podnijeti bilo koja osoba koje je ili doživjela nasilje u obitelji ili ima bilo kakvih saznanja o nasilju. Prijava za nasilje u obitelji može se podnijeti policiji, državnom odvjetništvu te centru za socijalnu skrb. Kada je prijava podnesena državnom odvjetništvu ili policiji, ali nakon određenog vremena od počinjenja prekršaja, oni će postupak započeti tako da će prikupiti potrebne dokaze, izjave te potom, ako ocjene da postoji osnovana sumnja da je do prekršaja zaista i došlo podnijeti optužni prijedlog nadležnom sudu. U slučaju kada je prijava podnesena centru za socijalnu skrb ili nekoj drugoj ustanovi, one su dužne to prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu pa se onda postupak nastavlja kako je gore opisano.

Nasilje u obitelji kao kazneno djelo

Budući da je zabranjeno protiv iste osobe voditi i kazneni i prekršajni postupak, ako to više odgovara okolnosti slučaja, umjesto prekršajnog, može se po pokrenuti kazneni postupak za kazneno djelo nasilja u obitelji koje se progoni po službenoj dužnosti. Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj ili stanje dugotrajne patnje, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do tri godine (čl. 179. a KZ).

Nadležnost za podnošenje kaznene prijave i nadležnost za rješavanje

Kada se kazneno djelo progoni po službenoj dužnosti, kao u slučaju nasilja u obitelji, kaznena prijavu podnosi se nadležnom državnom odvjetniku (čl. 205 st. 1. ZKP), a ako se prijava podnese sudu, policiji ili nenadležnom državnom odvjetniku, tada će oni prijavu primiti i odmah ju dostaviti nadležnom državnom odvjetniku (čl. 205. st. 4. ZKP).

Općinski sudovi su nadležni suditi u prvom stupnju za kaznena djela za koja je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do dvanaest godina, kao što je djelo nasilja u obitelji (čl. 19.a st. 1. KZ). Mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem je području kazneno djelo počinjeno ili pokušano (čl. 20. st. 1. KZ).

Primjeri nasilja u obitelji kao kaznenog djela

Radi usporedbe radnji koje obuhvaća kazneno djelo nasilja u obitelji navodimo sljedeće primjere:

1. Kazneno djelo nasilja u obitelji čini optuženik koji je tijekom godinu dana pijan gotovo svakodnevno vrijeđao suprugu i sina, psovao ih i vikao na njih te im prijetio da će ih ubiti, dok je suprugu konopom udario po obrazu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: I Kž-1040/07).

2. Optuženik koji je pijan vrijeđao izvanbračnu ženu, stavljao joj nož pod grlo, prijetio joj da će je baciti pod tramvaj, pljuskao je, vukao za kosu i udarao njezinom glavom o zid također je počinio to djelo (odluka Županijskog suda u Zagrebu, K-131/03).

No, ako su se optuženik i oštećenica međusobno svađali i vrijeđali, pri čemu je optuženik “ugrozio dostojanstvo i tjelesnu sigurnost oštećenice” nije riječ o nasilju pa slijedom toga ni kaznenog djela (odluka Županijskog suda u Zagrebu, Kž-914/07).

Nasilje u obitelji kao produljeno kazneno djelo i zastara kaznenog progona

U slučaju da se nasilje odvijalo kontinuirano i dulje vrijeme, bilo učestalo ili se ponavljalo u različitim oblicima nasilja, može biti riječ o produljenom kaznenom djelu nasilja u obitelji. Produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu (čl. 52. st. 1. KZ). Za produljeno kazneno djelo može se izreći kazna za polovicu veća od mjere kazne propisane za utvrđeno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne (čl. 52. st. 5. KZ).

Kazneni progon zastarijeva za kazneno djelo nasilja u obitelji nakon 10 godina (čl. 81. st. 1. KZ). Zastara za produljeno kazneno djelo počine teći od zadnje radnje koja je bila počinjena u sklopu tog kaznenog djela.

Imovinskopravni zahtjev

U samom kaznenom postupku, žrtva ima pravo podnijeti prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete. Naime, imovinskopravni zahtjev može se temeljiti i na neimovinskoj šteti koja je kaznenim djelom nekome pričinjena.

Dužnost je suda da, ako do podignuća optužbe žrtva nije stavila prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, izvijesti tu osobu da taj prijedlog može staviti do završetka dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom. (čl. 155. st. 4. ZKP). Žrtva je pri podnošenju prijedloga dužna naznačiti svoj zahtjev i podnijeti dokaze (čl. 155. st. 3. ZKP). Prijedlog za ostvarivanje imovinsko pravnog zahtjeva u kaznenom postupku podnosi se tijelu kojem se podnosi kaznena prijava ili sudu koji vodi postupak (čl. 155. st. 1. ZKP). No, žrtva prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva može podnijeti i odvojeno od same privatne tužbe u građanskom postupku.

Kazneni sud imovinskopravni zahtjev ovlašteniku može dosuditi u cijelosti ili djelomično, a za ostatak ga uputiti u parnicu, ili ga pak sa cijelim imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu. Također, važno je naglasiti da se imovinskopravni zahtjev može se oštećeniku dosuditi u samo u presudi, kojom se okrivljenika oglašava krivim (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. I Kž 260/1992-3, od dana 11. lipnja 1992. godine).

Nadalje, kad sud dosudi oštećeniku imovinskopravni zahtjev u novčanoj svoti ovlašten je odlučiti da je optuženik na taj iznos dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća do isplate (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: III Kr 454/2002-4, od dana 06. ožujka 2004. godine).

Naknada neimovinske štete žrtve nasilja u obitelji

Oštećenik, odnosno žrtva nasilja ima mogućnost podnijeti i tužbu građanskom sudu kojom zahtijeva samo naknadu štete. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO) štetu definira kao:

- umanjenje nečije imovine – obična šteta,

- sprječavanje njezina povećanja – izmakla korist i

- povreda prava osobnosti – neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO).

U pogledu neimovinske štete, oštećenik je dužan dokazati da mu je povrijeđeno pravo osobnosti. Ako je nastala nematerijalna, neimovinska šteta, odnosno ako je povrijeđeno pravo osobnosti, oštećenik ima pravo podnijeti i zahtjev za prestanak radnje kojom se povređuje pravo osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO).

Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona o obveznim odnosima razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo (čl. 19. st. 2. ZOO). U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (čl. 1100. st. 1. ZOO).

Visina naknade za oštećenika i nadležnost suda za izvanugovornu štetu

Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO). Osim objektivnih elemenata, kao što su vrsta povrede, način nanošenja, izazvane posljedice, uzimaju se u obzir i subjektivne okolnosti oštećenika, primjerice životna dob i zanimanje. Načelno, neznatne ili posve lake povrede ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade. Dokazi u postupku mogu biti materijalni, primjerice masnice, zatim medicinska izvješća, svjedočenje i vještačenje.

Za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, bit će nadležan i sud gdje je štetna radnja počinjena ili gdje je štetna posljedica nastupila (čl. 47. st. 1. i 52. ZPP).

Zaključak

U slučaju nasilja u obitelji, žrtva ima pravo na zaštitu u tri sudska postupka prema vlastitom izboru:

1. prekršajni postupak ili

2. kazneni postupak s ili bez imovinskog pravnog zahtjeva te

3. građanski postupak u povodu tužbe za naknadu neimovinske štete.

U svakom slučaju preporučuje se da se prije pokretanja bilo kakvog sudskog postupka zatraži pomoć odvjetnika, a u slučaju da si žrtva nasilja ne može priuštiti pomoć odvjetnika, ima pravo na besplatnu pravnu pomoć, pod uvjetima propisanim zakonom.

Besplatna pravna pomoć je pravna pomoć koja se pruža bez naknade pod uvjetima određenima Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. Vrste besplatne pravne pomoći su primarna pravna pomoć i sekundarna pravna pomoć (čl. 8. ZBPP).

Korisnici besplatne pravne pomoći su hrvatski državljani, ali i određene kategorije stranaca:

- djeca koja nemaju hrvatsko državljanstvo i zatečena su u Republici Hrvatskoj bez pratnje odrasle osobe

odgovorne prema zakonu,

- stranci na privremenom boravku pod uvjetom uzajamnosti i stranci na stalnom boravku,