blog pravne klinike

Na sljedećim linkovima se nalaze blogovi koji pokrivaju područja besplatne pravne pomoći, diskriminacije i manjinskih prava, građanskog prava, kaznenog prava, ovršnog postupka, prava pacijenata, radnog prava i zaštite azilanata i stranaca.

NAKNADA PLAĆE ZA VRIJEME PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI (BOLOVANJA)

Prema Zakonu o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje: ZR), za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu radnik ima pravo na naknadu plaće (čl. 95. st. 1. ZR-a). Radnik je dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju. Ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati potvrdu, a ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti ovu obvezu, dužan je to učiniti što je moguće prije, najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao (čl. 37. st. 1.-3. ZR-a). Ostvarivanje prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) uređeno je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, 33/23, dalje: ZOZO). 

Osiguranici imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog korištenja zdravstvene zaštite (čl. 36. st. 1. t. 1. ZOZO-a).  Naknada plaće pripada osiguraniku za sve vrijeme privremene nesposobnosti, a najduže u trajanju propisanom Zakonom. Naknada plaće pripada osiguraniku samo za dane, odnosno sate, za koje bi osiguranik imao pravo na plaću prema propisima o radu. (čl. 44. st. 1., 2. ZOZO-a). Pod privremenom nesposobnošću, za vrijeme kojeg osiguraniku pripada pravo na naknadu plaće smatra se odsutnost s rada zbog bolesti ili ozljede, odnosno drugih okolnosti zbog kojih je osiguranik spriječen izvršavati svoju obvezu rada. (čl. 38. st. 2. ZOZO-a).

TKO IMA PRAVO NA NAKNADU PLAĆE TIJEKOM PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI ZA RAD?

Pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad radi korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti, pripada sljedećim osiguranicima: 

1. osobama u radnom odnosu, službenicima i namještenicima i s njima izjednačenim osobama zaposlenim na državnom području Republike Hrvatske, kao i članovima uprave trgovačkih društava, izvršnim direktorima trgovačkih društava, likvidatorima i upraviteljima zadruga, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada te osobama na dužnostima u tijelima javne vlasti, odnosno jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, ako za taj rad primaju plaću,

2. osobama s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj, zaposlene u drugoj državi članici ili ugovornoj državi koje nemaju zdravstveno osiguranje nositelja zdravstvenog osiguranja te države, odnosno koje nisu obvezno zdravstveno osigurane prema propisima države rada na način kako je to određeno propisima Europske unije i međunarodnim ugovorom,

3. osobama koje na području Republike Hrvatske obavljaju gospodarsku djelatnost obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti, osobe koje samostalno u obliku slobodnog zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost te osobama koje u Republici Hrvatskoj obavljaju djelatnost poljoprivrede i šumarstva kao jedino ili glavno zanimanje, ako su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit i ako nisu osigurane po osnovi rada ili su korisnici prava na mirovinu,

4. osobama koje obavljaju poljoprivrednu i šumarsku djelatnost kao jedino ili glavno zanimanje, a upisane su u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, odnosno Upisnik šumoposjednika u svojstvu nositelja ili člana obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva, ako nisu obvezno zdravstveno osigurane po osnovi rada ili su korisnici prava na mirovinu ili se nalaze na redovitom školovanju,

5. svećenicima i vjerskim službenicima vjerske zajednice koja je upisana u evidenciju vjerskih zajednica, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada,

6. osobama koje pružaju njegu i pomoć ratnom vojnom invalidu Domovinskog rata sukladno zakonu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne ostvaruju po drugoj osnovi,

7. osobama kojima je priznato pravo na status roditelja njegovatelja, odnosno status njegovatelja u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna skrb (čl. 7. st. 1. t. 1.-4., 6., 8., 9., 20., 25. ZOZO-a).

KOJE SU OKOLNOSTI POTREBNE ZA STJECANJE PRAVA NA NAKNADU PLAĆE ZA VRIJEME PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI?

Pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti, ako je: 

1. privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno ako je radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu,

2. privremeno spriječen obavljati rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika,

3. izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini ili privremeno nesposoban za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist drugog osiguranika 

4. pratitelj osigurane osobe upućene na liječenje ili liječnički pregled ugovornom subjektu Zavoda izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta osigurane osobe koja se upućuje,

5. određen da njeguje oboljelog člana uže obitelji - dijete, supružnika i životnog partnera

6. privremeno nesposoban za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom, privremeno spriječen za rad zbog korištenja rodiljnog dopusta i prava na rad u polovici punoga radnog vremena u skladu sa zakonom kojim se uređuju rodiljne i roditeljske potpore, privremeno nesposoban za rad zbog korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta, mrtvorođenog djeteta ili smrti djeteta za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta u skladu sa zakonom kojim se uređuju rodiljne i roditeljske potpore,

7. privremeno nesposoban za rad zbog rane, ozljede ili bolesti koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu,

8. privremeno nesposoban za rad zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti, (čl. 39. ZOZO-a).

ŠTO JE PLAĆA PREMA ZAKONU O OBVEZNOM ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU?

Plaća na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće, redovita je mjesečna plaća osiguranika te naknada plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada, odnosno za vrijeme godišnjeg odmora, plaćenog dopusta i privremene nesposobnosti, koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen (čl. 54. st. 2. ZOZO-a). 

OSNOVICA ZA NAKNADU PLAĆE TIJEKOM PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI ZA RAD

Naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Iznimno, osiguranicima koji pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti ostvaruju na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ili državnog proračuna u osnovicu za naknadu plaće uračunavaju se i drugi dohoci ostvareni prema primicima od kojih se, prema propisima o porezu na dohodak, utvrđuje drugi dohodak, a u skladu s propisima o doprinosima za obvezna osiguranja, pod uvjetom da su isplaćeni u šestomjesečnom razdoblju na temelju kojih se utvrđuje osnovica za naknadu plaće te da imaju ostvaren staž osiguranja u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (čl. 54. st. 1., 4. ZOZO-a). Novčane naknade izuzete su od ovrhe (čl. 36. st. 3. ZOZO-a).

NAKNADA PLAĆE NA TERET POSLODAVCA / HRVATSKOG ZAVODA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Naknadu plaće u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite u slučajevima:

- privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili ozljede osiguranika, odnosno ako je osiguranik radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu,

- kada je osiguranik privremeno spriječen obavljati rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena isplaćuje osiguraniku iz svojih sredstava: 

1. poslodavac za prva 42 dana privremene nesposobnosti, kao i za sve vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u trećoj državi na koji je upućen ili je sam zaposlen u trećoj državi.

2. pravna osoba za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno poslodavac za osiguranika radnika - invalida rada za prvih sedam dana privremene nesposobnosti (čl. 40. ZOZO-a).

Naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti od 43. dana, odnosno osam dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat (čl. 39. st. 1. t. 1., 2., čl. 41. st. 3. ZOZO). Za vrijeme ponovno utvrđene privremene nesposobnosti osiguranika kojem je nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja utvrđeno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični gubitak radne sposobnosti, neovisno o tome je li privremena nesposobnost posljedica pogoršanja bolesti na osnovi koje mu je to utvrđeno ili pojavom zbog druge dijagnoze bolesti, a kojem poslodavac nije ponudio i sklopio ugovor o radu za obavljanje poslova za koje je sposoban, u skladu s propisima o radu, naknadu plaće osiguraniku isplaćuje poslodavac iz svojih sredstava (čl. 49. st. 1. ZOZO-a). Osiguranik koji je navršio 70 godina života i 15 godina mirovinskog staža na temelju nesamostalnog ili samostalnog rada ima pravo na naknadu na teret sredstava poslodavca, odnosno na teret sredstava osiguranika obveznika uplate doprinosa (čl. 50. ZOZO-a).

Osiguranik ima pravo na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, odnosno državnog proračuna ostvariti pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, počevši od prvoga dana utvrđene privremene nesposobnosti u maksimalnom trajanju od 18 mjeseci po istoj dijagnozi bolesti, bez prekida, u visini utvrđenoj u skladu s Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju i općim aktima Zavoda. (čl. 39. st. 1. t. 1. do 5., 9., 10., 11., čl. 52. st. 1. ZOZO). Nakon isteka roka od 18 mjeseci osiguranik ostvaruje pravo na naknadu plaće u iznosu 50% zadnje naknade plaće na ime privremene nesposobnosti sve dok postoji medicinska indikacija (čl. 52. st. 1., čl. 52. st. 2. ZOZO).

IZNOSI NAKNADE PLAĆE ZA VRIJEME PRIVREMENE NESPOSOBNOSTI

Naknada plaće ne može biti niža od 70% osnovice za naknadu plaće, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, s time da kao mjesečni iznos za puno radno vrijeme ne može biti niža od 25% proračunske osnovice. Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme:

1. privremene nesposobnosti zbog rane, ozljede ili bolesti koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%),

2. privremene nesposobnosti zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%), korištenja rodiljnog dopusta i prava na rad u polovici punoga radnog vremena, korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta, njege oboljelog djeteta mlađeg od tri godine života (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%),

3. privremene nesposobnosti zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%), dok je osiguranik izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini (uz ograničenje da ne može za puno radno vrijeme mjesečno iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%),

4. privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 55. st. 1., 2. ZOZO-a).

POSTUPANJE U SLUČAJU KADA POSLODAVAC NE UTVRDI NAKNADU PLAĆE SUKLADNO ZAKONU

U slučaju kada osiguraniku poslodavac nije utvrdio naknadu plaće na način i u visini utvrđenoj Zakonom u roku od 30 dana od dana dospijeća isplate plaće kod poslodavca, osiguranik ima pravo podnijeti Zavodu zahtjev za obračun pripadajuće naknade plaće (čl. 43. st. 1. ZOZO-a).

UZDRŽAVANJE RODITELJA OD STRANE DJECE I ISPLATA KREDITA PODIGNUTOG ZA DIJETE

Uzdržavanje se temelji na jednom od osnovnih načela obiteljskog prava – načelu obiteljske solidarnosti odnosno načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji. Uzdržavanje unutar obitelji, tj.  sredstva za pomoć članovima obitelji, roditeljima i djeci, u pravilu se daju dobrovoljno  zbog bliske povezanosti unutar same obiteljske zajednice. Ipak, u određenim situacijama dolazi do  uskrate uzdržavanja bez opravdanog razloga pa se pravo na isto može prisilno ostvariti u sudskom postupku. Uzdržavanje roditelja od strane djece zasniva se na ustavnoj obvezi djece da se brinu za stare i nemoćne roditelje (čl.64. Ustava Republike Hrvatske). Isto tako, prema važećem Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23; u daljnjem tekstu: ObZ)  dijete je dužno poštovati svoje roditelje i pomagati im, te biti obzirno prema članovima obitelji.

Uzdržavanje koje su djeca dužna pružiti prema Obiteljskom zakonu odnosi se osim na roditelje i na očuha i maćehu te bake i djedove pod određenim uvjetima ( čl. 292; 293; 294. ObZ-a). Punoljetna djeca, pastorci odnosno unučad dužna su uzdržavati roditelje, maćehu, očuha, odnosno djedove ili bake ako nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i ako su ga oni uzdržavali ili su se brinuli o njemu dulje vrijeme. Također, kad postoji više obveznika uzdržavanja, ta se obveza dijeli prema njihovim mogućnostima. Ako osoba koja je dužna prije ostalih uzdržavati, nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti potrebe za uzdržavanje, osoba koja traži uzdržavanje može razliku ostvariti od drugih obveznika uzdržavanja (primjerice, ako jedno dijete nema ni samo dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje ili se pak može osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza, uzdržavanje prelazi na ostale potomke uzdržavanog). U slučaju da bi takav potomak snosio uzdržavanje, takva osoba ovlaštena je tražiti naknadu od osobe koja je prije nje bila dužna davati uzdržavanje.

U slučajevima kada je uzdržavanje potrebno ostvariti prisilno te u vezi smanjenja ili povećanja naknade na ime zakonskog uzdržavanja relevantan je Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1389/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP). Za suđenje u sporovima za zakonsko uzdržavanje, ako je tužitelj osoba koja traži uzdržavanje, nadležan je pored suda općemjesne nadležnosti i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište (čl.51. ZPP-a). Ako se promijene okolnosti u vezi obveze uzdržavanja, osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određen prijašnjom ovršnom ispravom. Prema općem pravilu utvrđivanja visine iznosa za uzdržavanje (čl. 307. ObZ-a) sud će sniziti iznos uzdržavanja ako se smanje potrebe uzdržavane osobe (ako se poboljša zdravstveno stanje, ako se pojave dodatni prihodi i sl.) ili ako se smanje mogućnosti uzdržavatelja (smanje mu se prihodi, postane roditelj pa je obvezan uzdržavati dijete i sl.). S druge strane, sud će povisiti iznos uzdržavanja ako se povećaju potrebe uzdržavane osobe ili ako se povećaju mogućnosti uzdržavanja (uzdržavatelj stekne bolja primanja, prestanu mu obveze zakonskog uzdržavanja prema trećoj osobi i sl.).

Često se događa da roditelji ne žele tražiti uzdržavanje od osoba koje su ih dužne uzdržavati na temelju propisa o obiteljskim odnosima, odnosno od djece. U takvim situacijama oni nemaju pravo na pomoć za uzdržavanje od države, osim ako centar za socijalnu skrb utvrdi da obveznik uzdržavanja nije u mogućnosti davati uzdržavanje zbog preniskih prihoda i sl. Osobama ili kućanstvima koja nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba dodjeljuje se zajamčena minimalna naknada čija način izračuna je propisan Zakonom o socijalnoj skrbi( NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, čl.27.) Također, zabranjeno je odricanje od prava na uzdržavanje te ono nema nikakvog pravnog učinka. Ovlaštenici prava na uzdržavanje mogu se odreći već stečenih prava po osnovi uzdržavanja, odnosno mogu s njima raspolagati na neki drugi način, s napomenom da se ova odredba ne primjenjuje na uzdržavanje maloljetne djece (čl. 286. ObZ-a). Ako obveznik uzdržavanja bez opravdanih razloga ne izvršava svoje obveze, pokreće se postupak prisilnog namirenja tražbine odnosno ovrha na prihodima ili imovini (nekretninama i pokretninama) obveznika uzdržavanja, sukladno Ovršnom zakonu.

Česta je i situacija da roditelji podižu kredite ili druge oblike pozajmica od banaka zbog slabe ili nedostatka kreditne sposobnosti kod djece. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno ( čl. 1021. zakona o obveznim odnosima). Budući da ugovor o kreditu obvezuje korisnika koji ga je sklopio u svoje ime sa bankom česta je situacija da roditelj otplaćuje kredit za dijete iako novac nije podignut za  potrebe korisnika kredita. Dakle,  dijete koje je od roditelja na korištenje dobilo određen iznos novčanih sredstava  nije u nikakvoj obvezi prema banci već isključivo ima moralnu obvezu prema vlastitom roditelju, a istu nije moguće prisilno ostvariti. Odnosno, važno je napomenuti da se roditelji u ovakvim situacijama nikako ne mogu osloboditi obveze prema banci osim punom isplatom pozajmljenog novčanog iznosa. Slijedom navedenog, za roditelje je oslobođenje obveze uz potpunu isplatu moguće jedino ako djeca izvršavaju svoju moralnu obvezu i uredno i dobrovoljno uplaćuju iznos roditeljima potreban za isplatu ugovora o kreditu. Posljedice za neisplatu kredita najčešće se ostvaruju u vidu prisilnog ostvarivanja tražbine, banka se izravno naplaćuje iz plaće ugovaratelja, a moguće su i situacije kada se tražbine ostvaruju putem posebnih agencija za naplatu tražbina koje imaju nepovoljnije uvjete isplate dugova od samih banka. Kako do takvih situacija ne bi došlo, preporučuje se da se ugovori o  kreditu ne podižu ako postoji rizik od financijske nestabilnosti, odnosno zaposlenje djece ili roditelja nije stalno.

Zaključno, načelo solidarnosti u obitelji trebalo bi se ostvarivati u oba smjera. Roditelji trebaju brinuti za zdrav razvoj i rast svoje djece a djeca omogućiti roditeljima stabilnu i dostojanstvenu starost. Iako su odnosi u obiteljskoj zajednici individualni i ne mogu se staviti pod zajedničku referencu, međusobno poštovanje ključno je kako se posljedice obiteljskih odnosa ne bi osjetili u drugim aspektima života i utjecali na kvalitetu života roditelja ili djece.

NEISPLATA PLAĆE

Zbog same važnosti plaće za egzistencijalne potrebe pojedinca, neisplata plaće može ugroziti život pojedinca te nije uređena samo jednim zakonom, npr. Zakonom o radu, već i drugim zakonima. Odredbe koje reguliraju neisplatu plaće nalaze se u sljedećim zakonima: Zakonu o radu, Ovršnom zakonu, Kaznenom zakonu, Zakonu o osiguranju radničkih tražbina itd.

Pojam plaće prema Zakonu o radu je definiran kao primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Plaća, naknada plaće i ostali primici isplaćuju se u rokovima određenim kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, a najkasnije petnaestog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec. Zbog neisplate plaće radnik može izvanredno otkazati ugovor o radu.

U rješenju o ovrsi kojim se određuje ovrha radi naplate tražbine po osnovi neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine na novčanoj tražbini po računu ovršenika, sud će naložiti Agenciji da ovrhu radi naplate tražbina iz tog rješenja provede prije ovrhe radi naplate svih drugih tražbina po tom računu neovisno o vremenu njihova nastanka, osim ovrhe radi ostvarenja djetetove tražbine uzdržavanja. Odnosno, zahtjev za prisilnu naplatu će biti u prednosti pred ostalim ranije zaprimljenim ovrhama, osim navedene ovrhe o ostvarenju djetetove tražbine uzdržavanja.

Kad predlaže ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu, ovrhovoditelj je ovlašten na temelju izvješća obračuna dospjele, a neisplaćene plaće kao ovršne isprave, tražiti ovrhu radi naplate ukupno utvrđenog iznosa.

Neisplata plaće je uređena i Kaznenim zakonom te za nju postoji i propisana kazna zatvora: tko ne isplati dio ili cijelu plaću jednom ili više radnika, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Isto tako će se kaznit onaj tko ne daje podatke ili daje netočne podatke za određivanje plaće i na taj način je ne isplaćuje ili isplaćuje djelomično. Pod plaćom se ovdje podrazumijeva osnovna plaća i sva druga davanja u novcu ili u naravi koju radnik prima po osnovi rada, u bruto iznosu što uključuje i doprinose iz plaće i na plaću prema posebnom propisu.

Prema Zakonu o osiguranju radničkih tražbina, radnici u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem ostvaruju pravo na isplatu:

1) neisplaćene plaće odnosno naknade plaće, u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec zaštićenog razdoblja

2) neisplaćene naknade plaće za bolovanje u zaštićenom razdoblju koju je prema propisima o zdravstvenom osiguranju bio dužan isplatiti poslodavac iz svojih sredstava, u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec proveden na bolovanju

3) neisplaćene naknade za neiskorišten godišnji odmor na koji je radnik stekao pravo do otvaranja stečajnog postupka pod uvjetima utvrđenim zakonom, u visini do iznosa minimalne plaće, kao ekvivalenta mjesečnoj plaći

4) otpremnine pod uvjetima utvrđenim zakonom, u visini polovice otpremnine utvrđene u stečajnom postupku, a najviše do polovice najvišeg iznosa zakonom propisane otpremnine i

5) pravomoćno dosuđene naknade štete zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti, u visini do jedne trećine pravomoćno dosuđene naknade štete.

Postupak za ostvarenje prethodno navedenih prava pokreće se na zahtjev radnika, a zahtjev se podnosi izravno Agenciji, područnom uredu Zavoda prema Mjestu sjedišta poslodavca odnosno njegove registrirane poslovne jedinice ili uredu Hrvatske pošte u roku od 30 dana.

Zahtjev radnik može podnijeti Financijskoj agenciji putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Hrvatske pošte.

Poslodavac koji do zadnjeg dana u mjesecu nije isplatio plaću odnosno naknadu plaće koja radniku pripada za prethodni mjesec dužan je za svakog radnika prvog sljedećeg radnog dana dostaviti Financijskog agenciji zahtjev za prisilnu naplatu uz obračun neisplaćene plaće odnosno naknade plaće prema posebnom propisu kojim se propisuje sadržaj obračuna neisplaćene plaće, a kojim zahtijeva provedbu ovrhe na svojim novčanim sredstvima za iznos obračuna neisplaćene plaće odnosno naknade plaće u korist radnika, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dospijeća pa do isplate sukladno propisima kojima se uređuje provedba ovrhe na novčanim sredstvima. Zahtjev za prisilnu naplatu i obračun neisplaćene plaće odnosno naknade plaće poslodavac je dužan dostaviti Financijskoj agenciji za svaki mjesec za koji nije isplatio plaću odnosno naknadu plaće.

ZAŠTITA OVRŠENIKA FIZIČKE OSOBE KOD OVRHE RADI NAPLATE NOVČANE TRAŽBINE

Ovršni zakon (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje u tekstu: Zakon) u članku 75. postavlja određena ograničenja kod provođenja ovrhe radi naplate novčanih tražbina nad imovinom fizičkih osoba. U pogledu zaštite ovršenika fizičke osobe Zakon postavlja razliku između fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost i fizičkih osoba koje ne obavljaju registriranu djelatnost kao i između prirode odnosa iz kojeg je tražbina nastala.

Tako se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Ovo ograničenje primjenjuje se tek podredno, ako nekom posebnom odredbom Zakona nije propisano posebno pravilo o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe na određenim stvarima ili pravima.

Smatra se da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Međutim, ovdje je važno napomenuti da se ovršenik ne može pozvati na ovu zaštitu ako je, u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu, izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Primjerice, suglasnost može biti dana prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu s bankom. Suglasnost vrijedi čak i u slučaju da dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu. Navedeno pravilo bitno je imati na umu prilikom, primjerice, otkupa duga od strane neke od agencija za otkup potraživanja. Važno je da fizička osoba bude svjesna da čak i u tom slučaju nema pravo pozvati se na odredbu o zaštiti od ovrhe na jedinoj nekretnini jer je prilikom nastanka obveze izričito pristala da se ovrha provede na njenoj jedinoj nekretnini. 

Drugi izuzetak od pravila da se ovrha na jedinoj nekretnini ne smije provesti je slučaj kada je ovršenikova obveza nastala iz izvanugovornog odnosa, primjerice, nastanka štete. Sud može u tom slučaju odrediti i provesti ovrhu na jedinoj nekretnini ako to pravičnost zahtjeva. 

Međutim, valja imati na umu odredbu članka 80.b. Zakona koja govori da će sud prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5300,00 eura, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskoga uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom. U slučaju da glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 5300,00 eura, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Dakle, čak i da se radi o jedinoj nekretnini za koju je ovršenik dao suglasnost, sud će odbiti prijedlog za ovrhu ako glavnica ne prelazi iznos od 5300,00 eura, a ako prelazi svejedno može odbiti prijedlog ako ocijeni da je to pravično.

Dakle, propisani su različiti kriteriji za tražbine koje proizlaze iz ugovornih te tražbine koje proizlaze iz izvanugovornih odnosa. Kod prisilnog ostvarenja tražbina iz ugovornih odnosa, sud će prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5300,00 eura. Ako iznos glavnice tražbine prelazi navedeni iznos primjenjuje se test razmjernosti. U slučaju ovrhe tražbina iz izvanugovornih odnosa uvijek se primjenjuje test razmjernosti.

Uz prijedlog za ovrhu na jedinoj  nekretnini  ovrhovoditelj je dužan podnijeti suglasnost osobe da se ovrha provede na njenoj jedinoj nekretnini. U ostalim slučajevima, kad se ne radi o jedinoj nekretnini fizičke osobe, ovrhovoditelj je uz prijedlog za ovrhu dužan podnijeti pravomoćnu presudu, javnu ili privatnu ispravu koja ima značenje javne isprave kojom dokazuje da ovršenik ili osoba koju je po zakonu dužan uzdržavati ima drugu nekretninu za stanovanje.

Opseg zaštite kod ovrhe radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost odnosi se prvenstveno na stvari vezane uz djelatnost koju obavlja. Naime, ovrha se može provesti na cjelokupnoj njezinoj imovini, osim na onim stvarima i pravima na kojima se protiv nje ovrha ne bi mogla provesti kad ne bi obavljala registriranu djelatnost te na onim stvarima i pravima koja su nužna za obavljanje njezine registrirane djelatnosti ako joj je ona glavni izvor sredstava za život. 

Za razliku od nekretnina fizičkih osoba koje ne obavljaju registriranu djelatnost, nekretnine za obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju se stvarima koje su nužne za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, osim ako zakonom nije drukčije određeno. 

JAMSTVO KAO ZAMJENA ZA ISTRAŽNI ZATVOR

Zakonsko uređenje jamstva 

Pojam jamstva u Republici Hrvatskoj uređen je, osim Zakonom o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22.; dalje u tekstu: ZKP), Ustavom Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 7610, 5/14.; dalje u tekstu: Ustav RH) koji propisuje da je pritvoreniku dopušteno braniti se sa slobode uz polaganje zakonskog jamstva (čl. 25. st. 3. Ustava RH), kao i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje u tekstu: Konvencija) koja propisuje da svatko uhićen ili pritvoren ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja te da se puštanje na slobodu može uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju (čl. 5. st. 3. Konvencije). Već iz same ustavne odredbe vidljivo je da se u slučaju jamstva radi o manje represivnoj mjeri procesne prisile nego što je to slučaj s istražnim zatvorom jer okrivljenik u slučaju davanja jamstva i dalje ima pravo na slobodu, a istražni mu se zatvor (prethodno određen zbog opasnosti od bijega) ukida uz uvjete da okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište (čl. 102. st.1. ZKP-a). 

Istražnozatvorske osnove koje se zamjenjuju jamstvom

Ustav je zakonodavcu prepustio propisivanje slučajeva u kojima se okrivljenik uz zakonsko jamstvo pušta da se brani sa slobode te mogućnost predvidjeti zamjenu istražnog zatvora jamstvom samo kod određenih ili svih istražnozatvorskih osnova. Jamstvo je regulirano i na konvencijskoj razini, a minimalni je standard da u slučaju postojanja opasnosti od bijega sud mora procijeniti postoji li mogućnost otklona istražnog zatvora jamstvom ili mjerama opreza. Hrvatski je zakonodavac ZKP-om propisao samo jednu istražnozatvorsku osnovu koja može biti zamijenjena jamstvom, a to je upravo slučaj opasnosti od bijega okrivljenika te je istovremeno propisao da sud može izreći mjeru opreza (jednu ili više njih) kao uvjet jamstva (čl. 102. st. 4. ZKP-a). Jamstvo je moguće odrediti samostalno ili zajedno s jednom ili više mjera opreza. Spomenute mjere opreza uključuju zabranu napuštanja boravišta, zabranu posjećivanja određenog mjesta ili područja, obvezu redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabranu približavanja određenoj osobi, zabranu uspostavljanja ili održavanja veza s određenom osobom, zabranu obavljanja određene poslovne aktivnosti, privremeno oduzimanje putne  i druge isprave za prijelaz državne granice, privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom, zabranu uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, udaljenje iz doma te zabranu pristupa internetu (čl. 98. st. 2. ZKP-a).

Visina jamstva i polaganje jamčevine

Jamstvo uvijek glasi na određenu svotu novca. Sud rješenjem o određivanju istražnog zatvora može odrediti visinu jamstva koja može zamijeniti istražni zatvor (čl. 102. st. 2. ZKP-a). Ljudi često misle da jamčevinu može platiti samo bogati sloj građana, a što je u suprotnosti sa zakonskom odredbom iz navedenog članka. Ako je određeno puštanje uz jamčevinu, visina jamstva određuje se s obzirom na  težinu kaznenog djela, osobne okolnosti te imovno stanje okrivljenika. Upravo razmatranje osobnih okolnosti vodi prema zaključku o jednakosti svih pred zakonom. Sud treba sagledati sva tri kriterija zajedno jer ako dođe do izostavljanja samo jednog kriterija, mogli bi postojati bi temelji za žalbu na rješenje o određivanju jamstva. U praksi su moguće i druge okolnosti koje kao kriterije zakonodavac nije uvrstio u navedeni članak ZKP-a, a to su duljina boravka okrivljenika u istražnom zatvoru i stadij kaznenog postupka. 

Sud će rješenjem odrediti visinu jamstva i oblik polaganja jamčevine koja se može sastojati u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo (čl. 103. st. 1. ZKP-a). Kod polaganja jamčevine u obliku vrijednosnih papira sud je dužan procijeniti njegovu protuvrijednost u novčanoj svoti te je dužan prihvatiti jamčevinu u slučaju kada se vrijednosni papir može lako unovčiti. Protiv odluke o visini jamstva i obliku polaganja jamčevine stranke imaju pravo žalbe u roku od tri dana. Nakon što rješenje o jamstvu postane pravomoćno te okrivljenik dade obećanje, a jamčevina bude položena, sud će donijeti rješenje o ukidanju istražnog zatvora u kojem će navesti osnovu zbog koje je protiv okrivljenika bio određen istražni zatvor i uvjete kojih se okrivljenik mora pridržavati (čl. 103. st. 2. ZKP-a). 

Prestanak jamstva

Jamstvo prestaje propašću ili ukidanjem. Propast jamstva pojmovno označava okrivljenikov neposluh i nepridržavanje uvjeta rješenja o jamstvu. Ako okrivljenik postupi protivno uvjetima rješenja o jamstvu, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor (čl. 104. st. 2. ZKP-a). 

Osim propasti jamstva, ono može prestati i  ukidanjem.  Do ukidanja jamstva doći će kada se utvrdi da je okrivljenik prikrio prave okolnosti odlučne za odmjeravanje visine jamstva ili oblika polaganja jamčevine ili ako se utvrdi postojanje razloga za istražni zatvor različitih od onih zbog kojih je prvotno bio određen istražni zatvor (čl. 105. st. 2. ZKP-a). Također, državni odvjetnik može predložiti ukidanje jamstva ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu (čl. 105. st. 3. ZKP-a). Jamstvo se ukida i onda kada kazneni postupak pravomoćno završi rješenjem o obustavi postupka ili presudom. Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se ukida kad osuđenik stupi na izdržavanje kazne (čl. 105. st. 4. i 5. ZKP-a). Ukidanje jamstva dovodi do različitih posljedica od njegove propasti. Posljedica ukidanja jamstva je da jamčevina odlazi u ruke njezina polagatelja, odnosno osobe koja je u ime okrivljenika dala jamčevinu, a u slučaju propasti ona se uplaćuje u državni proračun. 

Katkad je jamstvo nužno ukinuti kad više nisu ispunjene pretpostavke za istražni zatvor, odnosno kada su ispunjene, ali se ista svrha može ostvariti blažim mjerama to jest sukladno načelu razmjernosti, što je razlog koji nije taksativno naveden u zakonu. Iz tumačenja prema kojem se ukidanje jamstva može temeljiti samo na razlozima iz članka 105. ZKP-a proizašao bi nelogičan zaključak po kojem se jamstvo ne bi moglo ukinuti prestankom postojanja istražnozatvorskih pretpostavki, odnosno u skladu s načelom razmjernosti, što bi bilo protivno njegovu smislu. 

PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE POSVOJENJA

Obiteljski zakon definira posvojenje kao poseban oblik obiteljskopravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji posvojiteljima omogućuje roditeljstvo te posvojitelji stječu roditeljsku skrb (članak 180. stavak 1. i 2. Obiteljskog zakona NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23; u daljnjem tekstu: ObZ). Upravo proučavajući ovu definiciju možemo uočiti kako posvojenje ima dva cilja, točnije objedinjuje dobrobit i interese posvojitelja i djeteta. Svaki čovjek ima pravo na roditeljstvo i osnivanje vlastite obitelji, međutim neki ne mogu ostvariti to pravo prirodnim, biološkim putem zbog tjelesnih nedostataka te nemogućnosti trudnoće. Također, svako dijete ima pravo na sigurnost i odgoj u obitelji kako bi se razvijalo i raslo uz najbolje moguće uvjete te kako bi osjetilo roditeljsku ljubav koja mu nedostaje.

Pri postupku posvojenja bitno se dotaknuti aktivne i pasivne adoptivne sposobnosti koje su uz pristanak za posvojenje glavni preduvjet za zasnivanje posvojenja. Pod pojmom aktivne adoptivne sposobnosti ubrajamo pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja koji žele zasnovati obitelj putem instituta posvojenja. Tri glavne pretpostavke koje utječu na sposobnost posvojitelja su dob, status i državljanstvo. Kao pretpostavku za dob obiteljski zakon propisuje da posvojitelj mora imati najmanje dvadeset i jednu godinu i mora biti stariji od posvojenika najmanje osamnaest godina (članak 184. stavak 1. ObZ). Iznimno, ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba mlađa od dvadeset i jedne godine, koja je od posvojenika starija najmanje osamnaest godina (članak 184. stavak 2. ObZ). Razlika u godinama od osamnaest godina bitna je zbog toga što institut posvojenja mora oponašati krvno srodstvo, točnije roditeljski odnos između roditelja i djeteta što potkrepljuje latinska fraza adoptio naturam imitatur. Što se tiče statusa posvojitelja dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni drug, odnosno izvanbračni drug uz pristanak drugog bračnog druga, odnosno izvanbračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici (članak 185. ObZ). Iz navedene odredbe o statusu posvojitelja zaključujemo da je institut posvojenja dozvoljen sve većem broju osoba kako ne bi došlo do diskriminacije ničijeg prava na osnivanje obitelji, pa tako i samci mogu zasnovati obitelj putem posvojenja iako je poželjno da dijete odgajaju i o njemu skrbe oba roditelja. Također, posvojiti dijete može samo hrvatski državljanin osim ako to da ono bude posvojeno od stranog državljanina nije u djetetovu najboljem interesu te se za to mora dobiti odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi (članak 186. ObZ). Posvajanje od strane stranog državljanina nepoželjno je prvenstveno radi potrebe djeteta na prilagodbu novom okruženju unutar nove države ako je ono već steklo određena znanja i običaje svoje zemlje, primjerice jezik ili vjeru. Druga stvar zbog koje se takvo posvojenje izbjegava je promjena državljanstva djeteta te time Republika Hrvatska gubi jednog svog državljanina. Osim pretpostavki za posvojenje postoje i određene zabrane na strani posvojitelja, pa tako ne može posvojiti osoba: koja je lišena poslovne sposobnost, koja je lišena prava na roditeljsku skrb, čije dotadašnje ponašanje i osobine upućuju da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb (članak 187. ObZ). 

Pasivna adoptivna sposobnost podrazumijeva pretpostavke za posvojenje na strani djeteta. Dijete može biti posvojeno do osamnaeste godine života jer ono tad postaje punoljetno te stječe poslovnu sposobnost i može skrbiti samo o sebi (članak 181. stavak 1. ObZ). Još jedna od zapreka za posvojenje djeteta vezana za dob je ta da se dijete nepoznatog podrijetla može posvojiti nakon isteka tri mjeseca od djetetova rođenja ili napuštanja djeteta (članak 181. stavak 2. ObZ). Također, dijete ne može posvojiti krvni srodnik u ravnoj lozi niti brat ili sestra jer to ne bi bilo u skladu s institutom posvojenja koje oponaša odnos roditelja i djeteta. Jednako tako, skrbnik ne može posvojiti svog štićenika sve dok se ne razriješi dužnosti od strane centra za socijalnu skrb koji ga je imenovao (članak182. ObZ). Bitno je spomenuti još jednu zapreku na strani djeteta, a to je da dijete maloljetnih roditelja ne može biti posvojeno osim ako godinu dana nakon rođenja nema mogućnosti da će se ono podizati u obitelji roditelja ili njihovih srodnika (članak 183. ObZ). 

Uz prethodno opisane aktivnu i pasivnu adoptivnu sposobnost za posvojenje je bitan i pristanak roditelja djeteta osim u posebnim slučajevima. Maloljetan roditelji ili roditelji lišeni poslovne sposobnosti mogu dati pristanak ako su u stanju razumjeti značenje pristanka i posljedice koje ono nosi. Ako oni nisu u stanju razumjeti značenje, njihov pristanak nadomjestit će sud u izvanparničnom postupku na prijedlog centra za socijalnu skrb (članak 188. stavak 1. i 2. ObZ). Osim u navedenom slučaju sud može nadomjestiti pristanak roditelja u slučaju da oni svojim ponašanjem pokazuju nezainteresiranost za dijete te tako krše roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava, zatim ako ga ono zanemaruje u tolikoj mjeri da postoji vjerojatnost da mu se više neće moći povjeriti skrb o djetetu ili ako je roditelj nesposoban da nije trajno u stanju sposoban skrbiti o djetetu te bi posvojenje bilo za dobrobit djeteta (članak 190. stavak 1. ObZ). Pristanak roditelja nije obavezan ako je on umro, nestao, nepoznat ili je lišen prava na roditeljsku skrb (članak 188. stavak 5. ObZ). Roditelj ima pravo opozvati pristanak na posvojenje u roku od trideset dana od potpisivanja zapisnika o pristanku za posvojenje  te se time daje prostora roditelju kako bi odlučio je li taj čin zaista bio u najboljem djetetovu interesu ali i njihovom vlastitom (članak 188. stavak 6. ObZ). Dijete mora dati svoj pristanak na posvojenje ako je starije od dvanaest godina u protivnom ono može izraziti mišljenje o posvojenju koje će se uzeti u obzir u skladu s njegovim godinama te ima mogućnost  opozivati  pristanak sve do pravomoćnosti rješenja o posvojenju što mu daje dosta vremena da istraži da li uistinu smatra da je njegovo posvojenje u skladu s njegovim interesom (članak 191. ObZ). Ako djetetovi roditelji nisu u stanju dati suglasnost radi gore navedenih razloga iz članka 188. ObZ, potreban je pristanak skrbnika koji je neopoziv, ali odbijeni pristanka skrbnika može se nadomjestit pristankom suda (članak 192. ObZ). U slučaju da dijete posvaja jedan bračni ili izvanbračni drug potreban je pristanak drugog bračnog ili izvanbračnog druga koji je neopoziv (članak 193. ObZ). Sve navedene osobe dužne su dati svoj pristanak pred centrom za socijalnu skrb prema svojem prebivalištu što čini njihov pristanak službenim i važećim (članak 194. ObZ). 

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako su pretpostavke za zasnivanje posvojenja precizno i iscrpno propisane Obiteljskim zakonom. Većina odredbi koje se nalaze u zakonu usmjereni su prije svega na dobrobit i interese djece koja su najranjivija skupina našeg društva te ih je potrebno u svim situacijama dodatno zaštititi što se upravo ovim strogo propisanim odredbama nastoji i postići.

PRAVNI LIJEKOVI PROTIV RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE

Pravni lijekovi stranaka protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave propisani su Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje u tekstu: OZ). 

Rješenje o ovrsi označava rješenje kojim je u cijelosti ili djelomice prihvaćen ovršni prijedlog ili kojim se ovrha određuje po službenoj dužnosti (čl. 2. st. 1. toč. 8. OZ-a).

Ovršne isprave jesu: 

1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba,

2. ovršna nagodba iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku,

3. ovršna odluka arbitražnog suda,

4. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno,

5. ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava,

6. nagodba sklopljena u postupku pred sudovima časti pri komorama u Republici Hrvatskoj te nagodba sklopljena u postupku mirenja u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje postupak mirenja,

7. druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava (čl. 23. OZ-a).

Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave

Protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave ovršenik može izjaviti žalbu:

1. ako isprava na temelju koje je ono doneseno nije ovršna isprava,

2. ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti,

3. ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka,

4. ako su se stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu,

5. ako je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha,

6. ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena,

7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika,

8. ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano,

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

10. ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili

11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (čl. 50. st. 1. OZ-a).

U žalbi ovršenik može iznositi nove činjenice i nove dokaze ako se tiču razloga zbog kojih je ona izrijekom dopuštena te zbog bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka. Ovršenik je dužan uz žalbu priložiti sve isprave na koje se poziva u žalbi (čl. 50. st. 2. OZ-a). Nove činjenice koje se tiču prethodno navedenih razloga iz točaka 7., 9., 10. i 11. sud smije utvrđivati samo u skladu s odredbama članka 52. OZ-a, što je detaljnije objašnjeno u nastavku u podnaslovu „Upućivanje na parnicu u povodu žalbe“ (čl. 50. st. 3. OZ-a).

Žalba je dopuštena zbog povrede pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti (čl. 50. st. 4. OZ-a). U povodu žalbe sud pazi po službenoj dužnosti na razloge iz točaka 1., 3. i 5. te na okolnost da je u slučaju iz točke 6. ovrha određena na stvarima izvan prometa, odnosno drugim stvarima za koje je to posebnim zakonom određeno i tražbinama po osnovi poreza i drugih pristojbi. Sud pazi po službenoj dužnosti i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede ovršnoga postupka kada se na njih tako pazi prema odredbama Zakona o parničnom postupku (čl. 50. st. 5. OZ-a).

Ovrhovoditelj može žalbom pobijati rješenje o ovrsi ako je njime prekoračen njegov zahtjev te zbog odluke o troškovima postupka (čl. 50. st. 6. OZ-a). Žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe, ako OZ-om nije drukčije određeno (čl. 50. st. 7. OZ-a).

Odlučivanje o žalbi

Ako ovršenik ne priloži uz žalbu sve isprave potrebne za ispitivanje njezine dopuštenosti, sud prvog stupnja će žalbu odbaciti, ne pozivajući ovršenika da je dopuni ili ispravi (čl. 51. st. 1. OZ-a). U povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvog stupnja može žalbu prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu, osim u slučajevima iz članka 52. OZ-a, detaljnije objašnjenim u idućem podnaslovu (čl. 51. st. 2. OZ-a). Po donošenju koje od prethodno navedenih odluka u povodu žalbe, sud prvog stupnja ukinut će provedene radnje, osim kad se oglasio nenadležnim i predmet ustupio nadležnom sudu. Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom može provedene radnje ukinuti ako ocijeni da je to potrebno radi pravilne provedbe ovrhe (čl. 51. st. 3. OZ-a). Sudac prvog stupnja uputit će predmet sudu nadležnom za odlučivanje u drugom stupnju ako ocijeni da žalba nije osnovana (čl. 51. st. 4. OZ-a). Radi provjere osnovanosti navoda žalbe sud prvoga stupnja može, po potrebi, saslušati stranke i druge sudionike te obaviti druge izviđaje (čl. 51. st. 5. OZ-a).

Sud prvoga stupnja dužan je rješenje u povodu žalbe donijeti i otpremiti u roku od trideset dana, a u istom je roku dužan uputiti predmet drugostupanjskom sudu ako ocijeni da žalba nije osnovana (čl. 51. st. 6. OZ-a). Drugostupanjski sud dužan je rješenje o žalbi donijeti i otpremiti u roku od šezdeset dana od dana kada ju je primio (čl. 51. st. 7. OZ-a). Protiv rješenja o odbacivanju žalbe zbog toga što ovršenik uz nju nije priložio sve potrebne isprave dopuštena je žalba protiv koje sud prvoga stupnja onda nema te ovlasti (čl. 51. st. 8. OZ-a).

Upućivanje na parnicu u povodu žalbe

Ako je žalba izjavljena iz razloga točke 7. i točaka 9. do 11., ranije navedenih u podnaslovu „Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave“, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana (čl. 52. st. 1. OZ-a). Ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu (čl. 52. st. 2. OZ-a). Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog jednog od navedenih razloga zbog kojeg je izjavio žalbu (čl. 52. st. 3. OZ-a).

Iznimno, sud neće ovršenika uputiti na parnicu, nego će prihvatiti njegovu žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako on njezinu osnovanost dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba zbog kojeg od navedenih razloga općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (čl. 52. st. 4. OZ-a). Na pokretanje i vođenje parnice u ovom slučaju na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka (čl. 52. st. 5. OZ-a). Okolnost da je ovršenik upućen na parnicu ili da ju je pokrenuo ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako OZ-om nije drukčije određeno (čl. 52. st. 6. OZ-a). 

Ako je žalba izjavljena i zbog kojeg od razloga iz točaka 1. do 6. i točke 8., također ranije navedenih u podnaslovu „Pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave“, sud prvoga stupnja, ako smatra da žalba zbog njih nije osnovana, uputit će bez odgode presliku spisa sudu drugoga stupnja radi odlučivanja o žalbi u povodu tih razloga (čl. 52. st. 7. OZ-a). U iznimnim, ranije objašnjenim slučajevima kad sud ipak neće ovršenika uputiti u parnicu, ovrhovoditelj koji smatra da je ovlašten na temelju određene ovršne isprave predložiti ovrhu, može tužbom zatražiti da se to utvrdi u posebnoj parnici (čl. 52. st. 8. OZ-a).

OZ također propisuje mogućnost podnošenja žalbe nakon proteka roka, o čemu je bilo više riječi u prijašnjem članku našeg bloga. 

Ovršenikovo pravo na naknadu štete

Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba te je ovršenik upućen na parnicu provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu (čl. 56. st. 1. OZ-a). 

Šteta na čiju naknadu ovršenik ima pravo obuhvaća i razliku između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj je on unovčen (čl. 56. st. 2. OZ-a). Na novčane iznose ovršenik ima i pravo na zakonsku zateznu kamatu od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, odnosno od unovčenja dijelova imovine ovršenika (čl. 56. st. 3. OZ-a).

ZLOUPORABA SNIMKE SPOLNO EKSPLICITNOG SADRŽAJA

Izmjene i dopune Kaznenog zakona učinjene šestom novelom Kaznenog zakona iz srpnja 2021. godine donose razne novine. Najznačajnija među njima je inkriminacija tzv. osvetničke pornografije. Kazneno zakon osvetničku pornografiju opisuje kao kazneno djelo zlouporabe snimke spolno eksplicitnog sadržaja (čl. 144.a Kaznenog zakona NN 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 114/2023; dalje u tekstu: KZ). Korištenje različite definicije od uobičajeno poznate osvetničke pornografije naznačuje važnost zlouporabe odnosa povjerenja između subjekata kaznenog djela.

Zlouporaba snimka spolno eksplicitnog sadržaja obuhvaća distribuciju ili dijeljenje eksplicitnih fotografija ili videozapisa bez pristanka žrtve, često provođeno od strane bivših ili trenutnih partnera, ali moguće je i od strane drugih osoba ili hakera, s ciljem uznemiravanja, posramljivanja ili pak osvete. Najveći udar osvetničke pornografije uglavnom se osjeća među ženama, koje su često žrtve ovog oblika zlostavljanja odnosno kaznenog djela. Online istraživanje provedeno 2013. godine od strane Cyber Civil Rights Initiative pokazalo je da su 90% žrtava osvetničke pornografije žene, tipične dobne skupine od tinejdžera do žena u tridesetima. Prema istom istraživanju utvrđeno je da žrtve osvetničke pornografije takav oblik nasilja najčešće doživljavaju od bivših partnera, snimke ili slike 57% žrtava objavili su bivši dečki, a 6% bivše cure. Kultura koja pretjerano naglašava seksualnost žena i tretira ih kao objekte često stvara okruženje u kojem se ovakav oblik nasilja nad ženama razvija i raste. Ključni faktori koji oblikuju pristup ovom problemu su društveno okruženje i razina svijesti o ovoj temi. Način na koji društvo reagira i pokušava zaštititi ranjive skupine od osvetničke pornografije može imati značajan utjecaj na rješavanje ovog problema.

Kazneno djelo čini onaj tko zlouporabi odnos povjerenja i bez pristanka snimane osobe učini dostupnim trećoj osobi snimku spolno eksplicitnog sadržaja koja je snimljena uz pristanak te osobe za osobnu uporabu i na taj način povrijedi privatnost te osobe, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine (čl. 144.a st. 1. KZ). Težište je stavljeno na zlouporabi odnosa povjerenja između osobe koja dijeli/ distribuira ili čini javnim spolno eksplicitni sadržaj i osobe koja je snimljena. Važan element također čini odsutnost pristanka snimane osobe. Kada se privatni materijali spolne prirode koriste ili distribuiraju bez pristanka, neminovno dolazi do ozbiljne povrede privatnosti i neimovinske štete snimane osobe. Zlouporaba povjerenja i materijala spolno eksplicitnog sadržaja, osobama koje su žrtve ovakvih djela predstavljaju emocionalne traume, poteškoće u privatnom životu i poslovnu štetu. Dakle, ovo kazneno djelo propisano je kao materijalno kazneno djelo kod kojeg treba utvrditi nastup posljedice koja se prvenstveno sastoji u povredi privatnosti. Ako takve posljedica izostane, a počinitelj postupa s namjerom koja mora obuhvatiti činjenicu zlorabe odnosa povjerenja i pristanka snimane osobe, tada bi se radilo o pokušaju koji, s obzirom na visinu propisane kazne, nije kažnjiv.

Nadalje, kaznom zatvora do jedne godine, kaznit će se tko uporabom računalnog sustava ili na drugi način izradi novu ili preinači postojeću snimku spolno eksplicitnog sadržaja i tu snimku uporabi kao pravu te time povrijedi privatnost osobe na toj snimci (čl. 144.a st. 2. KZ) Ovom odredbom kažnjava se onaj tko izmijeni snimku spolno eksplicitnog sadržaja na način da u istu umetne neku drugu osobu ili je na drugi preinači te time povrijedi privatnost žrtve. Kaznenom progonu podliježe onaj tko objavljivanjem snimki koje su nastale korištenjem umjetne inteligencije, izradom virtualno eksplicitnih slika ili snimki ili preinakom pravih snimki povredi privatnost žrtve kaznenog djela. Ovdje je posebno alarmantna tzv. „deepfake“ tehnologija. Izraz „deepfake“ se odnosi na krivotvoreni, digitalno stvoreni video, kojeg je teško (i sve teže) razlikovati od originala. Dakle, kazneno je odgovoran počinitelj koji deepfake pornografijom, odnosno korištenjem modernom tehnologijom manipulira (eksplicitnim) sadržajem tako da na slici ili snimci digitalno zamijeni lik ili pomoću moderne tehnologije izradi novi, manipulativni sadržaj s ciljem kršenja nečije privatnosti.

Tko kazneno djelo iz spomenutih stavaka članka 144.a KZ-a počini putem računalnog sustava ili mreže ili na drugi način zbog čega je snimka postala dostupna većem broju osoba, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine (144.a st. 3. KZ). U navedenom stavku zakonodavac teže kažnjava počinitelja kaznenog djela koji spolno eksplicitnu snimku učini dostupnom većem broju osoba. Počinjenjem kaznenog djela dolazi do povrede privatnosti i narušavanja dostojanstva osobe pregledima snimke koje dijeljenje u većem broju uzrokuje žrtvi težu traumu, životne probleme i psihološke posljedice.

Kazneno djelo iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka progoni se po prijedlogu (čl. 144.a st. 4. KZ).

Prema Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022; dalje u tekstu: ZKP) za kaznena djela za koja se progoni po prijedlogu, prijedlog za progon mora se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja (čl. 47. st. 1. ZKP). Prijedlog za progon podnosi se državnom odvjetništvu (čl. 47. st. 2. ZKP).

Kad progon za kazneno djelo ovisi o prijedlogu za progon podnesenom od strane žrtve ili druge zainteresirane osobe sukladno odredbama Kaznenog zakona, državni odvjetnik ne može poduzeti kazneni progon dok žrtva ili druga zainteresirana osoba ne podnesu prijedlog za progon (čl. 197. st. 1. ZKP).

Žrtva može svojom izjavom tijelu koje vodi postupak odustati od prijedloga za progon do završetka rasprave. U tom slučaju ona gubi pravo da ponovno podnese prijedlog (čl. 50. ZKP).

Prijedlog za progon po svom sadržaju jednak je kao i kaznena prijava, odnosno zakonom nije propisano u kojem se obliku prijedlog za progon mora podnijeti pa se može podnijeti u pisanom obliku, ali i usmeno telefonom ili na zapisnik (čl. 78. st. 1. ZKP).

U stavku 5. članka 144.a KZ-a propisano je oduzimanje snimki i naprava kojima je počinjeno predmetno kazneno djelo, sukladno općim odredbama  Kaznenog zakona o oduzimanju predmeta, oni bi mogli biti oduzeti i neovisno o ovom članku. No, smisao odredbe nalazi se upravo u sprječavanju daljnje povrede privatnosti i veće štete žrtvi, činjenjem dostupnim spolno eksplicitnog sadržaja širem krugu trećih osoba od onoga kojima je već bio dostupan.

Članak 144.a Kaznenog zakona predstavlja ključan instrument za zaštitu privatnosti i intime pojedinaca od zlouporabe snimki spolno eksplicitnog sadržaja. Njegova implementacija i dosljedna provedba ključni su za osiguravanje dostojanstvenog života te zaštitu preostale privatnosti uslijed narušavanja odnosa povjerenja.

TVRTKA TRGOVAČKOG DRUŠTVA

Prvotno, kad govorimo o tvrtci trgovačkog društva, potrebno ju je definirati a to ćemo učiniti uz konzultiranje samog Zakona. Prema Zakonu o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 , dalje u tekstu : ZTD) tvrtka je ime pod kojim trgovačko društvo posluje i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu (čl. 11. st. 1. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mora se jasno razlikovati od tvrtke drugoga trgovca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (čl. 11. st. 2. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva određuje se izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 3. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mijenja se na način određen izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 4. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva i sve njene promjene upisuju se u sudski registar (čl. 11. st. 5. ZTD). Prijavu za upis promjene tvrtke u sudski registar podnosi uprava trgovačkoga društva, odnosno članovi koji upravljaju društvom. (čl. 11. st. 6. ZTD).

Što se tiče samog sadržaja tvrtke, on je također propisan ZTD-om.

Tvrtka trgovačkoga društva mora uz naznaku kojom se pobliže obilježava ime društva sadržavati naznaku predmeta poslovanja društva. (čl. 13. st. 1. ZTD)

Uz sastojke navedene u stavku 1. ovoga članka,

1. tvrtka javnoga trgovačkog društva mora sadržavati riječi »javno trgovačko društvo« ili naznaku« j.t.d.«,

2. tvrtka komanditnoga društva mora sadržavati riječi »komanditno društvo« ili oznaku »k.d.«

3. tvrtka dioničkoga društva mora sadržavati riječi "dioničko društvo" ili oznaku "d.d.";

4. tvrtka društva s ograničenom odgovornošću mora sadržavati riječi "društvo s ograničenom odgovornošću" ili oznaku "d.o.o.", a jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću oznaku »jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću« ili oznaku „j.d.o.o.“,

5. tvrtka gospodarskoga interesnog udruženja mora sadržavati na početku ili na kraju riječi: »gospodarsko interesno udruženje« ili oznaku GIU. (čl. 13. st. 2. ZTD).

Ako je član u javnom trgovačkom društvu ili komplementar u komanditnom društvu neko društvo, u tvrtki se mora navesti tvrtka ili skraćena tvrtka tog društva. (čl. 13. st. 3. ZTD)

U pogledu samog razlikovanja tvrtki, ZTD propisuje sljedeće : Sastojci tvrtke ne mogu biti takvi da stvaraju zabunu glede predmeta poslovanja trgovačkoga društva, utiska o identitetu ili povezanosti s drugim društvom, da vrijeđaju prava intelektualnog vlasništva ni druga prava drugih osoba (čl. 14. st. 1. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, povezana društva u smislu odredaba članka 473. ovoga Zakona mogu u svojim tvrtkama upotrebljavati zajedničke sastojke (čl. 14. st. 2. ZTD). Ako je u tvrtki sadržano ime člana trgovačkoga društva koje je jednako ranije upisanoj tvrtki drugoga društva ili imenu druge osobe sadržanome u ranije upisanoj tvrtki drugoga društva, u tvrtku koja se kasnije upisuje moraju se unijeti dodaci kojima se osigurava da se te tvrtke jasno razlikuju (čl. 14. st. 3. ZTD).

Ukoliko u tvrtku želimo unijeti imena država i međunarodnih organizacija, pravila ZTD-a su takva da riječi »Hrvatska« i njezine izvedenice te druga državna znamenja, uključujući njihovo oponašanje, mogu se unijeti u tvrtku uz naznaku ili kao dio naznake kojom se pobliže obilježava ime društva samo na temelju rješenja ministarstva nadležnog za poslove opće uprave (čl. 15. st. 1. ZTD). Tvrtka ne može sadržavati imena, grbove, zastave ni druge državne ambleme drugih država ili međunarodnih (međudržavnih) organizacija, niti službene znakove za kontrolu i garanciju kvalitete, a ne može ih se ni oponašati u heraldičkome smislu (čl. 15. st. 2. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, sastojci tvrtke koji se tamo navode mogu se unijeti u tvrtku uz dozvolu nadležnog organa odgovarajuće države ili međunarodne (međudržavne) organizacije, te u slučaju da su ti sastojci sadržani u tvrtki ili u imenu osnivača koji se unose u tvrtku trgovačkoga društva (čl. 15. st. 3. ZTD). Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. (čl. 15. st. 4. ZTD).

Za osobna imena vrijede pravila da se u tvrtku može unijeti ime ili dio imena neke osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla, uz pristanak njenih nasljednika (čl. 16. st. 1. ZTD). U tvrtku se može unijeti ime ili dio imena neke povijesne ili druge znamenite osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla samo ako ga se koristi na prikladan način uz pristanak nasljednika (čl. 16. st. 2. ZTD). Vrijeđa li trgovačko društvo svojim poslovanjem ili na koji drugi način čast i ugled osobe čije je ime uneseno u njegovu tvrtku, ta osoba, a ako je osoba umrla njeni nasljednici, imaju pravo tražiti brisanje njenog imena iz tvrtke društva (čl. 16. st. 3. ZTD).

U slučaju istupanja ili pristupanja članova, ako neki član promijeni svoje ime ili tvrtku ili nekog drugog sličnog događaja, vrijedi sljedeće: trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke unatoč istupanju nekih članova iz društva ili pristupanju novih članova u društvo (čl. 17. st. 1. ZTD). Trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke i ako član društva čiji su ime ili tvrtka sadržani u tvrtki društva, promijeni svoje ime ili tvrtku (čl. 17. St. 2. ZTD). U slučaju istupa iz društva ili smrti člana društva čije je ime sadržano u tvrtki, trgovačko društvo može nastaviti poslovati pod istom tvrtkom, ako za to dade pristanak taj član društva, a ako je umro, njegovi nasljednici (čl. 17. st. 3. ZTD).

vrste dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja

Pored obveznog zdravstvenog osiguranja građanima Republike Hrvatske pruža se mogućnost dobrovoljnih osiguranja. Ona su itekako bitna s obzirom na brojne pogodnosti koje pružaju u pogledu zdravstvene skrbi koja je za svakog čovjeka iznimno bitna. Glavni i najvažniji pravni izvor u području dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja jest Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju (NN 85/06, 150/08, 71/10, 53/20, 120/21, 23/23, dalje: ZDZO). ZDZO spominje tri vrste dobrovoljnog osiguranja, a to su: dopunsko, dodatno te privatno (čl. 2. ZDZO). Prava i obveze koje pripadaju osiguraniku dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja ne mogu se prenositi na druge osobe niti nasljeđivati (čl. 4. st. 1. ZDZO). Od iznimne je važnosti znati razlike između navedenih vrsta osiguranja s obzirom na to da nam svako od njih pruža različito pokriće te se koristi na različite načine. 

DOPUNSKO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Dopunsko zdravstveno osiguranje ustanovljuje se ugovorom o dopunskom zdravstvenom osiguranju između ugovaratelja osiguranja i osiguravatelja, odnosno Zavoda (čl. 11. ZDZO). Ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ugovor) sklapa se na osnovi ponude ponuditelja. Ponuda vrijedi 8 dana od dana kada je Zavod zaprimi. Ponudu obvezno potpisuje osoba koja želi postati osiguranikom. Svojim potpisom na ponudi odnosno naprednim elektroničkim potpisom na e-ponudi osiguranik/ugovaratelj potvrđuje prihvaćanje Općih i posebnih uvjeta dopunskog zdravstvenog osiguranja. Dakle, ugovaratelj osiguranja jest pravna ili fizička osoba, tijelo državne vlasti ili drugo tijelo koje je za osiguranika sklopilo ugovor te se obvezalo na uplatu premije (čl. 12. ZDZO). Premija je iznos koji se prema ugovoru plaća Zavodu, a naznačen je na polici. Iznos premije se može promijeniti za vrijeme osigurateljnog razdoblja u slučaju promjene zakona ili zakonskih propisa, odnosno općih akata Zavoda koji se odnose na opseg i sadržaj dopunskog zdravstvenog osiguranja, visinu sudjelovanja ili druge elemente značajne za utvrđivanje iznosa premije. Ugovorom se ugovara plaćanje premije mjesečno. Premija se uplaćuje unaprijed prema rokovima dospijeća iz police, ako posebnim ugovorom nije drukčije određeno, a sukladno uputi Zavoda. Zavod će o dospjelim, a neplaćenim premijama izvijestiti ugovaratelja pisanom opomenom. Na zakašnjele uplate premija obračunavaju se zakonske zatezne kamate. Osiguranik je fizička osoba koja koristi navedena prava (čl. 13. ZDZO). Dopunsko osiguranje je dugoročno te se sklapa na razdoblje od minimalno 1 godine, neživotno je te je njegova glavna svrha da nam osigura pokriće troškova obveznog osiguranja.  To podrazumijeva troškove bolničkog liječenja, specijalističkih pregleda i dijagnostike, ortopedskih i drugih pomagala, stomatološke zdravstvene zaštite i protetike i fizikalne rehabilitacije, kad tu zdravstvenu zaštitu koristite temeljem uputnice HZZO-a i u ustanovama koje imaju sklopljen ugovor s HZZO-om. Oslobođeni ste i plaćanja troškova liječenja u inozemstvu koje obavljate temeljem rješenja HZZO-a. Ukratko, dopunsko zdravstveno osiguranje koje provodi HZZO pokriva razliku do pune cijene zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Inače, osiguravatelj određuje premije s obzirom na opseg pokrića, no postoje određeni slučajevi kada su te premije pokrivene od strane državnog proračuna. Sredstva za premiju dopunskoga zdravstvenog osiguranja koje provodi Zavod osiguravaju se u državnom proračunu za osiguranike: 

1.) osigurane osobe s invaliditetom koje imaju 100% oštećenja organizma, odnosno tjelesnog oštećenja prema posebnim propisima, osobe kod kojih je utvrđeno više vrsta oštećenja te osobe s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili psihičkom bolešću zbog kojih ne mogu samostalno izvoditi aktivnosti primjerene životnoj dobi sukladno propisima o socijalnoj skrbi, 

2.) osigurane osobe darivatelje dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, 

3.) osigurane osobe dobrovoljne davatelje krvi s više od 35 davanja (muškarci), odnosno s više od 25 davanja (žene), 

4.) osigurane osobe redovite učenike i studente starije od 18 godina, 

5.) osigurane osobe čiji prihod po članu obitelji u prethodnoj kalendarskoj godini ne prelazi iznos od  331,81 eura (čl. 14.a ZDZO).

Stoga, ako ne spadate u neku od ovih skupina, bez uzimanja police osiguranja bili biste primorani plaćati određenu participaciju za sve redovite usluge HZZO-a.

Iz navedenih odredbi proizlazi da su to sve oni troškovi koji redovito spadaju pod obvezno osiguranje kao što je bolničko liječenje, specijalistički pregledi, fizikalne rehabilitacije... Stoga je nužno ako želite imati dopunsko zdravstveno osiguranje, morate biti unutar sustava obveznog osiguranja.  

DODATNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Dodatno zdravstveno osiguranje ustanovljuje se na isti način kao i dopunsko osiguranje. Osiguravatelj određuje premiju s obzirom na opseg pokrića iz ugovora te rizika kojima je osiguranik izložen. To je rizik naveden u ugovoru o osiguranju, čijim ostvarenjem nastaje osigurani slučaj odnosno šteta na osiguranoj imovini odnosno životu ugovaratelja osiguranja ili osiguranika. Rizik koji je obuhvaćen osiguranjem mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovaratelja osiguranja ili osiguranika. Dodatnim osiguranjem pokrivaju se troškovi koji se nalaze izvan sustava HZZO-a, stoga je potrebno u ugovoru odrediti zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatne zdravstvene radnike kod kojih korisnik ovog osiguranja može koristiti svoja prava iz osiguranja (čl. 21. ZDZO). Pokrivaju se različite privatne usluge u zdravstvu kao što su sistematski pregledi, specijalistička dijagnostika, dentalna medicina... Postoje različite kombinacije pokrića te osiguranik bira njemu najpogodniju.

PRIVATNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Privatno zdravstveno osiguranje ustanovljuje se isto kao i dopunsko osiguranje. Privatnim zdravstvenim osiguranjem osigurava se zdravstvena zaštita fizičkim osobama koje borave u Republici Hrvatskoj, a koje se nisu obvezne osigurati sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (čl. 7. ZDZO). Zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatni zdravstveni radnici sa sklopljenim ugovorom o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom mogu sklopiti ugovor o privatnom zdravstvenom osiguranju samo za kapacitete izvan ugovorenih kapaciteta sa Zavodom i izvan ugovorenoga radnog vremena sa Zavodom.

ZAKLJUČAK

Dakle, unatoč tome što sva tri osiguranja spadaju pod istu skupinu te su uređeni istim zakonom razlike itekako postoje te ih je dobro poznavati jer ovisno o našim potrebama, uzet ćemo policu koja nam najviše odgovara, odnosno onu koja nam je najpotrebnija. Dopunsko osiguranje pružit će Vam pokriće svih troškova prilikom redovitog korištenja obveznog osiguranja te možemo reći da je ono svojevrsna nadopuna obveznog osiguranja te svakako uzimanje ovakve police znatno olakšava korištenje redovite zdravstvene skrbi unutar sustava HZZO-a. S druge strane, dodatno osiguranje najčešće pružaju privatne ustanove u okviru redovitih pregleda te je tu vrstu osiguranja itekako dobro imati s obzirom na to da pruža širok spektar specijalističkih usluga koje će preventivno očuvati zdravlje te time podići kvalitetu vaše zdravstvene skrbi. Zaključno, svako ulaganje u dobrovoljno osiguranje donosi neku vrstu pogodnosti te itekako pozitivno utječe na kvalitetu života.

RADNI STAŽ

Radni staž predstavlja ukupno vrijeme koje je osoba provela radeći u nekom radnom odnosu. To može uključivati vrijeme koje je osoba provela u zaposlenju kod jednog ili više poslodavaca. Radni staž je važan podatak jer utječe na povlastice koje osoba može ostvariti, kao što su mirovina i naknada za nezaposlenost. 

Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje: ZOR) kao opći propis o radnim odnosima ne definira pojam tzv. radnog staža, odnosno postojanje i opseg niti jednog prava iz radnog odnosa ne uvjetuje određenom dužinom ukupnog radnog staža, već za ostvarivanje određenih prava iz radnog odnosa utvrđuje kao uvjet samo određeno trajanje radnog odnosa, trajanje ugovora o radu ili neprekidni rad za poslodavca kod kojeg je radnik u radnom odnosu i slično. Tumačenje pojma što je ukupni radni staž treba dati donositelj akta kojim je taj staž određen kao kriterij za opseg ostvarivanje nekog prava. Tako bi tumačenje toga pojma predviđenog pravilnikom o radu trebao dati poslodavac. Ako se radi o kolektivnom ugovoru, tumačenje tog prava (dakle i radnog staža, ako je sadržan ugovorom) daje zajedničko tijelo predviđeno tim ugovorom za njegovo tumačenje. Budući da propisima o radnim odnosima nije propisano niti jedno pravo uvjetovano trajanjem radnog odnosa, poslodavac je dužan radniku priznati samo ono pravo na koje ga izričito obvezuje ugovor o radu, pravilnik o radu ili kolektivni ugovor. 

S druge strane, mirovinski staž podrazumijeva staž na temelju kojeg se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja. U staž osiguranja prema propisima Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZMR) računa se razdoblje koje je osiguranik proveo nakon navršene 15. godine života u obveznome mirovinskom osiguranju i produženom osiguranju. 

Što se tiče izračuna staža, Od 1. srpnja 2013. upis u radnu knjižicu zamjenjuje se elektroničkim vođenjem i razmjenom podataka, ali već izdane radne knjižice ostaju javne isprave. Pojam "e-radna knjižica" odnosi se na određene strukturirane podatke u elektroničkom obliku, vezano uz radno-pravni status osiguranika koji se prikazuju na potvrdama i elektroničkom zapisu, a ne odnosi se na fizičkog nositelja podataka (kartica i sl.). Potvrdom ili elektroničkim zapisom prikazuje se radno-pravni status osiguranika za čiju evidenciju je nadležan Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO).

STEČAJ POTROŠAČA

Institut stečaja potrošača uveden je u hrvatski pravni sustav 2016. godine s ciljem stvaranja sustava koji će rezultirati uvjetima potrošačima u nemogućnosti ispunjenja obveze za reprogramiranje njihovih obveza ili novi početak, a vjerovnicima omogućiti ravnomjerno namirenje tražbina. Reguliran je Zakonom o stečaju potrošača te njegovim izmjenama i dopunama. 

Postupak se može pokrenuti samo ako je potrošač nesposoban za plaćanje, a nesposoban je ako je u nemogućnosti ispuniti dospjele novčane obveze, odnosno smatra se insolventnim te ako najmanje 90 dana ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 3.981,68 eura (30.000 kuna). 

Opcije kod stečaja potrošača su izvansudski (posredovni) postupak i sudski postupak, koji može završiti sudskom nagodbom ili stečajem potrošača uz razdoblje provjere ponašanja. 

Izvansudski postupak pokreće potrošač ili svaki njegov vjerovnik uz izričit pristanak potrošača te na propisanom obrascu, a provodi ga posrednik, odnosno Financijska agencija (dalje: FINA) ili druge osobe s dozvolom za obavljanje poslova savjetovališta u svojim poslovnicama. Potrošač (vjerovnik), koji može biti fizička osoba, ali uz ispunjenje uvjeta i obrtnik, može sam odabrati poslovnicu FINA-e u kojoj će podnijeti zahtjev, neovisno o prebivalištu te uz zahtjev prilaže i popis imovine, dokaz o postojanju stečajnog razloga, isprave iz kojih proizlazi vjerojatnost  postojanja tražbine te izričiti pristanak potrošača za provedbu izvansudskog postupka. 

Troškovi izvansudskog postupka namiruju se iz položenog računa, a predujam, u iznosu od 39,82 eura (300 kuna) uplaćuje podnositelj zahtjeva. Također, ako je podnositelj zahtjeva potrošač, on se može osloboditi obveze uplate predujma na način i uz pretpostavke regulirane propisima kojima se uređuje besplatna pravna pomoć, odnosno Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći i podrednim propisima. Nakon predujma i sastavljenog plana predujma, savjetovalište  bez odgode objavljuje poziv za sudjelovanjem na web stranici FINA-e. Savjetovalište je dužno upozoriti potrošača kako se poziv ne dostavlja osobno vjerovnicima te na činjenicu da potrošač ima mogućnost samostalnog obavještavanja vjerovnika o vremenu i mjestu kada su pozvani doći u savjetovalište. 

Obrasci zahtjeva dostupni su u poslovnicama savjetovališta i na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Izvansudski postupak načelno traje najduže 30 dana od dana sastanka, a sklopljeni izvansudski sporazum ima učinak izvansudske nagodbe, ovršne isprave i nema pravnog učinka na vjerovnike koji ga nisu sklopili. Vjerovnik također može izjaviti da ne želi sudjelovati u izvansudskom postupku ili pokrenuti/nastaviti postupak prisilnog ostvarenja svoje tražbine (ovrhe), čime se smatra da sklapanje izvansudskog sporazuma nije uspjelo.

Sudski postupak se pokreće na prijedlog potrošača. U jednostavnom postupku stečaja potrošača nadležan je sud prema mjestu prebivališta/boravišta potrošača koji će provesti stečajni postupak, ograničen na dio potrošačevih vjerovnika, a uz prijedlog za otvaranje postupka prilaže se popis imovine i obveza te plan ispunjenja obveza, na propisanom obrascu iz nadležnog savjetovališta. 

Troškove postupka stečaja predujmljuje potrošač u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 132,72 eura, odnosno 1000 kuna, dok svaki vjerovnik snosi svoje troškove postupka. Troškovi postupka mogu se predujmiti i iz imovine potrošača, ako nije u mogućnosti platiti, a ako nema imovine, može se osloboditi obveze uplate predujma. Sva pismena u postupku objavljuju se putem e-Oglasne ploče sudova. Sudski postupak dijeli se u tri faze; 

1. Pripremno ročište koje počinje razmatranjem plana ispunjenja obveza, a prihvaćeni plan ima učinak sudske nagodbe 

2. Otvaranje stečaja potrošača, ako sud utvrdi postojanje stečajnoga razloga i ako nije prihvaćen plan ispunjenja obveza, čime sud, ako postoji imovina potrošača, donosi rješenje o otvaranju stečaja potrošača i imenuje povjerenika, a ako ne postoji imovina, sud donosi odluku o istovremenom otvaranju i zaključenju postupka, imenuje povjerenika te određuje razdoblje provjere ponašanja u trajanju od pet godina

3. Razdoblje provjere ponašanja koje ne može biti kraće od godinu, ni duže od pet godina

U trećoj fazi, odnosno razdoblju provjere ponašanja, povjerenik unovčava i raspodjeljuje potrošačevu imovinu u skladu sa završnim diobnim popisom te raspolaže imovinskim pravima u ime i za račun potrošača. Potrošač je u navedenom razdoblju dužan sudu i povjereniku obavijestiti sud i povjerenika o svom poslu ili nastojanjima da nađe posao, predati povjereniku polovinu imovine stečene naslijeđivanjem te bez odgode prijaviti povjereniku i sudu svaku promjenu mjesta stanovanja ili zaposlenja.

Navedeni postupci su prilično dugotrajni i skupi, kako za potrošača, tako za vjerovnike, čime je, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stečaju potrošača, uveden 2019. godine institut jednostavnog postupka stečaja potrošača, odnosno ubrzani i pojednostavljeni postupak čiji je cilj namirenja vjerovnika iz imovine koja je za to podobna i da se potrošači oslobode preostalog duga. Svrha je omogućiti deblokadu računa fizičkim osobama nad čijom imovinom se već duže vrijeme provodi ovrha radi relativno malih iznosa dugovanja te zakon, a i sud u postupku, idu u korist dužnika (potrošača).

Za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrebno je da potrošač ima evidentiran dug u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje u neprekidnom trajanju od tri godine za iznos glavnice do 2.654,46 eura ili 20.000 kuna. Prednost postupka je u tome što je potpuno besplatan za potrošača, a pokreće ga FINA po službenoj dužnosti, dok se eventualni troškovi povjerenika isplaćuju iz sredstava državnog proračuna. Sukladno Ovršnom zakonu, uspostavljene su 3 aplikacije:

1. Očevidnik nekretnina i pokretnina – dostupan na e-stranicama Fine, besplatan, sadrži podatke o svim predmetima prodaje koji se prodaju putem e-Dražbe ili na drugi način (usmena javna dražba i sl.)

2. Javna objava – dostupna na e-stranicama Fine, besplatna, sadrži pismena koja dostavi sud, stečajni upravitelj ili javni bilježnik i pozive koje donosi Fina, bitna radi praćenja rokova

3. E-Dražba – dostupna na e-stranicama Fine, pod ispunjenjem određenih uvjeta, služi za predavanje ponuda odnosno nadmetanje u realnom vremenu

FINA provodi dvije vrste postupaka: upis u Očevidnik i provedbu prodaje e-Dražbom, prima uplate naknada, jamčevine i kupovnine, po nalogu nadležnog tijela vrši povrat novčanih sredstava (jamčevine) i provodi rješenje o namirenju. Prije pokretanja, FINA treba omogućiti potrošaču da se izjasni je li suglasan s provođenjem postupka. Ako je suglasan, potrošač je dužan u roku 15 dana dostaviti popis svoje imovine, a može podnijeti i prijedlog da se jednostavni postupak provede i u odnosu na vjerovnike koji su povukli osnovu za plaćanje. Prijedlog za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača podnosi FINA nadležnom općinskom sudu na propisanom obrascu u elektroničkom obliku u slučaju kada se potrošač očitovao da je suglasan da se provede jednostavan postupak stečaja potrošača nad njegovom imovinom, odnosno ako se smatra kako je potrošač suglasan da se provede taj postupak. Prema analitici provedenih postupaka, u 2023. godini nije podnesen niti jedan zahtjev za provedbu izvansudskog postupka, dok je 2016. godine podneseno njih čak njih 729.

Ako je prijedlog za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrošača osnovan, sud će na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova objaviti poziv svim vjerovnicima potrošača da u roku od 45 dana od objave poziva ospore popis imovine koji je potrošač dostavio i/ili da obavijeste sud o imovini potrošača koja bi se mogla unovčiti kao stečajna masa u slučaju da jednostavni postupak stečaja potrošača bude otvoren te da dostave dokaze na kojima temelje svoje tvrdnje. 

Sud je dužan utvrditi vrijednost potrošačeve imovine, kao i raspolaganja imovinom koja je potrošač poduzeo u posljednje tri godine prije otvaranja jednostavnog postupka stečaja potrošača. Vrijednost potrošačevih pokretnina odnosno prava sud utvrđuje zaključkom po slobodnoj ocjeni. Sud može procjenu povjeriti sudskom ovršitelju odnosno sudskom procjenitelju ili posebnom vještaku. 

Od dana otvaranja do zaključenja postupka vjerovnik može povući osnovu iz Očevidnika te ta tražbina neće biti obuhvaćena postupkom jednostavnog stečaja, čime se potrošač neće osloboditi obveze podmirenja tražbine. Time nastaje situacija u kojoj neizvršene osnove za plaćanje na dan otvaranja jednostavnog postupka možda neće biti evidentirane, ako ih vjerovnik povuče, čime potrošač na kraju ipak neće biti oslobođen obveze podmirenja. S obzirom na navedenu pravnu prazninu, narušen je socijalni cilj zbog kojeg je i uveden institut jednostavnog postupka stečaja potrošača; poticanje likvidnosti fizičkih osoba koje su se prezadužile do 20.000 kuna, hoće li oslobođenje potrošača određenih obveza pozitivno utjecati na daljnji platni standard potrošača te se postavlja pitanje tko će snositi gubitke koji će zbog otpisa tražbina i nemogućnosti njihove naplate nastati kod vjerovnika.

TVRTKA TRGOVAČKOG DRUŠTVA

Prvotno, kad govorimo o tvrtci trgovačkog društva, potrebno ju je definirati a to ćemo učiniti uz konzultiranje samog Zakona. Prema Zakonu o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 , dalje u tekstu : ZTD) tvrtka je ime pod kojim trgovačko društvo posluje i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu (čl. 11. st. 1. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mora se jasno razlikovati od tvrtke drugoga trgovca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (čl. 11. st. 2. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva određuje se izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 3. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva mijenja se na način određen izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva (čl. 11. st. 4. ZTD). Tvrtka trgovačkoga društva i sve njene promjene upisuju se u sudski registar (čl. 11. st. 5. ZTD). Prijavu za upis promjene tvrtke u sudski registar podnosi uprava trgovačkoga društva, odnosno članovi koji upravljaju društvom. (čl. 11. st. 6. ZTD).


Što se tiče samog sadržaja tvrtke, on je također propisan ZTD-om. 

Tvrtka trgovačkoga društva mora uz naznaku kojom se pobliže obilježava ime društva sadržavati naznaku predmeta poslovanja društva. (čl. 13. st. 1. ZTD)

Uz sastojke navedene u stavku 1. ovoga članka,

1. tvrtka javnoga trgovačkog društva mora sadržavati riječi »javno trgovačko društvo« ili naznaku« j.t.d.«,

2. tvrtka komanditnoga društva mora sadržavati riječi »komanditno društvo« ili oznaku »k.d.«

3. tvrtka dioničkoga društva mora sadržavati riječi "dioničko društvo" ili oznaku "d.d.";

4. tvrtka društva s ograničenom odgovornošću mora sadržavati riječi "društvo s ograničenom odgovornošću" ili oznaku "d.o.o.", a jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću oznaku »jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću« ili oznaku „j.d.o.o.“,

5. tvrtka gospodarskoga interesnog udruženja mora sadržavati na početku ili na kraju riječi: »gospodarsko interesno udruženje« ili oznaku GIU. (čl. 13. st. 2. ZTD)

Ako je član u javnom trgovačkom društvu ili komplementar u komanditnom društvu neko društvo, u tvrtki se mora navesti tvrtka ili skraćena tvrtka tog društva. (čl. 13. st. 3. ZTD)

U pogledu samog razlikovanja tvrtki, ZTD propisuje sljedeće : Sastojci tvrtke ne mogu biti takvi da stvaraju zabunu glede predmeta poslovanja trgovačkoga društva, utiska o identitetu ili povezanosti s drugim društvom, da vrijeđaju prava intelektualnog vlasništva ni druga prava drugih osoba (čl. 14. st. 1. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, povezana društva u smislu odredaba članka 473. ovoga Zakona mogu u svojim tvrtkama upotrebljavati zajedničke sastojke (čl. 14. st. 2. ZTD). Ako je u tvrtki sadržano ime člana trgovačkoga društva koje je jednako ranije upisanoj tvrtki drugoga društva ili imenu druge osobe sadržanome u ranije upisanoj tvrtki drugoga društva, u tvrtku koja se kasnije upisuje moraju se unijeti dodaci kojima se osigurava da se te tvrtke jasno razlikuju (čl. 14. st. 3. ZTD).

Ukoliko u tvrtku želimo unijeti imena država i međunarodnih organizacija, pravila ZTD-a su takva da riječi »Hrvatska« i njezine izvedenice te druga državna znamenja, uključujući njihovo oponašanje, mogu se unijeti u tvrtku uz naznaku ili kao dio naznake kojom se pobliže obilježava ime društva samo na temelju rješenja ministarstva nadležnog za poslove opće uprave (čl. 15. st. 1. ZTD). Tvrtka ne može sadržavati imena, grbove, zastave ni druge državne ambleme drugih država ili međunarodnih (međudržavnih) organizacija, niti službene znakove za kontrolu i garanciju kvalitete, a ne može ih se ni oponašati u heraldičkome smislu (čl. 15. st. 2. ZTD). Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, sastojci tvrtke koji se tamo navode mogu se unijeti u tvrtku uz dozvolu nadležnog organa odgovarajuće države ili međunarodne (međudržavne) organizacije, te u slučaju da su ti sastojci sadržani u tvrtki ili u imenu osnivača koji se unose u tvrtku trgovačkoga društva (čl. 15. st. 3. ZTD). Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. (čl. 15. st. 4. ZTD).

Za osobna imena vrijede pravila da se u tvrtku može unijeti ime ili dio imena neke osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla, uz pristanak njenih nasljednika (čl. 16. st. 1. ZTD). U tvrtku se može unijeti ime ili dio imena neke povijesne ili druge znamenite osobe samo uz njen pristanak, a ako je ta osoba umrla samo ako ga se koristi na prikladan način uz pristanak nasljednika (čl. 16. st. 2. ZTD). Vrijeđa li trgovačko društvo svojim poslovanjem ili na koji drugi način čast i ugled osobe čije je ime uneseno u njegovu tvrtku, ta osoba, a ako je osoba umrla njeni nasljednici, imaju pravo tražiti brisanje njenog imena iz tvrtke društva (čl. 16. st. 3. ZTD).

U slučaju istupanja ili pristupanja članova, ako neki član promijeni svoje ime ili tvrtku ili nekog drugog sličnog događaja, vrijedi sljedeće : trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke unatoč istupanju nekih članova iz društva ili pristupanju novih članova u društvo (čl. 17. st. 1. ZTD). Trgovačko društvo nastavlja poslovati bez promjene tvrtke i ako član društva čiji su ime ili tvrtka sadržani u tvrtki društva, promijeni svoje ime ili tvrtku (čl. 17. St. 2. ZTD). U slučaju istupa iz društva ili smrti člana društva čije je ime sadržano u tvrtki, trgovačko društvo može nastaviti poslovati pod istom tvrtkom, ako za to dade pristanak taj član društva, a ako je umro, njegovi nasljednici (čl. 17. st. 3. ZTD).

DRUGO STRUČNO MIŠLJENJE LIJEČNIKA

Drugo stručno mišljenje liječnika postaje sve važniji i zastupljeniji element u suvremenim zdravstvenim sustavima diljem svijeta. Ono pruža pacijentima mogućnost da riješe nedoumice i dobiju različite perspektive na rješavanje njihovog zdravstvenog problema. Svaki liječnik ima svoje iskustvo, znanje i stil pristupa te komunikacijske vještine, stoga drugo mišljenje može donijeti nova rješenja koja pacijentu nisu bila prethodno poznata. Ovo je posebno važno u složenim dijagnostičkim situacijama ili kod odabira između različitih terapijskih opcija.

Kroz drugo stručno mišljenje pacijenti imaju priliku odabrati optimalnu soluciju za svoje individualne potrebe. Svaki pacijent ima jedinstvene želje, preferencije i ciljeve koje želi postići u vezi s vlastitim zdravljem. Drugo mišljenje liječnika uzima u obzir širi spektar faktora kako bi se mogao pružiti personalizirani pristup liječenju. Time se povećava zadovoljstvo pacijenata i šanse za postizanje uspješnih ishoda liječenja.

Osim pacijenta, i liječnik je taj koji može pokrenuti postupak traženja drugog mišljenja. U slučaju dijagnosticiranja neke rijetke bolesti, nemogućnosti pronalaska (adekvatne) terapije, neodgovarajuće tehnološke opremljenosti zdravstvene ustanove koja onemogućavaju ili otežavaju da se utvrdi dijagnoza ili tijek terapije, liječnici često traže pomoć i potvrdu svojih kolega iz drugih ustanova u svrhu najkvalitetnijeg pristupa svakom pacijentu.

Pravo na drugo stručno mišljenje zajamčeno je Zakonom o zaštiti prava pacijenata (NN 169/04, 37/08; dalje ZZPP). Pacijent ima uvijek pravo tražiti drugo stručno mišljenje o svome zdravstvenom stanju (članak 10. st. 1. ZZPP). Drugo stručno mišljenje pacijentu je, na usmeni ili pisani zahtjev, obvezan dati svaki zdravstveni radnik visoke stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije sudjelovao u izravnom pružanju određenog oblika zdravstvene usluge pacijentu (čl. 10. st. 2. ZZPP).

Predviđene su i prekršajne sankcije za uskraćivanje prava na drugo mišljenje pacijentu. Novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 kuna (663.61 do 1327.23 EUR) kaznit će se za prekršaj zdravstveni radnik ako na zahtjev pacijenta uskrati pravo na drugo stručno mišljenje (čl. 42. t. 2. ZZPP).

Sam postupak ostvarivanja prava na drugo stručno mišljenje uređuje Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN br. 49/14, 51/14, 123/16, 11/15, 17/15, 129/17, 9/21, 90/22, 147/22, 156/22; dalje Pravilnik). Specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, koja se sastoji od konzilijarne zdravstvene zaštite i specijalističke zdravstvene zaštite osigurana osoba ostvaruje, u pravilu, u najbližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno kod najbližeg ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta, koji sa Zavodom ima ugovorenu i osiguranoj osobi može pružiti potrebnu zdravstvenu zaštitu (čl. 31. st. 1. Pravilnika).

Konzilijarna zdravstvena zaštita iz prethodno navedenog članka obuhvaća:

- konzilijarni pregled osigurane osobe kojim se utvrđuje dijagnoza bolesti osnovom provedene obrade

- kontrolni konzilijarni pregled

- dijagnostičku pretragu

- stručno-medicinsko mišljenje o već utvrđenoj dijagnozi bolesti, preporučenoj terapiji ili dijagnostičkoj pretrazi/pretragama (drugo mišljenje)

- stručno-medicinsko mišljenje na upit doktora primarne zdravstvene zaštite vezano uz povijest bolesti ili otpusno pismo osigurane osobe (konzultacija) (čl. 31. st. 2. Pravilnika).

Osigurana osoba specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu iz članka 31. stavka 2. i 3. ovoga Pravilnika te bolničku zdravstvenu zaštitu iz članka 33. stavka 2. ovoga Pravilnika ostvaruje na osnovi izdane uputnice, a samo iznimno u slučajevima pružanja hitne medicinske pomoći iz članka 25. ovoga Pravilnika bez uputnice (čl. 39. st. 1. Pravilnika).

Uputnicu za specijalističko-konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu izdaje izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite:

- obiteljske (opće) medicine

- pedijatar

- ginekolog

- dentalne medicine (čl. 40. st. 1. Pravilnika).

O potrebi upućivanja na specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu osim izabranog doktora iz stavka 1. ovoga članka odlučuje doktor specijalist školske medicine, doktor specijalist epidemiolog, odnosno doktor specijalist javnog zdravstva (čl. 40. st. 2. Pravilnika).

U prošlosti, pacijenti su uglavnom slijedili mišljenje svog primarnog liječnika kao jedinu istinu i autoritet, ali danas sve više pacijenata prepoznaje vrijednost dobivanja drugog stručnog mišljenja. Međutim, i dalje velik broj pacijenata osiguranika nije upoznat sa svojim pravima, među kojima je i osiguranjem pokriveno pravo na drugo mišljenje o svojoj dijagnozi i mogućem tijeku terapije. U svrhu poštivanja temeljnih prava pacijenata, ali i razvoja same medicine kao struke, bitno je aktivno upoznavati pacijente s njihovim pravima i mogućnostima. Time se najefikasnije pacijentima omogućava da preuzmu aktivnu ulogu u procesu svojeg liječenja i donose informirane odluke o svojem zdravlju. 

RAČUNANJE MIROVINE

Od 1. siječnja 2019. omogućeno je svim osiguranicima koji su osigurani u oba mirovinska stupa da u postupku ostvarivanja prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu izaberu žele li ostvariti mirovinu samo iz I. stupa (generacijske solidarnosti) ili iz oba obvezna mirovinska stupa (uključujući i individualnu kapitaliziranu štednju). Osoba osigurana u I. i II. mirovinskom stupu podnosi Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) zahtjev za mirovinu. Osiguranik na kućnu adresu dobiva obavijest Središnjeg registra osiguranika (dalje: REGOS) o informativnom izračunu mirovine. Obavijest sadrži informativni izračun HZMO-a i informativni izračun mirovine mirovinskog osiguravajućeg društva. Na osnovi izračuna treba donijeti odluku o izboru mirovine samo iz I. ili iz oba obvezna stupa mirovinskog osiguranja. O izboru mirovine osiguranici su obvezni na šalteru REGOS-a, u bilo kojoj poslovnici FINA-e, dati osobno potpisanu izjavu o vrsti mirovine za koju su se opredijelili. Podatak o vrsti izabrane mirovine REGOS dostavlja HZMO-u, na temelju kojeg HZMO budućem korisniku mirovine donosi rješenje o priznanju prava na mirovinu, ako je izbor mirovina samo iz I. stupa, HZMO će  odrediti  mirovinu kao da je osiguranik bio osiguran samo u I. stupu. Ovaj izbor znači istupanje iz II. stupa, a ukupna sredstva kapitaliziranih doprinosa prenose se u državni proračun, a ako je izbor kombinirana mirovina iz I. i iz II. stupa, HZMO će odrediti  osnovnu mirovinu iz I. stupa i dostaviti REGOS-u podatke iz rješenja. 

Za osiguranike koji su odabrali mirovinu samo iz I. stupa, mirovina se računa prema općoj mirovinskoj formuli. Mjesečna visina mirovine jednaka je umnošku osobnih bodova (OB), mirovinskog faktora (MF), aktualne vrijednosti mirovine (AVM) i dodatka koji iznosi 1,27 od 2010. godine. 

Osobne bodove možemo izračunati tako da pomnožimo prosječne vrijednosne bodove (PVB) sa mirovinskim stažem (MS) i polaznim faktorom (PF). Prosječni vrijednosni bodovi pokazuju prosječni odnos primanja osiguranika i prosječne plaće u Republici Hrvatskoj. Dobijemo ih tako da podijelimo plaću osiguranika sa prosječnom plaćom u Hrvatskoj te taj rezultat podijelimo sa brojem godina za koje računamo vrijednosne bodove. U mirovinski staž ubrajamo staž osiguranja, kao vrijeme provedeno u radnom odnosu nakon navršene 15. godine, bilo u efektivnom trajanju (vrijeme provedeno u obveznom osiguranju i produljenom osiguranju, bilo u povećanom trajanju (za određene skupine radnika, poput policajaca, vojnika, pomoraca i za radnike u otežanim uvjetima rada). Osim staža osiguranja, ubrajamo i posebni staž, primjerice za sudionike Domovinskog rata, za ono vrijeme za koje nisu bili u sustavu mirovinskog staža zbog te okolnosti. Dodatnih 6 mjeseci staža dodajemo za korištenje rodiljnog dopusta te za invalidsku te obiteljsku mirovinu dodajemo pridodani staž ako osiguranik nije napunio 60. godina u trenutku nastupanja rizika. Ako je osiguranik u oba slučaja imao 55. godina, nadodaje dvije trećine, a ako je imao više od 55 godina, manje od 60 godina onda je povećanje jedna polovina. Polazni faktor služi stimulaciji u slučaju prijevremene mirovine, odnosno destimulaciji kasnije mirovine. Polazni faktor za prijevremenu starosnu mirovinu određuje se tako da se polazni faktor  1,0 smanjuje za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu prije navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu za 0,2%. Polazni faktor ovisi o broju mjeseci ranijeg stjecanja prava na mirovinu u odnosu na propisanu dob za starosnu mirovinu. Smanjenje polaznog faktora je trajno i ne ovisi o duljini mirovinskog staža. Polazni faktor za određivanje starosne mirovine povećava se osiguraniku koji prvi puta stječe mirovinu nakon navršene starosne dobi propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu i ima 35 godina mirovinskog staža za 0,45% po mjesecu nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, a najviše za 5 godina.Za određivanje obiteljske mirovine iza osiguranika koji je umro nakon navršene starosne dobi propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu i ima 35 godina mirovinskog staža i nije stekao mirovinu, polazni faktor utvrđuje se na jednak način. Polazni faktor za određivanje starosne mirovine osiguraniku koji je navršio 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju prije navršene dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu, povećava se za 0,15% po mjesecu nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, a nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu povećava se za 0,45% po mjesecu i može iznosi najviše 1,27. Za određivanje obiteljske mirovine iza osiguranika koji je umro nakon navršene 60. godine života i ima 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju i nije stekao mirovinu polazni faktor utvrđuje se na jednak način. Polazni faktor za određivanje starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika koji prvi puta stječe mirovinu nakon navršene 60 godina života i ima 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju povećava se za 0,15% po mjesecu za svaki mjesec nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, a najviše za 5 godina. Za određivanje obiteljske mirovine iza osiguranika koji je umro nakon navršene 60. godine života i ima 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju i nije stekao mirovinu polazni faktor utvrđuje se na jednak način. Mirovinskim faktorom određuje se u kojem se opsegu uzimaju osobni bodovi pri izračunu mirovine.

Mirovinski faktor iznosi 1,0 za starosnu, prijevremenu starosnu i invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti. Mirovinski faktor za privremenu invalidsku mirovinu koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti iznosi 0,8. Mirovinski faktor za invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti: koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti iznosi 0,8, koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti iznosi 0,5, uzrokovanu ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti iznosi 0,6667. Mirovinski faktor za obiteljsku mirovinu ovisi o broju članova obitelji i iznosi 0,77 (za jednog člana) do 1,1 (za četiri ili više članova obitelji). Mirovinski faktor za prijevremenu starosnu mirovinu, koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja do polovice punog radnog vremena, iznosi 1,0. Mirovinski faktor za obiteljsku mirovnu, ili dijela obiteljske mirovine koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja do polovice punog radnog vremena, iznosi 1,0. Mirovinski faktor za određivanje starosne mirovine stečene prema posebnim propisima o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, prijašnjim propisima o pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika, o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, o pravima djelatnika unutarnjih poslova, o pravima djelatnika na izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privrednih prijestupa i prekršaja ili propisu o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja zaposlenika na poslovima razminiranja ili propisu o pravima profesionalnih vatrogasaca, koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja do polovice punog radnog vremena, iznosi 1,0, a za određivanje mirovine koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja s punim radnim vremenom iznosi 0,5.

Aktualna vrijednost mirovine ima dvije komponente: valorizaciju i indeksaciju. Valorizacija je očuvanje vrijednosti primanja na temelju kojih se izračunavaju mirovine i druga mirovinska primanjam, a indeksacija očuvanje vrijednosti ostvarenih mirovina i drugih mirovinskih primanja te služe usklađivanju mirovina sa porastom plaća i potrošačkih cijena (realnih troškova života). Utvrđuje ih Upravno vijeće HZMO-a i određuje se tako da se uzima 70% od onoga porasta (plaća, odnosno cijena) koji je veći i 30% od onoga porasta koji je manji. Ako su jednake stope porasta onda se uzima 70% porasta plaća i 30% porasta cijena.

Dodatak od 1,27 nemaju: korisnici obiteljske mirovine, korisnici najviše mirovine, korisnici najniže mirovine, korisnici mirovina ostvarenih i/ili određenih na temelju posebnih propisa pod povoljnijim uvjetima od uvjeta određenih prema ZOMO-u.

Osiguranici koji odaberu mirovinu iz I. i II. stupa, ostvaruju pravo na osnovnu mirovinu. Formule su vrlo slične, postoje razlike s obzirom na polazni faktor, koji u izračunu osnovne mirovine zamjenjujemo faktorom osnovne mirovine, a određuje ga Upravno vijeće HZMO-a te iznosi 0.75, te dodatka koji iznosi 1,2025. Ostali elementi formule ostaju isti, tako da je visina osnovne mirovine jednaka umnošku osobnih bodova (pomnožimo prosječne vrijednosne bodove sa osnovnim mirovinskim faktorom i mirovinskim stažem), mirovinskim faktorom, aktualnom vrijednosti mirovine te dodatkom od 1.2025 koji vrijedi za iste kategorije osiguranika kao i kod izračuna mirovine samo u I. stupu. 

IZMJENE I DOPUNE ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA OD 10. STUDENOGA 2022. GODINE 

Uzroci izmjena i dopuna

Zbog kontinuiranog razvoja i digitalizacije sustava katastra i zemljišnih knjiga objedinjenih u One stop shop – Zajednički informacijski sustav katastra i zemljišnih knjiga (dalje u tekstu: ZIS), Hrvatski je sabor, uz napore Ministarstva pravosuđa i uprave, 21. listopada 2022. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama. Ciljem daljnje digitalizacije, skraćivanja i pojednostavljivanja postupaka uknjižbe prava vlasništva i težnjom kako bi se izbjegli nepotrebni imovinskopravni sporovi i sudski postupci koji otežavaju svakodnevni život građanima te poslovnim subjektima. Zemljišne knjige se u potpunosti digitaliziraju, u smislu da, uz glavne knjige, i zbirke isprava postaju digitalne, osigurava se elektronička dostava svih rješenja, a javni bilježnici i odvjetnici isključivo elektroničkim putem šalju prijedloge za upise.


Elektroničko vođenje zemljišnih knjiga 

Izmijenjenim člankom 30. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19, 128/22; dalje u tekstu: ZZK) uvedena je obveza vođenja isprava isključivo u elektroničnom obliku. Prema tome, glavna zemljišna knjiga i knjiga položenih ugovora danas se vode isključivo u elektroničkom obliku, a podaci glavne zemljišne knjige bez naknade su dostupni svim građanima Republike Hrvatske pristupanjem Zajedničkom informacijskom sustavu zemljišnih knjiga i katastra (ZIS-u) na internetu. 


Podnošenje prijedloga

Jedna od novih izmjena odnosi se na članak 105. ZZK-a, u kojem je predviđeno da se svi prijedlozi podnose isključivo elektronički putem javnih bilježnika i odvjetnika, koji, uz državne odvjetnike, imaju obvezu koristiti elektroničku komunikaciju sa sudom. Izričito je određeno da se prijedlozi i podnesci u zemljišnoknjižnim postupcima podnose putem ZIS-a, a prijedlozi koje stranke podnesu putem drugih sustava koji se koriste u poslovanju suda, smatrat će se zaprimljenim u smislu upisa plombe i prvenstvenog reda za upis tek kada je zaprimljen u Zajedničkom informacijskom sustavu. Na taj način se rješava pitanje podnošenja prijedloga od strane osoba koje prema ZZK-u nisu ovlašteni podnijeti isti.

Nadalje, umanjen je iznos sudskih pristojbi ako bi se prijedlozi podnijeli putem javnih bilježnika za razliku od neposrednog podnošenja na sudu ili putem pošte (225 kuna umjesto 250), ali bitno je napomenuti da javni bilježnik u tom slučaju neće biti punomoćnik stranke. 

Naravno, stranke prijedlog mogu podnijeti elektronički i putem odvjetnika, za koje nije propisana posebna naknada budući da je ista sadržana u nagradi odvjetnika za trošak sastava prijedloga prema 19. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 42/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje u tekstu: Tarifa). Podnijeti prijedloge elektroničkim putem za upis mogu i državni odvjetnici, a ostala javnopravna tijela su, prema članku 106., pri dostavljanju odluka na provedbu zemljišnu knjigu obvezna elektronički komunicirati sa zemljoknjižnim odjelima. Javnopravna tijela u tu svrhu na dispoziciji imaju pristup One Stop-Shopu ZIS-a ili individualno povezivanje sa zemljoknjižnim odjelima elektroničkim putem servisa.

Uz izmjenu da se svi prijedlozi podnose elektroničkim putem, određena je i obveza javnog bilježnika da nakon sastavljanja javnobilježničkog akta, solemnizacije ili ovjere potpisa na ispravi koja je temelj za uknjižbu prava vlasništva ili drugog stvarnog prava u zemljišne knjige, obvezno podnese prijedlog za upis – osim ako se stranke izričito tome ne protivi. Javni bilježnici također ne mogu odbiti podnošenje prijedloga za upis (čl. 105. st. 7. ZZK-a), a prijedlog za upis koji nije podnesen na propisan način odbacuje se.

Spomena je vrijedno da se, tri mjeseca nakon stupanja izmjena i dopuna na snagu, prijedlog za upis mogao još uvijek podnijeti izravno sudu ili putem pošte, a protekom tog roka je ta mogućnost ukinuta. Isti taj rok vrijedio je i za normu koja propisuje kako se spisi u redovitim zemljoknjižnim postupcima vode isključivo u elektroničkom obliku (čl. 107. st. 1. ZZK-a).


Javni bilježnici – povjerenici suda

Uz sve navedene promjene, jedna od najznačajnijih novosti dopuna i izmjena je uvođenje javnih bilježnika kao povjerenika suda u postupke osnivanja i obnove zemljišne knjige temeljem nove katastarske izmjere, radi čega je u Zakon o zemljišnim knjigama dodan Odjeljak Aa – Javni bilježnik kao povjerenik suda, člancima 186.a – 186.i. Do ove promjene došlo je zbog velikog broja postupaka osnivanja i obnove na određenim područjima te povećanog broja zemljišnoknjižnih predmeta, a nadležni sudovi nisu imali dovoljne administrativne kapacitete kako bi uredno provodili postupke osnivanja i obnove zemljišne knjige. Iz tog je razloga, ovim izmjenama i dopunama ZZK-a, predviđeno da predsjednici sudova koji u danom trenutku ne raspolažu dovoljnim brojem službenika mogu odlukom odrediti da će se posao osnivanja ili obnove zemljišne knjige za određenu katastarsku općinu povjeriti javnom bilježniku. Takva odluka o povjeravanju poslova mora biti ravnomjerna kako se ne bi preopteretili javni bilježnici, a predviđena je i mogućnost povjeravanja javnom bilježniku izvan područja za koje je imenovan, uz pribavljeno mišljenje nadležnog ministarstva za poslove pravosuđa.


Novosti glede knjižnih upisa

Što se uknjižbe u zemljišnu knjigu tiče, predviđeno je da se sve isprave koje se podnose na upis u zemljišnu knjigu moraju biti ispisane mehaničkim sredstvima pisanja (čl. 57. ZZK-a), a pojam generičke punomoći je brisan u svrhu usklađivanja terminologije sa Zakonom o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje u tekstu: ZOO). Također je proširen krug prava za koja se zabilježba namjeravanog prvenstvenog reda može upisati, a regulira se i mogućnost podnošenja prijedloga za upis zabilježbe prvenstvenog reda na način da se broj predlagatelja ograničio samo na jednu osobu. Iz tog se razloga, rješenje kojim je dopušten upis zabilježbe prvenstvenog reda izdaje samo u jednom primjerku, isključivo u pisanom obliku (čl. 78. st. 2. ZZK-a). Razrađena je i zabilježba izvanrednog pravnog lijeka, koja uzima u obzir i naknadne izmjene vezane uz reviziju u parničnom postupku (čl. 93. ZZK-a).


Ovlaštene osobe za upis

Prema izmjenama i dopunama, detaljno je i razjašnjeno kako je potrebno upisati sve osobe koje su jednom ispravom stekle prava bez obzira na prijedlog za upis (čl. 104. st. 6. ZZK-a), što predstavlja važnost uzimajući u obzir da se ranije upisivala osoba koja je podnijela prijedlog, a druge osobe koje su stekle pravo istom ispravom više nisu imale ispravu podobnu za upis u redovitom zemljoknjižnom postupku.


Dostava

Što se odredaba o dostavi tiče,  došlo je do dvije dopune je članka 137. ZZK-a. Prvu dopunu predstavlja stavak 2. koji propisuje da će se rješenje kojim se odbija prijedlog za uknjižbu dostavlja predlagatelju kao i osobama u čiju je korist bio predložen upis, odnosno protiv kojih je bio predložen upisa. Drugu dopunu predstavlja stavak 5. koji predviđa da će se, kad se predlagatelja ne zatekne na adresi iz prijedloga, naznačiti datum i način dostave uz povratnicu i na pošiljci budući da ranije stranka nije znala kojeg datuma joj je pismeno ostavljeno u sandučiću, a samim time niti datum od kojega teče rok za žalbu.


Pojedinačni ispravni postupak

Još jedna od zanimljivih promjena je činjenica da stranka više nije, kako je bilo propisano člankom 209., obvezna prilikom podnošenja prijedloga za pojedinačni ispravni postupak dostaviti povijest promjena iz katastarskog operata, budući da sudovi danas sami u većem dijelu imaju uvid u katastarski dio ZIS-a i uglavnom takve promjene mogu sami utvrditi. Nadalje, izmjenom članka 213. skraćeno je trajanje pojedinačnog ispravnog postupka i otvorena je mogućnost da se predmet odmah pošalje drugostupanjskom sudu budući da se u praksi uglavnom pokazalo da suci gotovo nikada ne izmjene svoju prvostupanjsku odluku. Iz tog razloga zakonodavac smatra nepotrebnim da se prije slanja predmeta na županijski sud ponovno mora odlučiti u istom predmetu.


Zaključak

Razvidno je kako su sve navedene promjene napravljene kako bi se postupak upisa u zemljišne knjige ubrzao, a digitalizacija uvelike pridonosi tom procesu. Također je primjetno kako se radi na rasterećenju sudova samom činjenicom da se jedan dio posla preusmjerava na javne bilježnike kao povjerenike sudova te obvezivanjem javnih bilježnika i odvjetnika oko podnošenja prijedloga za upis. Takve su promjene bitne kako bi se pravosuđe vitaliziralo i općenito ubrzali procesi i izvan samih zemljišnih knjiga.

ŠTO KADA DRUGI RODITELJ NE PLAĆA ALIMENTACIJU?

Općenito o uzdržavanju

Roditelji su prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete. Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta. Ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju (članak 288. stavak 1. i 2. Obiteljskog zakona NN 103/15, 98/19, 47/20; u daljnjem tekstu OBZ).

Uzdržavanje djece je Ustavom propisana dužnost roditelja jer, između ostalog, pomaže osigurati temeljna djetetova prava. Zakonska je obveza roditelja financijski skrbiti za djecu čak iako više ne žive s njima, a plaćanje i iznos uzdržavanja, odnosno alimentacije jedna od ključnih odluka koja mora biti donesena pri razvodu braka. Prilikom određivanja visine alimentacije, uzimaju se u obzir materijalne potrebe djeteta, odnosno troškovi stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta koji se određuju prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja.


Pravo na privremeno uzdržavanje

Pravo na privremeno uzdržavanje ima dijete ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je određena kao iznos privremenog uzdržavanja. Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava, u cijelosti ili djelomično svoju obvezu uzdržavanja dulje od tri mjeseca neprekidno od dana pokretanja ovršnoga postupka radi ostvarivanja uzdržavanja (članak 7. stavak 1. i 4. Zakona o privremenom uzdržavanju NN 92/14; u daljnjem tekstu ZPU). Pravo na privremeno uzdržavanje traje sve dok obveznik uzdržavanja ne počne izvršavati obvezu uzdržavanja najmanje u iznosu koji je određen kao iznos privremenog uzdržavanja. Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u ukupnom trajanju od tri godine (članak 8. stavak 2. i 3. ZPU). Privremeno uzdržavanje određuje se u iznosu od 50% zakonskog minimuma uzdržavanja (članak 9. stavak 1. ZPU). Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti (članak 10. stavak 1. ZPU).

Institut privremenog uzdržavanja važan je oblik potpore kojom se maloljetnom djetetu isplaćuje novčani iznos od Republike Hrvatske, odnosno isplaćuje ga nadležni Centar za socijalnu skrb, pod uvjetom ispunjenja zakonom propisanim pretpostavki. Uvjeti za ostvarivanje navedenog prava su:

roditelj koji ne stanuje s djetetom u cijelosti ili djelomično ne pridonosi uzdržavanju

učinjeno vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju djeteta

obveznik uzdržavanja ne ispunjava, u cijelosti ili djelomično, svoju obvezu uzdržavanja dulje od tri mjeseca neprekidno od dana pokretanja ovršnog postupka radi ostvarivanja uzdržavanja. 

Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje sve dok drugi roditelj ne počne izvršavati obvezu uzdržavanja, odnosno isplaćivati alimentaciju, a može trajati do tri godine. Iznos privremenog uzdržavanja zakonom je propisan te u pravilu iznosi polovicu zakonskog minimuma uzdržavanja. 

POSTUPAK MIRENJA U SPOROVIMA ZA ZAŠTITU OD DISKRIMINACIJE U RADNIM ODNOSIMA

Većina slučajeva diskriminacije koji se pojavljuju u radnim odnosima rješavaju se sudskim putem koji često bude dugotrajan i skup. S vremenom se ipak sve više počeo koristi postupak mirenja kao izvansudska alternativa klasičnom sudskom sporu za suzbijanje diskriminacije. Zašto je mirenje za stranke povoljnije rješenje? Prvenstveno zato što mirenju pristupaju stranke koje su voljne doći do rješenja. Stranke na temelju sporazuma pristupaju takvom postupku, ali ga i uređuju te same biraju treću osobu koja će biti izmiritelj, a koja nije obuhvaćena sporom. Izmiriteljeva uloga je doći do svih relevantnih činjenica i okolnosti za spor te pomoći stranka doći do rješenja i sklopiti nagodbu, ali nikada tu nagodbu neće nametati. Sklapanje nagodbe je na volju stranaka te nezadovoljna strana na nju ne treba pristati. Pristupanjem mirenju ne ograničava se pravo osobe na pristupanje sudu i podnošenju tužbe ili nastavku već započetog postupka, ali je ipak postupak mirenja brži, osobniji i jeftiniji, a odnosi među stranka su bolji po završetku postupka.

Zakon o mirenju (NN 18/11; dalje u tekstu: ZM) definira mirenje kao postupke koji se mogu provoditi u sudu, institucijama za mirenje ili izvan njih, u kojima stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji stranka pomažu postići nagodbu, ali bez nametanja obvezujućeg rješenja (čl. 3. t. 1. ZM). Izmiritelj može biti bilo koja treća osoba koja na temelju sporazuma stranka provodi mirenje (čl. 3. t. 2. ZM).

Postupak mirenja neovisan je o sudskim, arbitražnim i drugim postupcima što znači da stranke mogu i za vrijeme trajanja sudskog postupka pokrenutog povodom tužbe za zaštitu od diskriminacije (čl. 5. ZM)

Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12; dalje u tekstu: ZSD) posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa (čl. 16. st. 2. ZSD).

Za razliku od arbitražnog postupka stranke nisu obvezne unaprijed sklopiti sporazum koji se obvezuju buduće sporove rješavati postupkom mirenja (čl. 6. st. 1. ZM). Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22; dalje u tekstu: ZOR) propisuje mogućnost da ugovorne strane sporazumno rješavanje radnog spora povjere arbitraži ili mirenju (čl. 136. st. 1. ZOR). Također predviđa i mogućnost da se kolektivnim ugovorom uredi sastav, postupak i druga važna pitanja za provođenje postupka mirenja (čl. 136. st. ZOR).

Postupak počinje prihvatom prijedloga stranke za provođenjem postupka mirenja (čl. 6. st. 2. ZM). Druga stranka se o prijedlogu za provođenje mirenja mora izjasniti u roku 15 dana od dana kada je primila takav prijedlog iako je valjan i drugačiji rok kojeg prijedlog može sadržavati (čl. 6. st. 3. ZM). Smatrat će se da je prijedlog odbijen ako se stranka ne izjasni u naznačenom ili propisanom roku o istom (čl. 6. st. 4. ZM).

Mirenje će se smatrati dovršenim- ako je jedna stranka uputila drugim strankama i izmiritelju pisanu izjavu o odustajanju od postupka mirenja, osim ako u postupku nakon odustajanja jedne stranke sudjeluju dvije ili više stranaka koje su voljne mirenje nastaviti, ako su stranke uputile izmiritelju pisanu izjavu o dovršetku postupka, odlukom izmiritelja da se postupak mirenja obustavlja, donesenom u pravilu nakon što je o tome strankama bila dana mogućnost da se izjasne, a zbog toga što daljnje nastojanje da se postigne mirno rješenje spora više nije svrhovito, ako se nagodba ne sklopi u roku od 60 dana od početka mirenja, odnosno u drugom roku u skladu sa sporazumom stranaka ili sklapanjem nagodbe (čl. 12. ZM).

Pozitivna strana postupka mirenja koja se osigurava zakonom je da stranke koje su se odlučile za rješavanje spora mirenjem ne smiju izgubiti mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog proteka zastarnog ili prekluzivnog roka (čl. 17. st. 1. ZM).

Pokretanjem postupka mirenja zastara se prekida (čl. 17. st. 2. ZM), a ako se mirenje okonča bez zaključenja nagodbe, smatra se da prekida nije bilo (čl. 17. st. 3. ZM). Ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok mirenje traje, a započet će ponovno teći istekom petnaestog dana od dovršetka mirenja (čl. 17. st. 5. ZM).

Također i Zakon o radu predviđa da ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka (čl. 133. st. 4. ZOR).

Stranke se mogu sporazumjeti da tijekom postupka mirenja ili u određenom vremenskom razdoblju ili do nastupa određenog uvjeta neće pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke (čl. 18. ZM).

Pučki pravobranitelj ovlašten je uz pristanak stranaka provoditi postupak mirenja uz mogućnost sklapanja izvansudske nagodbe (čl. 12. st. 2. t. 5. ZSD).

Stranke moraju biti svjesne da nagodba koja se sklopi u postupku mirenja ima obvezujući učinak (čl. 13. st. 1. ZM).

U svakom slučaju osobi koja smatra da joj je diskriminacijom povrijeđeno neko pravo, a ne želi pristupiti postupku mirenja ili ne želi sklopiti nagodbu, ovlaštena je podnijet tužbu i tražiti: 

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 17. st. 1. ZSD).

Neovisno o izboru stranka u slučaju diskriminacije, rješenje i zaštita uvijek postoje. Mirenje kao postupak sve se više predlaže u takvim slučajevima iz praktičnih razloga- pristupačniji je i efikasniji. U Republici Hrvatskoj sve je više centara i udruga koje se bave mirenjem zbog čega se sve više stranaka i odlučuje na taj postupak. Najbitnije je da nitko tko se odluči za postupak mirenja neće ostati bez sudske zaštite u slučaju da postupak mirenja ne uspije jer on prvenstveno ovisi o volji stranaka da pronađu rješenje.

Udruge vjernika i postupak registracije vjerske zajednice u RH

Općenito sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi zajamčena je čl. 9. Europske konvencije.  U tom kontekstu vjerske slobode imaju svoje unutarnje i vanjski aspekte koji se štite. Unutarnji aspekt odnose se na pravo svake osobe na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi te je apsolutno zaštićeno i ne može biti podvrgnuto nikakvim ograničenjima, a što ističe i Venecijanska komisija u svojoj preporuci „Guidelines for legislative reviews of laws affecting religion or belief“. Vanjski aspekt predstavlja slobodu svake osobe da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i liturgijom. Dok su oba prethodna aspekta zaštićena Konvencijom (čl. 9. st. 1.), vjerska sloboda može biti podvrgnuta ograničenjima pod uvjetom da su propisana zakonom i da su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih (čl. 9. st. 2.).  

Osim čl. 9., na vjerska društva primjenjiva su i druga jamstva Konvencije – pravo na pravičan postupak (čl. 6. st. 1.), sloboda izražavanja (čl. 10.), sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11.), pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 13.), zabrana diskriminacije (čl. 14. i čl. 1. Protokola br. 12) te zaštita vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1). 

Prema tome, u Republici Hrvatskoj vjerske slobode su pod posebnom zaštitom države. Ustavom RH „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (čl. 40.). Također, „ Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“ (čl. 41.). U RH od 1.12.2013. godine na primjenjuje se sadašnji Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02., 73/13) kojim se regulira registracija te javno djelovanje vjerskih zajednica.

Prema Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica zakonodavac određuje da je Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (čl. 1.). Vjerske zajednice samostalno i slobodno određuju unutarnju organizaciju; tijela upravljanja, njihovu hijerarhiju i nadležnosti; tijela i osobe koje predstavljaju vjersku zajednicu i njene organizacijske oblike; sadržaj i način očitovanja vjere; održavanje veza sa svojom središnjicom i drugim vjerskim zajednicama; udruživanje s drugim vjerskim zajednicama; i druga pitanja svoga djelovanja u skladu s Ustavom Republike Hrvatske (čl. 2.) 

Zakonodavac je predvidio da se novoosnovana vjerska zajednica upisuje se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis koji sadrži podatke o nazivu, sjedištu, o službi ovlaštene za zastupanje i o pečatu i štambilju. Uz zahtjev za upis dostavljaju se: akt iz kojeg je vidljivo da vjerska zajednica ima najmanje 500 vjernika, akt iz kojeg je vidljiv sadržaj i način očitovanja vjere, obavljanja vjerskih obreda, područje i način djelovanja vjerske zajednice, akt iz kojeg je vidljivo da je novoosnovana vjerska zajednica kao zajednica vjernika prije podnošenja zahtjeva bila upisana u registar udruga najmanje pet godina (čl. 21. st. 1.). Ako je novoosnovana vjerska zajednica dio vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu prema pravu te vjerske zajednice, zahtjevu za upis u Evidenciju mora priložiti suglasnost nadležnoga središnjeg tijela vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu (čl. 21. st. 2.). Evidenciju vodi ministarstvo nadležno za poslove opće uprave (čl. 6. st. 1.). U Evidenciju, pored vjerskih zajednica mogu se upisati i njihovi organizacijski oblici za koje to zatraži vjerska zajednica, te zajednice vjerskih zajednica, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom za upis postojećih vjerskih zajednica (čl. 6. st. 2.). Vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica, neprofitne su pravne osobe (čl. 6. st. 3.).

Kako bi se u Hrvatskoj osnovala Udruga, prema potklasifikaciji „udruga vjernika“  što prethodi postupku registracije vjerske zajednice, osnovat je mogu najmanje tri osnivača, fizičke ili pravne osobe (pri čemu se ne pravi razlika između domaćih i stranih fizičkih ili pravnih osoba), a osnivači udruge mogu biti i maloljetne osobe s navršenih 14 godina života te punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti u dijelu sklapanja pravnih poslova uz prethodnu ovjerenu suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika. Udruga mora imati statut, naziv udruge mora biti na hrvatskoj jeziku i latiničnom pismu, definirane ciljeve i ciljanu skupinu te područje djelovanja, a također može imati i gospodarsku djelatnost. Udruga stječe pravnu osobnost danom upisa u Registar udruga. Zahtjev za upis u Registar udruga, u ime osnivača, podnosi osoba ovlaštena za zastupanje udruge. Udruge se upisuju u Registar udruga pri uredima državne uprave u županiji, odnosno gradskom uredu Grada Zagreba nadležnom za poslove opće uprave prema sjedištu udruge. Udruge su neprofitne pravne osobe.

Najrašireniji model koji je prihvaćen u Europi je taj da vjerska društva imaju mogućnost, ali ne i dužnost, da se registriraju kao pravni subjekti. Također, nisu obvezna posredno prolaziti kroz prethodni postupak osnivanja udruga, već se mogu registrirati kao ono što ona i jesu, odnosno vjerske organizacije.  Tome u prilog govore smjernice Venecijanske komisije u pogledu registracije vjerskih društava koje da nije dopustivo zahtijevati previsok minimalni broj vjernika niti dugotrajno postojanje vjerskog društva u dotičnoj državi za stjecanje pravne osobnosti. Preporuka posebno naglašava kako bi tada bila upitna sukladnost s Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako države zbog pretjeranih zahtjeva ograniče registraciju. Stoga, po pitanju  postupka registracije, u kontekstu drugih europskih zemlja, hrvatsko zakonodavstvo je po složenosti postupka više iznimka.

Međutim, u drugoj glavi pod posebnim odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica zakonodavac je odredio da su vjerske zajednice slobodne i da imaju pravo, u skladu sa zakonom, osnivati škole i učilišta bilo kojeg stupnja koje stječu pravnu osobnost i pravo javnosti pod uvjetima i po postupku propisanim zakonom (čl. 11. st. 1. i 2.). Vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama (čl. 13. st. 1.). Sredstva za djelovanje vjerskih zajednica iz državnog proračuna (čl. 17. st. 2.), proračuna jedinica lokalne samouprave (čl. 17. st. 3.) oslobođenje od poreza na promet nekretnina (čl. 17. st. 4.), na novčane priloge koji joj daju građani (čl. 17. st. 5.), oslobođenja od plaćanja carine ( čl. 17. st. 6.). Vjerski službenici ostvaruju socijalna prava kao i polaznici vjerskih škola i učilišta, ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja, prava iz zdravstvenog osiguranja i prava po osnovi socijalne skrbi sukladno posebnim propisima (čl. 18. st. 1.), redoviti polaznici vjerskih škola i učilišta za pripremanje svećenika i drugih vjerskih službenika ostvaruju prava na zdravstvenu zaštitu, doplatak za djecu, mirovinsko i invalidsko osiguranje i prava socijalne skrbi, prava u javnom prometu, pod uvjetima i na način kako ih ostvaruju polaznici javnih škola i učilišta (čl. 18. st. 3.). 

Iz čega se može zaključiti da unatoč kompliciranom i zahtjevnom postupku registracije, koji nije usklađen u svjetlu Europske konvencije, prakse Europskog suda i dokumenata Venecijanske komisije, ipak hrvatski model pruža veliku pravnu zaštitu,  sigurnost i pomoć države u radu vjerski zajednica. Po čemu se upravo hrvatski model, po tom pitanju, ističe kao jedan pozitivan primjer u odnosu na susjedne europske zemlje.

RAD NA IZDVOJENOM MJESTU I RAD NA DALJINU

„Novo normalno“, odnosno naša stvarnost koja je posljedica kriznih razdoblja epidemije COVID-19 virusa i razornih potresa koji su pogodili našu državu doveli su do brzih promjena na društvenim i ekonomskim poljima. Vlade mnogih država, pa tako i naša, donosili su razne mjere financijske naravi za očuvanje radnih mjesta u situacijama u kojima je radnicima bilo onemogućeno obavljanje poslova,  a posljedično tome i privređivanja za sebe i svoju obitelj. U lošijoj poziciji našli su se radnici čiji se ugovoreni posao morao obavljati „fizički“, odnosno njihovim prisustvom na konkretnom radnom mjestu, a zbog epidemioloških ograničenja nisu to mogli ispuniti. U ipak nešto boljoj i komotnijoj situaciji bili su radnici čiji je opis posla uključivao, a nekada i bio samo rad na daljinu (najčešće od kuće). Takav rad na daljinu/na izdvojenom mjestu prepoznaje i naš Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje u tekstu: ZOR).

ZOR rad na izdvojenom mjestu definira kao rad kod kojeg radnik ugovoreni posao obavlja od kuće ili u drugom prostoru slične namjene koji je određen na temelju dogovora radnika i poslodavca, a koji nije prostor poslodavca (čl. 17. st. 1. ZOR).  Nasuprot tome, rad na daljinu isti zakon definira kao rad koji se uvijek obavlja putem informacijsko-komunikacijske tehnologije, pri čemu poslodavac i radnik ugovaraju pravo radnika da samostalno određuje gdje će taj rad obavljati, što može biti promjenjivo i ovisiti o volji radnika, zbog čega se takav rad ne smatra radom na mjestu rada odnosno na izdvojenom mjestu rada u smislu propisa o zaštiti na radu (čl. 17. st. 2. ZOR). Već i iz samog naziva očito je da je ovim pojmovima zajedničko, a i po tome su posebni u odnosu na druge načine obavljanja rada, to da se posao ne obavlja na radnom mjestu već na nekoj drugoj lokaciji. Kod rada na izdvojenom mjestu ta lokacija je u najvećem broju slučajeva dom radnika, ali zakon dopušta da to bude i neki drugi prostor slične namjene, međutim bitno je da ta lokacija bude ugovorena između poslodavca i radnika. Nasuprot tome, rad na daljinu puno je fleksibilniji u tom segmentu. Radnik uz dogovor s poslodavcem, ali i na svoju inicijativu može svakodobno mijenjati svoje mjesto rada, pa nužno ne mora biti ni u istoj državi u kojoj poslodavac posluje ili u kojoj je poslovni nastan tog poslodavca. Takva vrsta rada u moderno vrijeme jedan je od najpoželjnijih oblika zaposlenja zbog raznih benefita koje sa sobom donosi.

Brojne su prednosti i nedostaci rada na izdvojenom mjestu i rada na daljinu. Tako su prednosti za poslodavca na primjer: smanjenje troškova zbog smanjenja obujma poslovanja u uredu, manji izostanci s rada, veća motivacija za rad, manja početna ulaganja i slično. Prednosti na strani radnika su: uspostava ravnoteže između poslovnog i privatnog života (što s druge strane može biti i nedostatak), fleksibilno radno vrijeme, veća produktivnost, povećanje mogućnosti za radnike s određenim fizičkim poteškoćama.  Neki od nedostataka rada na daljinu su: nemogućnost socijalnog kontakta, nedovoljno razdvajanje privatnog i poslovnog života i sporiji napredak ili nezainteresiranost za rad.


ZAKONODAVNI OKVIR

I rad na izdvojenom mjestu i rad na daljinu mogu se obavljati kao stalan, privremen ili povremen rad (čl. 17. st. 3. ZOR). Neki poslovi ne mogu se obavljati na ovakav način. To su oni poslovi koji su ZOR-om ili drugim zakonom propisani kao poslovi s posebnim uvjetima rada, odnosno takvi poslovi kod kojih, ni uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja. Nadalje, u slučaju izvanrednih okolnosti, poslodavac može s radnikom dogovoriti rad na izdvojenom mjestu rada, a da pri tome ne mijenjaju ugovor o radu koji već postoji ako takve okolnosti traju 30 dana. U slučaju da potraju duže od tog perioda, poslodavac je dužan radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu s obveznim sadržajem ugovora o radu u slučaju rada na izdvojenom mjestu rada (čl. 17. st. 5. ZOR).

Ugovor o radu na izdvojenom mjestu i ugovor o radu na daljinu, odnosno potvrde o sklopljenom takvom ugovoru moraju imati tzv. obvezni sadržaj svakog ugovora o radu. Dakle, obvezni sadržaj svakog ugovora o radu su podaci o strankama, mjestu rada, nazivu radnog mjesta, datumu sklapanja ugovora i početka rada, sklapa li se ugovor na određeno ili neodređeno vrijeme, podaci o godišnjem odmoru, o radnom vremenu, plaći i otkazivanju ugovora. Ugovor o radu na izdvojenom mjestu uz te podatke mora sadržavati i dodatne podatke o:

1. organizaciji rada koja bi omogućavala radniku dostupnost njegovih kolega, ali i informacija i komunikacijskih kanala 

2. načinu evidentiranja radnog vremena

3. sredstvima rada koja je poslodavac dužan nabaviti, održavati i instalirati te o načinu naknade troškova u vezi s time

4. naknadi troškova nastalih u obavljanju posla

5. načinu ostvarivanja jednakosti prava na sudjelovanje radnika u odlučivanju

6. trajanju rada (čl. 17. a st. 1. ZOR)

POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE U PARNIČNOM POSTUPKU

Cilj parničnog postupka je pružanje pravne zaštite zbog ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava. Načelo ekonomičnosti traži da sud, stranke i drugi sudionici u postupku moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Upravo radi zahtjeva pravnog prometa za brzo rješavanje sporova, nužno je da zakonodavac za poduzimanje bitnih parničnih radnji u postupku postavi rokove, odnosno vremenska razdoblja u kojemu je moguće poduzeti radnju. 

Uz ostvarenje načela ekonomičnosti, rokovima se pomaže i u očuvanju procesne discipline stranaka. Najznačajnija posljedica propuštanja rokova je prekluzija koja označava gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Gubitak prava na poduzimanje određene radnje za stranku može značiti gubitak prava na pružanje pravne zaštite za povrijeđena ili ugrožena građanska prava, što je prilično stroga sankcija pogotovo ako se tome pribroje nebrojene mogućnosti životnih situacija koje su mogle utjecati na propuštanje. U tom slučaju, kada propuštanje smatramo opravdanim, služit ćemo se institutom povrata u prijašnje stanje. 

Povrat u prijašnje stanje definira se kao vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojega je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje. Kako bi ovo pravno sredstvo bilo dopušteno, potrebno je ispuniti sljedeće pretpostavke:

1. Da je stranka propustila ročište ili rok za poduzimanje neke procesne radnje te da je stranka zbog propuštanja izgubila pravo na poduzimanje te radnje. 

2. Da je zbog prekluzije za stranku nastala određena šteta koja se sastoji u nemogućnosti da na drugi način ostvari cilj koji je namjeravala ostvariti propuštenom radnjom.

3. Da zakon izričito ne isključuje dopustivost povrata. Zakon izričito to zabranjuje u dvije situacije. Prvo, povrat nije dopušten ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek. I drugo, povrat nije dopušten ni zbog propuštanja roka za stavljanje prijedloga da se povrat dopusti i zbog propuštanja ročišta određenog u povodu prijedloga za povrat. 

4. Da postoje opravdani razlozi za propuštanje što predstavlja svaki događaj ozbiljnije prirode koji razumno predstavlja smetnju za stranku da poduzme neku radnju. 

5. Da stranka predloži dopuštanje naknadnog poduzimanja radnje. Dakle, o povratu neće odlučivati sud po službenoj dužnosti već samo na zahtjev stranke.

6. Da je povrat zatražen u zakonskom roku. Postoje dva zakonska roka. Subjektivni rok je osam dana, računajući od dana kada je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje onda od dana kada je saznala. Propisani objektivni rok je dva mjeseca, a računa se od dana propuštanja. Protekom objektivnog roka više se ne može tražiti povrat. Za postupak pred trgovačkim sudovima je propisan samo objektivni rok od 30 dana.

Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju. Ako se povrat traži zbog propuštanja roka, predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu radnju. Ako je sud odlučio da je prijedlog osnovan, donosi rješenje konstitutivnog značaja kojim se parnica vraća u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja se ukidaju po sili zakona. U pravilu, protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba jer povratom u prijašnje stanje druga stranka neće biti stavljena u nepovoljniji položaj već se parnica jednostavno vraća u stanje u kakvom je bila prije propuštanja. U slučaju da je sud ocijenio prijedlog kao neosnovan, nepravodoban ili nedopušten, odnosno kada je odbio ili odbacio prijedlog, dopuštena je posebna žalba.

TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA

Troškovi parničnog postupka uređeni su u dvanaestoj glavi Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: ZPP), od 151. do 179. članka. Troškovi parničnog postupka mogu varirati ovisno o mnogim čimbenicima, uključujući trajanje postupka, troškove sudskih naknada, troškove dokazivanja, putne troškove svjedoka i druge moguće troškove. Pitanje troškova iznimno je važno i s aspekta prava na pravičan postupak koje je osigurano 6. člankom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te 29. člankom Ustava Republike Hrvatske. Stoga, veoma je važno biti informiran o troškovima postupka i načinu njihovog određivanja prije samog upuštanja u parnicu.

Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP). Troškovi u tijeku parnice čine troškovi kao što su sudske pristojbe, troškovi izvođenja dokaza, putni troškovi stranaka i njihovih zastupnika za dolazak na sud, nagrada za rad odvjetnika, troškovi sudske dostave i slično. S druge strane, troškovi u povodu parnice su troškovi koji nastaju prije ili izvan same parnice, kao što su trošak pokušaja mirnog rješavanja spora, trošak izvansudske opomene, troškovi poštarine, eventualni trošak osiguranja dokaza i drugi. Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (čl. 151. st. 2. ZPP). Parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke (čl. 151. st. 3. ZPP).

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama (čl. 152. ZPP). Osnovni mehanizam troškova parnice u našem zakonodavstvu leži na konceptu prethodnog snošenja parničnih troškova. Naime, stranke su dužne unaprijed same predujmiti troškove prouzrokovane svojim radnjama u parnici (npr. ako stranka predlaže vještačenje, mora sama platiti njegovo mišljenje i nalaz), no ta dužnost stranaka koja postoji zbog materijalnog omogućivanja vođenja postupka ne prejudicira rješavanje pitanja konačnog odlučivanja o tome tko će biti obvezan definitivno snositi svoje troškove, a tko će imati pravo tražiti da mu te troškove naknadi protivnik ili netko treći. Ključno je naglasiti kako se svaka stranka nada da će upravo ona uspjeti u sporu, pa da će u konačnici i sve njezine troškove platiti druga strana sukladno načelu causae. Dakle, svaka stranka mora prethodno sama predujmiti svoje troškove u nadi da će sve troškove kasnije snositi protivna strana, jer će ona izgubiti u sporu te naknaditi ono što je predujmila uspješna strana. Tužitelj tako prethodno snosi troškove podnošenja tužbe, održavanja ročišta, dolaska na sud, izvođenja dokaza koje je predložio, donošenja odluke o svom zahtjevu te podnošenja pravnog lijeka, a tuženik prethodno snosi troškove odgovora na tužbu, pripremanja obrane, svog dolaska na sud te izvođenja dokaza koje je predložio.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama (čl. 154. st. 1. ZPP). Načelo causae osnovno je pravilo snošenja tereta troškova parničnog postupka – dužnost konačnog snošenja svojih troškova i naknade tuđih (već predujmljenih) troškova tereti stranku koja je u parnici pretrpjela neuspjeh. Međutim, u slučaju da su obje stranke djelomično uspjele u parnici, zakon predviđa poseban način utvrđivanja omjera snošenja troškova za svaku stranu. Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva (čl. 154. st. 2. ZPP). Dakle, ako je tužitelj uspio u parnici 70%, a tuženik 30%, to znači da će tužitelj dobiti naknadu 40% svojih troškova. Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP). Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu (čl. 155. st. 1. ZPP). Dakle, nesvrsishodne troškove definitivno snosi stranka koja ih je prouzročila čak i ako je uspjela u parnici, odnosno gubitnik u parnici nema obvezu drugoj strani naknaditi one parnične troškove koji se smatraju nesvrsishodnima.

Kao korektiv iznad opisanom načelu causae, zakon predviđa i načelo culpae kao mehanizam u situacijama kada bi beziznimna upotreba načela causae dovela do nepravičnih rješenja. Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio (čl. 156. st. 1. ZPP). Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka (čl. 158. st. 1. ZPP). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik (čl. 158. st. 2. ZPP). Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka (čl. 158. st. 3. ZPP). Ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove (čl. 157. ZPP).

O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP). Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 2. ZPP). Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči (čl. 164. st. 3. ZPP). O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP). U tijeku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci o glavnoj stvari (čl. 164. st. 7. ZPP). Dakle, sud nikada ne odlučuje o troškovima postupka po službenoj dužnosti, već isključivo na zahtjev stranke. Stoga je ključno da stranka prilikom podnošenja tužbe u tužbeni zahtjev uključi i troškove parničnog postupka, inače ih joj sud neće dosuditi. Zahtjev za naknadu parničnih troškova može se ostvarivati u pravilu samo u parnici u kojoj su ti troškovi nastali, i u pravilu samo dok ta parnica traje. Samostalna tužba radi naknade parničnih troškova stoga bi bila odbačena, osim u iznimnim slučajevima traženja naknade troškova nastalih u postupku prethodnog osiguranja dokaza ako je nakon osiguranja dužnik dobrovoljno ispunio zahtjev pa do parnice zapravo nije ni došlo, te naknade troškova prouzročenih mjerama osiguranja kad protivnik ispuni obvezu pa nema potrebe za pokretanjem parnice.

Odluka o troškovima sadržana u presudi može se napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari (čl. 167. st. 1. ZPP). Dakle, ako se osporava samo odluka o trošku, to predstavlja žalbu na rješenje, no ako se osporava i odluka o glavnoj stvari, onda se u jednoj žalbi protiv presude ujedno osporava i odluka o trošku. Ako jedna stranka napada presudu samo u pogledu troškova, a druga u pogledu glavne stvari, viši će sud jednom odlukom odlučiti o oba pravna lijeka (čl. 167. st. 2. ZPP).

Pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć (čl. 172. ZPP).

RASKID UGOVORA

Općenito o raskidu

Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku (članak 288. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima NN  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

Sve ugovorne strane koje su sudjelovale pri sklapanju nekog ugovora suglasnim i uzajamno valjanim očitovanjem volje mogu ugovor izmijeniti ili raskinuti jednako kao što su ga sklopile. Stoga, jedan od načina prestanka obveznopravnog odnosa je i raskid ugovora, odnosno prestanak valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je ispunjen samo djelomično. Raskidom prestaje ugovor koji je pravno valjan, a uzrok raskida nastaje nakon njegova sklapanja.

Do raskida ugovora može doći sporazumno, jednostrano i na osnovi zakona (ex lege).


Sporazumni raskid ugovora

Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku (članak 288. stavak 1. ZOO).

Sporazumni raskid jest ugovor kojim ugovorne strane odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja. Takav je raskid moguć ako ugovor nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskid ne mora biti u istom obliku kao i ugovor koji se raskida, dakle prema Zakonu o obveznim odnosima raskid ugovora je neformalan, uz dvije iznimke: kad je drukčije predviđeno zakonom i ako je cilj zbog kojega je propisan oblik za sklapanje ugovora zahtijeva da raskid ugovora bude obavljen u istom obliku. 

Temeljni učinak sporazumnog raskida ugovora jest oslobođenje od obveza u određenom obujmu i od određenog trenutka, o čemu strane slobodno odlučuju.


Raskid ugovora na osnovi zakona

U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim Zakonom o obveznim odnosima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (članak 360. ZOO). Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (članak 361. stavak 1. ZOO). Ali vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora (članak 361. stavak 2. ZOO). Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor (članak 361. stavak 3. ZOO). Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla (članak 361. stavak 4. ZOO).

Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (članak 362. stavak 1. ZOO). Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (članak 362. stavak 2. ZOO). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (članak 362. stavak 3. ZOO).

Vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku (članak 363. ZOO).

Vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja (članak 366. ZOO).

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze (članak 367. ZOO).

Kod raskida na osnovi zakona razlikujemo slučajeve u kojima zakon ovlašćuje ugovornu stranu da jednostranom izjavom volje raskine ugovor i slučajeve raskida po samom zakonu (ex lege).

Pravo jednostranog raskida zakon daje u slučajevima kao što su nemogućnost ispunjenja, promijenjene okolnosti, neizvjesnost da će druga strana ispuniti svoju obvezu i očiglednost da druga strana neće ispuniti svoju obvezu, a koji nastaju u vremenu između sklapanja ugovora i dospjelosti dužnikove obveze. U svim tim slučajevima ugovor se može raskinuti jednostranom izjavom vjerovnika koji o takvoj svojoj odluci mora obavjestiti dužnika bez odgađanja. Osim toga, bitno je napomenuti da nije dopušten raskid zbog neispunjenja tek neznatnog dijela obveze.

O raskidu ex lege, odnosno po samom zakonu radi se kad do raskida dolazi po ispunjenju pretpostavaka koje predviđa sam zakon. Najpoznatiji slučaj takvog raskida postoji kod ugovora kod kojih je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora. U tom slučaju, ako dužnik ne ispuni obvezu ugovor se raskida po samom zakonu. Pritom izjava vjerovnika o raskidu nije potrebna, ali ako vjerovnik želi održati ugovor na snazi mora bez odgađanja obavjestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje. Do raskida po samom zakonu može doći i kod ugovora kod koji ispunjenje u određenom roku nije bitan sastojak ugovora. To će se dogoditi ako dužnik ni u naknadnom primjerenom roku ne ispuni obvezu. Također, raskid ex lege se primjenjuje i na ugovore kojih su strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne uslijedi ispunjenje u određenom roku i na ugovore kod kojih je rok bitan sastojak po samoj naravi posla.


Pravni učinci raskida

Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (članak 368. stavak 1. ZOO). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (članak 368. stavak 2. ZOO). Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi (članak 368. stavak 4. ZOO). Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila (članak 368. stavak 5. ZOO).

Osnovnim se učinkom smatra oslobođenje ugovornih strana njihovih ugovornih obveza, osim odgovornosti za štetu u nekim slučajevima raskida. Raskidom nastaje i obveza restitucije ili povraata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade. Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate od dana kad je novac primljen.

Obveza zakonskog uzdržavanja 

Uzdržavanje je u obiteljskom pravu jedan od osobno imovinskih učinaka obiteljsko pravnih odnosa koji nastaje između određenih članova obitelji. Osnovno je pravilo da se uzdržavanje određuje u skladu s potrebama primatelja i mogućnostima davatelja, uzimajući u obzir njegovo imovinsko stanje, sva njegova primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade te njegove vlastite potrebe i zakonske obveze uzdržavanja. Potrebe uzdržavane osobe ovise o njezinim prihodima, imovinskome stanju, sposobnosti za rad, mogućnosti zaposlenja, zdravstvenome stanju i drugim okolnostima. 

U svim slučajevima za odluku o uzdržavanju vrijedi clausula rebus sic stantibus tj. utjecaj promijenjenih okolnosti na ugovor pa se u svako doba može tražiti prestanak uzdržavanja ili promjena iznosa uzdržavanja. 

U sporu o uzdržavanju sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje (čl. 307. st. 1. Obiteljskog zakona, NN 103/15, 98/19, 47/20, u daljnjem tekstu ObZ). Pri procjenjivanju potreba uzdržavane osobe sud će uzeti u obzir njezine prihode, imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju (čl. 307. st. 2. ObZ). Pri procjenjivanju mogućnosti osobe koja je dužna uzdržavati uzet će se u obzir njezino imovinsko stanje, sva njezina primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, njezine vlastite potrebe i druge zakonske obveze uzdržavanja (čl. 307. st. 3. ObZ). Uzdržavanje za dijete uvijek se određuje u novčanom iznosu (čl. 309. ObZ). Također, važno je napomenuti da postoji Tablica o prosječnim potrebama djeteta. Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi odlukom će jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja tekuće godine odrediti minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj, koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom (čl. 314. st. 1. ObZ).

Osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određenog prijašnjom ovršnom ispravom ako su se okolnosti promijenile (čl. 285. ObZ). Ako je pravo na uzdržavanje utvrđeno ovršnom ispravom, obveznik uzdržavanja može tužbom zahtijevati da sud smanji iznos uzdržavanja čim nastanu okolnosti zbog kojih je do toga došlo. 

Primjerice, ako osoba koja daje uzdržavanje, izgubi posao ili joj se visina plaće značajno snizi, ima pravo zahtijevati tužbom da sud snizi iznos uzdržavanja. Također, u slučaju kada se osobi koja prima uzdržavanje povećaju promjene kao na primjer povećani troškovi školovanja, primatelj uzdržavanja može tražiti od suda da promijeni, odnosno poveća iznos uzdržavanja.

Važno je napomenuti kako se iznos uzdržavanja neće automatski povećavati promjenom okolnosti (gubitkom posla, polaskom u vrtić ili školu, …) već je potrebno podnijeti tužbu za povećanje ili smanjenje iznosa uzdržavanja. Također, nije dovoljno samo podnijeti tužbu nego i dokazati da je došlo do promijenjenih okolnosti u odnosu na vrijeme donošenja ranije sudske odluke.


SPOROVI RADI SMANJENJA UZDRŽAVANJA

U ovoj tužbi, obveznik uzdržavanja je dužan naznačiti smanjeni iznos za koji smatra da ga je još uvijek dužan plaćati (čl. 430. st. 1. ObZ). Ako nađe da je zahtjev za smanjenje iznosa uzdržavanja u cijelosti ili djelomice osnovan, sud će odlučiti o iznosu koji je obveznik uzdržavanja dužan plaćati za uzdržavanje počevši od dana podnošenja tužbe ili kojeg drugog dana nakon tog dana, ili će zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan (čl. 430. st. 2. ObZ).


SPOROVI RADI POVEĆANJA UZDRŽAVANJA

U presudi kojom se povećava iznos uzdržavanja sud će utvrditi povećani iznos uzdržavanja i odrediti dan od kojega ga treba plaćati (čl. 432. st. 1. ObZ). Pravo na plaćanje pojedinih obroka uzdržavanja stečeno prije vremena na koje se odnosi odluka o povećanju uzdržavanja ostvarivat će se na temelju ovršne isprave kojom je utvrđeno (čl. 432. st. 2 ObZ).


ZAKLJUČAK

Sukladno Obiteljskom zakonu, u slučaju promijenjenih okolnosti u vezi s obvezom uzdržavanja, moguće je tražiti da sud povisi iznos uzdržavanja. Potrebno je pokrenuti sudski postupak i tužbom tražiti izmjenu prijašnjeg iznosa uzdržavanja. U obrazloženju se može navesti sve činjenice koje smatrate bitnim kao na primjer da povećanje tražite zbog porasta troškova života i većih troškova obzirom je dijete krenulo u školu. 

Tužba se podnosi sudu koji je prvotno odlučio o iznosu uzdržavanja. Ako se u međuvremenu promijeni mjesto prebivališta, potrebno je podnijeti tužbu sudu sukladno novom mjestu prebivališta.

Po provedenom postupku sud određuje iznos uzdržavanja uzevši u obzir materijalne potrebe djeteta te imovinsko stanje roditelja sukladno Odluci o tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta. Ukupne materijalne potrebe djeteta se odnose na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta, a određuju se prema životnom standardu roditelja koji je obveznik plaćanja uzdržavanja. 

Ukupne mogućnosti roditelja obveznika uzdržavanja koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na prihode i imovinsko stanje roditelja koji ima obvezu plaćati uzdržavanje te je isti dužan prikazati ukupne neto prihode u koje ulaze sva stalna i privremena novčana primanja. Centar za socijalnu skrb voditi očevidnik svih odluka i sudskih nagodbi o uzdržavanju maloljetnog djeteta. Kad centar za socijalnu skrb primi pravomoćnu sudsku odluku o uzdržavanju djeteta, dužan je roditelja s kojim dijete stanuje te roditelja koji je dužan plaćati uzdržavanje, obavijestiti u pisanom obliku o pravima i dužnostima.

RODITELJSKA SKRB I SKRBNIŠTVO NAD DJETETOM

Roditeljska skrb kao institut obiteljskog prava sve češće se pojavljuje kao predmet sporova u kojima su stranke bivši supružnici. O roditeljskoj skrbi se razgovara privatno i javno putem medija, međutim u velikoj većini slučajeva se umjesto pojma roditeljske skrbi koristi termin skrbništva nad djetetom. Laički, ta dva pojma se shvaćaju kao jedan i mnogi misle da nema razlike, no unutar pravne terminologije postoji jasna granica po pitanju značenja ovih instituta.

Pravo na ostvarivanje roditeljske skrbi je isključivo osobno pravo roditelja djeteta, te među ostalim i ljudsko pravo. Obiteljski zakon u čl. 91., st. 1. propisuje da roditeljsku skrb „čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti“. Oba roditelja su ravnopravni nositelji prava na roditeljsku skrb, no moguće je i samostalno ostvarivanja roditeljske skrbi od strane jednog roditelja. Pri pokretanju tužbe za razvod braka ili zahtjeva za sporazumni razvod braka, supružnici su dužni pristupiti obveznom savjetovanju ako je u braku rođeno dijete koje je maloljetno. Obvezno savjetovanje među ostalim služi sastavljanju plana o izvršavanju zajedničke roditeljske skrbi, a ako roditelji ne mogu postići sporazum o tom pitanju će odlučiti sud po službenoj dužnosti. Kod donošenja odluke u  postupcima za ostvarivanje roditeljske skrbi najvažniji kriterij je najbolji interes djeteta, te je upravo to odlučujući faktor hoće li se roditeljska skrb ostvarivati zajednički ili samostalno. Roditeljska skrb u najvećem dijelu utjelovljuje zastupanje djeteta od strane roditelja prema trećim osobama. Pa tako roditelj može zastupati dijete bez izričite suglasnosti drugog roditelja, osim za zastupanje djeteta u bitnim osobnim stvarima koje se odnosi se na promjenu djetetova imena, promjenu prebivališta, izbor ili promjenu vjerske pripadnosti i zastupanje u vezi s vrjednijim imovinskim pravima djeteta, za što je potrebna suglasnost oba roditelja ili/i odluka suda.

S druge strane, institut skrbništva nad djetetom ostvaruje se prema djetetu koje je bez roditeljske skrbi te je u nadležnosti Zavoda za socijalni rad imenovati skrbnika koji će biti zakonski zastupnik djeteta. Dijete se tada povjerava na svakodnevnu skrb skrbniku, drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji, domu za djecu ili pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi. Pod skrbništvo će se staviti dijete čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta, lišeni prava na roditeljsku skrb, lišeni poslovne sposobnosti u dijelu koji ih onemogućava u ostvarivanju roditeljske skrbi, maloljetni, a nisu stekli poslovnu sposobnost sklapanjem braka, odsutni ili spriječeni i nisu u mogućnosti brinuti se o svojem djetetu, a ostvarivanje roditeljske skrbi nisu povjerili osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika. Dakle, skrbništvo nad djetetom nije institut obiteljskog prava o kojemu se odlučuje tijekom postupka razvoda braka, već u spomenutim zakonski preciziranim situacijama.

Zahvaljujući svemu navedenom postavljena je dioba dva često spominjana instituta obiteljskog prava, a zablude koje postoje oko korištenja pojma skrbništva nad djetetom su ovim putem otklonjene. Cilj većine pravnika koji se koriste pojmovima svoje struke je probuditi svijest o korištenju prikladne pravne terminologije uz odgovarajuća objašnjenja, a popularni instituti poput roditeljske skrbi zaslužuju primjerenu uporabu i u laičkom riječniku.

POKRETANJE UPRAVNOG SPORA

Upravni spor može se pokrenuti protiv drugostupanjske odluke javnopravnog tijela u upravnoj stvari te protiv prvostupanjske odluke protiv koje žalba nije dopuštena. Pokretanje upravnog spora propisano je Zakonom o upravnim sporovima (NN 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; u daljnjem tekstu: ZUS). 

Upravni spor pokreće se tužbom koja se podnosi u roku od 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje. Spor se smatra pokrenutim danom predaje tužbe sudu. Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom, odnosno dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Kad je tužba upućena poštom preporučeno ili predana ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga, dan predaje pošti, odnosno ovlaštenom pružatelju poštanskih usluga smatra se danom predaje sudu (članak 25. stavak 1. i 2. ZUS). 

Tužbom se može zahtijevati: poništavanje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke, donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku, postupanje koje je tuženik sukladno propisima ili pojedinačnoj odluci obvezan izvršiti, oglašivanje ništetnim upravnog ugovora ili izvršavanje obveze iz upravnog ugovora (članak 22. stavak 2. ZUS).

Upravne sporove rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Za rješavanje u sporu mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako tužitelj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na području kojeg tužitelj ima boravište (članak 13. stavak 1. ZUS). 

Predmet upravnog spora jesu:

1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu,

4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora (članak 3. stavak 1. ZUS).

Što se same tužbe tiče, ona mora biti razumljiva i obvezno mora sadržavati:

1. naziv suda kojem se podnosi,

2. osobno ime, odnosno naziv, osobni identifikacijski broj i adresu tužitelja,

3. naziv i osobni identifikacijski broj tuženika,

4. oznaku osporavane pojedinačne odluke ili upravnog ugovora, odnosno opis postupanja ili obveze izvršenje kojih se zahtijeva,

5. tužbeni zahtjev,

6. opseg osporavanja pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora,

7. razloge za pokretanje spora glede glavne stvari i sporednih traženja,

8. činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev,

9. potpis tužitelja.

Tužbi treba priložiti izvornik ili presliku osporene pojedinačne odluke, upravnog ugovora ili dokaz o postupanju. Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili postupanja u propisanom roku, tužbi treba priložiti i dokaz o trenutku pokretanja upravnog postupka, odnosno podnošenja zahtjeva za postupanjem. Uz tužbu se podnosi prijepis tužbe i priloga za tuženika i, ako ih ima, za svaku zainteresiranu osobu (članak 23. ZUS).

Po primitku tužbe, sud ispituje nadležnost za postupanje, urednost tužbe i postojanje pretpostavki za vođenje spora. Ako je tužba upućena nenadležnom sudu, taj će se oglasiti nenadležnim i ustupiti tužbu nadležnom sudu. U slučaju da tužba ne bi imala sve propisane dijelove ili je nerazumljiva, sud će pozvati tužitelja da nedostatke otkloni. Ako po traženom ne postupi, tužba će se odbaciti kao neuredna. Tužba će se također odbaciti ako je nepravodobno ili prijevremeno podnesena, ukoliko se osporavanom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja.

Nadalje, tužba će se odbaciti ako nije iskorišten redovni pravni lijek i ukoliko je sudska zaštita bila osigurana izvan upravnog spora ili već postoji pravomoćna odluka u istoj stvari, odnosno ako je tužba podnesena protiv postupovne odluke ili u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

OTKAZ UGOVORA O RADU

Otkaz ugovora o radu bismo mogli definirati kao jednostrano očitovanje volje kojim radnik/poslodavac izražava svoju namjeru da prekine radni odnos. Postoje dvije vrste otkaza ugovora o radu: redoviti i izvanredni. Otkaz ugovora o radu reguliran je člankom 112. stavkom 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje u tekstu: ZR). ZR navodi razloge zbog koji radni odnos prestaje, a to su: 

1) smrt radnika

2) smrt poslodavca fizičke osobe ili prestank obrta po sili zakona ili brisanje trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima

3) istek vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme

4) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore

5) sporazum radnika i poslodavca

6) dostava pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti za rad

7) otkaz

8) odluka nadležnog suda.

Slijedom navedenog, jasno je kako je otkaz ugovora o radu jedan od načina prestanaka radnog odnosa. Kao razloge zbog kojih poslodavac može radniku redovito otkazati ugovor o radu ZR navodi: 

1. ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) – npr. poslodavac zbog neisplativosti ukida neko radno mjesto

2. ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) – npr. radnik (zaposlen kao vozač kamiona) izgubi vozačku dozvolu na duže vrijeme

3. ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) – npr. kašnjenje ili izostajanje s posla bez opravdanog razloga

4. ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu), što je propisano člankom 115. stavkom 1. ZR.

Glede poslovno uvjetovanog otkaza, poslodavac koji je otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika. Ako pak u roku od 6 mjeseci nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga (članak 115. stavak 5. ZR).

S druge strane, radnik može redovito otkazati ugovor o radu bez navođenja razloga. Važno je napomenuti da se ugovor o radu, sklopljen na određeno vrijeme, može redovito otkazati samo ako je ta mogućnost predviđena ugovorom. U slučaju redovitog otkaza ugovora o radu, poslodavac i radnik moraju poštovati odnosno „odraditi“ otkazni rok. Otkazni rok je vrijeme za koje se odgađa nastupanje pravnih posljedica otkaza ugovora o radu, tj. vrijeme istekom kojeg prestaje radni odnos. Otkazni rok počinje teći danom dostave ugovora o radu. Trajanje otkaznog roka ovisi o prethodnom trajanju radnog odnosa. Tako ZR u članku 122. propisuje da otkazni rok traje: 

1. dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno manje od jedne godine

2. mjesec dana, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno jednu godinu

3. mjesec dana i dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno dvije godine

4. dva mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno pet godina

5. dva mjeseca i dva tjedna, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno deset godina

6. tri mjeseca, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno dvadeset godina.

Ako je radnik kod poslodavca proveo u radnom odnosu neprekidno dvadeset godina otkazni rok se povećava za dva tjedna ako je radnik navršio pedeset godina života, a za mjesec dana ako je navršio pedeset pet godina života. Radniku kojem se ugovor o radu otkazuje zbog povrede obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) utvrđuje se otkazni rok u dužini polovice otkaznih rokova. U slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, otkazni rok ne može biti duži od mjesec dana, ako on za to ima osobito važan razlog.

Druga vrsta otkaza, prilikom kojem poslodavac/radnik ne mora poštovati otkazni rok, je izvanredni otkaz ugovora o radu. Poslodavac/radnik mogu izvanredno otkazati ugovor o radu ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, što propisuje odredba članka 116. ZR, i to u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Prema sudskoj praksi, primjer razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu je: sukob radnika s drugim radnicima ili poslodavcem, korištenje opijata na radnom mjestu, zlouporaba bolovanja, neisplata plaće, kazneno djela počinjeno prema radniku/članovima njegove obitelji itd. 

Iako u navedeni slučajevi iz prakse u kojem je moguće (i potrebno) izvanredno otkazati ugovor o radu, u članku 117. ZR izričito su propisani neopravdani razlozi za otkaz ugovora o radu: 

1. privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede

2. podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti

3. obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlast

Neovisno o tome radi li se o redovitom ili izvanrednom otkazu on mora biti u pisanom obliku. Poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, što regulira odredba članka 120. ZR. Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. Radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži njegovo vraćanje na posao (članak 124. ZR), čime se pruža zaštita od neopravdanog otkaza ako do njega dođe.

Kako nasljednici mogu do namirenja tražbina iz ugovora o zajmu? 

Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu (čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19; u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, u sastavu ostaviteljeve ostavine mogu biti stvari, prava i obveze, ako su pripadale ostavitelju u trenutku njegove smrti, ako su nasljedivi te ako su slobodni za nasljeđivanje. 

Ostavina se često dijeli na ostaviteljeva pravna dobra i ostaviteljeva dugovanja. Ostaviteljeva pravna dobra nazivaju se i ostavinskom masom, a unutar ostavinske mase razlikujemo dvije skupine - ostaviteljeva imovinska dobra (stvari, subjektivna imovinska prava i pravima slični entiteti (npr. ostaviteljevi posjedi prava, ponude koje su mu bile stavljene te zahtjevi koje je ostavitelj postavio radi ostvarenja ili zaštite svojih imovinskih prava)) te ostaviteljeva neimovinska dobra (npr. autorska prava, zahtjevi upravljeni na ostvarenje ili zaštitu nekog neimovinskog prava i sl.) Često se događaju slučajevi u kojima se vjerovnici s naslova duga ostavitelja namiruju od nasljednika. Međutim, jedno od ostaviteljevih subjektivnih imovinskih prava može se odnositi i na potraživanja s naslova ugovora o zajmu s dužnikom. Budući da i to pravo predstavlja dio ostavine, nerijetko se u praksi postavlja pitanje: Na koji se način nasljednik može namiriti s naslova ugovora o zajmu od dužnika ostavitelja?    

Za početak valja definirati glavne pojmove: nasljednik, ugovor o zajmu i ostavina. Ostaviteljev je nasljednik osoba koja je nositelj subjektivnog nasljednog prava, stečenog smrću ostavitelja. On je ostaviteljev sveopći pravni sljednik te je to postao u trenutku ostaviteljeve smrti. On stupa na mjesto ostavitelja, pa je sad on nositelj svih ostaviteljevih prava i obveza. Nasljednik može biti samo jedan, a može ih biti i nekoliko. Tada nastaje nasljednička zajednica kroz koju nasljednici ostvaruju svoja nasljedna prava. 

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. (čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO). Ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva (čl. 504. ZOO). Ugovor o zajmu je konsenzualan ugovor jer nastaje samim sporazumom stranaka te je istovremeno neformalan jer se za njega ne traži poseban oblik za sklapanje tog ugovora. Drugim riječima, ugovor o zajmu bit će važeći i ako je sklopljen usmeno između zajmoprimca i zajmodavca.

Da bi nasljednik mogao ostvariti svoje pravo s naslova ugovora o zajmu, mora podnijeti tužbu kojom se traži ispunjenje duga. Po svojoj naravi ova bi tužba bila kondemnatorna jer bi tužitelj od suda tražio da naloži tuženiku da ispuni dug i/ili naknadi štetu nastalu zbog nepravovremenog ispunjenja. Međutim, on će biti aktivno legitimiran samo ako se njegovo pravo na potraživanje utvrdilo u ostavinskom postupku kao pravo koje je stekao na temelju svog nasljednog prava od ostavitelja. 

Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad sud primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu (čl. 184. ZN). U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama (čl. 174. ZN). On završava donošenjem rješenja o nasljeđivanju od strane suda ili javnog bilježnika. Rješenje o nasljeđivanju je konačna, meritorna i u svom bitnom dijelu deklaratorna odluka kojom ostavinski sud ili javni bilježnik kao njegov povjerenik utvrđuje da je zbog ostaviteljeve smrti određena osoba (ili više njih) postala ostaviteljevim nasljednikom, a i koji su još nasljednopravni  učinci nastupili zbog smrti ostavitelja.  

Ako se u ostavinskom postupku pravomoćnim rješenjem o nasljeđivnaju pravo na potraživanje nije utvrdilo, nasljednik treba to pravo prijaviti  javnom bilježniku ili sudu koji je proveo ostavinski postupak kao naknadno pronađenu imovinu. Naknadno pronađenom imovinom smatra se sva ona imovina koja nije obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske rasprave znalo da ona postoji i da je dio ostavinske imovine ili ne (presuda Vrhovnog suda, posl. broj: Rev 3127/1993-2, od dana 22. veljače 1995.). Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku (čl. 234. st. 1. ZN). Ako nema spora, odluka o naknadno pronađenoj imovini ne zadire u pravomoćnu sudsku odluku odnosno rješenje o nasljeđivanju, te javni bilježnik može odlučivati u tom izvanparničnom postupku.

Konačno, nakon što je sud utvrdio nasljednikovo pravo na potraživanje ostaviteljevog duga, ostavitelj može podnijeti tužbu protiv dužnika. Parnični postupak pokreće se tužbom (čl. 185. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 186. st.1. ZPP). Ako sud prihvati tužbeni zahtjev nasljednika, naložit će tuženiku da u određenom roku ispuni tražbinu/naknadi štetu prema nasljedniku. Ako on to ne učini, nasljednik ima pravo pokrenuti ovršni postupak koji će provoditi suci ili javni bilježnici radi prisilnog namirenja potraživanja ovrhovoditelja ( u ovom slučaju nasljednika) na imovini ovršenika prema odgovarajućim odredbama Ovršnog zakona. 

Slijedom navedenog, da bi se mogla podnijeti tužba kojom se traži ispunjenje duga prema ostavitelju, potrebno je prvo kod suda ili javnog bilježnika rješenjem o nasljeđivanju utvrditi to pravo te odrediti da je ono, zbog smrti ostavitelja, prešlo na njegove nasljednike. Ako se ono tijekom ostavinskog postupka propustilo utvrditi, tada nasljednik podnosi sudu ili javnom bilježniku koji je proveo ostavinski postupak zahtjev za pokretanjem izvanparničnog postupka radi donošenja odluke o naknadno pronađenoj imovini. Nakon što se u postupku utvrdi da postoji neispunjeno potraživanje prema ostavitelju i da ono predstavlja dio ostavinske mase, sud odnosno javni bilježnik će rješenjem utvrditi kojim nasljednicima ono pripada, i to na način na koji je ostavina bila podijeljena tijekom ostavinskog postupka. Potom nasljednici kojima pripada pravo tražiti ispunjenje neispunjene tražbine mogu podnijeti tužbu protiv zajmoprimca kojom od suda traže da se zajmoprimcu naloži da ili ispuni ostatak obveze i naknadi štetu nastalu zbog zakašnjenja, ili traži naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja. Konačno, ako dužnik ne ispuni tražbinu ni nakon proteka roka određenog pravomoćnom sudskom odlukom, nasljednik će moći pokrenuti ovršni postupak radi prisilnog namirenja tražbine. 

Koji se zakon primjenjuje u trenutku otvaranja nasljedstva ostavitelja te kako će sud postupiti ukoliko stranka ne dostavi sudu tražene podatke o potencijalnim nasljednicima?

Pravnoj klinici obratila se stranka s dva pitanja u vezi nasljeđivanja. Stranku je prvotno zanimalo je li još uvijek zakonski primjenjiv članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine (NN 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994, 56/2000, 48/2003) s obzirom na zastaru potraživanja nasljedstva. Stranka je navela kako su i stranka i brat stranke nasljednici preminulog strica 1991. godine. Međutim, stranku je konkretno zanimalo što je s pravima nasljedstva preminule strine 2012. godine s obzirom na dosadašnje promjene trenutno važećih zakona na snazi. Stranci je bila potrebna pravna pomoć kako bi mogla znati s koliko dijelova nasljedstva raspolaže u konačnici, odnosno jesu li jedini nasljednici stranka i brat stranke ili/i strina te potencijalni nasljednici strine.

Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) koji je trenutno na snazi, definira prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prema onom zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Također, definira otvaranje nasljedstva smrću osobe te da isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. 

Sukladno navedenom, materijalnim pravima smatraju se pisane norme koje propisuju prava, dužnosti i odgovornosti subjekta odnosno različite životne situacije, događaje i druge okolnosti za koje pravni poredak veže nastupanje određenih pravnih posljedica. Kod materijalnih prava iz nasljeđivanja vrijedi zakon koji se primjenjivao u trenutku otvaranju nasljedstva, a nasljedstvo se otvorilo u trenutku smrti osobe. 

Prema Zakonu o nasljeđivanju, za materijalna prava, na ostavinskoj raspravi primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva, dakle u trenutku smrti osobe. Prema Zakonu o nasljeđivanju iz 1955. godine, točnije članak 144. istog zakona, primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljedinka zahtijevati ostavinu. Međutim, na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kao konačan odgovor na prvo pitanje stranke, navodimo odgovor sukladan odredbama Zakona o nasljeđivanju koji je trenutno na snazi. Članak 144. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine primjenjuje se na zastaru prava stričevih nasljednika zahtijevati ostavinu budući da je stric stranke preminuo 1991. godine, a tada je bio na snazi Zakon o nasljeđivanju iz 1955. godine. Na zastaru prava ostalih nasljednika zahtijevati ostavinu, primjenjuju se odredbe o zastari Zakona koji je na snazi u trenutku otvaranja nasljedstva njihovih ostavitelja. 

Kako će sud postupiti ukoliko stranka ne dostavi sudu tražene podatke o potencijalnim nasljednicima?

Zakon o nasljeđivanju definira da, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom objavljenim u ''Narodnim novinama'', a i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, Zakon o nasljeđivanju definira da, kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će im postaviti privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove i uopće da zastupa nasljednike. 

Sukladno navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju, ako sudu nije poznato tko su nasljednici, sud će oglasom u Narodnim novinama pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Također, ako su nasljednici i njihovi podaci nedostupni te nepoznati, sud će postaviti privremenog skrbnika ostavine. Privremeni skrbnik biti će ovlašten u ime nasljednika tužiti ili biti tužen, naplaćivati tražbine ili isplaćivati dugove i u konačnici zastupati nasljednike Stoga, kao odgovor na drugo pitanje stranke navodimo da je stranka pozvana dostaviti sudu tražene podatke o nasljednicima pokojnih osoba, s obzirom da sudu nisu poznati podaci o nasljednicima.

RESTRUKTURIRANJE KAO NAČIN IZBJEGAVANJA STEČAJNOGA/PREDSTEČAJNOGA POSTUPKA?

Općenito o stečajnom/predstečajnom postupku i ulozi restrukturiranja

Stečajni zakon (NN 71/15, 104/17, 36/22; dalje u tekstu: SZ, Zakon) uređuje pretpostavke za otvaranje i provedbu predstečajnoga i stečajnoga postupka te pravne posljedice njihova otvaranja i provedbe, uređuje i stečajni plan, osobnu upravu dužnika nesposobnoga za plaćanje te pretpostavke i učinke oslobađanja dužnika od preostalih obveza. Zakon propisuje mogućnosti i određuje prava i obveze dužnika (poduzetnika) koji se našao u financijskim poteškoćama, a povodom toga također određuje prava i obveze dužnikovih vjerovnika. Uzimajući navedeno u obzir, postoje dva načina na koja se dužnik može odlučiti pri rješavanju financijskih poteškoća; prvi način (predstečajni postupak) je, u suradnji s vjerovnicima, pokušati nastaviti s poslovanjem, a drugi način (stečajni postupak) je sami stečaj s likvidacijom, odnosno prestanak poslovanja te namirenjem vjerovnika u što većem opsegu je moguće. Dužnik ne odlučuje sam o mogućim rješenjima, bitno je istaknuti i suradnju s vjerovnicima koje je dužnik dužan prilikom pokretanja predstečajnog postupka uvjeriti da će ispuniti svoje obveze, a ključan je i trenutak kada dužnik prepozna (i/ili prizna) da se nalazi u financijskim poteškoćama. Dužnik je prije svega dužan poduzeti mjere za otklanjanje financijskih poteškoća pravovremeno i u dobroj vjeri, kako bi se izbjeglo dovođenje vjerovnika u lošiji položaj, a Vlada Republike Hrvatske je 28. listopada 2015. na 263. sjednici, u svrhu ekonomičnog i svrhovitog načina pružanja dužnicima (poduzetnicima) i vjerovnicima informacija o načelima i pravilima koja se odnose na restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom, doskočila i ovom problemu donoseći Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom kako bi se izbjeglo ono najgore - stečaj.

Uvod u Smjernice za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom

Navedenim Smjernicama za restrukturiranje duga poduzetnika izvansudskim sporazumom, Vlada Republike Hrvatske pruža okvir poduzetnicima (trgovačkim društvima, trgovcima pojedincima, obrtnicima i osobama koje se bave slobodnim zanimanjima i s obrtom izjednačenim djelatnostima) za pravovremenu reakciju radi izbjegavanja financijskih poteškoća u budućem poslovanju. O financijskim poteškoćama radit će se ako poduzetnik nije sposoban vlastitim sredstvima ili sredstvima koja može pribaviti od trećih osoba spriječiti gubitke koji bi, bez vanjske intervencije, gotovo sigurno kratkoročno ili srednjoročno ugrozili njegovo poslovanje, a smatra se da je posebno u poteškoćama ako se pokaže da nije sposoban privući tržišno financiranje ili kapital kako bi riješio svoje probleme s likvidnošću. Financijske poteškoće u poslovanju su neplanirani i neželjeni proces koji je u stanju ugroziti ili u potpunosti onemogućiti razvoj poduzetnika, a najbolji pokazatelj lošeg poslovanja su smanjena ili ugrožena likvidnost, poslovni gubitak, niska profitabilnost, dugotrajni pad profitabilnosti, smanjivanje veličine prodaje i tržišnog udjela, slaba produktivnost, tehnološka inferiornost te značajan broj predstečajnih i stečajnih postupaka nad poduzetnikovim dužnicima (zbog kojih nerijetko i sam poduzetnik dođe u financijske poteškoće). Prioritetni je zadatak svakog poduzetnika pravovremeno prihvatiti činjenicu da je u financijskim poteškoćama i poduzeti mjere za njihovo otklanjanje, a prije nego što pred sudom pokrene predstečajni ili stečajni postupak postoji mogućnost sklapanja sporazuma kojim se postiže dogovor o izvansudskom restrukturiranju duga, a ono podrazumijeva promjenu sastava, uvjeta ili strukture imovine i obveza dužnika, u cilju omogućavanja nastavka poslovanja dužnika djelomično ili u cijelosti.

Restrukturiranje duga izvansudskim sporazumom

Izvansudsko restrukturiranje duga kao pravno načelo postoji otkad postoje poduzetnici u financijskim poteškoćama, a važno je zbog strogih pravila o pokretanju stečajnih postupaka, kao i kaznene i građanske odgovornosti osoba koje vode poslove. Glavni su ciljevi izvansudskog restrukturiranja duga da se sklapanjem sporazuma o restrukturiranju duga dužniku u financijskim poteškoćama omogući nastavak poslovanja bez provedbe predstečajnog ili stečajnog postupka te da se svim njegovim vjerovnicima tražbine namire u što većem iznosu. Temeljne razlike između izvansudskog restrukturiranja duga i sudskog predstečajnog ili stečajnog postupka su te da (1) izvansudsko restrukturiranje duga ne utječe na prava vjerovnika niti dužniku nameće obveze na koje ne želi pristati, (2) osnova izvansudskog restrukturiranja je sporazum koji ne ugrožava niti utječe na prava vjerovnika ili dužnika te (3) postupci i mjere izvansudskog restrukturiranja duga dogovoreni su između dužnika i vjerovnika dobrovoljno. Rezultat izvansudskog restrukturiranja duga obično je provedba plana restrukturiranja duga, koji može predložiti bilo koja strana, a koji su dogovorili dužnik i vjerovnici, a koji omogućuju dužniku da nastavi redovno poslovanje. Izvansudski se postupak restrukturiranja duga provodi na dva načina: (1) pregovorima između dužnika i svakog pojedinog vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga ili umanjenja duga (npr. otpust dijela glavnice, kamata i slično), (2) pregovorima između dužnika i glavnih vjerovnika ili svih vjerovnika kojima je cilj postići sporazum oko izmjena načina plaćanja duga i/ili umanjenja duga. Načelno, izvansudsko restrukturiranje duga dužnik predlaže onda kada je njegov financijski problem rješiv, kada postoji velika vjerojatnost da će, uz suradnju vjerovnika, moći ispuniti obveze i nastaviti poslovati bez potrebe otvaranja predstečajnog ili stečajnog postupka. Uzimajući u obzir navedeno, izvansudsko restrukturiranje također propisuje određena načela kojih se strane moraju držati kako bi ono bilo što efektivnije: 

1. Restrukturiranje duga je kompromis – dužnik se treba obratiti vjerovnicima na vrijeme, tijekom poslovanja, čim uoči da se rast njegova poslovanja usporava, a kompromis je na koji pristaju vjerovnici iz razloga što im se na taj način ukazuje mogućnost namirenja potpunog ili većeg dijela tražbina, dok je takvo restrukturiranje prihvatljivo i dužniku jer mu pruža mogućnost ispunjenja obveza i nastavak poslovanja. Pregovori između dužnika i vjerovnika moraju biti vođeni u dobroj vjeri te moraju biti spremni na uzajamna popuštanja.

2. Jedinstven pristup, koordinacija i zastupanje interesa vjerovnika – da bi se postigao dogovor potrebno je međusobno uvažavanje interesa svih sudionika koji se žele ostvariti, ako je broj vjerovnika veći, oni mogu dogovoriti jedinstven pristup prema dužniku kroz jednu osobu ili skupinu osoba koja će voditi pregovore s dužnikom. Isto tako, za vrijeme pregovora, osoba ili skupina koja predstavlja vjerovnike treba se pobrinuti da svi vjerovnici dobiju od dužnika sve potrebne informacije kako bi svi bili učinkovito zastupljeni i kako bi interesi svih strana bili zaštićeni.

3. Moratorij – kada se dužnik nađe u financijskim poteškoćama potrebna je spremnost svih vjerovnika na restrukturiranje duga dužnika. Potreba restrukturiranja nastaje kada jedan od vjerovnika uoči da poslovanje dužnika nadilazi povremena pogoršanja i ugrožava njegov opstanak, a vjerovnici također mogu odobriti dužniku moratorij (ograničeno vrijeme dovoljno za prikupljanje i analizu informacija o dužniku te za pripremu i procjenu plana restrukturiranje duga) za koji se predlaže pisani oblik.

4. Transparentnost i dostupnost informacija – dužnik mora svim vjerovnicima, osobito osobama koje predstavljaju vjerovnike osigurati pristup svim informacijama u vezi svog poslovanja, imovine i obveza. Od dužnika se očekuje omogućavanje neograničenog i slobodnog pristupa navedenim podacima zbog procjene dužnikove ponude restrukturiranja.

5. Povjerljivost informacija – od dužnika, ali i od svih vjerovnika očekuje se da tijekom cijelog postupka s dobivenim i raspoloživim informacijama postupaju u dobroj vjeri, a iste moraju tretirati kao strogo povjerljive.

6. Pravo na prvenstveno namirenje novih sredstava -  tijekom moratorija ili restrukturiranja duga dužniku će najčešće biti potrebna dodatna financijska sredstva, stoga dužnik mora obavijestiti svoje vjerovnike o namjeri i načinu pribavljanja istih, a mogu se osigurati i od postojećih vjerovnika.

7. Plan restrukturiranja duga – kako bi se riješili dužnikovi financijski problemi potrebno je pripremiti plan restrukturiranja duga, koji se temelji na poslovnom planu i sadrži podatke o koracima koje bi pojedini sudionik trebao poduzeti. Plan se temelji na razumnim i ostvarivim procjenama koje ukazuju na sposobnost dužnika da će nastavkom poslovanja, nakon sklapanja sporazuma, izaći iz financijskih poteškoća i nastaviti s poslovanjem. S planom se moraju suglasiti svi vjerovnici, a može sadržati: 1. financijska izvješća, procjenu novčanog tijeka, 2. izvor kapitala, načine financiranja, 3. način i rokove ispunjenja obveza, 4. raspolaganje imovinom, 5. otpust cijelog ili dijela duga, 6. zasnivanje novog založnog prava ili odricanje od postojećeg, 7. davanje dodatnih sredstava osiguranja od strane dužnika ili trećih osoba, 8. sklapanje ugovora o kreditu ili zajmu, 9. kako će predložene izmjene utjecati na prava vjerovnika, 10. najznačajnije promjene u budućem poslovanju dužnika te 11. druge mjere značajne za provedbu plana restrukturiranja duga.

8. Podrška vjerovnika poslovnom oporavku – u razdoblju prvog dana moratorija i dana sklapanja sporazuma o restrukturiranju duga dužnik i svi vjerovnici moraju se obvezati da se njihov odnos neće mijenjati kako bi odnosi ostali što prirodniji načinu na koji su nastali.

Uzimajući u obzir navedenu Smjernicu i načela na kojima je smjernica građena te osobito naglašenu kooperaciju vjerovnika i dužnika, razumni plan o restrukturiranju je nesporno dobar način izbjegavanja nelagodnosti stečaja, vraćanja poduzetnika na pravi put i učvršćivanja odnosa vjerovnika i dužnika. Restrukturiranje kao takvo potiče pravovremenu reakciju, efektivnost, a posebice ekonomičnost.

REVIZIJA SUDSKOG POSTUPKA

Revizija sudskog postupka vrsta je izvanrednog pravnog lijeka koji se podnosi Vrhovnom sudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Prema Ustavu Republike Hrvatske osnovna zadaća mu je da osigura jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Revizijski sud je uvijek Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Revizija sudskog postupka pravni je institut detaljno uređen Zakonom o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine došlo je do promjena u uređenju revizijskog postupka te je revizija po dopuštenju Vrhovnog suda postala temeljni tip revizije u parničnom postupku. Nove se odredbe o reviziji primjenjuju na sve postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon 1. rujna 2019. Novi je revizijski postupak, odnosno revizija sudskog postupka, uređena tako da je stranka najprije obvezna podnijeti Vrhovnom sudu prijedlog za dopuštanje revizije u roku od 30 dana od  dostave drugostupanjske presude, pa tek ako Vrhovni sud ocjeni da je u prijedlogu navedeno pravno pitanje važno za odluku u sporu, ali i za osiguranje jedinstvenosti u primjeni prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, stranka će biti ovlaštena podnijeti reviziju. Novelom ZPP-a iz 2022. napuštaju se rješenja o prijašnjoj tzv. ex lege reviziji koja je bila dopuštena u određenim sporovima te koja se podnosila izravno, bez prethodnog dopuštenja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Prema pravilima sadržanim u Noveli ZPP-a iz 2022. godine revizijski postupak se uvijek pokreće prijedlogom za dopuštenje revizije. U revizijskom se postupku, dakle, podnose dva podneska – prijedlog za dopuštenje revizije i revizija. Konkretno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

KADA VRHOVNI SUD DOPUŠTA PODNOŠENJE REVIZIJE?

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku (čl. 385.a ZPP). Ako Vrhovni sud ocijeni da u prijedlogu nije riječ o takvu pitanju, stranka neće biti ovlaštena podnijeti reviziju.

PRIJEDLOG ZA DOPUŠTENJE REVIZIJE

Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi se prvostupanjskom sudu koji je donio presudu, nakon čega taj sud ispituje je li prijedlog za dopuštenje revizije pravodoban, potpun i dopušten. Prijedlog za dopuštenje revizije, uz podatke koje mora imati svaki podnesak prema članku 106. ZPP, prijedlog treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi

2) određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg stranka predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije

3) određeno izložene razloge zbog kojih stranka smatra da pravno pitanje iz točke 2. važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi 

4) potpis podnositelja prijedloga 

Prijedlog za dopuštenje revizije u pravilu je ovlašten podnijeti samo odvjetnik, a iznimno, prijedlog su ovlašteni podnijeti i stranka ili njezin opunomoćenik koji nije odvjetnik, ali samo ako imaju položen pravosudni ispit. Važno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije mora biti jasno, nedvojbeno i određeno naznačeno. Također treba navesti i kako su na postavljeno pitanje odgovorili niži sudovi.  U slučaju da se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije u kojem podnositelj tvrdi da su niži sudovi povrijedili neko njegovo temeljno ljudsko pravo, takav prijedlog više je nalik sadržaju ustavne tužbe. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti. O dopuštenosti revizije odlučuje tročlano vijeće Vrhovnog suda. U rješenju kojim se dopušta revizija revizijski sud navodi u kojem dijelu i u odnosu na koje određeno pravno pitanje, ako ih je u prijedlogu postavljeno više, dopušta podnošenje revizije (čl. 387. st. 6. ZPP). Revizijski sud će odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji ima formalne nedostatke kao i onaj koji, ne sadržava pitanje važno za odluku u sporu ili za samu funkciju revizije. Žalba protiv rješenja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije nije dopuštena.

REVIZIJA

Revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o dopuštenosti revizije. Stranke su ovlaštene podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude samo ako ju je prethodno u povodu prijedloga za dopuštenje revizije dopustio Vrhovni sud (čl. 382. st. 1. ZPP).

Revizija, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi,

2) određeno naznačeno važno pravno pitanje ili temeljno ljudsko pravo zbog kojeg je dopuštena uz oznaku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je revizija dopuštena,

3) jasno određene razloge zbog kojih stranka smatra da je revizija osnovana uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka (čl. 389.d ZPP).

Kao i u prijedlogu za dopuštenje revizije, reviziju  podnosi odvjetnik, stranka ili njezin opunomoćenik koji imaju položen pravosudni ispit. Potrebno je priložiti i dokaz da podnositelj ima položen pravosudni ispit. Podnositelj bi u reviziji trebao naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena i argumentirati pravna stajališta u vezi s odgovorom na to pitanje te pokušati uvjeriti Vrhovni sud da odgovor na pravno pitanje koje je iznio u reviziji prihvati. U povodu revizije Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojemu je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacit će nedopuštenu, nepravodobnu i nepotpunu reviziju ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. Odbacit će i reviziju koja uopće ne sadrži razloge podnošenja ako je smatra neosnovanom. 

Ako reviziju smatra osnovanom, Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačit će pobijanu presudu ili, ovisno o razlogu osnovanosti revizije, ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje ili ukinuti drugostupanjsku, odnosno drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te odbaciti tužbu.

IZVLAŠTENJE

Vlasništvo se kao temeljno pravo jamči Ustavom Republike Hrvatske. Ipak, postoje određena ograničenja. Osim dužnosti pridonošenja općem dobru, pravo vlasništva se može oduzeti ili ograničiti uz naknadu tržišne vrijednosti. Jedna od vrsta ograničenje jest i izvlaštenje. Mnogi se građani zateknu u postupku izvlaštenja ne znajući koja su njihova prava i kako mogu utjecati na to da se izvlaštenje provede u njihovom najboljem interesu. Jednostavno rečeno, izvlaštenje je institut kojim se temeljem upravnog akta ili zakona ograničava ili oduzima imovinsko pravo, uz naknadu tržišne vrijednosti premeta izvlaštenja – nekretnine. 

Postupak izvlaštenja uređen je Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade (NN 74/14, 69/17, 98/19; u daljnjem tekstu: ZION). Nekretnina se može izvlastiti, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, kada je to potrebno radi izgradnje građevine ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske, kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti izvlaštenje, u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način (čl. 2. st. 1. ZION). Dakle, do izvlaštenja će doći tek kada se utvrdi određeni javni interes, odnosno interes Republike Hrvatske koji je pretežniji u odnosu na pravo vlasništva pojedinca. Conditio sine qua non jest naknada koju će prijašnji vlasnik dobiti za izvlaštenu nekretninu. Nekretnina se može izvlastiti radi izgradnje građevine ili izvođenja radova gospodarske infrastrukture, groblja i drugih objekata komunalne infrastrukture, zdravstvenih, prosvjetnih, kulturnih i sportskih građevina, industrijskih, energetskih, vodnogospodarskih, prometnih i objekata elektroničkih komunikacija, građevina za potrebe hrvatskog pravosuđa, vojske i policije te istraživanja i eksploatacije rudnog i drugog blaga (čl. 2. st. 2. ZION).

JAVNI INTERES

Nekretnina se može izvlastiti nakon što je na način propisan ovim Zakonom utvrđen interes Republike Hrvatske za izgradnju građevina ili izvođenje radova (čl. 9. st. 1. ZION). Odluku da je izgradnja građevine li izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog korisnika izvlaštenja (čl. 13. st. 1. ZION). Smatra se da je interes Republike Hrvatske utvrđen ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja građevine ili izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske (čl. 13. st. 2. ZION). Drugim riječima, kako bi se određena nekretnina mogla izvlastiti, potrebno je najprije utvrditi interes Republike Hrvatske, odnosno pronaći potrebno ovlaštenje u određenom zakonu. Primjerice, Zakonom o cestama je propisano da je građenje, rekonstrukcija i održavanje javnih cesta u interesu Republike Hrvatske (čl. 36. st. 1. Zakona o cestama NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22). U slučaju da se nekretnina želi izvlastiti radi rekonstrukcije neke javne ceste, nije potrebno čekati odluku Vlade Republike Hrvatske, već se samo pozvati na mjerodavnu odredbu zakona. 

Izvlaštenje se može provesti u korist fizičke ili pravne osobe (korisnik izvlaštenja) (čl. 3. ZION). Izvlaštenjem korisnik izvlaštenja stječe pravo koristiti nekretninu u svrhu radi koje je izvlaštenje provedeno (čl. 4. ZION). Izvlaštenjem nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja (potpuno izvlaštenje) (čl. 5. st. 1. ZION). Potpunim izvlaštenjem prestaju pravo vlasništva prijašnjem vlasništva i druga prava na toj nekretnini (čl. 5. st. 2. ZION). Nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini ustanovljenjem zakupa ili ustanovljenjem dužnosti (čl. 6. ZION). Zakup se može ustanoviti samo ako će se zemljište, s obzirom na svrhu za koju se zakup predlaže, koristiti ograničeno vrijeme, a najviše do pet godina u svrhu istraživanja rudnog i drugog blaga, korištenja kamenoloma, vađenja gline, pijeska i šljunka i slično (čl. 7. st. 1. ZION). Ako se korištenjem zemljišta na temelju zakupa uništi kultura zemljišta tako da se ono ne može koristiti na dosadašnji način, vlasnik može zahtijevati da se provede potpuno izvlaštenje (čl. 7. st. 2. ZION). Zahtjev se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana prestanka zakupa (čl. 7. st. 3. ZION). Kod potpunog izvlaštenja u potpunosti prestaje pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika nekretnine dok je kod nepotpunog ono ograničeno. Razlikovanje između potpunog i nepotpunog izvlaštenja bit će od direktnog utjecaja na mogućnosti prijašnjeg vlasnika vezano uz naknadu za izvlaštenu nekretninu. 

U tijeku postupka izvlaštenja, korisnik izvlaštenja treba najprije ishoditi utvrđenje interesa Republike Hrvatske, zatim ishoditi osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnina te finalno prijedlog za izvlaštenje o kojem odlučuje Ministarstvo rješenjem. Također, korisnik izvlaštenja je dužan prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje pokušati s prijašnjim vlasnikom nekretnine riješiti pitanje vlasništva, odnosno pokušati je kupiti, zakupiti ili ustanoviti pravo služnosti radi obavljanja radova. Važno je naglasiti da je zakonom propisano da troškove postupka snosi korisnik izvlaštenja tako da voditelj postupka izvlaštenja neće obvezati prijašnjeg vlasnika na snošenje troškova postupka, osim u slučaju da prijašnji vlasnik odluči izjaviti žalbu na doneseno rješenje o izvlaštenju koja kasnije ne bude usvojena.

OSTVARENJE NAJBOLJEG INTERESA PRIJAŠNJEG VLASNIKA

Naknada za izvlaštenu nekretninu ključan je dio postupka izvlaštenja. Korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine mogu do donošenja rješenja o izvlaštenju sklopiti  nagodbu o obliku i visini naknade te o roku do kojeg je korisnik izvlaštenja dužan ispuniti obvezu u vezi s naknadom (čl. 39. st. 1. ZION). Za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada novčana naknada  u visini tržišne vrijednosti nekretnine (čl. 11. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za izvlaštenu nekretninu može biti i odgovarajuća druga nekretnina čija tržišna vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, uz propisane uvjete (čl. 11. st. 2. ZION). Vrijednost nekretnine za koju se predlaže izvlaštenje izražava se u novcu na temelju procjembenog elaborata stalnog sudskog vještaka za procjenu nekretnina ili stalnog sudskog procjenitelja, izrađenog primjenom zakona kojim je uređena procjena vrijednosti nekretnina, kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade tog elaborata (čl. 25. st. 2. ZION). Sudski će vještaci izraditi procjembeni elaborat primjenom Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, a na temelju tog elaborata će se izraziti naknada u novcu kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade elaborata. 

Naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju ili u vrijeme sklapanja nagodbe prema ovom Zakonu, uzimanjem u obzir uporabnog svojstva nekretnine koju je imala prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja (čl. 46. st. 1. ZION). Iznimno, naknada za potpuno izvlaštenu nekretninu određuje se davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine čija vrijednost odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu, kojom se prijašnjem vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti životni uvjeti i uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu, kada korisnik izvlaštenja s takvom nekretninom raspolaže (čl. 46. st. 2. ZION). 

U postupku izvlaštenja Ministarstvo odnosno nadležno tijelo obavlja očevid, provodi usmenu raspravu i izvodi dokaze radi utvrđivanja svih bitnih činjenica i okolnosti potrebnih za određivanje naknade za izvlaštenu nekretninu (čl. 35. ZION). U postupku stranci se mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari (čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, NN47/09, 110/21). 

Slijedom navedenog, upravno tijelo koje odlučuje u postupku izvlaštenja može, iznimno, kao naknadu za izvlaštenu nekretninu odrediti davanje u vlasništvo drugu nekretninu koja po vrijednosti i lokaciji odgovara prethodnoj. Također, prijašnji vlasnik nekretnine ima pravo u tijeku postupka pred Ministarstvom, odnosno nadležnim upravnim tijelom izjasniti se o svojoj želji i naglasiti da ima pravo tražiti da upravno tijelo kao naknadu za izvlaštenje odredi davanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine ili tražiti da se kao naknada isplati iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. U slučaju da se radi o nepotpunom izvlaštenju, prijašnji vlasnik neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine, već samo novčanu naknadu. Također, sukladno već navedenom, prijašnji vlasnik ima pravo s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu.

Za ustanovljenje služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je zbog ustanovljenja služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine (čl. 51. st. 1. ZION). Za ustanovljenje zakupa naknada se određuje u visini zakupnine koja se postiže na tržištu (čl. 52. st. 1. ZION). Slijedom navedenog, ako se radi o nepotpunom izvlaštenju, dakle o ograničavanju prava vlasništva (ustanovljenjem zakupa ili služnosti), naknada za izvlaštenu nekretninu odredit će se u novcu na način opisan u prethodnom paragrafu (ovisno radi li se o ustanovljenju služnosti ili zakupa). U slučaju nepotpunog izvlaštenja prijašnji vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje neće imati pravo tražiti dobivanje u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine kao naknadu za izvlaštenu nekretninu.

Zaključno, kako bi utjecala na to da se izvlaštenje provede u njezinom najboljem interesu, osoba čija se nekretnina izvlašćuje može s korisnikom izvlaštenja pokušati sklopiti nagodbu ili se pred upravnim tijelom koje provodi postupak izjasniti o želji da kao naknadu dobije u vlasništvo drugu odgovarajuću nekretninu ili upozoriti na određivanje novčane naknade koja odgovara tržišnoj vrijednosti nekretnine. 

CULTURAL FIT KAO OBLIK DISKRIMINACIJE U RADNOM PRAVU

U suvremeno doba radno mjesto ne označava više samo mjesto gdje se obavlja rad  već je cilj stvoriti koherentnu okolinu kako u poslovnom smislu tako i privatnom. To znači da odlazak na posao više ne znači samo raditi već se povezati sa suradnicima te se zbližiti s njima. Takva koherentna okolina koja dijeli zajedničke interese, vrijednosti, ali i obrasce ponašanja označava kulturu radne okoline koja se, kako pokazuju trendovi, sve više sužava. Tako je  došlo i do razvijanja pojma cultural fit koji označava u kojem stupnju odnosno koliko se pojedina osoba uklapa ili bi se trebala uklopiti u radnu okolinu. Iz navedenog proizlazi da se danas više ne gleda samo na vještine i iskustva relevantna za radno mjesto nego i na ostale karakteristike pojedinca koji je kandidat za radno mjesto kao i na trenutnog zaposlenika što podrazumijeva i privatna druženja s kolegama kao i teambuildinge. 

No nije sam pojam cultural fit problem nego posljedica provođenja politike koja  traži da  svaki zaposlenik  bude cultural fit svoje radne okoline. Ranije je problem proizlazio iz karakteristika kao što su spol, rasa, vjera ili spolna orijentacija te se s vremenom počelo gledati na takve karakteristike kao na diskriminatorne osnove te kako je društvo napredovalo shvatilo se kako razlikovanje po tim osnovama nema svrhu jer ne govore ništa o osobnim kompetencijama pojedinca. 

U Republici Hrvatskoj jednakost osoba štiti se Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12; dalje: ZSD) koji u čl.  1. zabranjuje diskriminaciju na temelju rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema ZSD-u diskriminacijom se smatra stavljanje osobe u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD-a kao i stavljanje osobe u  nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz čl. 1. st. 1. ZSD-a. 

S druge strane, Ustav Republike Hrvatske u čl. 14. navodi: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“ Iz navedenog proizlazi da Ustav ostavlja prostora i drugim karakteristikama koje nisu nabrojane u pojedinom zakonu kao diskriminacijske osnove, a mogu predstavljati osnovu za diskriminaciju  u  konkretnom slučaju.

Kada je u pitanju cultural fit, diskriminacija može proizlaziti iz neke od osnova koje su navedene u ZSD-u, ali nerijetko se danas susrećemo sa situacijama gdje se osobu ne želi zaposliti ili se  čak otpušta jer se ne želi družiti. Na primjer, sudjelovanje na teambuildinzima mnogi gledaju kao dio posla, ali i kao priliku za druženje i zabavu s kolegama van radnog vremena i radnog mjesta, ali to ne vrijedi za sve. Neki ljudi cijene privatno vrijeme te smatraju kako dovoljno vremena tjedno provode na poslu u skladu sa svojim radnim vremenom te se žele posvetiti sebi i obitelji u slobodno vrijeme ili jednostavno ne gledaju na to kao na zabavu i ne žele sudjelovati. Najbolji primjer toga je nedavni slučaj iz Francuske. Visoki kasacijski sud u Parizu nedavno je donio presudu povodom tužbe otpuštenog radnika protiv poslodavca koji je radniku otkazao ugovor o radu jer se ne uklapa u kulturu organizacije zato što se ne pridružuje ostalim zaposlenicima na teambuidingu i druženjima poslije posla u barovima nazivajući svoju politiku  „fun and pro“. Sud je utvrdio da poslodavac svojim postupcima nije poštovao pravo radnika na slobodu izražavanja te su time također prekršili  temeljno pravo radnika na dostojanstvo i poštivanje privatnog života. 

Koliko je cultural fit čest pojam u poslovnom svijetu može se vidjeti u istraživanja o stajalištima zaposlenika o organizacijskoj kulturi. Kada su zaposlenici upitani „Što biste rekli koliko je bitan „cultural fit“ prilikom biranja novog zaposlenika?“ neki od odgovora su glasili: 

„..Čak i ako netko ne zadovoljava tehničke aspekte posla, a kulturološki bi pasao poduzeću, će imati prednost nad nekom osobom koja je tehnički više "potkovana", ali nije kulturološki kompatibilna.“  ili

„...Iz mojeg iskustva mogu reći da je bilo slučajeva kada se čak i nakon zapošljavanja uspostavilo da pojedinci, koji zbilja imaju puno znanja, dobiju otkaz jer jednostavno nisu bili kulturološki kompatibilni...“ 

Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR)  zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima (čl. 7. ZR). Cilj ove odredbe je zaštita dostojanstva radnika. U slučajevima diskriminacije u radnom odnosu prema nekoj od osnova propisanih ZSD-a moguće je tražiti zaštitu dostojanstva radnika prema ZR-u. 

Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu (čl. 134. st. 1. ZR). Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika (čl. 134. st. 2. ZR). Poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovoga članka dužna je, u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji (čl. 134. st. 3. ZR). Ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom (čl. 134. st. 4. ZR). Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada (čl. 134. st. 5. ZR). Za vrijeme prekida rada iz stavaka 4. i 5. ovoga članka, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio (čl. 134. st. 6. ZR). Ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade iz stavka 6. ovoga članka (čl. 134. st. 7. ZR). Svi podaci utvrđeni u postupku zaštite dostojanstva radnika su tajni (čl. 134. st. 8. ZR). Ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 134. st. 9. ZR). Protivljenje radnika postupanju koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa niti smije biti razlog za diskriminaciju (čl. 134. st. 10. ZR).

U slučaju da se diskriminacija provodi na nekom drugom temelju koji nije propisan ZSD-om nije moguće tražiti zaštitu temeljem čl. 134. ZR-a i temeljem ZSD-a.  U tom slučaju poslodavac može biti odgovoran za štetu koja je radniku nastala zbog diskriminatornog postupanja prema općim pravilima odgovornosti za štetu kako je uređeno Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO). Uz to radniku pripada pravo zahtijevati da se prestane s povredom prava osobnosti. Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO).

Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona (čl. 16. st. 1. ZSD). 

Posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa (čl. 16. st. 2. ZSD). Navedena odredba neće vrijediti u slučaju odgovornosti poslodavca za štetu koja je nastala radniku po pravilima ZOO-a.

Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 17. st. 1. ZSD).

IZVORI:

Presuda Visokog kasacijskog suda u Parizu od 9. studenog 2022., N° de pourvoi : 21-15.208 https://www.legifrance.gouv.fr/juri/id/JURITEXT000046555948?init=true&page=5&query=&searchField=ALL&tab_selection=juri

Peranović M., Doprinos organizacijske kulture uspješnosti IT poduzeća, Sveučilište u Zagrebu, F, Fakultet organizacije i informatike, 2020. (https://repozitorij.foi.unizg.hr/islandora/object/foi:6200/datastream/PDF/download; pristupljeno 20. prosinca

ozljeda na radu

Ozljede na radu problem su koji se može pojaviti u skoro svakom radnom odnosu neovisno o djelatnosti i zanimanju kojima se poslodavac i radnik bave. Iako su u nekim vrstama djelatnosti česte kao što su građevina, industrija, rudarstvo, energetika, brodogradnja i sl. te nose ozbiljnije posljedice za ozlijeđenog, ne smiju se zanemariti ni u drugim djelatnostima, npr. uredski rad, u kojima također postoji potreba za zaštitom zdravlja radnika od neželjenih zdravstvenih posljedica koje za radnika mogu nastati u vezi s radom. Iako su pravnim poretkom RH predviđena određena prava koja radnik ima u slučaju ozljede na radu ili profesionalne bolesti, to je pitanje regulirano različitim propisima, stoga ponekad zna zbuniti i radnike i poslodavce. 

ŠTO JE OZLJEDA NA RADU?

Ozljeda na radu definirana je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, dalje: ZOZO) prema kojem se, ozljedom na radu, između ostalog smatra 

1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima,

2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

3. ozljeda nastala na način iz točke 1. koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (čl. 66. ZOZO).

Navedena je definicija dosta široka pa ju zakon ograničava izričito navodeći da se ozljedom na radu ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog:

1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.),

2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.),

3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti,

4. atake kronične bolesti,

5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest. (čl. 67. ZOZO).

Zakon također razlikuje ozljedu na radu od profesionalne bolesti pri čemu je  profesionalna bolest bolest izazvana dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima, a lista profesionalnih bolesti i poslova na kojima se te bolesti javljaju i uvjeti pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima utvrđuju se Zakonom o listi profesionalnih bolesti (NN 162/98, 107/07) (čl. 68. ZOZO). Međutim, razlikovanje nema toliku praktičnu važnost s obzirom na to da se ozljeda na radu i profesionalna bolest u zakonu tretiraju gotovo jednako. Iako zakon sadrži definiciju ozljede na radu i profesionalne bolesti, ostvarivanje prava koja iz njih proizlaze ovisit će o priznanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO, dalje: Zavod) da se u konkretnom slučaju zaista radi o ozljedi na radu/profesionalnoj bolesti.

KOJI JE POSTUPAK PRIZNAVANJA OZLJEDE NA RADU?

Postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest pokreće pravna ili fizička osoba te tijelo državne vlasti kao poslodavac, organizator određenih poslova i aktivnosti, odnosno osoba koja samostalno osobnim radom obavlja djelatnost podnošenjem prijave o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti. Oni su ju obvezni podnijeti po službenoj dužnosti ili na traženje ozlijeđenog ili oboljelog radnika, odnosno osigurane osobe. Ako poslodavac, odnosno organizator određenih aktivnosti i poslova ne postupe u skladu s obvezom prijave, prijavu je obvezan podnijeti izabrani doktor opće/obiteljske medicine prema zahtjevu ozlijeđene ili oboljele osigurane osobe ili prema prijedlogu nadležnog doktora specijaliste medicine rada s kojim Zavod ima sklopljen ugovor o provođenju specifične zdravstvene zaštite radnika (čl. 128. ZOZO). Prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti podnosi se: 1. za slučaj ozljede na radu - u roku od osam dana od dana nastanka ozljede na radu, 2. za profesionalnu bolest - u roku od osam dana od dana kada je osigurana osoba primila ispravu zdravstvene ustanove, odnosno ordinacije doktora specijaliste medicine rada u privatnoj praksi kojom joj je dijagnosticirana profesionalna bolest. Osigurana osoba za koju Zavodu nije podnesena prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti u roku od tri godine od isteka tih rokova gubi pravo na pokretanje postupka utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti od strane Zavoda (čl. 130. ZOZO). Zato je u slučajevima kada poslodavac ne podnosi prijavu, bitno reagirati i tražiti od poslodavca/izabranog doktora opće obiteljske medicine da navedenu prijavu podnese. O priznavanju ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti Zavod odlučuje, u pravilu, bez donošenja pisanog rješenja, ovjerom tiskanice prijave o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti (čl. 129. st. 1. ZOZO).

KOJA SU RADNIKOVA PRAVA U SLUČAJU OZLJEDE NA RADU?

Prema ZOZO-u, prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, obuhvaćaju pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade (čl. 17. ZOZO). Pravo na novčane naknade za slučaj priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti obuhvaća:

1. naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu, odnosno profesionalnom bolešću,

2. naknadu za troškove prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja koja je posljedica priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti,

3. naknadu za troškove pogreba u slučaju smrti osigurane osobe, ako je smrt neposredna posljedica priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 37. st. 1. ZOZO).

Naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava (čl. 41. st. 1. ZOZO), a naknadu obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba – poslodavac (čl. 41. st. 4. ZOZO). U slučaju kada osiguraniku pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac nije utvrdila naknadu plaće na način i u visini utvrđenoj Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju i provedbenim propisom donesenim na temelju toga Zakona u roku od 30 dana od dana dospijeća isplate plaće kod poslodavca, osiguranik ima pravo podnijeti Zavodu zahtjev za obračun pripadajuće naknade plaće. Po zaprimanju zahtjeva, Zavod će obračunati naknadu plaće i obračun dostaviti osiguraniku i poslodavcu najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Poslodavac je onda obvezan osiguraniku isplatiti naknadu plaće sukladno obračunu koji je dostavio Zavod najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja obračuna naknade plaće (čl. 43. ZOZO). Naknada plaće pripada osiguraniku samo za dane, odnosno sate za koje bi osiguranik imao pravo na plaću da radi prema propisima o radu (čl. 44. st. 2. ZOZO), a iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti (čl. 55. st. 1. ZOZO). Naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano (čl. 54. st. 1. ZOZO). Početak i dužinu trajanja privremene nesposobnosti utvrđuje izabrani doktor (čl. 46. st. 1. ZOZO). Osiguranik za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu ima pravo na naknadu plaće na teret sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna dok izabrani doktor ne utvrdi da je sposoban za rad ili dok nije nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja kod osiguranika utvrđena invalidnost zbog opće nesposobnosti za rad ili profesionalne nesposobnosti za rad (čl. 48. st. 1. ZOZO). Zakon izričito navodi i neke slučajeve kada osiguranik nema pravo na naknadu plaće, a to je 1. ako je svjesno prouzročio privremenu nesposobnost, 2. ako ne izvijesti izabranog doktora da je obolio u roku od tri dana od dana početka bolesti, odnosno u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućio, 3. ako namjerno sprječava ozdravljenje, odnosno osposobljavanje za rad, zatim 4. ako za vrijeme privremene nesposobnosti radi, odnosno obavlja poslove osnovom kojih je obvezno zdravstveno osiguran, obavlja ugovorene poslove temeljem ugovora o djelu te bilo koje druge poslove (npr. poljoprivredni radovi i sl.), 5. ako se bez opravdanog razloga ne odazove na poziv za liječnički pregled izabranog doktora, odnosno doktora kontrolora Zavoda ili tijela Zavoda ovlaštenog za kontrolu privremene nesposobnosti i, konačno, 6. ako izabrani doktor, doktor kontrolor ili tijelo Zavoda ovlašteno za kontrolu privremene nesposobnosti utvrde da se ne pridržava uputa za liječenje, odnosno bez suglasnosti izabranog doktora otputuje iz mjesta prebivališta, odnosno boravišta ili zlorabi privremenu nesposobnost na neki drugi način (čl. 53. st. 1. ZOZO).

K tome, osigurana osoba radi ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu za troškove prijevoza pod uvjetom da je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta te da ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza (čl. 62. st. 1. ZOZO) i to, kod priznate ozljede na radu, neovisno o udaljenosti (čl. 62. st. 4. ZOZO). Što se tiče naknade za troškove pogreba, tu naknadu u visini iznosa jedne proračunske osnovice može ostvariti pravna ili fizička osoba koja je snosila troškove pokopa osigurane osobe (čl. 70. st. 1. ZOZO). Osim navedenog, osiguranik u slučaju priznate ozljede na radu ima pravo specifične zdravstvene zaštite radnika koje provode doktori specijalisti medicine rada, sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona (čl. 71. ZOZO) što je detaljnije razrađeno Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine br. 75/2014, 154/2014, 79/2015, 139/2015, 105/2016, 40/2017, 66/2017, 109/2017, 132/2017, 119/2018, 41/2019, 22/2020, 39/2020, 2/2022). Također, treba spomenuti da Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZOMO) predviđa da osiguranik kod kojega nastane tjelesno oštećenje od najmanje 30% kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (čl. 61. st. 2. ZOMO) pri čemu Zakon definira tjelesno oštećenje kao gubitak, značajnije oštećenje ili znatniju onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika (čl. 61. st. 1. ZOMO).

ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOD OZLJEDE NA RADU

Osim svih dosad navedenih prava, bitno je osvrnuti se i na pitanje odgovornosti za štetu koja radniku nastaje u vezi s ozljedom na radu. Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZOR) propisuje da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja (čl. 28. st. 1. ZOR) Poslodavac je također dužan upoznati radnika s opasnostima posla koji radnik obavlja (čl. 28. st. 2. ZOR) te osposobiti radnika za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika te sprječava nastanak nesreća (čl. 28. st. 3. ZOR). Osim toga, propisano je da su u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati se odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu (čl. 8. ZOR). Prije svega Zakon o radu predviđa da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava pri čemu se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (čl. 111. ZOR). Zakonom o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18, dalje: ZZR) propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 25. st.1. ZZR) što znači da poslodavac odgovara za takvu štetu neovisno o svojoj krivnji. Prema tome, radnik samo mora dokazati ozljedu na radu/profesionalnu bolest, zatim postojanje štete te uzročno-posljedičnu vezu između ozljede na radu/profesionalne bolesti i štete, no ne mora dokazivati krivnju poslodavca. Međutim, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (čl. 25. st. 2. ZZR). To znači da, ako primjerice radnik nije poštivao pravila zaštite na radu ili se nalazio na mjestu na kojem se nije smio nalaziti za vrijeme rada, poslodavac se može osloboditi krivnje ili ju smanjiti ako radnik ne dokaže neistinitost poslodavčevih tvrdnji.

Sve navedeno samo je kratki prikaz osnovnih informacija koje su bitne u slučaju ozljede na radu, no postoji, naravno, i čitav niz specifičnosti, uvjeta i dodatnih okolnosti o kojima treba voditi računa u takvoj situaciji, a koji se mogu pronaći u Zakonu o radu, Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakonu o zaštiti na radu, Zakonu o obveznim odnosima i ostalim dosad spomenutim propisima.

OČINSKI dopust

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama stupio je na snagu 1. kolovoza 2022. godine. Njime se, uz nekoliko promjena u pogledu roditeljskog dopusta, u Hrvatski sustav rodiljnih i roditeljskih potpora uveo očinski dopust. Promjene se donose radi usklađivanja s Direktivom (EU) 2019/1158 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 2010/18/EU. Direktiva se svojim rješenjima prilagođava modernom vrijednosnom sustavu koji dovodi do rodne simetrije i podrazumijeva ravnomjerno uključivanje oca u sve aspekte odgajanja djeteta. Ideja iza te mjere je jačanje emocionalne povezanosti djeteta u najranijoj dobi s oba roditelja kroz omogućavanje roditeljima da koriste dopust istovremeno.

1. Tko može koristiti očinski dopust?

Očinski dopust može koristiti zaposleni ili samozaposleni otac u razdoblju od rođenja djeteta do šestog mjeseca djetetovog života te on traje deset radnih dana za rođenje jednog djeteta te petnaest radnih dana u slučaju rođenja blizanaca, trojki ili istovremenog rođenja više djece. Pravo otac može koristiti pod uvjetom da za isto dijete ne koristi jedno od ostalih prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora. Također, pravo se koristi u neprekidnom trajanju te neovisno o radnopravnom statusu majke i neovisno o tome koristi li majka rodiljni dopust. Pravo se ne može prenijeti pa ga koristiti može isključivo zaposleni ili samozaposleni otac. Pri kretanju u ostvarivanje prava potrebno je imati u vidu uvjet staža propisan Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama koji vrijedi za određivanje naknade plaće za korištenje svih prava roditelja. On trenutno iznosi devet mjeseci kontinuiranog rada, odnosno dvanaest mjeseci s prekidima kroz 24 mjeseca, neovisno o tome radi li se o radu na određeno ili neodređeno.

2. Naknada i kako ostvariti pravo na nju

Za vrijeme korištenja prava na očinski dopust se na teret proračuna isplaćuje naknada plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju (bez limita).

Kako bi se pravo moglo ostvariti potrebno je podnijeti zahtjev za priznavanjem prava na očinski dopust nadležnom regionalnom uredu odnosno područnoj službi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prema mjestu prebivališta odnosno boravišta zajedno s potvrdom o plaći. Potvrdu o plaći ispunjava poslodavac te su u njoj obuhvaćene plaće i naknade plaće isplaćene u šest-mjesečnom razdoblju koje prethodi mjesecu započinjanja traženog prava. Osim toga, potrebno je priložiti i broj tekućeg računa na koji će se primati naknada te osobne podatke djeteta za koje se dopust koristi.

Pravo na očinski dopust se ostvaruje i ako je dijete rođeno prije stupanja Zakona na snagu (1. kolovoza 2022.) pod uvjetom da dijete još nije napunilo šest mjeseci. 

3. Obveze prema poslodavcu

Otac koji namjerava koristiti pravo na očinski dopust je dužan poslodavca pisano obavijestiti o toj namjeri najmanje 15 dana prije dana očekivanog poroda (ako namjerava koristiti pravo od dana rođenja djeteta), odnosno 15 dana prije započinjanja korištenja (ako namjerava u nekom drugom trenutku početi koristiti pravo). Od poslodavca se ne traži izdavanje pisane suglasnosti te on ne može prolongirati korištenje očinskog dopusta. Dopust nije obvezan, no ako ga otac želi poslodavac mu ga mora omogućiti, a za one poslodavce koji ne omoguće korištenje propisana je kazna od 10 000 do 50 000 kuna.

spor protiv rh 

Prema Zakonu o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora je opća obveza koja ne ovisi o vrsti spora već o strankama u sporu. Zahtjev ujedno predstavlja i mogućnost rješenja spora izvan suda. Osim toga, Zakon o parničnom postupku propisuje da će se navedena odredba jednako primjenjivat i onda kada Republika Hrvatska namjerava tužiti osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj. 

Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba, odnosno određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, oznaku suda, ime, prebivalište, odnosno boravište, osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi zahtjev, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Zahtjev stranke može se odnositi na novčani iznos primjerice naknada štete, razni obveznopravni odnosi i slično, ali se može odnositi i na predaju stvari, utvrđenje prava vlasništva i drugo. 

Sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu, (NN 67/18, 21/22) državno odvjetništvo će po zaprimanju zahtjeva za mirno rješenje spora provjeriti je li zahtjev podnesen nadležnom državnom odvjetništvu, je li pravilno sastavljen i sadrži li sve što mora sadržavati tužba. U tom smjeru, državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. Nakon prikupljene cjelokupne dokumentacije, relevantnih činjenica i dokaza, nadležno državno odvjetništvo odlučuje o osnovanosti zahtjeva.

Ukoliko je zahtjev neosnovan, stranka će se izvijestiti da nema mogućnosti mirnog rješenja spora i da sva svoja prava može ostvarivati tužbom kod nadležnog suda. S druge strane, ukoliko je zahtjev za mirno rješenje spora u osnovi opravdan, o tome će se izvijestiti stranka te će se predložiti određeni iznos naknade štete u novcu (ako se radi o novčanom zahtjevu) za koji se predlaže sklopiti nagodba s podnositeljem zahtjeva. U odnosu na visinu naknade štete može se po potrebi provesti relevantno vještačenje. Ukoliko podnositelj zahtjeva prihvati prijedlog za sklapanje nagodbe, isti će biti obaviješten o danu sklapanja i potpisivanja nagodbe koja ima značaj ovršne isprave.

Nakon sklapanja nagodbe ista se dostavlja nadležnom državnom tijelu na provedbu, odnosno isplatu, uz upozorenje da je potrebno iznos platiti u roku određenom u nagodbi. S druge strane, ako se nagodba ne odnosi na određeno državno tijelo, provedba isplate povjeriti će se Ministarstvu financija Republike Hrvatske. Iz temeljnog pravila Zakona o parničnom postupku proizlazi da ukoliko zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske  nadležnom sudu.

Međutim, ukoliko je zaprimljena tužba protiv Republike Hrvatske za koju ne postoji zahtjev za mirno rješenje spora, a niti je u tužbi to tužitelj dokazao, odnosno tužba je podnesena prije isteka roka za donošenje odluke o zahtjevu, sud će tužbu odbaciti. Ako unatoč tome što nije podnesen taj zahtjev, a morao je biti podnesen, sud ne odbaci tužbu, time čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja postoji jer nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog rješavanja spora.

Uvidom u sudsku praksu, osim u parničnim postupcima i u upravnom sporu se primjenjuje navedena odredba Zakona o parničnom postupku. U upravnom sporu primjenjuje se odredba Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da ukoliko stranka podnosi tužbu protiv Republike Hrvatske da je ista dužna prethodno obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. (sentenca Županijskog suda u Varaždinu, Gž. 190/09-6 od 28. svibnja 2009. godine).  

Uvođenjem odredbe o mirnom rješenju spora u Zakon o parničnom postupku, nesporno je da je smanjen broj parničnih postupaka u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska što proizlazi iz DORH-ovih izvješća. U razdoblju od 2006. do 2015. ukupno bilo 89.892 zahtjeva za mirno rješenje spora (zahtjeva RH i zahtjeva prema njoj), a sklopljeno je ukupno 13.629 izvansudskih nagodbi što čini 15,16 %.

UDOMITELJSTVO I POSVOJENJE – KOMPARATIVNI PRIKAZ

Povijesno gledajući, institut posvojenja se javlja još u starom vijeku, a za hrvatsko obiteljsko pravo važno je razdoblje nakon 2000. godine kada su postupno doneseni zakoni kojima su usvojeni brojni noviteti u odnosu na ranije zakone. Institut udomiteljstva javlja se nešto kasnije, a njegov razvoj pratimo od 1902. godine kada je donesen Zakon o prisilnom uzgoju nedoraslih koji uređuje pitanja djece i mladih s problemima u razvoju. Danas su ti instituti uređeni Zakonom o udomiteljstvu (NN 115/18, 18/22, dalje u tekstu: ZU) i Obiteljskim zakonom (NN 103/15, 98/19, 47/20, dalje u tekstu: ObZ).

Udomiteljstvo je oblik pružanja socijalne usluge smještaja korisniku koji se realizira povjeravanjem korisnika posebno odabranoj i motiviranoj udomiteljskoj obitelji ili udomitelju koji živi sam s ciljem osiguranja skrbi u pozitivnom i poticajnom obiteljskom okruženju. Korisnikom se smatra dijete, mlađa punoljetna osoba do završetka redovnog školovanja ili najduže godinu dana nakon završetka redovnog školovanja u slučaju da se ne može zaposliti, a najduže do 26. godine života ili odrasla osoba kojoj je priznato pravo na socijalnu uslugu smještaja i upisana je u Registar smještenih korisnika. S druge strane, posvojenje predstavlja oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez roditeljske skrbi kojim se zasniva trajni odnos između roditelja i djece. Oba instituta polaze od načela najboljeg interesa korisnika te ravnopravnosti, odnosno zabrane diskriminacije. Do njihova zasnivanja dolazi ako je to u skladu s dobrobiti djeteta te se u svezi s time procjenjuju i osobine posvojitelja, odnosno udomitelja. Prilikom zasnivanja, osobito će se voditi računa o nerazdvajanju braće i sestara ako je to moguće i u skladu s dobrobiti djeteta.

Udomitelja se ponajprije bira iz kruga obiteljskih srodnika ili osoba bliskih djetetu u mjestu njegova prebivališta, ako je to u skladu s njegovom dobrobiti. Usluga smještaja se najčešće priznaje u mjestu prebivališta korisnika radi održavanja obiteljskih i drugih socijalnih veza, osim ako to nije u njegovu interesu ili na tom području nema udomiteljskih obitelji. Suprotno tome, kod posvojenja vrijedi zabrana posvajanja krvnog srodnika u ravnoj lozi, brata, odnosno sestre, kao i zabrana posvojenja štićenika od strane skrbnika sve dok ga centar ne razriješi dužnosti.

Za obavljanje udomiteljstva moraju biti ispunjeni određeni uvjeti na strani udomitelja. Udomitelj mora biti punoljetna fizička osoba s poslovnom sposobnošću, mora imati hrvatsko državljanstvo, prebivalište i živjeti u Republici Hrvatskoj, osoba mlađa od 60 godina, osim ako nastavlja obavljati udomiteljstvo ili ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, ima završeno najmanje srednjoškolsko obrazovanje i ako je završila osposobljavanje za udomitelja, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik, nema zapreka, ima propisane stambene uvjete te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako udomiteljstvo obavlja kao samac. Osoba koja podnosi zahtjev za obavljanje udomiteljstva ili član njezine obitelji s kojim živi u zajedničkom kućanstvu mora ostvarivati vlastita sredstva za uzdržavanje u iznosu većem od 70% od iznosa visine zajamčene minimalne naknade za samca ili kućanstvo, utvrđene Zakonom o socijalnoj skrbi, osim ako udomiteljstvo obavlja kao srodnik ili kao zanimanje. 

Određeni uvjeti moraju postojati i u slučaju zasnivanja posvojenja. Posvojitelj može biti osoba koja je navršila najmanje 21 godinu života, s time da dobna razlika između posvojenika i posvojitelja mora biti najmanje 18 godina. Navedena dobna razlika primjenjuje se i kod zasnivanja udomiteljstva, s time da ako je udomitelj navršio 65 godina života, novim korisnicima se ne može priznavati pravo na smještaj kod istog, osim ako je udomitelj srodnik. Nadalje, u određenim slučajevima posvojitelj može biti i osoba mlađa od 21 godine, ali dakako poštujući dobnu razliku od 18 godina. Također, posvojiti mogu bračni i izvanbračni drugovi zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug ako je drugi bračni ili izvanbračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta, jedan bračni, odnosno izvanbračni drug uz pristanak drugog bračnog, odnosno izvanbračnog druga te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici. Posvojitelj može biti hrvatski državljanin, a iznimno strani državljanin ako je to u najboljem interesu djeteta.

Posvojenje se ne može zasnovati u slučaju postojanja određenih zapreka na strani posvojitelja, odnosno osoba u tim slučajevima ne može ni biti posvojitelj, a to su sljedeći: lišenje poslovne sposobnosti, lišenje prava na roditeljsku skrb te dosadašnje ponašanje i osobine koje upućuju na to da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb o djetetu. Za zasnivanje posvojenja potreban je pristanak roditelja, a u određenim slučajevima može ga zamijeniti odluka suda te pristanak djeteta koje je navršilo 12 godina. Dijete mlađe od 12 godina može izraziti svoje mišljenje glede posvojenja koje se uzima u obzir, a daje se bez prisutnosti roditelja i posvojitelja. Međutim, pristanak nije potreban ako je roditelj umro, nestao ili nepoznat te lišen prava na roditeljsku skrb. U tom slučaju bit će potreban pristanak djetetova skrbnika. Roditelji, također mogu opozvati pristanak za posvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika o pristanku za posvojenje, a dijete s navršenih 12 godina sve do pravomoćnosti rješenja o posvojenju, za razliku od skrbnika koji ne može opozvati pristanak.

Isto tako, postojanje određenih okolnosti na strani udomitelja ili članova obitelji s kojima živi, mogu predstavljati zapreke za obavljanje udomiteljstva. Zapreke uključuju obiteljske situacije čiji su odnosi poremećeni, bolest ili stanje kojem bi bili ugroženi interesi korisnika te društveno neprihvatljivo ponašanje udomitelja. Pod društveno neprihvatljivim ponašanjem se podrazumijeva pravomoćnu osuđenost za neka kaznena djela (članak 18. stavak 2. alineja 1. ZU), izrečene prekršajnopravne sankcije za nasilje u obitelji, vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka u navedenim slučajevima, različiti oblici ovisnosti te izrečene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta u protekle tri godine prije podnošenja zahtjeva za obavljanje udomiteljstva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.

Sukladno Zakonu o udomiteljstvu, razlikuju se tri vrste udomiteljstva: tradicionalno, srodničko te udomiteljstvo kao zanimanje koje može biti standardno udomiteljstvo i specijalizirano udomiteljstvo za djecu. Tradicionalno udomiteljstvo obavlja udomiteljska obitelj čiji predstavnik ispunjava uvjete za obavljanje udomiteljstva te ima pravo na opskrbninu i naknadu za rad, a sredstva se osiguravaju u državnom proračunu Republike Hrvatske. Opskrbnina je novčana naknada namijenjena podmirivanju troškova života korisnika čiji se iznos utvrđuje ovisno o dobi i zdravstvenom stanju korisnika i razmjeran je trajanju i opsegu usluge smještaja kod udomitelja. Srodničko udomiteljstvo obavlja se ako centar za socijalnu skrb (dalje u tekstu centar) utvrdi da je to u interesu korisnika te ako je srodnik punoljetna osoba, poslovno sposoban, hrvatski državljanin, ima prebivalište i živi u Republici Hrvatskoj, na njegovoj strani nema zapreka te ima pisanu suglasnost svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva za obavljanje udomiteljstva, osim ako obavlja udomiteljstvo kao samac. Takvu vrstu udomiteljstva mogu obavljati: baka, djed, stric, teta, ujak, braća ili polubraća, sestre ili polusestre, unuci te njihovi bračni ili izvanbračni drugovi. Iznimno, udomitelji mogu biti i drugi srodnici ako centar procijeni da je to u najboljem interesu korisnika. Također, udomitelji imaju pravo i na opskrbninu. Udomiteljstvo kao zanimanje može obavljati osoba koja ispunjava posebne uvjete za obavljanje standardnog udomiteljstva kao zanimanja ili specijaliziranog udomiteljstva za djecu kao zanimanja. Udomitelj će i u ovom slučaju imati pravo na opskrbninu i naknadu za rad uz dodatna prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti kao zaposlena osoba u skladu s posebnim propisima. Standardno udomiteljstvo može obavljati tradicionalni ili specijalizirani udomitelj koji nije u radnom odnosu, ne obavlja samostalnu registriranu djelatnost obrta ili slobodnog zanimanja, ako je najmanje 6 mjeseci pružao uslugu kao tradicionalni udomitelj, ako pruža usluga za najmanje troje djece ili četvero odraslih korisnika istodobno, ima prebivalište na području jedinice područne samouprave, odnosno Grada Zagreba za koje je utvrđena potreba za obavljanjem udomiteljstva kao zanimanja te je izabran od strane Povjerenstva za izbor udomitelja za obavljanje udomiteljstva kao zanimanja. S druge strane, za obavljanje specijaliziranog udomiteljstva za djecu, uz zadovoljenje općih uvjeta te djelomično uvjeta postavljenih za standardno udomiteljstvo glede radnog odnosa, mjesta prebivališta na kojem je utvrđena potreba obavljanja udomiteljstva i izbora od strane Povjerenstva, osoba mora imati završen određen stupanj obrazovanja i radnog iskustva te posebna znanja i vještine u skladu s individualnim potrebama djeteta ili mlađe punoljetne osobe kojoj pruža uslugu smještaja. Specijalizirano udomiteljstvo za djecu podrazumijeva pružanje usluge smještaja i skrbi djeci s problemima u ponašanju kojem je određena mjera povjeravanja udomiteljskoj obitelji, djeci i mlađoj punoljetnoj osobi s problemima u ponašanju kojemu je izrečena odgojna mjera te teško bolesnom djetetu ili mlađoj punoljetnoj osobi kao i onima kojima je utvrđen određen stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti, odnosno invaliditeta.

Važnu ulogu u postupku zasnivanja posvojenja i udomiteljstva ima centar. Također, centar provodi procjenu podobnosti i prikladnosti za posvojenje, odnosno izabire udomitelja isključivo prema potrebama korisnika te pruža pomoć i potporu nakon zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva. Prije pokretanja postupka za zasnivanje posvojenja, osobe koje žele posvojiti podnose pisanu prijavu namjere posvojenja i zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti centru za socijalnu skrb nadležnom prema mjestu njihova prebivališta, odnosno boravišta. Centar ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja, nakon čega, ako utvrdi da jesu, upućuje ih na obvezu sudjelovanja u programu stručne pomoći za posvojenje. Nakon toga, centar daje mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje i to u roku od 6 mjeseci od zaprimanja pisane prijave i zahtjeva. Nakon pozitivnog mišljenja o podobnosti i prikladnosti, potencijalni posvojitelji se upisuju u registar potencijalnih posvojitelja. Centar će upoznati potencijalne posvojitelje s pravom djeteta da od posvojitelja dozna da je posvojeno. Savjetuje se da se djetetu najkasnije do sedme godine života kaže da je posvojeno, a ako je dijete starije, odmah nakon zasnivanja posvojenja. Kada su svi prethodno navedeni uvjeti ispunjeni, centar nadležan prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta po službenoj dužnosti pokreće i vodi postupak zasnivanja posvojenja. Među potencijalnim posvojiteljima upisanih u registar izabire se onaj koji je najprikladniji za određeno dijete uzimajući u obzir osobine i potrebe djeteta opisane u izvješću te stručno mišljenje centra o podobnosti i prikladnosti. S time da, ako je od izrade mišljenja do pokretanja postupka proteklo više od godinu dana, preispitat će se je li došlo do promjena okolnosti. Prije donošenja rješenja o zasnivanju posvojenja, omogućit će se ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom te osigurava se stručna pomoć i potpora. Posvojenje se smatra zasnovano kada rješenje o posvojenju postane pravomoćno. Nakon zasnivanja posvojenja, centar je dužan osigurati savjetodavnu pomoć i potporu te pratiti prilagodbu djeteta u posvojiteljskoj obitelji te nakon isteka roka od 6 mjeseci od zasnivanja posvojenja o tome sastaviti izvješće. 

Uloga centra ističe se i njegovom dužnosti u pripremi korisnika, njegove i udomiteljske obitelji za smještaj korisnika, informiranju udomitelja s osobinama korisnika, njegovim dotadašnjim životom, zdravstvenim stanjem i potrebama te dužnosti dostave centru udomitelja rješenja kojim se priznaje pravo na socijalnu uslugu smještaja. Tijekom smještaja korisnika, centar korisnika prati provedbu individualnog plana promjene korisnika, prati prilike korisnika putem posjeta ili drugih primjerenih oblika komunikacije te pruža stručnu pomoć i najmanje tri mjeseca nakon prestanka smještaja, odnosno povratka u obitelj. Centar udomitelja ima glavnu ulogu u samom postupku provedbe osposobljavanja udomitelja u trajanju od 40 sati, utvrđivanju motivacije i provedbe izbora udomitelja, organiziranju godišnje edukacije udomitelja, pružanju stručne pomoći udomitelju te procjene potreba korisnika i izbora i pripremi udomitelja. Centar udomitelja donosi i rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, kao i prestanku dozvole za obavljanje udomiteljstva.

Do prestanka udomiteljstva dolazi u slučaju smrti udomitelja, na njegov zahtjev, istekom roka na koji je izdano rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, a udomitelj nije podnio zahtjev za donošenje rješenja o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, prestankom postojanja nekog od uvjeta za obavljanje udomiteljstva, ako udomitelj obavlja udomiteljstvo protivno interesu korisnika, ako ne ispunjava obveze ili ako bez opravdanog razloga ne primi na smještaj korisnika kojeg mu je uputio centar, a suglasio se s njegovim smještajem, ako prestanke potreba za smještajem korisnika u srodničku udomiteljsku obitelj, a ta obitelj obavlja samo srodničko udomiteljstvo te rješenjem inspektora ili višeg inspektora socijalne skrbi o zabrani obavljanja udomiteljstva. S druge strane, posvojenjem nastaje neraskidiv odnos srodstva i prava i dužnosti koja iz toga proizlaze. Posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb, a posvojenik i njegovi potomci stječu pravo nasljeđivanja posvojitelja, njegovih krvnih srodnika i srodnika po posvojenju.

Naizgled slična, navedena dva instituta, imaju značajne razlike. Polazeći od zakonskih propisa, institut udomiteljstva je uređen zasebnim zakonom, dok je institut posvojenja uređen u sklopu ObZ-a. Oba zakona detaljno uređuju institute propisujući različite uvjete koji se moraju prethodno ispuniti kako bi se postupak zasnivanja posvojenja, odnosno udomiteljstva mogao pokrenuti te zapreke njegovu pokretanju. ZU propisuje mogućnost zasnivanja tri vrste udomiteljstva, što nije slučaj kod posvojenja. Međutim, kao zajednička značajka javlja se uloga centra. Centar ima određene dužnosti prije, tijekom i nakon zasnivanja posvojenja i udomiteljstva. Također, sve navedeno sam proces posvojenja, odnosno udomiteljstva čini izrazito dugotrajnim, ostavljajući njihove korisnike bez odgovarajuće skrbi.

UTJECAJ KLIMATSKIH PROMJENA NA IZBJEGLIŠTVO

Klimatske promjene jedan su od najvećih izazova današnjice. Posljedica su antropogenog procesa zagrijavanja do kojeg dolazi radi povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi. Izvješće Međunarodnog panela o promjeni klime IPCC-a iz 2021. godine pokazuje rapidno pogoršanje trendova globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. Destruktivni utjecaji klimatskih promjena osjećaju se na svim kontinentima i predviđa se da će u narednim desetljećima postati još intezivniji. Velike suše, poplave, podizanje razine mora, toplinski valovi te nestašice hrane u nekim područjima već sada tjeraju  ljude na izbjeglištvo. Prema radu „Promjene u okolišu i ljudske migracije“, tzv. „okolišne migracije“ su selidbe uvjetovane ili izazvane promjenama okoliša koje su prvi i najstariji tip selidbi s golemim utjecajem na nastanak, propadanje i mijenjanje civilizacija.

U izvješćima Agencije UN-a za izbjeglice, UNCHR iz 2021. godine možemo vidjeti da se trend povećanja prisilnog raseljavanja nastavio, te trenutno ima više od 84 milijuna slučajeva prisilnog raseljavanja u svijetu. Rezultat je to bježanja pred nasiljem, nesigurnosti, ali sve češće i pod utjecajem klimatskih promjena. Sukladno podacima IDMC-a prirodne katastrofe koje su utjecale na selidbe 2019. godine možemo podijeliti na one geofizičke (vulkanske erupcije i potresi) i one usko povezane s vremenom poput oluja, poplava, požara raslinja, suša, klizišta i ekstremnih temperatura. Razlikujemo utjecaj iznenadnih i postepenih katastrofa. Iznenadne katastrofe, poput uragana  Luis 1995, Hugo iz 1989 i Harvey 2017. godine, vjerojatnije će izazvati masovno raseljavanje, ali pogođeni će se nakon određenog vremena i saniranja domova vratiti kući. Dok, kod postepenih katastrofa dolazi do smanjenja plodnosti tla, degradacije okoliša, porasta razine mora i tako dolazi do dugoročnih migracija. 

Prema službenim podacima centra UN-a za nadzor interno raseljenih osoba krajem 2019. godine vidimo da su se  najveća raseljavanja odvijala duž Azije gdje su Indija, Filipini, Bangladeš i Kina imale više od 17 milijuna novih raseljavanja uzrokovanih najviše monsunskim kišama i tropskim olujama. Najveće posljedice klimatskih promjena možemo vidjeti u zemljama koje su posebno ranjive zbog siromaštva i sukoba. Primjerice, u Mozambiku cikloni pustoše središnji dio zemlje, a na sjeveru zemlje u provinciji Kabo Delgrado Militanti su zbog sukoba primorali ljude na raseljavanje. Slične situacije promatramo sve od Burkine Faso do Bangladeša te od Afganistana do Mozambika. U 2018. godini u Bangladešu smo mogli vidjeti prizore monsunskih kiša i snažnih vjetrova koje su pogodile kamp Cox´ Bazaru u kojem su smještene izbjeglice iz naroda Rohingy. Također, u Hondurasu i Gvatemali uragan Eta prouzročio je odrone i poplave u kojima je poginulo na desetke ljudi. Afganistan je obilježen desetljećima sukoba te zbog jakih suša i poplava, gladi su izloženi milijuni ljudi što je samo još više potaklo dodatno raseljavanje.

Klimatske promjene pogoršavaju postojeće društvene nejednakosti, zbog čega su osjetljive skupine stanovništva nerazmjerno pogođene njihovim negativnim utjecajima, što dovodi do začaranog kruga sve većih nejednakosti. U izvješću posebnog izvjestitelja UN-a o siromaštvu i ljudskim pravima navodi se da će se zbog klimatskih promjena pogoršati postojeće siromaštvo i nejednakost,  najteže će biti pogođene siromašne zemlje i regije te mjesta na kojima žive i rade siromašne osobe. Procjenjuje da će zemlje u razvoju snositi 75–80 % troška klimatskih promjena; prema OECD-u društveno-gospodarski napredak najmanje razvijenih zemalja uvelike ovisi o sektorima na koje utječe klima. U presudi Odbora UN-a za ljudska prava u predmetu Teitiota protiv Novog Zelanda priznaje se da ljudi čiji su životi neposredno ugroženi zbog negativnih utjecaja klimatskih promjena, ne smiju prisilno biti vraćeni u zemlje podrijetla.

Također, ne postoji nešto poput klimatskih izbjeglica per se, ali to ne znači da se Konvencija o izbjeglicama iz 1951. ne može primijeniti u određenim situacijama. Konkretno, tamo gdje su učinci klimatskih promjena i katastrofa u interakciji s nasiljem, sukobom ili progonom koji dovode do raseljavanja, pojedinci mogu biti izbjeglice prema Konvenciji o izbjeglicama iz 1951. godine. Konvencija OAU-a i Kartagenska deklaracija uključuju šire kriterije za izbjeglice koji priznaju kao izbjeglice one koji su zbog „događaja koji ozbiljno narušavaju javni red” prisiljeni napustiti svoju zemlju. Ovi zaštitni mehanizmi mogu pružiti određeni stupanj sigurnosti i zaštite ljudima koji su pobjegli od prijetnji zbog prirodnih opasnosti.


IZVORI:

https://www.internal-displacement.org/global-report/grid2020/ 

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2021-0115_HR.html 

https://prilagodba-klimi.hr/primjeri-selidbe-zajednica-mjesta-ili-gradova-zbog-klimatskih-promjena/ 

https://www.internal-displacement.org/ 

https://www.ippc.int/en/ 

https://hrcak.srce.hr/file/200181 

https://www.unhcr.org/hr/ 

Privremena zaštita raseljenih osoba iz Ukrajine

UVOĐENJE PRIVREMENE ZAŠTITE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Vlada Republike Hrvatske je u ožujku 2022. donijela Odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine (dalje: Odluka) sukladno Provedbenoj odluci Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite. Do 20. prosinca 2022. u Republiku Hrvatsku ušlo je ukupno 22.366 raseljenih osoba iz Ukrajine, od čega je žena 11.143 (49,8 %), muškaraca 3.787 (16,9 %), djece 7.436 (33,3 %). Ovakvi podaci ukazuju da je broj raseljenih osoba iz Ukrajine i dalje u rastu te da je sustav privremene zaštite još uvijek potreban.

Privremena zaštita u Republici Hrvatskoj definirana je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) kao zaštita hitnog i privremenog karaktera koja se uvodi na temelju odluke Vijeća Europske unije o postojanju masovnog priljeva raseljenih osoba sukladno članku 78. navedenog zakona (čl. 4. t. 4. ZMPZ). Privremena zaštita odobrava se u izvanrednom postupku u slučajevima masovnog priljeva ili predstojećeg masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u zemlju svog podrijetla, osobito ako postoji rizik da zbog tog masovnog priljeva nije moguće učinkovito provesti postupak odobrenja međunarodne zaštite, radi zaštite interesa raseljenih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu (čl. 78. st. 1. ZMPZ).  

SUBJEKTI PRIVREMENE ZAŠTITE

Temeljem Odluke pravo na privremenu zaštitu u Republici Hrvatskoj imaju: 

- državljani Ukrajine i članovi obitelji koji su boravili u Ukrajini na dan 24. veljače 2022. godine,

- osobe bez državljanstva i državljani treće zemlje, koji su u Ukrajini uživali međunarodnu ili istovjetnu nacionalnu zaštitu na dan 24. veljače 2022. godine i članovi njihovih obitelji koji su u Ukrajini imali odobren boravak na dan 24. veljače 2022. godine,

- državljani treće zemlje koji su u Ukrajini imali važeći stalni boravak na dan 24. veljače 2022. godine sukladno ukrajinskim propisima i koji se ne mogu vratiti u svoju zemlju ili regiju podrijetla u sigurnim i trajnim uvjetima i 

- raseljeni državljani Ukrajine i članovi njihovih obitelji koji su neposredno prije 24. veljače 2022. godine pobjegli iz Ukrajine zbog sigurnosne situacije te se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu (čl. 2. st. 1. i 2. Odluke).

ISKLJUČENJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Prema ZMPZ-u, privremena zaštita neće se odobriti državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se smatra da:

- je počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti utvrđen odredbama međunarodnih akata

- je počinila, poticala ili sudjelovala u počinjenju teškog nepolitičkog kaznenog djela izvan Republike Hrvatske, a prije njezinog dolaska u Republiku Hrvatsku, uključujući i osobito okrutna postupanja, čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem

- je počinila djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda, kao što je istaknuto u Preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda

- postoji osnovana sumnja da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost

- je pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo za koje se prema zakonodavstvu Republike Hrvatske može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i duže (čl. 80. ZMPZ).

ZAHTJEV ZA PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Zahtjev za privremenom zaštitom (dalje: Zahtjev) podnosi se u najbližoj policijskoj upravi ili postaji nadležnoj prema mjestu smještaja. Također, Zahtjev se može podnijeti putem aplikacije Croatia4Ukraine. Stranci smješteni u objektima Kolektivnog smještaja zahtjev mogu podnijeti u navedenim objektima kod službenika MUP-a, odnosno službenika policijskih uprava/postaja. Prijava u evidencije Hrvatskog Crvenog križa ne smatra se podnošenjem Zahtjeva. U Prihvatnima centrima zahtjev nije moguće podnijeti.

PRAVA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u stranac pod privremenom zaštitom ima pravo na:

1. boravak

2. iskaznicu

3. osnovna sredstva za život i smještaj

4. zdravstvenu zaštitu

5. osnovno i srednje obrazovanje

6. informacije o pravima i obvezama

7. rad

8. spajanje obitelji i

9. slobodu vjeroispovijesti (čl. 83. st. 1. ZMPZ). 

ISKAZNICA STRANCA POD PRIVREMENOM ZAŠTITOM

Prema ZMPZ-u strancu kojem je odobren Zahtjev izdaje se Iskaznica stranca pod privremenom zaštitom (dalje: Iskaznica)  kojom se potvrđuje status stranca pod privremenom zaštitom. Iskaznica se izdaje na vrijeme od godine dana te ju je moguće produžiti (čl. 85. st.1. ZMPZ). Na temelju izdane iskaznice stranci s odobrenom privremenom zaštitom ostvaruju ostala prava iz čl. 83. st. 1. ZMPZ-a. U slučaju promjene adrese stanovanja držatelj Iskaznice dužan je u roku od 2 dana od promjene boravišta prijaviti i odjaviti adresu stanovanja te ishoditi novu u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta.  Krađa ili gubitak Iskaznice prijavljuje se bez odgode u policijsku upravu/policijsku postaju prema mjestu događaja ili saznanja. Prestankom privremene zaštite Iskaznica se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova (čl. 85. st. 2. ZMPZ). 

TRAJANJE PRIVREMENE ZAŠTITE

Privremena zaštita odobrava se na vrijeme od jedne godine te je u Republici Hrvatskoj predviđeno trajanje do 4. ožujka 2023. (čl. 79. st. 2.). Privremena zaštita će se automatski produžiti na šest mjeseci, a najduže na godinu dana, ako razlozi za odobravanje privremene zaštite  potraju (čl. 79. st. 3. ZMPZ). Privremena zaštita može trajati najdulje tri godine (čl 79. st. 1. ZMPZ).

Privremena zaštita prestaje istekom najduljeg dopuštenog vremena trajanja privremene zaštite ili odlukom Vijeća Europske unije (čl. 79. st. 5. ZMPZ).


IZVORI:

Odluka o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljenje osobe iz Ukrajine: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/HR/odluke/022-03-22-04-77_3-07-03.pdf 

Provedbena odluka Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka 2022.o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32022D0382 

Aplikacija Croatia4Ukraine: https://croatia4ukraine.mup.hr/Pages/Zahtjev 

Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatska za Ukrajinu, Status privremene zaštite: https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/informacije/status-privremene-zastite/152

PRAVA RADNIKA S INVALIDITETOM

Osobe s invaliditetom prilikom zapošljavanja suočene su s prostornim i socijalnim predrasudama, što rezultira većom stopom nezaposlenosti, nižim prosječnim primanjima i, u konačnici, nižom kvalitetom života. Komisija Međunarodne organizacije rada 1996. godine ustanovila je da je stopa zaposlenosti osoba s invaliditetom 20 do 30 posto niža od stope zaposlenosti osoba bez invaliditeta. Kako bi se osobe s invaliditetom uključilo u tržište rada, zakonodavac ih prilikom zapošljavanja stavlja u privilegirani položaj.


Zakonsko određenje radnika s invaliditetom

Zapošljavanje osoba s invaliditetom uređeno je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (ZPRZOI, NN 157/13, 152/14, 39/18, 32/20), dok se dodatno na pitanja koja nisu njime uređena primjenjuje Zakon o radu (ZOR, NN 93/14, 127/17, 98/19). Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom definira osobu s invaliditetom kao osobu koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima (čl. 3. st. 1. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom s preostalom radnom sposobnosti je osoba čiji invaliditet ima za posljedicu smanjenu mogućnost radnog osposobljavanja i zapošljavanja u odnosu na sposobnosti osobe bez invaliditeta jednake ili slične životne dobi, jednake ili slične naobrazbe, u jednakim ili sličnim uvjetima rada, na jednakim ili sličnim poslovima (čl. 3. st. 2. ZPRZOI-ja). Dakle, riječ je o osobama koje su u istim uvjetima i okolnostima zbog svojih tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih oštećenja u nepovoljnijem položaju od osoba s istim kvalifikacijama bez istih oštećenja.


Zapošljavanje osoba s invaliditetom

Kako bi se u javnom interesu smanjila stopa nezaposlenosti osoba s invaliditetom, zakonodavac uvodi obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, čiji su obveznici svi poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, neovisno o djelatnosti koju obavljaju. Kvotom je određeno da osobe s invaliditetom trebaju činiti od 2 do 6 posto ukupnog broja zaposlenih (čl. 8. st. 1, 2. ZPRZOI-ja).

Također, poslodavci iz javnog sektora dužni su prilikom zapošljavanja osobi s invaliditetom dati prednost pod jednakim uvjetima (čl. 9. st 1. ZPRZOI-ja). Javni sektor obuhvaća tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti, tijela državne vlasti i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, javne ustanove, izvanproračunske i proračunske fondove, pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima.

Prednost pod jednakim uvjetima podrazumijeva da osoba s invaliditetom mora ispunjavati sve uvjete navedene u natječaju ili oglasu, ali isto tako i postići jednako dobar rezultat kao i drugi kandidati u postupku ocjenjivanja kandidata (pismeno testiranje i/ili intervju) kako bi ostvarila navedeno pravo. Dakle, tek ako osoba s invaliditetom postigne jednako dobar rezultat kao i kandidat s najviše bodova, ona ima pravo prednosti pri zapošljavanju.

Da bi ostvarila pravo prednosti pri zapošljavanju, osoba s invaliditetom dužna se uz prijavu, odnosno ponudu na natječaj ili oglas, pozvati na to pravo te priložiti sve dokaze o ispunjavanju traženih uvjeta, kao i dokaz o utvrđenom statusu osobe s invaliditetom (čl. 9. st 2. ZPRZOI-ja). U slučaju kada dvije ili više osoba ispunjavaju uvjete propisane natječajem ili oglasom, a ostvaruju pravo na prednost pri zapošljavanju kao osobe s invaliditetom, poslodavac samostalno donosi odluku o izboru kandidata, uzimajući u obzir potrebe posla, rezultate postignute u postupku ocjenjivanja kandidata te interes i motivaciju kandidata (čl 9. st. 4. ZPRZOI-ja).

Osobe s invaliditetom mogu se zaposliti na otvorenom tržištu rada ili pod posebnim uvjetima uz poslodavčevu obvezu osiguranja razumne prilagodbe radnog mjesta (čl. 7. st. 1. ZPRZOI-ja). Razumna prilagodba radnog mjesta znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja radnog mjesta koja ne predstavlja nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje poslodavca. Time se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osigurava zapošljavanje i rad na ravnopravnoj osnovi s drugima (čl. 7. st. 2. ZPRZOI-ja). Navedene prilagodbe moraju biti u skladu s individualnim specifičnim funkcionalnim i zdravstvenim teškoćama i ograničenjima svake pojedine osobe s invaliditetom, a podrazumijevaju uklanjanje prepreka za osobe s invaliditetom. Podrazumijevaju prilagodbu uvjeta rada poput uklanjanja arhitektonskih barijera, prilagodbe radnog mjesta s potrebnom tehničkom opremom, prilagodbe radnog vremena, periodičke rehabilitacije i rada na izdvojenom mjestu rada. Poslodavac je dužan osigurati odgovarajuće oblike razumne prilagodbe u vezi s prilagođavanjem radnog mjesta, radnog vremena, dužine trajanja i načina praćenja prilagođavanja, stručnog nadzora te ocjenjivanja radnih sposobnosti individualnim potrebama osobe s invaliditetom koja se zapošljava (čl. 12. st. 4. ZPRZOI-ja).

Na otvorenom tržištu rada, s obzirom na stupanj osposobljenosti za rad na određenom radnom mjestu u odnosu na invaliditet, osoba s invaliditetom može se zaposliti bez korištenja ili s korištenjem financijske potpore ili/i stručne pomoći. To ovisi o njenim potrebama za prevladavanje teškoća vezanih uz invaliditet. One se utvrđuju nalazom i mišljenjem centra za profesionalnu rehabilitaciju (čl. 7. st. 3. ZPRZOI-ja). Pod posebnim uvjetima zapošljavanja osoba s invaliditetom može se temeljem nalaza i mišljenja centra za profesionalnu rehabilitaciju zaposliti u integrativnoj radionici (u ustanovi ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti na otvorenom tržištu rada) ili u zaštitnoj radionici (ustanovi ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti u integrativnoj radionici) (čl. 7. st. 4. ZPRZOI-ja).


Dodatna radnička prava osoba s invaliditetom

Osoba s invaliditetom je privilegirana u pogledu otkaznog roka. Njegovo se najmanje trajanje za osobu s invaliditetom dodatno uvećava za mjesec dana, osim ako je otkaz skrivila ta osoba (čl. 12. st. 2. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom ima privilegije i po pitanju plaćenog godišnjeg odmora, koji za svaku kalendarsku godinu iznosi najmanje 5 tjedana (čl. 12. st. 3. ZPRZOI-ja).

Pravo na profesionalnu rehabilitaciju je pravo osobe s invaliditetom na korištenje usluga centra za profesionalnu rehabilitaciju. Rehabilitacija je utvrđena individualnim planom profesionalne rehabilitacije, a stječe ga osoba s invaliditetom kojoj je nadležno tijelo vještačenja utvrdilo preostalu radnu sposobnost (čl. 4. st. 1, 2. ZPRZOI-ja). Osoba s invaliditetom ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju po općim programima. Ako je to potrebno zbog vrste i težine invaliditeta ili uspješnosti rehabilitacijskog procesa ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju i u posebnim školama i ustanovama za profesionalnu rehabilitaciju, po prilagođenim ili posebnim programima (čl. 4. st. 3. ZPRZOI-ja).

O pravu na profesionalnu rehabilitaciju nezaposlenih osoba s invaliditetom nakon podnošenja zahtjeva odlučuje područna jedinica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u kojoj je nezaposlena osoba s invaliditetom prijavljena kao nezaposlena. Postupak za ostvarivanje prava na profesionalnu rehabilitaciju pokreće se na zahtjev osobe s invaliditetom, njezinih roditelja, zakonskog zastupnika ili skrbnika, uz prilaganje dokaza o utvrđenom invaliditetu i o preostaloj radnoj sposobnosti (čl. 5. ZPRZOI-ja).

Osobe s invaliditetom prepoznate su kao osobito osjetljiva skupina koja se nalazi u nepovoljnom položaju na tržištu rada, u skladu s čim su za tu skupinu osigurane potpore s najvećim intenzitetom. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, osobe s invaliditetom čine 1,8 posto ukupnog broja zaposlenih u Republici Hrvatskoj te se bilježi trend povećavanja tog udjela. Najveći broj zaposlenih osoba s invaliditetom osobe su s intelektualnim teškoćama (760 ili 34,3 posto), zatim slijede osobe s kombiniranim oštećenjima (465 ili 21 posto) te osobe s tjelesnim invaliditetom (432 ili 19,5 posto). Usprkos ostvarenom napretku, Hrvatska još uvijek pripada državama s visokom nezaposlenosti osoba s invaliditetom.

Poziv na sudjelovanje na Školi zagovarača u zdravstvu 26.09. - 28.09.2022. (Fužine) - Zdravstveni opservatorij

Drage studentice i studenti,

Pravna klinika u Zagrebu sudjeluje u projektu „Zdravstveni opservatrorij“  čiji je cilj jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za postizanje učinkovitog dijaloga s javnom upravom, socijalnim partnerima i znanstvenim visokoobrazovnim institucijama u oblikovanju i provođenju reformi koje doprinose jednakopravnosti građana u pristupu kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti te očuvanju i razvoju javnog zdravstvenog sustava, a koji je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda.

Pravna klinika jedan je od partnera te sudjeluje na raznim radionicama i aktivnostima, a kao najvažnija zadaća Pravne klinike u projektu može se istaknuti pružanje besplatne pravne pomoći korisnicima udruga te održavanje edukacija iz područja prava. Nositelj projekta je Udruga Krijesnica za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Također, u projektu sudjeluju Udruga RODA, Udruga SOLIDARNA, Savez društava multiple skleroze Hrvatska i druge.

Ovim putem vas pozivamo na Školu zagovarača u zdravstvu koja se organizira u sklopu projekta od 26. do 28. rujna 2022. godine u Fužinarskoj kući na adresi Dr. Franje Račkog 30 u Fužinama.

Škola zagovarača je trodnevna specijalistička edukacija iz područja javnog zagovaranja i participacije građana u donošenju odluka u zdravstvu namijenjena organizacijama civilnog društva, zdravstvenim stručnjacima i studentima srodnih studija. Program zagovaračke škole vodit će Marina Škrabalo, stručnjakinja za javne politike i javno zagovaranje iz Zaklade SOLIDARNA. Program s više informacija možete pronaći u prilogu poziva.  

Na edukaciji će kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenta održati prezentaciju o pravnima korisnika zdravstvene zaštite na nacionalnoj i europskoj razini.

Sudjelovanje na Školi zagovarača je besplatno. Udruga Krijesnica snosit će troškove puta i smještaja na bazi punog pansiona u dvokrevetnim sobama u Fužinarskoj kući za sve potvrđene sudionike. S obzirom da je broj mjesta za sudjelovanje ograničen, molimo da svoj dolazak potvrdite najkasnije do četvrtka 15. rujna 2022. godine u 13h klikom na link: https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSctAH87vAwro4QYPkyv2ofiVsnCvph8XC4BsciX5F0Qz5utEA/viewform.

         Molimo one koji se žele prijaviti i koji ispune obrazac da se jave administratorici Pravne klinike Karli Ressler na mail karla.ressler@student.pravo.hr za više detalja.

ISPRAVAK NEISTINITOG STANJA U ZEMLJIŠNOJ KNJIZI

U praksi se često događa situacija kada upisani vlasnik u zemljišnoj knjizi nije osoba koja je u tom trenutku zbiljski vlasnik nekretnine. Pravno stanje nekretnine u zemljišnoj knjizi može biti različito od izvanknjižnog, stvarnog stanja kad je u zemljišnoj knjizi kao nositelj knjižnog prava upisana osoba koja to nije, odnosno tada će stanje u zemljišnoj knjizi biti neistinito. Razlozi za nepodudaranje upisanog stanja u zemljišnoj knjizi sa stvarnim stanjem su brojni te se najčešće svode na zanemarivanje zemljišnih knjiga u prošlosti te pretvorbu društvenog vlasništva u privatno. Međutim, razlozi za takvo stanje često mogu biti i privatnopravne prirode. Primjerice, moguće je da je rješenjem o nasljeđivanju, nekretnina koja se nasljeđuje utvrđena kao izvanknjižno vlasništvo, odnosno da ostavitelj prije smrti nije bio upisan kao vlasnik u zemljišne knjige. Kako je Zakonom o zemljišnim knjigama (NN 63/19; u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (u daljnjem tekstu: knjižni prednik) (čl. 45. ZZK), postavlja se pitanje na koji način se izvanknjižni vlasnik može upisati u zemljišne knjige.

Osoba koja smatra da je zbiljski vlasnik nekretnine, premda je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisan netko drugi, ima pravo pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

POJEDINAČNI ISPRAVNI POSTUPAK

Svrha je pojedinačnog ispravnog postupka da se nakon provođenja istog u zemljišnu knjigu upiše pravo koje može biti predmet zemljišnoknjižnog postupka, a koje se zbog formalnih nedostataka nije moglo do tada upisati u zemljišnu knjigu (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 45/2018-2, od dana 29. travnja 2019. godine). Zakonom o zemljišnim knjigama pojedinačni ispravni postupak definiran je kao poseban zemljišnoknjižni postupak u kojem se ispravljaju zemljišnoknjižni upisi, a provodi se kad postoji opravdani razlog. Pojedinačni ispravni postupak može se provesti glede jednog ili više zemljišnoknjižnih uložaka (čl. 208. st. 1. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak može se provesti i u odnosu na određeni suvlasnički dio upisan u jednom zemljišnoknjižnom ulošku (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 219/2019-2, od dana 25. studenog 2019. godine). Također, uknjižba prava stvarne služnosti može biti predmet pojedinačnog ispravnog postupka, posl. broj: Gž Zk 326/2017-3, od dana 16. srpnja 2018. godine).

Opravdani razlog za vođenje pojedinačnog ispravnog postupka postoji kad je nekom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i zbog čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise, a radi se o pravu koje prema odredbama ovoga Zakona može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa (čl. 208. st. 3. ZZK).  Pojedinačni ispravni postupak pokreće se na prijedlog osobe koja ima pravni interes (čl. 209. st. 1. ZZK). U prijedlogu za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka treba biti točno označeno:

a) u kojem se smislu zahtijeva ispravljanje zemljišnoknjižnog uloška, 

b) koji bi se zemljišnoknjižni upisi u tom ulošku, kako i u čiju korist trebali ispraviti,

c) činjenice na kojima se prijedlog temelji (npr. temelj stjecanja, povijest stjecanja i slično), 

d) a uz prijedlog se može podnijeti i nacrt ispravljenog zemljišnoknjižnog uloška (čl. 209. st. 2. ZZK). 

Predmetni prijedlog mora sadržavati ime i prezime, adresu i osobni identifikacijski broj osobe u čiju se korist traži ispravak upisa u zemljišnoj knjizi, ali se ne moraju navesti osobe protiv kojih se traži ispravak upisa (protustranke) (čl. 209. st. 3. ZZK). 

Prijedlogu osobe koja ima pravni interes treba priložiti isprave iz kojih proizlazi opravdanost pokretanja pojedinačnog ispravnog postupka odnosno isprave kojima se dokazuje osnovanost prijedloga (npr. isprave o prijenosu ili osnivanju knjižnih prava u korist podnositelja prijedloga koje ne ispunjavaju sve pretpostavke za valjanost tabularne isprave, izvaci iz katastra zemljišta o posjedniku nekretnine, javno ovjerovljene izjave zemljišnoknjižnog vlasnika ili njegovih nasljednika kojima se potvrđuje pravo predlagatelja i sl.) (čl. 209. st. 4. ZZK). Kad se prijedlogom osobe koja ima pravni interes predlaže upisati pravo vlasništva, prijedlogu treba priložiti i podatak o povijesti promjena u katastarskom operatu koji je u službenoj upotrebi za katastarsku česticu na kojoj se predlaže upis, osim kada je predmet postupka pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) (čl. 209. st. 5. ZZK). Dakle, predlagatelj pojedinačnog ispravnog postupka nije dužan uz prijedlog dostaviti samo javnu ili javnoovjerovljenu ispravu kojim bi učinio vjerojatnim da mu pripada zemljišnoknjižno pravo koje nije u njegovu korist upisano, već je ovlašten priložiti bilo kakvu ispravu kojom čini vjerojatnim da mu pripada to zemljišnoknjižno pravo (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk-577/16-2, od dana 05. prosinca 2016. godine). Sud će odbiti prijedlog za otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka ukoliko predlagatelj ne raspolaže niti jednom ispravom koja bi upućivala na vjerojatnost da mu pripada pravo na nekretninama koje nije upisano u njegovu korist (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl broj: Gž Zk 108/2019-3, od dana 16. listopada 2019. godine).

Slijedom navedenog, ključno za pokretanje postupka jest postojanje isprava kojima se dokazuje osnovanost prijedloga za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka, a što u praksi znači da predlagatelj mora imati ispravu koja ga legitimira kao vjerojatnog vlasnika nekretnine. Takva isprava je, primjerice pravomoćno rješenje o nasljeđivanju kojim se stvarni vlasnik utvrđuje kao izvanknjižni vlasnik nekretnine, posjedovni list u kojem se stvarni vlasnik navodi kao posjednik nekretnine, ali i ugovor o kupoprodaji nekretnine ili ugovor o darovanju nekretnine koji zbog nekog nedostatka ne može biti osnova za upis uknjižbe stjecanja prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.

Međutim, kako se Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 746/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu ZV) određuje zaštita poštenih stjecatelja, osoba koja tvrdi da ima opravdani razlog morat će dokazati i da su nepoznate osobe nepošteni stjecatelji prava vlasništva. Naime, budući da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (čl. 122. st. ZV). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (čl. 122. st. 2. ZV).  Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 122. st. 3. ZV). 

Na temelju rješenja suda o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka u dijelu zemljišne knjige na koji se ispravak odnosi zabilježit će se da je otvoren pojedinačni ispravni postupak (čl. 210. st. 1. ZZK). Rješenje o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka donijet će se u roku od 30 dana od dana zaprimanja urednog prijedloga (čl. 210. st. 4. ZZK). Pojedinačni ispravni postupak podijeljen je u dva dijela i to na postupak otvaranja pojedinačnog ispravnog postupka i ispravni postupak u kojem se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 191. do 197. Zakona zemljišnim knjigama (Presuda Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž Zk 561/2018-2, od dana 25. siječnja 2019. godine). Postupak po donošenju rješenja o otvaranju pojedinačnog ispravnog postupka jednostavan je i sastoji se u pravilu od jednog sudskog ročišta koje se provodi kao očevid na nekretnini koja je predmetom postupka, prilikom kojeg se predmetna nekretnina razgledava te se saslušavaju svjedoci. Ako sud zaključi da je predlagatelj stvarni vlasnik nekretnine, donosi rješenje kojim se provodi ispravak upisa u zemljišnoknjižnom ulošku na način da se predlagatelj upisuje kao vlasnik nekretnine 

PARNIČNI POSTUPAK

Ako stvarni vlasnik nekretnine ne bi uspio ostvariti željeni ishod u pojedinačnom ispravnom postupku, svoje pravo može ostvariti u parnici pred sudom. Dakle, iako neka osoba nije nositelj knjižnog prava, svejedno je vlasnik, a vlasniku pripadaju sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva. Jedno od njih je i zahtjev za prestanak uznemiravanja čije pravo stječe vlasnik kada treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari (čl. 167. st. 1. ZV). Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo, on mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 3. ZV). 

Primjerice, osoba koja je stvarni vlasnik, ali nije upisana kao vlasnik  u zemljišne knjige može biti onemogućena u svojoj namjeri da proda nekretninu. Kako se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja (čl. 119. st. 1. ZV), a upis je moguć samo protiv knjižnog prednika (čl. 45. ZZK), isto se može smatrati uznemiravanjem u izvršavanju vlasničkih ovlasti izvanknjižnog vlasnika. Tada bi izvanknjižni vlasnik imao pravo na pokretanje parničnog postupka kojim bi zahtijevao prestanak uznemiravanja njegovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. 

U javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba ubrajaju se, između ostalog, odluke suda ili drugoga nadležnog tijela odnosno pred njima sklopljene nagodbe koje se prema propisima o ovrsi smatraju ovršnim ispravama ili koje se prema propisima o upravnom postupku smatraju izvršnim rješenjima prikladnim za upis prava u zemljišnu knjigu, ako sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koje se odnosi upis (čl. 60. st. 1. t. b. ZZK). Slijedom navedenog, odluka suda kojom je dokazano pravo vlasništva izvanknjižnog vlasnika temelj je za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom pogledu, u daljnjem postupanju treba slijediti pravila uknjižbe.

SLUŽNOSTI PUTA I NUŽNI PROLAZ – ŠTO AKO NEMA JAVNOG ILI PRIKLADNOG PUTA DO NEKRETNINE?

Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV), služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. ZV). Služnosti su ograničenja prava vlasništva te razlikujemo stvarne služnosti koje dijelimo na poljske (služnosti na zemljištu) i kućne (služnosti na građevinama) te osobne služnosti. Međutim, za ovaj članak biti će relevantne samo stvarne služnosti, ili kako se često nazivaju zemljišne služnosti odnosno služnosti koje terete jednu nekretninu, a da bi se bolje, lakše ili udobnije gospodarilo drugom nekretninom. Stvarne služnosti mogu se osnovati na temelju pravnog posla, odluke suda ili temeljem zakona, odnosno dosjelošću. 

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Ovlaštenik, odnosno osoba ovlaštena izvršavati služnosti, nije unaprijed poimenično određena osoba već je to svagdašnji vlasnik  nekretnine jer stvarne služnosti postoje u korist nekretnine.

Služnosti može osnovati vlasnik poslužne stvari u sporazumu sa stjecateljem (ugovorom), a može to učiniti i jednostranim očitovanjem volje (oporukom). 

Zakonom je predviđena mogućnost osnivanja služnosti različitog sadržaja. Vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine mogu osnivati stvarne služnosti bilo kojega sadržaja koji je moguć, a nije zabranjen, bilo da time nastane stanje koje traje i nije potrebno ovlaštenikovo činjenje za izvršavanje ovlasti koje ta služnost daje, bilo da se služnost izvršava ponavljanjem ljudskih radnji, uzastopce ili na određeno vrijeme ili u određeno doba godine, osim ako je što drugo zakonom određeno (čl. 188. st. 1. ZV). U praksi se često susrećemo sa služnostima puta koja ovlašćuju na prolazak tuđom odnosno poslužnom nekretninom radi gospodarenja povlasnom nekretninom. Ovisno o ovlaštenjima razlikujemo pravo staze, pravo progona stoke te pravo kolnika. Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten je time hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom (čl. 190. st. 1. ZV).

Međutim, ako se služnost ne može osnovati u sporazumu s vlasnikom poslužne nekretnine, u određenim okolnostima predviđena je mogućnost osnivanja nužnog prolaza sudskim putem. Služnost može svojom odlukom, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati sud u postupku osnivanja nužnoga prolaza, odnosno nužnoga osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja u postupku diobe i u ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom (čl. 223. st. 1. ZV). Dakle, služnosti, uključujući i osnivanje nužnog prolaza, mogu biti osnovane na zahtjev vlasnika povlasne nekretnine, ali ih sud može i samostalno osnovati u postupku razvrgnuća suvlasništva te u ostavinskom postupku. Onaj u čiju je korist na nekretnini osnovano pravo služnosti odlukom suda ili drugoga tijela ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi (čl. 223. st. 4. ZV). Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine (čl. 224. st. 1. ZV). Radi boljeg razumijevanja navedenog članka potrebno je razjasniti što se smatra neprikladnim putom te što znači da put korist otvaranja puta mora biti veća od štete na poslužnoj nekretnini. Neprikladnim putom smatrat će se onaj put po kojem nije moguće normalno gospodariti povalsnom nekretninom, primjerice put je preuzak, prestrm. Nadalje, da bi se put smatrao korisnim on mora biti ekonomičan što znači da se mora isplatiti otvoriti ga, i to gledano s aspekta općeg interesa. Ako bi korist za ovlaštenika i šteta koju trpi vlasnik poslužne nekretnine bila podjednaka, tada s općeg gledišta nema razloga jednog vlasnika prisilno opterećivati samo da bi se drugi okoristio.  S obzirom da se nužni prolaz osniva protiv volje vlasnika nekretnine koju se opterećuje, sud strogo pazi na ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki.

Važno je napomenuti da u određenim slučajevima nije moguće osnovati nužni prolaz čak ni uz ispunjenje pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza. Nužni prolaz ne može sud osnovati preko nekretnina glede kojih se tome protive javni interesi (npr. preko željezničke pruge, autoceste i sl.), kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači; a kroz ograđene vrtove i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji osobito jak razlog (čl. 224. st. 2. ZV). Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti da se on osniva u korist određene nekretnine kao služnost prava staze, progona stoke, kolnika, ili svega zajedno, vodeći računa o potrebama povlasne nekretnine i o tome da poslužno zemljište bude što manje opterećeno; no nikad ne može osnovati nužni prolaz u korist određene osobe, niti općega dobra (čl. 224. st. 3. ZV).  Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u interesu Republike Hrvatske provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnoga prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako su se stranke glede naknade nisu drukčije sporazumjele (čl. 224. st. 4. ZV). U slučaju osnivanja nužnog prolaza odlukom suda, nužni prolaz je osnovan  u trenutku pravomoćnosti sudske odluke, bez obzira na uknjižbu, međutim, preporuča se uknjižba nužnog prolaza u zemljišnim knjigama jer se na taj način ono publicira te ne može doći do toga da poštena treća osoba stekne nekretninu neopterećenu nužnim prolazom jer nije znala niti mogla znati za služnost koja nije upisana u zemljišnu knjigu. Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona (čl. 230. ZV). 

Slijedom navedenog, ako služnost puta nije moguće urediti sporazumno, tada će sud na prijedlog vlasnika povlasne nekretnine, a po ispunjenju pretpostavki za osnivanje nužnog prolaza, odlukom, koja će obuhvaćati i obvezu plaćanja novčane naknade, osnovati nužni prolaz. 

Neposredno na temelju zakona, pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti; inače samo kad tako odredi posebni zakon (čl. 228. st. 1. ZV). Stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio (čl. 229. st. 1. ZV). Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva (čl. 229. st. 2. ZV). Ako se služnost po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, mora onaj tko tvrdi da je ona u korist njegove nekretnine kao povlasne osnovana dosjelošću, dokazati da je u razdoblju od najmanje dvadeset godina bar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve služnosti te da je on ili njegov prednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj (čl. 229. st. 3. ZV). Dakle, moguće je da je služnost stečena dosjelošću, primjerice ovlaštenik prava služnosti je preko dvadeset godina prolazio tuđom nekretninom do svoje nekretnine, a vlasnik poslužne nekretnine je za to znao i nije se tome protivio. U slučaju stjecanja služnosti prolaza dosjelošću moguće je, kao što je i ranije navedeno, upisati služnost u zemljišnu knjigu, što je preporučljivo iako je služnost stečena samim ispunjenjem uvjeta za stjecanje dosjelošću. 

DISKRIMINACIJA OSOBA S AUTIZMOM

Autizam je pojam s kojim se često susrećemo u svakodnevnom životu, no koliko smo dobro upoznati s time što on zapravo obuhvaća i kakav je život osoba s autizmom? Autizam je poremećaj u razvoju odnosno biološki razvojni poremećaj mozga. Od sredine prošlog stoljeća broj osoba s autizmom značajno je porastao, ali pretpostavlja se da je to zbog unaprijeđenog postupka dijagnoze. Neke od karakteristika osoba s autizmom su zaostajanje u razvoju socijalnih vještina, jezičnih vještina te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Otkriva se u ranom djetinjstvu, najkasnije do djetetove treće godine. To je stanje koje traje cijeli život, ne može se izliječiti no može se provoditi terapija kako bi se dijete dovelo na što viši nivo funkcionalnosti i produktivnosti. Svako dijete je posebno i specifično te se iste metode ne mogu primijeniti na svakom djetetu s autizmom. Toj raznolikosti i posebnosti djece s autizmom svjedoči i poznati citat: „Ukoliko ste upoznali jedno dijete s autizmom, upoznali ste samo jedno dijete s autizmom.“

Autistične osobe suočavaju se s visokom razinom diskriminacije u svim aspektima života, između ostaloga u obrazovanju i profesionalnom osposobljavanju što dovodi do njihovog težeg zapošljavanja. Stopa zaposlenih autističnih osoba manje je od 10% što je znatno manje od osoba s invaliditetom(47%) i osoba bez invaliditeta(72%). Često su nedostatno zaposleni, rade na kratkoročnim poslovima s vrlo niskom plaćom, često u ustanovama i zaštićenim okruženjima te su izloženi visokom riziku siromaštva i socijalne isključenosti.

Djeca s autizmom često se susreću s diskriminacijom među vršnjacima zbog svog neobičnog ponašanja. Sva djeca imaju pravo na igru, obrazovanje, socijalizaciju i trebali bi se pritom osjećati ugodno. No koliko je to zapravo teško za djecu s autizmom? Većini od njih teško je recimo pohađati školu zajedno s vršnjacima zbog problema u razvoju. Pritom i onima koji pohađaju ostala djeca često stvaraju probleme i nelagodu jer nisu svjesni njihovih problema i poteškoća te su često predmet ismijavanja u društvu što im još više otežava integraciju u zajednicu. No, često se ni profesori u školama ne odnose prema autističnoj djeci kako bi trebali i nisu pripremljeni na rad s tom djecom. Primjer toga je slučaj iz SAD-a gdje je učiteljica u osnovnoj školi dva puta prisilila devetogodišnjeg dječaka da stane pred razred, a učenici su glasali je li bio „neugodan“. Dječak je počeo plakati i okrenuo se kako bi sakrio suze, a učiteljica ga je fizički prisilila da se okrene prema razredu čime ga je još više ponizila.

U izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak iz 2021. godine navedeno je da se u Republici Hrvatskoj osobama s autizmom krše temeljna ljudska prava. Unatoč svim poduzetim aktivnostima i dalje nisu vidljivi pozitivni pomaci i stvarna poboljšanja u području zaštite djece s poremećajima iz autističnog spektra. U Centrima za autizam zadovoljavajuće se skrbi za djecu i odrasle s autizmom do 21. godine života, dok su prema zakonu školski obveznici. Nakon toga nije im osigurana nikakva sustavna podrška te su prepušteni sami sebi.

U izvješću je navedeno nekoliko primjera diskriminacije djece s autizmom. Jedan od njih navodi kako su djeca bila na školskom izletu s učiteljicama u Samoboru, otišli su u slastičarnicu te su djeca imala kratki napad. Nakon toga izbačeni su iz slastičarnice te im je vlasnica tog lokala uputila riječi da „takvu djecu ne vode u grad jer ona spadaju u šumu“. Također, naveden je i primjer djevojčice s poremećajem autizma koja pohađa gradski vrtić. Djevojčica pohađa vrtić dva puta tjedno po 45 minuta već godinu i pol, a rečeno je kako će se boravak produljivati. No na pitanje produljenja iz vrtića odgovaraju kako dijete nije prošlo period adaptacije. Majka navodi kako dijete nema nikakvih problema s adaptacijom, navikla je na vrtić štoviše veseli mu se. U tom konkretnom slučaju dijagnoza autizma je jedina odrednica na temelju koje dječji vrtić ne dozvoljava dulji i svakodnevni boravak djeteta unatoč adaptiranom ponašanju i funkcioniranju djeteta.

Škole im nisu sklone dati priliku da pokažu svoje stvarne sposobnosti te smatraju da od prvog razreda trebaju pohađati posebne razredne odjele. Također, u mnogo slučajeva školovanje se provodi kod kuće. Često im se zbog neznanja, uvjerenja da ne mogu uspješno svladavati redovni program i biti među svojim vršnjacima u redovnim razrednim odjelima ne pruža potrebna podrška što njih dovodi do frustracijskih okolnosti. Autizam je složeno oštećenje koje u obrazovnom sustavu zahtijeva više energije i kreativnosti, ali primjerenim pristupom i podrškom učenici s autizmom mogu pokazati izuzetne sposobnosti i veliki napredak. Obrazovne ustanove trebale bi se usmjeriti na ciljane dodatne edukacije kako bi se djelatnike osnažilo za kreativnost pristupa u radu s učenicima s autizmom, a time bi se i učenicima omogućilo pravo na obrazovanje prema njihovim sposobnostima.

Osobe s autizmom često su diskriminirane zbog svoga poremećaja, društvo ih odbacuje, ne daje im priliku za integraciju u zajednicu. Autizam je poremećaj s kojim se živi i bori, svakako nije razlog za diskriminaciju i odbacivanje. Potrebno je stvoriti društvo u kojemu će se osobe s autizmom osjećati ugodno, provoditi edukacije kako bi se djelatnici u obrazovnim ustanovama što više osposobili za rad s njima, uključiti ih u razne aktivnosti, stvoriti svijest kod njihovih vršnjaka o njihovim potrebama i načinu ophođenja prema njima. Osobe s autizmom mogu toliko toga postići, ali društvo im nažalost ne daje priliku. 


"Ljubav, razumijevanje i prihvaćanje je najveći poklon koji možeš dati osobi s autizmom!"

PRISTUPANJE DUGU

Pristupanje dugu institut je građanskog prava kojim se mijenja položaj dužnika u određenom obveznopravnom odnosu. Uređen je člancima 101. i 102. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: Zakon). 

Radi se o neformalnom ugovoru, što znači da ne mora biti sastavljen u pisanom obliku.

Ugovor o pristupanju dugu sklapaju vjerovnik i treća osoba koja se obvezuje vjerovniku ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku. Tim ugovorom treća osoba stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Dužnik nije ugovorna strana, te nije potreban ni njegov pristanak kako bi se sklopio ugovor između vjerovnika i pristupatelja dugu. Drugim riječima, ne postoji nikakav pravni odnos između dužnika i pristupatelja.

Ugovorom o pristupanju dugu vjerovnik poboljšava svoj položaj jer umjesto jednog dobiva dva dužnika, te ima pravo tražiti ispunjenje bilo od svog prvobitnog dužnika, bilo od ovog trećeg.

Institut pristupanja dugu ponekad se uspoređuje s jamstvom, ali temeljna razlika jest u tome što je jamstvo odgovornost za drugog i  vjerovnik se namiruje tek onda kad se nije uspio namiri od glavnog dužnika. U građanskim ugovorima u pravilu kod jamstva postoji karakteristika supsidijarnosti, a kod pristupanja dugu toga nema. Ovaj institut se ne može poistovjetiti ni s institutom jamca-platca. Kada jamac-platac plati dug, on se regresira od glavnog dužnika s naslova zakonske subrogacije. Na  ispunitelja (jamca-platca) prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima po sili zakona i u trenutku ispunjenja. Kada pristupatelj dugu ispuni obvezu, on se eventualno može regresirati s naslova ugovorne personalne subrogacije. Tražbina će prijeći na njega sa svim ili samo nekim sporednim pravima jedino ako su tako vjerovnik i pristupatelj ugovorili prije ispunjenja ili pri ispunjenju. Ako pristupatelj dugu to nije s vjerovnikom ugovorio, obvezni odnos ispunjenjem od strane pristupatelja prestaje. 

Glede pitanja je li odnos između pristupatelja dugu i dužnika odnos pasivne solidarnosti stavovi se u doktrini i praksi razilaze. U doktrini je, prvenstveno zbog nepostojanja pravnog odnosa između dužnika i pristupatelja uvriježeno stajalište da se ne radi o solidarnim dužnicima. U prilog ovakvom shvaćanju ide i činjenica da, iako se radi o istoj obvezi, pravne osnove njezina nastanka su drugačije.

Sudska praksa u pravilu ne slijedi ovakvo shvaćanje, već zauzima stav da je odnos koji nastaje između dužnika i pristupatelja odnos pasivne solidarnosti. Ovakvo shvaćanje ima svoje korijene u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, a takvo shvaćanje za sada zauzima i Vrhovni sud. 

Članak 102. Zakona o obveznim odnosima uređuje pristupanje dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline, primjerice nekog poduzeća ili slično. Osoba na koju prijeđe takva cjelina ili samo njezin dio, odgovarat će za one dugove koji se odnose na tu cjelinu ili njezin dio. Neće odgovarati samostalno, već pored dotadašnjeg imatelja, odnosno solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive tj. imovine. Kako bi se još više zaštitio vjerovnikov položaj, Zakon izričito propisuje da takvu odgovornost nije dopušteno ograničiti ili isključiti ugovorom. Kada bi se to i učinilo, takva ugovorna odredba bila bi ništetna. 

ŠTO SU KOLEKTIVNI UGOVORI?

Kolektivni ugovor je sporazum sklopljen kao rezultat kolektivnog pregovaranja između predstavnika radnika i predstavnika poslodavca. Uređuju ih kako domaći pravni izvori, tako i međunarodni. Od međunarodnih najznačajnije su konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR) i to Konvencija br. 87 o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje te Konvencija br. 98 o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje. Od domaćih izvora u prvom redu stoje Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZOR), Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/14, 26/15; dalje: ZRUPS) te dva provedbena propisa, a to su Pravilnik o postupku dostave i načinu vođenja evidencije kolektivnih ugovora (NN 23/2015) i Pravilnik o načinu objave kolektivnih ugovora (NN 146/2014).

ZOR je najznačajniji izvor jer uređuje temeljne odredbe o kolektivnim ugovorima, uključujući njihov predmet, obvezu pregovaranja i dužnost ispunjavanja obveza u dobroj vjeri, osobe koje obvezuje, oblik, punomoć za pregovaranje i sklapanje, vrijeme na koje se sklapa, produženu primjenu, otkaz, dostavu, objavu, proširenje primjene te sudsku zaštitu. ZRUPS propisuje kriterije za sudjelovanje u tripartitnim tijelima, reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje i zastupljenost u pregovaračkom odboru te postupak utvrđivanja reprezentativnosti.

Iz odredbi o predmetu kolektivnih ugovora (čl. 192. ZOR) proizlazi sam cilj kolektivnog pregovaranja, a to je određivanje plaće, radnog vremena, godišnjeg odmora, uvjeta rada i sl. Po logici stvari, za radnike je lakše i povoljnije te temeljne sastavnice radnog odnosa ugovoriti kolektivnim pregovaranjem nego individualnim. Kolektivni ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku, što je sasvim shvatljivo iz složenosti odredbi i broja osoba na koje se odnosi te obveza javne objave i dostave ugovora. Pri kolektivnom pregovaranju i ispunjavanju obveza iz kolektivnog ugovora stranke su dužne postupati u dobroj vjeri, što znači da moraju postupati savjesno i pošteno, bez prijevare ili drugih nedopuštenih pobuda.

Što se tiče primjene kolektivnih ugovora njihove odredbe se primjenjuju na sve osobe koje su sklopile kolektivni ugovor, sve osobe koje su u vrijeme sklapanja bile članovi udruga koje su sklopile kolektivni ugovor te sve osobe koje naknadno postanu članovi udruga koje su sklopile kolektivni ugovor. Iz ove odredbe proizlazi da odredbe kolektivnog ugovora imaju snagu i prema osobama koje nisu sudjelovale u sklapanju kolektivnog ugovora; zato je obvezna oznaka razine njegove primjene.

Osobe koje sklapaju kolektivni ugovor su njegove stranke, i to s jedne strane poslodavci, a s druge radnici. Kod poslodavaca to može biti jedan poslodavac, skupina poslodavaca te udruga poslodavaca, no ako se kolektivni ugovor sklapa na razini državne uprave i javnih službi, stranka će biti Vlada Republike Hrvatske koja zastupa državu. Isto tako, na razini lokalne i područne (regionalne) samouprave stranka će biti jedinica samouprave, tj. općina, grad ili županija. Na strani radnika jedino reprezentativni sindikat može postupati kao stranka kolektivnog ugovora. Postupak utvrđivanja reprezentativnosti (kao i same stranke) kako je već rečeno nije uređen ZOR-om, nego ZRUPS-om.

Pravila za utvrđivanje reprezentativnosti su sljedeća:

a. no ako se ne mogu sporazumjeti, reprezentativnost utvrđuje Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti. To je tijelo od pet članova i pet zamjenika članova koje na pet godina imenuje ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike iz reda neovisnih i istaknutih stručnjaka. Povjerenstvo pri utvrđivanju reprezentativnosti mora voditi računa o kriteriju da sindikat kojeg proglašava reprezentativnim ima barem 20% ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika na razini utvrđivanja reprezentativnosti.

Nakon što stranke sklope kolektivni ugovor potrebno ga je objaviti i dostaviti nadležnom tijelu. Ugovor se objavljuje ovisno o razini svoje primjene, npr. u Narodnim novinama ili službenom glasilu županije. Također i dostava ovisi o razini primjene. Ako kolektivni ugovor vrijedi na razini dvije ili više županija dostavit će se Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Ako vrijedi na nižoj razini dostavit će se uredu nadležnom za poslove rada, bio to Ured državne uprave u županiji ili ured Grada Zagreba, ovisno o mjestu primjene. Svrha objave i dostave je javnost kolektivnog ugovora, kako bi bio trajno dostupan svim zainteresiranim stranama.

Sklopljeni kolektivni ugovor je moguće proširiti na način proširenja primjene te njena produženja. Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike može na prijedlog svih stranaka kolektivnog ugovora donijeti odluku da proširi primjenu ugovora, što znači da će se njegove odredbe odnositi i na onoga tko nije stranka ugovora. U ovom slučaju to je moguće samo za poslodavca koji nije član udruge poslodavca ili udruge poslodavca više razine koja je potpisnica ugovora. Tu odluku ministar donosi samo pod uvjetom da su taj kolektivni ugovor zaključile stranke koje na svojoj strani imaju najveći broj članova na razini proširenja, te ako postoji javni interes za to. Javni interes ministar utvrđuje savjetovanjem sa strankama i putem relevantnih podataka. Javni interes primjerice bit će postizanje ravnopravne tržišne utakmice, što predstavlja intervenciju države u tržište.

Produženje primjene kolektivnog ugovora odnosi se na njegove odredbe koje uređuju sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa. Te odredbe će ostati na snazi kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu i to do sklapanja novog kolektivnog ugovora, no najviše do tri mjeseca nakon isteka roka na koji je kolektivni ugovor bio sklopljen, odnosno od isteka otkaznog roka. Budući da je kolektivno pregovaranje dugotrajan i opsežan proces, potrebno je spriječiti pravne praznine kod radnih odnosa tijekom perioda između dva kolektivna ugovora.

Kolektivni ugovor može prestati važiti na razne načine, i to protekom roka na koji je ugovor sklopljen, sporazumom stranaka ugovora, donošenjem novog kolektivnog ugovora koji uređuje ista pitanja kao prijašnji na drugačiji način, otkazom te na neki drugi zakonom utvrđen način. Primjer za zadnje navedeno bi bilo utvrđivanje ništetnosti ugovora zbog sklapanja u nedopuštenom, i to usmenom obliku.

Od navedenih razloga prestanka važenja ZOR (čl. 200.) posebno uređuje otkaz kolektivnog ugovora. Razlikuje se otkaz ugovora sklopljenog na neodređeno (kojeg se može otkazati) i onog sklopljenog na neodređeno (kojeg se može otkazati samo ako je mogućnost otkazivanja predviđena ugovorom). Svejedno za oba koja se mogu otkazati potrebno je da ugovor sadrži odredbe o otkaznim razlozima i otkaznim rokovima. U slučaju da ih ne sadrži, primjenjivat će se odgovarajuće odredbe obveznog prava, tj. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), a otkazni rok bit će tri mjeseca.

Kolektivni ugovori su važan izvor radnog i socijalnog prava, omogućujući radnicima da kolektivno pregovaraju radi lakšeg uspostavljanja i očuvanja zajedničkih interesa nasuprot općenito jače strane poslodavaca. 

UGOVOR O NAJMU STANA

Najam stana reguliran je Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20; dalje: ZNS). Stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz. Ostale prostorije u zgradi koje najmoprimac koristi (garaže, praonica rublja, sušionica rublja i slično) mogu biti predmet ugovora o najmu stana, a za njihovo korištenje plaća se posebna naknada (čl. 2. ZNS-a).

Ugovorom o najmu stana obvezuje se najmodavac (osoba koja iznajmljuje stan) predati stan za stanovanje najmoprimcu (osobi koja unajmljuje stan), uz za to određenu najamninu (čl. 3. st. 1. ZNS-a). Samim ugovorom o najmu, najmodavac i najmoprimac uređuju međusobne odnose, a sve uvjete koji nisu zakonom propisani slobodni su urediti prema svojoj volji.

Oblik i sadržaj ugovora

Ugovor se sklapa u pisanom obliku, što znači da svaki drugi oblik nije u zakonu utemeljen te je pisani oblik uvjet valjanosti ugovora. Nadalje, zakonom je propisano što ugovor mora sadržavati, a to su:

   Navedene stavke predstavljaju minimalan sadržaj koji ugovor mora zadovoljavati. Najmodavac i najmoprimac svakako mogu prema svojoj volji, ali u zakonom dozvoljenim okvirima, dodavati i druge podatke u ugovor o najmu.

Najamnina

    Postoje dvije vrste najamnine: zaštićena i slobodno ugovorena. 

Zaštićena najamnina se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, a ona ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom. Zaštićenu najamninu plaćaju korisnici stanova koji: a) se koriste stanovima izgrađenim sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja osoba slabijeg imovnog stanja, b) se koriste stanom na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja, c) su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu ZNS-a ili d) su određeni posebnim propisom.

Slobodno ugovorenu najamninu plaćaju svi ostali korisnici stanova. Ako se radi o ugovoru o najmu stana sklopljenog na neodređeno vrijeme, slobodno ugovorena najamnina ne može se mijenjati u prvoj godini najma. Nakon toga roka, svaka ugovorna strana može u pisanom obliku predložiti izmjenu visine najamnine. Pri izmjeni najamnine nakon prvih godinu dana, najamnina se može ugovoriti za daljnje razdoblje najviše do iznosa koji je maksimalno 20 posto veći od prosječne slobodno ugovorene najamnine za stanove u istom naselju ili županiji koji se po površini, opremljenosti i položaju može usporediti sa stanom koji se daje u najam.

Kako se određuje prosječna najamnina? - Podatke o visini prosječne najamnine daje upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove stanovanja. Primjerice, u Gradu Zagrebu nadležan je Gradski ured za upravljanje imovinom i stanovanje (Trg Stjepana Radića 1/IV).

Ako je novopredložena najamnina viša od propisanog, najmoprimac ima pravo u roku od 30 dana od dana novopredložene visine najamnine putem suda zatražiti utvrđivanje njezine visine. Do donošenja odluke suda, najmoprimac plaća predujam najamnine u visini ugovorene (trenutne) najamnine (članak 6. do 11. ZNS-a).

Prava i obveze ugovornih strana

Najmoprimac ima pravo uporabe zajedničkih prostorija (npr. stubišta i hodnika), dijelova i uređaja (npr. lifta ili rampe) zgrade nužnih za korištenje stanom te pravo korištenja zemljišta koje služi zgradi. Samo ako je to određeno ugovorom, najmoprimac ima pravo uporabe i drugih zajedničkih prostorija, dijelova i uređaja zgrade (čl. 18. ZNS-a). Najmoprimac može stan dati u podnajam u cijelosti ili u dijelu, uz suglasnost najmodavca (čl. 28. st. 1. ZNS-a). 

Najmodavac je obavezan predati stan najmoprimcu u stanju pogodnom za stanovanje, a prilikom čega se sastavlja zapisnik. Najmodavac je dužan održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, u skladu s ugovorom o najmu (čl. 12. ZNS-a).

Najmoprimac je dužan koristiti se stanom na način da ga čuva od oštećenja te ne smije vršiti preinake u stanu i zajedničkim prostorijama i uređajima u zgradi bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca. O nužnim popravcima u stanu i na zajedničkim dijelovima zgrade, a koje je dužan snositi najmodavac, najmoprimac ga je dužan obavijestiti (čl. 14. ZNS-a). Za dospjelu, a neisplaćenu najamninu te naknadu štete postoji zakonsko založno pravo[1] najmodavca na unesenom pokućstvu i drugim pokretninama najmoprimca i članova njegova obiteljskog domaćinstva, koje mogu biti predmet ovrhe. Najmodavac može te pokretnine prilikom iseljenja najmoprimca zadržati dok ne bude plaćen dužni iznos najamnine odnosno naknade štete. U tom slučaju solidarno s najmoprimcem odgovaraju i članovi njegova obiteljskog domaćinstva (čl. 15. ZNS-a). Također, bitno je napomenuti kako su najmoprimac i drugi korisnici stana dužni najmodavcu ili osobi koju najmodavac ovlasti dopustiti ulazak u stan u slučaju nužnih popravaka u stanu koje je dužan snositi najmodavac te radi kontrole korištenja stana (čl. 16. ZNS-a).

Prestanak ugovora

Taksativno su navedeni razlozi iz kojih najmodavac može jednostrano raskinuti ugovor o najmu, ako se najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste stanom suprotno Zakonu i ugovoru:

Međutim, ako najmodavac iz navedenih razloga želi otkazati ugovor mora najprije pisanim putem opomenuti najmoprimca da u roku od 30 dana otkloni razloge za otkaz ugovora. To znači da ugovor može otkazati tek pošto se najmoprimac ogluši na uputu najmodavca po isteku navedenih 30 dana. Iznimno, najmodavac ima pravo otkazati ugovor i bez opomene, ako najmoprimac više od dva puta postupi suprotno ugovoru, odnosno Zakonu. Otkazni rok u gore navedenim slučajevima je tri mjeseca, a počinje teći prvoga dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen (čl. 19. ZNS-a).

Najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme i pored navedenih razloga, ako se u taj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati. U tom slučaju najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme samo ako je najmoprimcu osigurao drugi odgovarajući stan s pravima najma stana na neodređeno vrijeme.

Otkazni rok u tom slučaju je šest mjeseci, a također počinje teći prvoga dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen (čl. 21. ZNS-a).

Ako najmoprimac ili drugi korisnici zajedničkim prostorijama, uređajima i dijelovima zgrade svojom krivnjom nanose štetu koju u roku od 30 dana nisu otklonili ili ako najmoprimac preinačuje stan, zajedničke prostorije i uređaje zgrade bez prethodne pismene suglasnosti najmodavca, najmodavac može raskinuti ugovor o najmu. Raskid mora biti u pisanom obliku, s obrazloženjem i rokom iseljenja iz stana koji ne može biti kraći od 15 dana (čl. 20. ZNS-a).

Najmoprimac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme, ali je o tome dužan izvijestiti najmodavca najmanje 3 mjeseca prije dana kada namjerava iseliti iz stana (čl. 23. ZNS-a).

PREUZIMANJE KAZNENOG PROGONA

Žrtva kaznenog djela ili druga osoba koja je saznala za počinjeno kazneno djelo podnosi kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetniku. Državni odvjetnik po primitku ispituje podnesenu prijavu, a u zakonom propisanim slučajevima će istu odbaciti. Bitno je napomenuti da se žrtva čija je kaznena prijava odbačena ne može žaliti na tu odluku, ali može sama nastaviti odnosno preuzeti kazneni progon.

Sukladno Zakonu o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19), kad državni odvjetnik utvrdi da nema osnova za progon za kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti ili kad utvrdi da nema osnova za progon protiv neke od prijavljenih osoba, dužan je u roku od osam dana o tome obavijestiti žrtvu i uputiti ju da može sama preuzeti kazneni progon počinitelja. Obavijest sadrži naputak žrtvi koje sve radnje može poduzeti radi ostvarivanja svojeg prava te će joj u tu svrhu biti omogućen uvid u spis.

Žrtva ima pravo preuzeti progon u roku od osam dana od dana primitka obavijesti o odbačaju kaznene prijave, a preuzima ga podizanjem optužnice pred nadležnim sudom. U trenutku kad žrtva odluči preuzeti progon i aktivno sudjelovati u kaznenom postupku, ona stječe status oštećenika kao tužitelja i sva pripadajuća prava.

Također, prilikom preuzimanja kaznenog progona oštećenik kao tužitelj ima sva prava koja ima državni odvjetnik. Slijedom navedenog, prije podizanja optužnice oštećenik kao tužitelj ima pravo na uvid u spis i pravo predložiti sucu istrage provođenje istrage (za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina) odnosno dokaznih radnji (za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina). 

U prijedlogu za provođenje istrage odnosno dokaznih radnji treba navesti: naziv državnog odvjetništva koje je donijelo rješenje o odbačaju kaznene prijave i oznaku tog rješenja; opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela; zakonski naziv kaznenog djela; kratko obrazloženje okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo; i dokazne radnje čije provođenje oštećenik kao tužitelj predlaže (npr. ispitivanje okrivljenika, ispitivanje svjedoka, vještačenje i slično).

Sud će o podnesenom prijedlogu odlučiti rješenjem u kojem će navesti dokazne radnje koje je ocijenio svrhovitim provesti. Istragu odnosno dokazne radnje provest će istražitelj, a oštećenik kao tužitelj ima pravo biti prisutan provođenju istih. 

Bitno je naglasiti da prije podizanja optužnice okrivljenik mora biti ispitan! Ukoliko dokazna radnja ispitivanja okrivljenika nije provedena, utoliko je oštećenik kao tužitelj dužan prijedlogom zahtijevati provođenje iste.

Nakon što istraga odnosno dokazne radnje budu provedene, oštećenik kao tužitelj podiže optužnicu protiv počinitelja pred nadležnim sudom.

Optužnica je podnesak koji redom mora sadržavati: 

1. Ime i prezime okrivljenika s njegovim osobnim podacima i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi

Ako oštećenik kao tužitelj ne raspolaže osobnim podacima okrivljenika poput osobnog identifikacijskog broja, mjesta prebivališta i slično, iste može pronaći u spisu pred nadležnim sudom. 

2. Opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi

Uzmimo kao primjer kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede.

Zakonska obilježja tog kaznenog djela definirana u Kaznenom zakonu (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21) glase: “Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“. 

U slučaju progona počinitelja ovog kaznenog djela oštećenik kao tužitelj u optužnici će ukratko opisati sporni događaj na način da uvjerljivo dočara sudu kako su ispunjena sva zakonom propisana obilježja tog kaznenog djela (tko mu je i na koji način prouzročio teške tjelesne ozljede, kakvog intenziteta su one bile, na kojim dijelovima tijela su se nalazile i slično).

3. Zakonski naziv kaznenog djela te odredbe Kaznenog zakona koje se na prijedlog oštećenika kao tužitelja imaju primijeniti

U našem primjeru, oštećenik kao tužitelj ovdje će navesti da se radi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona. 

4. Dokaze na kojima se temelji optužnica 

Primjerice: iskaz oštećenika, iskaz svjedoka, nalaz vještačenja, drugi dokazi poput fotografija ozljeda i slično.

5. Obrazloženje u kojem će se opisati stanje stvari 

Valja napomenuti da optužnica za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, uz prethodno navedeni sadržaj (od točke 1. do 4.), umjesto obrazloženja sadrži samo kratke razloge te prijedlog vrste i mjere kazne čije se izricanje traži. Pritom oštećenik kao tužitelj može predložiti izricanje kazne unutar propisanog zakonskog okvira za određeno kazneno djelo. U našem primjeru teške tjelesne ozljede, oštećenik kao tužitelj može predložiti izricanje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Optužnica se podnosi u pisanom obliku te mora biti razumljiva i sadržavati sve prethodno navedeno. Ako optužnica nije razumljiva ili ne sadrži sve propisano, sud će upozoriti oštećenika kao tužitelja da ju ispravi ili dopuni u određenom roku, a ako on to ne učini sud će optužnicu odbaciti.

Optužnica se dostavlja optužnom vijeću nadležnog suda u onoliko primjeraka koliko ima okrivljenika i branitelja (ako ga okrivljenik ima) i jedan primjerak za sud. Primjerice, ako je optužnica usmjerena prema samo jednom okrivljeniku koji nema branitelja, podnose se dva primjerka (jedan za sud i jedan za okrivljenika). 

Za kraj, valja napomenuti da žrtva koja je preuzela ulogu oštećenika kao tužitelja može zatražiti postavljanje opunomoćenika na teret proračunskih sredstava ako je to u interesu postupka i ako sama nema dovoljno sredstava da podmiri troškove zastupanja, a u slučaju kad se postupak vodi zbog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora teža od pet godina. O zahtjevu za postavljanje opunomoćenika odlučuje sud pred kojim se vodi postupak, a opunomoćenika postavlja predsjednik suda iz reda odvjetnika. 

PRAVO OŠTEĆENIKA NA IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV

Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 126/19, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP) taksativno nabraja sva prava koja pripadaju žrtvi kaznenog djela, pa je tako člankom 43. stavkom 1. točkom 8. propisano da žrtva ima pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik. Preuzimanjem uloge oštećenika, žrtva aktivno sudjeluje u kaznenom postupku te joj pripadaju dodatna procesna prava. Kao jedno od spomenutih procesnih prava ističemo pravo podnošenja imovinskopravnog odnosno odštetnog zahtjeva. Imovinskopravnim zahtjevom oštećenik potražuje naknadu materijalne ili nematerijalne štete od počinitelja. Ovaj mehanizam zaštite žrtve postoji jer svaka osoba kojoj je prouzročena šteta počinjenjem kaznenog djela ima pravo na njezinu naknadu od osobe koja joj je tu štetu prouzročila.

Imovinskopravni zahtjev moguće je podnijeti tijekom kaznenog postupka pred kaznenim sudom koji vodi postupak ili odvojeno, u zasebnoj građanskoj parnici. Pri odabiru nadležnog suda, važno je uzeti u obzir dodatnu pretpostavku za uvažavanje prijedloga za imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Naime, za uspješno prihvaćanje zahtjeva pred kaznenim sudom potrebno je da okrivljenik bude proglašen krivim. To čini bitnu razliku s vođenjem parničnog postupka u kojem proglašenje krivnje nije preduvjet za uspjeh imovinskopravnog zahtjeva.

Zbog načela ekonomičnosti, prijedlog za imovinskopravni zahtjev može se podnijeti sudu koji vodi kazneni postupak te će on o njemu raspraviti ako previše ne odugovlači kazneni postupak. U tom je slučaju riječ o adhezijskom postupku, koji se vodi radi što efikasnijeg i ekonomičnijeg postupanja pred sudovima. Važno je naglasiti da zahtjev mora biti upućen do završetka rasprave. Odustajanje od prijedloga dozvoljeno je do završetka dokaznog postupka te u tom slučaju ne postoji pravo ponovnog upućivanja prijedloga u kaznenom postupku, ali odustanak ne onemogućava ostvarivanje zahtjeva u parničnom postupku. Ako prihvati imovinskopravni zahtjev, kazneni sud će u presudi u kojem okrivljenika proglašava krivim oštećeniku dosuditi zahtjev u cijelosti ili djelomično. Ako dosudi imovinskopravni zahtjev samo djelomično, ako se presudom okrivljenik ne proglašava krivim ili ako se kazneni postupak obustavlja, oštećenik će biti upućen na mogućnost ostvarivanja svog zahtjeva u građanskoj parnici.

Ako se oštećenik odluči na ostvarivanje zahtjeva u građanskoj parnici, postupak se pokreće upućivanjem tužbe općinskom sudu i reguliran je odredbama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Tužba mora biti razumljiva, sadržavati sve podatke koji omogućuju postupanje po njoj i podnesena u pismenom obliku. Osnovni sadržaj tužbe čine: oznaka suda, ime, prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, osobni identifikacijski broj podnositelja, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. 

Predmet spora, pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva, glasi na naknadu neimovinske ili imovinske štete. Neimovinska šteta podrazumijeva povredu prava osobnosti, kao što je pravo na život, tjelesno ili duševno zdravlje, pravo na ugled, čast, dostojanstvo i dr. Imovinska ili materijalna šteta znači umanjenje nečije imovine (obična šteta) ili sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist).

Sadržaj izjave čini zahtjev glede glavne stvari i sporednih potraživanja koji treba nadopuniti činjenicama na kojima podnositelj temelji zahtjev i dokazima koji podupiru te činjenice. Primjeri zahtjeva u izjavi tužbe su naknada za: pretrpljeni strah, fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti ili tuđu pomoć i njegu. Za svako potraživanje potrebno je navesti i iznos kojeg tužitelj zahtijeva, pa se njihovim zbrojem postiže ukupna vrijednost potraživanja. Ukupnu vrijednost tražene naknade potrebno je naznačiti u obliku iznosa novčane svote, uz primjenu zakonske zatezne kamate. Naravno, kako bi tužba bila uspješna sva potraživanja moraju biti temeljena na činjenicama, a činjenice upotpunjene dokazima ako je to moguće.

Pri odlučivanju o iznosu, sudac će voditi računa o jačini i trajanju fizičkih bolova, duševnih bolova, pretrpljenog straha ili ostalih potraživanja, ali uzet će u obzir i cilj koji se tom konkretnom naknadom štete treba postići.

UGOVOR O DAROVANJU

U hrvatskom zakonodavstvu, darovni ugovor detaljno je reguliran Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Opisan je kao dvostranoobvezan, konsenzualan i besplatan pravni posao koji nastaje onog trenutka kada se darovatelj obveže prepustiti obdareniku stvar ili imovinsko pravo bez njegove protučinidbe, a obdarenik to prihvati (čl. 479. st. 1. ZOO). Isto tako, darovanjem se također smatra oprost i isplata duga uz dužnikovu suglasnost (čl. 479. st. 2. ZOO).

Što se tiče samog objekta ugovora o darovanju, odnosno onoga što se i kako može darovati, Zakon jasno propisuje određena ograničenja za pojedine stvari u prometu, te same načine darovanja. Tako se darovati mogu isključivo sadašnje i buduće stvari likvidne u pravnom prometu, prenosiva imovinska prava te sadašnja i najviše polovica buduće imovine (čl. 480. st. 1. ZOO). U dvojbi, odnosno ako objekt ugovora o darovanju nije potpuno jasno istaknut ili određen kao sadašnja i buduća imovina, Zakon prednost u obliku presumpcije daje sadašnjoj imovini (čl. 480. st. 2. ZOO). Isto tako, ukoliko se želi darovati spomenuta buduća imovina, potrebno je to izrijekom navesti u ugovoru o darovanju (čl. 480. st. 3. ZOO). Moguća su i povremena darovateljeva darovanja obdareniku, koja u svakom slučaju prestaju darovateljevom smrću, ukoliko iz ugovora ne proilazi što drugo (čl. 480. st. 4. ZOO). Zakon propisuje i određena ograničenja, odnosno iscrpno nabraja koje stvari se ne smatraju darovanjem. Tako se darovanjem ne smatraju:

1) odricanje od nasljedstva,

2) odricanje od prava prije nego je stečeno,

3) odricanja od prava koje je sporno,

4) ispunjenje neke moralne obveze, te

5) prenošenje na drugoga stvari ili prava s namjerom da ga se obveže na protučinidbu (čl. 479. st. 3. ZOO).

Zakon propisuje i različite načine odnosno oblik ugovora o darovanju, ovisno o objektu istoga. Ukoliko darovatelj želi darovati pokretnu stvar, ugovor o darovanju nije potrebno sklopiti u pismenom obliku, već je potrebno istu pokretnu stvar darovati odmah zajedno sa obdarenikovim očitovanjem o prihvaćanju dara. Obdarenik u tom slučaju i svojom šutnjom može suptilno izraziti potvrdu o prihvaćanju dara. Ako je obdareniku pokretna stvar predana prije nego se očitovao da istu prihvaća, smatrat će se da je dar prihvaćen, ako ga obdarenik nije otklonio u roku stanovitom roku koji mu je ostavio darovatelj (čl. 481. st. 1. ZOO). U slučaju neprihvaćanja dara darovatelj u svakom slučaju može zahtijevati njegov povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove, osim posebnih slučajeva opoziva darovanja (čl. 481. st. 2. ZOO). Međutim, za darovni ugovor u kojemu je predmet darovanja nekretnina, Zakon izričito propisuje pismeni oblik (čl. 482. st. 1. ZOO). Ukoliko bi se radilo o darovanju nekretnine bez prave predaje iste, takav ugovor o darovanju morao bi obavezno biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) isprave (čl. 482. st. 2. ZOO). To znači da ugovor o darovanju bez prave i trenutne predaje objekta darovanja u obdarenikov posjed mora biti sklopljen kao ovršna isprava, u kojoj je utvrđena određena obveza na činidbu. Izrazito je bitno naglasiti da ugovor o darovanju koji ne bi bio sklopljen prema gore navedenim pravilima o njegovom obliku, odnosno o pravilima o formi ugovora ovisno o njegovom objektu, takav ugovor bio bi ex lege ništetan te ne bi imao nikakvog pravnog učinka.

Darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara koji je darovao, osim u slučaju kada je iste nedostatke namjerno prešutio, u kojem slučaju obdareniku nadoknađuje štetu koja mu je zbog navedenih nedostataka nastala (čl. 483. st. 1. ZOO). Isto tako, odgovornosti za štetu nema ako je darovatelj bio u zabludi glede vlasništva stvari ili kada je obdarenik, znajući daje stvar tuđa, prihvatio darovanje (čl. 483. st. 2. ZOO).

Zakon poznaje nekoliko vrsta darovanja:

1) darovanje s nametom,

2) nagradno darovanje,

3) uzajamno darovanje,

4) mješovito darovanje, te

5) darovanje za slučaj smrti.

Ugovor o darovanju može se sklopiti i sa uzgrednim sastojkom kao što je namet, odnosno obvezati obdarenika na određenu dužnost. Tako se uglavkom o nametu može obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili da se od nje uzdrži (čl. 484. ZOO). Pravo zahtijevati ispunjenje nameta imaju darovatelj, njegovi nasljednici i ,ako je određen u javnom interesu, nadležno državno tijelo (čl. 485. st. 1. ZOO). Darovatelj može zahtijevati ispunjenje nameta isključivo ako je ispunio svoju činidbu (čl. 485. st. 2. ZOO). Za razliku od spomenutog, darovatelj nema pravo tražiti ispunjenje nameta ako je njegovo ispunjenje postalo nemoguće poslije sklapanja ugovora o darovanju bez krivnje obdarenika (čl. 485. st. 3. ZOO). Ako obdarenik ne ispuni namet u naknadno ostavljenom primjerenom roku, darovatelj može raskinuti ugovor o darovanju i zahtijevati povrat dara, osim kada je netko treći stekao pravo zahtijevati ispunjenje nameta (čl. 485. st. 4. ZOO). Zakon obdareniku ostavlja dvije mogućnosti kada ipak nije u dužnosti ispuniti namet kako je opisan u ugovoru o darovanju. Tako obdarenik ima pravo odbiti ispunjenje nameta ako vrijednost dara ne pokriva troškove njegova ispunjenja, a razlika mu se ne naknađuje, te ako se namet odnosi na protupravnu radnju (čl. 486. ZOO).

Darovanjem se smatra i ono što je učinjeno na ime nagrade, priznanja ili neke zasluge, osim ako je obdarenik otprije imao pravo zahtijevati nagradu (čl. 488. st. 1. ZOO). Ako je obdarenik imao pravo na nagradu po osnovi ugovora ili zakona, ne radi se o darovanju već o inominatnom besplatnom pravnom poslu (čl. 488. st. 2. ZOO).

Ako je ugovoreno da će obdarenik uzvratiti darom, darovanje postoji samo glede veće vrijednosti dara (čl. 489. ZOO).

Ako u naplatnom pravnom poslu vrijednosti uzajamnih davanja nije jednaka, razlika u vrijednosti smatrat će se darom samo ako je postojala namjera darovanja (čl. 490. st. 1. ZOO).

Ugovor o darovanju koji se ima ispuniti tek nakon smrti darovatelja mora se sastaviti u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene javne isprave (čl. 491. ZOO).

Darovatelj može, isključivo zbog Zakonom određenih pretpostavki, raskinuti valjani ugovor o darovanju. U spomenutom slučaju, raskid ugovora o darovanju darovatelja dijeli se na odustanak od darovanja i na opoziv darovanja. Darovatelj može, sve dok njegova obveza na ispunjenje ne dospije, odustati od ugovora o darovanju, ako se poslije sklapanja ugovora njegovo imovinsko stanje toliko pogorša da bi ispunjenje ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje, odnosno onemogućilo ispunjavanje njegove obveze davanja uzdržavanja (čl. 492. ZOO). Isto tako, darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni druge osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara (čl. 493. st. 1. ZOO). Darovanje se u spomenutom slučaju može opozvati samo ako se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te ako se obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati (čl. 493. st. 2. ZOO). Darovatelj također može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika (čl. 494. st. 1. ZOO). Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji (čl. 494. st. 2. ZOO). Čak i nasljednik darovatelja može opozvati darovanje, isključivo u slučaju ako je obdarenik usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje (čl. 494. st. 3. ZOO). Bitno je napomenuti kako se darovanje ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku (čl. 494. st. 4. ZOO). Spomenuti slučajevi opoziva darovanja izvršavaju se u pismenom obliku, izjavom upućenom obdareniku (čl. 496. st. 1. ZOO). Potpis na izjavi o opozivu darovanja mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika, neovisno radi li se o opozivu darovanja pokretne ili nepokretne stvari (čl. 496. st. 2. ZOO).

Pravo na opoziv darovanja ograničeno je prekluzivnim rokom od od godine dana od dana kada je osoba koja ima pravo na opoziv darovanja saznala za svoj razlog opoziva (čl. 497. ZOO). U slučaju opoziva darovanja obdarenik je dužan darovatelju vratiti dar, odnosno njegovu vrijednost, u slučaju da je dar izgubio ili ga na drugi način otuđio te ga više nema kod sebe (čl. 498. st. 1. ZOO). O stanju stvari koje je obdarenik dužan vratiti darovatelju u slučaju opoziva, Zakon o obveznim odnosima ne propisuje izričite pojedinosti, već se poziva na pravila o vraćanju stvari stečenih bez pravne osnove (čl. 498. st. 2. ZOO).

TROŠKOVI ODVJETNIKA – KOLIKO IZNOSE I KAKO SE RAČUNAJU?

Često se susrećemo s nerazumijevanjem kako odvjetnici određuju iznos za svoj rad i pri tome ga mnogi smatraju previsokim. Odvjetnici, kao i mnoga druga zanimanja, imaju svoju propisanu tarifu za pojedine poslove koje obavljaju. Tarifu o naknadi i nagradi za rad odvjetnika donosi Hrvatska odvjetnička komora na temelju Zakona o odvjetništvu. Tarifa vrlo detaljno razrađuje i određuje pojedine radnje i u konačnici svaku od njih boduje. 

U ovom članku nećemo detaljno ulaziti u sve odredbe propisane u Tarifi nego kroz primjere iz Tarife uočiti kako se određuju naknade odvjetnicima i koji su faktori temelj za određivanje naknade. 

Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022; dalje Tarifa), ona određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju nadležnog tijela, temeljem Zakona o odvjetništvu (Glava prva st. 1. Tarife). 

Na prvom mjestu tarifa određuje naknadu za kazneni i prekršajni podnesak. U kaznenim i prekršajnim postupcima tri su relevantna faktora na temelju kojih se izračunava naknada odvjetnicima, a to su: Kaznenim zakonom zapriječena kazna i složenost djela, radnje u postupku i trajanje pojedine radnje na kojoj je odvjetnik prisutan. Tako po pitanju podnesaka imamo dva faktora na temelju kojih se određuje iznos naknade, a iz primjera možemo vidjeti kako je to radnja (sastavljanje podneska) i zapriječena kazna zatvora i složenost djela : 

Za svaki obavljeni razgovor s okrivljenikom koji se nalazi u pritvoru odvjetniku pripada nagrada od 50 bodova te za drugi i svaki sljedeći započeti sat naknada od – 50 bodova (Tbr. 4. st. 5. Tarife). Iz ovog vidimo kako je i vrijeme i broj poduzetih radnji relevantan faktor te da se odvjetnička naknada povećava za svaki započeti sat i za svaki razgovor s okrivljenikom. 

Dok je u kaznenom i prekršajnom postupku jedan od relevantnih faktora zapriječena kazna zatvora i složenost predmeta u parničnom postupku je to vrijednost predmetnog spora. 

Odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili zahtjeva:

Ako je vrijednost predmeta spora:

OD KUNA DO KUNA BODOVA

      0 2.500,00               25

2.500,01         5.000,00               50

5.000,01       10.000,00               75

10.000,01    100.000,00     100

100.000,01  250.000,00     250

250.000,01  500.000,00     500

Ako vrijednost spora prelazi iznos od 500.000,00 kn do iznosa od 5,000.000,00 kn, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda na svakih započetih 1.000,00 kn. Iznad vrijednosti spora od 5,000.000,00 kn do iznosa od 10,000.000,00 kn za svaki započetih 2.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda. Iznad vrijednosti spora od 10,000.000,00 kn za svakih započetih 5.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati nagradu od 1 boda, ali ne više od 10.000 bodova. Odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u ovim Zakonom određenim postupcima (Tbr. 7. st. 1. i 2. Tarife).

Iz ovih odredaba uočavamo još jednu razliku u odnosu na kazneni i prekršajni postupak. Ovdje nije relevantan broj poduzetih radnji jer odvjetniku  pripada određena naknada za postupak u jednom stupnju bez obzira koliko radnji je unutar tog  postupka provedeno. 

Za sastavljanje redovnih pravnih lijekova protiv presude, odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 7. t. 1., (odnosno, prema gore navedenoj tablici) s povećanjem od 25 % (Tbr. 10. st. 1. Tarife). Iz ovog vidimo kako tarife u parničnom postupku mogu biti određeni kao postotak od temeljne tarife i to temeljene na određenoj poduzetoj radnji, tako da i u parničnom postupku postoji mogućnost računanja tarife ovisno o poduzetoj radnji, a ne o samom postupku. 

Uz ova dva navedena postupka (kazneni i prekršajni te parnični) Tarifom se uređuje i naknada odvjetnicima u: ovršnom postupku i postupku osiguranja, stečajnom postupku, izvanparničnom postupku, upravnom postupku, zemljišnoknjižnom postupku, upravnim sporovima, postupcima za upis u sudski registar, postupcima zaštite prava pred poslodavcem, postupak pred Ustavnim sudom i ostale postupke. U ovdje nabrojanim postupcima Tarifa u pravilu određuje konkretan broj bodova za pojedinu radnju ili se poziva na tablicu, prema vrijednosti predmetnog spora, kako je određeno u parničnom postupku.

Naknade i nagrade odvjetnicima u gore navedenim situacijama nisu jedine situacije koje odvjetnici zaračunavaju prilikom svog rada. Tako Tarifa propisuje i broj zasluženih bodova primjerice za svako pravno mišljenje, sastavljeni dopis ili opomenu te mnoge druge radnje. Uz naknadu i nagradu za profesionalni rad odvjetniku pripada i naknada za putne troškove. Odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova. U troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama Tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge te ostali troškovi. Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničke pisarnice, odvjetniku pripada na ime putnih troškova naknada za prijevoz, te stvarni troškovi koje odvjetnik ima prilikom izbivanja iz odvjetničke pisarnice (Tbr. 44. i 45. Tarife). Sve su to detalji na koje treba obratiti pažnju prilikom provjere je li odvjetnik valjano izračunao nagradu i naknadu za svoj rad.  

Na kraju, najbitnije je bodove pretvoriti u kunski iznos, a Tarifa propisuje kako vrijednost boda iznosi 15,00 kn (Tbr. 50. Tarife). Uz to na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife).

Prilikom izračuna naknade i nagrade za odvjetnika puno je elemenata na koje je potrebno obratiti pažnju kako bi se ispravno odredila naknada i nagrada. Možemo zaključiti kako je složenost izračuna često kamen spoticanja i nerazumijevanja zašto se odrađuje određeni iznosi. Bitno je naglasiti, kao što je i na početku spomenuto, da ovdje nabrojane stavke iz Tarife služe samo za pregled i lakše razumijevanje kako i na temelju čega odvjetnici zaračunavaju iznose te da nisu isključivo ove odredbe relevantne prilikom određivanja sveukupne odvjetničke tarife. 

Osvrt na presudu Suda Europske unije U predmetu C-567/20

U Hrvatskoj su stambeni krediti i krediti za automobile s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kojih je najviše odobreno u razdoblju od 2005. do 2007. godine, ostali zapamćeni kao krediti s najdalekosežnijim posljedicama za značajan broj kućanstava. O tim se kreditima i danas iz različitih perspektiva vode rasprave kako u široj, tako i u stručnoj javnosti, a sudska praksa nastoji na probleme proizišle iz njih pravično odgovoriti, uključujući i pitanja povezana s pravima dužnika koji su pristali na konverziju tih kredita u kredite u eurima ili kunama. Naime, kako bi si olakšali situaciju, nezadovoljni i nemoćni dužnici su pristali potpisati novi ugovor o konverziji, aneks na postojeći ugovor ili nešto slično. 

Nakon što je Ustavni sud u veljači 2021. odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak, i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima, to pitanje je zatvoreno te se banke u pogledu istog nemaju pravo više obraćati sudovima. Međutim ostalo je otvoreno pitanje potpunog obeštećenja potrošača koji su svoje kredite naknadno konvertirali, a usto i dalje postoje različita stajališta o tom pitanju, koje je u konačnici upućeno Sudu Europske unije.

Sud Europske unije donio je presudu 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 (Zagrebačka banka). Presudom je zaključio da: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.” To znači da, prema riječima Suda Europske unije, odgovor na navedeno pitanje ne nalazimo u odredbama europskog prava, nego u odredbama nacionalnog prava. Međutim, Sud Europske unije nije se izričito proglasio nenadležnim za navedeno pitanje, što isto možda ostavlja otvorenim u nekom drugom kontekstu. Nadalje, pitanje potpunog obeštećenja moramo potražiti u nacionalnom zakonodavstvu, odnosno da na njega da odgovor hrvatsko sudstvo, preciznije Vrhovni sud Republike Hrvatske. 

Vrhovni sud je o pitanju potpunog obeštećenja već iznio stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Sukladno svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo je pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: 

1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada ni bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;

2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;

3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Ovdje punu restituciju tumačimo u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača (NN 19/22, dalje u tekstu: ZZP). Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača (članak 45. stavak 1. ZZP-a). To znači da se puna restitucija odnosi na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u navedenoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja odluke. 

Vrhovni sud isto tako ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji nije isključio prava potrošača korisnika kredita u kojima je konverzija izvršena, na što ukazuje njegovo upućivanje na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima o kojima je uglavnom riječ u pojedinačnim predmetima potrošača protiv banaka, zaključivši kako se „postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik”. Dakle, punu restituciju potrošača Vrhovni sud nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, na što su brojni umješači u oglednom postupku i sami ukazivali u svojim podnescima, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu. Treba naglasiti da je postojanje pravnog interesa vezano izričito uz činjenicu da tužitelj ističe da mu konverzijom nije u cijelosti podmiren dug, te posljedično ističe kondemnatorni zahtjev za isplatom. To znači da su drugi razlozi koji bi opravdavali pravni interes u konvertiranim kreditima, poput poslovne nesposobnosti jedne od ugovornih strana ili u slučaju da konverzija nije provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), u ovom slučaju periferne pravne naravi, kao takvi se podrazumijevaju, ali nisu bili odlučni kod ocjenjivanja pravnog interesa za kondemnacijom, već je on bio vezan uz odlučnu činjenicu i tvrdnju tužitelja da konverzijom nije obeštećen i doveden u ravnopravan položaj. Pravni interes potrošača, koji se kod kondemnatornih zahtjeva presumira, u slučaju osporavanja moguće je provjeriti i opravdati jedino financijskim vještačenjem na okolnost preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene anuitete, usporedbom konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu te onoga što je potrošač dobio u konverziji. Dakle, ne samo da potrošači koji su napravili konverziju imaju pravni interes u kondemnatornim zahtjevima, već je i teret dokaza u suprotnom na bankama, što znači da bi banke morale dokazivati da su potrošači konverzijom u cijelosti obeštećeni, pritom nužno uzimajući u obzir kako ništetnost valutne klauzule, tako i promjenjive kamatne stope.

Nesumnjivo je da se i u široj javnosti između uvaženih pravnika, odvjetnika i ostalih stručnjaka nisu javila različita stajališta o mogućim ishodima rješavanja navedenog slučaja. Generalno gledajući postoje dva suprotna stajališta, prvim se tvrdi da je zakonom postignut sporazum o obeštećenju, a drugim da ga se potrošači, tj. dužnici nisu odrekli unatoč konverziji. No o daljnjem će ipak odlučivati sudovi u individualnim parnicama i, u konačnici, Vrhovni sud.

Na kraju, potrošači koji su napravili konverziju kredita mogu očekivati da će Vrhovni sud s obzirom na aktualnost i veliki interes javnosti navedenom posvetiti značajnu pažnju, naročito zbog toga što je aktualni predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić 2013. godine kao sudac u prvostupanjskoj presudi Trgovačkog suda utvrdio da su banke povrijedile interese korisnika kredita na način da su zaključivale ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima u švicarskim francima, koju je Visoki trgovački sud potvrdio.

BRISOVNA TUŽBA I NAČELO POVJERENJA U ZEMLJIŠNE KNJIGE

Zaštita knjižnih prava (prava vlasništva i drugih stvarnih prava) u zemljišnoknjižnom postupku osigurana je podnošenjem redovnih pravnih lijekova, podnošenjem brisovne tužbe, te tužbe za ispravak. Takvu pravnu zaštitu pružaju prvenstveno odredbe Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19; dalje u tekstu ZZK). Međutim, zaštita od nevaljanog upisa predviđena je i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV) kroz institut zabrane višestrukog ugovaranja otuđenja. U predstojećem tekstu, uz pojašnjenje relevantnih zakonskih odredbi, pokušat ćemo objasniti pravnu narav i društveno-gospodarsku važnost instituta brisovne tužbe te ćemo istaknuti česta pitanja iz prakse, poput rokova i ovlaštenika za podnošenje brisovne tužbe. 

Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno (članak 150 stavak 1. ZZK-a). Zakonska definicija brisovne tužbe u sebi sadrži nekoliko pravnih pojmova koje je potrebno detaljnije izložiti. 

Do povrede knjižnog prava dolazi kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, nevaljan upis tog prava. U tom trenutku nastupa mogućnost da nositelj knjižnog prava čije je pravo povrijeđeno neistinitim ili nevaljanim upisom zaštiti to svoje pravo brisovnom tužbom kojom zahtijeva upravo brisanje spomenutog nevaljanog ili neistinitog upisa te posljedično i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (onog stanja koje je u zemljišnoj knjizi postojalo prije spornog upisa). U sudskim parnicama u kojima se traži zaštita od nevaljanog upisa bitno je osvijestiti koja  se to prava brisovnom tužbom  uopće štite, ovlaštenika prava na tu zaštitu, kao i razumjeti  odnos između osoba koje su neistinitim ili nevaljanim upisom stekle određena knjižna prava u odnosu na onog koji tvrdi da su njegova knjižna prava povrijeđena s obzirom na njihova osobna svojstva, odnosno činjenicu jesu li bile u dobroj vjeri ili su znale, odnosno morale znati da svojim upisom vrijeđaju tuđa knjižna prava. 

Kad se u zemljišnu knjigu provede neistinit, odnosno nevaljan upis dolazi do povrede upisanog knjižnog prava te se on ne može ispravljati tužbom radi pogrešnog upisa, već nezadovoljna stranka takvo rješenje o upisu može pobijati žalbom ili brisovnom tužbom. Upis se smatra nevaljanim u slučaju kada za njega nisu ispunjene materijalne i postupovne pretpostavke predviđene u zemljišnoknjižnom pravu, a neistinitim se smatra onaj upis koji za svoju posljedicu ima razlikovanje upisanog (knjižnog) stanja od stvarnog, izvanknjižnog stanja.

U svakodnevnim društveno-gospodarskim odnosima te sudskoj praksi česte su situacije da je netko upisan kao nositelj stvarnog prava iako on to uistinu nije ili ako nečiji istiniti upis naknadno postaje neistinit jer je netko u međuvremenu isto pravo stekao izvanknjižno; na temelju odluke vlasti, nasljeđivanjem ili na temelju zakona, čime je dosadašnje pravo prestalo, ali je i nadalje ostalo upisano u zemljišnoj knjizi kao neistinito. Ističemo da nevaljani i neistiniti upisi nisu pravno valjani način stjecanja prava vlasništva i drugih knjižnih prava te se brisovnom tužbom mogu pobijati već takvi upisi u zemljišnoj knjizi. Važno je naglasiti i da se brisovnom tužbom može zahtijevati samo brisanje sporne  uknjižbe, ali ne i drugih vrsta upisa kao što su predbilježba i zabilježba. Razlika između navedenih triju vrsta prvenstveno se očituje u njihvoim pravnim učincima. Uknjižbom se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju bez posebnoga naknadnog opravdanja (članak 34. stavak 2. ZZK), a predbilježbom pod uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojemu naknadno budu opravdana (članak 34. stavak 3. ZKK). S druge strane, zabilježbom se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama (članak 34. stavak 4. ZZK). Brisovnom tužbom nositelj knjižnog prava ovlašten je zahtijevati da se prizna nevaljanost, odnosno neistinitost već izvršenog upisa te njegovo brisanje i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nevaljane odnosno neistinite uknjižbe. Dakle, tužiteljev pravni zahtjev ima dva učinka: deklarativni učinak, koji se očituje u potvrđivanju postojećeg pravnog stanja (utvrđenje nevaljalosti uknjižbe) te kondemnatorni učinak, koji se očituje stvaranjem novog pravnog stanja (nalog za brisanje nevaljale uknjižbe i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja). 

Za podnošenje brisovne tužbe aktivno je legitimiran nositelj knjižnog prava, a to je ona osoba koja je prije nevaljanog upisa bila upisana u zemljišnim knjigama te je provedbom nevaljanog upisa to njezino pravo brisano, ali to ne znači i da je prestalo. Tužba se podnosi protiv osobe u čiju je korist provedena nevaljana, neistinita uknjižba odnosno protiv osobe koja je u neposrednom pravnom odnosu s osobom čije je knjižno pravo uknjižbom povrijeđeno (tzv. neposredni stjecatelj iz nevaljane uknjižbe). Smatramo korisnim i kratko izložiti  stajalište sudske prakse iz koje je razvidno kada nositelj knjižnog prava nema pravo na podnošenje brisovne tužbe, a zauzeto je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-1375/2008-2 od 15. svibnja 2012.

Predmet spora u toj pravnoj stvari predstavljao je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na brisanje upisa prava vlasništva u korist drugotuženika V. M., u pogledu u tužbi opisane nekretnine, izvršenog na temelju sklopljenog darovnog ugovora između tuženika - a taj zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 150. ZZK. Prema ranije citiranoj odredbi, nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Na temelju sljedećih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a time su, prema stajalištu Vrhovnog suda RH, pravilno primijenili materijalno pravo:

- tužiteljica i prvotuženica M. Š. (majka tužiteljice) upisane su kao suvlasnice predmetnog stana svaka u 1/2 dijela (na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. N. Š.),

- tužiteljica je zatražila upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja predmetnog stana,

- taj zahtjev tužiteljice odbijen je rješenjem prvostupanjskog suda broj Zs-393/05 od 24. studenoga 2005., koje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda broj Gž-978/06 od 22. svibnja 2006.,

- prvotuženica je 1/2 svog suvlasničkog dijela stana darovala drugotuženiku ugovorom od 18. studenoga 2005., koji ugovor je 28. studenoga 2005. proveden u zemljišnim knjigama i drugotuženik upisan kao suvlasnik u 1/4 dijela,

- tužiteljica je i nadalje upisana kao suvlasnica predmetnog stana u 1/2 dijela.

Naime, s obzirom na neprijepornu činjenicu da je tužiteljica i nadalje ostala upisana kao suvlasnica u 1/2 dijela predmetnog stana, opravdano su sudovi zaključili da provedbom spornog darovnog ugovora nije povrijeđeno knjižno pravo tužiteljice, pa slijedom toga nije osnovan ni njezin zahtjev radi brisanja sporne uknjižbe prava vlasništva s drugotuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, pa odbijanjem takvog zahtjeva nižestupanjski sudovi po ocjeni revizijskog suda nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Dakle, sud pravilno ističe da pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru kao i prije provedbe spornog ugovora o darovanju, tada se njezino knjižno pravo ne smatra povrijeđenim. Tuženik nadalje, može istaknuti prigovor da je tužiteljevo pravo prestalo izvanknjižno, da je pravo stekao kao pošteni stjecatelj s povjerenjem u zemljišne knjige te da je knjižno pravo ionako prestalo.

Brisovna tužba ne zastarijeva prema nepoštenom stjecatelju, odnosno osobi koja je ishodila nevaljani upis, a znala je ili je morala znati da je upis nevaljan. Međutim, radi zaštite povjerenja u zemljišne knjige, pravo na brisovnu tužbu pod određenim je pretpostavkama vremenski ipak ograničeno. Vremensko ograničenje za podnošenje brisovne tužbe vrijedi onda kad se radi o poštenom stjecatelju koji je upis svoga prava ostvario na temelju prednikova nevaljanog i neistinitog upisa, a da nije znao ni mogao znati za nevaljanost prednikova upisa. U takvim situacijama će, nositelj povrijeđenog knjižnog prava (legitimirani tužitelj), kojemu je bilo dostavljeno rješenje na temelju kojega je provedena nevaljana uknjižba u korist prednika poštenog stjecatelja, u roku za žalbu zatražiti zabilježbu da je upis nevaljan te u narednom roku od 60 dana, računajući od dana isteka roka za žalbu, podnijeti brisovnu tužbu. Ukoliko nositelju povrijeđenog knjižnog prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika poštenog stjecatelja, nositelj brisovnu tužbu mora podići u roku od tri godine od dana kada je zatražen odnosno proveden nevaljani upis, odnosno od trenutka kada je podnesen prijedlog za provedbu nevaljane uknjižbe (članak 150. stavak 2. točke 1.i 2. ZZK).

Nastavno na izlaganje o biti i glavnim karakteristikama brisovne tužbe, kratko ćemo se osvrnuti i na prethodno spomenuto načelo povjerenja u zemljišne knjige koje se smatra jednim od stožernih načela kako zemljišnoknjižnog postupka tako i stvarnog prava općenito. Zaštita povjerenja u zemljišne knjige i istinitost i potpunost zemljišnih knjiga jedan je od glavnih preduvjeta za pravnu sigurnost prometa nekretninama. O pravnom stanju nekretnina na području Republike Hrvatske, mjerodavnom za pravni promet, vode se zemljišne knjige, ako za neka zemljišta nije što posebno određeno (članak 3. stavak 1. ZZK). Zemljišne knjige sadrže mjerodavne podatke o pravnom stanju svih nekretnina koje mogu biti u pravnom prometu. Konkretno, koji su ti mjerodavni podatci? U zemljišne knjige upisuju se stvarna prava na zemljištima (pravo vlasništva, prava služnosti, založna prava), a i druga prava za koja je to posebnim zakonima određeno (pravo prvokupa, zakupa i najma) (članak 3. stavak 2. ZZK) kao i druge činjenice važne za pravni promet za koje je to posebnim zakonima određeno (maloljetnost, poslovna sposobnost, skrbništvo, vođenje spora) (članak 3. stavak 3. ZZK).

Jednom kada se navedeni mjerodavni podatci na odgovarajući način upišu u zemljišne knjige, oni postaju vidljivi i dostupni javnosti. Važnost njihove vidljivosti i dostupnosti svima upravo je u zaštiti prava na nekretninama, zato što, da bi netko mogao aktivno i učinkovito zaštititi svoje pravo vlasništva, svima mora biti poznato da ono postoji na određenoj nekretnini.        

  U skladu s navedenim, Zakonom je propisana ovlast i pravilo da svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu i sve pomoćne popise u nazočnosti voditelja zemljišne knjige i iz nje dobiti izvatke odnosno ispise i prijepise (članak 7. stavci 1. i 2. ZZK). Također, podaci iz zemljišnih knjiga, izvaci, ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava  (članak 8. stavci 1. i 2. ZZK). Zemljišne knjige uživaju javnu vjeru kao jedina relevantna evidencija za pravni promet nekretnina.

Temelj zaštite povjerenja u zemljišne knjige upravo je činjenica njihove javnosti te potpunosti i istinitosti. Svrha načela povjerenja u zemljišne knjige je zaštita trećih poštenih i savjesnih sudionika u pravnom prometu koji su postupali  s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja. Ta zaštita djeluje u smislu zaštite povjerenja u istinitost (članak 8. stavak 5. ZZK) – zaštita kada se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od izvanknjižnog  zbog nevaljanog, neistinitog upisa, to jest kada je u zemljišnim knjigama upisan netko tko nije stvarni vlasnik određene nekretnine ili nositelj toga prava  i  zaštite povjerenja u potpunost (članak 8. stavak 4. ZZK) – zaštita kada je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno, jer nisu upisana sva prava i pravne činjenice vezano za određenu nekretninu. Postupanje u dobroj vjeri podrazumijeva da stjecatelj nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Pri tome treba objasniti, da se ne može nikome prigovoriti nedostatak dobre vjere samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje (članak 8. stavak 3. ZZK). Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige, uživa zaštitu svoga povjerenja, osobito što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što isteknu rokovi u kojima bi se prema ovom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika (članak 8. stavak 5. ZZK). 

Činjenica da je podnesena brisovna tužba čini se u zemljišnoj knjizi vidljivom zabilježbom brisovne tužbe.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, presudom će naložiti brisanje nevaljane uknjižbe i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, te će na temelju ovršne presude izbrisati nevaljanu uknjižbu na način i u opsegu kako je to određeno u izreci presude. Zemljišnoknjižni sud će po službenoj dužnosti provesti i brisanje zabilježbe brisovne tužbe, a tužitelj koji je uspio u parnici bit će ovlašten staviti prijedlog za upis svog knjižnog prava u zemljišnu knjigu. Međutim, ukoliko se tužbeni zahtjev pravomoćno odbije kao neosnovan, na temelju pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev, izbrisat će se zabilježba spora.

PRAVO NA SLOBODNO ODLUČIVANJE O RAĐANJU DJECE

Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti isključivo radi zaštite zdravlja na način i pod uvjetima koji su predviđeni zakonom. Stoga, Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78, 88/09) uređuju se prava i dužnosti građana u vezi sa sprečavanjem neželjenog začeća te prekidom neželjene trudnoće i medicinska pomoć osobama koje ne mogu ostvariti svoju želju za vlastitim potomstvom zbog zdravstvenih razloga. 


Sprečavanje neželjenog začeća

Postoje dva načina sprečavanja neželjenog začeća: trajno, provođenjem sterilizacije te privremeno, upotrebom kontracepcijskih sredstava i metoda. 

Sterilizacija predstavlja medicinski zahvat kojim se trajno sprečava začeće te se ona može provesti kod osobe koja je navršila 35 godina života na njezin zahtjev. Međutim, ukoliko je rađanjem ili trudnoćom ugrožen život osobe ili je utvrđeno da bi dijete bilo rođeno s teškim tjelesnim i duševnim manama, utoliko se sterilizacija može provesti i bez obzira na godine života. Iz istih razloga može se provesti sterilizacija osobe mlađe od 35 godina koja je trajno poslovno nesposobna, na zahtjev njezinih roditelja koji vrše roditeljsko pravo ili skrbnika uz suglasnost nadležnog organa. Zahtjev za sterilizaciju osobe koja je poslovno nesposobna, a pritom je navršila 35 godina života, mogu podnijeti njezini roditelji kojima je produženo roditeljsko pravo ili skrbnik uz suglasnost Centra za socijalnu skrb 

Kontracepcija se može definirati kao oblik medicinske pomoći kojim se privremeno sprečava neželjeno začeće. U sklopu zdravstvene zaštite, građani imaju pravo na izbor i  korištenje sredstava za privremeno sprečavanje začeća te pravo na upoznavanje s metodama i njihovim posljedicama kao i prednostima planiranja porodice. 


Prekid trudnoće

Prekid trudnoće predstavlja medicinski zahvat koji se na zahtjev trudne osobe može izvršiti u prvih deset tjedana od začeća, a nakon toga može se izvršiti samo uz odobrenje liječničke komisije. Ono se ne smije izvršiti ako je utvrđeno da bi moglo biti štetno za zdravlje osobe. Ukoliko zahtjev za prekid trudnoće podnosi maloljetna osoba mlađa od 16 godina, utoliko je potreban i pristanak roditelja, odnosno staratelja uz suglasnost Centra za socijalnu skrb. 

Trudna osoba obraća se sa zahtjevom zdravstvenoj ustanovi po svom izboru koja je primjereno opremljena za vršenje prekida trudnoće te ako su ispunjeni svi uvjeti za prekid, upućuje se liječniku koji će izvršiti prekid. U slučaju da se utvrdi da bi prekid znatno narušio zdravlje osobe ili je od začeća prošlo više od deset tjedana, osoba se upućuje sa zahtjevom na komisiju prvog stupnja koja rješava pitanje po hitnom postupku u roku od osam dana od zaprimanja zahtjeva. 

U članku 22. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece taksativno su navedeni slučajevi u kojima komisija na zahtjev trudne osobe može odobriti prekid trudnoće nakon isteka deset tjedana od začeća:

utvrdilo se da nije moguće na drugačiji način spasiti život ili narušenje zdravlja osobe za vrijeme trudnoće, porođaja ili nakon porođaja,

očekuje se da će se dijete roditi s teškim tjelesnim i duševnim manama,

do začeća je došlo uslijed kaznenog djela silovanja, obljube s djetetom, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja ili rodoskvrnuća.


Trudna osoba koja je nezadovoljna odlukom komisije ima pravo uložiti prigovor u roku tri dana komisiji drugog stupnja o kojem komisija mora odlučiti u roku osam dana od zaprimanja. 

Bez obzira na uvjete i postupak koji su propisani u Zakonu, prekid trudnoće će se izvršiti ako je prekid već započet te ako prijeti neposredna opasnost za zdravlje i život trudne osobe.


Cijene i troškovi

Ukoliko se sterilizacija vrši kao samostalan medicinski zahvat, utoliko troškove snosi sam podnosilac zahtjeva, u slučaju da se ne odredi drugačije Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO) snosi troškove liječenja sterilnosti i medicinski pomognute oplodnje. 

Trošak prekida trudnoće snosi trudna osoba ako nije određeno što drugačije. U slučaju da se prekid trudnoće provodi iz nekog od razloga gore navedenih u članku 22. te u slučaju neželjene trudnoće osobe koja koristi intrauterina sredstva za kontracepciju, trošak prekida trudnoće snositi će zajednica. Također, HZZO snosi trošak prekida i u slučaju trudne osobe koja je u stanju socijalno-zaštitne potrebe.

MILOSRDNO DAVANJE LIJEKA

Postupke ispitivanja, stavljanja u promet, proizvodnju, označavanje, klasifikaciju, provjeru kakvoće, opskrbu hrvatskog tržišta te nadzor nad lijekovima, kao proizvodima od posebnog značaja za zdravlje ljudi, uređuje Zakon o lijekovima. Međutim, što se događa u slučajevima pacijenata za čija oboljenja na tržištu još uvijek ne postoji lijek koji ima odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj, a postoji supstanca koja se nalazi u fazi kliničkog ispitivanja namijenjena liječenju upravo te dijagnoze? Pacijenti u takvim situacijama nerijetko bivaju upućeni na postupak milosrdnog davanja lijeka.

Milosrdno davanje lijeka je postupak kojim se omogućuje dostupnost lijeka koji nema odobrenje za stavljanje u promet pacijentima koji boluju od kroničnih, ozbiljnih ili životno ugrožavajućih bolesti koje se ne mogu na odgovarajući način liječiti odobrenim lijekom i ne mogu sudjelovati u kliničkom ispitivanju. Milosrdno davanje lijeka mora biti strogo pod nadzorom proizvođača ili njegovog pravnog zastupnika. U takvim slučajevima, proizvođač, odnosno pravna osoba, treba razviti protokol za taj lijek. Obvezno mu moraju biti poznati svi pacijenti koji lijek dobivaju te je dužan na adekvatan način informirati i liječnika i samog pacijenta o načinu njegova uzimanja. Isto tako, obveza je proizvođača lijeka omogućiti prijavljivanje eventualnih nuspojava tijekom ili nakon uzimanja lijeka, a prijavljivanje se vrši  na isti način kao i za sve lijekove koji imaju odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj. 

O pravu na upućivanje na liječenje odlučuje se rješenjem koje u prvom stupnju donosi ovlašteni radnik Direkcije Zavoda za zdravstveno osiguranje. Navedeno rješenje donosi se na temelju zahtjeva osigurane osobe, odgovarajuće medicinske dokumentacije i obaveznog prijedloga za upućivanje na liječenje. 

Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju pravo na milosrdno liječenje omogućeno je i u inozemstvu. Osigurana osoba pravo na prekogranično liječenje milosrdnim lijekom može ostvariti samo ako se radi o potrebi takvog liječenja koje se ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u državama članicama Europske Unije ili trećim državama. 

Milosrdno liječenje smatra se gotovo zadnjom instancom borbe protiv najtežih oblika raznih bolesti, a primjenjuje se u slučajevima kada su svi oblici već poznatog liječenja iscrpljeni. Iako njegova primjena nije česta, ona je iznimno važna i, još bitnije, ona je pravo pacijenata.

Kaznena prijava

ŠTO JE KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava upozorava državnog odvjetnika da je osoba navedena u prijavi možda počinila određeno kazneno djelo.


TKO MOŽE PODNIJETI KAZNENU PRIJAVU?


Sva tjela državne vlasti i sve pravne osobe su dužne podnijeti prijavu za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti, pored njih, u određenim slučajevima uređenim posebnim zakonom, na podnošenje kaznene prijave ovlaštena je i policija, i građani kao fizičke osobe ovlašteni su na podnošenje kaznene prijave, štoviše, po zakonu su oni to dužni učiniti kada se radi o kaznenim djelima za koja se goni po službenoj dužnosti.


KOME SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Ona se podnosi nadležnom državnom odvjetniku bilo pisano, usmeno ili drugim sredstvom, međutim,  ako se podnese sudu, policiji ili pak, nenadležnom državnom odvjetniku, spomenuta tjela će podnesenu prijavu sama dalje proslijediti državnom odvjetniku koji je u konkretnom slučaju nadležan za postupanje po njoj.


ZNAČENJE KAZNENE PRIJAVE?


Njezina je važnost u tome što obvezuje državnog odvjetnika na postupanje prema navodima iz prijave, on će prije svega utvrditi je li prijava osnovana, a ako to ne uspije utvrditi odbacit će ju i o njezinom odbačaju obavijestiti osobu oštećenu kaznenim djelom.


LAŽNO PRIJAVLJIVANJE?


Ako netko, znajući da to nije istina, podnese kaznenu prijavu protiv neke osobe optužujuči je da je počinila kazneno djelo, ili prijavi da je počinjeno određeno kazneno djelo, ne navodeći osobu koja ga je počinila, ili ako sebe prijavi  da je počinio kazneno djelo, u svim tim navedenim slučajevima i sam će odgovarati, i to  za kazneno djelo lažnog prijavljivanja.


KADA SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava se podnosi:

-čim netko sazna da je počinjeno određeno kazneno djelo,

-ili ako zna da je neka osoba počinila kazneno djelo,

-ili ako je osoba sama bila oštećena određenim kaznenim djelom.


KAKO BI TREBALA IZGLEDATI KAZNENA PRIJAVA?


Njen sadržaj nije formalno propisan, ali svatko tko podnosti prijavu trebao bi uzeti u obzir sljedeće podatke:

1. osobne podatke o počinitelju

2. sve čega se možemo sjetiti o događaju (npr. vrijeme počinjenja, mjesto itd.)

3. navođenje odgovarajućeg članka u zakonu je poželjno, ali nije nužno da bi kaznena prijava bila valjana

4. treba navesti sve dokaze i činjenice koji su nam poznati

5. potrebno je navesti i osobne podatke osobe oštećene kaznenim djelom

6. svoje podatke, odn. podatke o osobi koja podnosi kaznenu prijavu


ANONIMNA KAZNENA PRIJAVA?


Unatoč mogućnosti podnošenje kaznene prijave poznate osobe, zakonom se dozvoljava i podnošenje kaznene prijave anonimnog karaktera.


O čemu je to riječ?


Osnovna je razlika od prethodne vrste kaznene prijave, u tome što ovdje njezin podnositelj ostaje nepoznat (tj. anoniman), s obzirom da je nepoznat ne može ni snositi štetne posljedice lažnog prijavljivanja. Premda je anonimna prijava prednost za onoga tko želi da njegov indetitet ostane tajan, ona je i teret, u tom smislu što je nadležni državni odvjetnik po njoj obvezan postupati, tek ako iz podataka koji su u njoj navedeni proizlazi da postoji veliki stupanj vjerojatnosti (osnovana sumnja) da je počinjeno kazneno djelo protiv kojeg je prijava podnesena.


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Prava žrtava kaznenih djela

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela psihičke i/ili fizičke posljedice, imovinsku štetu ili povredu temeljnih prava i sloboda, a koje su izravna posljedica nekog kaznenog djela. Vrlo je bitno da osoba koja je žrtva nekog kaznenog djela zna svoja prava prije, tijekom i nakon kaznenog postupka kako bi ista mogla ostvariti. Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP) temeljito određuje i propisuje navedena prava.


 Na temelju čl. 43. st. 1. ZKP-a žrtva kaznenog djela ima sukladno ovom Zakonu sljedeća prava:


1. Pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela (navedeno se ostvaruje direktnim obraćanjem jednom od Odjela za podršku žrtvama i svjedocima koji su ustrojeni pri županijskim sudovima u Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Splitu, Rijeci, Zadru i Sisku te organizacijama civilnog društva koje pružaju potporu žrtvama kaznenih djela),


2. Pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom (obraćanjem organizacijama civilnog društva, liječnicima opće prakse (traženjem uputnice), itd.),


3. Pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde (ostvaruje se kada se od državnog odvjetnika ili suda traži izricanje mjera opreza, primjerice udaljenje osobe iz doma i sl.),


4. Pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka (naime ako žrtva daje iskaz odnosno sudjeluje kao svjedok u postupku, tada ona može tražiti da ju ispituje osoba istog spola, tražiti zabranu postavljanja strogo osobnih pitanja i sl.),


5. Pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka (kada žrtva podnese kaznenu prijavu policija ju mora saslušati što prije, isto vrijedi i za saslušanje kod suca istrage),


6. Pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje (žrtva ima pravo tražiti da cijelo vrijeme, od trenutka podnošenja kaznene prijave pa sve do  okončanja postupka, ima pratnju osobe od povjerenja, a to može biti bilo koja punoljetna osoba koju ona želi uza sebe tijekom postupka),


7. Pravo podnijeti privatnu tužbu (ovisi o vrsti kaznenog djela, ali ukoliko se kazneni postupak ne pokreće po službenoj dužnosti, dakle od strane nadležnih institucija, pravo žrtve tog kaznenog djela jest da podnese državnom odvjetniku prijedlog za progon (ako se kazneno djelo progoni po prijedlogu), odnosno da podnese privatnu tužbu (ako se kazneno djelo progoni po privatnoj tužbi) kako bi se kazneni postupak pokrenuo),


8. Pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik (ukoliko se žrtva kaznenog djela tijekom postupka izjasni da želi sudjelovati u postupku u svojstvu oštećenika to joj daje određena dodatna procesna prava, a to su:


- Pravo služiti se vlastitim jezikom (uključujući i znakovni jezik) te pravo na pomoć tumača, odnosno prevoditelja


- Podnijeti imovinskopravni zahtjev kojim ostvaruje naknadu štete bilo zbog materijalne/imovinske štete ili nematerijalne (duševna bol, strah..)


- Pravo na opunomoćenika, ali na vlastiti trošak, osim ako je riječ o žrtvi kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima i/ili djetetu koje je žrtva


- Pravo upozoravati na činjenice i predlagati dokaze, pravo prisustvovati na dokaznom ročištu, pravo prisustvovati raspravi, sudjelovati u dokaznom postupku, iznijeti završni govor, pravo izvršiti uvid u spis predmeta.


- Pravo zatražiti obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njegove prijave i podnijeti tužbu višem odvjetniku


- Pravo na podnošenje žalbe, ali i pravo na povrat u prijašnje stanje kada se zbog opravdanih razloga nije izjasnio o preuzimanju kaznenog progona


- Pravo biti obaviješten o ishodu kaznenog postupka – sve odluke vezane za ishod kaznenog postupka ima pravo zatražiti od nadležnih institucija),


9. Pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku (žrtva može tražiti podatke o radnjama koje je poduzeo državni odvjetnik nakon dva mjeseca od podnesene kaznene prijave),


10. Pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak (da bi ostvarila ovo pravo žrtva treba podnijeti zahtjev za obavijesti o ukidanju pritvora/istražnog zatvora policiji, a za obavijest o otpuštanju s izdržavanja kazne zatvora podnijeti Ministarstvu pravosuđa – Službi za podršku žrtvama i svjedocima).


Žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom ima pravo na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Ako je žrtva prethodno ostvarila imovinskopravni zahtjev, uzet će se u obzir njegova visina pri odmjeravanju novčane naknade, a tako će postupiti i sud pri dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva ako je žrtva prethodno ostvarila novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 1. Zakona o novčanoj naknadi, žrtvama kaznenih djela omogućuje se pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja te ona ima pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite u visini vrijednosti zdravstvenog standarda utvrđenog propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje može ostvariti samo ako je kazneno djelo evidentirano ili prijavljeno policiji ili državnom odvjetništvu kao kazneno djelo. Naknada se priznaje samo ako neposredna žrtva nema pravo na pokriće troškova na temelju zdravstvenog osiguranja, a tijelo koje odlučuje o novčanoj naknadi je Odbor za novčanu naknadu žrtvama. Zahtjev za naknadu se podnosi Ministarstvu pravosuđa na propisanom obrascu čiji je rok za podnošenje 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Zahtjev mora sadržavati:


1. Osobne podatke o podnositelju, odnosno žrtvi (ime i prezime, datum i mjesto rođenja, državljanstvo, adresu prebivališta ili boravišta, radno mjesto i adresu poslodavca, identifikacijsku oznaku,


2. Opis kaznenog djela (datum, mjesto i okolnosti),


3. Opis posljedica kaznenog djela,


4. Datum kad je kazneno djelo prijavljeno policiji,


5. Navod o vrsti i visini naknade koje je osoba ostvarila iz drugih pravnih osnova,


6. Vrstu i visinu naknade koju žrtva zahtijeva


Bitno je priložiti i sljedeću dokumentaciju koja potvrđuje sadržaj gore navedenog zahtjeva: dokaz o državljanstvu ili prebivalištu, potvrda policije o prijavi kaznenog djela, medicinska dokumentacija, isprave kojima se dokazuje ostvarivanje naknade iz drugih pravnih osnova.


 Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, u daljnjem tekstu: KZ) u čl. 139. st. 1. prijetnju definira kao radnju kojom netko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, te propisuje kaznu zatvora do jedne godine te se navedeni oblik prijetnje progoni se po privatnoj tužbi. Moguć i je teži oblik prijetnje kad tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, te se za taj se oblik propisuje kazna zatvora do tri godine i progoni se po prijedlogu.


Za kaznena djela koja se progone po privatnoj tužbi, tužba se mora podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je ovlaštena fizička osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja (čl. 61. st. 1. ZKP-a). Kada žrtva na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnese kaznenu prijavu, a utvrdi se da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava se smatra kao pravovremena privatna tužba ako je podnesena u roku od 3 mjeseca od saznanja za kazneno djelo i počinitelja.


Žrtva prema ZKP-u ima pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde za vrijeme trajanja kaznenog postupka, a ono se može ostvariti kroz traženje izricanja određenih mjera kojima se nastoji zaštiti žrtva od počinitelja te se u tu svrhu određuju mjere opreza koje traju najdulje do pravomoćnosti presude. Mjere opreza se izriču samostalno kako bi se njima zaštitila žrtva od potencijalnog zastrašivanja ili drugih oblika protupravnog djelovanja na žrtvu. To su na primjer zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, itd.


Žrtve kaznenih djela mogu se obratiti Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima Županijskog suda u Zagrebu na broj: 01/4801-062 ili na e-mail: podrska-svjedocima-zg@pravosudje.hr, u kojem službenici pružaju podršku žrtvama i svjedocima kao i članovima njihovih obitelji tijekom kaznenog postupka. Službenici za podršku, kao i volonteri ne daju pravne savjete, ne provode psihološko savjetovanje ili psihoterapiju i ne razgovaraju o sadržaju iskaza žrtve ili svjedoka, nego pomažu s organiziranjem i pružanjem emocionalne podrške te davanjem procesnih, tehničkih i praktičnih informacija.


 


Također, žrtva bi mogla tražiti novčanu naknadu za teško narušenje zdravlja, točnije teže narušenje psihološkog stanja s obzirom na to da je stranka nakon te situacije u konstantnom stanju straha te kao posljedicu ne može voditi normalan život. Zahtjev se predaje Ministarstvu pravosuđa u obliku obrasca koji ima propisan sadržaj naveden ranije. Rok za predaju zahtjeva je 6 mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Ako je stranka ranije ostvarila neki imovinskopravni zahtjev po istoj osnovi, to će se uzeti u obzir pri odmjeravanju konačnog iznosa.


Na temelju navedenog slijedi da bi žrtve kaznenih djela mogle ostvariti ZKP-om propisana prava koja imaju sve žrtve bez obzira na težinu kaznenog djela i osobna svojstva žrtve, odnosno pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i, ovisno o vrsti prijetnje, kao privatni tužitelj.

Oduzimanje roditeljske skrbi

Pitanja obiteljskog života i odnosa roditelja i djece jedna su od najosjetljivijih pitanja u društvu. Mjerom oduzimanja roditeljske skrbi pokušavaju se pomiriti dva suprotstavljena načela: načelo najboljeg interesa djeteta i pravo na poštovanje obiteljskog života.  Prema Obiteljskom zakonu (NN 47/2020, dalje: ObZ) sud će roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb u izvanparničnom postupku kad utvrdi da roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava (čl. 170. ObZ-a). Roditelj zlorabi svoja roditeljska prava i dužnosti ako, primjerice, počini kazneno djelo prema djetetu ili ako ga tjera na pretjerani rad, a grubo krši ako, primjerice, napusti dijete ili se ne pridržava mjera koje je roditelju odredilo nadležno tijelo. Tijelo koje provodi postupak prilikom izbora mjere prikladne za zaštitu prava i dobrobiti djeteta dužno je voditi računa da se odredi ona mjera kojom se najmanje ograničava pravo roditelja na ostvarivanje skrbi o djetetu, ako je takvom mjerom moguće zaštititi prava i dobrobit djeteta (čl. 128. ObZ-a). Tijelo koje provodi postupak izbora mjera je Centar za socijalnu skrb te prije podnošenja zahtjeva sudu za izricanje mjere oduzimanja roditeljske skrbi, ono može, točnije treba voditi računa o tome da donese blažu mjeru primjerice žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji ili mjere stručne pomoći.


Rješenje o lišenju prava na roditeljsku skrb sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta, roditelja, centra za socijalnu skrbi ili državnog odvjetnika za mladež. Centar za socijalnu skrb je uz prijedlog za lišenje prava na roditeljsku skrb dužan sudu dostaviti izvješća i procjene na kojima temelji svoj zahtjev, a državni odvjetnik za mladež, pravomoćnu presudu na temelju koje je roditelj osuđen za kaznena djela iz članka 171. točke 5. ovoga Zakona. (čl. 172. st. 1., 2. ObZ-a). Sud će rješenjem o lišenju prava na roditeljsku skrb odlučiti i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom ako je to u iznimnim okolnostima potrebno i ako to predlaže dijete ili roditelj koji se lišava prava na roditeljsku skrb. (čl. 174. st. 1. ObZ-a). Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi. Sud može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb. Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ima dužnost plaćati uzdržavanje za dijete. Pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom i dužnost uzdržavanja prestaju posvojenjem. (čl. 175. st. 1., 2. i 3. ObZ-a).


Posebne pretpostavke za određivanje oduzimanja roditeljske skrbi su:


ako je roditelj napustio dijete, ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji,

ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud,

ako na temelju izvješća i procjene centra za socijalnu skrb proizlazi da bi povratak djeteta u obitelj nakon provedene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta predstavljao ozbiljnu opasnost za djetetov život, zdravlje i razvoj,

na temelju pravomoćne presude kojom je roditelj osuđen za neko od kaznenih djela počinjenih na štetu svog djeteta koja su taksativno navedena u ObZ-u (kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (glava XIV.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži (glava XVI.), osim kaznenih djela: povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209., oduzimanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 210., promjene obiteljskog stanja iz članka 211. Kaznenog zakona, kaznenih djela protiv života i tijela (glava X.), kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (glava XVII.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece (glava XVIII.), osim kaznenih djela: dvobračnosti iz članka 167., omogućavanja sklapanja nedozvoljenog braka iz članka 168., omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz članka 170., povrede dužnosti i uzdržavanja iz članka 172., promjene obiteljskog stanja iz članka 175. i povrede privatnosti djeteta iz članka 178. Kaznenog zakona),

ako mentalne sposobnosti roditelja u tolikoj mjeri ograničene da nije trajno u stanju ostvarivati niti jedan sadržaj roditeljske skrbi, pri čemu je ugrožena dobrobit djeteta. (čl. 171. ObZ-a). 

U jednoj od sudskih odluka Ustavni sud RH (U-III/2785/2018, od 3. listopada 2018.) odbio je ustavnu tužbu tužitelja kojima je oduzeta roditeljska skrb u prvostupanjskom postupku. Tužiteljima je u dva navrata izricana mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, i to 2011. godine i 2012. godine. Zbog poremećenih obiteljskih odnosa, verbalnog i fizičkog nasilja u obitelji, neadekvatne i neprihvatljive komunikacije roditelja sa maloljetnom djecom, vrlo loših higijenskih uvjeta i propusta roditelja u skrbi, odgoju i brizi maloljetne djece rješenjem centra za socijalnu skrb ponovno izrečena mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi u trajanju od godinu dana. Usprkos izrečenoj mjeri nadzora, a nakon saznanja o daljnjem nasilju unutar obitelji, na zahtjev Centra za socijalnu skrb, sud oduzima roditeljima roditeljsku skrb. Roditelji su podnijeli tužbu Ustavnom sudu, a sud je zaključio ovako: „U vezi prigovora podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na štovanje obiteljskog života, Ustavni sud utvrđuje da je lišenje roditelja prava na roditeljsku skrb mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njihovog obiteljskog života. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno, radi ocjene osnovanosti prigovora podnositelja, utvrditi da li je ta mjera bila zakonita, da li je imala legitiman cilj te da li je bila nužna za ostvarenje tog cilja.“ Ustavni sud u konkretnom je slučaju zaključio kako je mjera oduzimanja roditeljske skrbi imala legitiman cilj i to zaštitu prava djece podnositelja.  


U drugoj sudskoj odluci (U-III/34/2020, od 15. srpnja 2020.) Ustavni sud RH, zaključio je kako je: „oduzimanje prava na stanovanje s djetetom, lišenje roditeljske skrbi i povjeravanje svakodnevne skrbi o djeci udomiteljskoj obitelji, mjera koja predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavljat će povredu članka 8. Konvencije, osim ako je "u skladu sa zakonom", ako teži ostvariti legitimni cilj iz stavka 2. te odredbe, te ako je bilo "nužno u demokratskom društvu.“

Ured europskog javnog tužitelja

Što je Ured europskog javnog tužitelja?


Ured europskog javnog tužitelja (EPPO – eng. European Public Prosecutor's Office) novi je neovisni ured javnog tužiteljstva Europske unije. Nadležan je za istragu, kazneni progon i pokretanje postupaka za kaznena djela počinjena na štetu financijskih interesa EU. Ta kaznena djela uključuju različite vrste prijevara, prekogranične prijevare povezane s PDV-om u vrijednosti većoj od 10 milijuna eura, pranje novca, korupciju i slično. Do sada su samo nacionalne vlasti mogle provoditi istrage i kazneni progon spomenutih kaznenih djela, ali su se njihove ovlasti zaustavljale na nacionalnim granicama. Budući da postojeća tijela EU poput Eurojusta, Europola i Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) nemaju ovlasti za provođenje istrage i kaznenog progona, javila se potreba za osnivanjem novog tijela koje će imati takve ovlasti (https://www.eppo.europa.eu/mission-and-tasks). U ovome trenutku EPPO je u fazi započinjanja s radom te u njegovom radu sudjeluju 22 države članice EU, uključujući i Republiku Hrvatsku.


Podaci pokazuju da države članice svake godine gube oko 50 milijardi eura prihoda od PDV-a zbog prekograničnih prijevara, a strukturni fondovi EU oštećeni su za stotine milijuna eura (https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/eppo/). Cilj EPPO-a je smanjiti broj takvih kaznenih djela te spriječiti da europski novac padne u ruke organiziranog kriminala (https://ec.europa.eu/info/law/cross-border-cases/judicial-cooperation/networks-and-bodies-supporting-judicial-cooperation/european-public-prosecutors-office_en).  



Ustrojstvo Ureda europskog javnog tužitelja      


EPPO je nedjeljivo tijelo Unije koje djeluje kao jedinstveni ured s decentraliziranom strukturom. Ustrojen je na središnjoj razini i na decentraliziranoj razini. Središnja razina sastoji se od središnjeg ureda u sjedištu EPPO-a u Luxembourgu. Središnji ured sastoji se od kolegija, stalnih vijeća, glavnog europskog tužitelja, zamjenika glavnog europskog tužitelja, europskih tužitelja i upravnog direktora. Decentralizirana razina sastoji se od delegiranih europskih tužitelja koji su smješteni u državama članicama (članak 8. stavak 1. – 4. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), Službeni list Europske unije, L 283/1 od 31.10.2017.; dalje u tekstu: Uredba).


U svakoj državi članici postoje najmanje dva delegirana europska tužitelja. Glavni europski tužitelj nakon savjetovanja i postizanja dogovora s relevantnim tijelima u državama članicama odobrava broj delegiranih europskih tužitelja te funkcionalnu i teritorijalnu podjelu nadležnosti među delegiranim europskim tužiteljima u svakoj državi članici (članak 13. stavak 2. Uredbe).



Materijalna nadležnost EPPO-a


EPPO je nadležan za kaznena djela na štetu financijskih interesa EU koja su pobliže određena tzv. „PIF“ Direktivom (Direktiva (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima, Službeni list Europske Unije, L 198/29 od 28.7.2017.; dalje u tekstu: Direktiva). Ta kaznena djela uključuju:


pranje novca

korupciju

kaznena djela koja su u praksi blisko povezana s teškim oblicima prekograničnog kriminaliteta

prijevare povezane s prihodima i rashodima

prijevare povezane s PDV-om (ako uključuju dvije ili više država članica i čija je vrijednost najmanje 10 milijuna eura)

davanje i primanje mita ili pronevjeru koja utječe na financijske interese EU (uvodne izjave 7, 8 i 13, članak 2. – 4. Direktive).

 


Način rada Ureda europskog javnog tužitelja


Glavni europski tužitelj voditelj je EPPO-a te organizira njegov rad, vodi aktivnosti i donosi odluke u skladu s Uredbom o EPPO-u i unutarnjim poslovnikom Ureda. Glavni europski tužitelj ima dva zamjenika koji se imenuju kako bi mu pomagali u obavljanju dužnosti i zamjenjivali ga kada je odsutan ili spriječen obavljati svoje dužnosti (članak 11. stavak 1. i 2. Uredbe). Za glavnu europsku tužiteljicu izabrana je Laura Codruţa Kövesi, bivša glavna tužiteljica rumunjskog Nacionalnog antikorupcijskog direktorata (https://www.eppo.europa.eu/european-chief-prosecutor).


Kolegij EPPO-a sastoji se od glavnog europskog tužitelja i po jednog europskog tužitelja iz svake države članice. Glavni europski tužitelj priprema sastanke i predsjeda sastancima kolegija. Kolegij se redovito sastaje i provodi opći nadzor nad aktivnostima EPPO-a, odlučuje o strateškim pitanjima i općim pitanjima proizašlim iz pojedinačnih predmeta kako bi se osigurala koherentnost, učinkovitost i dosljednost u politici kaznenog progona diljem država članica te o drugim pitanjima. Kolegij osniva stalna vijeća na prijedlog glavnog europskog tužitelja (članak 9. stavak 1. – 3. Uredbe).


Stalna vijeća prate i usmjeravaju istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji, koordiniraju istrage i kazneni progon u prekograničnim predmetima te provode odluke kolegija. Nakon preispitivanja prijedloga odluke kojeg predloži delegirani europski tužitelj, stalna vijeća odlučuju o podizanju optužnice, odbacivanju predmeta, provođenju pojednostavnjenog postupka, upućivanju predmeta nacionalnim tijelima te ponovnom pokretanju istrage (članak 10. stavak 2. i 3. Uredbe).


Europski tužitelji u ime stalnog vijeća i u skladu s njegovim uputama nadziru istrage i kazneni progon koji provode delegirani europski tužitelji u državi članici. Ovlašteni su davati upute delegiranim europskim tužiteljima. Također, djeluju kao veza i kanal informiranja između stalnih vijeća i delegiranih europskih tužitelja, prate provedbu zadaća EPPO-a u svojim državama članicama uz savjetovanje s delegiranim europskim tužiteljima te osiguravaju dostavu relevantnih informacija iz središnjeg ureda prema delegiranim europskim tužiteljima i obratno (članak 12. stavak 1., 3. i 5. Uredbe).


Institucije, tijela, uredi i agencije EU te tijela država članica moraju izvijestiti EPPO o svakom kažnjivom postupanju koje može predstavljati kazneno djelo iz njegove nadležnosti. Jednako tako, ako nadležna tijela država članica pokrenu istragu o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, ili ako u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage steknu dojam da se radi o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a, dužna su o tome obavijestiti EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li koristiti svoje pravo na preuzimanje predmeta (članak 24. stavak 1. i 2. Uredbe). Ako u skladu s nacionalnim pravom postoje opravdani razlozi za vjerovati da je počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti EPPO-a, delegirani europski tužitelj pokreće istragu. Postupak u pravilu pokreće i vodi delegirani europski tužitelj države članice u kojoj je središte kriminalne aktivnosti, odnosno u kojoj je počinjena većina kaznenih djela ako ih je više (članak 26. stavak 1. i 4. Uredbe). Kada delegirani europski tužitelj smatra da je istraga dovršena, podnosi izvješće europskom tužitelju koje sadržava sažetak predmeta i prijedlog odluke o podizanju optužnice pred nacionalnim sudom ili o upućivanju predmeta, odbacivanju ili provođenju pojednostavnjenog postupka (članak 35. stavak 1. Uredbe).


Na koji način Ured europskog javnog tužitelja djeluje u Hrvatskoj?


U države članice koje sudjeluju u radu EPPO-a, pa tako i u Hrvatsku, raspoređuje se po jedan europski tužitelj i najmanje dva delegirana europska tužitelja. Tamara Laptoš, bivša ravnateljica USKOK-a i zamjenica glavnog državnog odvjetnika, imenovana je na funkciju europske tužiteljice (https://www.consilium.europa.eu/hr/infographics/college-of-the-european-public-prosecutor-s-office-eppo/).  Hrvatska je nedavno predložila i svoja dva kandidata za delegirane europske tužitelje (https://www.eppo.europa.eu/news/european-delegated-prosecutors-overview-country).


Odjel delegiranih europskih tužitelja djeluje u sastavu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, tj. USKOK-a (članak 3. stavak 1. Zakona o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO“), NN 146/202; dalje u tekstu: Zakon o provedbi Uredbe).


U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a stvarno i mjesno je, u pravilu, nadležan Županijski sud u Zagrebu. U predmetima za kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a sude vijeća sastavljena od tri suca koji su godišnjim rasporedom poslova raspoređeni na rad u Odjel delegiranih europskih tužitelja u USKOK-u (članak 4. stavak 1. i 2. Zakona o provedbi Uredbe). Ovlašteni tužitelj je delegirani europski tužitelj te ima ovlasti državnog odvjetnika propisane Zakonom o kaznenom postupku, Zakonom o USKOK-u, Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU i drugim propisima (članak 5. Zakona o provedbi Uredbe).


Kada delegirani europski tužitelj podnese nacrt odluke kojim predlaže podizanje optužnice, stalno vijeće odlučuje o tom nacrtu u roku 21 dana i ne može odlučiti odbaciti predmet ako se nacrtom odluke predlaže podizanje optužnice. Nakon donošenja odluke o državi članici u kojoj će se podići optužnica, na temelju nacionalnog prava određuje se nadležni nacionalni sud u toj državi članici (članak 36. stavak 1. i 5. Uredbe). Kao što je već rečeno, to će u Hrvatskoj biti Županijski sud u Zagrebu koji će provoditi postupak o kaznenom djelu iz nadležnosti EPPO-a.

Pravo na mir i tišinu vlasnika susjedne nekretnine

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu: ZV), u svom čl. 30. definira pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U idućem čl. 31. ZV zatim navodi kako se vlasnik, a ni itko drugi, ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti ili da ga smeta.


Na strani vlasnika nekretnine postoji zagarantirano pravo na mirno uživanje vlasništva, što je definirano u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, a slično tome i Ustav Republike Hrvatske u čl. 34. jamči pravo na zaštitu vlasništva.


Prema čl. 110. st. 1. ZV-a nitko se ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i slično (također se nazivaju i prekomjerne imisije). To pravilo vrijedi u slučaju ako su navedene imisije prekomjerne ili izazivaju znatniju štetu, ili su zakonski nedopuštene. Vlasnici nekretnine, koji su izloženi prekomjernim posrednim imisijama, ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele te da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija (čl. 110. st. 2. ZV-a).

 

Uznemiravanje vlasnika moguće je oduzimanjem stvari koja je u vlasništvu. Ako neka treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane (čl. 167. st. 1. ZV-a).


Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo iz gore spomenutog stavka 1. članka 167., vlasnik mora dokazati da je stvar u njegovom vlasništvu te da druga osoba vlasnika uznemirava u korištenju te stvari. S druge strane, ako osoba koja uznemirava tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (čl. 167. st. 2. ZV-a).


Jedan od primjera remećenja mira i mirnog uživanja vlasništva je svaka buka koju proizvode kućni ljubimci, a najčešće se radi o psećem lavežu u susjedstvu. Držanje kućnih ljubimaca uglavnom je u Republici Hrvatskoj propisano i uređeno lokalnim propisima. Tako je primjerice u čl. 8. Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, načinu kontrole njihova razmnožavanja, uvjetima i načinu držanja vezanih pasa te načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama Općine Matulji (u daljnjem tekstu: Odluka), uređeno da je posjednik kućnog ljubimca dužan osigurati držanje kućnog ljubimca u obiteljskoj kući i okućnici obiteljske kuće na način na koji se, sukladno propisima o vlasništvu, poštuju prava vlasnika susjednih nekretnina. Jasno je određeno u čl. 18 Odluke da je posjednik, čiji pas učestalim i dugotrajnim lavežom ili zavijanjem remeti mir građana, dužan odmah poduzeti odgovarajuće mjere kako bi spriječio daljnje uznemiravanje građana.

 

Nadalje,nadzor nad provedbom ove Odluke provodi komunalni redar, osim ako je zakonom ili posebnim propisom određeno postupanje veterinarskog odnosno stočarskog inspektora (čl. 28. st. 1. Odluke). Kada komunalni redar nije ovlašten postupati, on će obavijestit odgovarajuću inspekciju te druga ovlaštena tijela u skladu s propisima o veterinarstvu i zaštiti životinja (čl. 28. st. 2. Odluke).

Štrajk i njegova zabrana

Pod pojmom štrajka podrazumijevamo industrijsku akciju u kojoj radnici (zaposlenici) odbijaju vršiti rad do ispunjenja svojih zahtjeva. Štrajk je kroz povijest, a pogotovo od 19. stoljeća bio jedan od efikasnijih, ako ne i najefikasniji alat u borbi radnika za radnička prava i ostvarenje njihovih zahtjeva.


Upravo zbog toga, Ustav Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav RH) u svojim odredbama spominje štrajk i jamči pravo radnika na štrajk (čl. 61. st. 1. Ustava RH). U sljedećem stavku ustavotvorac je ograničio jamstvo iz prethodnog stavka u slučaju štrajka u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom. Iz toga vidimo kako obveza funkcioniranja državnih službi odnosi prevagu nad pravom na štrajk jer sama država svojim građanima mora pružiti sigurnost i skrb na koju se obvezala, a koja bi provođenjem štrajka mogla biti ugrožena ili se uopće ne bi mogla provoditi. Na temelju Ustava, zakonodavac donosi zakone kojima pobliže uređuje prava propisana Ustavom. To je slučaj i sa štrajkom koji je podrobnije uređen Zakonom o radu (NN br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZOR).


Pretpostavke za štrajk


ZOR predviđa pravo sindikata na pozivanje na štrajk i njegovo provođenje u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća (čl. 205. st. 1. ZOR). Ovim člankom zakonodavac je postavio osnove zbog kojih je štrajk moguć. Nadalje, kako bi došlo do samog štrajka, moraju se ispuniti određeni uvjeti. Jedan od tih uvjeta je svakako i pokušaj mirenja jer štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele (čl. 205. st. 4. ZOR). U slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, mora se provesti postupak mirenja propisan ovim Zakonom, ako stranke spora nisu dogovorile neki drugi način njegova mirnog rješavanja ( čl. 206. st. 1. ZOR). Mirenje provodi miritelj kojeg stranke u sporu same izaberu s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće ili kojeg same izaberu (čl 206. st. 2. ZOR). Trenutno je na snazi lista miritelja iz 2016. godine (link:http://gsv.socijalno-partnerstvo.hr/wp-content/uploads/2015/06/NN_116-2016_Odluka_lista-miritelja-GSV_kolektivni-radni-sporovi.pdf ) kojom je zamijenjena lista iz 2011. godine. Mirenje pokreće bilo koja stranka u sporu, dostavom pisane obavijesti o sporu GSV-u ili mjesno nadležnom upravnom tijelu županije, odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na poslove rada (čl. 6. st. 1. Pravilnik o izmjenama Pravilnika o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima NN br. 130/2015, 13/2020, dalje: Pravilnik). Tek okončanjem postupka mirenja koje se mora dovršiti u roku od pet dana od dana dostave obavijesti o sporu Gospodarsko-socijalnom vijeću ili nadležnom upravnom tijelu, koji u provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima obavljaju administrativne poslove za potrebe toga postupka (čl. 208. st. 1. ZOR), štrajk može započeti. No, sam štrajk se mora i najaviti i to poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojega se taj štrajk organizira. Štrajk solidarnosti provodi se radi davanja podrške izvan poslodavca.


Zabrana štrajka


ZOR također propisuje kako poslodavac, odnosno udruga poslodavaca može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje štrajka protivno odredbama zakona (čl. 216. st. 1 ZOR). Nadležnost sudova određuje se prema mjestu održavanja štrajka. Tako primjerice ako se štrajk provodi na području jedne županije nadležan je županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca, dok u situaciji kad se štrajk provodi na području više županija, isključivo je nadležan Županijski sud u Zagrebu (čl. 219. st 1. ZOR). Odluka o zahtjevu u prvom stupnju mora se donijeti u roku od četiri dana od dana podnošenja zahtjeva (čl. 219. st 4. ZOR). O žalbi protiv odluke suda prvog stupnja odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u roku od pet dana od dana dostave prvostupanjskog predmeta (čl. 219. st. 3. ZOR). Tužbeni zahtjev za zabranu i organiziranje štrajka može se podnijeti od najave štrajka (npr. zbog nedopuštene svrhe), tijekom njegova trajanja, pa sve do okončanja štrajka. Sud nakon provedenog postupka donosi presudu kojom prihvaća zahtjev tužitelja kao osnovan ili ga odbija kao neosnovan. Važno je da se postupak dovrši za vrijeme trajanja štrajka jer bi u suprotnom, prema pravnom shvaćanju kojeg su sudovi zauzeli, za prestanak štrajka bilo nužno da je isti faktično prestao, te pritom nije potreban pravorijek. No, poslodavac može tužbom zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog štrajka koji nije organiziran i poduzet u skladu s odredbama zakona (čl. 216. st. 2. ZOR). U tom bi slučaju poslodavac tužbom mogao podnijeti zahtjev da se kao prethodno pitanje utvrdi nezakonitost štrajka kako bi mogao potraživati naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonito organiziranog štrajka. U sporu radi zabrane štrajka sud može odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprječavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete.


Posljedice organiziranja ili sudjelovanja u štrajku


Radnik prije svega ne smije ni na koji način biti prisiljen sudjelovati u štrajku (čl. 215. st. 4. ZOR). No, radnik koji sudjeluje u štrajku ima zakonom propisanu zaštitu prema poslodavcu. Zakon postavlja rješenje kojim organiziranje ili sudjelovanje u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa (čl. 215. st. 1. ZOR). Nadalje, radnik zbog organiziranja i sudjelovanja u štrajku ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj (čl. 215. st. 2. ZOR). Ipak, ako se radi o organiziraju ili sudjelovanju u nezakonitom štrajku ili ako za vrijeme štrajka radnik počini neku drugu tešku povredu obveza iz radnog odnosa radniku se može otkazati ugovor o radu (čl. 215. st. 3. ZOR).

Položaj žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode u kaznenom postupku

Žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode čine posebnu kategoriju žrtava u kaznenom postupku. U ovu kategoriju kaznenih djela pripadaju silovanje (članak 153. Kaznenog zakona, Narodne novine br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19.; u daljnjem tekstu: KZ), bludne radnje (članak 155. KZ), spolno uznemiravanje (članak 156. KZ), prostitucija (članak 157. KZ), spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina (članak 158. KZ), spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina (članak 159. KZ), zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina (članak 160. KZ), mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba (članak 161. KZ), podvođenje djeteta (članak 162. KZ), iskorištavanje djece za pornografiju (članak 163. KZ), iskorištavanje djece za pornografske predstave (članak 164. KZ), upoznavanje djece s pornografijom (članak 165. KZ) i teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (članak 166. KZ).


Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode  može se koristiti općenitim pravima koja pripadaju žrtvama u kaznenom postupku, ali i posebnim pravima specifičnim za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode.


Prava kojima se žrtva u kaznenom postupku može koristiti su: pravo na pristup službama za potporu žrtvama kaznenih djela, pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom, pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, pravo na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja žrtve kao svjedoka, pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje, pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni za potrebe kaznenog postupka, pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik, pravo biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te pravo preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika,  pravo na obavijest od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom njezine prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku, pravo da na njezin zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite,  pravo da na njezin zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak te druga prava propisana Zakonom o kaznenom postupku (članak 43., stavak 1., Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19.; u daljnjem tekstu: ZKP).


Radi intenzivnih trauma koje su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode proživjele redovito će se sa teškoćom i oklijevanjem prisjećati događaja vezanih uz kazneno djelo. Kako bi im se proces svjedočenja što više olakšao, zakonodavac je, imajući navedeno na umu, propisao prava svojstvena za žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima: pravo prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom na teret proračunskih sredstava, pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, pravo da ju u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola te da ju, ako je to moguće, u slučaju ponovnog ispitivanja ispituje ta ista osoba, pravo uskratiti odgovor na pitanja koja nisu u vezi s kaznenim djelom, a odnose se na strogo osobni život žrtve, pravo zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja, pravo na tajnost osobnih podataka te pravo zahtijevati isključenje javnosti s rasprave (članak 44., stavak 4. ZKP).


Prije prvog ispitivanja žrtve uvijek se provodi postupak pojedinačne procjene žrtve. Taj postupak služi kako bi se utvrdilo je li potrebno primjenjivati posebne mjere zaštite u odnosu na žrtvu kao što su poseban način ispitivanja žrtve i uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem. Budući da su žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode osobito osjetljiva kategorija žrtava posebno će se u obzir uzeti  osobne značajke žrtve, vrsta ili narav kaznenog djela i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve i uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom. Tijelo koje vodi postupak će broj ispitivanja žrtve za koju je utvrđena posebna potreba zaštite svesti na najmanju moguću mjeru te je moguće ispitivanje na dokaznom ročištu na prijedlog državnog odvjetnika (članak 43.a ZKP). Žrtvin iskaz dan na dokaznom ročištu će imati istu dokaznu snagu kao i iskaz dan u dokaznom postupku za vrijeme rasprave. Time se uspješno postiže izlaganje žrtve najmanjem mogućem broju ispitivanja.


Najokrutnije te, nažalost, često i rašireno kazneno djelo protiv spolne slobode jest silovanje.  Silovanje kao kazneno djelo ne obuhvaća samo neželjeni spolni odnošaj ostvaren uporabom sile i prijetnje nego i svaki spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju poduzetu bez pristanka žrtve. Prema članku 153., stavku 5. Kaznenog zakona  pristanak postoji ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku. Smatra se da takvog pristanka nema osobito ako je spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda. Prema navedenim odredbama, teret dokazivanja prebacuje se na okrivljenika. Optužba će morati dokazati  samo spolni odnošaj i jednu od navedenih okolnosti, a okrivljenik će morati dokazati da je pristanak zaista postojao. Kod svih ostalih kaznenih djela protiv spolne slobode potpuni teret dokazivanja kaznenog djela je na optužbi.

Posebne dokazne radnje

Posebne dokazne radnje su vrsta radnji i mjera procesne prisile radi pribavljanja dokaza i predmeta koji služe pri utvrđivanju činjenica koje su relevantne za konkretan predmet o kojem se vodi kazneni postupak. Ove vrste radnji mogu se primijeniti samo prema osumnjičeniku, a ne mogu se, poput nekih drugih radnji u kaznenom postupku, primijeniti prema drugim osobama, osim u iznimnim slučajevima. Za njihovo provođenje potrebno je ispunjenje materijalnih i formalnih pretpostavki.


Materijalne pretpostavke za provođenje ovih dokaznih radnji su postojanje osnova sumnje da je određena osoba počinila jedno od kataloški nabrojanih kaznenih djela iz članka 334. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 te ako se izvidi ne mogu provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće iz čega je vidljiva njihova supsidijarna primjena.


Formalne pretpostavke za njihovo izvođenje obuhvaćaju zahtjev za postojanjem pisanog i obrazloženog naloga suca istrage, s obzirom na to da se ovdje radi o privremenom ograničavanju ustavnih prava građana. Iznimno, kako je određeno u Zakonu o kaznenom postupku, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog prije početka istrage na vrijeme od 24 sata može izdati i državni odvjetnik, ali ga u roku od 8 sati mora dostaviti sucu istrage koji će odmah odlučiti rješenjem o zakonitosti tog naloga. Navedeno je potrebno zbog toga što se samo na ovakav način može osigurati stroga kontrola i onemogućiti samovolja usmjerena prema osumnjičeniku. Korištenje potonje mogućnosti primjenjivo je samo prilikom provođenja radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu. Njihovo trajanje ograničava se na tri mjeseca. Iznimno, nakon proteka roka od tri mjeseca, može ih se produžiti za dodatnih tri mjeseca, ako daju rezultate i ako postoji razlog za nastavak. Za iznimno propisana teška kaznena djela rok se može produžiti još za 6 mjeseci, a i naknadno za dodatnih 6 mjeseci ako je to nužno za ostvarenje svrhe radnje. Potonje, naravno, ne vrijedi za sva kaznena djela već samo za iznimno propisana, s obzirom na to da svako ograničenje Ustavom zajamčenih prava građana mora počivati na načelu razmjernosti, a navedene radnje izvršava policija.


Prema članku 332. Zakona o kaznenom postupku, posebne dokazne radnje su: nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simulirana prodaja i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela. Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu primjenjuje se prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno, da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajima, koje kriju počinitelja tih kaznenih djela ili mu na neki način pomažu da ne bude otkriven. Ovom radnjom se privremeno ograničava temeljno pravo na nepovredivost poštanskog komuniciranja i na nepovredivost osobnog i obiteljskog života i na posredan način ima i utjecaja na druge osobe s kojima osumnjičenik komunicira pa možemo reći da se ova radnja na takav način primjenjuje i na te osobe, a ne samo na osumnjičenika. Zbog toga je njihovo trajanje vremenski ograničeno. Također, policija prilikom provođenja ove radnje ima važnu ulogu u razabiranju relevantnih od irelevantnih informacija te se često nalazi u zahtjevnom položaju u kojem mora preslušati veliku količinu materijala od kojih je često samo mala količina povezana s kaznenim djelom. Nadalje, često su razgovori koji se preslušavaju osobne prirode i tiču se nerijetko obiteljskih tema te opravdanje provođenja ovakve mjere mora biti veoma objektivno procijenjeno, ali unatoč tome može biti i bitan faktor prilikom otkrivanja raznih koruptivnih i drugih kaznenih djela, kao što to možemo vidjeti u javnosti. Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta slična je prethodno navedenoj mjeri, a uvedena je temeljem preporuke Vijeća Europe koja se bavi problemima povezanima s informacijskom tehnologijom. Nadzor i tehničko snimanje prostorija, osoba i predmeta može se primijeniti samo prema osumnjičeniku, za razliku od prvotnih mjera koje se na posredan način primjenjuju i na treće osobe. Tom mjerom bi mogle biti obuhvaćene treće osobe samo na način da se možda mogu nalaziti na takvim snimkama, ali podaci o njima nisu relevantni za kazneni postupak te će se na propisani način uništiti. Zakon o kaznenom postupku za ovu mjeru nadodaje jedan poseban uvjet, a on se tiče kumulacije ove mjere s nekim drugim mjerama iz ove kategorije (npr. s uporabom prikrivenog istražitelja). Naime, državni odvjetnik može predložiti sucu istrage donošenje rješenja u kojem se određuje da prikriveni istražitelj prilikom ulaska u tuđi dom može koristiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela je jedina radnja koja se može primijeniti kad se ne zna točan identitet osobe, a može se odrediti i prema predmetu kaznenog djela kad se ne zna o čemu se radi. Ovom mjerom nastoje se raščistiti relevantne okolnosti oko toga pokušava li se prijevozom i isporukom zatajiti počinjenje nekog kaznenog djela, a često se odnosi na krijumčarenje ilegalnih predmeta i slično. Mjera uporabe prikrivenih istražitelja često je sporna. Oprečna su mišljenja o tome je li ova mjera opravdana ili nije, s obzirom na rizike koje nosi, ali često može na veoma jasan način osvijetliti informacije o počinitelju i kaznenom djelu. Prikriveni istražitelj je policijski službenik koji pod izmijenjenim identitetom prodire u kriminalne skupine i tako potajno istražuje njihovo djelovanje. Kriminalistička praksa prikrivene istražitelje dijeli na obične, prigodne i prave tajne agente. Obični i prigodni su zapravo korišteni za ad hoc poduzete mjere simulirane kupnje nekog predmeta ili simuliranog davanja/primanja potkupnine. Obični tajni agenti imaju trajnu zadaću infiltracije u pojedinu kriminalnu skupinu koju onda prate i izvješćuju o njenim radnjama. Ovdje leži najveći problem opravdanja ove mjere, s obzirom na to da je rizična prema tom policijskom službeniku jer može biti otkriven od strane kriminalne organizacije. Nadalje, s obzirom na to da će se iskaz prikrivenog istražitelja koristiti kao dokaz u postupku, ta osoba se javno izlaže mogućnosti saznanja njezinog identiteta i samim time često i rizikom za vlastiti život. Iz tog se razloga nastoji na svaki mogući način zaštititi identitet prikrivenog istražitelja pa se on ispituje i pojavljuje kao zaštićeni svjedok sa svim mjerama opreza. Simulirana prodaja, otkup predmeta i davanje i primanje potkupnine mjera je kojom se redarstvenim vlastima omogućuje tajni prodor u kriminalnu djelatnost pojedinca ili skupine i pribavljanje dokaza važnih za kazneni postupak. Simulirana kupnja često se u praksi koristi kada se žele saznati važne informacije o zloupotrebi droge, krijumčarenju oružja i sl., a simulirano davanje potkupnine kod koruptivnih kaznenih djela kao npr. davanje i primanje mita. Zakon o kaznenom postupku propisuje jednu važnu zapreku kod korištenja ove mjere, a to je da ne smije biti korištena na način da predstavlja poticanje na počinjenje kaznenog djela. Kada bi bila korištena na takav način, radnja bi se smatrala poticanjem te bi uz zakonom određene pretpostavke mogla rezultirati i odgovornošću službene osobe. Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova mjera je za koju je najvažnija pretpostavka ista kao i za prethodno navedene, a to je zabrana poticaja na počinjenje kaznenog djela. Okolnosti su zapravo iste kao i za prethodno navedene mjere, a razlika se odnosi na opis radnji koje se provode.


Spomenute radnje i mjere procesne prisile će se, na temelju iznesenog, koristiti samo u iznimnim okolnostima. Također, policijski službenici moraju ih provoditi savjesno, imajući na umu da ako neka radnja bude provedena protivno Zakonu o kaznenom postupku predstavlja nezakoniti dokaz te se neće moći koristiti u kaznenom postupku, a ako bi se i koristio to bi predstavljalo apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku. U tom smislu se njihovim provođenjem isprepliće diskrecijska ocjena svakog pojedinog policijskog službenika određene konkretnom situacijom i okolnostima u kojima se nalazi i granicama koje postavlja Zakon o kaznenom postupku. Je li takva razmjernost bila poštivana, procjenjivat će se u svakom pojedinom slučaju.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, što je osnovno načelo ugovornog prava. Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika, a dužnik ju je dužan savjesno ispuniti, čime odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Nažalost, danas nije rijedak slučaj da dužnik od trenutka sklapanja ugovora pa sve do dospjelosti želi oštetiti vjerovnika i naplatu dospjelog duga tako što raznim pravnim radnjama umanjuje svoju imovinu u korist treće osobe ne bi li postao platno nesposoban. U našem pravnom sustavu ne postoji izričita odredba koja bi ograničavala slobodu raspolaganja imovinom pa je u svrhu zaštite vjerovnika stvoren institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu ZOO) u čl. 66. – 71. reguliraju izvanstečajno pobijanje do kojeg dolazi kada nad dužnikom nije otvoren stečaj kao i poslije eventualne obustave stečajnog postupka.


Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je instrument obveznog prava kojemu je cilj zaštita interesa određenog vjerovnika. Vjerovnik pobija valjan pravni posao koji je sklopljen između platno nesposobnog dužnika i treće osobe te se namiruje iz vrijednosti imovine koja sada pripada imovini tih trećih osoba, pravnih sljednika. Smatra se da je pravna radnja počinjena na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine. Za što uspješnije pobijanje, nužno je da se kumulativno ispune sljedeće preptostavke (Presuda Županijskog suda u Splitu Gž- 3403/16 od 1. prosinca 2016. godine):


1. Dospjelost tražbine. Pod dospjelošću smatramo vrijeme od kada je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbine. Glede tražbine koja se može pobijati, ZOO je imao u vidu novčane jer na temelju interpretacije čl. 66. proizlazi da se pravna radnja može pobijati samo radi novčanog potraživanja i to dospjelog, nenovčane tražbine ne mogu se pobijati temeljem ovog instituta.


2. Insolventnost ili platna nesposobnost dužnika. Vjerovnik mora dokazati dužnikovu insolventnost u odnosu na konkretnu tražbinu i može pobijati samo onu radnju čijim pobijanjem stvarno omogućuje namirenje svoje tražbine.


3. Pravna radnja. Pravna radnja je svaki postupak dužnika koji svoju imovinu ustupa u korist trećih, a ne u vjerovnikovu i zbog čega vjerovnik dolazi u situaciju nemogućnosti namirenja svoje tražbine. Prema zakonskoj odredbi čl. 66. st. 3. pod pravnom radnjom treba razumijeti i propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.


4. Oštećenje vjerovnika. Vjerovniku je šteta nanesena ako dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje dospjele tražbine.


ZOO kod pobijanja u čl. 69. st. 1. propisuje procesnopravna sredstva i ističe da se pravna radnja pobija tužbom ili prigovorom. Zahtjev za pobijanje redovito se ostvaruje nekom od paulijanskih tužbi. Do situacije pobijanja dužnikovih pravnih radnji doći će ako su se pored općih pretpostavki ispunile i posebne, a kod posebnih je dovoljno da se ispuni bilo koja od njih. One se odnose na vrstu posla, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika i trećeg te na rokove za podizanje tužbe. Sve ove pretpostavke uređene su čl. 67. ZOO, a ovisno o tome koje se traže, razlikuju se i 4 paulijanske tužbe. Prilikom podizanja tužbe vjerovnik treba tužiti dužnika, ali i treću osobu sa kojom je dužnik poduzeo određeni pravni posao, a na dispoziciji mu stoji odabir one koja mu najbolje odgovara.


Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) može se podnijeti u slučajevima kada je dužnik svjesno poduzeo raspolaganja kako bi time naštetio vjerovniku. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja pravne radnje odnosno u trenutku sklapanja pravnog posla. Kod dolozne tužbe zahtijevaju se još dvije pretpostavke: da se radi o naplatnom pravnom poslu i da je trećoj osobi bilo poznato, prilikom sklapanja pravnog posla s dužnikom, dužnikovo raspolaganje na vjerovnikovu štetu. Primjerice, dužnik prema vjerovniku ima dug koji je dospio. Dužnik svjesno, ne bi li se vjerovnik namirio iz imovine koju posjeduje, prodaje nekretninu svom susjedu koji još od prije zna da dužnik ima dugove. Ako vjerovnik nikako ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje pobijat će pravnu radnju učinjenu između dužnika i njegovog susjeda.


Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) se podiže kada dužnik nije znao, ali je u trenutku svog raspolaganja mogao znati da njime nanosi štetu vjerovniku. To će se dogoditi u slučaju u kojem dužnik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika, domaćina ili stručnjaka. Slično kao i kod dolozne, ovdje se isto treba raditi o naplatnom pravnom poslu, no traži se i da su dužnik i treća osoba mogli znati da se poduzetim naplatnim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.


Obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) se koristi u situacijama kada dužnik svojom imovinom raspolaže u korist bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Stavak 2. čl. 67. sadrži praesumptio iuris što znači da se pretpostavlja da je bračnom drugu odnosno srodniku bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta, osim ako ne dokaže suprotno. Odredba čl. 67. izričito propisuje tko ulazi u kategoriju trećih osoba i određuje da su to: bračni drug, srodnici u ravnoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja i srodnici po tazbini do četvrtog stupnja. To bi bilo, primjerice, kada suprug kao dužnik, svojoj supruzi daruje nekretninu u njezinu korist ne bi li time nanio štetu svom vjerovniku i onemogućio mu naplatu duga.


Kvazipaulijanskom tužbom (actio quasi Pauliana) pobijaju se besplatna raspolaganja učinjena u korist treće osobe. To su sva raspolaganja koja nisu naplatna i na temelju kojih se dužnik dovodi u insolventno stanje. Pod radnjama koje bi ulazile u ovu kategoriju valja uvrstiti ugovor o darovanju, iako je besplatno raspolaganje šire od darovanja, beskamatni zajam, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, derelikciju (napuštanje stvari), preuzimanje tuđeg duga i razna propuštanja, a čl. 67. st. 4. ističe da se kao oblik besplatnog raspolaganja podrazumijeva i odricanje od nasljedstva. Vjerovnik kod pobijanja dokazuje samo besplatnost i nije dužan dokazati znanje dužnika niti znanje odnosno skrivljeno neznanje treće osobe. Ovo bi bio slučaj kada porezni dužnik u ostavinskom postupku pokojnog oca da izjavu kojoj prihvaća nasljedstvo na temelju zakona i svoj dio ostavinske imovine ustupa majci koja prihvaća to nasljedstvo te joj se cijela ostavinska masa raspoređuje. Pritom dužnikov vjerovnik ostaje bez mogućnosti namirenja svog potraživanja pa može pobijati to dužnikovo odricanje od nasljedstva učinjeno u korist majke.


Rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prekluzivne je naravi što znači da njegovim istekom vjerovnik gubi pravo na podnošenje tužbe. Rokovi, prema ZOO iznose jednu ili tri godine ovisno o tome o kakvom imovinskopravnom raspolaganju dužnika se radi te ovisno o tome prema koji osobama je riječ. U roku od godinu dana mogu se podnijeti dolozna i kulpozna tužba, dok se obiteljska i kvazipaulijanska tužba mogu podnijeti u roku tri godine. Rokovi počinju teći od poduzimanja dužnikove pravne radnje, odnosno propuštanja kojim je prouzročeno osiromašenje vjerovnika.


Odredba čl. 68. ZOO, koja se ujedno nadovezuje na posljednje stavke čl. 67., propisuje da se ne mogu pobijati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Radi se o iznimci pobijanja besplatnih raspolaganja ne uzimajući u obzir što ona onemogućuju namirenje vjerovnika. Oni se ne mogu se pobijati zbog činjenice što njima dužnik ispunjava određene moralne, socijalne, obiteljske ili druge dužnosti kao i zahtjeve pristojnosti. Sud će u svakom konkretnom slučaju ocjenjivati mogućnosti dužnika pa ako ustanovi da je dužnik prešao uobičajenu visinu raspolaganja bit će omogućeno samo pobijati prekoračenje, a ne i cijelo raspolaganje. Stoga je na trećem teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za isključenje.


Temeljem odredbe čl. 70. ZOO, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Pravni posao između dužnika i treće osobe, koji je predmet pobijanja, se ne poništava već se samo ide za ograničavanjem djelovanja posla u kojem je treća osoba, stjecateljica koristi, dužna trpiti pravne radnje vjerovnika koji bi od sebe otklonio štetni učinak. Ako vjerovnik u roku od 1 ili 3 godine ne ustane s tužbom, njegova tražbina jos uvijek postoji te se može koristiti ostalim pravnim sredstvima za prisilno namirenje svoje tražbine. Ukoliko dužnik nije platno nesposoban te i dalje posjeduje određenu imovinu iz koje se vjerovnik može namiriti tada vjerovnik ne može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji.


Ovaj institut postoji i u slučaju stečaja, a uređen je Stečajnim zakonom (NN 71/2015, 104/2017., u daljnjem tekstu: SZ). Dok je kod izvanstečajnog pobijanja svrha namirenje samo jednog vjerovnika, pobijanje pravnih radnji u stečajnom postupku ima za cilj namirenje svih stečajnih vjerovnika, a otuđena dužnikova imovinska korist ulazi u cijelosti u stečajnu masu. Kao pretpostavka za pobijanje pravnih radnji traži se da je otvoren stečaj, da su pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka, da je pravna radnja dovela do oštećenja vjerovnika te da se rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika (čl. 198. st. 1. SZ), (Rješenje Visokog Trgovačkog suda, Pž-2798/04-3, od 27. siječnja 2004. godine). Pravni učinci pobijanja dužnikovih pravnih radnji u povodu stečaja odražavaju na sve stečajne vjerovnike jer pravna radnja gubi pravni učinak prema stečajnoj masi (čl. 212. st. 9. SZ).

Ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava koji se temelji na načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji, odnosno na načelu solidarnosti. To nam govori da se sredstva za uzdržavanje u pravilu daju dobrovoljno, između fizičkih osoba propisanim člankom 281. Obiteljskog zakona: „Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastorka i maćehe i očuha kad je to predviđeno ovim Zakonom“.


Najčešći slučaj uzdržavanja je upravo uzdržavanje djece od strane roditelja zbog toga što ostvarenje uzdržavanja djetetu znači zadovoljenje njegovih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu osnovicu za ostvarenje njegovih drugih prava.


Dužnost roditelja na uzdržavanje postoji i onda kad na temelju odluke nadležnih tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu ili kad je jedan roditelj lišen roditeljske skrbi.


U praksi su česti slučajevi kada roditelj koji ne živi ili ne skrbi o djetetu ne plaća uzdržavanje na koje dijete ima pravo, iako je već donesena ovršna isprava kojom je utvrđena njegova obveza uzdržavanja. Postavlja se pitanje postoji li neki drugi način na koji će dijete svejedno dobiti sredstva za uzdržavanje, ako ga već ne može ostvariti od svog roditelja?


Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/14) donesen je upravo iz tog razloga. Djeca koja imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Republike Hrvatske imaju pravo na privremeno uzdržavanje ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja (članak 3. i 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Ako su baka odnosno djed obveznici uzdržavanja prema ovršnoj ispravi, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u slučaju da baka odnosno djed ne ispunjavaju svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Ako ne postoji ovršna isprava u odnosu na baku ili djeda, tad je potrebno u postupku ostvarivanja prava za privremeno uzdržavanje učiniti vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja.


Dakle, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti kako je određeno ovršnom ispravom, ali i ako ispunjava svoju obvezu u iznosu koji je niži od onoga određenog ovršnom ispravom, odnosno iznosu koji je niži od iznosa privremenog uzdržavanja (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju). Pravo na privremeno uzdržavanje traje ukupno tri godine, a dijete ima pravo na njega sve dok obveznik uzdržavanja ne počne ispunjavati svoju obvezu u cijelosti.


Dijete koje je kraće od tri godine primalo privremeno uzdržavanje, a obveznik uzdržavanja ponovno ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti ili djelomično, može ponovno primati privremeno uzdržavanje.


Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke, roditelja ili druge osobe koja skrbi o djetetu, ili ga pokreće Centar za socijalnu skrb po službenoj dužnosti onda kada stranka odbije pokrenuti postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje (članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Postupak za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje vodi Centar za socijalnu skrb, a o zahtjevu Centar odlučuje rješenjem.


Kad je ostvareno pravo na privremeno uzdržavanje, isplaćuje ga Centar za socijalnu skrb u mjesečnim iznosima za prethodni mjesec i to putem banke na djetetov račun ili na račun roditelja koji živi s djetetom, odnosno druge osobe koja skrbi o njemu (članak 21. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).


Sredstva za uzdržavanje osiguravaju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske i ona ne mogu biti predmetom ovrhe.


Iznos privremenog uzdržavanja može se mijenjati tijekom isplate privremenog uzdržavanja ako se promijeni iznos zakonskog minimuma uzdržavanja, odnosno iznosa koje je obveznik prema Obiteljskom zakonu dužan plaćati djetetu, ali samo onda kad se iznos zakonskog uzdržavanja poveća.


Također, članak 23. Zakona o privremenom uzdržavanju izričito propisuje da su roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja skrbi o djetetu dužni u roku od osam dana od svakog nastanka promjene uzdržavanja o tome obavijestiti Centar za socijalnu skrb.


Ako se okolnosti toliko promijene da dijete više ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje, Centar za socijalnu skrb donijet će rješenje o prestanku prava na privremeno uzdržavanje po službenoj dužnosti, a ono prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je nastala promjena.


Nakon što je isplaćeno privremeno uzdržavanje, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze sve tražbine privremenog uzdržavanja.


Centar će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će obvezniku uzdržavanja naložiti da u roku od osam dana od dana dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj isplaćeni iznos privremenog uzdržavanja za svako jednogodišnje ili kraće razdoblje isplate ako je privremeno uzdržavanje trajalo kraće od jedne godine, s pripadajućom zateznom kamatom (članak 27. Zakona o privremenom uzdržavanju). Na to je rješenje moguće podnijeti žalbu o kojoj odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.


Pravo Republike Hrvatske na povrat iznosa privremenog uzdržavanja zastarijeva nakon deset godina.


Ako obveznik uzdržavanja ne podmiri svoju obvezu prema Republici Hrvatskoj, izvršenje tog rješenja provest će se na plaći i stalnim novčanim primanjima obveznika, izuzevši iznos uzdržavanja koji je dužan isplatiti svom djetetu, a koji, prema članku 29., ima prednost u postupku ovrhe;  ako obveznik umre, tražbina prelazi na njegove nasljednike.


Iz svega je vidljivo da je privremeno uzdržavanje supsidijarne naravi, jer su djecu ponajprije dužni uzdržavati roditelji, pa bake i djedovi po roditeljima, a tek potom država. Institut privremenog uzdržavanja uspostavljen je upravo zbog toga što se njime osigurava egzistencijalni minimum potreban za razvoj i rast djece, koja su najosjetljivija skupina. Iako država omogućuje uzdržavanje djece kada to ne čine obveznici uzdržavanja, ona to čini u ograničenom vremenskom roku ako su ispunjene sve navedene pretpostavke za privremeno uzdržavanje, a također je propisana i dužnost vraćanja iznosa privremenog uzdržavanja.

Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem

Do 31. prosinca 2018. primjenjivao se Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 71/99, 46/07 i 41/08), koji se počeo primjenjivati 16. srpnja 1999. godine. Od 1. siječnja 2019. godine na snazi je novi Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 115/18 dalje ZSOPT). Staž osiguranja s povećanim trajanjem kolokvijalno je puno poznatiji pod nazivom beneficirani radni staž. Riječ beneficija dolazi od latinske riječi beneficium što znači povlastica, privilegija, korist. Beneficiran je dakle onaj koji uživa beneficije, ima neki benefit, povlasticu ili korist.


U čl. 1. definirano je tko su osobe koje ostvaruju prava prema odredbama toga ZSOPT. Prema tom članku tri su kategorije osiguranika kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem.


U prvom redu to je pravo rezervirano osiguranicima koji su zaposleni na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima (čl. 1. st. 1. ZSOPT). Ta su radna mjesta, na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, nabrojana u ZSOPT od čl. 4.-23.


To su prema čl. 4. ZSOPT osobito teška i za zdravlje i radnu sposobnost štetna radna mjesta na kojima postoje štetni utjecaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost zaposlenika, unatoč tome što su primijenjene opće i posebne zaštitne mjere utvrđene propisima o zaštiti na radu.


U čl. 24. ZSOPT utvrđena su zanimanja na kojima fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla. Osobe koje su tih zanimanja su druga kategorija osiguranika kojima je ZSOPT priznao pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem.


Tim dvjema kategorijama osiguranika 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 14, 15, 16 ili 18 mjeseci staža osiguranja te im se razmjerno tome snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu i to:


- po jednu godinu za svakih šest godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 14 mjeseci;

-po jednu godinu za svakih pet godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci;

- po jednu godinu za svake četiri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 16 mjeseci;

- po jednu godinu za svake tri godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 18 mjeseci (čl. 27. ZSOPT).


Poticaj za utvrđivanje ili ukidanje radnih mjesta i zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem može dati poslodavac ili sindikat na temelju stručne dokumentacije (čl. 25. ZSOPT).


Poslodavac je dužan u rokovima propisanim Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO) prijaviti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje Zavod) početak, promjenu i prestanak rada osiguranika koji rade na radnim mjestima za koje se prema ZSOPT računa staž osiguranja s povećanim trajanjem. 


Treća kategorija su osiguranici tj. osobe s invaliditetom kojima zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad a to su: osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom (čl. 1. st. 3. ZSOPT).


Njima se 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 15 mjeseci staža osiguranja te im se dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu snižava po jednu godinu za svakih 5 godina provedenih u osiguranju (čl. 27. st. 3. ZSOPT).


Za razliku od prve dvije kategorije, osiguranici iz ove treće kategorije, moraju podnijeti zahtjev o utvrđivanju svojstva osiguranika-osobe s invaliditetom radi utvrđivanja staža osiguranja s povećanim trajanjem prema čl. 26. ZSOPT. Svojstvo osiguranika tj. osobe s invaliditetom iz čl. 1. st. 3. ZSOPT utvrđuje se rješenjem Zavoda na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prema odredbama ZMO. Svojstvo osiguranika tj. osobe koja ima pravo da joj se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem osoba stječe ex tunc, odnosno od trenutka kada je dobila neku od dijagnoza iz čl. 1. st. 3. ZSOPT ili od trenutka prvog zaposlenja, u slučaju da je riječ o stanju koje je osoba stekla prije prvog zaposlenja.


Od 1. siječnja 2019. odnosno od stupanja na snagu novog zakona, staž osiguranja s povećanim trajanjem ukida se na 43 radna mjesta u odnosu na raniji ZSOPT (NN 71/99, 46/07 i 41/08), a ostaje na 52 radna mjesta. Za 22 radna mjesta snižava se postojeći stupanj povećanja staža osiguranja s povećanim trajanjem.


Na popis zanimanja dodaju se dva nova (zanimanje voditelja kabinske posade zrakoplova i člana kabinske posade zrakoplova) i time se broj zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem povećava s 11 na 13. S druge strane proširuje se krug osoba s invaliditetom kojima se staž računa s povećanim trajanjem i za tu kategoriju osiguranika staž osiguranja s povećanim trajanjem računa se i za razdoblje zaposlenja u nepunom radnom vremenu (čl. 3. st. 3. i 4. ZSOPT).


Iz priloženoga se zaključuje da uvriježeni, kolokvijalni naziv za ovu materiju nije prikladan. Vrijedno je još jednom istaknuti da su osiguranici koji na temelju ZSOPT imaju pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem u jednu ruku osobe koje obavljaju poslove na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima ili su zanimanja u kojima fiziološke funkcije organizma nakon određenih godina života opadaju u toj mjeri da onemogućavaju uspješno obavljanje poslova zanimanja na sljedećim radnim mjestima.


S druge pak strane riječ je o osobama kojima zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad. Stoga je primjena riječi beneficija kao skraćeni ili još gore uobičajeni naziv za staž osiguranja s povećanim trajanjem u najmanju ruku neprimjerena. Beneficija je biti zdrav, raditi na poslovima na kojima uz primjenu mjera zaštite na radu osoba nije izložena štetnim utjecajima niti dolazi do smanjenja ili još gore gubitka radne sposobnosti. ZSOPT predstavlja pokušaj „izjednačavanja“ tri gore spomenute kategorije osiguranika s ostalim „beneficiranim“ zdravim osobama i onima koji nemaju svojstva i uvjete rada kao osiguranici kojima se pravo na povećani staž osiguranja priznaje.

Probni rad i otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu

Ugovor o radu sklapa se na neodređeno odnosno na određeno vrijeme.


Pri sklapanju ugovora o radu, poslodavac može zatražiti probni rad. Zakonodavac propisuje poseban članak u Zakonu o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR) kojim uređuje institut – probnog rada.


Namjera zakonodavca je u prvom redu usmjerena na zaštitu poslodavca. Riječ je o institutu radnog prava koji poslodavcima s jedne strane i radnicima s druge strane, omogućava provjeru kvaliteta radnika odnosno omogućava poslodavcu sklapanje ugovornog odnosa sa svrhom provjere radnikovih sposobnosti i boljeg upoznavanja radnika s uvjetima radnog mjesta za koje se prijavio. Probni rad se može, ali i ne mora ugovoriti. Ugovaranje ovisi o volji poslodavca, ali i radnika. Svrha je probnog rada da poslodavac stekne uvid u stručna znanja, vještine i sposobnosti radnika koje bi za određeni posao trebao posjedovati.


Probni rad bi trebao biti sastavni dio pisanog ugovora o radu. Međutim, i onda kada nema pisanog ugovora o radu, ali postoji sporazum stranaka o tome da će radnik raditi za poslodavca odnosno kada postoji ugovor o radu sklopljen u usmenom obliku, takva će odredba o probnom radu obvezivati.


Probni rad može se ugovoriti prilikom sklapanja ugovora o radu (čl. 53. st. 1. ZR). Probni rad je valjan samo za prvi ugovor o radu, a kasnije više ne, jer bi tada probni rad bio ugovoren protivno ZR-u (primjerice u slučaju ako je radnik imao ugovor o radu s probnim radom na istovrsnim poslovima).


No, ponekad se probni rad zasniva za drugo zahtjevnije radno mjesto te je on tada dopušten (iako je to primjerice drugi put da odrađujete probni rad no, odnosi se na teže odnosno zahtjevnije radno mjesto).


U pravilu bi poslodavac trebao ocijeniti je li radnik ispunio njegova očekivanja do isteka roka probnog rada. Nakon isteka tog roka poslodavac više nema prava po osnovi trajanja probnog rada mogućnost otkaza ugovora o radu. Već se odluka o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na radnom odnosu, a ne probnom radu.


Ponekad je moguće da se radnik ocijeni tek nakon isteka probnog rada (primjerice u roku pet dana od završetka probnog rada).


Kao i većina rokova, rok za probni rad određen je zakonom. Predstavlja period koji omogućava ostvarivanje svrhe instituta probnog rada. Prema ZR-u, kada se probni rad ugovori, on ne smije trajati duže od šest mjeseci (čl. 53. st. 2. ZR). Ugovori li se duži probni rad od šest mjeseci takva odredba neće obvezivati, nego će se presumirati najduže propisano trajanje probnog rada. Taj rok je u stvari razuman rok, jer je za očekivati kako će se svrha samog instituta i ostvariti.


Prema zakonskom uređenju, nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu (čl. 53. st. 3. ZR). Prema  čl. 53. st. 4. ZR koji izričito navodi kako se na odluku o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu ne primjenjuju odredbe ZR-u o otkazu ugovora o radu, osim odredbi zakona koje propisuju: da je nužan pisan oblik otkaza (čl. 120. ZR), odredbi o otkaznom roku (čl. 121. st. 1. ZR) i sudskom raskidu ugovora o radu (čl. 125. ZR).


Dakle, to nije „klasičan“ otkaz. Tako se primjerice na otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu ne primjenjuje odredba da je poslodavac dužan pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze (opomena), ali i mnoge druge odredbe ZR-u.


Nakon što poslodavac ocijeni da radnik nije zadovoljio na probnom radu ima mogućnost otkaza ugovora o radu (čl. 115. st. 4. ZR). Odluka o otkazu se mora donijeti do isteka probnog rada i poželjno je da se tada dostavi i samom radniku.


U praksi se često postavlja pitanje koji su to još razlozi za otkaz te obrazlaganje takve vrste otkaza na probnom radu.


Posve je jasno da se takav otkaz ne treba temeljiti na skrivljenom ponašanju radnika ili povredi radne obveze, već se može otkazati i zbog blažih oblika neprimjerenog ponašanja (primjerice neuklapanje u radnu sredinu).


Kao i uvijek otkaz  se mora dati u pisanom obliku uz obrazloženje te ga je potrebno dostaviti osobi na koju se on i odnosi (čl. 120. ZR).


Nakon što je dostavljen otkaz, otkazni rok počinje teći danom dostave otkaza ugovora o radu (čl. 121. st. 1. ZR). S obzirom na to da otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana (čl. 53. st. 5. ZR), radnik i poslodavac mogu ugovoriti drugačiji rok, ali ne kraći od zakonskog minimuma, jer će u protivnom biti ništetan (neće proizvoditi pravni učinak). Od dana dostave otkaz proizvodi pravne učinke.


Usmeni otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu nije zakonit te radnik može podnijeti tužbu kojom traži da sud utvrdi da je odluka o usmenom otkazu nedopuštena.


Nije rijetko da radnik i poslodavac pri sklapanju ugovora o radu ugovore probni rad u određenom trajanju, a poslodavac i prije isteka tog navedenog roka uvidi da radnik nije i neće biti u budućnosti sposoban obavljati posao koji mu je poslodavac povjerio. U takvim slučajevima bilo bi nerazumno očekivati od poslodavca da čeka istek probnog roka kako bi radniku otkazao ugovor o radu. No, polazeći od prirode instituta probnog rada u pravilu bi poslodavac odluku o otkazu mogao donijeti tek nakon isteka ugovorenog probnog rada. Utvrđenje da radnik koji ne zadovoljava kriterije rada ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada, predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan. Sukladno tom shvaćanju, radni odnos može prestati i prije isteka ugovorenog probnog rada. Dakle, posve je jasno kako se probni rad može otkazati u svakom trenutku, uz naravno poštivanje minimalnog otkaznog roka.


U nastavku možete pročitati primjer iz prakse, a tiče se otkaza zbog nezadovoljavanja na probnom radu:


„Zapažanjima je utvrđeno da je tužiteljica dobro poznavala rad na računalu i da je imala zadovoljavajuće znanje engleskog jezika, ali isto tako da je neke radne zadatke odrađivala sporo, da se nije snalazila u svom osnovnom alatu u programu ERP zbog čega je neposredno nadređeni tužiteljici direktor G. taj zadatak dodijelio drugim zaposlenicima, a ocjenjujući ukupno odnos prema radu kao i druge osobine, tuženik kao poslodavac je zaključio da tužiteljica nije opravdala očekivanja te stručnim, radnim i drugim sposobnostima na zadovoljavajući način odgovorila zahtjevima radnog mjesta za koje je zasnovala radni odnos.“ (Županijski sud u Osijeku, Gž R 194/2017-7)


Pojam sudskog raskida ugovora o radu uređuje ZR. Taj institut propisan je sa svrhom da se radniku, pod uvjetom da se pobijana odluka o otkazu ugovora o radu poslodavca proglasi nezakonitom, omogući da istakne zahtjev sudu za raskidom radnog odnosa ako mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos.


Sud će tako, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (čl. 125. st. 1. ZR).


Odluku o raskidu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, a poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja (čl. 125. st. 2. i 3. ZR). Nakon utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu zbog nezadovoljavanja na probnom radu radnik ne može tražiti vraćanje na posao, jer se ta odredba ne primjenjuje na probni rad pa se sudski raskid uvijek treba odrediti kada neka strana taj zahtjev postavi.


Pitanje zaštita trudnica na probnom radu odnosno pitanje dopuštenosti otkaza trudnici predstavlja vrlo osjetljivo područje. Trudnicama je prema ZR načelno zabranjeno otkazati ugovor o radu. No, ZR kod probnog rada ne upućuje na primjenu te odredbe o zaštiti trudnica. Shodno tome, ne vrijedi zabrana otkaza za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog i posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rad s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju ili kojem ugovor o radu miruje do treće godine života djeteta u skladu s posebnim propisom te se može otkazati ugovor o radu samo izvanrednim otkazom (čl. 34. ZR).


Međutim, prema Europskoj socijalnoj povelji (NN 15/2002), koju je Republika Hrvatska ratificirala, otkaz tijekom porodiljnog dopusta zbog nezadovoljavanja na probnom radu je zabranjen. Europska socijalna povelja po pravnoj je snazi iznad zakona (u ovom slučaju ZR-u). Što bi ipak na kraju značilo kako se štite trudnice, neovisno o ZR-u. Naime, otkaz zbog trudnoće predstavlja diskriminaciju na temelju spola, a diskriminacija u radnom odnosu je zabranjena, otkaz zbog trudnoće u svakom slučaju bi trebao biti zabranjen.

Prava zatvorenika

Prema čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11,  48/11,125/11, 56/13, 150/13, 98/19, u daljnjem tekstu: ZKZ), svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim ovim Zakonom, pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, zaštitu osobnosti i osiguravanje tajnosti osobnih podataka, redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima,rad, izobrazbu, stručnu pravnu pomoć i pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva, dodir s vanjskim svijetom, boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora, najmanje dva sata dnevno, dopisivanje i razgovor sa svojim odvjetnikom, vjeroispovijedanje i razgovor s ovlaštenim vjerskim pred­stavnikom, vjenčanje u kaznionici, odnosno zatvoru, glasovanje na općim izborima i druga prava predviđena ovim Zakonom. Prigodom dolaska na izdržavanje kazne zatvora zatvorenik mora biti upoznat sa svojim pravima, načinom njihove zaštite i obvezama (čl. 14. st. 2. ZKZ).


 


 


POSJETI


 


Zatvorenik ima pravo na posjete članova obitelji dva puta mjesečno i blagdanom u trajanju najmanje jedan sat (čl. 117. st. 1. ZKZ). Maloljetna djeca mogu posjećivati roditelja zatvorenika svaki tjedan i blagdanom (čl. 117. st. 2. ZKZ). Maloljetna djeca do četrnaest godina posjećuju zatvorenika u pratnji odrasle osobe iz stavka 1. ovoga članka ili skrbnika (čl. 117. st. 3. ZKZ). Za posjete drugih osoba je potrebno dobiti odobrenje u upravitelja (čl 117. st. 4. ZKZ).


 


Posjet je također moguće i uskratiti ili nadzirati ako po mišljenju upravitelja kaznionice postoji opravdan sigurnosni razlog (čl. 118. st. 1. ZKZ). Također je moguće i uskratiti posjet odvjetnika o čemu će zatvorenik biti obavješten, ali razgovor sa odvjetnikom se ne može nadzirati (čl. 118. st. 2. i čl. 119. st. 2. ZKZ).


 


 


RAD ZATVORENIKA


 


Prema čl. 80. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se omogućuje rad u skladu s njegovim zdrav­stvenim sposobnostima, stečenim znanjima i mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora. Sukladno mogućnostima kaznionice, uvažavajući zdravstvene sposobnosti kao i uspješnost ostvarivanja pojedinačnog programa, iskazani interes za radom, stečenim znanjem kao i vještinama kojima zatvorenik raspolaže, nastoji se što veći broj zatvorenika rasporediti na razne radne zadatke.


Rad u kaznionicama i zatvorima je prvenstveno organiziran unutar posebnih radionica u kojima se obavljaju poslovi poput ugostiteljstva, poljoprivrede, industrijski poslovi obrade raznih materijala i fizičkoga rada. Nadalje, u kaznionicama se također obavljaju i razni pomoćni/tehnički poslovi poput čišćenja raznih zatvorskih prostorija, vozila, ličenja zidova, poslova u praonici rublja, kuhinji ili skladištu.


Zatvorenik ima pravo na rad ako želi, ali radni angažman nije obveza. Za vrijeme rada zatvorenik ostvaruje pravo na naknadu za rad i godišnji odmor.


 


 


IZOBRAZBA I EDUKATIVNI PROGRAMI


 


Prema čl. 91. st. 1. ZKZ-a, kaznionica, odnosno zatvor, u skladu sa svojim mogućnostima organizira osnovnu i strukovnu izobrazbu i stjecanje dodatnih radnih vještina zatvorenika. Izobrazba se organizira u kaznionici, odnosno zatvoru i izvan kaznionice, odnosno zatvora, u skladu s općim propisima (čl. 91. st. 2. ZKZ).


Vrsta izobrazbe određuje se programom izvršavanja, a ovisi o sposobnostima i sklonostima zatvorenika, trajanju kazne i drugim okolnostima značajnim za ostvarivanje svrhe izvršavanja kazne, te mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora (čl. 93. st. 1. ZKZ).


Izobrazba zatvorenika kao i opismenjavanje maloljetnika je aktivnost koja se provodi u okviru općih programa tretmana i maloljetnika kojim je prvenstveno cilj  smanjiti recidivizam, ali i omogućiti kvalitetniju reintegraciju u društvo, kao i veću mogućnost zaposlenja. Nakon završene izobrazbe, odnosno dijela izobrazbe, zatvoreniku se daje svjedodžba iz koje ne smije biti vidljivo da je školovan u kaznionici, odnosno zatvoru (čl. 93. st. 2. ZKZ).


Zatvoreniku se može omogućiti stjecanje višeg i visokog stupnja izobrazbe na vlastiti trošak ako se program izobrazbe može uskladiti sa sigurnosnim razlozima (čl. 93. st. 3. ZKZ).


 


 


VJEROISPOVJEDANJE


 


Prema čl. 94. ZKZ-a zatvorenik ima pravo na vjeroispovijedanje koristeći vlastitu vjersku literature i stvari za religijsku uporabu. U slučaju zlouporabe, stvari za religijsku uporabu mogu se oduzeti. Zatvorenik ima pravo kontaktirati s vjerskim službenikom svoje vjerske zajednice.


Vjeroispovjedanje za vjerske zajednice koje su najzastupljenije u Hrvatskoj uređeno je sporazumima o dušobrižništvu koje pojedina vjerska zajednica potpisuje s Vladom RH na temelju Zakona o izvršavanju zatvorske kazne kao i raznih međunarodnih ugovora. Za vjerske zajednice koje nisu zastupljene u velikoj mjeri i koje su upisane u Registar vjerskih zajednica koji vodi Ministarstvo Pravosuđa i uprave omogućen je kontakt zatvorenika sa predstavnikom te zajednice kojeg imenuje vjerska zajednica.


Povodom velikih katoličkih blagdana, ali i velikih blagdana drugih vjeroispovijesti osobita se pažnja predaje organiziranju svetih misa i osobnih potreba zatvorenika kao i duhovnih susreta koje predvode predstavnici vjerskih zajednica.


 


 


PREHRANA


 


Prema čl. 78. st. 1. ZKZ-a, zatvoreniku se u pravilnim razmacima osiguravaju odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, a primjereni su dobi, zdravlju, naravi posla koji obavlja te prema mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora, njegovim vjerskim i kulturnim zahtjevima. Zatvoreniku se osiguravaju najmanje tri obroka dnevno kalorične vrijednosti od najmanje 3000 kcal dnevno. Sastav i hranidbenu vrijednost hrane nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke (čl. 78. st. 3. ZKZ).


U povjerenstvu za sastav jelovnika sudjeluje liječnik ili drugi službenik medicinske struke, strukovni učitelj kuhar, ekonom te predstavnik zatvorenika. Svaki pripremljeni obrok kuša upravitelj ili osoba koju ovlasti, a zapažanja se evidentiraju u posebnu evidenciju. Od svakog obroka ostavlja se uzorak radi eventualne analize za slučaj pojave trovanja hranom. Sanitarne inspekcije redovito obavljaju nadzor nad stanjem čistoće i higijene u kuhinjama i pomoćnim prostorijama, o čemu dostavljaju nalaz.


 


 


DOPISIVANJE


 


Prema čl. 124. st. 1. ZKZ-a, zatvorenik ima pravo na neograničeno dopisivanje na vlastiti trošak. U zatvoru, zatvorenoj kaznionici i zatvorenom odjelu kaznionice sadržaj pisama se nadzire (čl. 124. st. 2. ZKZ).


Upravitelj zatvorene kaznionice, odnosno zatvora može uskratiti dopisivanje iz sigurnosnih razloga, o čemu će obavijestiti zatvorenika, a pismo uložiti u osobnik. Protiv odluke upravitelja zatvorenik može podnijeti žalbu sucu izvršenja (čl. 124. st. 3. ZKZ). Zatvorenik se ima pravo, bez ograničenja i nadzora sadržaja pisma, dopisivati s odvjetnikom, tijelima državne vlasti i s međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava kojih je Republika Hrvatska članica (čl. 124. st. 4. ZKZ).


 


 


SUDSKA ZAŠTITA


 


Također je bitno napomenuti i da sudovi RH kao i Europski sud za ljudska prava paze na poštivanje prava zatvorenika u skladu sa pravnim poretkom RH i preuzetim obavezama iz Međunarodnoga prava.


Tu se također ističe i odluka Eurospkog suda za ljudska prava u presudi Muršić protiv Hrvatske (7334/13). Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (dalje ES) u sastavu od 17 sudaca, 20. listopada 2016. donijelo je presudu kojom je taj Sud ujednačio svoju praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Na temelju spisa je vidljivo da se zatvorenik Bjelovarskog zatvora Muršić žalio ES-u na zatvorske uvjete, pretežito navodeći manjak osobnog prostora, neodržavane, prljave i vlažne ćelije, sanitarni čvor koji je bio u blizini prostora za spavanje i hranjenje te nemogućnost rada u zatvoru i nedovoljni pristup rekreacijskim i obrazovnim aktivnostima. Domaći sudovi su odbili njegove prigovore smatrajući da je imao dovoljno osobnog prostora na raspolaganju, a kraća i privremena razdoblja kada je površina njegovog osobnog prostora bila manja od minimalna 4 m², kako propisuje članak 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, nisu dovela do povrede njegovih prava. Sud je između ostalog utvrdio da ograničenje osobnog prostora u zatvorskoj ćeliji na manje od 3 m² u neprekinutom razdoblju od 27 dana predstavlja ponižavajuće postupanje, dok u ostalom razdoblju ne predstavlja takvo postupanje.

Ugovorna zabrana natjecanja radnika s poslodavcem

Pravni institut zabrane natjecanja postoji u hrvatskom zakonodavstvu od 1995. godine i propisan je Zakonom o radu. Smisao tih zakonskih odredaba su zaštita poslovnih interesa i prava poslodavaca, prvenstveno čuvanje poslovne tajne koju je radnik saznao radeći kod poslodavca s kojim ima sklopljen ugovor o radu, tj. saznanja radnika u obavljanju posla o klijentima, poslovnim podacima, tržišnim uvjetima, poslovnim partnerima, tehnologijama itd. Zlouporaba takvih informacija može narušiti tržišni položaj poslodavca.


Sadržaj ugovorne zabrane natjecanja je zabrana zapošljavanja kod osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te zabrana za svoj ili tuđi račun sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (čl. 102. st. 1. ZR). Ako je u ugovoru samo općenito navedena zabrana natjecanja, tada postoji presumpcija da su zabranjeni i zapošljavanje i sklapanje poslova.


Zabrana zapošljavanja odnosi se na zabranu zapošljavanja na bilo kojem radnom mjestu kod poslodavca koji je u tržišnom natjecanju s ranijim poslodavcem.


Tržišno natjecanje između dva poslodavca postoji ako oni obavljaju istu registriranu djelatnost te iz takve djelatnosti nude na tržištu kupcima iste proizvode i usluge.


Ugovornu zabranu natjecanja valja staviti u kontekst zakonske zabrane natjecanja. Dok zakonska zabrana natjecanja traje za vrijeme trajanja radnog odnosa, ugovorna zabrana natjecanja vrijedi isključivo nakon prestanka ugovora o radu.


Također, zakonska zabrana natjecanja odnosi se na svaki radni odnos bez potrebe posebnog ugovaranja, a ugovorna zabrana natjecanja mora se izričito ugovoriti. Takav se ugovor mora sklopiti u pisanom obliku, dok usmeno ugovaranje ne bi bilo pravno valjano (čl. 102. st. 4. ZR).


Najčešće se zabrana natjecanja ugovara zajedno sa zasnivanjem radnog odnosa kao sastavni dio ugovora o radu, no može se ugovoriti i kao zasebni ugovor, bilo tijekom zasnivanja radnog odnosa, bilo kasnije. Razdoblje trajanja takvog ugovora zakonom je ograničeno na maksimalno dvije godine od dana prestanka radnog odnosa (čl. 102. st. 2. ZR).


Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovaranje zabrane natjecanja na vrijeme duže od dvije godine, ne povlači za sobom ništetnost cijele ugovorne odredbe, već samo u dijelu ugovorenom preko dvije godine. Zakon o radu ovdje ne radi razliku između ugovora o radu na određeno i neodređeno pa valja zaključiti da se zabrana natjecanja može ugovoriti i kod jednih i kod drugih.


Ugovorna zabrana natjecanja ne obvezuje radnika ako cilj iste nije zaštita opravdanih interesa poslodavca ili ako se njima, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika (čl. 102. st. 5. ZR).


Cilj ugovora nije generalno radniku onemogućiti rad, već samo rad kod poslodavca koji predstavlja konkurenciju bivšem poslodavcu. Nije moguće ugovoriti opću zabranu zapošljavanja jer bi ista bila suprotna pravu na rad i slobodi rada.


Prema sudskoj praksi, ako poslodavac posluje i izvan granica RH, tada ta obveza veže radnika i na tržištima na kojima posluje poslodavac u inozemstvu.


Ugovor je ništetan ako ga je sklopio maloljetnik ili radnik koji u vrijeme sklapanja ugovora prima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (čl. 102. st. 6. ZR). Prema Državnom zavodu za statistiku prosječna neto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za kolovoz 2020. iznosila je 6.723,00 kn. Na tu se ništetnost ne može pozvati poslodavac (čl. 102. st. 7. ZR).


S obzirom na ograničenja koja se takvim ugovorom nameću radniku, poslodavac ima obvezu isplate novčane naknade. Zabrana obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (čl. 103. st. 1. ZR). Naknadu je poslodavac dužan isplatiti najkasnije do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 103. st. 2. ZR).


Kod izračuna naknade, u visinu prosječne plaće za relevantne mjesece ne ulaze troškovi u vezi s obavljanjem rada kao što u putni troškovi, odnosno naknada se može razmjerno umanjiti za taj iznos (čl. 103. st. 3. ZR). Obveza isplate ove naknade postoji i kad se radnik zaposli kod poslodavca koji nije u tržišnom natjecanju s poslodavcem.


Ugovorna zabrana natjecanja prestaje ako je radnik izvanredno otkazao poslodavcu zbog teške povrede obveze iz ugovora o radu, no uvjet je pisana izjava radnika poslodavcu u roku od mjesec dana od dana prestanka ugovora o radu.


Prestaje i kada poslodavac otkaže ugovor o radu, a za to nema opravdan razlog, osim ako u roku od 15 dana od otkaza ugovora obavijesti radnika da će mu za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja plaćati naknadu (čl. 104. ZR).


Također prestaje i protekom vremena, sporazumom radnika i poslodavca te odustankom poslodavca. O tom odustanku poslodavac mora pisano obavijestiti radnika, a obveza plaćanja naknade u tom slučaju prestaje nakon 3 mjeseca od dana dostave izjave o odustanku (čl. 105. ZR).


Zakon predviđa i mogućnost ugovaranja ugovorne kazne za slučaj kršenja ugovorne zabrane natjecanja. Ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznog prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete.


Ugovorna se kazna može se ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja, ako je u vrijeme sklapanja takvog ugovora radnik primao plaću veću od prosječne plaće u RH (čl. 106. ZR).


Ugovorna kazna je najčešće financijska i određuje se ili u konkretnom iznosu ili primjerice u visini nekoliko plaća koju je radnik ostvarivao kod bivšeg poslodavca. U slučaju nerazumno visoke ugovorne kazne, sud će presuditi u korist radnika.

Plaćanje poreza na promet nekretnina

Plaćanje poreza na promet nekretnina uređeno je Zakonom o porezu na promet nekretnina (NN 115/16, 106/18; dalje u tekstu: ZPPN), prema kojem je predmet oporezivanja nekretnina (čl. 5. st. 1. ZPPN). Iznimno od toga, prometom nekretnina se ne smatra stjecanje nekretnina na koje se plaća porez na dodanu vrijednost (čl. 5. st. 2. ZPPN-a).


Promet nekretnina je svako stjecanje nekretnina u Republici Hrvatskoj (čl. 4. st. 1. ZPPN). Stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba (čl. 4. st. 2. ZPPN-a).



TKO JE POREZNI OBVEZNIK?


Prema ZPPN-u, obveznik poreza na promet nekretnina je stjecatelj nekretnine (čl. 6. st. 1. ZPPN). Ako se radi o nasljeđivanju, obveznik poreza na promet nekretnina je nasljednik ili zapisovnik. Međutim, ako se nasljednik tijekom ostavinske rasprave odrekne nasljedstva ili ga ustupi drugom sunasljedniku, ne plaća se porez po ZPPN-u na odricanje, odnosno ustupanje nasljedstva (čl. 7. st. 1. ZPPN).


Prilikom darovanja ili drugog stjecanja nekretnine bez naknade obveznik je daroprimatelj ili druga osoba koja je stekla nekretninu bez naknade (čl. 7. st. 2. ZPPN).


Ako se nekretnina stječe na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obveznik poreza na promet nekretnina je davatelj uzdržavanja (čl. 8. st. 1. ZPPN). Pri stjecanju nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju porez na promet nekretnina umanjuje se za 5% za svaku godinu trajanja uzdržavanja proteklu od dana sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju do smrti uzdržavanog (čl. 8. st. 2. ZPPN).


Porezni obveznik mora platiti utvrđeni iznos poreza u roku od 15 dana od dana dostave rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina (čl. 26. ZPPN).



KADA NASTAJE POREZNA OBVEZA?


Porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina (čl. 16. st. 1 ZPPN).


Ako se stječe nekretnina na temelju odluke suda ili drugog tijela, porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti te odluke (čl. 16. st. 2 ZPPN).


Ako se vlasništvo na nekretnini stječe na temelju zakona, porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti odluke suda o odobrenju upisa (čl. 16. st. 4. ZPPN).


U slučaju stjecanja nekretnine temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja tog ugovora (čl. 17. st. 1. ZPPN), dok kod ugovora  doživotnom uzdržavanju porezna obveza nastaje u trenutku smrti primatelja uzdržavanja (čl. 17. st. 2. ZPPN).



POREZNA OSNOVICA I POREZNA STOPA


Osnovica poreza na promet nekretnina je tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze (čl. 9 st. 1. ZPPN). Ministarstvo financija, Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju (čl. 9. st. 2. ZPPN). Vlasnik, odnosno posjednik nekretnine, obvezan je ovlaštenoj osobi dopustiti pristup na zemljište i građevine radi procjene tržišne vrijednosti nekretnine (čl. 10. st. 2. ZPPN).


Porez na promet nekretnina plaća se po stopi od 3%  (čl. 12. ZPPN-a).



PRIJAVA PROMETA NEKRETNINA TE NJIHOVO EVIDENTIRANJE


Javni bilježnik po ovjeri potpisa na ispravama o prodaji ili drugom načinu otuđenja nekretnine ili po sastavljanju javnobilježničkog akta, a najkasnije u roku od 30 dana, obvezan je jedan primjerak isprave, kao i svake druge isprave na osnovi koje dolazi do prometa nekretnine (ugovor o ortaštvu, ugovor o osnivanju prava građenja i sl.), uz podatak o osobnom identifikacijskom broju sudionika postupka, dostaviti ispostavi Porezne uprave na području koje se nekretnina nalazi, elektroničkim putem (čl. 18. st. 1. ZPPN).


Sudovi i druga javnopravna tijela obvezni su ispostavi Porezne uprave na području na kojem se nalazi nekretnina dostavljati svoje odluke uz podatak o osobnom identifikacijskom broju sudionika postupka kojima se stječe ili mijenja vlasništvo nekretnina u zemljišnim knjigama, odnosno u službenim evidencijama u roku od 15 dana nakon isteka mjeseca u kojem je odluka postala pravomoćna, prema propisima o obveznom osobnom dostavljanju pismena (čl. 18. st. 2. ZPPN).


Dostavom tih isprava i odluka smatra se da je izvršena prijava prometa nekretnina (čl. 19. st. 1. ZPPN).


Iznimno od toga, ako ispravu o stjecanju nekretnine nije ovjerio javni bilježnik odnosno nije ju izdao sud ili drugo javnopravno tijelo, porezni obveznik je obvezan prijaviti promet nekretnina ispostavi Porezne uprave na području na kojem se nalazi nekretnina, dostavom Prijave prometa nekretnina i isprave o stjecanju nekretnine u roku od 30 dana od dana njezina nastanka. (čl. 19. st. 2. ZPPN).


Podaci iskazani u ispravi o stjecanju nekretnina evidentiraju se u Evidenciju prometa nekretnina u roku od 30 dana od dana zaprimanja (čl. 20. st. 1. ZPPN). Vlasnik podataka iz Evidencije prometa nekretnina je Ministarstvo financija, Porezna uprava (čl. 20. st. 2. ZPPN).



TKO JE OSLOBOĐEN PLAĆANJA POREZA NA PROMET NEKRETNINA?


Porezna oslobođenja se dijele na opća, oslobođenja pri unosu nekretnine u trgovačko društvo te oslobođenje pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade.


Kod općih oslobođenja, porez na promet nekretnina ne plaćaju:


1. Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zaklade i fundacije;

2. diplomatska ili konzularna predstavništva strane države pod uvjetom uzajamnosti i međunarodne organizacije za koje je međunarodnim ugovorom dogovoreno oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina;

3. osobe koje stječu nekretnine u postupku vraćanja oduzete imovine i komasacije nekretnina;

4. prognanici i izbjeglice koji stječu nekretnine zamjenom svojih nekretnina u inozemstvu;

5. građani koji kupuju stambenu zgradu ili stan (uključujući i zemljište) na kojem su imali stanarsko pravo ili uz suglasnost nositelja stanarskog prava prema propisima kojima se uređuje prodaja stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Isto vrijedi i za zaštićene najmoprimce koji kupuju stambenu zgradu ili stan u kojem stanuju na temelju ugovora o najmu

6. osobe koje stječu nekretnine u skladu s propisima kojima se uređuje pretvorba društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva;

7. bračni drug, potomci i preci koji čine uspravnu liniju primatelja uzdržavanja te od njega stječu nekretnine na temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju;

8. osobe koje razvrgnućem suvlasništva ili diobom zajedničkog vlasništva stječu posebne dijelove te ili tih nekretnina, (čl. 13. ZPPN).


Porezno oslobođenje pri unosu nekretnine u trgovačko društvo


Kada se nekretnine unose u kapital trgovačkog društva, ne plaća se porez na promet nekretnina (čl. 14. st. 1. ZPPN).


Porez na promet nekretnina ne plaća se kada se nekretnine stječu u postupku spajanja i pripajanja te u postupku podjela trgovačkog društva u više trgovačkih društava (čl. 14. st. 2. ZPPN).


Međutim, ako tijekom poreznog nadzora Porezna uprava utvrdi prividnost pravnog posla po osnovi kojeg je stečena nekretnina, utvrđuje se pripadajući porez na promet nekretnina (čl. 14. st. 3. ZPPN).


Porezno oslobođenje pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju bez naknade


1. bračni drug, potomci i preci koji čine uspravnu liniju te posvojenici i posvojitelji koji su u tom odnosu s umrlim ili darovateljem;

2. pravne i fizičke osobe kojima Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave daruje, odnosno daje nekretnine bez naknade radi odštete ili iz drugih razloga u svezi s Domovinskim ratom

3. bivši bračni drugovi kada uređuju svoje imovinske odnose (čl. 15. ZPPN).



POVRAT POREZA


Osoba koja plati porez na promet nekretnina, kamate ili troškove prisilne naplate koje nije bila obvezna platiti ima pravo na povrat plaćenih, odnosno više plaćenih iznosa (čl. 28. st. 1. ZPPN). Plaćeni, odnosno više plaćeni iznos bit će vraćeni osobi od koje su naplaćeni, na njezin zahtjev, u roku od 30 dana od dana podnesenog zahtjeva (čl. 28. st. 2. ZPPN).


Raskid ugovora o prijenosu vlasništva na nekretnini voljom stranaka prije nego što se obavi prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika te raskid, poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora odlukom suda razlozi su za obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina (čl. 29. st. 1. ZPPN).

Pravna klinika pruža pravnu pomoć osobama pogođenim od potresa na području Sisačko – moslavačke županije

Dva velika potresa jačine 5,5 i 6,3 po Richteru i stotine malih pogodile su područje Sisačko – moslavačke županije krajem prosinca. Tlo još podrhtava, a ljudi su ostali gotovo bez svega: kuće su im srušene do temelja, a bilo je i ljudskih žrtava. Pravna klinika neposredno nakon ovih strašnih događaja osnovala je posebnu ad hoc Grupu za pomoć stradalima u potresu i otvorila četvrtu telefonsku liniju koja je posebno uvedena za pravna pitanja ljudi stradalih u potresu.


Pomoć koju koju Pravna klinika pruža u ovoj situaciji slična je pomoći koju je pružala u ožujku kada je Zagreb pogodio razoran potres.


Tjedan dana nakon razornog potresa dvije grupe kliničara u dva automobila zaputilo se u Glinu kako bi najprije, ustanovili u kojem pravnom pitanju kliničari mogu najprije pružiti pomoć i kako bi pomogli ljudima pri ispunjavanju obrazaca za jednokratnu naknadu štete na koju svi građani s područja Sisačko – moslavačke županije imaju pravo neovisno o tome jesu li njihove kuće prilikom procjene statičara dobile zelenu naljepnicu na kući s oznakom uporabljivo ili žutu ili crvenu s oznakama neuporabljivo.


Klinika je pripremila obrasce za naknadu koje su kliničari prvoga dana na terenu ispunjavali posjećujući građane u  okolnim selima u blizini Gline gdje pretežito živi starije stanovništvo. Tako je prvoga dana ispunjeno 15-ak zahtjeva u samom obilasku kuća građana.


Istovremeno je jedna grupa kliničara bila u Hrvatskom domu u Glini gdje je privremeno smješten Centar za socijalnu skrb kako bi se ljudima iz grada Gline i svima koji dolaze samostalno u Centar za socijalnu skrb pomoglo da što brže predaju zahtjev Centru za jednokratnu naknadu štete.


Prije samog obilaska kuća građana, posjećene su i razne udruge kao što su Ljudi za ljude i udruga ADRA, privremeno sjedište gradske uprave u Glini i sjedište Crvenog križa u drvnom centru gdje smo podijelili obrasce s osnovnim informacijama kako bi volonteri na svim područjima i gradska uprava imali informaciju kome se građani mogu obratiti osim same prijave štete i ostvarivanja prava na jednokratnu naknadu tako i bilo kojeg pravnog pitanja koje imaju građani iz potresom pogođenog područja.


Istoga dana dogovorena je suradnja s Centrom za socijalnu skrb u Glini i dogovoreno je da će idući dan nova grupa kliničara doći u Glinu kako bi ih vozač Centra mogao voziti u najudaljenija sela od grada i tako najprije pomoći građanima pri ispunjavanju obrasca za jednokratnu naknadu štete.


Potrebno je napomenuti da sve obrasce ispunjene u kućama građana kliničari sami predaju ispunjene u Centar za socijalnu skrb.


Tijekom sljedećeg tjedna, Pravna je klinika također ponovno u suradnji s Centrom za socijalnu skrb pomagala pri ispunjavanju zahtjeva za jednokratnu naknadu i to obilazeći kuće građana.


Osim Gline, grupa kliničara bila je i u Sisku, gdje su također ispunjavani zahtjevi za jednokratnu naknadu i gdje je pružena pomoć u svim drugim pravnim pitanjima na koja je građanima bio potreban odgovor.


Kliničarka koja je bila u prvom posjetu Glini i okolnim selima objašnjava nam da je činjenica da se tako brzo nakon potresa išlo u Glinu i inicijativa Pravne klinike u kojoj je sudjelovala kao i činjenica da je članica i posebne ad hoc grupe govori nam da je ponosna i sretna što je dio svega toga i da građanima zaista treba pomoći i da će im pomoć trebati i dalje kroz dulje vrijeme, a ne samo u ovim trenucima kada je nakon katastrofe prošlo tek nekoliko dana. Također nam govori da su građani, makar je dosta njih u potresu praktički ostalo bez svega, zahvalno na svoj pomoći koju pruža ne samo Pravna klinika nego i svi volonteri i da iako se nalaze u jako teškim situacijama, nikada im nije teško udijeliti osmijeh ljudima koji im pomažu i da većina njih objašnjava da oni zaista svega imaju i da produžimo dalje pomoći drugima. „Što može čovjek na to sve nego samo dobiti još veći motiv i želju da i dalje pomažeš, još bolje i više?“ – završava svoju izjavu kliničarka.


U ovim posjetima najviše je pitanja bilo na koji način građani mogu prijaviti svoju štetu obzirom na procjenu statičara i razinu oštećenja koje su njihovi domovi dobili kako bi u skladu sa Zakonom o obnovi, koji je donesen nakon potresa u Zagrebu u proljeće, a sada proširen i na područje Sisačko – moslavačke županije, dobili sredstva od države za obnovu njihovih domova. Pravna klinika u ovom trenutku nastavlja s posjetima Glini i Sisku kako bi upravo počela s prijavom građana za dobivanje sredstava od države za obnovu kuća.


Također, građanima koji nam se jave putem telefonske linije već dijeli pravne savjete na koji način mogu ostvariti ta sredstva i koja im je dokumentacija potrebna.


Dosadašnjim posjetima i planiranim novim posjetima, posebnoj grupi i telefonskoj liniji Pravna je klinika približila većem broju građana način svog rada, i to upravo onima kojima je to sada najpotrebnije. Vodeći se prethodno navedenom izjavom jedne naše kliničarke, svi članovi ad hoc grupe zaista se nadaju da će moći pomoći što većem broju ljudi i to na brz i učinkovit način kako bi ova katastrofa koja je zadesila ljude ostala samo jedna ružna uspomena.


Potrebno je napomenuti da Klinika osim što pruža pravnu pomoć u najčešćim pitanjima koja sada zabrinjavaju građane i koja su trenutno najpotrebnija, Klinika spremno pruža pomoć svim ljudima koji nam se obrate s bilo kojim pravnim pitanjem, tako da su naši kliničari već i na terenu zaprimali predmete s pravnim problemima ljudi koji i nisu neposredno vezani uz sam potres i potrebu obnove.

Kazneni progon po privatnoj tužbi

Za većinu kaznenih djela kazneni progon poduzima se po službenoj dužnosti, što znači da je kazneni postupak protiv počinitelja tih djela ovlašten i dužan pokrenuti državni odvjetnik, kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Ipak, postoji i određeni manji broj kaznenih djela progon kojih zakonodavac prepušta osobi koja je kaznenim djelom oštećena - ona se tada javlja u ulozi privatnog tužitelja. Takvo prepuštanje kaznenog progona privatnom tužitelju smatra se opravdanim jer se radi o lakšim kaznenim djelima kod kojih ne postoji javni interes za kažnjavanjem počinitelja, stoga nije potrebno da u kaznenom progonu sudjeluje državni odvjetnik kao posebno državno tijelo.


Kaznena djela koja se prema Kaznenom zakonu progone po privatnoj tužbi su:

-tjelesna ozljeda (čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu: KZ),

-prisila (čl. 138. KZ),

-prijetnja (čl. 139. st. 1. KZ),

-kaznena djela protiv časti i ugleda (uvreda, kleveta, čl. 147. i 149. KZ),

-krađa stvari male vrijednosti (čl. 228. st. 2. KZ), utaja stvari male vrijednosti (čl. 232. st. 1., 2. i 4. KZ),

-pronevjera stvari male vrijednosti (čl. 233. st. 3. KZ),

-prijevara kojom je pribavljena mala imovinska korist, a počinitelj je išao za pribavljanjem takve koristi (čl. 236. st. 3. KZ),

-zlouporaba povjerenja (čl. 240. st. 1. KZ), ako ta imovinska kaznena djela nisu počinjena na štetu državne imovine, te

-neka druga imovinska kaznena djela počinjena prema bliskom srodniku (krađa, teška krađa, razbojništvo, neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari, prijevara, čl. 245. st. 4. KZ).


Ovlaštenici na podnošenje privatne tužbe


Na podnošenje privatne tužbe ovlašten je, u pravilu, oštećenik (žrtva kaznenog djela i pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno), no u određenim slučajevima to mogu biti i neke druge osobe.


Tako, ako je kazneno djelo protiv časti i ugleda počinjeno prema umrloj osobi, kao privatni tužitelj može nastupiti bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, roditelj, dijete, posvojitelj, posvojenik te braća ili sestre umrle osobe (čl. 150. st. 2. KZ). 


Isto tako, ako tijekom roka za podnošenje privatne tužbe ili tijekom postupka započetog po privatnoj tužbi žrtva umre, navedene osobe mogu u roku od tri mjeseca od dana njezine smrti podnijeti privatnu tužbu, odnosno izjaviti da započeti postupak nastavljaju (čl. 55. st. 6. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP). 


Analogno može postupiti i pravni sljednik pravne osobe na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno, ako ona prestane postojati u tijeku postupka započetog po privatnoj tužbi (čl. 55. st. 7. ZKP).


Za djecu i osobe koje su lišene poslovne sposobnosti privatnu tužbu podnosi njihov zakonski zastupnik ili poseban skrbnik, s time da dijete koje je navršilo šesnaest godina života može i samo podnijeti privatnu tužbu (čl. 62. ZKP).


Podnošenje privatne tužbe


Privatna tužba mora se podnijeti nadležnom sudu u roku od tri mjeseca od dana kada je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja.


Iznimno, ako je podignuta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, okrivljenik može do završetka rasprave i nakon proteka roka od tri mjeseca podignuti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom (protutužba).


Ako žrtva ili pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno podnesu kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka utvrdi se da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatrat će se kao pravovremena privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu (čl. 61. ZKP). 


Privatna tužba mora sadržavati:


1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima, kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja privatne tužbe pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru,

2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,

3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,

4) dokaze na kojima se temelji privatna tužba (čl. 524. st. 2. ZKP).


Kazneni postupak po privatnoj tužbi


Kada sudac pojedinac primi privatnu tužbu, prethodno će ispitati je li nadležan, je li privatna tužba podnesena od ovlaštenog tužitelja, je li ona propisno sastavljena te postoje li razlozi zbog kojih bi se tužba trebala odbaciti.


Ako ustanovi da privatna tužba nije propisno sastavljena, vratit će ju privatnom tužitelju da u roku od osam dana ispravi nedostatke, a ako on to ne učini, privatna tužba će se odbaciti (čl. 525. st. 1. i 2. ZKP).


Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, a na području suda djeluju mirovna vijeća i obje stranke imaju prebivalište na tom području, sud može stranke uputiti tim vijećima radi pokušaja mirenja. U tom slučaju sud će odrediti rok u kojem će se pokušati mirenje i zastat će s postupkom, a nakon isteka tog roka ili ako mirenje ne uspije, postupak će se nastaviti. Po isteku roka koji je sud odredio za mirenje, sudac pojedinac može u roku od mjesec dana zakazati ročište radi prethodnog razjašnjenja stvari, na koje će pozvati privatnog tužitelja i okrivljenika.


Na ročištu privatni tužitelj može izjaviti da odustaje od progona, izmiriti se s okrivljenikom ili prihvatiti ispriku okrivljenika, u kojim će slučajevima sud odbaciti privatnu tužbu. Ako ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, sudac pojedinac može odmah otvoriti raspravu, na što će se posebno upozoriti privatni tužitelj i okrivljenik pri dostavi poziva. Ako sudac pojedinac ne otvori raspravu, donijet će odluku o tome koje će dokaze izvesti na raspravi te će zakazati raspravu (čl. 527. ZKP).


Rasprava se može održati ako i ne dođe privatni tužitelj koji ima prebivalište izvan područja suda kojem je podnesena privatna tužba ako je sudu stavio prijedlog da se rasprava održi u njegovoj odsutnosti (čl. 534. ZKP).


Privatni tužitelj može se odreći prava na žalbu od objave presude pa do proteka roka za podnošenje žalbe, a može do donošenja odluke drugostupanjskog suda odustati od već podnesene žalbe (čl. 536. ZKP).


Pravni položaj privatnog tužitelja u kaznenom postupku


Privatni tužitelj ima u kaznenom postupku ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu (čl. 60. st. 3. ZKP).


Svoja prava privatni tužitelj može ostvarivati i preko opunomoćenika, kojeg mu na njegovo traženje može postaviti i sud, ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora više od pet godina, ako je to u interesu postupka te ako privatni tužitelj prema svom imovnom stanju ne može podmiriti troškove zastupanja (čl. 59. st. 1. u vezi s čl. 60. st. 4. ZKP).


Ipak, položaj privatnog tužitelja slabiji je od usporedivog položaja državnog odvjetnika kao stranke optužbe. Ponajprije, on ne može, poput državnog odvjetnika, u svoju korist angažirati druga državna tijela, posebice policiju i njezinu kriminalističku službu. Nadalje, privatnog tužitelja vežu određene, u pravilu neoborive, procesne presumpcije da je odustao od kaznenog progona.


Tako, ako privatni tužitelj u tijeku postupka odustane od privatne tužbe, on gubi pravo na ponovno podnošenje tužbe za to kazneno djelo (čl. 60. st. 2. ZKP). Isto tako, ako privatni tužitelj ne dođe na raspravu, iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da je odustao od tužbe.


Iznimno, predsjednik vijeća ili sudac pojedinac može dopustiti povrat u prijašnje stanje privatnom tužitelju koji iz opravdanog razloga nije mogao doći na raspravu ili pravovremeno izvijestiti sud o promjeni adrese ili boravišta, ako u roku od osam dana nakon prestanka smetnje podnese molbu za povrat u prijašnje stanje. No, povrat u prijašnje stanje ne može se više tražiti nakon proteka tri mjeseca od dana propuštanja (čl. 63. ZKP).


Nadalje, privatni tužitelj u pravilu je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, ili presudom kojom se optužba odbija, ili rješenjem o obustavi postupka (čl. 149. st. 3. ZKP).


Konačno, privatni tužitelj podliježe ovlasti predsjednika vijeća na poduzimanje mjera procesne stege za očuvanje reda na raspravi (čl. 396. st. 1. ZKP), kao i kažnjavanju novčanom kaznom ako je u podnesku, elektroničkoj ispravi ili usmenoj riječi, odnosno na drugi način vrijeđao sud ili sudionika u postupku (čl. 80. st. 1. ZKP).

Pravo plodouživanja

Nerijetko stranke različitih ugovora, a najčešće primjerice ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, u ugovore uglavljuju klauzulu kojom omogućavaju jednoj od ugovornih strana pravo plodouživanja, bilo doživotno ili na određeni vremenski period. Koje su pogodnosti, prava, ali i obveze koje takvo pravo obuhvaća pročitajte u nastavku teksta.


Općenito o služnostima


Prema Zakonu o vlasništvu služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (čl. 174. st. 1. Zakona o vlasništvu, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV).


Kako je nositelj prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari određuje se kod osnivanja prava služnosti; ako se služnost osniva na temelju pravnoga posla, određuje to svojom voljom ili u sporazumu sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar; ako se osniva na temelju odluke suda ili drugoga tijela vlasti, određuje se to tom odlukom; inače to određuje zakon (čl. 174. st. 2. ZV). U kontekstu navedenog, pojmom pravni posao najčešće se misli na ugovor, dok se odluka suda ili drugog tijela može donijeti primjerice u postupku razvrgnuća suvlasništva ili nasljeđivanja.


Razlikujemo stvarne i osobne služnosti.


Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (čl. 186. st. 1. ZV). Stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od vlasništva te nekretnine, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom (čl. 186. st. 2. ZV).


Osobna služnost, s druge strane, je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti (čl. 199. st. 1. ZV).


Valja napomenuti i aspekte jednog od temeljnih načela služnosti, odnosno činjenicu da ovlaštenik:


prava služnosti može ovlasti koje mu to njegovo pravo daje izvršavati po svojoj volji, ali ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti (čl. 177. st. 1. ZV) te

prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati obzirno, tako da što manje opterećuje poslužnu stvar (čl. 177. st. 2. ZV).

Vlasnik poslužne stvari, s druge strane, ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti; ali nije dužan išta sam činiti, ako nije drukčije određeno (čl. 177. st. 3. ZV).



Institut plodouživanja


Pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodouživatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo (čl. 203. st. 1. ZV).


Što se tiče opsega ovlaštenja, pravo plodouživanja jednako je onome koje pripada samom vlasniku, uz jedino ograničenje, da čuva i sačuva bit (sućanstvo) stvari kako bi je vlasniku, po prestanku ovlaštenja, mogao vratiti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj U-III-597/2018, od 26. veljače 2020. godine).


Poslužna stvar


Pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj stvari koja je nepotrošna, bilo pokretna ili nepokretna, kao i na više pokretnih stvari zajedno. (čl. 203. st. 2. ZV). Nepotrošne stvari su one koje se mogu koristiti i upotrebljavati više puta ili neograničeno, tako da se njihovom upotrebom njihova bit i sadržaj ne narušavaju, primjerice novac ili knjige.


Na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje. Potrošne stvari su one koje se ne mogu višekratno koristiti jer svoju bit iscrpljuju jednom upotrebom, primjerice hrana ili gorivo. U slučaju nepravog plodouživanja poslužna stvar je novčana vrijednost stvari koja će se vlasniku vratiti pošto prestane to plodouživanje (čl. 211. st. 2. ZV). Gotovim novcem može za trajanja nepravoga plodouživanja ovlaštenik raspolagati po volji; ali ako je to plodouživanje osnovano na već uloženoj glavnici, ovlaštenik može zahtijevati samo kamate (čl. 211. st. 3. ZV).


Namjena stvari i očuvanje sućanstva


Pojmove namjena stvari i sućanstvo stvari ipak je potrebno pobliže objasniti. Naime, uporaba i iskorištavanje poslužne stvari u skladu s njezinom namjenom odnosi se na poštivanje prvotne svrhe stvari, odnosno djelatnosti ili aktivnosti kojoj ona po svojoj prirodi služi. Sukladno navedenom, svrha nekretnine kao obiteljske kuće ili stana je stanovanje, a poslovnog objekta obavljanje poslovne i/ili gospodarske djelatnosti.


Nadalje, prema već spomenutoj odluci Ustavnog suda plodouživanje po svojem opsegu predstavlja pravo na isključivi posjed i korištenje poslužne nekretnine u svakom pogledu i neovisno o ovlaštenikovim potrebama, dakle, na isti način kako to čini i vlasnik, s razlikom da ovlaštenik osobne služnosti plodouživanja nema pravo otuđenja, uništenja i znatnog oštećenja supstancije (sućanstva) poslužne stvari.


Slijedom navedenog, čuvanje sućanstva, odnosno identiteta stvari odnosi se na suzdržavanje od radnji i aktivnosti koje bi uništile i znatno oštetile poslužnu stvar kao što je rušenje zidova, ali prema sudskoj praksi i samo oštećenje zidova i stropova, primjerice, uslijed odvajanja rasvjetna tijela, utičnica i sl. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 709/14-2, od dana 18. studenoga 2014. godine).


S druge strane, sudska praksa adaptaciju i dogradnju nekretnine ne smatra promjenom sućanstva, osim u slučaju na taj način nastane nova stvar, odnosno kad spomenutim ulaganjem nije izgrađen neki poseban dio zgrade koji bi predstavljao samostalni objekt u pravnom prometu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 2444/1991-2. od dana 16. siječnja 1992. godine, odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-x 167/11-2, od dana 22. siječnja 2014. godine te odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž.824/15, od dana 19. kolovoza 2015. godine).


Tako je u jednom predmetu presuđeno je da izmjene ograde na balkonu, uklanjanje dotrajalih drvenih greda, postavljanje betonske ploče te pomicanje pregradnog zida između dviju sobe čime su stvoreni bolji uvjeti stanovanja nije poremećeno sućanstvo stana i same zgrade (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 1964/1990-2, od dana 08. siječnja 1991. godine).


Također, važno je napomenuti da pojam „sućanstvo“ predstavlja pravni standard, odnosno pojam o čijem sadržaju i opsegu odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju zasebno.


Ovlaštenja plodouživatelja


Plodouživatelj je ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik, dakle poštujući višu vlast vlasnika, te je potpuno za sebe rabi, a njegov je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja sućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari (čl. 204. st. 1. ZV).


Dakle, plodouživateljev je sav prihod koji poslužna stvar daje bez umanjenja sućanstva, ali on snosi i određene terete i troškove (čl. 205. st. 1. ZV).


Prihod obuhvaća plodove i koristi, a plodovi obuhvaćaju prirodne plodove, primjerice plodove voćke na zemljištu, i civilne plodove kao što su najamnine, zakupnine, kamate i druge prihode koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa. No, važno je naglasiti da su plodovi i koristi koje stvar daje plodouživateljevi ako se odnose na razdoblje trajanja prava plodouživanja, bez obzira na to kada su prirodni plodovi ubrani ili kada su civilni plodovi dospjeli; ostalo pripada vlasniku poslužne stvari (čl. 205. st. 4. ZV).


Ovdje je, također, važno napomenuti da plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih prethodno navedenih ovlaštenja (čl. 204. st. 2. ZV).


Tereti plodouživatelja


Kada je riječ o troškovima koje snosi plodouživatelj vezano uz poslužnu stvar, prije svega je važno naglasiti da se radi o dvije vrste troškova:


troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari koje plodouživatelj snosi sve i bez obzira na to koliki je prihod ostvaren (čl. 205. st. 5. ZV) i

troškovi redovitoga održavanja i obnavljanja stvari (jer je plodouživatelj dužan kao dobar domaćin održavati poslužnu stvar u stanju u kojem ju je primio), javne obveze s njom u svezi (porezne i sl.), realne terete koji je opterećuju, a i kamate na tražbine osigurane hipotekom na njoj, ali te troškove je plodouživatelj dužan snositi samo u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda koji s obzirom na poslužnu stvar ostvari odbiju prije spomenuti troškovi uporabe u iskorištavanja stvari (čl. 205. st. 6. ZV).

Slijedom navedenog, troškovi i tereti uporabe i iskorištavanja stvari podmiruju se prvi te ih stranka podmiruje sve, odnosno u cjelokupnom iznosu. Ostali troškove podmiruju se nakon troškova i tereta uporabe i iskorištavanja stvari i to samo ako stranci za to podmirenje ostanu sredstva ostvarena od prihoda koje daje poslužna stvar.


Također, dužnosti i odgovornosti plodouživatelja prenose se na njegova nasljednika (čl. 210. st. 6. ZV).


Obveze vlasnika poslužne stvari


Vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje plodouživateljevih ovlasti na svojoj stvari, a svoje pravo vlasništva smije izvršavati ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo (čl. 204. st. 3. ZV).


Drugim riječima, vlasnik poslužne stvari svojim djelatnostima u okviru ostvarivanja svojih ovlaštenja iz prava vlasništva ne smije onemogućavati iskorištavanje plodouživateljevog prava.


Također, kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik prava plodouživanja koje tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlašćuje njegovo pravo (čl. 203. st. 6. ZV).


Ako je zbog dotrajalosti ili više sile postalo nužno obaviti izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj je dužan bez odgađanja obavijestiti vlasnika, odnosno onoga tko za vlasnika upravlja tom stvari (čl. 206. st. 1. ZV).


Ako vlasnik poslužne stvari obavi nužne izvanredne popravke ili izvanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživatelj mu je dužan naknaditi kamate na vrijednost onoga što je vlasnik utrošio, u omjeru u kojem se time poboljšalo njegovo plodouživanje (čl. 206. st. 2. ZV).


Ako vlasnik ne može ili neće obaviti nužne popravke ili obnavljanja, plodouživatelj nije ovlašten od njega zahtijevati da popravlja ili obnavlja vlastitu stvar, nego smije sam to učiniti i po prestanku plodouživanja zahtijevati naknadu (čl. 206. st. 3. ZV). No, plodouživatelj je dužan o svom trošku izvršiti one izvanredne popravke i izvanredne obnove stvari koje je sam skrivio ili ih je prouzročila osoba za koju on odgovara (čl. 206. st. 4. ZV).


Plodouživatelj nije dužan dopustiti da vlasnik obavlja poboljšice (termin se odnosi na ugradnju novih uređaja i elemenata) na poslužnoj stvari koje nisu nužne, osim ako mu se vlasnik obveže dati punu odštetu za uporabu i prihod koji plodouživatelj gubi zbog obavljanja radova (čl. 207. st. 1. ZV).


Vlasnik stvari koji je izvršio poboljšice ima pravo zahtijevati od plodouživatelja koji je tražio odštetu da se od te odštete odbije korist koju plodouživatelj ima od poboljšica (čl. 207. st. 2. ZV). Ako je plodouživatelj bez sporazuma s vlasnikom učinio poboljšice, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti ono što je dodao, ako je to moguće bez oštećenja stvari (čl. 2017. st. 3. ZV).



Prestanak plodouživanja


Pošto prestane pravo plodouživanja, dužan je dotadašnji plodouživatelj predati posjed poslužne stvari njezinu vlasniku, pri čemu stvar treba biti u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio (čl. 210. st. 1. ZV).


Ako stvar nije u stanju u kakvu ju je plodouživatelj bio primio, on odgovara vlasniku za smanjenje njezine vrijednosti, bez obzira na to čime je ono prouzrokovano, no ne odgovara za smanjenje vrijednosti zbog starenja ili redovitoga trošenja stvari (čl. 210. st. 2. ZV).


Plodouživatelj ne odgovara ni za ono smanjenje vrijednosti poslužne stvari koje se moglo izbjeći ili otkloniti jedino izvanrednim popravcima ili izvanrednim obnavljanjem te stvari, osim ako je bio dužan o svome trošku izvršiti te izvanredne popravke ili izvanrednu obnovu stvari (čl. 210. st. 3. ZV).

Kako potrošač može zaštiti svoja prava?

Prema Zakonu o obveznim odnosima potrošački ugovor je ugovor koji sklapaju trgovac i potrošač. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19; dalje u tekstu: ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.


Trgovac je nasuprot tome bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Upravo iz razloga što se potrošač ne bavi profesionalno predmetom ugovora, on nastupa kao slabija ugovorna strana i kao takvom mu zakonodavni okvir pruža posebnu zaštitu. 


Detaljnije o različitosti pravne zaštite u potrošačkim sporovima pročitajte u nastavku.


Prigovor trgovcu


Trgovci su dužni potrošaču omogućiti podnošenje pisanih prigovora zbog nedostatka proizvoda u svojim poslovnim prostorijama ili putem pošte, telefaks uređaja ili elektroničke pošte te bez odgađanja pisanim putem potvrditi njegov primitak (čl. 10. st. 1. i st. 2. ZZP). Trgovac je dužan u poslovnim prostorijama vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora (čl. 10. st. 3. ZZP). Potrošači mogu podnijeti pisani prigovor i putem obrasca kojeg mogu pronaći na internetskoj stranici "Zaštita potrošača" pod rubrikom "3 koraka u zaštiti potrošača".


Nadalje, na zaprimljene prigovore trgovci moraju potrošaču u pisanom obliku odgovoriti najkasnije u roku od 15 dana od dana kada su zaprimili pisani prigovor (čl. 10. st. 5. ZZP).


U slučaju da trgovac ne odgovori u zakonskom roku ili ako i nakon zaprimljenog odgovora potrošač smatra da su njegova prava povrijeđena, za zaštitu svojih prava potrošači se mogu obratiti Državnom inspektoratu, a uz prijavu treba priložiti i dokaz kojim je vidljivo da je trgovac zaprimio prigovor.


 


Tržišna inspekcija i Povjerenstvo za reklamaciju potrošača


Prema Zakonu o državnom inspektoratu (NN 115/18; dalje u tekstu: ZDI) inspekcijske poslove u području trgovine, usluga, zaštite potrošača i sigurnosti neprehrambenih proizvoda obavlja tržišna inspekcija (čl. 5. st. 1. ZDI).


Nadzor nad provedbom Zakona o zaštiti potrošača obavljaju tržišni inspektori središnjeg tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove (čl. 134. st. 1. ZZP).


Bitno je naglasiti da se prijava tržišnom inspektoratu može podnijeti tek nakon što je stranka podnijela pisani prigovor (čl. 135. ZZP).


 


Ona se može podnijeti:


a) osobno ili putem pošte na adresu: Državni inspektorat sektor za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača – Šubićeva 29, 10 000 Zagreb,


b) putem internetskog obrasca na službenim stranicama Državnog inspektorata,


c) putem e-pošte na adresu: prijave@mingo.hr,


d) na internetskoj stranici internetskoj stranici Zaštita potrošača ili


e) preko aplikacije Centralnog informacijskog sustava za zaštitu potrošača (u daljnje tekstu: CISZP),


a nužno joj je priložiti:


-prigovor podnijet trgovcu,


-odgovor trgovca na prigovor (ako je trgovac odgovorio na prigovor),


-preslika računa o kupnji proizvoda/usluge i 


-drugu eventualnu pisanu komunikaciju s trgovcem.


 


Temeljem sadržaja zahtjeva procjenjuje se postoje li uvjeti, odnosno zakonske pretpostavke za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora. Obavijest o rezultatima inspekcijskog nadzora koji je proveden dostavlja se pisanim putem podnositelju prijave, odnosno potrošaču.


Potrošač ima pravo protiv odgovora trgovca na prigovor podnijeti i reklamaciju Povjerenstvu za reklamacije potrošača. Navedenom povjerenstvu potrošač se može obratiti pisanim putem na adresu: Zagrebački holding d.o.o., Ulica grada Vukovara 41, putem e-maila tanja.kezelj-liovic@zgh.hr i faksa: 01 6429 029. Dodatne informacije mogu se dobiti na broju telefona 01 6420 038. Povjerenstvo rješava reklamacije potrošača vezane uz javne usluge kojih je pružatelj Zagrebački holding.


 


Zaštita potrošača na sudu


Potrošač ima pravo ostvarivati zaštitu svojih prava i putem tužbi Sudovima časti Hrvatske gospodarske komore (dalje u tekstu: HGK) i Hrvatske obrtničke komore (dalje u tekstu: HOK), koje može podnijeti svaki potrošač za potrošački ugovor u kojem je on stranka. Stranke mogu prijavu podnijeti u pisanom obliku te je dostaviti poštom ili neposredno u sjedište Suda HGK na adresu Zagreb, Rooseveltov trg 2 ili Suda HOK na adresu Zagreb, Ilica 49/II. Prijava se može podnijeti i putem službenog elektroničkog obrasca koji se nalazi na internetskim stranicama sudova.


Potrošač može podnijeti prijavu najkasnije u roku od jedne godine od dana podnošenja pisanog prigovora trgovcu.


Sudovi će odbaciti prijavu rješenjem ako je prijavitelj podnio prijavu Sudu, a da prethodno nije podnio pisani prigovor ili propisanu pritužbu trgovcu, a u slučaju pružanja javne usluge i reklamaciju povjerenstvu za reklamacije potrošača.


 


Postupak pred Sudom časti HOK-a provodi se bez naknade za stranke, no svaka stranka plaća svoje troškove, npr. dolaska u mjesto gdje se vodi postupak, trošak svojih odvjetnika, trošak umnažanja dokumentacije i sl.


U postupcima pred Sudom časti HGK-a stranke nemaju obvezu plaćanja pristojbi, ni podmirivanja troškova postupka mirenja.


Troškove postupka koje čine osobni troškovi stranaka i zastupnika u vezi s njihovim dolaskom na Sud (putni troškovi, troškovi za hranu i smještaj, naknada za neostvarenu plaću odnosno zaradu) te nagradu odvjetniku snose same stranke.


Troškove izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka odnosno vještačenjem snosi stranka koja je predložila izvođenje dokaza, a vještaka određuje Sud.


Drugi troškovi postupka osiguravaju se iz državnog proračuna.


 


Postupak se odvija u dva stadija:


(1) prethodni postupak mirenja s tim da se on neće se provoditi ako prijavitelj u prijavi predloži da se postupak mirenje ne provodi te


(2) raspravama pred prvostupanjskim vijećem i donošenjem presude koji se provodi ako stranke ne sklope nagodbu ili ako jedna od stranaka ili obje ne pristupe mirenju ili ako jedna od stranaka predloži da se ne provodi postupak mirenja.


 


Alternativno rješavanje potrošačkih sporova


Osim pred Sudom časti pri HGK-u i HOK-u, potrošač može postupak alternativnog rješavanja potrošačkih sporova pokrenuti i pred drugim Zakonom o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova za to notificiranim tijelima (čl. 6. st. 1. Zakona o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova, NN 121/16, 32/19; u daljnjem teksu: ZARPS), primjerice:


a) Centar za mirenje pri HGK-u, Zagreb, Rooseveltov trg 2,


b) Centar za mirenje HOK-a, Zagreb, Ilica 49/II,


c) Centar za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje (dalje u tekstu: HUO), Zagreb, Martićeva 71/I ili


d) Centar za mirenje pri Hrvatskoj udruzi za mirenje (dalje u tekstu: HUM), Zagreb, Teslina 1/I.


Iako smo već pisali o tome, ovdje bismo također željeli istaknuti da je mirenje dobrovoljni izvansudski postupak u kojem stranke samostalno, uz pomoć izmiritelja, koji nema ovlasti nametnuti obvezujuće rješenje, rješavaju spor te sklapaju nagodbu koja ih obvezuje. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzula ovršnosti).


Obrazac za podnošenje prijedloga za provođenje mirenja pri HGK-u nalazi se na njenoj službenoj stranici kao i lista izmiritelja s koje stranke biraju izmiritelja u svom sporu.


Prijedlog se može umjesto obrascem podnijeti i tako da se pošalje e-mailom (mirenje@hgk.hr) ili poštom.


Postupak mirenja pred centrom za mirenje HOK-a pokreće se prijedlogom za mirenje koji Centru podnosi jedna od stranaka. Prijedlog Centru za mirenje moguće je podnijeti: poštom ili osobno na adresu: Ilica 49/II, 10 000 Zagreb te elektroničkom poštom na adresu: mirenje@hok.hr. Predlagatelj mirenja ovlašćuje Centar da kontaktira njegovog odvjetnika, kao i protustranku te da prijedlog uputi protustranci radi pokretanja postupka mirenja.


Troškovi postupaka mirenje pri ova dva centra osiguravaju se iz državnog proračuna. Prijedlog za provođenje postupka mirenja pred Centrom za mirenje HUO podnosi se Centru u pisanom obliku (u svrhu ubrzanja postupka prihvaća se prijedlog podnesen e-mailom na adresu: mirenje@huo.hr, odnosno faxom na broj: 01 46 96 660).


Centar prijedlog za provođenje postupka mirenja dostavlja drugoj stranci kako bi se u roku od 15 dana od dostave prijedloga, izjasnila o tom prijedlogu.


Mirenje počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja. Mirenje se može provoditi neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak.


Postupci mirenja najčešće se okončavaju na jednom sastanku stranaka. Po potrebi je moguće održati više sastanaka u postupku mirenja, ovisno o dogovoru stranaka. Troškove postupka mirenja vezane uz honorar izmiritelja i druge troškove postupka mirenja snosi društvo za osiguranje (putem Hrvatskog ureda za osiguranje) koje je iniciralo odnosno pristalo na provođenje postupka mirenja.


Sve troškove vezane uz administrativni rad u svezi s mirenjem snosi Hrvatski ured za osiguranje. Upisne takse se ne plaćaju.


U HUM-u medijacija se pokreće na prijedlog jedne stranke, koji prihvati druga stranka (predlagatelj može telefonom na broj 01 4811 283 ili popunjavanjem obrasca na službenoj stranici zatražiti da djelatnici HUM-a kontaktiraju drugu stranu i predlože mirenje) ili na zajednički prijedlog stranaka elektroničkim putem ispunjavanjem obrasca na web stranici, dostavom prijedloga elektroničkim putem (e-mail: info@mirenje.hr) ili poštanskim putem ili osobno.


Provedba medijacije omogućena je u pisanom obliku, usmeno i ne zahtijeva se fizička prisutnost (online medijacija).


Troškove stranke snose na jednake dijelove, ako se drugačije ne sporazume. Ukupni troškovi mirenja u potrošačkim sporovima za potrošača mogu iznositi najviše 500,00 kuna uključujući PDV.


 


Savjetodavne usluge potrošačima


Potrošaču na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima (čl. 128. st. 1. ZZP):


a) Hrvatska udruga za zaštitu potrošača (adresa: Ozaljska 93/II (Ljubljanica-Remiza), 10000 Zagreb, radno vrijeme: utorak i četvrtak 10:00 – 14:00, kontakt: 01 46 333 66,e-mail adresa: huzp@zg.t-com.hr ili www.huzp.hr),


b) Udruga Potrošač – Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske (adresa: Ljudevita Posavskog 48, 10 000 Zagreb, radno vrijeme: ponedjeljak – petak 10:00 – 14:00, kontakt: 01/48 35 888 ili 01/48 35 889, ili e-maila adresa: potrosac@zg.t-com.hr ili www.potrosac.hr),


c) Udruga Franak (adresa: Avenija M. Držića 81b, 10 000 Zagreb, konzultacije: ponedjeljak – petak 12:00 - 15:00 h , kontakt: email: tajnik.udrugafranak@gmail.com , www.udrugafranak.hr),


d) Štedopis – Institut Za Financijsko Obrazovanje (adresa: Vincenta iz Kastva 12, 10 000 ZAGREB, kontakt: e-mail: stedopis@stedopis.hr , www.stedopis.hr).


 


Štoviše, svi gradovi i općine trebali bi imati osnovane savjete potrošača u kojima su zastupljeni predstavnici udruga potrošača, a sva trgovačka društva koja pružaju javne usluge trebaju imati povjerenstva za zaštitu potrošača u kojima sudjeluju i predstavnici udruga potrošača. Savjetovanje potrošača ne podrazumijeva zastupanje potrošača u postupcima pred redovnim sudovima.


Savjetovanje potrošača je besplatno, a aktivnosti savjetovanja potrošača obuhvaćaju:


-pojašnjenje propisa i postupaka za ostvarivanje prava i ekonomskih interesa potrošača,


-pomoć pri rješavanju konkretnih upita potrošača koji se odnose na kršenje njihovih prava od strane trgovaca,


-posredovanje pri rješavanju nastalih problema između potrošača i trgovaca na zahtjev potrošača i drugo.


Također, potrošač može zatražiti savjet od strane Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja putem njihovih institucija namijenjenih za pomoć potrošačima na Središnjem portalu za potrošače i putem besplatnog telefona 0800 414 414 radnim danima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 10 do 14 sati.


 


Prekršajna odgovornost trgovca


Za ponašanja trgovca protivna zakonima propisana je prekršajna odgovornost.


Tako će se, između ostalog, novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za prekršaj trgovac – pravna osoba ako:


-bez opravdanog razloga odbije sklopiti ugovor o prodaji proizvoda ili pružanju usluge ako to ne proizlazi iz okolnosti slučaja,


-ne omogući podnošenje pisanog prigovora ili ne odgovori na pisani prigovor,


-nije jasno, vidljivo i čitljivo označio na proizvodu ili na prodajnom mjestu da je riječ o prodaji proizvoda s greškom niti je upoznao potrošača u čemu se sastoji greška na proizvodu,


-za proizvode kojima istječe rok uporabe nije dodatno jasno, vidljivo i čitljivo istaknuo krajnji rok uporabe,


-ne dostavi potrošaču primjerak ugovora ili pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora na papiru ili, uz suglasnost potrošača, na drugom trajnom mediju,


-u slučaju robe s materijalnim nedostatkom, prema izboru potrošača, ne ukloni nedostatak na robi, ne preda drugu robu bez nedostatka, ne snizi cijenu te nakon isteka naknadnog razumnog roka za ispunjenje, odnosno u iznimnim slučajevima i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje, na zahtjev potrošača ne vrati iznos plaćen za tu robu,


-robu za koju je dano jamstvo ne popravi u razumnom roku ili ako to ne učini, a umjesto toga ne preda potrošaču robu koja je ispravna ili ne ispuni drugu obvezu koju je bio dužan ispuniti,


-ne omogući potrošaču upoznavanje unaprijed sa svojim općim uvjetima poslovanja te uvjetima korištenja javnih usluga i javno ih ne objavi na svojim mrežnim stanicama,


-pisanim putem ne obavijesti potrošača o svakoj promjeni svojih općih uvjeta poslovanja i uvjeta korištenja javnih usluga.


 


Zaključak


Potrošačima u suvremeno doba stoje na raspolaganju razna pravna sredstva kako bi zaštitili svoja prava: slanjem pisanog prigovora trgovcu na koji je trgovac dužan odgovoriti, potom, u slučaju da potrošač nije ishodio željeni rezultat odgovorom trgovca, reklamacijom povjerenstvu za reklamacije potrošača te prijavom Tržišnom inspektoratu koji će provesti potrebnu inspekciju.


Potrošački sporovi mogu se riješiti pred Sudovima časti HGK-a i HOK-a ili u nekom od Centara za mirenje.


Potrošačima na raspolaganju stoje i Udruge za zaštitu potrošača koje su u svojem djelovanju neovisne o trgovcima te mogućnost besplatnog savjetovanja potrošača koje pružaju institucije u sklopu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, a za trgovce koji posluju protivno zakonima propisana je i prekršajna odgovornost.

Izvršavanje prava vlasništva u suvlasništvu

Pojam suvlasništva Institut suvlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZV). Suvlasništvo se definira kao takvo sudjelovanje više osoba u pravu vlasništva iste stvari kod kojeg svakom pojedinom suvlasniku pripada po neki dio prava vlasništva te stvari, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva. Bitno je razlikovati suvlasništvo od zajedničkog vlasništva. Suvlasništvo se pojavljuje kao redoviti oblik sudjelovanja više osoba u pravu vlasništva, dok zajedničko vlasništvo postoji jedino pod posebnim, zakonom određenim pretpostavkama. Upravo iz tog razloga, suvlasništvo se predmijeva kada više osoba istodobno sudjeluje u vlasništvu iste stvari. Suvlasništvo se uspostavlja konkurencijom među vlasnicima ili diobom stvari na idealne dijelove. Suvlasnički dio Suvlasnički dio je dio prava vlasništva koji pripada određenom suvlasniku. Među suvlasnicima, pravo vlasništva podijeljeno je po obujmu, a ne sadržaju, na dijelove koje se označava razlomkom. Na svakog suvlasnika otpada po neki računski dio prava vlasništva – alikvotni dio, odnosno njegov suvlasnički dio. Primjerice, poslovni prostor podijeljen na jednake dijelove između dva poslovna partnera znači da će svakome od njih pripasti jedna polovina prava vlasništva. Suvlasnički dijelovi ne moraju biti jednako veliki, ali njihov zbroj ne može biti niti manji niti veći od cijelog prava vlasništva na stvari. U sumnji koliki su suvlasnički dijelovi, smatra se da su jednaki (članak. 36. stavak 2. ZV-a). Idealni dijelovi Kada postoji suvlasništvo neke stvari, uzima se da je ta stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove (idealne dijelove), kojima je veličina određena veličinom suvlasničkog dijela (članak 37. stavak 1. ZV-a). Nema suvlasništva bez diobe na idealne dijelove. Dakle, stvar (tjelesna) je predmet vlasništva svih suvlasnika zajedno, dok je idealni dio stvari (netjelesni) predmet suvlasničkog dijela pojedinog suvlasnika. Idealni dio stvari neodvojiv je od suvlasničkog dijela koji ga određuje (članak 37. stavak 2. ZV-a). Sukladno tome i veličina idealnog dijela ovisi o veličini suvlasničkog dijela. Izvršavanje prava vlasništva glede idealnog dijela U pravnom prometu uzima se da je idealni dio samostalna stvar, sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano (članak 37. stavak 3. ZV-a). Suvlasnik smije samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom stvari, odnosno svojim suvlasničkim dijelom po pravilima koja vrijede za vlasnikova pravna raspolaganja, ako time ne dira u tuđa prava (članak 37. stavak 2. ZV-a). Kad suvlasnik prodaje svoj dio, ostali suvlasnici nemaju pravo prvokupa, osim ako im ono pripada po posebnom pravnom temelju (članak 37. stavak 5. ZV-a). Također, svaki suvlasnik ima pravo glede svog idealnog dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva. Izvršavanje prava vlasništva glede cijele stvari Nije li što drugo određeno svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (članak 38. stavak 1. ZV-a). U praksi je teško postići suglasnost svih, upravo zbog toga često se kaže da je suvlasništvo majka svađa. Izvršavanje vlasničkih ovlasti od strane pojedinog suvlasnika ne vrijeđa prava ostalih, ako taj suvlasnik postupa prema zajedničkoj volji suvlasnika. Unatoč tome, svaki suvlasnik ima i neka prava koja ga ovlašćuju da postupa samostalno, po svojoj volji npr. pravo zahtijevati da se polože računi i podijele koristi, zahtijevati razvrgnuće suvlasništva ili osnivanje etažnog vlasništva. Kad je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga (članak 39. stavak 2.). a) Odlučivanje o poslovima redovite uprave Poslovi redovite uprave su oni koji se poduzimaju radi redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja stvari za njenu redovitu svrhu, ali samo ako ne izazivaju naročito velike troškove. Zakon o vlasništvu ne definira poslove redovite uprave, nego to prepušta životnoj i pravnoj praksi. Određuje tek da se u sumnji smatra da posao premašuje okvir redovitog upravljanja (članak 41. stavak 2.). O poslovima koji se tiču samo redovitog upravljanja stvarju suvlasnici odlučuju većinom glasova, koji se računaju po veličini suvlasničkih dijelova, a ne broju suvlasnika. Ne može li se postići većina, a poduzimanje nekog posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojeg od suvlasnika odluku će donijeti sud. Svaki suvlasnik protiv čije volje je većina odlučila da se neki posao poduzme, ili je to učinio sud, ima pravo zahtijevati osiguranje za buduću štetu. Sud o tome odlučuje u izvanparničnom postupku, ako nema spora tko su suvlasnici niti o veličini suvlasničkih dijelova. (članak 40. ZV-a). b) Odlučivanje o poslovima izvanredne uprave Poslovi izvanredne uprave stvarju su svi oni koji se poduzimaju na stvari ako: a) premašuju okvir redovitog održavanja, uporabe i iskorištavanja, b) se prema uobičajenom tijeku stvari ne može očekivati da bi bili u interesu svim suvlasnika i c) bi izazvali prevelike troškove. Za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja, potrebna je suglasnost svih suvlasnika (ćlanak 41. stavak 1. ZV-a). Od pravila da o poduzimanju posla izvanredne uprave suvlasnici odlučuju suglasno, iznimke može napraviti sam zakon, ako posebnom odredbom omogući drukčije ili sami suvlasnici, ako odluče da će odlučivati na neki poseban način. Ako se suvlasnici ne mogu suglasiti, onaj suvlasnik koji je predložio posao predvidivo za sve, može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva, pa makar to inače ne bi mogao (članak 41. stavak 3. ZV-a). Odluka o izvršavanju posjeda i vlasničkih ovlasti Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (članak 42. stavak 1. ZV-a). Glede posjeda, mogu urediti da npr. svakome od njih pripadne neposredan posjed nekog dijela stvari (tada će svaki od njih posjedovati neposredno taj dio za sebe, a posredno za sve ostale usvlasnike) ili da neposredan posjed pripadne jednom od njih, a da posredstvom njegovog posjeda posredno posjeduju i ostali ili da neposredan posjed predaju nekom trećem, a svi oni da posjeduju posredstvom te osobe i sl. Glede izvršavanja vlasničkih ovlasti, mogu povjeriti nekom od suvlasnika da glede vlasničke stvari izvršava sve ili neke određene vlasničke ovlasti za sebe, a ujedno i za sve ostale. Donošenje takve odluke je posao redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome (članak 42. stavak 2. ZV-a). Odluka o uspostavi etažnog vlasništva Sastoji li se nekretnina od zemljišta sa zgradom, suvlasnik čiji je suvlasnički dio te nekretnine dovoljno velik za to ovlašten je uz suglasnost ostalih suvlasnika i pod daljnjim pretpostavkama iz odredbi ZV (o vlasništvu posebnih dijelova nekretnine) uspostaviti i sa svojim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenoga posebnog dijela te nekretnine odnosno etažno vlasništvo (članak 43. stavak 1. ZV-a). Upravitelj Suvlasnici mogu suglasno povjeriti upravljanje stvarju određenoj osobi kao upravitelju, koji će djelovati kao njihov opunomoćenik. Za upravitelja mogu izabrati jednoga ili nekolicinu između sebe, a mogu upravljanje povjeriti i bilo kojoj drugoj poslovno sposobnoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Za suvlasnika koji posjeduje suvlasničku stvar ili njezin samostalni dio na temelju odluke suvlasnika kojom su međusobno podijelili posjed stvari i izvršavanje suvlasničkih ovlasti, smatra se da mu je povjerena redovita uprava nad time, ako nisu što drugo sporazumno odredili svi suvlasnici. Kad ima više upravitelja, oni odlučuju većinom glasova, ako suvlasnici nisu odlučili drukčije. Odlučivanje o postavljaju i djelokrugu upravitelja posao je izvanredne uprave, ali ako se suvlasnici ne mogu o tome suglasiti, svaki od njih može zahtijevati da umjesto njih o tome odluči sud u izvanparničnom postupku (članak 44. ZV-a). Upravitelj je nalogoprimac suvlasnika pa se glede njegovih prava, dužnosti i prestanka odnosa s njim, ako nije što drugo određeno, primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu. Kad upravitelju prestane mandat odlukom suvlasnika koji za nju nisu imali suglasnost svih, ti su suvlasnici dužni poduzeti što je potrebno da se do donošenja odluke o daljnjem upravljanju upravlja stvari u skladu s predmnjevanom voljom svih, za što i odgovaraju ostalim suvlasnicima (članak 45. ZV-a).

Rodiljne i roditeljske potpore za zaposlene i samozaposlene

Vrste potpora


Rodiljne i roditeljske potpore dijelimo na vremenske i novčane, a ostvaruju ih majka i otac djeteta, posvojitelj, skrbnik, udomitelj ili druga fizička osoba kojoj je maloljetno dijete odlukom nadležnog tijela povjereno na čuvanje i odgoj. ZRRP se pod jednakim uvjetima primjenjuje na bračnu ili izvanbračnu zajednicu.


U vremenske potpore spadaju:

- dopusti,

- poštede od rada,

- propisano vrijeme za brigu o djetetu.


U novčane potpore spadaju:

-naknada plaće,

-novčana naknada,

-novčana pomoć,

-jednokratna novčana pomoć za novorođeno dijete.


 Korisnici


Razlikujemo tri skupine korisnika prema statusu i pravima koja ostvaruju:

- zaposleni i samozaposleni (uključujući i poljoprivrednike koji su obveznici poreza na dohodak ili dobit)

- osobe koje ostvaruju drugi dohodak, poljoprivrednici koji nisu samozaposleni i nezaposlene osobe- osobe izvan sustava rada.


U ovom članku obrađene su rodiljne i roditeljske potpore za zaposlene i samozaposlene osobe.


-Rodiljni (porodiljni) dopust


Zaposlena ili samozaposlena trudnica, odnosno zaposlena ili samozaposlena majka pravo na obvezni rodiljni dopust koristi u neprekidnom trajanju od 98 dana, od kojih 28 dana prije dana očekivanog poroda te 70 dana nakon rođenja djeteta.

Iznimno od navedenog, zaposlena ili samozaposlena trudnica, ovisno o stanju trudnoće i zdrastvenom stanju, može početi koristiti rodiljni dopust i 45 dana prije očekivanog poroda, što utvrđuje izabrani doktor ginekolog. Nakon proteka obveznog rodiljnog dopusta, zaposlena ili samozaposlena majka ima pravo na dodatni rodiljni dopust do navršenih šest mjeseci života djeteta, koji se pisanom izjavom može prenijeti i na oca djeteta. Otac ga može koristiti u cijelosti ili u vremenski ograničenom trajanju.


Novčana naknada

Tijekom korištenja rodiljnog dopusta, korisnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju (bez limita), a kao posebni uvjet za ostvarivanje tog prava javlja se uvjet staž osiguranja prema kojem osoba mora imati navedeni staž od 9 mjeseci neprekidno, odnosno 12 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine. Ukoliko navedeni uvjet nije ispunjen, korisnik i dalje ima pravo na rodiljni dopust, no naknada plaće tijekom istoga iznosi 70% proračunske osnovice (odnosno 2.328,20 kune).


 -Roditeljski dopust


Trajanje roditeljskog dopusta ovisi o broju rođene djece i načinu korištenja, odnosno koriste li dopust oba zaposlena roditelja ili samo jedan.

Stoga razlikujemo roditeljski dopust u trajanju od:

- osam mjeseci, za prvo i drugo dijete

- 30 mjeseci, za rođene blizance, treće i svako sljedeće dijete.


Roditeljski dopust u pravilu koriste oba roditelja, svaki u trajanju od četiri ili 15 mjeseci, no ukoliko sukladno dogovoru, pravo na roditeljski dopust koristi samo jedan roditelj, isti koristi roditeljski dopust u trajanju od 6, odnosno 30 mjeseci.

Zaposlenim roditeljima omogućuje se fleksibilno korištenje roditeljskog dopusta do osme godine života djeteta prema međusobnom dogovoru, istovremeno od strane oba roditelja ili naizmjenično, prilikom čega se roditeljski dopust može koristiti najviše dva puta godišnje, svaki put u trajanju od najmanje 30 dana.

Roditeljski dopust može se koristiti i kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena u dvostrukom trajanju neiskorištenoga roditeljskog dopusta.


Novčana naknada

Naknada plaće tijekom roditeljskog dopusta u trajanju od prvih 6 mjeseci, odnosno 8 mjeseci roditeljskog dopusta isplaćuje se u punom iznosu osnovice za naknadu plaće (100% od osnovice za naknadu plaće), ali ne može, za puno radno vrijeme iznositi više od 170% proračunske osnovice mjesečno (5.654,20 kuna). Pritom može iznositi manje ako 100% od osnovice za naknadu plaće iznosi manje od toga iznosa, s tim da nikako ne može iznositi manje od 70% proračunske osnovice (2.328,20 kuna). U preostalom dijelu roditeljskog dopusta (nakon proteka tih prvih 6, odnosno 8 mjeseci roditeljskog dopusta) naknada plaće iznosi 70% proračunske osnovice (2.328,20 kune).


-Pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta 


Po iskorištenju roditeljskog dopusta, jedan od zaposlenih, odnosno samozaposlenih roditelja ima predmetno pravo do navršene treće godine života djeteta, ako je djetetu prema nalazu i ocjeni izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite i nadležnog liječničkog povjerenstva HZZO-a, zbog njegova zdravlja i razvoja, potrebna pojačana briga i njega.


Novčana naknada

Za vrijeme korištenja prava, korisnik ima pravo na novčanu naknadu u visini od 70% proračunske osnovice mjesečno za puno radno vrijeme (2.328,20 kuna).


Dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju

Jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (dijete s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti), nakon isteka prava na rodiljni dopust ili u tijeku korištenja ili nakon isteka prava na roditeljski dopust, na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ima pravo na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života, uz uvjet da su oba roditelja zaposlena ili samozaposlena, kako prije početka korištenja, tako i za svo vrijeme trajanja dopusta.


Novčana naknada

Zaposleni ili samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju (djeteta s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti) za vrijeme korištenja prava na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života ima pravo na novčanu naknadu za puno radno vrijeme u iznosu od 70% proračunske osnovice mjesečno (2.328,20 kuna). 


-Pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju  


Jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja nakon isteka prava na rodiljni dopust ili u tijeku korištenja ili nakon isteka prava na roditeljski dopust, na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ima pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, kao i nastaviti njegovo korištenje i nakon navršene 8. godine djetetova života, sve dok ta potreba traje, a na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, uz uvjet da su oba roditelja zaposlena ili samozaposlena, kako prije početka korištenja, tako i za svo vrijeme korištenja prava.


Novčana naknada

Zaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju koji koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini iznosa isplaćene plaće umanjene za obračunate i obustavljene doprinose za mirovinsko osiguranje, predujam poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sukladno posebnim propisima, a koju je ostvario radeći taj mjesec u polovici punog radnog vremena, a sve prema ovjerenoj ispravi poslodavca o isplaćenoj plaći.


Samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju koji koristi pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini 50% od osnovice za obračun doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje važeće za osnovu po kojoj je roditelj prijavljen na obvezno zdravstveno osiguranje i za razdoblje na koje se naknada odnosi prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja odnosno 50% od izabrane više mjesečne osnovice za obračun doprinosa pod uvjetom da je početak primjene više osnovice najmanje šest mjeseci prije početka korištenja ovoga prava, prema podacima Porezne uprave.


Pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju koristi zaposleni, odnosno samozaposleni roditelj pod uvjetom da radi s punim radnim vremenom te da drugi roditelj nije nezaposlen prema propisima o zapošljavanju, odnosno ako živi sam s djetetom u zajedničkom kućanstvu (npr. samohrani ili razvedeni roditelj). Kao iznimka se predviđa mogućnost korištenja predmetnog prava unatoč tome što je drugi roditelj nezaposlen, pod uvjetom da isti nije u mogućnosti zbog svog psihofizičkog stanja pružati potrebnu njegu djetetu. Navedenu nemogućnost drugog roditelja da pruža potrebnu njegu djetetu utvrđuje liječničko povjerenstvo Zavoda. Nadalje, kod korisnika prava na rad s polovicom punog radnog vremena može nastupiti privremena nesposobnost ili spriječenost za rad ili oni mogu koristiti godišnji odmor kao jedno od prava iz radnog odnosa. Tada korisnik, neovisno da li su privremena nesposobnost za rad odnosno godišnji odmor trajali cijeli mjesec ili samo dio mjeseca, ostvaruje novčanu naknadu u istom iznosu kao i u mjesecu koji je prethodio. 


-Stanka za dojenje


Radnica koja doji dijete, tijekom rada u punom radnom vremenu, ima pravo na stanku za dojenje djeteta u trajanju od dva sata dnevno, neovisno od toga koristi li zaposleni ili samozaposleni otac u isto vrijeme i za isto dijete jedno od prava propisanih ZRRP-om.Pravo može se koristiti jednokratno ili dva puta u tijeku dana u trajanju od po sat vremena, i to do navršene 1. godine života djeteta.


Novčana naknada

Radnica koja doji dijete za vrijeme korištenja prava ima pravo na naknadu plaće koja iznosi 100% proračunske osnovice, preračunate na satnu osnovicu za mjesec za koji se obračunava odnosna naknada. 


-Posvojiteljski dopust


Pravo na posvojiteljski dopust zaposleni posvojitelj ili samozaposleni posvojitelj stječe s danom pravomoćnosti rješenja o posvojenju. Zaposleni posvojitelj ili samozaposleni posvojitelj, ostvaruje posvojiteljski dopust u trajanju od 6 mjeseci za dijete do 18 godina života.

Za slučaj posvojenja blizanaca ili istodobnog posvojenja dvoje ili više djece ili djeteta koje posvojenjem postaje treće ili svako sljedeće dijete u obitelji zaposlenog posvojitelja ili samozaposlenog posvojitelja, ili djeteta s teškoćama u razvoju, posvojiteljski dopust produžuje se za 60 dana. Po iskorištenju posvojiteljskog dopusta zaposleni ili samozaposleni posvojitelj za posvojenika do njegove 8. godine života ima pravo na roditeljski dopust i sva druga prava zaposlenog roditelja i samozaposlenog roditelja pod uvjetima i u trajanju propisanom Zakonom.


Novčana naknada

Tijekom posvojiteljskog dopusta, naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće (bez limita), a za vrijeme roditeljskog dopusta limitirana je na 170% proračunske osnovice, odnosno iznosi 70% proračunske osnovice (u skladu s odredbama o roditeljskom dopustu kako je ranije izloženo). 


-Dopust za slučaj smrti djeteta


Ako zaposlena ili samozaposlena majka rodi mrtvo dijete prije nego što je započela koristiti rodiljni dopust ili ako dijete umre prije nego što je protekao rodiljni ili roditeljski dopust, ima pravo na rodiljni dopust, odnosno ima pravo nastaviti koristiti pravo na rodiljni, odnosno roditeljski dopust još 3 mjeseca računajući od idućeg dana od dana smrti djeteta.


Novčana naknada

Zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta ima pravo na naknadu plaće koja za puno radno vrijeme iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće, koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 170% proračunske osnovice mjesečno.

Iznimno od navedenoga, u slučaju mrtvorođenog djeteta ili ako dijete umre za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust, zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta ima pravo na naknadu plaće, koja za puno radno vrijeme iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće, bez limita.

Plaća kao predmet ovrhe

Ovrha je postupak prisilnog ostvarivanja tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava kojega provode sudovi i javni bilježnici. Sam postupak ovrhe uređen je Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje u tekstu: OZ).


Najčešći predmet ovrhe su nekretnine, pokretnine i/ili novčane tražbine ovršenika. Plaća se smatra novčanom tražbinom ovršenika pa ćemo u ovom članku objasniti kako ovrhovoditelj može ovršiti plaću ovršenika te koje su obveze ovršenika u tom postupku S obzirom da je plaća djeljiva tražbina, u članku ćemo se držati odredbi OZ-a o ovrsi djeljivih tražbina.


KOME OVRHOVODITELJ PODNOSI PRIJEDLOG ZA PROVOĐENJE OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?


Prije podnošenja bilo kakvog prijedloga za pokretanje ovrhe, potrebno je utvrditi kome se prijedlog podnosi. Prema OZ-u, za odlučivanje o prijedlogu na novčanoj tražbini i za provedbu te ovrhe, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno u nedostatku prebivališta na području Republike Hrvatske, boravište ovršenika (čl. 171. st. 1. OZ). Ako ovršenik nema u RH ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište/boravište ovršenikova dužnika (čl. 171. st. 2. OZ).


KAKO SE POKREĆE POSTUPAK OVRHE NA NOVČANIM TRAŽBINAMA OVRŠENIKA?


Da bi došlo do ovrhe na novčanoj tražbini potrebno je da ovrhovoditelj (najčešće vjerovnik), podnese prijedlog za pljenidbu i prijenos tražbine (čl. 174. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj može podnijeti samo prijedlog za pljenidbu, ali u tom slučaju je dužan u roku od 3 mjeseca pokrenuti prijedlog za prijenos tražbine, inače će se ovrha obustaviti. Predmetni rok od 3 mjeseca računa se od dana: 1.) kada je ovrhovoditelju dostavljeno rješenje o pljenidbi 2.) obavijest o očitovanju ovršenikova dužnika (poslodavca) 3.) ili obavijest o tome da se ovršenikov dužnik (poslodavac) nije očitovao u određenom roku (čl. 174. st. 2. i 3. OZ).


Pljenidba i prijenos mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, a ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini onda se određuju u odgovarajućim iznosima, u korist svakoga ovrhovoditelja (čl. 175. st.1. i 2. OZ).


PLJENIDBA


Dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku (poslodavcu) smatra se da je proces pljenidbe proveden i on nema pravo žalbe na to rješenje. Tim rješenjem se zabranjuje ovršenikovu dužniku (poslodavcu) da uplati plaću na račun ovršenika, a ovršeniku se zabranjuje da naplati plaću ili da raspolaže njome (čl. 176. st. 1. i 2. OZ). Na prijedlog ovrhovoditelja, sud će zatražiti od ovršenikova dužnika (poslodavca) da se očituje o provođenju ovrhe na plaći ovršenika. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti taj prijedlog najkasnije do prijenosa tražbine, može ga spojiti s ovršnim prijedlogom ili ga dati posebnim podneskom nakon tog prijedloga. Ovršenikov dužnik (poslodavac) se mora očitovati o tome priznaje li zaplijenjenu tražbinu, je li voljan namiriti je i postoji li neka druga obveza koja mora biti ispunjena da bi došlo do namirenja te tražbine (čl. 181. st. 1. i 2. OZ).


PRIJENOS


Proces pljenidbe smatra se završen dostavom ovršenikovu dužniku (poslodavcu) rješenja o prijenosu (čl. 176. st. 2. OZ) nakon čega dolazi do prijenosa novčane tražbine na ovrhovoditelja. Prema OZ-u, postoje dvije vrste prijenosa: prijenos radi naplate i prijenos umjesto isplate (čl. 184. st. 1. OZ). Ovrhovoditelj mora u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese na jedan od navedenih načina, a o vrsti prijenosa odlučuje sud (čl. 184. st. 2. OZ-a). Prijenosom tražbine radi naplate ovrhovoditelj traži od ovršenikovog dužnika (poslodavca) da mu isplati iznos koji je određen u rješenju o ovrsi ili posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio. Ovršenikov dužnik (poslodavac) mora obavljati sve radnje da bi očuvao i ostvario prenesenu tražbinu (čl. 189. st. 1. OZ).


Ovrhovoditelj ne smije na teret ovršenika prijenosom tražbine radi naplate zaključiti nagodbu, ovršenikovu dužniku oprostiti dug ili raspolagati s prenesenim tražbinama (čl. 189. st. 2. OZ). Ovrhovoditelj koji je pokrenuo tužbu radi naplate tražbine dužan je obavijestiti ovršenika o pokrenutoj parnici, inače odgovara ovršeniku za svu štetu koja bude proizlazila zbog tog propusta (čl. 192. OZ). Prijenosom tražbine umjesto isplate ovrhovoditelj mora naplatiti tražbinu pod jednakim pravilima kao i za prijenos tražbine radi naplate, a novac se uplaćuje izravno ovrhovoditelju.


Ako u ovršnom postupku sudjeluje samo jedan ovrhovoditelj, on će biti namiren samim prijenosom u visini te tražbine. Ako u ovršnom postupku sudjeluje više osoba koji se namiruju iz iste tražbine, ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena umjesto isplate smatrat će se ovrhovoditeljem na koga je tražbina prenesena radi naplate (čl. 195. st. 3. i 4. OZ).


OBVEZE OVRŠENIKA I OVRHOVODITELJA


Da bi ovrhovoditelj uspješno pokrenuo postupak ovrhe, nalaže se ovršeniku u roku koji je odredio sud, dati objašnjenja za ostvarivanje tražbine i isprave koje se odnose na tu tražbinu. Ako ovršenik ne preda isprave, sud može na zahtjev ovršenika provesti ovrhu radi predaje isprava (čl. 187. st. 1. i 3. OZ). Ispravu koja se nalazi kod treće osobe, ovrhovoditelj može tražiti tužbom jedino ako bi to pravo imao ovršenik (čl. 187. st.4. OZ). Ako ovršenik zatraži, ovrhovoditelj na koga je prenesen dio tražbine će biti dužan dati osiguranje da će nakon ostvarenja te tražbine vratiti isprave koje se odnose na tu tražbinu (čl. 187. st.2. OZ).


RJEŠENJE O OVRSI


Postupak ovrhe na plaći ovršenika smatra se završen donošenjem rješenja i nastupom njegove pravomoćnosti. Rješenjem se određuje pljenidba određenog dijela plaće (čl. 197. st. 1. OZ). Nakon nastupa pravomoćnosti, odnosno trenutka nakon kojeg više nije moguće podnijeti žalbu protiv rješenja, nalaže se poslodavcu da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati i nastavi isplaćivati ovrhovoditelju (čl. 197. st. 1. OZ).


Prekidom radnog odnosa i novim zapošljavanjem ovršenika nije potrebno ponovno pokretanje postupka ovrhe na plaći, iz razloga što isto rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu od dana kad mu je dostavljeno rješenje o ovrsi (čl. 200. st.1. OZ). Ovršni zakon nalaže prijašnjem poslodavcu da preporučenom pošiljkom s povratnicom dostaviti rješenje o ovrsi novom poslodavcu i o tome obavijestiti sud (čl. 200. st. 2. OZ). Prijašnji poslodavac mora obavijestiti sud ako mu nije poznat novi poslodavac, a sud će pozvati ovrhovoditelja da pribavi podatke o novom poslodavcu. U slučaju da ovrhovoditelj  ne pribavi podatke o novom poslodavcu u roku koji je sud odredio, sud će obustaviti ovrhu (čl. 200. st. 3. i 4. OZ-a).


Poslodavac odgovara za svu štetu koju je ovršenik pretrpio ako nije postupio prema rješenju o ovrsi. Ovrhovoditelj može predložiti sudu do završetka ovršnog postupka da naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti. Ovrhovoditelj ne mora ponovno pokretati ovrši postupak, nego na temelju pravomoćnog rješenja, u istom ovršnom postupku može zatražiti ovrhu protiv poslodavca (čl. 201. OZ).

Naši kliničari mladi izmiritelji

Devet studenata-kliničara i tri odvjetnička vježbenika-bivših kliničara 11. listopada završilo je 40-satnu osnovnu obuku za izmiritelje/medijatore pri Hrvatskoj udruzi za mirenje (dalje u tekstu: HUM), udruzi s kojom Pravna klinika dijeli godine ugodne suradnje. Što je mirenje/medijacija, koje institucije pružaju uslugu mirenja i što svaki izmiritelj/medijator zna saznajete u nastavku ovog članka.


O medijaciji/mirenju


Prema Zakonu o mirenju mirenje/medijacija je svaki izvansudski postupak koji provodi sud, institucija za mirenje/medijaciju ili drugo tijelo ili osoba te u kojem stranke samostalno, uz pomoć izmiritelja/medijatora koje su stranke izabrale, a koji nema ovlasti nametnuti obvezujuće rješenje, rješavaju spor te sklapaju nagodbu koja ih obvezuje. Nagodba koja je sklopljena u postupku mirenja/medijacije je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzula ovršnosti).


Pojmovi „mirenje“ i „medijacija“ označavaju istoznačnice (sinonime). Dok Zakon o mirenju, Zakon o parničnom postupku, Zakon o radu i Stečajni zakon koriste pojam „mirenje“, Obiteljski zakon koristi pojam „(obiteljska) medijacija“.


Mirenje/medijacija je dobrovoljan postupak, a pogodna je za rješavanje svih vrsta sporova: obiteljskih, potrošačkih, radnih, trgovačkih, naknade štete itd.

No, postoje i izuzeci od načela dobrovoljnosti u postupku mirenja, oni su:

- spor koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije,

- razvod braka bračnih drugova s maloljetnom zajedničkom ili posvojenom djecom, sporovi o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta i roditelja koji ne živi s djetetom i drugi sporovi obiteljskog prava kada bračni drugovi/izvanbračni drugovi/životni partneri imaju maloljetnu zajedničku ili posvojenu djecu te

- spor između fizičke ili pravne osobe i Republike Hrvatske.


Institucionalno mirenje/medijaciju pružaju sudovi kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski te centri za mirenje/medijaciju: Centar za mirenje Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatske udruge banaka, Hrvatskog ureda za osiguranje te Hrvatske udruge za mirenje.


Mirenje/medijacija u komparativnom pravu


Za razliku od Republike Hrvatske gdje je Zakon o mirenju donesen 2003. godine te je za hrvatsko pravo ovo jedan noviji postupak, u Sjedinjenim Američkim Državama (dalje u tekstu: SAD) mirenje/medijacija prakticira se službeno od 1976. godine što čini SAD državom koja je iznjedrila mirenje/medijaciju u svijet. Mirenje/medijacija danas je najprihvaćenija u anglosaksonskim sustavima, dakle, osim u SAD-u, u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj Australiji i Novom Zelandu. Od zemalja kontinentalnog prava u osviještenosti o mirenju/medijaciji na prvom mjestu se Velika Britanija i Nizozemska, dok stvarno u medijaciji prednjači Italija zbog zakona koji propisuje obvezni sastanak s medijatorom prije podnošenje tužbe. Zbog toga u Europskoj uniji (dalje u tekstu: EU) ima najviše medijacija upravo u Italiji, oko 200.000 godišnje.


Na međunarodnoj razini donesena je Konvencija Ujedinjenih naroda (dalje u tekstu: UN) o sporazumima o međunarodnoj nagodbi koje proizlaze iz mirenja, takozvana Singapurska konvencija o mirenju. Opća skupština UN-a prihvatila ju je u prosincu 2018. godine, a do sada ju su se ratificirala 46 zemalja. Cilj Konvencije mogućnost izvršenja sporazuma o rješavanju međunarodnih trgovačkih sporova koji proizlaze iz medijacije.


O Hrvatskoj udruzi za mirenje


Osnovana 2003. godine Hrvatska udruga za mirenje od samih početaka mirenja/medijacije u Republici Hrvatskoj širi svijest o prednostima mirenja/medijacije te pruža usluge tog neformalnog postupka. HUM se može pohvaliti stotinama provedenih medijacija uz visok postotak sklopljenih nagodbi i zadovoljstvo njihovih korisnika. Uz navedeno, HUM provodi edukacije za izmiritelje/medijatore, organizira brojne druge edukacijske i promocijske aktivnosti te sudjeluje u brojnim projektima. Svaka od tih aktivnosti također se broji u stotinama. O svojoj misiji kažu: „Cijeneći vrijednosti tradicionalnog sustava rješavanja sporova želimo, primjenjujući dobre prakse te najviše stručne i etičke standarde, razviti komplementarni sustav rješavanja sporova, u kojemu središnje mjesto zauzimaju zajednički interesi, potrebe i zadovoljstvo njegovih korisnika. Strankama želimo osigurati pravo na izbor između više mogućnosti rješavanja njihovih sporova, ali i pomoći im da aktivnim sudjelovanjem, uz osobnu kontrolu i u njima razumljivom postupku, ostvare vlastitu pravdu u stvarima koje su za njih važne.“


Vještine stečene na obuci


Koje su prednosti mirenja/medijacije i zašto nam je mirenje/medijacija potrebna ono je s čime se otvorio prvi sat obuke. Neke od prednosti su da u mirenju/medijaciji primarno utvrđuje što sudionici trebaju, a ne što žele ili mogu dobiti na temelju prava. Također, velika pogodnost mirenja/medijacije je u tome što sudionici mirenja/medijacije imaju kontrolu nad sporom i ne postoji rješenje koje će im biti nametnuto.


„Budući da sam odnedavno postao odvjetnički vježbenik, čak i to kratko vrijeme mi je omogućilo uvid u sporost rješavanja pojedinih predmeta na sudu, a mirenje/medijacija u takvim predmetima predstavlja odličnu opciju koja bi s jedne strane zadovoljila interese stranaka, a s druge rasteretila sudove. Naime, prema statističkim podacima, mirenje/medijacija završava najčešće na jednom do tri sastanka, a brže rješavanje spora donosi i manje troškove. Izvrsno!“ o prednostima medijacije nastavio je jedan od polaznika.


Nakon upoznavanja općim informacijama o mirenju/medijaciji, treneri obuke podučili su polaznike aktivnom slušanju, izražavanju empatije, značajkama i važnosti verbalne, a još više neverbalne komunikacije, „ciljnim“ pitanjima – otvorenim i zatvorenim pitanjima, šumovima u komunikaciji i izbjegavanju šumova parafraziranjem, sažimanjem i oblikovanjem odgovora te kodiranjem poruka i još mnogo čemu korisnom osim u mirenju/medijaciji, i u svakodnevnom životu. Uz komunikaciju, za izmiritelja/medijatora vrlo je važno razumijevanja sukoba. Iz tog razloga, veliki dio obuke posvećen je vrstama i ishodima sukoba, načinima rješavanja sukoba, upravljaju emocijama, razumijevanju ljutnje, stresa i straha, vrstama autoriteta, definiranju pozicija, interesa i potreba te ulozi treće strane u sukobu i njenom utjecaju na rješenje sukoba.


„Zanimljivo je koliko je mirenje/medijacija interdisciplinarni postupak. Sadrži elemente komunikologije, prava, psihologije, neuroznanosti i sociologije. Ima ovdje puno više nego što se na prvi pogled čini. Također, obuka mi je rasvijetlila koliku važnost komunikacija i odnos prema strankama ima za pronalazak rješenja“, svoje zapažanje prenosi jedan pod polaznika.


Druga polovica predavanja obuhvaćala je upoznavanje s vrstama i fazama mirenja/medijacije, predavanje o snazi i zamkama percepcije, učenje o tehnikama pregovaranja, gledanje dokumentarnih filmova o mirenje/medijaciji i simulaciju mirenja/medijacije.


„Konac djelo krasi! Sa simulacijom mirenja/medijacije teorija je dobila pravi smisao. Bilo je lako i zabavno naći se u ulozi stranaka, a izazovno u ulozi izmiritelja/medijatora. Bilo je potrebno prisjetiti se svih tehnika i savjeta iz svih prethodnih sati obuke i primijeniti ih“, rekla je jedna polaznica.


Na sve polaznike obuka je ostavila izrazito pozitivan dojam, neke prenosimo u nastavku.


„Pet dana provedenih na obuci za medijatore su zaista bili intenzivni te smo dobili mnogo informacija o načinu ophođenja i komunikacije sa strankama. Studenti prava uglavnom rade na reproduciranju velike količine gradiva te možda nisu svi svjesni koliko su soft skills važne tijekom studiranja, a i nakon zaposlenja. Mislim da je svatko od nas na obuci usvojio nešto što bi mu moglo koristiti u daljnjem osobnom i profesionalnom razvoju.“


„Upoznala sam novi način rješavanja sporova, stekla sam nove vještine; kako komunicirati sa svojim sugovornikom, koje riječi odabrati s obzirom na situaciju, kako smiriti uznemirenu osobu, kako odvojiti osobu od problema... Prema mom mišljenju radi se o vještinama koje su potrebne svakom pravniku/svakoj pravnici i za koje smatram da se u akademskom prostoru i obrazovnom sustavu također trebala posvetiti određena količina vremena. Topla preporuka!“


Hvala Hrvatskoj udruzi za mirenje na 40 sati inspiracije, motivacije i znanja!

Ovlasti kontrolora u javnom prijevozu te osnove zaštite i upotrebe osobnih podataka

U današnjem svijetu je nemoguće funkcionirati bez osobnih podataka. U svakoj minuti se razmjeni neki osobni podatak u razne svrhe. No, jesmo li zapravo svjesni da, davanjem neke informacije drugome, dijelimo svoje osobne podatke koji mogu biti zloupotrebljeni na brojne načine. Svaki postupak ima svoju posljedicu, a ljudi su skloni razmišljati o posljedicama tek kad su nepogodne za njih.


Pravo na zaštitu osobnih podataka jedno je od temeljnih prava svakog čovjeka. Svrha zaštite osobnih podataka je zaštita privatnog života i ostalih ljudskih prava i temeljnih sloboda u prikupljanju, obradi i korištenju osobnih podataka. Zbog važnosti i podizanja svijesti građana o pravu na zaštitu osobnih podataka, Vijeće Europe, uz potporu Europske Komisije, proglasilo je 28. siječnja "Europskim danom zaštite osobnih podataka". Osobni podaci su uređeni brojnim propisima; Ustavom, deklaracijama, konvencijama, uredbama, zakonima te brojnim drugim propisima. Zaštita osobnih podataka u RH ustavna je kategorija te je svakom građaninu zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčena bez obzira na državljanstvo i prebivalište te neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.


Detaljnija razrada tog ustavnog prava je učinjena kroz Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Taj zakon se temelji na Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (Opća uredba o zaštiti podataka; GDPR) koja se izravno primjenjuje i u Republici Hrvatskoj od 25. svibnja 2018. godine.

Uredba predstavlja bitan napredak u području zaštite osobnih podataka. Tehnološkim razvojem i novim načinima obrade osobnih podataka, postalo je nužno donošenje novog instrumenta koji će osigurati zaštitu prava i temeljnih sloboda pojedinaca u vezi s obradom njihovih osobnih podataka. Uredba određuje koja su prava pojedinaca te koje su obveze subjekata koji obrađuju osobne podatke (voditelj obrade, izvršitelj obrade). Uredba se primjenjuje na sve tvrtke, a također se primjenjuje i na pojedince koji obavljaju određenu profesionalnu aktivnost (udruge, bolnice, klubove, fizičke osobe kada obrađuju osobne podatke izvan okvira potreba kućanstva kao što je postavljanje video nadzora ispred ulaznih vrata kuće odnosno stana). Uredba se, također, primjenjuje na sve državne institucije osim u slučajevima kaznenopravnih aktivnosti (sprečavanja kaznenih djela ili progona počinitelja te u područjima izvan nadležnosti prava EU-a).


Osobni podaci su svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi. To su: ime i prezime, identifikacijski broj, slika, glas, adresa, broj telefona, IP adresa, e-mail, podaci o plaći, ocjene, porezne prijave, otisak prsta, povijest bolesti, politička i vjerska stajališta, podaci o kaznenom i prekršajnom postupku, popis najdraže literature ili pjesama (ako takvi podaci mogu dovesti do izravnog ili neizravnog identificiranja pojedinca).

Osobni podaci nisu: podaci o pravnim osobama kao što su matični broj, naziv, poštanska adresa, e-mail, podaci o umrlima i sl.


Prije prikupljanja osobnih podataka subjekt koji ih prikuplja obvezan je obavijestiti u koju svrhu se podaci prikupljaju, pravnu osnovu, komu se podaci otkrivaju te o pravu pojedinca da svojim podacima pristupi, da zahtijeva njihov ispravak ili eventualno brisanje.


No, tko onda može i na koji način imati uvid u osobne podatke osobe?!


Osobne podatke mogu prikupljati ovlaštene osobe za zdravstvene, znanstvene, istraživačke svrhe (povijesna, statistička istraživanja, svrha arhiviranja), na zahtjev vjerskih udruženja te u slučajevima kada političke stranke analiziraju političko mišljenje građana. Također, osobni podaci se mogu prikupljati i za humanitarne svrhe kao što su praćenje epidemija i njihovo širenje ili u humanitarnim krizama, zbog prirodnih katastrofa uzrokovanih ljudskim djelovanjem te kad je to nužno za potrebe osiguranja sigurnosti mreže i informacija.


Zaštitari, recepcionari u hotelima i drugim turističkim objektima, privatni iznajmljivači imaju zakonske ovlasti zatražiti osobnu iskaznicu na uvid, no nemaju je pravo zadržati na vrijeme zadržavanja u objektu niti imaju pravo kopirati iste.

Također, prilikom posjeta zatvorima i vojnim objektima ovlaštene osobe ne bi smjele, prema gore navedenim odredbama, zadržati osobne iskaznice do kraja posjeta, no uredno se provodi suprotno.


Policijski službenik je ovlašten provjeriti i utvrditi identitet osoba i predmeta u skladu s ustavom i zakonom uvidom u osobnu iskaznicu ili drugu javnu ispravu s fotografijom. Punoljetna osoba dužna je imati kod sebe osobnu iskaznicu i dati je na uvid ovlaštenim osobama (Zakon o osobnoj iskaznici, članak 16.). U tijeku postupanja policijski je službenik dužan poštivati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe, kao i druga temeljna prava i slobode čovjeka. No, prije provjere je dužan predstaviti se pokazivanjem službene značke i službene iskaznice na zahtjev osobe kojoj treba provjeriti identitet. Policijski službenik je dužan upoznati osobu s razlogom provjere njenog identiteta.


Zakon o komunalnom gospodarstvu navodi da je komunalni redar ovlašten zatražiti i pregledati isprave (osobna iskaznica, putovnica, izvod iz sudskog registra i sl.) na temelju kojih može utvrditi identitet stranke odnosno zakonskog zastupnika stranke, kao i drugih osoba nazočnih prilikom nadzora nad provedbom odluke o komunalnom redu.


Kome smo dužni dati na uvid osobnu iskaznicu najviše dolazi do izražaja kod kontrole u javnom prijevozu. Kontrolori imaju pravo od putnika tražiti putnu kartu, ali ne i osobnu iskaznicu. Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu u čl. 36. se navodi da putnici koji koriste javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu tijekom cijele vožnje moraju imati važeću voznu kartu kod sebe. Na zahtjev inspektora cestovnog prometa ili druge osobe ovlaštene za nadzor putnik je dužan dati voznu kartu na uvid. Neplaćanje karte nije kazneno djelo već povreda ugovorne obveze s prijevoznikom. Dužnost je kontrolora da zatraži dokument kojim će utvrditi identitet osobe u prekršaju, ali na putniku je hoće li je pokazati ili ne. Kontrolor zatim ima pravo zvati policijskog službenika kako bi utvrdio identitet osobe, ali ne smije zadržavati putnika u vozilu. Nakon što osoba izađe iz vozila, na njoj je da odluči hoće li s kontrolorom pričekati policiju na sljedećoj stanici ili će otići svojim putem. Fizičko zadržavanje je uređeno i člankom 136. Kaznenog zakona koji navodi da će se osoba koja drugome protupravno oduzme ili ograniči slobodu kretanja, kazniti kaznom zatvora do 3 godine.

Nakon što policijski službenik utvrdi identitet osobe koja je uhvaćena bez karte u javnom prijevozu on može dati podatke o toj osobi, na zahtjev kontrolora (razlog je vjerojatnost da je ta osoba povrijedila njihovo pravo). U slučaju sumnje da bi provjereni osobni podaci mogli biti zlouporabljeni, policijski službenik ih neće ustupiti osobi koja je zatražila provjeru te će je uputiti da ih može zatražiti pisanim putem od nadležne ustrojstvene jedinice policije. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira uređuje moguće svađe, vike ili druge načine kojima se remeti javni red i mir na javnom mjestu (članak 13.), a koji je moguć kada osoba izađe s kontrolorom na stanicu, odnosno izvan tramvaja. Osobe koje sudjeluju u takvom odnosu će se kazniti za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana, a počinitelju se mogu odrediti i zaštitne mjere.

Kada policija utvrdi da je neka osoba svojim ponašanjem narušila javni red i mir, protiv nje će pokrenuti prekršajni postupak izdavanjem prekršajnog naloga ili podnošenjem optužnog prijedloga. Osobe oštećene prekršajem mogu same pokrenuti prekršajni postupak podnošenjem optužnog prijedloga pred mjesno nadležnim prekršajnim sudom.


Svatko tko smatra da mu je povrijeđeno neko pravo zajamčeno ovim Zakonom i Općom uredbom o zaštiti podataka može Agenciji podnijeti zahtjev za utvrđivanje povrede prava. Zahtjev za zaštitu prava može podnijeti na sljedeće načine: zahtjev za utvrđivanje povrede prava Agenciji za zaštitu osobnih podataka. Zahtjev za zaštitu prava Agenciji za zaštitu osobnih podataka se može uputiti elektroničkom poštom na adresu: azop@azop.hr ili osobno odnosno poštom na adresu Selska cesta 136, 10 000 Zagreb.

Pravna klinika u nadograđivanju svojih vještina i znanja – suradnja s PGP Sisak

U vidu sada već tradicionalne suradnje Pravne klinike i Projekta Građanskih Prava Sisak (dalje u tekstu: PGP Sisak), ali ovoga puta u novom ruhu zbog epidemioloških mjera, 24. rujna 2020. godine održano je online predavanje na temu bezdržavljanstva u Republici Hrvatskoj.


O PGP Sisak i suradnji s Pravnom klinikom


PGP Sisak je nevladina, nepolitička, neprofitabilna i humanitarna organizacija čiji su neki od njezinih mnogobrojnih ciljeva i aktivnosti sljedeći: promocija i zaštita ljudskih prava i temeljnih vrijednosti građana, razvoj demokratske političke kulture i razvoj lokalne zajednice, razvoj civilnog društva, borba protiv nejednakog postupanja, nasilja, siromaštva i socijalne isključenosti, poticanje razvoja ruralnih područja, zaštita manjina, promicanje volonterstva i socijalnih usluga u zajednici i slično. Broji 25 000 stranaka, a više o njezinom radu i utjecaju u društvu može pročitati na njezinoj službenoj stranici.

PGP Sisak je 2017. započeo aktivan rad u borbi protiv bezdržavljanstva kao implementacijski partner Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (dalje u tekstu: UNHCR) te od svih grupa Pravne klinike najuže surađuje s Grupom za pomoć azilantima i strancima iz kojeg je razloga i tema predavanja bila blisko vezana upravo uz prava stranaca. Naime, pojam stranca obuhvaća sve osobe koje ne posjedu državljanstvo države na čijem se teritoriju nalaze, bilo da se radi o osobama koje imaju državljanstvo druge države ili nemaju državljanstvo nijedne države.


Apatridija i izvori prava


Apatridnost se javlja zbog različitih razloga, ali najčešće sukoba zakona, prijenosa teritorija, sklapanja braka, upravne prakse, diskriminacije, nedostatka upisa činjenice rođenja i odricanja jednog državljanstva prije primanja u drugo državljanstvo. Apatridnost i danas predstavlja značajan problem brojeći, prema podacima UNHCR-a, oko 12 milijuna osoba bez državljanstva širom svijeta.


Prava osoba bez državljanstva (apatrida) uređena su međunarodnim pravnim aktima, od kojih je najvažnije izdvojiti Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine, Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. godine, Konvenciju Ujedinjenih Naroda o pravima djeteta iz 1989. godine i Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957. godine. Zakonodavstvo ova pitanja uređuje Zakonom o strancima, Zakonom o statusu prognanika i izbjeglica i Zakonom o hrvatskom državljanstvu.


Važno je spomenuti i Zagrebačku deklaracija o pristupu osobnim dokumentima i registraciji donesenu 2011. godine na Konferenciji o pribavljanju civilnih dokumenata i upisima u državne matice (sprečavanje bezdržavljanstva) u Jugoistočnoj Europi kojom su preporučena određena načela na lokalnoj i regionalnoj razini u cilju poštivanja ljudskih prava i smanjenja bezdržavljanstva, kao i težnju za europskim integracijama.


Problemi u praksi


Razvoj, napredak i suradnja na ovom pravnom području vrlo je važna, za osobe bez državljanstva zaista neophodna jer su te osobe u svakodnevnom životu vrlo ograničene. Kao primjer navest ćemo neka od temeljenih ljudskih prava, a za njih neostvariva kao što su zapošljavanje, obrazovanje, sklapanje braka, prelazak državne granice ili korištenje zdravstvenog i mirovinskog sustava. Osobe bez državljanstva zapravo žive izvan sustava, nevidljivi te često na rubu materijalne egzistencije. Ponekad apatridima postaje generacijski problem i broj apatrida raste u svakoj sljedećoj generaciji sako se samim rođenjem na teritoriju države ne može steći državljanstvo ili ako je to nemoguće postići naturalizacijom bez obzira na broj godina provedenih u toj državi.


Još jedan problem stvara što institucije uveliko ostavljaju na dispoziciju strankama pribavljanje potrebnih dokumenata zaboravljajući da te osobe često nemaju ni znanja ni mogućnosti takve dokumente pribaviti. Usko s spomenutim problemom povezan je i problem slabe suradnje i komunikacije među državama na ovom planu. Primjer navedenog je slučaj djevojčice koja iako cijelo svoje djetinjstvo živi u Republici Hrvatskoj, rođena je u Republici Francuskoj, no o tome nije imala rodni list. Od njezinih roditelja tražilo se da osobno zatraže izdavanje rodnog lista u Republici Francuskoj. Roditelji nisu poznavali francuski jezik niti su imali sredstva za putovanje. Jednogodišnji napori u obraćanju hrvatskim i francuskim vlastima te diplomatski i konzultantskim uredima PGP Sisak polučili su uspjeh, no kada je rodni list stigao ispostavilo se da je ime majke krivo napisano. S obzirom da bez ispravnih podataka djevojčici nije mogao biti oboren boravak, a druge mogućnosti vezano uz ispravak nije bilo, PGP Sisak pokrenuo je sudski postupak u dva dijela: (1) osporavanje majčinstva osobe koja je upisana u rodni list kao majka i (2) istovremeno utvrđivanje majčinstva žene koja je djevojčicu odgajala i s njom živjela, iako je to zapravo bila ista osoba. Cijeli proces bio je potreban kako bi se djevojčici dodijelio osobni identifikacijski broj bez koji ne može biti upisana prvi razred osnovne škole u sustavu e-dnevnika, iako je prethodno završila prvi razred, ali kao neevidentirana učenica.


Privremeni boravak


Dobivanje hrvatskog državljanstva je proces koji za apatride obuhvaća tri stepenice: (1) privremeni boravak, (2) stalan boravak te (3) državljanstvo.


Prema Zakonu o strancima privremeni boravak odobrava se strancu koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu:

1. spajanja obitelji,

2. srednjoškolskog obrazovanja i studiranja,

3. znanstvenog istraživanja,

4. humanitarnog razloga,

5. životnog partnerstva te

6. rada (čl. 47. st. 1. ZS).


Nadalje, strancu će se odobriti privremeni boravak ako:

1. dokaže svrhu privremenog boravka,

2. ima valjanu putnu ispravu,

3. ima sredstva za uzdržavanje,

4. ima zdravstveno osiguranje,

5. nema zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj,

6. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 54. st. 1. ZS).


Zbog sam prirode njegova statusa najčešće se privremeni boravak apatridu odobrava u svrhu humanitarnih razloga jer u tom slučaju nije potrebno da stranac ima sredstva za uzdržavanje i zdravstveno osiguranje (čl. 65. st. 2. ZS). Osobe kojima je odobren privremeni boravak imaju obvezu kontinuirano ga produljivati. Jedan o mogućih razloga zašto apatridi ne produljuju privremeni boravak je taj što prilikom produljivanja moraju uplatiti zdravstveno osiguranje za koje nemaju sredstava.

O privremenom boravku smo već pisali te detaljnije o tome možete pročitati ovdje: http://klinika.pravo.unizg.hr/content/privremeni-boravak


Stalni boravak


Stalni boravak može se odobriti strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, što uključuju odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (čl. 92. st. 1. ZS).


Stalni boravak odobrit će se strancu koji:

1. ima valjanu stranu putnu ispravu,

2. ima sredstva za uzdržavanje,

3. ima zdravstveno osiguranje,

4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje,

5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 96. st. 1. ZS).

Iznimno, stalni boravak može se odobriti i strancu koji je nije ima odobren privremeni boravak 5 godina, ako se radi o:

1. strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 3 godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje 10 godina, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice,

2. strancu koji je imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine, a koji je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj,

3. djetetu koje živu u Republici Hrvatskoj, a čija oba roditelja u trenutku njegova rođenja imaju odobren stalni boravak ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rješenja ima odobren stalni boravak uz suglasnost drugog roditelja ili čiji jedan roditelj u trenutku njegova rođenja ima odobren stalni boravak, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno, odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti odnosu na roditeljsku skrb i

4. državljaninu treće države koji je rođen i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati, nije imao regulirani boravak (čl. 94. st. 1. ZS).

Za odobrenje stalnog boravka njihovom slučaju nije potrebno da imaju sredstva za uzdržavanje ni zdravstveno osiguranje niti se od njih traži poznavanje hrvatskog jezika, latiničnog pismo, hrvatske kulture ni društvenog uređenja (čl. 96. st. 2. ZS). Iznimno, ne moraju imati ni valjanu putnu ispravu ako se ona ne može pribaviti od u diplomatsko-konzularnom predstavništvu strane države u Republici Hrvatskoj ako se njihov identitet može nedvojbeno utvrditi na drugi način (čl. 96. st. 3. ZS).


Putna isprava


Za odobrenje i privremenog i stalnog boravka traži se od stranca da ima valjanu putnu ispravu što apatridi najčešće nemaju. Kako bi im se omogućilo kretanje kao i ostvarivanje ostalih prava, osobama bez državljanstva mogu tražiti izdavanje posebne putne isprave koju izdaju države potpisnice Konvencijom o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine spomenute na početku ovog članka.


Ono na što upozoravaju iz PGP Sisak je neujednačenje domaće prakse vezano uz izdavanje putne isprave i nedovoljno obrazlaganje obijenih putnih isprava. Kao primjer spominju strankinju, ženu bez državljanstva, rođenu na području Italije nepoznate točne lokacije, odgojenu od strane bake i djeda i naučenu nomadskom životu. Njen izvanbračni partner je hrvatski državljanin, a od dvadeset godina koliko žive u izvanbračnoj zajednici, deset godina, zajedno s djecom, žive u Hrvatskoj. Njen zahtjev za izdavanje putne isprave odbijen je uz formalno objašnjenje u jednoj rečenici da ne ispunjava potrebne pretpostavke. U sličnoj situaciji nalazi se druga strankinja, također osoba bez državljanstva, majka šestero djece, kojoj je odobren deveti po redu privremeni boravak, ali odbijen zahtjev za putnom ispravom.


Zaključak


Apatridnost ima izrazito negativan utjecaj na živote pojedinaca. Posjedovanje državljanstva nužno je za punopravno sudjelovanje u društvu te predstavlja preduvjet za ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava. Iako je, prema podacima UNHCR-a Hrvatska, u Hrvatskoj relativno malo osoba bez državljanstva – 2,886 osoba, uspoređujući sa situacijom u svijetu, potrebni su daljnji napori kako bi osobe koje se nalaze u dezorijentirane u pravnom limbu bile uključene u društvo.

Zaštita od buke

Ustav Republike Hrvatske štiti pravo na nesmetano uživanje doma i privatnosti kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Ovo je osobito važno u susjedskim odnosima, u stambenim zgradama i okolici gdje je kohabitacija velikog broja ljudi različite dobi i interesa neophodna, ali ponekad teško izvediva. Jedna od najčešćih mora u takvom okruženju je upravo buka.


Nadležnost sanitarne inspekcije


U slučajevima kad se radi o prekoračenju dozvoljene buke prema Zakonu o zaštiti od buke najuputnije je zatražiti pomoć izravno od nadležne Sanitarne inspekcije. Sanitarna inspekcija, kao dio Državnog inspektorata, po prijavi buke odlazi na teren te obavlja mjerenje buke. Na temelju dobivenih rezultata sastavlja izvješće kojim može naložiti smanjenje buke ako ona prelazi zakonsku granicu. Prama Pravilniku o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave spomenuta granica u zatvorenim boravišnim prostorijama zone pretežito stambene namjene iznosi 35 dB(A) danju, a 25 dB(A) noću. Najčešće se radi o prekomjerne buke gradilišta u naseljenom području, izvođenje glazbe u objektima koji rade noću i slično. No, treba napomenuti da se odredbe Zakona o zaštiti od buke ne odnose na buku svakodnevnih kućanskih aktivnosti i na buku iz stambenih prostora. Stoga, u slučaju buke od strane stanara u obliku lupanja vratima, laveža pasa i slično, sanitarna inspekcija teško da može postupati zbog nemogućnosti provedbe mjerenja buke.


Nadležnost policije


Ako oblici uznemiravanja imaju obilježja narušavanja javnog reda i mira, potrebno je obavijestit policiju koja će, ako utvrdi postojanje prekršaja, nadležnom sudu dostaviti izvješće, odnosno prijavu. Ipak, u velikom broju slučajeva, policija ne može utvrditi činjenice koje su dovoljne za pokretanje postupka te je zato najbolje imati svjedoke događanja koji mogu dati izjave. Ako se poduzetim mjerama ne spriječi neželjeno ponašanje, preostaje pokretanje postupka pred nadležnim sudom.


Prava vlasnika nekretnine i sudska nadležnost


1. Nitko se ne smije služiti ni koristit nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospije buka, dim, neugodni mirisi i slično, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na temelju odredaba posebnog zakona (čl. 110. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZV). Opisani način služenja nekretninom nazivaju se posrednim imisijama. Vlasnici nekretnine koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomijernih imisija, dok ne poduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije (čl. 110. st. 2. ZV).

2. Nadalje, svaki od suvlasnika iste nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom dužan je prigodom izvršavanja svog prava postupati osobito obzirno prema ostalima, u protivnom njegovi suvlasnici mogu tražiti isključenje (čl. 97. ZV). Suvlasnici mogu tražiti isključenje na zahtjev većine ili na zahtjev manjine. Suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova mogu odlučiti da će zahtijevati isključenje iz suvlasničke zajednice određenog suvlasnika, između ostalog i ako svojim bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem učini tegobnim zajedničko stanovanje ostalim suvlasnicima (čl. 98. st. 3. ZV).

3. Međutim, ako je neki suvlasnik nekretnine drugog suvlasnika, koji ga ničim nije izazvao, povrijedio bezobzirnim, nepristojnim ili uopće nedoličnim ponašanjem ili mu učinio tegobnim zajedničko stanovanje, tada sam povrijeđeni suvlasnik, ako i nije dobio od drugih dovoljnu podršku da bi većina donijela odluku o isključenju, može tužbom zahtijevati od ovoga da se ubuduće suzdržava od takvih postupaka (čl. 99. st. 1. ZV). Iako zakon ne sadrži takvu izričitu odredbu, zahtjev za isključenjem se ostvaruje tužbom u parničnom postupku. Kako bi sud rješavao o premetu potrebno je dostaviti materijalne dokaze ili navesti svjedoke. Mogu se koristiti i podatci o intervencijama policije. U navedenim sporovima isključivo je nadležan općinski sud na čijem se području nalazi nekretnina (čl. 56. st. 1. ZPP).


Zaključak


Prijava sanitarnoj inspekciji ili policiji, zahtjev za smanjenjem posrednih imisija, zahtjev za isključenje na zahtjev manjine te zahtjev za isključenje na zahtjev većine mehanizmi su kojima se može suzbiti neželjena buka. Njihov pozitivan ishod ovisi o dokazivanju prekoračenja dopuštene razine buke. Iz tog razloga je od velike važnosti prikupiti dokaze kojima se mogu potkrijepiti tvrdnje i utvrditi činjenice, bilo da su to svjedoci ili drugo, kako bi se moglo ukloniti kršenje propisa.

Kako sastaviti oporuku?

Oporuku kao pravni temelj nasljeđivanja uređuje Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZN). Oporuka je jednostrano, izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve posljednje volje, upravljeno na raspolaganje za slučaj njegove smrti. Oporučitelj je onaj koji je očitovao svoju volju u obliku oporuke. Prema tome, stranka mora oporuku napraviti osobno za života, a ne može ju načiniti putem zakonskog zastupnika ili punomoćnika. Oporukom stranka svojom imovinom raspolaže na način na koji želi, a u oporuci može navesti jednog ili više nasljednika. Osim na temelju oporuke nasljedno pravo stječe se i na temelju zakona.


Sposobnost za pravljenje oporuke je svojstvo fizičke osobe da očitovanjima svoje volje može valjano oporučiti. Da bi oporučitelj bio oporučno sposoban mora zadovoljiti dva kriterija: objektivni u pogledu uzrasta tj. oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila šesnaest godina života (čl. 26. st. 1. ZN) i subjektivni u pogledu mentalne sposobnosti. Dakle, oporučitelj treba biti svjestan svojih postupaka odnosno sposoban shvatiti da oporučuje i kakve će to pravne posljedice imati te sposoban postupati u skladu s tom sviješću. Oporuka je ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao šesnaest godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem (čl. 26. st. 2. ZN). Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost (čl. 26. st. 3. ZN).


Oporuka je formalan pravni posao te da bi bila valjana, mora biti načinjena u obliku koji propisuju pravna pravila ZN-a. Postoji više vrsta oblika oporuke. To su: privatne oporuke, javna oporuka i oporuka u izvanrednim okolnostima.


U vrstu privatnih oporuka ZN ubraja vlastoručnu oporuku i pisanu oporuku pred svjedocima. Vlastoručna ili holografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao (čl. 30. st. 1. ZN). Zahtjev za vlastoručnošću pisanja znači da oporučitelj treba oporuku napisati osobno i to rukopisom. Što se tiče sadržaja potpisa, oporučitelj je dužan služiti se svojim osobnim imenom, točnije imenom i prezimenom. U praksi neće biti nevaljana ni oporuka kod koje oporučitelj ne ostavlja sumnji tko je autor. Zato mogu biti priznate i vlastoručne oporuke potpisane samo imenom ili nadimkom. Za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena (čl. 30. st. 2. ZN).


Pisana oporuka pred svjedocima ili alografska oporuka je redoviti, privatni i pisani oblik oporuke. Oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati (čl. 31. st. 1. ZN). Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju (čl. 31. st. 2. ZN). Kod vlastoručne oporuke i oporuke pred svjedocima prednost je svakako jednostavnost zato što se ne treba pokretati neki sudski ili izvansudski postupak, a osim toga nije potrebna ni potvrda službenog tijela. No, zbog njihove jednostavnosti i neformalnosti mnogo ih je lakše pobijati ako bi došlo do takve situacije.


Javna oporuka je također redoviti, javni i pisani oblik oporuke. Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke (čl. 32. st. 1. ZN). Oporuka ima oblik javne isprave ako je oporučitelj svoju volju očitovao u obliku javne isprave koju mu je za to sastavila službena osoba. Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske (ovlaštena osoba) (čl. 32. st. 2. ZN). Sastavljenu oporuku ovlaštena osoba pročitat će oporučitelju, objasniti mu pravne posljedice oporučnog raspolaganja i dati mu da pred njom oporuku potpiše (čl. 32. st. 4. ZN). Javna oporuka ima prednost da nju sastavlja službeno tijelo koje je za to zakonom zaduženo i koje vodi brigu o potrebnom sadržaju i svim bitnim sastojcima oporuke. Ako se oporuka sastavlja u tom obliku, postupak sastavljanja je kompliciraniji od prethodna dva oblika, no tako sastavljenu oporuku je puno teže pobijati.


Usmena oporuka je izvanredni, privatni i usmeni oblik oporuke. U iznimnim slučajevima, oporučiteljevo oporučivanje izgovorenim riječima moći će imati valjani oblik oporuke ako su tome bila nazočna bar dva svjedoka sposobna da budu svjedoci usmene oporuke. Oporučitelj se pritom mora nalaziti u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od drugih pisanih oblika. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena (čl. 37. st. 2. ZN).Oporučitelj može svoju oporuku sam čuvati, ili je povjeriti na čuvanje kojoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi (čl. 34. st. 1. ZN). Ako oporučitelj želi povjeriti svoju oporuku na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Republike Hrvatske, taj ju je dužan primiti na čuvanje bez obzira tko je oporuku sastavio (čl. 34. st. 2. ZN).


Nakon što se otvori nečije nasljedstvo, često se javlja problem saznanja je li ostavitelj napravio oporuku, gdje se ona nalazi i slično. Da bi se taj problem riješio, ustanovljen je Hrvatski upisnik oporuka. Činjenica da je sastavljena, pohranjena, te proglašena neka oporuka evidentira se u Hrvatskom upisniku oporuka (čl. 68. st. 1. ZN). Upisnik oporuka vodi Hrvatska javnobilježnička komora. U Hrvatski upisnik oporuka na zahtjev oporučitelja podatke dostavljaju: nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile oporuku. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti (čl. 68. st. 5. ZN).

Založno pravo na nekretnini

Održivost ekonomskih odnosa posve je nezamisliva bez svakodnevnog zasnivanja obveznih odnosa, međutim, zbog velikog financijskog značaja, mnoge obvezne odnose nije moguće zasnovati bez prethodnog osiguranja istih. Iz tog razloga, pravni sustavi predviđaju niz stvarnopravnih i drugih vrsta osiguranja tražbina, među kojima i založno pravo, koje je, zbog učestalosti ugovaranja glavna vrsta stvarnopravnog osiguranja tražbine.


Založno pravo – pojam i stadiji


Založno pravo, općenito, je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari – zalogu koje ovlašćuje svog nositelja – založnog vjerovnika da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik – založni dužnik dužan je to trpjeti. Važno je istaknuti kako založni dužnik ne mora nužno biti i osobni dužnik, što znači da se založni vjerovnik neće uvijek namirivati iz stvari u vlasništvu založnog dužnika, već ta stvar može biti i u vlasništvu treće osobe, koja će tada biti u ulozi založnog dužnika.

Založno pravo, dakle, ima dva stadija – stadij osiguranja tražbine i stadij namirivanja tražbine. Stadij osiguranja tražbine traje od osnivanja založnog prava do dospjelosti tražbine osigurane založnim pravom, dok stadij namirivanja tražbine nastupa tek ako i kada tražbina dospije na izvršenje, a ne bude izvršena. Pod pojmom dospjelost podrazumijeva se trenutak nastupanja roka za ispunjenje dužnikove obveze, tj. trenutak od kojeg je vjerovnik ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze.


Hipoteka – posebna podvrsta založnog prava


Postoji više podvrsta založnog prava. Jedna od podvrsta založnog prava je hipoteka. Hipoteka je založno pravo koje se na stvari osniva bez predaje stvari vjerovniku u posjed i koje ga ne ovlašćuje da drži zalog u posjedu. (čl. 304. st. 1. ZV). To znači da založni vjerovnik nema pravo posjedovati tu stvar za vrijeme trajanja stadija osiguranja tražbine niti ima pravo upotrebljavati ju, koristiti se njome, već ima isključivo pravo namiriti se iz njezine vrijednosti kada tražbina dospije na isplatu, dakle u stadiju namirivanja tražbine.


Zbog namjene stanovanja, na nekretninama je moguće osnovati založno pravo jedino kao hipoteku (čl. 304. st. 2. ZV). Kao što je spomenuto, ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga (čl. 336. st. 1. ZV), međutim, kada je u pitanju hipoteka, odnosno, kada je predmet založnog prava nekretnina, vjerovnik može ostvarivati svoje pravo na namirenje isključivo putem suda, u ovršnom postupku radi naplate tražbine.


Podjela založnog prava


Založno pravo na nekretnini može biti:

1. dobrovoljno založno pravo

2. sudsko dobrovoljno založno pravo

3. sudsko prisilno založno pravo

4. javnobilježničko dobrovoljno založno pravo

5. zakonsko založno pravo.


Dobrovoljno založno pravo na nekretnini osniva vlasnik nekretnine ili ovlaštenik prava građenja u suglasnosti s vjerovnikom neke određene novčane tražbine na način da svoju nekretninu daje u zalog za osiguranje te tražbine, odnosno, izvodi založno pravo iz svojeg prava vlasništva. Važno je napomenuti da nekretnina u čijem je zemljišnoknjižnom listu zabilježena ovrha ne može biti predmet dobrovoljnog založnog prava. Dobrovoljno založno pravo osniva se redovito dvostranim pravnim poslom, odnosno ugovorom, a najčešće će to biti založni ugovor, točnije, ugovor o hipoteci. Hipoteka će prestati brisanjem iz zemljišne knjige, a može prestati i ukinućem hipoteke zbog amortizacije (umrtvljenja) stare, dugo neaktivne hipotekarne tražbine. Prijelazom osigurane tražbine na novog vjerovnika na novog vjerovnika prijelazi i hipoteka.


Vjerovnik, također, može i protiv dužnikove volje osnovati založno pravo na njegovoj nekretnini u cilju osiguranja namirenja svoje tražbine. Takvo založno pravo naziva se nedobrovoljnim ili prisilnim založnim pravo i osniva se odlukom suda.


Putem suda moguće je osnovati i dobrovoljno sudsko založno pravo. Zakonom određeni način stjecanja takvog založnog prava na nekretnini je uknjižba u zemljišne knjige založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, a odredit će ju i provesti sud u korist predlagatelja osiguranja. Kao i kod dobrovoljnog založnog prava, nekretnina glede koje u zemljišnim knjigama zabilježena ovrha ne može biti predmet sudskog dobrovoljnog založnog prava. Sudsko dobrovoljno osiguranje osniva se založnim ugovorom u sklopu ugovora o osiguranju koji će vjerovnik-predlagatelj osiguranja i dužnik-protivnik sklopiti pred sudom. Ono prestaje na temelju pravomoćnog rješenja koje ukida radnje i mjere temeljem kojih je to pravo osnovano, na način da bude brisano iz zemljišne knjige.


Od dobrovoljnog sudskog založnog prava treba razlikovati javnobilježničko založno pravo, koje se također osniva založnim ugovorom, međutim, ključna razlika je u toma da on nije sadržan u ugovoru o osiguranju, već sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave, pri čemu će takav oblik založnom ugovoru dati javni bilježnik, a ne sud.


Prilikom zasnivanja založnog prava, ako je ono na dobrovoljnoj bazi, vjerovniku se preporučuje zasnivanje sudskog ili javnobilježničkog založnog prava iz razloga što ugovor o osiguranju sklopljen pred sudom ili u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se u stadiju namirenja može provesti ovrha. S druge strane založni, odnosno hipotekarni ugovor ne predstavlja ovršnu ispravu te vjerovnik da bi se namirio mora pokrenuti sudski postupak u kojem se utvrđuje postojanje tražbine i založnog prava te određuje namirenje te je takva presuda ovršna isprava. Dakle, prvi oblik zasnivanja dovodi do skraćenog postupka u stadiju namirivanja.


Zajednička (simulirana) hipoteka


Zajednička (simultana) hipoteka je založno pravo koje radi osiguranja jedne tražbine tereti nekoliko nekretnina solidarno, kao da su sve zajedno jedna nekretnina, a pritom te nekretnine ne moraju biti susjedne, pa čak ni u istoj katastarskoj općini. Sve opterećene nekretnine odgovaraju nepodijeljeno za namirenje iste tražbine, što omogućuje hipotekarnom vjerovniku da slobodno bira odakle će namirivati svoju tražbinu. Prilikom osnivanja zajedničke hipoteke u zemljišnoknjižni uložak svake od njih upisuje se hipoteka za osiguranje iste hipotekarne tražbine, a pritom je potrebno i da se u svaki od njih upiše da je riječ o zajedničkoj hipoteci.


Namirivanje tražbine u ovršnom postupku


Sukladno Ovršnom zakonu ovršni postupak je postupak po kojem sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, a pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja (čl. 3. st. 1. OZ). Izraz „ovrhovoditelj“ označava osobu koja je pokrenula postupak radi ovrhe neke tražbine te osobe u čiju je korist taj postupa pokrenut po službenoj dužnosti, a izraz „ovršenik“ označava osobu protiv koje se tražbina ostvaruje (čl. 2. OZ).


Ovrha na nekretnini provodi se u više stupnjeva:

1. zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi,

2. utvrđenjem vrijednosti nekretnine,

3. prodajom nekretnine i

4. namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom (čl. 80. OZ).


Dakle, nakon što sud donese rješenje o ovrsi, po službenoj dužnosti zatražit će da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (čl. 84. st. 1 OZ), a zatim će pristupiti utvrđivanju vrijednosti nekretnine.


Nakon provedbe postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine koju provodi Financijska agencija, skraćeno FINA (u daljnjem tekstu: Agencija). Sud tada dostavlja Agenciji zahtjev za prodaju, a uz to je dužan dostaviti Agenciji rješenje o ovrsi, izvadak iz zemljišne knjige i zaključak o prodaji (čl. 95.a OZ). Prodaja nekretnine obavlja se elektroničkom javnom dražbom. Elektronička dražba počinje objavom poziva na sudjelovanje u istoj, a poziv na sudjelovanje objavljuje se na mrežnim stranicama Agencije (čl. 97. OZ).


Strankama u postupku, nakon njegova okončanja, uvijek se dostavlja odluka suda. Na taj se način jamči pravna sigurnost i osigurava mogućnost ulaganja pravnih lijekova kao ustavnih prava stranaka. Rješenje o ovrsi dostavlja se ovrhovoditelju i ovršeniku (čl. 42. st. 1. OZ), stoga, prodaja nekretnine od strane ovrhovoditelja, nije moguća bez informiranja vlasnika na čijoj se nekretnini provodi ovrha, budući da će o istom nužno biti obavješteni rješenjem o ovrsi. Također, nakon primitka rješenja, ovršenik, u određenim slučajevima, može podnijeti žalbu.


Zaključak


Založno pravo na nekretnini, čija je glavna svrha osiguranje namirenja tražbine iz vrijednosti te nekretnine, ostvarit će svoju svrhu tek u slučaju dolaska u stadij namirivanja tražbine, u kojem će se vršiti ovrha nekretnine koja je predmet založnog prava, odnosno, iz čije se vrijednosti tražbina treba namiriti i to samo ako tražbina ne bude ispunjena prethodno, u stadiju osiguranja.

Suživot bračnih drugova pred rastavom braka i pitanje vlasništva

Nerijetko su razlozi razvoda braka narušeni obiteljski i partnerski odnosi, što posljedično znači i nemogućnost daljnjeg zajedničkog suživota bračnih drugova. Bračnim drugovima prije i tijekom postupka razvoda braka nameće se problematika stanovanja u zajedničkoj nekretnini, stoga se postavlja pitanje ima li jedan od bračnih drugova pravo udaljiti drugog iz zajedničke nekretnine, odnosno onemogućiti mu pravo posjedovanja nekretnine, te na koji način bračni drugovi mogu zaštititi svoja prava od takvog postupanja.


Pravo (su)vlasništava i činjenica posjeda


Ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi (čl. 36. st. 1. ZV). Tako su i bračni drugovi zapravo suvlasnici imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, i to u jednakim dijelovima, ako drugačije nisu ugovorili (čl. 36. st. 3 ObZ). Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. st. 1. ObZ).


Pravo vlasništva, odnosno suvlasništva, uključuje, između ostalog, i pravo posjedovanja, uporabe i korištenja svoje stvari (čl. 30. st. 2. ZV). U slučaju suvlasništva svaki suvlasnik ima pravo na sve navedeno. Jednako tako, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (čl. 38. st. 1. ZV).


Posjed je činjenica faktičkog postojanja privatne vlasti neke osobe u pogledu neke stvari. Kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici (čl. 10. st. 6. ZV). Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (čl. 42. st. 1. ZV).


Zaštita posjeda


Svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti (čl. 24. st. 1. ZV). Samovlasno smetanje je smetanje bez pravnog temelja, primjerice bez dozvole suvlasnika, bez pravomoćne sudske odluke ili odluke drugog tijela kojima je takvo postupanje dopušteno i slično.

Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se:

- utvrdi čin smetanja njegova posjeda,

- naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja te

- zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće (čl. 22. st. 1. ZV).

Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (čl. 22. st. 2. ZV).


Dakle, bračni drugovi su u odnosu na zajedničku nekretninu suposjednici te imaju jednako pravo ostvarivanja te faktične vlasti i zaštite iste od smetanja treće osobe ili drugog suposjednika. Nastavno, nijedan bračni drug kao suposjednik nema pravo samovlasno udaljiti drugog bračnog druga s posjeda, odnosno onemogućiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz suposjeda. U suprotnom, onaj kome je to pravo ograničeno ima pravo na posjedovnu zaštitu pred sudom, a koje traje do trenutka razvrgnuća suvlasništva na odnosnoj nekretnini.


Sudska odluka o pravu stanovanja u obiteljskom domu jednog bračnog druga


Neovisno o ranije navedenom, sud može na zahtjev bračnog druga odrediti da pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu ostvaruje samo jedan roditelj sa zajedničkom maloljetnom djecom nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb (čl. 46. st. 2. ObZ). Pravo stanovanja može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasništva na nekretnini koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 3. ObZ).


Kad odlučuje o pravu stanovanja sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti roditelju koji s djecom ostaje stanovati u obiteljskom domu obvezu plaćanja paušalnog iznosa najamnine drugom roditelju i plaćanje režijskih troškova nekretnine koja predstavlja obiteljski dom (čl. 46. st. 4. ObZ). Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odbiti zahtjev za stanovanje u obiteljskom domu ako ukupni prihodi bračnih drugova ne bi mogli osigurati troškove odvojenoga stanovanja i života bračnih drugova i djece (čl. 46. st. 6. ObZ).


Slijedom navedenog, jedan od bračnih drugova može od suda zahtijevati da donese odluku kojom dopušta da stanuje u obiteljskom domu, odnosno nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu, zajedno s maloljetnom djecom, ali do trenutka dok suvlasništvo na toj nekretnini ne bude razvrgnuto. Sud takvu odluku neće donijeti ako materijalne prilike bračnih drugova to ne dopuštaju.


Zaključak


Radi zaštite ustavnog prava vlasništva, odnosno suvlasništva, ni jedan bračni drug nema ovlasti drugome samovlasno ograničiti u pravu čiji sadržaj dijele pa posljedično ni onemogućiti ostvarivanje prava posjeda, odnosno udaljiti ga iz zajedničke nekretnine. Međutim, sud ipak može, na zahtjev jednog od bračnih drugova, odlukom dopustiti samo jednom bračnom drugu da, zajedno s maloljetnom djecom, stanuje u zajedničkoj nekretnini do kraja postupka.

Osobni stečaj potrošača – prilika za novi početak

Jedno od temeljnih načela obveznog prava je načelo pacta sunt servanda prema kojemu se ugovori moraju poštivati te su ugovorne strane obvezane onim o čemu su se pri sklapanju ugovora sporazumjele. Ipak, ponekad su životne prilike takve da pravo dopušta da se od tog načela odstupi. Jedan od takvih mehanizama je osobni stečaj potrošača.


Osobni stečaj potrošača primarno je uređen Zakonom o stečaju potrošača, ali predviđena je i podredna primjena drugih propisa, kao što je Stečajni zakon.


Cilj postupka i pojam poštenog potrošača


Postupak stečaja potrošača ima za cilj poštenog potrošača osloboditi od obveza koje preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima. Nepošten potrošač je primjerice onaj koji je dostavio neistinit i netočan popis svoje imovine. Postupak stečaja potrošača može se otvoriti samo ako je potrošač nesposoban za plaćanje, a smatra se da je nesposoban za plaćanje ako najmanje 90 dana uzastopno ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 30.000,00 kn (čl. 5. st. 3. ZSP).


Uz navedeno, da bi se osoba smatrala potrošačem, ona:

- ne smije imati više od 20 vjerovnika,

- njene obveze iz obavljanja djelatnosti ne smiju prelaziti iznos od 100.000,00 kn,

- ne smije imati obveze iz radnih odnosa koje proizlaze iz obavljanja djelatnosti i

- ne smije biti pokrenut stečajni ili predstečajni postupak (čl. 4. st. 3. ZSP).


Razlikujemo izvansudski, redovni sudski i jednostavni stečajni postupak.


Izvansudski postupak stečaja potrošača


Izvansudski postupak stečaja potrošača može se provesti prije postupka stečaja potrošača radi sklapanja izvansudskog sporazuma potrošača i vjerovnika (čl. 8. ZSP). Za provođenje izvansudskog postupka stečaja potrošača nadležni su posrednici u savjetovalištima (čl. 9. st. 1. ZSP). Savjetovalištima se smatrajuustrojstvene jedinice Financijske agencije, skraćeno FINA(dalje u tekstu: Agencija), i druge osobe koje su dobile dozvolu za obavljanjetih poslova (čl. 9. st. 2. ZSP).


Izvansudski postupak pokreće se zahtjevom za provedbu izvansudskog postupka koji može podnijeti potrošač ili svaki njegov vjerovnik na propisanom obrascu (čl. 12. ZSP). Potrošač uz zahtjev prilaže popis imovine i obveza te dokaz o postojanju stečajnog razloga, a vjerovnik izričiti pristanak potrošača te isprave iz kojih proizlazi vjerojatnost postojanja njegove tražbine (čl. 12. ZSP). Stečajni razlog bit će su nesposobnost za plaćanje i prezaduženost, a dokaz o tome bankovni izvaci i slično.


Izvansudski postupak traje najduže 30 dana, od dana sastanka navedenoga u pozivu za sudjelovanje, a iznimno navedeni rok može biti produžen za dodatnih 30 dana (čl. 18. ZSP). Izvansudski postupak završava ili izdavanjem potvrde da pokušaj sklapanja izvansudskog sporazuma nije uspio ili sklapanjem izvansudskog sporazuma između potrošača i vjerovnika. Izvansudski sporazum ima učinak izvansudske nagodbe i predstavlja ovršnu ispravu, ali nema pravnog učinka na vjerovnike koji ga nisu sklopili (čl. 20. ZSP).


Redovni sudski postupak stečaja potrošača


Redovni sudski postupak je postupak koji će se rješenjem nadležnog suda otvoriti i provoditi s ciljem namirenja vjerovnika iz sredstava ostvarenih unovčenjem predmeta stečajne mase i radi oslobođenja poštenog potrošača od dugova koji nakon toga preostanu. Nadležnost za provođenje redovnog postupka stečaja potrošača isključivo pripada općinskom sudu na čijem području potrošač ima prebivalište (čl. 21. st. 1. ZSP). Prijedlog nadležnom sudu može podnijeti isključivo potrošač. Uz prijedlog za otvaranje postupka stečaja potrošača, potrošač je dužan priložiti popis imovine i obveza i plan ispunjenja obveza na propisanom obrascu. Ako potrošač te isprave ne podnese, sud će prijedlog odbaciti (čl. 44. st. 3. i 4. ZSP). Također, potrošač mora predujmiti troškove postupka stečaja u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 1.000,00 kn (čl. 45. st. 1. ZSP).


Postupak se odvija u nekoliko faza:

(1) otvaranje stečajnog postupka,

(2) prijavljivanje i ispitivanje tražbina,

(3) osiguranja i unovčenje imovine,

(4) namirenje vjerovnika i

(5) zaključenje postupka stečaja potrošača.


Ovdje je važno napomenuti da stečajna masa obuhvaća cjelokupnu imovinu potrošača koju je isti stekao do zaključenja stečajnog postupka i imovinu koju će steći do isteka razdoblja provjere ponašanja, osim imovine na kojoj se ne može provesti ovrha (čl. 60. ZSP) kao što su primjerice primanja socijalnog karaktera – dječji doplataki naknada za nezaposlene (rješenje Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž 1131/2019-4, od dana 05. srpnja 2019. godine). Rješenjem o zaključenju postupka stečaja potrošača sud će odrediti razdoblje provjere ponašanja koje ne može biti kraće od godinu dana, niti duže od pet godina (čl. 69. st. 1. ZSP).


Tijekom tog razdoblja pravo potrošača na upravljanje i raspolaganje imovinom koja ulazi u stečajnu masu prelazi na povjerenika (čl. 159. st. 2. SZ). Potrošač ne gubi svoju pravnu osobnost, a poslovna sposobnost mu se ograničava tako što povjerenik vodi one poslove potrošača koji se odnose na stečajnu masu i zastupa ga kao stečajnog dužnika s ovlastima zakonskog zastupnika (čl. 88. st. 4. SZ). Za to vrijeme ne može sklapati ugovore i obavljati druge pravne poslove ili radnje koje se odnose na raspolaganje njegovom imovinom koja ulazi u stečajnu masu (čl. 70. st. 3. ZSP). Raspolaganja protivno zakonskoj zabrani dovelo bi do apsolutneništetnosti sklopljenih pravnih poslova (čl. 322. ZOO).


Također, potrošač je dužan sudu i povjereniku davati obavijesti o svom poslu, nastojanjima da nađe posao te prijaviti povjereniku svaku promjenu mjesta stanovanja ili mjesta zaposlenja (čl. 73. st. 1. ZSP). Ne smije zatajiti nijedan iznos obuhvaćen izjavom o ustupu niti naslijeđenu imovinu te sudu i povjereniku, na njihov zahtjev, mora davati obavijesti o svojim primanjima i imovini (čl. 73. st. 4. ZSP). Isto tako nije dopušteno da sam potrošač namiruje vjerovnike, već to za njega može obavljati samo povjerenik (čl. 73. st. 5. ZSP).


Sud će potrošaču uskratiti oslobođenje od preostalih obveza ako potrošač tijekom razdoblja provjere ponašanja povredi neku od svojih prethodno navedenih dužnosti i time onemogući namirenje vjerovnika ili ako:

- bude osuđen zbog kaznenog djela protiv imovine, gospodarstva ili drugog kaznenog djela koje bi upućivalo na njegovu nesavjesnost i nepoštenje pri obavljanju obveza i dužnosti,

- u posljednje tri godine koje su prethodile podnošenju prijedloga za otvaranje stečaja potrošača je dao ili nakon toga da, namjerno ili iz krajnje nepažnje, netočne ili nepotpune podatke o svojim imovinskim prilikama, kako bi dobio kredit, primio plaćanja iz javnih sredstava ili izbjegao plaćanje poreza ili drugih javnih obveza,

- u posljednjoj godini prije podnošenja prijedloga za otvaranje postupka stečaja je onemogućio ili nakon toga onemogući, namjerno ili iz krajnje nepažnje, namirenje vjerovnika time što je preuzimao neprimjerene obveze, nesavjesno i nepošteno umanjivao vrijednost svoje imovine ili bez izgleda za poboljšanje financijskog položaja odgađao otvaranje postupka stečaja,

- tijekom postupka namjerno ili iz krajnje nepažnje povrijedi svoje dužnosti izvješćivanja i suradnje ili

- kao što je već spomenuto, je namjerno ili krajnjom nepažnjom naveo nepotpune i netočne podatke u popisu imovine i obveza (čl. 75. st. 1. ZSP).


Osim toga, moguć je i opoziv odluke o oslobođenju. Na prijedlog kojeg od vjerovnika sud će opozvati oslobođenje, ako se naknadno ustanovi da je potrošač koju od svojih dužnosti namjerno povrijedio ili time znatno onemogućio namirenje vjerovnika. Prijedlog se može podnijeti u roku od godinu dana od pravomoćnosti odluke o oslobođenju potrošača od preostalih obveza (čl. 78. st. 1. ZSP).


Jednostavni postupak stečaja potrošača


Naposljetku, posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o stečaju potrošača uvodi se novi institut jednostavnog postupka stečaja potrošača – ubrzani i pojednostavljeni postupak čiji je cilj da se namire vjerovnici iz imovine koja je za to podobna i da se potrošači oslobode od preostalog duga. Pretpostavka za pokretanje ovog postupka je da potrošač ima evidentiran dug u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje Agencije u neprekidnom trajanju 3 godine za iznos glavnice do 20.000,00 kn (čl. 79a st. 2. ZSP). Postupak je u cijelosti besplatan za potrošača.


Jednostavni postupak pokreće Agencija po službenoj dužnosti prema svojim evidencijama pod uvjetom da je potrošač dao suglasnost u roku 15 dana od dana dostave poziva (čl. 79.b st. 1. ZSP). Naime, Agencija će svim potrošačima koji ispunjavaju pretpostavke za provođenje jednostavnog postupka stečaja potrošača uputiti poziv da se očituju jesu li suglasni da se provede jednostavni postupak stečaja potrošača nad njihovom imovinom.


No, ako se potrošač u roku ne očituje na poziv Agencije ili dostavi popis imovine bez da se očitovao je li suglasan s postupkom, smatrat će se da je suglasan da se nad njegovom imovinom provede jednostavni postupak stečaja potrošača. Također, ako ne dostavi popis imovine, smatrat će se da je izjavio da nema imovine iz koje se mogu namirivati njegovi vjerovnici.


Nadalje, potrošač koji ne dostavi popis imovine, a za kojeg se kasnije ispostavi da imovinu ima, ne smatra se nepoštenim. Naime, poštenje potrošača utvrđuje se uzimajući u obzir ponašanje potrošača prije podnošenja prijedloga za otvaranjem postupka stečaja potrošača te njegovo ponašanje tijekom postupka i razdoblja provjere ponašanja (čl. 2. st. 2. ZSP) pri čemu se na potrošača koji nije dao popis imovine i suglasnost za provođenje postupka ne primjenjuje zakonska presumpcija o nepostojanju imovine te je pogrešno smatrati da je potrošač nepošten samo zbog činjenice naknadnog utvrđenja postojanja mirovine po službenoj dužnosti Agencije (zaključak sjednice sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, od dana 27. studenoga 2019.; rješenje Županijskog suda u Rijeci, posl.broj: Gž-2522/2019-3, od dana 04. prosinca 2019.godine).

Ako sud utvrdi da je vrijednost imovine potrošača koja bi se mogla unovčiti kao stečajna masa jednaka ili manja od 10.000,00 kn, po službenoj će dužnosti donijeti rješenje o otvaranju i zaključenju jednostavnog postupka stečaja potrošača (čl. 79.g st. 1. ZSP).


Nemogućnost oslobođenja od određenih obveza


Važno je napomenuti da se od nekih obveza potrošač ne može osloboditi. Radi se obvezama koje prema načelu pravičnosti i solidarnosti moraju biti ispunjene, a tiču se obiteljskog i kaznenog prava.


Tako se potrošač ni u postupku osobno stečaja ne može osloboditi:

(1) zakonske obveze na uzdržavanje djece, roditelja i drugih osoba koje je pozakonu dužan uzdržavati,

(2) vraćanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili prekršajem,

(3) naknade štete nastale kaznenim djelom ili prekršajem i

(4) naknade štete zbog smrti ili teže tjelesne ozljede (čl. 77. ZSP).


Zaključak


Osobni stečaj potrošača je izraz kompromisa koji u određenim slučajevima predviđa pravni sustav. Taj kompromis se manifestira u tri oblika: redovni sudski postupak, izvansudski postupak i jednostavni postupak stečaja potrošača.


Za razliku od stečajnog postupaka kojemu je intencija raspodijeliti preostalu imovinu vjerovnicima dužnika, kod osobnog stečaja potrošača cilj je dužniku/potrošaču dati priliku za novi financijski početak. Hoće li i kada potrošač dobiti takvu priliku ovisi o više faktora, a ponajprije izboru postupka i ponašanju samog potrošača. Međutim, nedvojbeno je da će svaki savjesni i pošteni potrošač koji tijekom razdoblja provjere ponašanja poduzme sve što je propisima određeno, tu priliku dobiti.



Pojedinačna procjena potreba žrtve

Žrtva kaznenog djela je osoba koja je pretrpjela posljedice kaznenog djela. Posljedice mogu biti različite naravi poput: fizičkih, psihičkih, imovinske štete ili povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda (članak 87. stavak 25. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu KZ). Ovisno o intenzitetu i povezanosti žrtve s počiniteljem te o naravi samog kaznenog djela mogu varirati i posljedice. Da bismo razumjeli značenje pojedinačne procjene potreba žrtve potrebno je znati koja prava pripadaju žrtvi kaznenog djela.


Sve žrtve kaznenih djela imaju određena prava, a to su sljedeća:

• pravo na pristup službama za potporu žrtava kaznenih djela;

• pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela;

• pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde;

• pravo na zaštitu dostojanstva prilikom ispitivanja kao svjedok;

• pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka;

• pravo na pratnju osobe od povjerenja pri poduzimanju radnji u kojima sudjeluje;

• pravo da se medicinski zahvati prema žrtvi poduzimaju u najmanjoj mjeri i samo ako su krajnje nužni;

• pravo podnijeti prijedlog za progon i privatnu tužbu sukladno odredbama Kaznenog zakona te sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik i biti obaviještena o odbacivanju kaznene prijave i odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona te preuzeti kazneni progon umjesto državnog odvjetnika;

• pravo na obavijest državnog odvjetnika o poduzetim radnjama povodom prijave i podnošenje pritužbe višem državnom odvjetniku;

• pravo da na zahtjev bez nepotrebne odgode bude obaviještena o ukidanju istražnog zatvora, bijegu okrivljenika iz zatvora ili otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi zaštite;

• pravo da na zahtjev bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak;

• ako je za djelo propisana kazna zatvora veća od pet godina, a žrtva podnosi teže posljedice kaznenog djela, ima pravo na stručnu pomoć savjetnika na teret proračunskih sredstava pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva;

• ukoliko je osoba žrtva kaznenog djela nasilja počinjenog s namjerom, utoliko ima pravo na podnošenje zahtjeva na novčanu naknadu iz sredstava državnog proračuna u skladu s posebnim zakonom (članak 43. stavak 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19; u daljnjem tekstu: ZKP).


Pojedinačna procjena potreba žrtve novina je u kaznenom postupku i kaznenom zakonodavstvu. Uvedena je s ciljem da se žrtvama kaznenih djela dodatnim pravima pruži odgovarajuća zaštita.

Postupak pojedinačne procjene potreba žrtve sastoji se od utvrđivanja postoji li potreba žrtve za primjenom posebnih mjera zaštite te, ako postoji, koje posebne mjere je potrebno provesti kako bi se žrtva dodatno zaštitila i time smanjio rizik daljnje traumatizacije ili ponovne viktimizacije (članak 2. stavak 1. Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve NN 106/17; u daljnjem tekstu: Pravilnik).


Pojedinačnu procjenu dužna su provoditi sva tijela koja dolaze u kontakt sa žrtvom počevši od prijave kaznenog djela pa sve do pravomoćnog okončanja postupka, a to su: policija, državno odvjetništvo i sud. Prilikom provođenja pojedinačne procjene bitno je da sva tijela postupaju s dodatnom pažnjom kako bi se obzirno postupalo prema žrtvi. Svako tijelo prilikom provođenja pojedinačne procjene mora utvrditi je li potrebno izricanje nekih dodatnih mjera kako bi se žrtvu zaštitilo. Primjerice ako policija prilikom provođenja pojedinačne procjene smatra da ne postoji razlog za poduzimanje dodatnih radnji, potrebno je da državno odvjetništvo ili sud kasnije tijekom postupka primijete da potreba za određenim radnjama postoji te da iste i poduzmu.


Procjena se može provoditi u prisutnosti žrtve, ali i bez nje ako žrtva ne želi prisustvovati ili ako je spriječena sudjelovati. U samoj procjeni moraju se obuhvatiti postojeće, kao i sve buduće potencijalne opasnosti za žrtvu kako bi ju se zaštitilo. Posebno se u obzir uzima sljedeće:

• osobne značajke žrtve

• postoje li rizici i/ili strah od nanošenja štete, što uključuje:

- težinu, odnosno vrstu ili narav kaznenog djela i

- okolnosti počinjenja kaznenog djela (članak 5. Pravilnika).


Osobne značajke žrtve odnose se na dob žrtve, moguću trudnoću ili nedavni porod, invaliditet, teškoće u komuniciranju (govoru, čitanju ili pisanju), zdravstveno stanje, ovisnost o alkoholu ili opojnim sredstvima, PTSP ili drugo (članak 6. stavak 1. Pravilnika).


Prilikom provođenja procjene posebno će se uzeti u obzir rizici i okolnosti počinjenja kaznenog djela:

• je li žrtva osobno povezana s okrivljenikom, odnosno je li njemu bliska osoba (primjerice članovi obitelji, osobe koje žive u istom kućanstvu i drugo) ili je s njim u bliskim odnosima (primjerice osobe u intimnom odnosu koje ne žive u istom kućanstvu);

• boji li se žrtva da će joj okrivljenik nauditi;

• je li okrivljenik već ranije na sličan način postupao prema žrtvi, a posebno u posljednje vrijeme (bez obzira je li to postupanje bilo prijavljeno i procesuirano kao kazneno djelo ili nije);

• je li kazneno djelo počinjeno na osobito okrutan i/ili ponižavajući način;

• je li žrtva ekonomski ovisna o okrivljeniku (primjerice roditelj, partner, poslodavac žrtve i slično);

• postoje li neke druge okolnosti počinjenja kaznenog djela iz kojih proizlazi da za žrtvu postoji ozbiljan rizik od nanošenja štete (članak 8. Pravilnika).


Tijelima nadležnim za provođenje pojedinačne procjene potreba žrtve preporuke o mjerama koje bi se trebale poduzeti mogu dati organizacije civilnog društva koje pružaju podršku i pomoć žrtvama. Također, druga tijela, organizacije i institucije mogu poslati svoje preporuke za dodatnim mjerama koje će tijela nadležna za provođenje procjene razmotriti.


Kako bismo predočili situaciju i mjeru koja se odredila nakon provedene pojedinačne procjene potreba žrtve navest ćemo primjer:

Žena je prijavila svog muža za dugogodišnje nasilje. S obzirom na to da je žrtva kaznenog djela nasilja u obitelji, pripadaju joj sva gore navedena prava. Prilikom provođenja pojedinačne procjene nadležna tijela procijenila su kako je žrtva u velikom strahu od počinitelja te kako se ne želi nalaziti u njegovoj neposrednoj blizini. Jedna od mjera koja se poduzela je da se žrtva tijekom daljnjeg postupka ispituje putem audio-video linka, da ne bude u istoj prostoriji s počiniteljem. Pravo na ispitivanje putem audio-video linka je jedno od dodatnih prava koje mogu ostvarivati žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i trgovanja ljudima. Pojedinačnom procjenom u navedenom primjeru osobi se osigurala dodatna zaštita.


Implementacijom instituta pojedinačne procjene potreba žrtve unaprijedio se položaj žrtava u kaznenom postupku. Provedbom procjene pruža im se dodatna zaštita i podrška. Ova je promjena značajna jer se njome nastoji spriječiti dodatna traumatizacija i/ili viktimizacija žrtava.

Nasilje u obitelji – prekršaj, kazneno djelo ili pravo na naknadu neimovinske štete?

Nasilje u obitelji jedno je od najtežih zadiranja u fizički i psihološki integritet upravo zbog činjenice da su napadači osobe u koje žrtve imaju povjerenja i od kojih najčešće traže oslonac i zaštitu. S obzirom na to da žrtve od obiteljskog nasilja rijetko mogu uspješno samostalno pobjeći, najviše iz razloga je se ono događa u njihovom domu, u ovom članku donosimo načine na koje se žrtve mogu zaštititi putem suda.


Pojam nasilje u obitelji


Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji nasilje u obitelji je:

1. primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda,

2. tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci,

3. psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost,

4. spolno uznemiravanje,

5. ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci te

6. zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje (čl. 10. ZZNO).


Razlika između prekšaja i kaznenog djela


Nasilje u obitelji može predstavljati prekršaj ili kazneno djelo. Razlika između kaznenih djela i prekršaja je uglavnom formalna, kvantitativna. Kaznena su djela teže povrede određenih društvenih vrijednosti od prekršajnih djela pa ih i prati stroža sankcija. Prekršajno pravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji su zaštitne mjere, primjerice obvezni psihosocijalni tretman, zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, udaljenje iz zajedničkog kućanstva i slično, zatim novčana kazna, kazna zatvora i druge (čl. 11. st. 1. i čl. 13. ZZNO).

Kao veliku razliku između prekršajnih i kaznenih sankcija valja istaknuti da se u prekršajnom postupku može izreći kazna zatvora do 90 dana (čl. 22. st. 1 ZZNO), dok se u kaznenom postupku za kazneno djelo nasilja u obitelji može izreći kazna zatvora do tri godine (čl. 179. a KZ).


Nasilje u obitelji kao prekršaj


Prekršajni postupak mogu pokrenuti optužnim prijedlogom:

1. državni odvjetnik,

2. tijelo državne uprave,

3. pravna osoba s javnim ovlastima,

4. oštećenik (čl. 109. st. 1. PZ).


Oštećenik, kojem je prekršajem povrijeđeno ili ugroženo kakvo imovinsko ili osobno pravo, ovlašten je sudu za taj prekršaj podnijeti optužni prijedlog (čl. 113. st. 1. PZ). Optužni prijedlog podnosi se općinskom sudu na čijem je području prekršaj počinjen ili pokušan (čl. 93. st. 1. i čl. 98. st. 1. PZ). No, treba napomenuti da prekršajni progon zastarijeva nakon četiri godine (čl. 13. st. 1. PZ).


Prekršajna prijava nasilja u obitelji


Umjesto optužnog prijedloga uobičajenije je da oštećenici podnose prijavu policiji. Prijavu policiji može podnijeti bilo koja osoba koje je ili doživjela nasilje u obitelji ili ima bilo kakvih saznanja o nasilju. Prijava za nasilje u obitelji može se podnijeti policiji, državnom odvjetništvu te centru za socijalnu skrb. Kada je prijava podnesena državnom odvjetništvu ili policiji, ali nakon određenog vremena od počinjenja prekršaja, oni će postupak započeti tako da će prikupiti potrebne dokaze, izjave te potom, ako ocjene da postoji osnovana sumnja da je do prekršaja zaista i došlo podnijeti optužni prijedlog nadležnom sudu. U slučaju kada je prijava podnesena centru za socijalnu skrb ili nekoj drugoj ustanovi, one su dužne to prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu pa se onda postupak nastavlja kako je gore opisano.


Nasilje u obitelji kao kazneno djelo


Budući da je zabranjeno protiv iste osobe voditi i kazneni i prekršajni postupak, ako to više odgovara okolnosti slučaja, umjesto prekršajnog, može se po pokrenuti kazneni postupak za kazneno djelo nasilja u obitelji koje se progoni po službenoj dužnosti. Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj ili stanje dugotrajne patnje, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do tri godine (čl. 179. a KZ).


Nadležnost za podnošenje kaznene prijave i nadležnost za rješavanje


Kada se kazneno djelo progoni po službenoj dužnosti, kao u slučaju nasilja u obitelji, kaznena prijavu podnosi se nadležnom državnom odvjetniku (čl. 205 st. 1. ZKP), a ako se prijava podnese sudu, policiji ili nenadležnom državnom odvjetniku, tada će oni prijavu primiti i odmah ju dostaviti nadležnom državnom odvjetniku (čl. 205. st. 4. ZKP).

Općinski sudovi su nadležni suditi u prvom stupnju za kaznena djela za koja je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do dvanaest godina, kao što je djelo nasilja u obitelji (čl. 19.a st. 1. KZ). Mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem je području kazneno djelo počinjeno ili pokušano (čl. 20. st. 1. KZ).


Primjeri nasilja u obitelji kao kaznenog djela


Radi usporedbe radnji koje obuhvaća kazneno djelo nasilja u obitelji navodimo sljedeće primjere:

1. Kazneno djelo nasilja u obitelji čini optuženik koji je tijekom godinu dana pijan gotovo svakodnevno vrijeđao suprugu i sina, psovao ih i vikao na njih te im prijetio da će ih ubiti, dok je suprugu konopom udario po obrazu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: I Kž-1040/07).

2. Optuženik koji je pijan vrijeđao izvanbračnu ženu, stavljao joj nož pod grlo, prijetio joj da će je baciti pod tramvaj, pljuskao je, vukao za kosu i udarao njezinom glavom o zid također je počinio to djelo (odluka Županijskog suda u Zagrebu, K-131/03).

No, ako su se optuženik i oštećenica međusobno svađali i vrijeđali, pri čemu je optuženik “ugrozio dostojanstvo i tjelesnu sigurnost oštećenice” nije riječ o nasilju pa slijedom toga ni kaznenog djela (odluka Županijskog suda u Zagrebu, Kž-914/07).


Nasilje u obitelji kao produljeno kazneno djelo i zastara kaznenog progona


U slučaju da se nasilje odvijalo kontinuirano i dulje vrijeme, bilo učestalo ili se ponavljalo u različitim oblicima nasilja, može biti riječ o produljenom kaznenom djelu nasilja u obitelji. Produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu (čl. 52. st. 1. KZ). Za produljeno kazneno djelo može se izreći kazna za polovicu veća od mjere kazne propisane za utvrđeno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne (čl. 52. st. 5. KZ).

Kazneni progon zastarijeva za kazneno djelo nasilja u obitelji nakon 10 godina (čl. 81. st. 1. KZ). Zastara za produljeno kazneno djelo počine teći od zadnje radnje koja je bila počinjena u sklopu tog kaznenog djela.


Imovinskopravni zahtjev


U samom kaznenom postupku, žrtva ima pravo podnijeti prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete. Naime, imovinskopravni zahtjev može se temeljiti i na neimovinskoj šteti koja je kaznenim djelom nekome pričinjena.

Dužnost je suda da, ako do podignuća optužbe žrtva nije stavila prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, izvijesti tu osobu da taj prijedlog može staviti do završetka dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom. (čl. 155. st. 4. ZKP). Žrtva je pri podnošenju prijedloga dužna naznačiti svoj zahtjev i podnijeti dokaze (čl. 155. st. 3. ZKP). Prijedlog za ostvarivanje imovinsko pravnog zahtjeva u kaznenom postupku podnosi se tijelu kojem se podnosi kaznena prijava ili sudu koji vodi postupak (čl. 155. st. 1. ZKP). No, žrtva prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva može podnijeti i odvojeno od same privatne tužbe u građanskom postupku.

Kazneni sud imovinskopravni zahtjev ovlašteniku može dosuditi u cijelosti ili djelomično, a za ostatak ga uputiti u parnicu, ili ga pak sa cijelim imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu. Također, važno je naglasiti da se imovinskopravni zahtjev može se oštećeniku dosuditi u samo u presudi, kojom se okrivljenika oglašava krivim (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. I Kž 260/1992-3, od dana 11. lipnja 1992. godine).

Nadalje, kad sud dosudi oštećeniku imovinskopravni zahtjev u novčanoj svoti ovlašten je odlučiti da je optuženik na taj iznos dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća do isplate (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: III Kr 454/2002-4, od dana 06. ožujka 2004. godine).


Naknada neimovinske štete žrtve nasilja u obitelji


Oštećenik, odnosno žrtva nasilja ima mogućnost podnijeti i tužbu građanskom sudu kojom zahtijeva samo naknadu štete. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO) štetu definira kao:

- umanjenje nečije imovine – obična šteta,

- sprječavanje njezina povećanja – izmakla korist i

- povreda prava osobnosti – neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO).


U pogledu neimovinske štete, oštećenik je dužan dokazati da mu je povrijeđeno pravo osobnosti. Ako je nastala nematerijalna, neimovinska šteta, odnosno ako je povrijeđeno pravo osobnosti, oštećenik ima pravo podnijeti i zahtjev za prestanak radnje kojom se povređuje pravo osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO).

Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona o obveznim odnosima razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo (čl. 19. st. 2. ZOO). U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (čl. 1100. st. 1. ZOO).


Visina naknade za oštećenika i nadležnost suda za izvanugovornu štetu


Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO). Osim objektivnih elemenata, kao što su vrsta povrede, način nanošenja, izazvane posljedice, uzimaju se u obzir i subjektivne okolnosti oštećenika, primjerice životna dob i zanimanje. Načelno, neznatne ili posve lake povrede ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade. Dokazi u postupku mogu biti materijalni, primjerice masnice, zatim medicinska izvješća, svjedočenje i vještačenje.

Za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, bit će nadležan i sud gdje je štetna radnja počinjena ili gdje je štetna posljedica nastupila (čl. 47. st. 1. i 52. ZPP).


Zaključak


U slučaju nasilja u obitelji, žrtva ima pravo na zaštitu u tri sudska postupka prema vlastitom izboru:

1. prekršajni postupak ili

2. kazneni postupak s ili bez imovinskog pravnog zahtjeva te

3. građanski postupak u povodu tužbe za naknadu neimovinske štete.

U svakom slučaju preporučuje se da se prije pokretanja bilo kakvog sudskog postupka zatraži pomoć odvjetnika, a u slučaju da si žrtva nasilja ne može priuštiti pomoć odvjetnika, ima pravo na besplatnu pravnu pomoć, pod uvjetima propisanim zakonom.

Besplatna pravna pomoć

Besplatna pravna pomoć je pravna pomoć koja se pruža bez naknade pod uvjetima određenima Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. Vrste besplatne pravne pomoći su primarna pravna pomoć i sekundarna pravna pomoć (čl. 8. ZBPP).


Korisnici besplatne pravne pomoći su hrvatski državljani, ali i određene kategorije stranaca:

- djeca koja nemaju hrvatsko državljanstvo i zatečena su u Republici Hrvatskoj bez pratnje odrasle osobe

odgovorne prema zakonu,

- stranci na privremenom boravku pod uvjetom uzajamnosti i stranci na stalnom boravku,

- stranci pod privremenom zaštitom,

- stranci koji nezakonito borave i stranci na kratkotrajnom boravku u postupcima donošenja rješenja o

protjerivanju ili napuštanju Republike Hrvatske te

- tražitelji azila, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom te članovi njihovih obitelji koji zakonito borave u

Republici Hrvatskoj, u postupcima u kojima im pravna pomoć nije osigurana posebnim zakonom (čl. 5.

ZBPP).


PRIMARNA PRAVNA POMOĆ


Primarnu pravnu pomoć pružaju upravna tijela, ovlaštene udruge i pravne klinike (čl. 6. st. 1. ZBPP) te su pružatelji primarne pravne pomoći kao takvi upisani u Registar pružatelja primarne pravne pomoći. Danas postoji 54 ovlaštene udruge i pravne klinike za pružanje primarne pravne pomoći. One su poimence navedene na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa, a nalaze se u Zagrebu, Dugom Selu, Osijeku, Slavonskom Brodu, Tenji, Čepinu, Lovasu, Đurđevcu, Sisku, Virovitici, Bjelovaru, Vukovaru, Rijeci, Puli, Poreču, Kninu, Sinju i Splitu.


Primarna pravna pomoć obuhvaća opću pravnu informaciju, pravni savjet, sastavljanje podnesaka pred javnopravnim tijelima, Europskim sudom za ljudska prava i međunarodnim organizacijama u skladu s međunarodnim ugovorima i pravilima o radu tih tijela, zastupanje u postupcima pred javnopravnim tijelima te pravnu pomoć u izvansudskom mirnom rješenju spora (čl. 9. ZBPP).


Primarna pravna pomoć može se pružiti u svakoj pravnoj stvari:

- ako podnositelj zahtjeva sam ne raspolaže dovoljnim znanjem i sposobnošću da svoje pravo ostvari,

- ako podnositelju zahtjeva pravna pomoć nije osigurana na temelju posebnih propisa

- ako podneseni zahtjev nije očito neosnovan i

- ako su materijalne prilike podnositelja zahtjeva takve da bi plaćanje stručne pravne pomoći moglo ugroziti uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva (čl. 10. ZBPP).


Postupak za ostvarivanje primarne pravne pomoći pokreće se izravnim obraćanjem pružatelju primarne pravne pomoć (čl.11. ZBPP).


SEKUNDARNA PRAVNA POMOĆ


Sekundarnu pravnu pomoć pružaju odvjetnici (čl. 6. st. 2. ZBPP). Ona obuhvaća pravni savjet, sastavljanje podnesaka u sudskim postupcima, zastupanje u sudskim postupcima, oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka te oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (čl. 12. ZBPP), a može se odobriti:

- ako se radi o složenijem postupku,

- ako se podnositelj zahtjeva nema sposobnosti sam zastupati,

- ako su materijalne prilike podnositelja zahtjeva takve da bi plaćanje potrebne stručne pravne pomoći moglo

ugroziti uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva u skladu s posebnim pretpostavkama koje

se odnose na imovno stanje podnositelja zahtjeva,

- ako se ne radi o obijesnom parničenju (primjerice da očekivanja podnositelja zahtjeva nisu očito

nerazmjerna sa stvarnom situacijom ili da se ne radi o zlorabi mogućnost podnošenja zahtjeva za pravnu

pomoć),

- ako u posljednjih šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva nije odbijen zahtjev podnositelja zbog

namjernog davanja netočnih podataka,

- ako podnositelju zahtjeva nije osigurana pravna pomoć na temelju posebnih propisa (čl. 13. st. 1. ZBPP).


S obzirom na vrstu postupka, sekundarna pravna pomoć može se odobriti u sljedećim postupcima:

a) u svezi sa stvarnim pravima, osim zemljišnoknjižnih postupaka,

b) iz radnih odnosa,

c) iz obiteljskih odnosa, osim u postupcima sporazumnog razvoda braka u kojima bračni drugovi nemaju

maloljetnu zajedničku ili posvojenu djecu ili djecu nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti,

d) ovršnim postupcima i postupcima osiguranja kada je riječ o prisilnom ostvarenju ili osiguranju tražbine koja

proizlazi iz postupka za koji se može odobriti pravna pomoć,

e) mirnog rješenja spora te

f) iznimno, u svim ostalim upravnim i građanskim sudskim postupcima kada takva potreba, proizlazi iz

konkretnih životnih okolnosti podnositelja zahtjeva i članova kućanstva (čl. 13. st. 2. ZBPP).


Nadalje, sekundarna pravna pomoć odobrit će se ako:

- ukupni prihodi podnositelja i članova kućanstva mjesečno ne prelaze po članu kućanstva iznos

proračunske osnovice te

- ako ukupna vrijednost imovine u vlasništvu podnositelja zahtjeva i članova kućanstva ne prelazi iznos od

60 proračunskih osnovica (čl. 14. st. 1. ZBPP).


Prema Zakonu o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za 2020. godinu osnovica za obračun naknada i drugih primanja za 2020. godinu iznosi 3 326,00 kuna, što znači da 60 proračunskih osnovica iznosi 199 560,00 kuna.


Međutim, sekundarna pravna pomoć odobrit će se i ako nisu ispunjene navedene pretpostavke ako podnositelj zahtjeva iz objektivnih razloga ne može raspolagati ukupnim prihodima i imovinom (čl. 14. st. 2. ZBPP). Objektivnim razlozima smatrat će se osobito postojanje izvanrednih troškova liječenja podnositelja zahtjeva ili članova kućanstva koji nisu obuhvaćeni zdravstvenim osiguranjem, troškovi ortopedskih pomagala, rehabilitacije i drugih usluga koje osobama s invaliditetom nisu osigurani zdravstvenim osiguranjem, troškovi obrazovanja za djecu s teškoćama u razvoju, ostali troškovi nastali kao posljedica više sile (požar, potres, poplava i slično) i vlasništvo imovine koja se ne može unovčiti ili je njezino unovčenje teško provedivo (čl. 14. st. 3. ZBPP).


Sekundarna pravna pomoć odobrit će se bez utvrđivanja imovnog stanja ako je podnositelj zahtjeva:

a) dijete u postupku radi ostvarivanja prava na uzdržavanje,

b) žrtva kaznenog djela nasilja u postupku radi ostvarivanja prava na naknadu štete koja je počinjenjem kaznenog

djela prouzročena,

c) osoba koja je korisnik pomoći za uzdržavanje u skladu s posebnim propisima kojima je uređeno ostvarivanje

prava iz sustava socijalne skrbi ili

d) osoba kojoj je korisnik prava na opskrbninu prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i

članova njihovih obitelji i Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (čl. 15. st. 1. ZBPP).


Također, pri utvrđivanju imovnog stanja ne uzimaju se u obzir:

– ukupni prihodi i imovina počinitelja nasilja u obitelji ako je podnositelj zahtjeva žrtva toga nasilja,

– ukupni prihodi i imovina članova kućanstva koji sudjeluju u postupku kao protivnici podnositelja zahtjeva ili

je njihov interes u suprotnosti s interesom podnositelja zahtjeva,

– dio nekretnine u kojoj živi podnositelj zahtjeva nužan za ostvarenje osnovnih životnih potreba podnositelja

zahtjeva i članova kućanstva, ako je u njegovom vlasništvu ili u vlasništvu članova kućanstva,

– vrijednost dijela nekretnine koja služi za obavljanje poslovne djelatnosti nužnog za osiguranje minimalnih

uvjeta za uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva,

– potpore zbog zbrinjavanja ratnih invalida i članova obitelji smrtno stradalih zatočenih ili nestalih hrvatskih

branitelja iz Domovinskoga rata,

– doplatak za djecu i novčani primici za opremu novorođenog djeteta,

– potpore zbog uništenja i oštećenja imovine zbog elementarnih nepogoda,

– i slično (čl. 15. st. 2. ZBPP).


OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA SUDSKIH PRISTROJBI TE OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA SUDSKOG POSTUPKA


Oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi djeluje od dana kada je upravnom tijelu podnesen zahtjev za odobravanje pravne pomoći i važi za sve podneske i radnje za koje je nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi toga dana ili kasnije (čl. 19. st. 8. ZBPP). Iz tog razloga, podnositelj zahtjeva dužan je u podnesku, odnosno prilikom poduzimanja druge radnje u postupku pred sudom obavijestiti sud o podnesenom zahtjevu za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi. Ako je zahtjev za oslobođenje plaćanja sudskih pristojbi podnesen neposredno prije podnošenja podneska sudu, odnosno neposredno prije poduzimanje druge radnje u postupku pred sudom, prilaže se potvrda da je podnesen zahtjev za pružanje besplatne pravne pomoći. Rješenje kojim je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi podnositelj zahtjeva dužan je dostaviti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana podnošenja podneska, odnosno poduzimanja druge radnje u postupku pred sudom (čl. 21. st. 1. ZBPP). Ako podnositelj zahtjeva ne postupi na taj način, sud će provesti postupak radi naplate neplaćene sudske pristojbe prema odredbama zakona koji uređuje plaćanje sudskih pristojbi (čl. 21. st. 2. ZBPP).


Vezano uz troškove postupka:

1) ako korisnik pravne pomoći uspije u sporu, ima pravo na naknadu troškova postupka s osnove nagrade i

naknade stvarnih izdataka za rad odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

(čl. 23. st. 2. ZBPP),

2) ako korisnik pravne pomoći izgubi spor, odnosno ne uspije u postupku za koji mu je odobrena pravna

pomoć, nije dužan vratiti plaćene troškove pravne pomoći (čl. 23. st. 3. ZBPP).


Korisnik pravne pomoći dužan je troškove pravne pomoći isplaćene prema obračunu troškova vratiti u državni proračun:

– ako mu je u postupku odmjereno pravo na naknadu troškova postupka pred sudom ili

– ako mu je u postupku u kojem je pružena pravna pomoć sudskom odlukom ili nagodbom povećano imovno

stanje u opsegu u kojem ne bi ispunjavao pretpostavke za odobravanje pravne pomoći (čl. 24. st. 1. ZBPP).


U svakom od tih slučajeva, korisnik pravne pomoći dužan je u roku od 15 dana od dana primitka naknade troškova postupka, odnosno povećanja imovnog stanja vratiti troškove pravne pomoći u državni proračun. Ako to ne učini u roku, upravno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će mu naložiti ispunjenje obveze plaćanja u roku od 15 dana (čl. 24. st. 2. ZBPP).


Također, ako su korisniku isplaćena sredstva za troškove pravne pomoći za koju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke ili je njihovo postojanje naknadno prestalo, korisnik je dužan vratiti u državni proračun iznos troškova i zatezne kamate na taj iznos (čl. 25. st. 1. ZBPP).


PODNOŠENJE ZAHTJEVA I POSTUPAK ODOBRAVANJA SEKUNDARNE PRAVNE POMOĆI


Postupak za odobravanje besplatne pravne pomoći pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom upravnom tijelu (čl. 16. st. 1. ZBPP). Nadležno upravno tijelo je upravno tijelo na području čije teritorijalne nadležnosti podnositelj zahtjeva ima prebivalište ili boravište. Tako primjerice, stanovnici Grada Zagreba zahtjev mogu podnijeti na adresu Zapoljska 1 (PU Peščenica). U županijama Bjelovarsko-bilogorskoj, Istarskoj, Karlovačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Koprivničko-križevačkoj, Ličko-senjskoj, Međimurskoj, Požeško-slavonskoj, Sisačko-moslavačkoj, Šibensko-kninskoj te Varaždinskoj zahtjev se može podnijeti upravnom tijelu u gradu sjedištu županije. U ostalim županijama, osim upravnom tijelu u gradu u sjedištu županije, zahtjev se može podnijeti i u tijelima izdvojenih mjesta rada u drugim većim gradovima tih županija.

Na zahtjev i rješenje upravnog tijela o zahtjevu ne plaćaju se upravne pristojbe (čl. 16. st. 5. ZBPP), a upravno tijelo je dužno odlučiti o zahtjevu u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva (čl. 17. st. 2. ZBPP) ili kraće podnositelju zahtjeva teče rok protekom kojeg bi izgubio pravo na poduzimanje radnje zbog koje je podnesen zahtjev (čl. 17. st. 3. ZBPP).


Zahtjev se podnosi na obrascu koji se može naći na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa te u nadležnim tijelima kojima se zahtjev podnosi. Uz zahtjev prilaže se izjava koja se također može naći na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa te u nadležnim tijelima kojima se zahtjev podnosi. Izjavom podnositelj zahtjeva potvrđuje pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da su svi podaci navedeni u zahtjevu točni te da dopušta Uredu državne uprave kojem je zahtjev podnesen da izvrši uvid u sve podatke o ukupnim prihodima i imovini podnositelja zahtjeva.


U slučaju da je pravna pomoć potrebna maloljetniku ili osobi koja je lišena poslovne sposobnosti zahtjev u njezino ime podnosi zakonski zastupnik ili staratelj. Tada je potrebno ispuniti i dio obrasca zahtjeva o osobnim podacima zakonskog zastupnika ili staratelja.

Sekundarna pravna pomoć može se odobriti u punom ili djelomičnom opsegu (čl. 19. st. 1. ZBPP).

U punom opsegu odobrit će se:

a) ako je podnositelj zahtjeva korisnik pomoći za uzdržavanje u skladu s posebnim propisima kojima je uređeno

ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi, odnosno pravo na opskrbninu prema Zakonu o pravima hrvatskih

branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ili

b) ako ukupni prihodi podnositelja zahtjeva i članova kućanstva iznose 50% ili manje po članu kućanstva mjesečnog

iznosa proračunske osnovice (čl. 19. st. 3. ZBPP).


Ako je pravna pomoć odobrena u smanjenom opsegu, razliku do punog iznosa nagrade i naknade troškova za rad odvjetnika nadoknađuje korisnik sekundarne pravne pomoći (čl. 19. st. 5. ZBPP).

Stambeno zbrinjavanje osoba koje plaćaju zaštićenu najamninu

Zaštićena najamnina je vrsta najamnine koju plaćaju korisnici stanova koji se: koriste stanovima izgrađenim sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja osoba slabijeg imovnog stanja, koriste stanom na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja odnosno imali su položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu (4. kolovoza 2018.) Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18) kao i druge osobe čiji je položaj uređen posebnim propisima (čl. 8. ZNS-a).


Posljednjim izmjenama Zakona iz 2018. godine odlučeno je da 1. rujna 2023. godine prestaje pravo zaštićenog najmoprimca i zaštićenih podstanara na zaštićenu najamninu i druga prava zaštićenih najmoprimaca i zaštićenih podstanara, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije, osim prava na zaštićenu najamninu i drugih prava najmoprimaca i zaštićenih podstanara stanova koji su u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske.


Osobe koje plaćaju zaštićenu najamninu i osoba koja je stekla status zaštićenog podstanara prema propisima koji su važili do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (NN 91/96), za stan koji nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, jedinice područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske povećava se svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023. Iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna 2018. godine je fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac ili zaštićeni podstanar plaćao na dan 31. kolovoza 2018. (čl. 28.a. ZNS). Ako se najmoprimac, zaštićeni podstanar, odnosno predmnijevani najmoprimac ne iseli iz stana najkasnije do 1. rujna 2023. godine najmodavac, odnosno vlasnik stana može nadležnom sudu podnijeti tužbu za iseljenje iz stana. Ovaj sudski postupak je hitan (čl. 28.c. st. 3. ZNS).


Pojednostavnjeno zaštićenim najmoprimcima, a koji nisu najmoprimci stanova jedinice lokalne i regionalne samouprave ili RH, prestaje pravo tj. njihov status zaštićenih najmoprimca 1. rujna 2023. godine, s naglaskom da im se svakih 12 mjeseci najamnina povećava za 1,20 puta. Danom 1. rujna 2023. godine nastupa dužnost iseljenja stana ili će u hitnom sudskom postupku u skladu sa presudom morati samostalno ili prisilno iz njega iseliti.

Kako osobe ne bi ostale stambeno nezbrinute Zakon predviđa nekoliko mogućnosti za takve osobe.


Prava koja zaštićeni najmoprimac ima jesu:


a) Prednost u natječajima društvene poticajne stanogradnje (najam ili kupnja stana)

Zaštićeni najmoprimac ima, pod jednakim uvjetima, prednost pred drugim osobama koje bi se eventualno prijavile na buduće natječaje kojima se potiče stanogradnja, odnosno daju stanovi u najam ili se prodaju. Znači osoba, ukoliko bi se prijavila za slične natječaje, utoliko može istaknuti svoj status zaštićenog najmoprimca te time imati prednost pri dodjeljivanju takvih stanova. U slučaju kad bi više zaštićenih najmoprimaca, odnosno podstanara podnijelo zahtjev, provoditelj natječaja gledat će vrijeme u kojem je zahtjev predan, te će ranije podnesenom zahtjevu dati prednost. Najčešći slučajevi navedenih javnih natječaja jesu natječaji koji se provode u sklopu APN programa (Programi Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama), te POS (Društveno poticajna stanogradnja) stanova. (čl. 28.g. st. 1. 4. ZNS).


b) Prednost u uzimanju subvencioniranog kredita za rješavanje stambenog pitanja

Zaštićeni najmoprimac, tj. stranka ima pravo pod jednakim uvjetima prednost u subvencioniranim kreditima koji se mogu podići kod kreditnih institucija (banke i sl.) za kupnju stana/kuće, radi rješavanja svoga stambenog pitanja. Bitno je istaknuti da je uvjet za odobravanje navedenog kredita to da se zaštićeni najmoprimac mora obvezati da će otkazati ugovor o najmu stana i predati stan vlasniku u roku od najviše dvije godine od dana dobivanja subvencioniranog kredita. Jednako kao i kod programa poticanja stanogradnje, ako bi više osoba koje imaju isti ili sličan status kao i stranka podnijele zahtjev za subvencioniranim kreditom, prednost ima ona osoba koja je prije podnijela zahtjev (čl. 28. st. 1. 3. ZNS).


c) Pravo na subvenciju slobodne ugovorene najamnine

Zaštićeni najmoprimac kojem je prestalo pravo na zaštićenu najamninu, čiji je neto dohodak po članu domaćinstva manji ili jednak polovici prosječnoj plaći u RH za proteklu godinu (za 2019. godine od 1. do 10. mj. to je iznos od 6.432 kune neto, odnosno polovica je 3.216 kuna) imaju pravo na subvenciju slobodno ugovorene najamnine od 1. 9. 2023. do 31. 8. 2028. godine.

Navedeno pravo utvrđuje ured državne uprave u županiji odnosno ured Grada Zagreba (Ured za imovinsko-pravne poslove), a protiv rješenja zaštićeni najmoprimac može pokrenuti upravni spor, nadležnom Upravnom sudu. Zahtjev se mora podnijeti najkasnije do 1. 11. 2023. godine tj. mora se podnijeti u roku od 60 dana od dana kad je stranka ostvarila uvjet za stjecanje prava na subvenciju najamnine.

Uz zahtjev zaštićeni najmoprimac mora podnijeti i ugovor o najmu stana i dokaze o neto dohotku članova obiteljskog domaćinstva u protekloj kalendarskoj godini. Ukoliko je stranka uspjela u svojem zahtjevu, utoliko mora nadležnom uredu (uredu u kojem je ostvarila pravo) prijaviti sve promjene vezane za utvrđenje prava i izračun mjesečnog iznosa subvencija (u roku od 8 dana od dana nastanka promjene), te dostavljati podatke o neto prihodima članova kućanstva iz protekle godine do kraja veljače tekuće godine. Stranka protiv odluke ne može podnijeti žalbu, ali može pokrenuti upravni spor, kod već spomenutog Upravnog suda (čl. 28.k. st. 1. 2. 3. i čl. 28. 1. ZNS).


d) Pravo na stručnu pomoć pri nalaženju i posredovanju u sklapanju ugovora o najmu/kupnji

Zaštićeni najmoprimac ima pravo na stručnu pomoć u pronalaženju i posredovanju u sklapanju ugovora o najmu, odnosno kupnji stana/kuće pošto joj istekne status zaštićenog najmoprimca. Takvu pomoć stranci će pružiti Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (Savska cesta 41, 10 000 Zagreb) na pisani zahtjev stranke (čl. 28. n. st. 1. 2. ZNS).


e) Pravo prvokupa

Zaštićeni najmoprimac, kada joj taj status istekne ima pravo prvokupa tj. prednost nad kupnjom stana/kuće, pred ostalim potencijalnim kupcima. Najmodavac je taj koji je dužan zaštićenog najmoprimca obavijestiti o prodaji te o uvjetima i cijeni. Naglasak se stavlja na to da uvjeti i cijena moraju biti isti kao i prema svim ostalim kupcima ili čak i povoljniji za stranku, ali nikako teži. Zaštićeni najmoprimac se mora očitovati o zahtjevu u roku od 30 dana, inače će se smatrati kao da nije prihvatila ponudu.

Ako najmodavac ne obavijesti stranku o prodaji stana, odnosno u slučaju da joj ne pošalje ponudu, zaštićeni najmoprimac može, u roku od 30 dana od dana saznanja za prodaju drugoj osobi, sudskim putem zahtijevati poništaj navedene prodaje. Zaštićeni najmoprimac je obvezan, također paziti da to bude u roku od 6 mjeseci od prijenosa u zemljišnim knjigama. Uz navedeno mora i položiti kod nadležnog suda ili javnog bilježnika iznos kupovne cijene koji su prema sklopljenom ugovoru dospjeli za plaćanje do dana donošenja tužbe (čl. 44. čl. 45. ZNS).


Navedeni uvjeti koje smo prethodno naveli, a odnose se na prodaju stana, vrijede tek od trenutka kada se stan stavlja na prodaju, odnosno tek od 1. rujna 2023. godine.

Važno je napomenuti, ako bi zaštićeni najmoprimac htio kupiti stan od najmodavca prije isteka roka, treba se obratiti svojem najmodavcu te s njime dogovoriti uvjete i način kupnje. ZNS-om nije uvjetovano na koji način će se najmoprimac i najmodavac dogovoriti o kupnji stana prije navedenog roka, ali kada rok nastupi tada najmodavac mora poštivati navedene odredbe o prvokupnji.

Otkaz trudnici

U Republici Hrvatskoj radni odnosi regulirani su Zakonom o radu. Prema tom zakonu trudnice pripadaju kategoriji posebno zaštićenih radnika, a Ustav RH jamči pravo na rad, štiti prava trudnica i majčinstva. Osim hrvatskih zakona, Republika Hrvatska vezana je konvencijama koje je ratificirala na međunarodnoj razini kao i direktivama Europske Unije. No, unatoč brojnoj regulaciji koja štiti prava trudnica u praksi postoji mnoštvo povreda prava i diskriminacija radnica na temelju trudnoće, poroda i materinstva. Tako često čitamo da je poslodavac odbio zaposliti ženu zbog trudnoće, otkazao joj ugovor o radu, ponudio sklapanje izmijenjenog ugovora o radu po nepovoljnijim uvjetima ili je tražio podatke o njenoj trudnoći iako to po zakonu ne bi smio.


Isto tako zakon štiti trudnice i majke na način da propisuje da za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada s polovicom punog radnog vremena radi pojačane brige i njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, odnosno u roku od petnaest dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu trudnici i osobi koja se koristi nekim od tih prava. Dakle, za vrijeme trajanja „trudničkih prava“ poslodavac ne smije radnici otkazati ugovor o radu.


Nadalje, otkaz ugovora o radu je ništetan ako je poslodavcu na dan davanja otkaza bilo poznato postojanje trudnoće radnice, kao okolnosti zbog kojih ne može otkazati ugovor o radu, ili ako ga trudnica u roku od 15 dana od odluke o otkazu o tome obavijesti i dostavi potvrdu od ovlaštenog liječnika. Znači da otkaz neće biti valjan i kao takav ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Ako bi za vrijeme trajanja otkaznog roka nastupila trudnoća, poslodavac je dužan nakon što se to nedvojbeno utvrdi donijeti odluku o prekidu otkaznog roka.


Međutim, radnici - trudnici može prestati ugovor o radu koji je sklopljen na određeno vrijeme istekom roka na koji je ugovor sklopljen neovisno o trudnoći. To se događa zato što je ugovor o radu na određeno vrijeme drugačije reguliran i kao takav ima drugačije posljedice na prava radnika za razliku od ugovora koji je sklopljen na neodređeno vrijeme. Također, trudnica ne uživa zaštitu kod izvanrednog otkaza ugovora o radu. To se odnosi na situacije ako bi radnica – trudnica počinila neku osobito tešku povredu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Trudnici će doći do prestanka ugovora o radu u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza kod likvidacije, u slučaju smrti poslodavca, prestanka obrta ex lege ili brisanja trgovca pojedinca iz registra.


Pravobraniteljica za djecu u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje i organizacijom civilnog društva „Udruga RODA provela je istraživanje o položaju trudnica i majki s malom djecom na tržištu rada 2012. godine. Od 414 sudionica istraživanja koje su na tržištu rada doživjele jednu od dvije vrste istraživanih oblika spolne diskriminacije (temeljem trudnoće i temeljem svojih obveza prema djeci):


1. 34,1% suočio se s neproduživanjem ugovora o radu.


2. 21,2% njih je dobilo otkaz,


3. 16,4% premješteno na lošije radno mjesto.


Ono što posebno zabrinjava je broj žena koje smatraju da im poslodavac nije produžio ugovor o radu na određeno vrijeme zbog njihove trudnoće ili brige za malu djecu. Od 176 ispitanica koje su se našle u takvoj situaciji, njih 63,6% je odgovorilo kako smatraju da im je poslodavac uskratio produženje ugovora o radu zato što su zatrudnjele ili koristile rodiljna prava.


Prikupljeni podaci ukazuju na to da spolna diskriminacija žena vezana uz trudnoću je vrlo raširena na hrvatskom tržištu rada, a stanje u praksi je još gore od statistike. Istraživanje je, također, pokazalo potrebu za osvješćivanjem žena u pogledu zakonskih jamstava koja štite njihove interese na tržištu rada za vrijeme trudnoće, te da poslodavci na hrvatskom tržištu rada najvećim dijelom ne poštuju zakonske obveze koje imaju prema trudnicama i ženama s malom djecom. Unatoč politici pronataliteta koja se provodi u Republici Hrvatskoj položaj trudnica je vrlo nepovoljan na tržištu rada.

Minimalna plaća

Minimalna plaća uređena je Zakonom o minimalnoj plaći (Zakon o minimalnoj plaći NN 118/18, dalje: ZMP). Definirana je kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu. Minimalna plaća radnika koji radi u nepunom radnom vremenu utvrđuje se i isplaćuje razmjerno ugovorenom radnom vremenu. U iznos minimalne plaće ne ubraja se povećanja plaće s osnove prekovremenog rada, noćnog rada i rada nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.


Prema odredbama ZMP-a, pravo na minimalnu plaću imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj, neovisno o sjedištu ili registraciji poslodavca. Ne odnosi se na radnika koji je jedini radnik kod poslodavca te istodobno član uprave, izvršni direktor, upravitelj zadruge, likvidator i sl.

Visinu minimalne plaće određuje Vlada RH uredbom za svaku kalendarsku godinu, na prijedlog ministra nadležnog za rad i nakon konzultacija (u rujnu i listopadu) sa socijalnim partnerima. Minimalna plaća se ne može utvrditi u iznosu manjem od iznosa koji je bio utvrđen za prethodnu godinu. Iznimno se može kolektivnim ugovorom ugovoriti minimalna plaća u iznosu manjem od iznosa propisanog uredbom Vlade RH. Visina se utvrđuje jednom godišnje, najkasnije do 31.listopada tekuće godine za sljedeću kalendarsku godinu.


Kriteriji za određivanje nove visine minimalne plaće su:

a) primarni - povećanje udjela minimalne plaće u prosječnoj bruto plaći isplaćenoj u pravnim osobama od siječnja do srpnja tekuće godine,


b) pomoćni - uzimajući u obzir inflaciju, kretanje plaća, kretanje nezaposlenosti i zaposlenosti, demografska kretanja te ukupno stanje gospodarstva, a posebnu pozornost posvećujući djelatnostima s niskim plaćama i ugroženim skupinama zaposlenih.


Prekršajna odgovornost poslodavca je propisana odredbama ZMP-a, te će se poslodavac kazniti novčanom kaznom od 60.000,00 do 100.000,00 kuna ako u propisanim rokovima ne isplati minimalnu plaću. Novčanom kaznom od 7000,00 do 10.000,00 kaznit će se poslodavac fizička osoba i odgovorna osoba pravne osobe za neisplatu minimalne plaće.


Bruto plaća je iznos na koji se obračunavaju doprinosi, porez i prirez. Za njihovo obračunavanje i uplaćivanje zadužen je poslodavac.

Doprinos za mirovinsko osiguranje sastoji se od dva dijela :

I.stup - temelji se na generacijskoj solidarnosti i iznosi 15%, obuhvaća sve osiguranike te služi za financiranje mirovina sadašnjih umirovljenika,

II.stup - 5 % i odnosi se na štednju za sve buduće mirovine.


Porez na dohodak plaća se na poreznu osnovicu po stopama od:

a) 24 % do 360.000,00 kn godišnje (do 30.000,00 kn mjesečno),

b) 36% iznad 360.000,00 kn godišnje (iznad 30.000,00 kn mjesečno)


Visina prireza ovisi o mjestu prebivališta radnika (npr. u Zagrebu iznosi 18 %, u Zadru 12%).

Bruto plaća umanjena za doprinos za mirovinsko osiguranje, porez i prirez naziva se bruto 1.

Bruto 2 predstavlja ukupni trošak rada, odnosno iznos koji poslodavac izdvaja za radnika. To je iznos koji poslodavac mora zaraditi da bi radniku mogao isplatiti neto plaću. Bruto 2 iznos uključuje bruto 1 iznos te doprinose za zdravstveno osiguranje (16.5.%). Navedeni doprinos obvezan je obračunavati i uplaćivati poslodavac.


Neto plaća predstavlja konačni iznos koji se isplaćuje radniku nakon što se podmire sve obveze prema državi. Što je neto plaća radnika veća, to su i bruto 1 i bruto 2 iznosi veći, odnosno ako radnik zarađuje više, plaća se oporezuje po višim stopama.


Dana 6.11.2019. Vlada RH donijela je uredbu o povećanju minimalne plaće za 2020. godinu. Minimalna bruto plaća za 2020. godinu iznosi 4.062,51 kunu, a minimalna neto iznosi 3.250,01 kunu. Minimalna neto plaća veća je za 250 kuna u odnosu na onu iz 2019. godine.

Zaštita prava vlasništva - reivindikacija

Zaštitu prava vlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 81/2015, u daljnjem tekstu: ZV). Vlasnik može podnijeti vlasnički zahtjev (tužbu) sudu (a) ako netko bespravno posjeduje njegovu stvar ili (b) ga uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti nad tom stvari. S obzirom na dvije navedene vrste protupravnog postupanja, postoje i dvije vrste tužbi - vlasnička tužba za povrat stvari i negatorijska tužba. Ovdje ćemo isključivo obraditi vlasničku tužbu za povrat stvari.


Prava vlasnička tužba za povrat stvari (reivindikacija) je tužba vlasnika stvari protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, a kojom on, pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži od nje da mu ona preda posjed te stvari. Vlasnik mora dokazati dvije stvari: (i) da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i (ii) da se ona nalazi u tuženikovu posjedu. Svrha tužbe je isključenje osoba od nedozvoljenog posjedovanja vlasnikove stvari i vraćanje vlasniku faktične vlasti nad njegovom stvari.


Aktivno legitimirani su, odnosno tužbu mogu podnijeti- vlasnik neposjednik, ali i vlasnik posredni posjednik. Ako više osoba ima pravo vlasništva iste stvari (suvlasnici, zajednički vlasnici, etažni, prethodni i potonji vlasnici), oni su također aktivno legitimirani. Tužba se podnosi protiv posjednika vlasnikove stvari koji je posjeduje bespravno te protiv osobe koja ju nesamostalno posjeduje, ako to čini priznavajući tuđu višu vlast na stvari, takvu koja nije vlasnikova.

Kao što je gore navedeno, tužitelj dakle mora dokazati svoje pravo vlasništva, tj. mora dokazati da su se u njegovu korist ispunile sve pretpostavke stjecanja odnosne stvari u vlasništvo. To može biti otežano ako je osoba stvar stekla izvedeno jer u tom slučaju mora dokazivati i pravo vlasništva svojih prednika. Međutim, u praksi će tužitelj ipak često steći stvar izvorno putem dosjelosti ili će pravo biti upisano u zemljišnu knjigu, što tužitelja oslobađa daljnjeg dokazivanja. Nadalje, tužitelj mora također dokazati da je stvar u posjedu tuženika te može zahtijevati predaju posjeda samo individualno određene stvari, a generične samo ako je dovoljno individualizirana.

Tuženik koji taji pred sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da ju posjeduje, mora već samo zbog toga predati tu stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar zahtijeva natrag vlasničkom tužbom (čl. 162. st. 3. ZV).


Glavni sadržaj vlasničke tužbe je zahtjev za predaju posjeda određene stvari. Glavni zahtjev ne zastarijeva. Zajedno s glavnim zahtjevom ili posebnom tužbom, vlasnik može staviti i sporedne zahtjeve, upravljene na predaju koristi od stvari ili naknadu štete. Sporedni zahtjevi zastarijevaju u roku od 3 godine od dana predaje stvari vlasniku. Tuženik je ovlašten staviti svoje materijalnopravne prigovore koji, ovisno o svojoj naravi, mogu negirati, ukinuti ili zaustaviti vlasnički zahtjev. Također, može suprotstaviti zahtjevu svoj protuzahtjev da mu vlasnik naknadi troškove koje je imao za njegovu stvar. Kakve zahtjeve tužitelj može postaviti te koje protuzahtjeve i prigovore tuženik može postaviti, ovisi o poštenju tuženika.


Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno (čl. 164. st. 1. ZV). Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te zadržati stvar dok mu oni ne budu naknađeni (čl. 164. st. 2. ZV). Nužni troškovi su oni bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila. Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju objektivne, tržišne vrijednosti stvari. Posjednik nema pravo na naknadu troškova ako promijeni namjenu vlasnikove stvari, a ona nije korisna. Za tzv. luksuzne troškove nema pravo na naknadu, ali ima pravo odvajanja i odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.

Posjednik može postaviti prigovore koji negiraju vlasnički zahtjev (poricanje istinitosti činjeničnih navoda na kojima se temelji vlasnički zahtjev), prigovore koji ukidaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da su se prilike navedene u zahtjevu izmijenile) te prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da posjednik ima pravo koje ga ovlašćuje da posjeduje tužiteljevu stvar). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (čl. 163. st 1. ZV). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednog posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade (čl. 163. st. 2. ZV). Pošteni posjednik može iskoristiti i već spomenuti prigovor zadržanja dok mu vlasnik ne ispuni ono što je dužan.


Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (čl. 165. st. 1. ZV). Zahtjev naknade zastarijeva za 3 godine od dana predaje, ali ne počinje teći dok stvar nije predana. Posjednikova raspolaganja u pravilu ne proizvode pravne učinke. Ako treći ipak iznimno stekne pravo vlasništva od posjednika-nevlasnika, nepošteni će posjednik trebati vlasniku dati naknadu za stvar koja je time „propala“, odnosno naknaditi štetu koja je za vlasnika nastala time što je opterećena tuđim pravom. Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku (čl. 165. st 3. ZV). Na naknadu korisnih troškova u pravilu nema pravo. Nema pravo ni na naknadu luksuznih troškova, ali ima pravo odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari. Za razliku od poštenog posjednika, nepošteni posjednik nema pravo zadržanja: nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode (čl. 165. st. 4. ZV).

Glede prigovora, nepošteni posjednik ima iste mogućnosti kao i pošteni posjednik kod prigovora koji negiraju vlasnički zahtjev. Kod prigovora koji ukidaju vlasnički zahtjev ima slabiji položaj od poštenog posjednika, a u pravilu ne može osnovano uputiti vlasniku prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev jer njima posjednik tvrdi da ima pravo posjedovati vlasnikovu stvar, a nepošteni posjednik nema takvo pravo.


Ako je sud na temelju iznesenih činjenica i izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj vlasnik stvari, a da tuženik bespravno posjeduje njegovu stvar, sud će prihvatiti tužbeni zahtjev. Donijet će kodemnatornu presudu kojom će narediti tuženiku da preda posjed stvari tužitelju ili osobi koju je tužitelj odredio. Ako su postavljeni i sporedni zahtjevi, u pravilu će se odlučiti i o njima. U presudi će se navesti paricijski rok, odnosno rok za dobrovoljno izvršenje onog što je određeno. Kada postoji pravni interes, pored kondemnacije, prihvatit će se i postavljeni deklaratorni zahtjev, kojim se utvrđuje da je tužitelj vlasnik stvari.


Ako tuženik ne preda neposredni posjed dobrovoljno, tužitelj će moći prisilno u ovršnom postupku zahtijevati predaju stvari na temelju pravomoćne i ovršne presude. Kod predaje posrednog posjeda, nije nužno provoditi ovršni postupak, već će pravomoćna presuda zamijeniti potrebno očitovanje volje tuženika da prenese posjed stvari. Ovisno o slučaju, moguće je i određivanje mjera osiguranja te provođenje prethodne ovrhe radi osiguranja nenovčane tražbine.

Prava osoba s tjelesnim oštećenjima

Tjelesno oštećenje i prava koja proizlaze iz utvrđenog postotka tjelesnog oštećenja organizma regulirana su u prvom redu Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, u daljnjem tekstu: ZOMO), ali i nizom drugih, posebnih propisa kojima su uređeni zdravstveni, odgojni, obrazovni, kulturni, socijalni, sportski i drugi aspekti svakodnevnog života kako bi se pridonijelo rehabilitaciji te integraciji osoba s tjelesnim oštećenjem u sustav u kojem se uvažavaju njihove potrebe. Naime, tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba (čl. 61. st. 1. ZOMO). Osnovno pravo koje osoba s tjelesnim oštećenjem može steći sukladno navedenom zakonu jest pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Pravo na naknadu može ostvariti osiguranik kod kojega je utvrđeno tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastalo kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti (čl. 61. st. 2. ZOMO). Međutim, ako tjelesno oštećenje nije posljedica ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti, osoba s tjelesnim oštećenjem i dalje može ostvariti niz drugih prava i povlastica kojima se pridonosi kvaliteti života osoba s tjelesnim oštećenjima. U daljnjem tekstu detaljnije ćemo iznijeti koja prava i na koji način može ostvariti osoba s tjelesnim oštećenjem, a koja se tiču mobilnosti naših sugrađana.


PRAVO NA OSLOBAĐANJE PLAĆANJA GODIŠNJE NAKNADE ZA UPORABU JAVNIH CESTA I CESTARINE


Prema Zakonu o cestama (NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, u daljnjem tekstu: ZC) osobe s tjelesnim oštećenjem mogu ostvariti pravo na neplaćanje godišnje naknade za uporabu javnih cesta i/ili cestarine za jedan osobni automobil koji imaju u svom vlasništvu, odnosno koji koriste na temelju ugovora o leasingu. Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta imaju osobe s 80% ili više postotaka tjelesnog oštećenja, odnosno osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 60% ili više postotaka (čl. 88. st. 1. ZC). Pravo na oslobađanje plaćanja cestarine imaju osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 80% ili više postotaka, HRVI (Hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata) sa 100% tjelesnog oštećenja te osobe kojima je utvrđeno tjelesno oštećenje osjetila vida od 100% (čl. 88. st. 2. ZC). Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade i/ili cestarine ostvaruje se na temelju rješenja koje u upravnom postupku donosi Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture na zahtjev osobe s invaliditetom (čl. 88. st. 3. ZC). U svrhu ostvarivanja navedenih prava, podnosi se pisani zahtjev za izdavanje rješenja za oslobađanje plaćanja godišnje naknade i/ili cestarine, a zahtjevu se prilaže preslika prometne dozvole i knjižice vozila te rješenje nadležnog tijela o utvrđenom postotku tjelesnog oštećenja/invaliditeta, odnosno statusu hrvatskog branitelja/vojnog invalida (čl. 4. st. 2. Pravilnika o postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine). Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade osoba s invaliditetom ostvaruje prilikom registracije vozila u stanicama za tehnički pregled, kada dostavlja rješenje Ministarstva, dok se pravo na oslobađanje plaćanja cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom ostvaruje samo uz predočenje smart kartice. Smart karticu, na zahtjev osobe s invaliditetom, a temeljem rješenja Ministarstva, izdaju Hrvatske autoceste d.o.o. (čl. 6. st. 1. Pravilnika). Prema službenim podacima Hrvatskih autocesta, zahtjev za izdavanje smart kartice podnosi se osobno ili poštom na adresu: Hrvatske autoceste d.o.o., Jadranska avenija 6, 10250 Lučko.


PRAVO NA ZNAK PRISTUPAČNOSTI


Pravo na znak za besplatno parkiranje vozila na posebno označenim parkirališnim mjestima za osobe s invaliditetom, prema odredbama Pravilnika o znaku pristupačnosti (NN 78/08, 87/14) imaju osobe s 80% ili više tjelesnog oštećenja te osobe koje imaju najmanje 60% oštećenja donjih ekstremiteta (čl. 2. st. 1. Pravilnika). Znak pristupačnosti izdaje Ured državne uprave u županiji nadležan za promet, odnosno upravno tijelo Grada Zagreba nadležno za promet (čl. 4. st. 1. Pravilnika). Podnositelj zahtjeva, uz zahtjev za izdavanje znaka pristupačnosti, prilaže nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno liječničkog povjerenstva nadležnog za davanje nalaza i mišljenja prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ili prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (čl. 4. st. 2. Pravilnika).


POVLASTICE U HRVATSKOM AUTOKLUBU


Prema službenim podacima Hrvatskog autokluba, osobe s utvrđenim tjelesnim oštećenjem od najmanje 50% mogu ostvariti popust od 50% na iznos godišnje članarine. Navedeni popust se ostvaruje prilikom učlanjenja i plaćanja godišnje članarine, uz predočenje rješenja nadležne Područne službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o utvrđivanju postotka tjelesnog oštećenja.


POVLASTICE U ŽELJEZNIČKOM I POMORSKOM PUTNIČKOM PROMETU


Pravo na povlasticu prema Zakonu o povlasticama u unutarnjem putničkom prometu (NN 97/00, 101/00, 98/19) imaju: slijepe osobe koje imaju do 10% sposobnosti vida, gluhe i gluhoslijepe osobe, osobe s mentalnom retardacijom (težom i teškom), tjelesno invalidne osobe s oštećenjem organa za kretanje od najmanje 70%, kronični bubrežni bolesnici na hemodijalizi, te vojni i civilni invalidi rata (čl. 2. st. 1. točka 3. i 4.). Pravo na povlasticu u putničkom prometu na teritoriju Republike Hrvatske u željezničkom i pomorskom putničkom prometu odnosi se na popust od 75% od redovne cijene vozne karte za četiri putovanja godišnje željeznicom ili brodom (čl. 4. st. 1. Zakona). Također, kada se invalidna osoba koristi pravom na povlasticu u unutarnjem putničkom prometu po ovom Zakonu ima pravo na besplatnu vožnju za pratitelja (čl. 4. st. 4. Zakona). Navedene povlastice ostvaruju se na temelju objave koju izdaje nadležno upravno tijelo (čl. 12. st. 4. Zakona).


Građani s prebivalištem na području Grada Zagreba, s tjelesnim oštećenjem odnosno invaliditetom, mogu ostvariti i dodatne povlastice s ciljem olakšavanja svakodnevnih kretanja i migracija.


PRAVO NA BESPLATNU GODIŠNJU ILI MJESEČNU POKAZNU KARTU ZET-A


Korisnici koji ostvaruju pravo na besplatan prijevoz, odnosno za koje prijevoznu uslugu plaća Grad Zagreb, utvrđeni su Odlukom o socijalnoj skrbi (Službeni glasnik Grada Zagreba 26/14, 19/15, 6/16, 16/16, 23/16 i 4/19). Prema službenim podacima Zagrebačkog električnog tramvaja, pravo na besplatan prijevoz ostvaruju: slijepe, gluhe i gluhoslijepe osobe, teško, teže i umjereno mentalno retardirane osobe, osobe s utvrđenim funkcionalnim poremećajima i motoričkim oštećenjima ekstremiteta što su uzrokovani bolestima i ozljedama te prirođenim malformacijama i deformitetima kao i osobe s traumatskim amputacijama ili stečenim gubicima ekstremiteta, koje zbog navedenih bolesti, oštećenja i funkcionalnih poremećaja imaju postotak tjelesnog oštećenja od najmanje 70%. Korisnike besplatne godišnje ili mjesečne karte ZET-a, na njihov zahtjev, utvrđuje nadležan gradski ured i to na temelju dokaza potrebnih za ostvarivanje prava. Zahtjev se podnosi Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, a popunjenom i potpisanom zahtjevu potrebno je priložiti: dokaz o invaliditetu, dokaz o nezaposlenosti, za umirovljenike – rješenje o mirovini, a za učenike i studente – potvrdu o školovanju ili studiranju te presliku važeće osobne iskaznice.


PRAVO NA BESPLATAN PRIJEVOZ SPECIJALIZIRANIM KOMBI VOZILIMA


Prijevoz se vrši na temelju odredaba Pravilnika o obavljanju prijevoza osoba s invaliditetom, a organizacija i provedba prijevoza osoba s invaliditetom u nadležnosti je ZET-a – Odjel za prijevoz osoba s invaliditetom (čl. 5. st. 1 Pravilnika). Pravo na prijevoz posebno opremljenim vozilom ima osoba s invaliditetom koja se kreće pomoću invalidskih kolica, kao i njen pratitelj, uz preporuku Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom o potrebi korištenja specijaliziranog prijevoza ZET-a (čl. 3. st. 1. Pravilnika). Uz zamolbu za preporuku potrebno je priložiti rješenje o invaliditetu, dokaz da se osoba kreće pomoću invalidskih kolica te presliku osobne iskaznice (čl. 3. st. 3. Pravilnika).


BESPLATNO PARKIRANJE DO DVA SATA U ZAGREBU NA MJESTU KOJE NIJE OZNAČENO ZA PARKIRANJE OSOBA S INVALIDITETOM


U skladu s Odlukom o organizaciji i načinu naplate parkiranja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 22 od 05. prosinca 2019.) na javnim parkiralištima na posebno obilježenim mjestima rezerviranim za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom koje na vozilu imaju istaknut važeći znak pristupačnosti imaju pravo parkirati bez plaćanja naknade (čl. 10. st. 1. Odluke). Iznimno, na javnim parkiralištima u parkirališnim zonama naplate koja nisu posebno obilježena kao mjesta rezervirana za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom koje na vozilu imaju istaknut važeći znak pristupačnosti imaju pravo parkirati bez plaćanja naknade najduže dva sata tijekom jednog dana (čl. 10. st. 2. Odluke). Međutim, kako bi se navedeno pravo ostvarilo potrebno je uz važeći znak pristupačnosti istaknuti i važeću naljepnicu koju izdaje organizator parkiranja (čl. 10. st. 4. Odluke), odnosno Zagrebparking d.o.o. Uz zahtjev za izdavanje naljepnice, potrebno je priložiti presliku važećeg znaka pristupačnosti i rješenja na temelju kojeg je znak izdan te navesti registarsku oznaku vozila za koje se traži izdavanje naljepnice (čl. 10.a. st. 1. Odluke). Naljepnica se izdaje za vozilo registarske oznake navedene u zahtjevu, na razdoblje od godine dana, ali ne duže od roka do kojega vrijedi znak pristupačnosti (čl. 10.a. st. 3. Odluke).

Odluka Vlade o financiranju najamnina za stambeno zbrinjavanje

Na sjednici Vlade Republike Hrvatske, 14. svibnja 2020. godine donesena je Odluka o financiranju najamnina za stambeno zbrinjavanje osoba čije su nekretnine stradale u potresu koji je zahvatio Zagreb 22. ožujka 2020. godine. Odluka se odnosi samo za one vlasnike obiteljskih kuća, stanova i zaštićene najmoprimce, čije su nekretnine u pregledu zgrada označene neuporabljivo, a koji stanuju na području Zagreba, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije.

Temeljem Odluke raspisan je Javni poziv za odobravanje financiranja najamnine za zamjenski stan – područja pogođena potresom grad Zagreb, Zagrebačka i Krapinsko-zagorska županija.

Tekst Javnog poziva, upute o načinu provedbe Odluke, kao i sve potrebne obrasce propisane Javnim pozivom objavljeni su na internetskoj stranici Ministarstva državne imovine. Također, Ministarstvo pruža detaljnije informacija svakim radnim danom od 8:00 do 16:30 sati telefonom na broj 01 6448 900 ili e-mailom financiranje.najamnine@midim.hr.


UVJETI ZA FINANCIRANJE NAJAMNINA I POTREBNA DOKUMENTACIJA


Uvjeti za ostvarivanje prava na najamninu su:

- da se radi o vlasnicima ili o zaštićenim najmoprimcima stradalih nekretnina,

- da se radi o nekretnini koja je neuporabljiva, odnosno dobila oznaku crvene naljepnice nakon pregleda statičara te

- da vlasnici stradale nekretnine nemaju drugu useljivu nekretninu na području 20 km od nekretnine koja je stradala u potresu.


Osobe čija je nekretnina nakon potresa dobila oznaku žute naljepnice, a koje smatraju da je njihova nekretnina neuporabljiva, imaju pravo podnijeti zahtjev te će se nakon naknadne provjere statičara utvrditi zadovoljavaju li uvjete potrebne u Odluci, odnosno radi li se o nekretnini koja je neuporabljiva te koja zahtjeva oznaku crvene naljepnice.

Radi utvrđenja činjenica za ispunjavanje uvjeta stjecanja statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za stambeno zbrinjavanje, Ministarstvo u Javnom pozivu od podnositelja zahtjeva traži, prije svega, dostavu izvatka iz zemljišne knjige ili drugu ispravu kojom se dokazuje da je podnositelj obrasca vlasnik oštećene kuće ili stana. Zemljišnoknjižni izvadak može se dostaviti u originalu ili se dostavlja ispis iz Zajedničkog informacijskog sustava zemljišnih knjiga i katastra (dalje u tekstu: ZIS), odnosno e-izvadak. Pod drugom ispravom podrazumijeva se ugovor o kupoprodaji, rješenje o nasljeđivanju ili drugi pravni temelj stjecanja prava vlasništva oštećene kuće ili stana koji još nije proveden u zemljišnoj knjizi.


Nadalje, zaštićeni najmoprimac u stanu u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili treće osobe, dužan je dostaviti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom dostavlja se u originalu ili neovjerenoj preslici uz predočenje izvornika na uvid.


U ostalu potrebnu dokumentaciju ubraja se:


a) izjava vlasnika obiteljske kuće ili stana, odnosno zaštićenog najmoprimca ovjerena kod javnog bilježnika, da vlasnik odnosno zaštićeni najmoprimac, i njegov bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, odnosno druga osoba koja živi u kućanstvu s vlasnikom ili zaštićenim najmoprimcem, na području od 20 km od adrese oštećene kuće ili stana nemaju u vlasništvu drugu useljivu kuću ili stan,


b) izjava vlasnika obiteljske kuće ili stana, odnosno zaštićenog najmoprimca ovjerena kod javnog bilježnika da su vlasnik odnosno zaštićeni najmoprimac, njegov bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, odnosno druga osoba koja živi u kućanstvu s vlasnikom ili zaštićenim najmoprimcem na dan 22. ožujka 2020. godine stanovali u oštećenoj obiteljskoj kući ili stanu,


c) uvjerenje policijske uprave o prebivalištu/boravištu za podnositelja zahtjeva i za sve članove kućanstva iz kojega je vidljivo da su prethodno navedene osobe imale prebivalište/boravište u oštećenoj kući ili stanu na dan 22. ožujka 2020. godine te


d) izjava podnositelja zahtjeva ovjerena kod javnog bilježnika da je suglasan da Ministarstvo javno na mrežnoj stranici Ministarstva objavi informacije o iznosu sredstava isplaćenih za financiranje najamnine za zamjenski stan, kao i druge bitne podatke za provedbu Odluke Vlade.


SKLAPANJE UGOVORA O NAJMU


Najmoprimci su odgovorni sami pronaći stan te sami podmiruju troškove režija, dok će ministarstvo uplaćivati najamninu izravno najmodavcu. U slučaju da je iznos najamnine veći od onoga koje pokriva Ministarstvo, najmoprimci sami nadoplaćuju ostatak.

Bitno je napomenuti da su najmodavac i najmoprimac dužni sklopiti ugovor o najmu koji mora sadržavati sljedeće bitne sastojke:

- odredbe o najmodavcu i najmoprimcu,

- opis stana koji je predmet najma sukladno podacima iz zemljišnih knjiga,

- iznos ukupne visine najamnine s iskazanom jediničnom cijenom najamnine po metru kvadratnom,

- odredbu da režije za stan u najmu plaća najmoprimac i da iznos režija nije uračunat u iznos najamnine te

- odredbu da komunalna naknada i sredstva za pričuvu terete vlasnika stana.

Ostale sastojke ugovora stranke su slobodne ugovoriti prema vlastitom dogovoru.

U slučaju da su osobe koje zadovoljavaju sve potrebne uvjete nakon potresa, a prije stupanja na snagu navedene Odluke, iznajmile drugi stan, ova odluka ima retroaktivno djelovanje te će Ministarstvo podmiriti troškove najamnine, u iznosu koji je propisan odlukom, od dana useljenja.


PODNOŠENJE ZAHTJEVA


Zahtjev za odobravanje financiranja najamnine za zamjenski stan sa svim ispravama navedenim u Javnom pozivu, a spomenutim poviše u tekstu ovog članka, te sklopljeni ugovor o najmu i prateće isprave dostavljaju se neposredno u Ministarstvo državne imovine ili putem pošte na adresu: Ulica Ivana Dežmana 10, 10000 Zagreb ili putem elektroničke pošte na e-mail adresu: pisarnica.gradjani@midim.hr

Ovaj postupak sastoji se od dva stupnja i uključuje podnošenje dva različita zahtjeva.


1. Kao prvi zahtjev podnosi se zahtjev za utvrđivanje statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za zamjenski stan. Navedeni zahtjev potrebno je podnijeti Ministarstvu državne imovine najkasnije u roku od 60 dana od dana objave Javnog poziva. Valja imati na umu odredbu Zakona o obveznim odnosima koja govori da rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava istekom posljednjeg dana roka. Slijedom navedenog, rok za podnošenje zahtjeva počinje teći 20. svibnja 2020. godine te završava istekom 18. srpnja 2020. godine. Dakle, zahtjevi koji su predani nakon 23:59 sati 18. srpnja 2020. godine bit će predani izvan roka.


2. Nakon što je pravomoćno odlučeno o prethodno navedenom zahtjevu, kao drugi zahtjev podnosi se zahtjev za donošenje rješenja o financiranju najamnine za zamjenski stan. Ovaj zahtjev je potrebno podnijeti Ministarstvu državne imovine najkasnije u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za zamjenski stan. Važno je napomenuti da prema Zakonu o upravnom postupku pravomoćno rješenje je ono protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor.


UVJETI ZA IZNAJMLJIVANJE STANOVA OSOBAMA ČIJE SU NEKRETNINE STRADALE U POTRESU


Ministarstvo u Javnom pozivu poziva i vlasnike stanova na području Grada Zagreba, Zagrebačke županije i Krapinsko-zagorske županije koji žele stanove u njihovom vlasništvu dati u najam osobama kojima je utvrđeno ispunjavanje uvjeta stjecanja statusa osobe kojoj će se financirati najamnina za stambeno zbrinjavanje, da se obrate Ministarstvu državne imovine te time iskažu interes za davanje svojih stanova u najam. Pritom su dužni ispuniti obrazac Ministarstva za iskazivanje interesa koji sadrži:

- ime, prezime,

- OIB vlasnika stana,

- adresu i površinu stana,

- iznos najamnine za koju bi podnositelj obrasca dao stan u najam te

- kontakt podatke vlasnika stana podnositelja obrasca.


Uz ispunjeni obrazac za iskazivanje interesa za davanje u najam stana u svom vlasništvu, vlasnici stanova koji iskazuju interes za davanje u najam dostavljaju sljedeće isprave:


1. izvadak iz zemljišne knjige u originalu ili kao ispis iz sustava ZIS (e-izvadak) ili drugu ispravu, primjerice ugovor o kupoprodaji, rješenje o nasljeđivanju ili drugi pravni temelj stjecanja prava vlasništva stana koji još nije proveden u zemljišnoj knjizi, a kojom se dokazuje da je da je podnositelj obrasca vlasnik stana,


2. potvrdu nadležne porezne uprave da podnositelj obrasca nema dospjelog poreznog duga, s naglaskom da potvrda ne smije biti starija od 30 dana od dana podnošenja obrasca te


3. izjavu podnositelja zahtjeva ovjerenu kod javnog bilježnika da je suglasan da Ministarstvo može javno objaviti na mrežnoj stranici Ministarstva informacije o iznosu sredstava isplaćenih za financiranje najamnine za zamjenski stan, kao i druge bitne podatke za provedbu Odluke Vlade.

Obrazac iskaza interesa za davanje stana u najam sa svim ispravama navedenim u Javnom pozivu, a spomenutim poviše u tekstu ovog članka, dostavlja se neposredno u Ministarstvo državne imovine ili putem pošte na adresu: Ulica Ivana Dežmana 10, 10000 Zagreb ili putem elektroničke pošte na e-mail adresu: pisarnica.gradjani@midim.hr.

Pravna klinika pruža pravnu pomoć osobama pogođenim potresom

Dana 25. siječnja 2020. godine u 11 h tajnik Ministarstva državne imovine Danijel Škugor održao je edukaciju o Odluci Vlade o financiranju najamnina za stambeno zbrinjavanje. Edukaciji su prisustvovali i volonteri Pravne klinike.

Kliničari su kasnije u Studentskom domu Cvjetno naselje razgovarali s osobama čije su nekretnine stradale u potresu, odgovarali na njihova pitanja, pomagali im popuniti obrazac zahtjeva za financiranje i popratne obrasce te ih informirali o njihovim pravima.


Akcija je se provodila u dvije smjene, od 14 do 17 sati te od 17 do 20 sati, kako bi svim zainteresiranim građanima mogle biti pružene tražene informacije i pomoć.


„Edukacija koja je prethodila pružanju pravne pomoću u prostorijama studentskog doma bila je vrlo korisna i mnogo nam je pomogla, ne samo u pružanju pravne pomoći tog dana, nego, vjerujemo, i ubuduće u našem svakodnevnom volontiranju u prostorijama Pravne klinike!“ iznosi svoje dojmove jedna kliničarka.


Nažalost, potresom je obuhvaćena i zgrada Pravne klinike pa kliničari pružaju pomoć od kuće. Dežurstvo se provodi putem telefona u standardnom vremenu rada Klinike: svakim radnim danom od 10 do 12 sati, a četvrtkom i petkom također i od 17 do 19 sati na brojevima telefona 097 6529 891, 097 6529 892, 097 6529 902, 097 6529 903.


„Velik broj građana prisustvovao je ovom događaju. Organizacija je bila vrlo kvalitetna i bilo je dovoljno pružatelja pomoći. Uz zaposlenike Ministarstva i nas, pomoć je, s ekonomskog aspekta, pružala i Ekonomska klinika Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na kompleksnijim slučajevima radili smo svi zajedno i zaista je bio užitak volontirati u takvoj komunikativnoj i susretljivoj sredini. Vrlo je lijepo vidjeti kad se ljudi trude pomoći jedni drugima! Zahvalna sam da sam bila dio ove akcije i nadam se da samo pomogli svakom tko je pomoć tražio“, prisjetila se druga kliničarka.


Osim davanja pravnih savjeta usko vezanih uz posljedice potresa, kliničari su preuzimali i ostale pravne predmete građana, a prisutan je bio i PR team Klinike koji je dijelio letke, brošure i zadnji broj časopisa Pravne klinike Probono te informirao prisutne o načinu zaprimanja predmeta on-line i radu kliničara na predmetima od kuće.

Čestitamo i pohvaljujemo sve volontere koji su uložili svoje vrijeme i znanje u ovu hvalevrijednu akciju, no, vjerujemo da su oni najviše ponosni na ono unutarnje zadovoljstvo koje ih je obogatilo znajući da su darovali najhumanije od sebe – svoju pomoć.

Sve građana koji nisu bili u mogućnosti prisustvovati ovoj akciji, a čije su nekretnine, nažalost, stradale u potresu pozivamo da informacije o svojim pravima potraže na internetskoj stranici Ministarstva državne imovine, pročitaju naš novi članak o toj temi ili nam se jave na prethodno spomenute brojeve telefona. Riješimo pravne probleme zajedno!

Osnovni uvjeti dopuštenosti za podnošenje tužbe Europskom sudu za ljudska prava

Europski sud za ljudska prava međunarodni je sud koji može razmatrati samo zahtjeve fizičkih osoba, organizacija i poduzeća koje tvrde da su prekršena njihova prava zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Konvencija je međunarodni ugovor kojim su se brojne europske države obvezale osigurati određena temeljna prava. Zajamčena prava sadržana su u samoj Konvenciji, te u Prvom, Četvrtom, Šestom, Sedmom, Dvanaestom i Trinaestom Protokolu koje su prihvatile samo neke države. Sud ne može razmatrati sve vrste pritužbi. Njegova je nadležnost ograničena uvjetima dopuštenosti navedenima u Konvenciji, koji određuju tko se može obratiti Sudu, kada i u vezi čega. Sud više od 90% zahtjeva koje razmotri proglasi nedopuštenima. Stoga treba provjeriti zadovoljavaju li pritužbe dolje navedene uvjete dopuštenosti.


Sud može razmatrati predmet samo pod sljedećim uvjetima:

1. pritužbe se odnose na povredu jednog ili više prava sadržanih u Konvenciji i njenim protokolima;

2. pritužbe su usmjerene protiv države koja je ratificirala Konvenciju ili predmetni protokol

3. pritužbe se odnose na okolnosti koji uključuju odgovornost nekog javnog tijela (upravnog tijela, suda, itd.);

4. pritužbe se tiču odluka donesenih ili događaja nastalih nakon ratifikacije Konvencije ili predmetnog protokola od strane tužene države

5. stranka je osobno i izravno pogođena povredom nekog temeljnog prava (imate „status žrtve“);

6. pružena je prilika domaćem pravnom sustavu da ispravi povredu prava („iscrpili ste domaća pravna sredstva“); to uglavnom znači da je stranka, prije nego što se obratila Sudu, iznijela iste pritužbe pred domaćim sudovima, uključujući i najviši sud, pridržavajući se pritom pravila postupka, a osobito rokova. Međutim, stranka nije dužna koristiti sredstva koja su nedjelotvorna, niti posebna diskrecijska ili izvanredna sredstva koja odstupaju od uobičajenog pravnog puta.

7. podnesen je potpun zahtjev Sudu u roku od šest mjeseci od konačne domaće odluke. Rok od šest mjeseci obično se računa od dana kad je odluka najvišeg nadležnog suda ili tijela donesena, ili od dana kad je dostavljena stranci ili zastupniku. U slučaju kad ne postoji djelotvorno pravno sredstvo za određenu pritužbu, rok od šest mjeseci računa se od radnje, događaja ili odluke na koju se žali. Rok od šest mjeseci prekida se tek kada se Sudu dostavi potpuni zahtjev. Taj rok istječe posljednjeg dana razdoblja od šest mjeseci, čak i ako je taj dan nedjelja ili državni blagdan. Ukratko, obrazac zahtjeva sa svim potrebnim podacima i dokumentima mora se poslati najkasnije zadnjeg dana isteka roka od šest mjeseci, stoga treba voditi računa o tome da ih se na vrijeme pošalje poštom. Datumom podnošenja zahtjeva smatra se datum na poštanskom žigu kada je podnositelj zahtjeva poslao uredno popunjeni obrazac zahtjeva Sudu.

8. pritužbe se temelje na čvrstim dokazima; svoje navode stranka mora obrazložiti tako da jasno iznese što se dogodilo te to potkrijepi dokumentima, odlukama, liječničkim nalazima, izjavama svjedoka i drugim dokazima;

9. pokazati da su činjenice glede kojih se žali dovele do neopravdanog zadiranja u određeno temeljno pravo. Ne može se samo žaliti na neku sudsku odluku koju se smatra nepravednom ili pogrešnom; Sud nije žalbeni sud za odluke domaćih sudova, te ih ne može niti ukinuti niti preinačiti;

10. ako pritužbe nije već razmotrio Sud ili neko drugo međunarodno tijelo.


Ako su zahtjev ili jedan njegov dio proglašeni nedopuštenim, ta odluka je konačna i neopoziva. Ako su zahtjev ili jedan njegov dio proglašeni dopuštenim, Sud će potaknuti stranke (stranku i dotičnu državu) na prijateljsko rješenje. Ako se sporazum ne postigne, Sud će ispitati osnovanost zahtjeva – odnosno, utvrdit će je li došlo do povrede Konvencije. Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede, dosudit će „pravednu naknadu“, koja se sastoji od naknade štete u novcu.


Sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99,14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke. Sud će odbaciti svaki zahtjev koji smatra nedopuštenim na temelju ovoga članka. Takva odluka može biti donesena u bilo kojem stadiju postupka (čl. 35. st. 1. i 4. Konvencije).


U praksi se najviše problema javlja kod tumačenja što to točno znači da su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva i u kojem roku se zahtjev mora podnijeti Sudu. Nadalje ćemo kroz praksu samog Suda pokušati riješiti navedene nedoumice u vezi ta dva pitanja.


Kako bi se ispunila pretpostavka iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, a u skladu s načelom supsidijarnosti, podnositelji moraju, prije nego što podnesu svoje prigovore Sudu, prvo dati hrvatskom Ustavnom sudu, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, priliku da ispravi njihovu situaciju i riješi pitanja koja žele podastrijeti Sudu (izvori: predmet ESLJP-a Jurić protiv Hrvatske, Josip Habulinec i Anita Filipović protiv Hrvatske, Pavlović i dr. protiv Hrvatske i dr.). Namjera je da Europski sud za ljudska prava bude supsidijaran u odnosu na nacionalne sustave za zaštitu ljudskih prava, te je primjereno da prvenstveno nacionalni sudovi imaju priliku odlučiti o pitanjima koja se tiču usklađenosti domaćeg prava s Konvencijom (A, B i C protiv Irske).


Europski sud za ljudska prava je također u više svojih odluka ponovio da samo postojanje dvojbi o djelotvornosti domaćega pravnog sredstva ne oslobađa automatski podnositelja obveze iscrpljivanja tog sredstva (Josip Habulinec i Anita Filipović protiv Hrvatske, Jurić protiv Hrvatske i dr.). Ne trebaju se iskoristiti diskrecijska niti izvanredna pravna sredstva, kojima se, naprimjer, traži da sud preispita svoju odluku (Çınar protiv Turske, Prystavka protiv Ukrajine); niti tražiti ponavljanje postupka, osim u posebnim okolnostima, primjerice, kada je u domaćem pravu utvrđeno da takav zahtjev uistinu predstavlja učinkovito pravno sredstvo (K.S. i K.S. AG protiv Švicarske, odluka Komisije); ili kada je ukidanje pravomoćne presude jedini način na koji tužena država može ispraviti stvar u domaćem pravnom poretku (Kiiskinen protiv Finske, Nikula protiv Finske). Članak 35. stavak 1. u pravilu ne traži da podnositelji zatraže ponavljanje postupka ili iskoriste slično izvanredno pravno sredstvo, te ne dopušta produljenje roka od šest mjeseci zbog toga što su korištena takva pravna sredstva (Berdzenishvili protiv Rusije, Tucka protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Također kad je podnositelj koristio pravni lijek koji Sud smatra neodgovarajućim, vrijeme koje mu je za to trebalo neće prekinuti tijek šestomjesečnog roka, što bi moglo dovesti do odbacivanja zahtjeva kao nepravovremenog (Rezgui protiv Francuske, Prystavska protiv Ukrajine). Međutim, ako je izvanredni pravni lijek jedini pravni lijek koji je na raspolaganju podnositelju, rok od šest mjeseci može se računati od dana kad je donesena odluka o tom pravnom sredstvu (Ahtinen protiv Finske). Podnositelj mora na redovan način iskoristiti pravna sredstva za koja je vjerojatno da će biti djelotvorna i dostatna (Moreira Barbosa protiv Portugala).


Konačno, domaće pravno sredstvo koje nije vezano uz konkretan rok, te stoga stvara neizvjesnost, ne može se smatrati djelotvornim (Williams protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Rok od šest mjeseci teče od konačne odluke donesene u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava (Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Mogu se uzeti u obzir samo uobičajena i djelotvorna pravna sredstva, jer podnositelj ne može produljiti strogi rok koji nameće Konvencija pokušavajući podnijeti pogrešne ili neprikladne zahtjeve tijelima ili ustanovama koje nemaju ovlasti ili nadležnosti ponuditi djelotvornu zadovoljštinu za prigovor izjavljen na temelju Konvencije (Fernie protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Zahtjev u kojem podnositelj podnese svoje prigovore u roku od šest mjeseci od odluke kojom je odbijen njegov ili njezin zahtjev za ponavljanje postupka je nedopušten jer ta odluka nije „konačna odluka“ (Sapeyan protiv Armenije).

Praktični savjeti i prava beskućnika u krizi

Beskućnici su jedna od najranjivijih skupina našeg društva. Njihov ionako loš položaj još se više pogoršava u uvjetima kriza, kao što je trenutna epidemiološka kriza. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku objavilo je kako će se za vrijeme trajanja epidemije COVID-19 koristiti Plan zbrinjavanja beskućnika u Republici Hrvatskoj i Plan zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima za 2019/2020. Isto tako predloženo je da se organizacija rada pučkih kuhinje odvija na sljedeće načine:


1. Korisnicima koji mogu pripremati samostalno obroke preporuča se dostavljati ispred kućnih vrata namirnice za pripremu obroka kako bi mogli samostalno pripremati obrok (npr. radno sposobni korisnici zajamčene minimalne naknade)

2. Korisnicima koji ne mogu samostalno pripremati obrok (zbog zdravstvenih razloga, visoke životne dobi ili neadekvatnih prostornih uvjeta) preporuča se da osobe pod posebnom zaštitom uz pridržavanje higijenskih mjera koje je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo dostavljaju pripremljeni obrok na kućnu adresu uz smanjenje fizičkih kontakata.

3. Korisnici koji tijekom dana ne prebivaju u stambenim prostorima (korisnici prenoćišta, beskućnici) prehranu konzumiraju u prostorima pučkih kuhinja uz pridržavanje higijenskih mjera, poštivanje standarada čišćenja prostora i drugim mjera koje je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo (poštivanje prostorne udaljenost, ograničen broj osoba koji istovremeno borave u prostoru i slično).


O broju beskućnika postoje oskudni podaci, odnosno samo podaci s kojima raspolažu prenoćišta i prihvatilišta. Procjene o broju beskućnika u Republici Hrvatskoj kreću se od 1.000 do 10.000, ovisno o definiranju pojma beskućnik. Prema procjeni Hrvatske mreže za beskućnike, postoji oko 2.000 apsolutnih beskućnika/ca - ljudi koji nemaju “krov nad glavom”, koji spavaju na otvorenom, u vozilima, napuštenim zgradama ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Više je od 10.000 relativnih beskućnika, osoba koje imaju fizički zaklon, ali im nisu osigurani osnovni standardi zdravlja i sigurnosti: adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi i sanitarnom čvoru, osobna sigurnost i pravo vlasništva.


Unatoč tome što na prostoru Republike Hrvatske djeluje mnogo centara, prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, nema dovoljno kapaciteta kako bi svi bili prihvaćeni.

Upravo zato Hrvatska mreža za beskućnike apelira na nadležna državna tijela i tijela lokalne i područne samouprave te stožere civilne zaštite, kako je krajnje vrijeme da se ozbiljno pobrine za osobe koje borave na javnim mjestima, mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i životno su ugroženi u ovim vanrednim okolnostima. Navode kako aktivacijom Plana zbrinjavanja beskućnika u zimskim vremenskim uvjetima nije postignut dodatni angažman lokalnih zajednica kao ni angažman organizacija koje se navode u planu, već je kompletna problematika prebačena isključivo na organizacije koje već pružaju usluge i koje su, u okviru svojih skromnih financijskih, logističkih i prostornih mogućnosti, osigurali skrb za postojeće korisnike.


Prema mišljenju Hrvatske mreže za beskućnike prilikom aktivacije Plana neophodno je kontaktirati lokalne zajednice, te organizacije koje se navode u istom, a nisu stalni pružatelji usluga za beskućnike, jer veliki dio njih ne provodi planirane aktivnosti niti trenutno imaju mogućnost provoditi u ovim izvanrednim okolnostima. Naglašavaju i da gotovo niti jedan prostor nema mogućnost izolacije ili samoizolacije, jer nemaju dovoljno soba, sanitarnih čvorova te veće količine zaštitne opreme za korisnike i zaposlenike zato su njihove mjere zaštite podignute na visoku razinu.Važno je istaknuti kako su svi njihovi trenutni korisnici upravo iz visokorizičnih skupina (starije dobne skupine, kronična i teška oboljenja). Unatoč brojnim financijskim i materijalnim donacijama građana i tvrtka za pomoć zagrebačkim beskućnicima nakon potresa potrebe su i dalje velike, a trenutna epidemiološka situacija sve dodatno otežava.


“Zamjenica direktora Europske federacije nacionalnih udruga za rad s beskućnicima rekla je da su neki gradovi, poput Londona, Pariza, Praga, Barcelone, uveli pohvalne mjere smještanjem beskućnika u hotele, odmarališta i stanove rezervirane putem Airbnb-a. Tom pozitivnom nizu možemo dodati i Grad Karlovac koji je hitno osigurao jedan stan za beskućnike koji su prebivali na javnim mjestima i u objektima koji nisu mogli osigurati najosnovnije uvjete za boravak. Hrvatska mreža za beskućnike je u razgovoru s voditeljima Centra za beskućnike Karlovac doznala da će Grad Karlovac u slučaju potrebe organizirati još stanova za one koji borave na javnim mjestima i potpuno neadekvatnim prostorima. Iako u Hrvatskoj nisu zabilježeni bizarni slučajevi poput izricanja kazni zbog zadržavanja na javnim mjestima kao u Italiji ili organiziranja “skloništa“ za beskućnike na parkiralištima kao u Las Vegasu, pozitivnih primjera je malo.” *


* https://www.bilten.org/?p=31981

Stjecanje prava vlasništva dosjelošću

Dosjelost (uzukapija, lat. usucapio) je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Radi se o načinu stjecanja prava vlasništva na temelju zakona.


Pravni učinci stjecanja prava vlasništvo dosjelošću su: stjecanje prava vlasništva stvari koju se samostalno posjedovalo, kojim se dotadašnja faktična vlast na stvari pretvara u pravnu vlast na njoj (neposredan učinak), a osoba koja je do tada bila vlasnik gubi pravo vlasništva stvari koju je stekao dosjedatelj (posredan učinak). Stjecanje putem dosjelosti je izvorno stjecanje, pa prema tome, tko stječe putem dosjelosti, ne izvodi svoje pravo iz prednikova prava, nego neovisno o njegovom pravu stječe ono i onoliko koliko posjeduje (quantum possessum, tantum praescriptum). Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom pravu (ipso iure) čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, ali na pravne učinke se ne pazi po službenoj dužnosti nego samo na zahtjev ovlaštene osobe.


Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (čl.159. st. 1. ZV).


Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvar, a samostalni posjednik je onaj koji tu stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik tj. na takav način da ne priznaje ničiju višu posrednu vlast na stvari. Što se tiče kakvoće, zahtijeva se zakonitost, istinitost i poštenje. Posjed je zakonit ako posjednik ima pravo na posjed tj. ako ima valjani pravni temelj toga posjedovanja. Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje se presumira.


Razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost.

Redovita dosjelost- samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

Izvanredna dosjelost- samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

Iz ovog razlikovanja vidljivo je da se za redovitu dosjelost zahtijeva kvalificirani posjed (posjed koji je zakonit, istinit i pošten), a za izvanrednu samo da je pošten.


Vrhovni sud navodi da „nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, i to ni u slučaju redovne ni u slučaju izvanredne dosjelosti“ (Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011.).


Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnoga za dosjelost (čl. 160. st. 1. ZV). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (čl. 16. st. 2. ZV). To znači da je potrebno da je do prenošenja posjeda došlo izvedenim načinom, te da je raniji posjed bio zakonit, istinit i pošten.


Ako se radi o posjedu stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe steći će samostalni posjednik dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten neprekidno trajao 6 godina za pokretne stvari i 20 godina za nekretnine ili barem pošten, samostalni posjed za pokretne stvari trajao 20 godina, a za nekretnine 40 godina.

Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91), a to je 8. listopada 1991. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci navodi: „U čl. 29. ZOVO, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o preuzimanju ZOVO, kao zakon Republike Hrvatske, bilo je određeno da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Budući da je izričito bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, pravne pretpostavke koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bez pravnog su učinka odnosno pravni položaj takvih stvari je kao da te pretpostavke nisu ni postojale. Takve pravne pretpostavke mogu proizvoditi pravne učinke samo ako je tako zakonom određeno, u ovom slučaju samo kada bi zakonom bilo određeno da se uz postojanje takvih pravnih pretpostavki može steći pravo vlasništva dosjelošću...” (Rev 3462/93, od 3. svibnja 1995.).


Da bi dosjedatelj mogao steći vlasništvo putem dosjelosti, njegov samostalni posjed te stvari, mora trajati neprekidno tijekom propisanog vremena. Bude li dosjedanje prekinuto, ono se ne može nastaviti. Ako nakon prekida ista osoba stekne samostalan posjed iste stvari, moći će samo početi novo dosjedanje, a neće se moći nastaviti prijašnje. Zastojem roka dosjelosti ne prestaje dosjedanje nego se tijek roka dosjelosti produžuje za onoliko koliko je trajao zastoj, a dok zastoj traje, vrijeme dosjelosti ne može isteći; nakon što zastoj prestane, vrijeme dosjelosti se produžuje za onoliko koliko je vremena zastoj trajao. Na prekid, odnosno zastoj tijeka vremena dosjelosti na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju tijeka rokova za zastaru tražbina (Zakon o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; čl. 235.-246.).


Dakle, pravo vlasništva stvari stječe se dosjelošću kad su ispunjene:

1. opće pretpostavke stjecanja vlasništva:

a) sposobna stvar

b) sposoban stjecatelj

c) valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva

2. posebne pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću:

a) stjecatelj ima samostalan posjed te stvari

b) posjed stvari neprekidno traje zakonom određeno vrijeme

c) stjecatelj je sposoban steći tu stvar u vlasništvo dosjelošću

d) ta stvar je sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti.

Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..” (Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.).

Odgoda ovrha i utjecaj krize na postupke u tijeku

Kada su početkom godine iz Kine stizale vijesti o misterioznom virusu koji se nekontrolirano širi i može dovesti do smrtnog ishoda, malo tko je mogao zamisliti da će tri mjeseci kasnije širenje tog istog virusa stubokom promijeniti naše živote u Hrvatskoj. Sredina je travnja, zbog zaustavljanja širenja epidemije prekinuta je nastava u školama i na fakultetima, više nije moguće popiti jutarnju kavu u kvartovskom kafiću niti navečer otići u kazalište ili kino. Nije dopušteno napustiti mjesto prebivališta odnosno boravišta bez propusnice, a svakoga dana sve je veći broj nezaposlenih osoba evidentiranih pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Kao da sve nevolje proizašle iz epidemije koronavirusa nisu bile dovoljne, Zagreb je pretrpio najjači potres u posljednjih 140 godina. Materijalna šteta još se utvrđuje, a obnova će trajati godinama.

Brojne gospodarske i društvene aktivnosti su prekinute ili se održavaju u „hladnom pogonu“. Građane, koji su ovršeni ili očekuju da će u skorije vrijeme biti, zasigurno zanima kakva je sudbina ovrha i mijenja li se što zbog navedenih izvanrednih okolnosti.


OD NAJAVE DO IZGLASAVANJA DOPUNE ZAKONA

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 17. ožujka 2020. usvojila paket mjera kojima je cilj pomoć gospodarstvu i građanstvu uslijed epidemije bolesti COVID-19. Predviđene su i mjere kojima bi se olakšao položaj dužnika u postupcima ovrhe. Gotovo mjesec dana kasnije, 14. travnja u saborsku proceduru upućen je Prijedlog Zakona o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Rasprava je otvorena i zaključena već 16. travnja, a dopuna zakona je izglasana 17. travnja sa 120 za, bez glasova protiv i suzdržanih.

Svrha zakonske dopune je olakšanje položaja fizičkih osoba (građana) kojima dio primanja odlazi na ovrhe kako bi lakše podnijeli negativne ekonomske posljedice nastalih zbog „posebnih okolnosti“, točnije pojave epidemije bolesti COVID-19.


ŠTO SU POSEBNE OKOLNOSTI I KOLIKO TRAJU?

Posebne okolnosti podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, narušava gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu. U posebnim okolnostima koje trenutno postoje u Republici Hrvatskoj do kojih je došlo uslijed pojave epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 nastoji se smanjiti šteta u gospodarskom poslovanju.

Trajanje posebnih okolnosti određeno na način je da započinje od dana stupanja na snagu dopune zakona i traje 3 mjeseca, dakle do sredine srpnja. Vlada RH može odlukom, dakle bez nove zakonske ili druge procedure, produžiti rok za još 3 mjeseca.

Ukratko, ove okolnosti i važenje usvojenih mjera trajat će najmanje do sredine srpnja, a moguće i do sredine listopada ako tako Vlada RH odluči.


ZASTOJ PROVEDBE OVRHA I NEKE IZNIMKE

U vrijeme trajanja posebnih okolnosti omogućava se privremeni zastoj svih ovrha na novčanim sredstvima po računu fizičkih osoba (građana) te će moći raspolagati primanjima koja primaju na račune u bankama, kako bi lakše prebrodili razdoblje posebnih okolnosti koje znatno utječe na njihovu financijsku situaciju.


Iznimno, i dalje će se provoditi ovrhe na novčanim sredstvima u odnosu na:

a) tražbine zakonskog uzdržavanja djeteta (tzv. alimentacija)

b) druge tražbine kada se ovrha provodi radi namirenja budućih obroka po dospijeću (pr. druga uzdržavanja i naknade štete radi izgubljenog uzdržavanja)

c) tražbine po osnovi dospjele, a neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine

d) mjere osiguranja iz kaznenog postupka

e) ovrhe po računu specifične namjene (pr. račun stambene pričuve)


ZATEZNE KAMATE I TIJEK ROKOVA

Zatezne kamate ne teku za vrijeme dok traju posebne okolnosti, niti će se obračunati zatezna kamatu koja je određena u osnovi za plaćanje za razdoblje trajanja posebnih okolnosti.

Također, ne teku rokovi propisani vezani za trajanje blokade računa odnosno postojanje neizvršenih osnova za plaćanje, osim roka za prijenos zaplijenjenih sredstava koji se računa od primitka osnove za plaćanje u Financijsku agenciju (dalje: FINA).


ZAŠTITA PRAVA VJEROVNIKA KOJI JOŠ NISU ZAPOČELI OVRHU

FINA će nastaviti zaprimati nove osnove za plaćanje i za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, ali će te osnove samo evidentirati u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje (kako bi vjerovnik stekao mjesto u redoslijedu prema kojem će se kasnije nastaviti provoditi ovrha) te neće temeljem istih poduzimati daljnje radnje radi provedbe ovrhe uključujući i slanje naloga bankama za zabranu raspolaganja, pljenidbu, prijenos i blokadu računa.


NASTUPANJE UVJETA ZA PRIJENOS SREDSTAVA KOJA SU ZAPLIJENJENA PRJE NASTUPA POSTEBNIH OKOLNOSTI

Iznimka od pravila nepoduzimanja radnji za vrijeme zastoja s provedbom ovrhe, propisuje se za slučaj kad za vrijeme posebnih okolnosti nastupi uvjet za prijenos sredstava koja su zaplijenjena prije nastupa posebnih okolnosti. FINA u tom slučaju izdaje naloge bankama radi prijenosa zaplijenjenih sredstava ovrhovoditelju budući da tim sredstvima ovršenik ionako ne može raspolagati radi pravnih posljedica zapljene te ne bi bilo u interesu niti ovršenika niti ovrhovoditelja da sredstva i dalje ostanu zaplijenjena budući da su nastupili uvjeti za prijenos (radi se u pravilu o sredstvima koja su zaplijenjena na rok od 60 dana od primitka u FINA-u sukladno odredbi članka 209. Ovršnog zakona).


ŠTO KADA POSEBNE OKOLNOSTI PRESTANU?

Nakon prestanka posebnih okolnosti, FINA će nastaviti s provedbom ovrhe što znači da će nastaviti provoditi ovrhu temeljem osnova za plaćanje u odnosu na koje je zastala i u odnosu na one koje je zaprimila za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, te postupati na način propisan ostalim odredbama zakona u odnosu na sve novozaprimljene osnove za plaćanje.

Kako epidemija još uvijek traje te su neizvjesni njeno trajanje i posljedice, nije isključena mogućnost da će biti usvajane i nove mjere vezane uz ovrhe. Stoga, pratit ćemo sve novine i o njima pravovremeno obavješćivati naše čitatelje. Do čitanja!

Dobrovoljno i sudsko razvrgnuće – kako lakše do cilja?

Imovinski odnosi često su rak-rana suvlasnicima, a imovinski sporovi znaju biti stresni i dugi. S obzirom na to da suvlasnici mogu razvrgnuti suvlasništvo sporazumno, odnosno dobrovoljnim razvrgnuće, ili pak putem suda, sudskim razvrgnućem, slijedi usporedba ovih osnovnih načina razvrgnuća.


DOBROVOLJNO RAZVRGNUĆE

Dobrovoljno razvrgnuće postoji ako suvlasnik svoje pravo na razvrgnuće ostvaruje u sporazumu sa svim suvlasnicima s kojima razvrgava suvlasništvo (čl. 48. st. 2. ZV). Pretpostavke za dobrovoljno razvrgnuće su da je ugovor zaključen između svih suvlasnika u pismenom obliku te da su potpisi suvlasnika ovjereni. Jednoglasnost suvlasnika mora postojati i u pogledu odluke da se dioba provede i u pogledu predmeta i načina diobe. Kod dobrovoljnog razvrgnuća suvlasnici mogu sporazumno odrediti svaki način razvrgnuća osim onog koji nije faktično moguć ili koji zakonom nije dopušten (čl. 49. st. 1. ZV). Vezano uz navedeno, važno je naglasiti da u slučaju kad zakonska odredba zabranjuje diobu neke stvari ta se zabrana ne odnosi na razvrgnuće isplatom niti na civilno razvrgnuće, osim ako je izričito i na njih protegnuta (čl. 49. st. 2. ZV).


U okvirima faktično mogućeg i zakonom dopuštenog suvlasnici suvlasničku zajednicu na pokretnini mogu razvrgnuti na bilo koji od ponuđenih načina:

a) fizičkom diobom kod koje se suvlasničku stvar dijeli na potreban broj samostalnih stvari od kojih će svaka pripasti ponekom od suvlasnika,

b) razdiobom stvari po ekvivalentu o čemu se radi kada se istodobno razvrgava suvlasništvo na nekoliko stvari na način da svakom od suvlasnika svih stvari pripadnu na ime njegovog suvlasničkog dijela poneke od tih stvari,

c) civilnim razvrgnućem, odnosno prodajom stvari na određen način, bilo klasičnom kupoprodajom, bilo na javnoj dražbi ili na bilo drugi prikladan način te dijeljenjem dobivenog iznosa, prema dogovoru, više ili manje razmjerno ili nerazmjerno suvlasničkim dijelovima ili

d) razvrgnućem isplatom na način da jednom, bilo kojem, od suvlasnika pripadne vlasništvo cijele stvari uz mogući uvjet da ta strana isplati druge suvlasnike, prema dogovoru, više ili manje razmjerno ili nerazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.


S druge strane, suvlasništvo nad nekretninama može se razvrgnuti:

a) geometrijskom diobom kojoj je u osnovi povlačenje geometrijskih crta dijeleći nekretninu na dviju ili više samostalne cjeline,

b) već spomenutim civilnim razvrgnućem,

c) razdiobom po ekvivalentu te

d) razvrgnućem isplatom ili

e) razvrgnućem uspostavom etažnoga vlasništva u kojem slučaju suvlasnici nekretnine suglasno odlučuju da će svoja suvlasnička prava ograničiti uspostavom etažnog vlasništva bez obzira na to kolika je korisna površina (površina prostorije umanjena za širinu zidova) onoga što će biti predmet svakog od novoosnovanih, takozvanih, etaža.


Također, suvlasnici mogu sporazumom odrediti neku osobu koja će umjesto njih odlučiti o načinu razvrgnuća (čl. 49. st. 3. ZV), pa će odluka koju ta osoba donese u granicama ovlasti što su joj ih suvlasnici sporazumno dali, biti isto što i njihova odluka o načinu razvrgnuća.


SUDSKO RAZVRGNUĆE

Kada ne postoji mogućnost sporazumnog uređenja imovinskih odnosa oni se mogu urediti sudskom odlukom (čl. 45. st. 4. ZV). Postupak se pokreće prijedlogom za razvrgnuće suvlasničke zajednice. Sud o razvrgnuću odlučuje u izvanparničnom postupku i u prvom je redu vezan strogim zakonskim odredbama, a podredno sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju zakona ili pravnog posla (čl. 50. st. 1. ZV).


Ako sud nije vezan na taj način po pitanju načina razvrgnuća, pokretnine će podijeliti fizički, a nekretnine geometrijski (čl. 50. st. 2. ZV), pri čemu na dijelu nekretnine može osnovati:

- služnosti kao primjerice pravo korištenja ulaza koji pripadne suprotnoj strani ili

- stvarni teret kao primjerice obaveza popravka određenih instalacija potrebnih za funkcioniranje cijele nekretnine,

ako je to nužno radi uporabe ili iskorištavanja tog dijela (čl. 50. st. 3. ZV).

Prilikom dobrovoljne diobe, suvlasnici također imaju mogućnost osnivati služnosti i stvarne tereta, no u tom slučaju nisu ograničeni nužnošću kao što je sud.


Nadalje, geometrijska dioba koju provodi sud temelji se na stručnom građevinskom elaborata izvedivosti. Takva će podjela biti moguća samo ako su novonastale jedinice predmetne nekretnine zasebno funkcionalne kao cjelina.


Ako fizička dioba za pokretnine i geometrijska dioba za nekretnine nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost imovine, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te da se dobiveni iznos podijeli sukladno suvlasničkim dijelovima (čl. 50. st. 4. ZV). Dakle, prilikom sudskog civilnog razvrgnuća sud je uglavnom ograničen na prodaju na javnoj dražbi, tek ako takva prodaja nije prikladna, civilno razvrgnuće se odvija na drugi način, a dobiveni iznos se uvijek dijeli sukladno suvlasničkim dijelovima.


Nastavno na sljedeću vrstu sudskog razvrgnuća, suvlasnik ima pravo na razvrgnuće, i pokretnine i nekretnine, isplatom ako mu isto pripada na temelju zakona ili pravnog posla, ili pak ako učini vjerojatnim da za to postoji osobito opravdan razlog, pa će u tom slučaju sud odrediti da stvar pripadne u cijelosti njemu, dok će tom suvlasniku odrediti rok u kojem mora isplatiti ostale suvlasnike (čl. 51. ZV). Je li razlog koji je stranka navela osobito ozbiljan ili nije, odlučit će sud u svakom pojedinom slučaju. Tako je sud, primjerice, osobito ozbiljnim razlogom naveo okolnost da je jedan suvlasnik nekretnine koja je predmet razvrgnuća ujedno ovlaštenik prava plodouživanja cijele nekretnine (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-341/08, od 17. ožujka 2011. godine), dok u drugoj odluci navodi kako sama emotivna vezanost za nekretninu zbog dužeg boravka ne predstavlja dovoljno dobar razlog za razvrgnuće isplatom (odluka Županijskog suda u Virovitici, posl. broj: Gž-190/05 od 27. svibnja 2005. godine). Ovakvi uvjeti, pravo na temelju zakona ili pravnog posla ili osobito opravdan razlog, nisu potrebni prilikom dobrovoljnog razvrgnuća isplatom. Za provedbu dobrovoljnog razvrgnuća isplatom potrebna je jedino suglasna volja između svih suvlasnika o tome da će jednoj osobi pripasti vlasništvo, a da će druge osobe biti isplaćene.


Kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari, bile one pokretne ili nepokretne, sud može na zahtjev svakoga od njih odlučiti da umjesto da se svaka pojedina stvar dijeli, da svakome od njih pripadne pojedina stvar ili pojedine stvari u cijelosti, razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, a prema njihovim potrebama (čl. 52. st. 1. ZV). Ako stvari koje ovakvim načinom razvrgnuća pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkog dijela, taj je suvlasnik dužan isplatiti razliku drugim suvlasnicima (čl. 52. st. 3. ZV). Ako suvlasnici odluče podijeliti suvlasništvo na ovaj način bez uplitanja suda podjela, kao što je veće spomenuto, može ne slijediti suvlasničke dijelove.


Posljednje, vezano samo za nekretnine, prilikom uspostave etažnog vlasništva sudskim razvrgnućem, potrebno je da određeni stan ili prostorija bude samostalna uporabna cjelina što se utvrđuje potvrdom nadležnog tijela ili uporabnom i građevinskom dozvolom (čl. 73. st. 4. ZV) te da suvlasnički dio na kojem se želi uspostaviti etažno vlasništvo bude odgovarajući što se utvrđuje pravomoćnom sudskom odlukom (čl. 73. st. 5. ZV). Je li suvlasnički dio nekretnine one osobe koja zahtijeva uspostavu vlasništva na nekom određenom posebnom dijelu nekretnine za to odgovarajući, prosuđuje se prema tome je li taj suvlasnički dio u odnosu prema vlasništvu cijele nekretnine jednak ili veći od odnosa korisne vrijednosti stana, odnosno druge samostalne prostorije, prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine (čl. 74. st. 1. ZV).


Korisna vrijednost stana ili druge prostorije izračunava iz korisne površine stana ili druge prostorije, a korisna površina je ukupna podna površina stana ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju (čl. 74. st. 2. t. 1. i 3. ZV). Prigodom izračunavanja korisne površine neće se uzeti u obzir podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu prikladne za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase i slično (čl. 74. st. 2. t. 4. ZV). Dakle, formula za određivanje odgovarajućeg dijela je sljedeća: suvlasnički dio u razlomku : cijela nekretnina predstavljana brojem 1 ≥ korisna površina stana : korisna površina svih stanova i drugih prostorija.


Međutim, kao što je rečeno u dijelu u kojem je predstavljena dobrovoljna dioba, ako se suvlasnici nekretnine suglasno odluče da će svoja suvlasnička prava ograničiti uspostavom etažnog vlasništva na nekretnini, uzima se da je taj suvlasnički dio odgovarajući dio, pa tada pravomoćnu odluku o utvrđivanju korisnih vrijednosti zamjenjuje isprava svih suvlasnika o toj njihovoj odluci (čl. 74. st. 3. ZV).


Troškove razvrgnuća snose suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, osim ako zakon ili njihov sporazum određuju drugačije (čl. 54. ZV).


ZAKLJUČAK

Uspoređujući mogućnosti dobrovoljne diobe s jedne strane i sudske diobe s druge strane, iako se radi o istim načinima diobe, dobrovoljno razvrgnuće uživa veliku slobodu u svim aspektima svake od diobi te je ograničena samo nemogućim i nedopuštenim radnjama. Iz stog razloga preporučuje se upravo dobrovoljan način diobe ako je takav sporazum opravdano očekivati.

Širenje bolesti i nepoštivanje odluka Kriznog stožera

Širenje zaraznih bolesti i mjere prevencije takvog širenja aktualizirane su pandemijom koronavirusa na svjetskoj razini koja za sobom povlači pojedinačno informiranje o prevenciji širenja, dostupnost takvih informacija na svjetskoj i nacionalnoj razini, ali i niz intervencija javnih vlasti pogođenih država kojima se pokušavaju ublažiti posljedice postojeće pandemije.


Pristup država novonastaloj krizi mogao je ići u dva smjera, primjenom modela imuniteta krda ili provedbom mjera poticanja socijalnog distanciranja i samoizolacije.

Model imuniteta krda počiva na ideji da se virusu pusti slobodno širenje populacijom kako bi se što veći postotak nerizičnih ili niskorizičnih pripadnika populacije zarazio koronavirusom, prebolio ga i razvio stečeni imunitet, a virusu bi u budućnosti bilo sve teže naći novog domaćina što bi dovelo do kolektivnog imuniteta i suzbijanja daljnjeg širenja. Jedan od prvih primjera primjene tog modela vidjeli smo u Velikoj Britaniji, a pristup je izazvao oštre kritike te se britanska vlast ipak odlučila, sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak Europe, provoditi mjere suzbijanja širenja pandemije. Slična situacija dogodila se i u Nizozemskoj, gdje se od modela stvaranja imuniteta krda kroz kontrolirano širenje prešlo na blaže mjere socijalnog distanciranja i samoizolacije.

Drugi pristup, izolacija, prihvaćen je u većini ostalih zemalja svijeta pogođenih koronavirusom, a ideja je suzbiti, odnosno usporiti širenje virusa kako bi se zaštitile visokorizične skupine, ali i zdravstveni sustav države s obzirom na to da je broj medicinskog osoblja, uređaja i dostupne bolničke infrastrukture u većini situacija nedostatan za izvanredno povećani broj zaraženih.


Primjenom strožeg modela izolacije, države uspostavljaju posebne organizacijske jedinice čije su temeljne zadaće provođenje mjera suzbijanja širenja virusa. U Hrvatskoj je takvo tijelo, Stožer civilne zaštite, predviđeno Zakonom o sustavu civilne zaštite (NN 82/15, 118/18 i 31/20, u nastavku: ZSCZ) sa zadaćom provođenja mjera i aktivnosti u velikim nesrećama i katastrofama (čl. 21. st. 2. ZSCZ-a). Stožer civilne zaštite RH, u slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje ugrožavaju život i zdravlje građana, donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne samouprave (čl. 22.a, st. 1. ZSCZ-a). Sukladno tome, Stožer civilne zaštite RH donio je niz odluka kojima se ograničavaju društvena okupljanja, rad trgovina, uslužnih djelatnosti, prelaska preko graničnih prijelaza, javni promet i dr. Smanjenje mogućnosti daljnjeg širenja bolesti navedeno je kao svrha u svim odlukama Stožera. U Odluci o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj (Odluka, NN 35/2020-737, u nastavku: Odluka) građanima se zabranjuje napuštanje mjesta prebivališta, odnosno stalnog boravka bez ovjerene propusnice. Propusnice se izdaju pod Odlukom određenim okolnostima. Za nepoštivanje Odluke određene su novčane kazne u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kn (čl. 127. st. 4. Zakona o državnom inspektoratu NN 115/18, u nastavku: ZDI).


Koordinacija i upravljanje zdravstvenim sustavom u kriznim situacijama uređeno je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, u nastavku: Zakon), uspostavljanjem Kriznog stožera (čl. 196. st. 1. Zakona) čije članove imenuje resorni ministar. Ministru je predviđena i mogućnost donošenja posebnih mjera (čl. 196. Zakona), poput Odluke o posebnoj sigurnosnoj mjeri izolacije osoba u vlastitom domu ili drugom odgovarajućem prostoru (samoizolacija) u kojoj se naređuje pridržavanje mjere izolacije u trajanju od 14 dana svim osobama koje ulaze u RH. Za nepoštivanje rješenja o samoizolaciji određene su novčane kazne u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kn (čl. 127. st. 4. ZDI-a).


Za nepoštivanje mjera samoizolacije, prekršitelj može i kazneno odgovarati, sukladno Kaznenom zakonu (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; dalje: KZ) u kojem je navedeno da će se osoba koja ne postupi po propisima ili naredbama nadležnog državnog tijela koje naređuje mjere za sprečavanje i suzbijanje zarazne bolesti među ljudima, pa zbog toga dođe do opasnosti od širenja zarazne bolesti, kazniti kaznom zatvora do dvije godine (čl. 180. st. 1. KZ-a). U opisanom kaznenom djelu nastanak posljedice širenja zaraze ne uvjetuje postojanje kaznenog djela, već kazneno djelo postoji neovisno o tome je li počinitelj nekoga doista i zarazio ukoliko je svojim ponašanjem doveo do prouzročenja opasnosti. U prekršajnom zakonu (NN 107/07, 39/13, 110/15, 70/17, 118/18, dalje: PZ) određeno je da ako je protiv počinitelja prekršaja započeo kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, neće se pokretati prekršajni postupak, odnosno već pokrenuti postupak će se obustaviti (čl. 10. PZ-a). Sukladno tome, prekršajno zakonodavstvo se u takvoj situaciji ne bi trebalo primjenjivati, a počinitelj prekršaja bi odgovarao za kazneno djelo širenja i prenošenja zarazne bolesti ako su za to ispunjene pretpostavke.

Ostvarivanje prava na temelju nezaposlenosti u vrijeme krize

Globalna pandemija korona virusa koja je zavladala svijetom primarno je zdravstveni problem, ali se ujedno odrazila i kao ozbiljan ekonomski problem. S jedne strane poslodavci su primorani obustaviti rad, dok su s druge strane mnogi radnici ostali bez posla. U ovom članku ćemo navesti korake koje nezaposlene osobe mogu poduzeti kako bi ostvarile pravo na novčanu naknadu te tako očuvale vlastitu egzistenciju. Također ćemo navesti i mjeru kojom Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) želi odvratiti poslodavce od davanja otkaza te time očuvati radna mjesta.


-Minimalna plaća podiže se na 4000 kn neto

Vlada aktivno sudjeluje u donošenju mjera za očuvanje radnih mjesta i pomoć gospodarstvu, a jedna od tih mjera je podizanje iznosa minimalne plaće sa dosadašnjih 3250 kn neto na 4000 kn neto. Isplata povećane minimalne plaće se isplaćuje u svibnju i lipnju, a minimalna plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju ostaje u iznosu od 3250 kn neto. Pritom će država preuzeti plaćanje doprinosa na taj iznos. No, kako bi poslodavci bili u mogućnosti ostvariti navedenu pomoć, potrebno je da zadovolje određene kriterije te da podnesu zahtjev Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (u daljnjem tekstu: HZZ). Ove mjere tiču se samo poduzeća koje ne otpuštaju radnike.


-Ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti

U slučaju da radnik ipak dobije otkaz, može uz ispunjenje određenih kriterija ostvariti pravo na novčanu naknadu za nezaposlene osobe. Kako bi se ostvarilo navedeno pravo, potrebno je podnijeti zahtjev HZZ-u uz odgovarajuću dokumentaciju. Prijavu je potrebno izvršiti u roku od 30 dana od prestanka radnog odnosa. Iznimno, ako je propušten navedeni rok zbog opravdanog razloga, prijava se može izvršiti u roku od 8 dana od prestanka opravdanog razloga koji je prouzročio propuštanje roka, a najkasnije 60 dana od propuštanja roka.


-Tko može ostvariti pravo na novčanu naknadu?

Pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti stječe nezaposlena osoba koja u trenutku prestanka radnog odnosa ima najmanje 9 mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca. Kao vrijeme provedeno na radu smatra se vrijeme obveznog osiguranja po propisima o mirovinskom osiguranju ostvareno na temelju radnog odnosa u Republici Hrvatskoj ili drugoj članici Europskog gospodarskog prostora ili Švicarskoj kao i na temelju obavljanja samostalne djelatnosti uz osiguranje za slučaj nezaposlenosti te vrijeme koje je radnik bio privremeno nesposoban za rad, odnosno na rodiljnom, roditeljskom, posvojiteljskom ili skrbničkom dopustu nakon prestanka radnog odnosa odnosno prestanka obavljanja samostalne djelatnosti, ako je za to vrijeme primao naknadu plaće prema posebnim propisima i ako je uplaćen doprinos za zapošljavanje.

Ipak, nezaposlena osoba ne može ostvariti novčanu naknadu ako je radni odnos odnosno služba prestala:

• zbog toga što je otkazala radni odnos odnosno službu, osim u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu uzrokovanog ponašanjem poslodavca

• pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa odnosno službe,

• sudskom nagodbom kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa

• zbog toga što nije zadovoljila na probnom radu ili nije zadovoljila tijekom pripravničkog, odnosno vježbeničkog staža, odnosno nije u propisanom roku položila stručni ispit koji posebnim propisom utvrđen kao uvjet za nastavak rada

• redovnim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednim otkazom zbog teške povrede radne obveze odnosno službene dužnosti ili prestankom službe po sili zakona zbog razloga uvjetovanih ponašanjem službenika

• zbog izdržavanja kazne zatvora duže od tri mjeseca


Također, pravo na novčanu naknadu ne stječe nezaposlena osoba kojoj bi to pravo pripadalo po prestanku radnog odnosa odnosno službe ako je taj radni odnos trajao kraće od 3 mjeseca, a prethodni radni odnos ili služba prestao na neki od gore navedenih načina odnosno prethodna samostalna djelatnost prestala bez opravdanih razloga. (Primjer: Radnik neće moći ostvariti naknadu ako je na posljednjem radnom mjestu radio 2 mjeseca te dobio jednostrani otkaz od strane poslodavca za koji nije kriv, a prethodni radni odnos mu je prestao pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa).


-Koliko će iznositi novčana naknada za vrijeme nezaposlenosti?

Osnovicu za utvrđivanje visine novčane naknade za osobu kojoj je prestao radni odnos čini prosjek brutoplaće ostvaren u tromjesečnom razdoblju koje je prethodilo prestanku radnog odnosa odnosno službe. Novčana naknada za prvih 90 dana korištenja iznosi 60%, a za preostalo vrijeme korištenja 30% od osnovice.

Najviši iznos novčane naknade za prvih 90 dana korištenja ne može biti viši od 70%, a za preostalo vrijeme korištenja ne može biti viši od 35% iznosa prosječne netoplaće isplaćene po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske u prethodnoj godini. (Primjer: Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća u pravnim osobama Republike Hrvatske za prosinac 2019. godine iznosila je 6559 kn. Dakle, za prva 3 mjeseca maksimalni iznos novčane naknade iznosi 4591 kn, a nakon prva 3 mjeseca taj iznos ne može biti viši od 2295 kn).

S druge strane, najniži iznos novčane naknade ne može biti niži od 50% iznosa minimalne plaće, umanjene za doprinose za obvezna osiguranja utvrđene posebnim propisom, osim kada se visina novčane naknade određuje prema postotku vremena provedenom na radu. (Primjer: Iznos minimalne neto plaće za travanj i svibanj koja se isplaćuje u svibnju i lipnju u 2020. godini iznosi 4000 kn pa stoga najniži iznos novčane naknade koji može biti isplaćen za navedene mjesece iznosi 2000 kn).


-Koliko dugo mogu ostvarivati pravo na novčanu naknadu?

Trajanje novčane naknade ovisi o vremenu koje je osoba provela na radu. Primjerice, nezaposlena osoba koja je provela na radu od 9 mjeseci do 2 godine, ostvarit će pravo na novčanu naknadu u trajanju od 90 dana. Najduže trajanje novčane naknade od 450 dana propisano je za osobu koja je provela na radu više od 25 godina.

Međutim, nezaposlena osoba koja je provela na radu više od 32 godine i kojoj nedostaje do 5 godina do ispunjenja uvjeta dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu ima pravo na novčanu naknadu sve do ponovnog zaposlenja odnosno nastupanja okolnosti kada prestaje pravo na novčanu naknadu (izdržavanje kazne zatvora do 3 mjeseca, za vrijeme trajanja pritvora, istražnog zatvora, vojnog ili stručnog osposobljavanja itd.)


-Kako podnijeti zahtjev?

Za vrijeme trajanja pandemije zahtjevi se mogu podnijeti na sljedeći način:

• preporučenom poštom uz presliku identifikacijskog dokumenta (osobna iskaznica, putovnica)

• skenirano putem e-maila uz presliku osobne dokumentacije (osobna iskaznica, putovnica)

• telefonskim putem (za osobe koje nemaju mogućnost podnošenja zahtjeva na gore navedene načine


Osoba koja želi ostvariti pravo na novčanu naknadu treba:

• ispuniti “Prijavnicu u evidenciju nezaposlenih“ i obrazac “Zahtjev za novčanu naknadu u vrijeme nezaposlenosti“; navedeno se može pronaći na sljedećoj poveznici: https://www.hzz.hr/usluge-poslodavci-posloprimci/prijava-u-evidenciju-ne...

• priložiti potvrdu o boravištu (ukoliko se osoba prijavljuje izvan mjesta prebivališta navedenog na osobnoj iskaznici)

• podnijeti dokaz o razlogu prestanka radnog odnosa (npr. odluka o otkazu ugovora o radu, obavijest o isteku ugovora na određeno…)

• podnijeti dokaz o prosjeku bruto plaće ostvarene u tromjesečnom razdoblju koje je prethodilo prestanku radnog odnosa (npr. potvrda poslodavca, platne liste ovjerene od strane poslodavca)

• priložiti presliku kartice tekućeg računa banke


U slučaju da je osoba nakon zadnjeg korištenja novčane naknade bila u radnom odnosu ili je obavljala samostalnu djelatnost u nekoj od drugih država EU, Norveškoj, Islandu, Lihtenštajnu ili Švicarskoj, potrebno je još da ispuni i posebni obrazac. Obrazac je moguće naći na sljedećoj poveznici: https://www.hzz.hr/usluge-poslodavci-posloprimci/prijava-u-evidenciju-ne...

Osim toga, potrebno je ispuniti i obrazac U1 koji izdaje zavod za zapošljavanje strane države u kojoj je osoba bila u radnom odnosu ili je obavljala samostalnu djelatnost.

Ako osoba nije u mogućnosti doći do svih potrebnih dokumenata, zahtjev će svejedno biti zaprimljen, a riješit će se po primitku cjelokupne dokumentacije.

Važno je napomenuti da će sve nezaposlene osobe nakon prestanka trenutnih izvanrednih okolnosti morati priložiti izvornike navedene dokumentacije.

U slučaju da se utvrdi da je nezaposlenoj osobi isplaćena naknada na koju nije imala pravo, bit će ju dužna vratiti HZZ-u.


-Prijava na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje

Kako bi osoba zadržala prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, potrebno je da se nakon prestanka radnog odnosa (nebitno o razlogu prestanka radnog odnosa) prijavi u roku od 30 dana nadležnom uredu odnosno službi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Ovisno o adresi podnositelja, prijava se vrši na odgovarajuću e-mail adresu koju je moguće pronaći na sljedećoj poveznici: https://www.hzzo.hr/vazno-kontakti-za-ostvarivanje-prava-iz-obveznog-zdr...

Kako bi zahtjev bio uvažen potrebno je:

• izričito odrediti zahtjev i naznačiti pravo (npr. prijava na obvezno zdravstveno osiguranje zbog otkaza)

• navesti ime i prezime, OIB ili MBO te kontakt telefon

• priložiti presliku osobnog identifikacijskog dokumenta (osobna iskaznica, putovnica)

Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom (COVID – 19)

U svrhu očuvanja radnih mjesta za poslodavce čije je poslovanje narušeno aktualnom pandemijom Koronavirusa, donesen je paket mjera kojim bi se poslodavcima, u najugroženijim sektorima, omogućio nastavak poslovanja bez otpuštanja radnika. Radi se o potporama direktno povezanim s brojem zaposlenih, a koje će se davati u razdoblju od početka ožujka u trajanju najviše tri mjeseca. Glavni cilj jest očuvanje radnih mjesta i likvidnost.


Navedena potpora iznosi ukupno 3250,00 kuna mjesečno po radniku koji radi u punom radnom vremenu ili 1.625,00 kuna mjesečno po radniku koji radi u nepunom radnom vremenu. Taj iznos nadalje može varirati kao srazmjerni dio iznosa od 3.250,00 kuna ili 1.625,00 kuna po radniku za vrijeme koje nisu radili sukladno Odluci Stožera civilne zaštite. Poslodavac i dalje ima troškove i zaduženje za javna davanja na bruto iznos i to u iznosu poreza, prireza, doprinosa iz plaće i na plaću. Navedenom potporom HZZ sudjeluje u isplati neto plaće, što znači da poslodavac radniku treba isplatiti neto plaću, a HZZ poslodavcu isplaćuje dio troška neto plaće u svoti od 3.250,00 mjesečno po radniku. Primanjem potpore poslodavac je smanjio svoj ukupni trošak po radniku. Naravno, bit će i onih poslodavaca kojima se ovakva mjera, s navedenim troškom neto plaće, ne isplati pa će jednostavno odustati od mogućnosti prijave.


Za ostvarivanje mjera mogu se prijaviti poslodavci koji spadaju u skupinu Prihvatljivih sektora i poslodavaca, a čine ih djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane i pića, prijevoza i skladištenja, zdravstveni turizam, radno-intenzivne djelatnosti unutar prerađivačke industrije - tekstil, odjeća, obuća, koža, drvo i namještaj. Prijaviti se mogu i poslodavci koji ne mogu obavljati djelatnost sukladno odlukama Stožera civilne zaštite (nacionalnog, županijskog, jedinica lokalne samouprave), a to su trgovine, muzeji, kazališta, kina, čitaonice, održavanje izložbi, revija i sajmova ugostitelji uz izuzetak usluge pripreme i dostave hrane, uslužne djelatnosti u kojima se ostvaruje bliski kontakt s klijentima (npr. frizeri, maseri, saune, bazeni), sportske djelatnosti kao što su sportska natjecanja i organizirani treninzi te obustava rada teretana, sportskih centara, fitness i rekreacijskih centara, održavanje dječjih i drugih radionica, plesne škole, autoškole i škole stranih jezika. Kao treća i posljednja skupina navode se i drugi poslodavci koji mogu dokazati utjecaj posebnih okolnosti na svoje poslovanje, što se u pravilu odnosi na pad prihoda od 20%.


Također su uvedena pojedina ograničenja glede okolnosti koje bi bile u suprotnosti sa svrhom navedenih mjera. Ne mogu koristiti potporu poslodavci koji su u posljednjih 12 mjeseci registrirali poslovni subjekt i koji već koriste sredstva za zapošljavanje. Dakle, nove mjere neće moći koristiti oni koji već konzumiraju potpore HZZ-a ili drugih institucija kako ne bi došlo do dvostrukih potpora.


Poslodavac gubi pravo na potporu ako je od 20. ožujka 2020.g. do trenutka isplate potpore imao pad zaposlenosti veći od: 40% kod poslodavaca koji zapošljavaju do 10 radnika, 20% za Mala poduzeća, 15% za Srednja poduzeća i 10% za Velika poduzeća. U isto ne ulazi istek ugovora o radu na određeno vrijeme, odlazak radnika u mirovinu i otkaz skrivljenim ponašanjem radnika.


Što se tiče ciljanih skupina radnika, mjera se odnosi na sve radnike zaposlene kod poslodavca koji ulazi u jednu od navedenih skupina ovlaštenih na traženje potpore. Ona se čak odnosi i na vlasnike, suvlasnike, osnivače, članove uprave, direktore, prokuriste i sl. pod uvjetom da se radi o poslodavcu kod kojeg je zaposleno do maksimalno 10 radnika. Dakle ako je zaposleno više od 10 potporu nije moguće zatražiti, no ako se radi o vlasniku obrta navedeno ograničenje se ne primjenjuje. Nadalje, ako se radi o nekoliko gospodarskih subjekata koje povezuje ista osoba vlasnika ili osnivača, a pojedinačno zapošljavaju do 10 radnika, no u ukupnom zbroju je više od 10 radnika ponovo se primjenjuje pravilo prema kojem se potpora ne odobrava vlasnicima, suvlasnicima itd.


HZZ opsežno navodi razloge kojima se uvjetuje traženje potpore te se očekuje od svakog poslodavca da u sklopu Zahtjeva za dodjelu potpore za očuvanje radnih mjesta na opisan način prikaže pad prometa, otkazivanje rezervacija, eventa, kongresa, seminara, otkazivanje ugovornih poslova i narudžbi, nemogućnost isporuke gotovih proizvoda ili ugovorenih i plaćenih sirovina, repromaterijala, strojeva, alata i sl. Poslodavac također navodi aktivnosti koje je poduzeo u svrhu očuvanja radnih mjesta. Za dodjelu potpore potrebno je ispuniti i dokazati jedan od navedenih razloga, nema kumulacije razloga.


HZZ mora zaprimiti i obraditi Zahtjev za dodjelu potpore u roku od 10 dana od dana kada ga je zaprimio. Nakon obrade treba obavijestiti poslodavca o odobrenom zahtjevu i potpisati ugovor o dodjeli sredstava. Potpora se isplaćuje do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec. HZZ će provjeravati statuse radnika za koje se isplaćuje potpora te provjeriti solventnost poslodavca, također će obavljati redovnu kontrolu o broju radnika u razdoblju ugovorne obveze. Predaja Zahtjeva za dodjelu potpore moguća je već od 23.03.2020. u 00:01. Obrazac Zahtjeva s pripadajućim tablicama i potrebnom dokumentacijom može se pronaći i elektronski predati na web stranici HZZ-a. Više informacija i obrazac za predaju Zahtjeva nalaze se na sljedećem linku: http://mjere.hr

Saniranje štetnih posljedica potresa na zagrebačkom području

U posljednjih nekoliko tjedana, svjedoci smo neugodnih izvanrednih događaja koji su zatekli cijeli svijet, pa tako i Hrvatsku – naravno radi se o pandemiji virusa COVID-19 i njegovim posljedicama. Međutim, Zagreb je 22. ožujka 2020. godine bio i središte prirodne nepogode, potresa, koji je imao negative posljedice primarno za živote i zdravlje Zagrepčana, a na koncu i za njihovu imovinu. Dalje u tekstu ovog članka bit će govora o potonjem – imovinskoj šteti nastaloj potresom te o saniranju iste.


Gradonačelnik Grada Zagreba 23. ožujka 2020. godine donio je Zaključak o proglašenju prirodne nepogode uzrokovane potresom na području Grada Zagreba (Klasa: 361-07/20-01/2), a temeljem kojeg je 25. ožujka 2020. godine objavljen Javni poziv za prijavu štete na imovini.


Javnim se pozivom pozivaju oštećenici fizičke i pravne osobe na čijoj je imovini utvrđena šteta od prirodnih nepogoda, u ovom slučaju potresa, da prijave štetu na imovini Gradskom povjerenstvu Grada Zagreba za procjenu šteta od prirodnih nepogoda u pisanom obliku, na propisanom obrascu. Ističemo kako su prijava štete na imovini i prijava za pregled građevina dvije različite prijave.


Prijava za pregled građevina treba se obaviti što hitnije putem aplikacije „Prijava za pregled građevina nakon potresa“ na poveznici https://arcg.is/1vafny0, radi utvrđivanja oštećenja na građevini. Građani spomenutu aplikaciju popunjavaju na stranici www.zagreb.hr.

Hitni pregled građevina koje rade inženjeri statičari ne uključuje procjene štete i ne uključuje izradu dokumenata za naplatu šteta. Procjenu sigurnosti i uporabljivosti zgrada koji obavljaju građevinski stručnjaci se može ''shvatiti'' kao savjet stručnjaka svojim sugrađanima, je li sigurno živjeti u oštećenoj zgradi i savjet što je potrebno hitno napraviti.


S druge strane, prijava štete na imovini obavlja se putem tzv. Obrasca PN, radi upisa u Registar šteta, kako bi se nakon prijave štete moglo pristupiti procjeni temeljem koje bi se realno procijenila vrijednost imovine na kojoj je nastala šteta i procijenila šteta koja se dogodila toj imovini, a sve u svrhu utvrđivanja iznosa pomoći za ublažavanje i djelomično uklanjanje posljedica prirodnih nepogoda sukladno Zakonu. Šteta se može prijaviti do proglašenja kraja pandemije.


Vlasnici obiteljskih kuća trebaju podnijeti prijavu, tj, ispuniti obrazac, za cijelu obiteljsku kuću, suvlasnici prijavu podnose zajednički, dok oni u stambenim zgradama samo za svoj stan. Dalje, po pitanju stambenih zgrada, predstavnici suvlasnika trebaju podnijeti prijavu za zajedničke prostorije (primjerice: šupe, kotlovnice i sl.), a ako takvog nema, isto će učiniti prinudni upravitelj zgrade temeljem dostavljenih podataka od suvlasnika. Sve navedeno odnosi se na fizičke osobe, dok pravne podnose prijavu na objektima u svom vlasništvu, a za objekte u zakupu zakupodavac.


Sve navedene informacije, zajedno sa spomenutim Obrascem PN za prijavu štete, kao i kratke upute o postupanju vezano za prijavu štete, dostupne su na službenim internetskim stranicama Grada Zagreba (https://www.zagreb.hr/vazne-informacije-vezano-uz-posljedice-potresa_ste...), a informacije oko popunjavanja obrazaca na besplatnom broju telefona 0800 88 03 ili putem maila prijavastetepotres@zagreb.hr. Dodatno, u slučaju nemogućnosti online prijave štete, omogućeno je osobno preuzimanje obrasca u pisarnicama gradske uprave radnim danom u uredovno vrijeme, kao i uputa za popunjavanje istog.


Sam registar šteta reguliran je Zakonom o ublažavanju i uklanjanju posljedica prirodnih nepogoda (NN 16/19, dalje u tekstu: Zakon) kao jedinstvena digitalna baza podataka o svim štetama nastalim zbog prirodnih nepogoda na području Republike Hrvatske (čl. 41. st. 1. Zakona).


Podaci koji se unose u Registar šteta važni su za sljedeću fazu postupka. Naime, Državno povjerenstvo pristupa provjeri i obradi podataka o konačnim procjenama šteta na temelju podataka iz Registra šteta i ostale dokumentacije te utvrđuje iznos pomoći za pojedinu vrstu štete i oštećenike tako da određuje postotak isplate novčanih sredstava u odnosu na iznos konačne potvrđene štete na imovini oštećenika (čl. 34. Zakona).


Sredstva pomoći za ublažavanje i djelomično uklanjanje posljedica prirodnih nepogoda strogo su namjenska sredstva te se, kako je ranije navedeno, raspoređuju prema postotku oštećenja vrijednosti potvrđene konačne procjene štete (čl. 20. st. 1. Zakona). Ona se ne dodjeljuju za:

1. štete na imovini koja je osigurana

2. štete na imovini koje su izazvane namjerno, iz krajnjeg nemara ili nisu bile poduzete propisane mjere zaštite od strane korisnika ili vlasnika imovine

3. neizravne štete

4. štete nastale na nezakonito izgrađenim zgradama javne namjene, gospodarskim zgradama i stambenim zgradama za koje nije doneseno rješenje o izvedenom stanju prema posebnim propisima, osim kada je, prije nastanka prirodne nepogode, pokrenut postupak donošenja rješenja o izvedenom stanju, u kojem slučaju će sredstva pomoći biti dodijeljena tek kada oštećenik dostavi pravomoćno rješenje nadležnog tijela

5. štete nastale na građevini ili području koje je, u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita kulturnog dobra, aktom proglašeno kulturnim dobrom ili je u vrijeme nastanka prirodne nepogode u postupku proglašavanja kulturnim dobrom

6. štete koje nisu na propisani način i u zadanom roku unesene u Registar šteta prema odredbama ovoga Zakona

7. štete u slučaju osigurljivih rizika na imovini koja nije osigurana ako je vrijednost oštećene imovine manja od 60 % vrijednosti imovine.


Shodno navedenom, prilikom raspodjele sredstava pomoći za djelomičnu sanaciju šteta od prirodnih nepogoda oštećenici imaju pravo na naknadu zbog oštećenja neosigurane imovine uzrokovane prirodnom nepogodom (potresom), ali ne ako je vrijednost oštećene imovine manja od 60% vrijednosti cjelokupne imovine. U slučaju da šteta jest veća, naknadit će se do 5% vrijednosti konačno procijenjene štete (čl. 35. st. 2. Zakona). Dakle, utvrdit će se visina štete i vrijednost koju inače ima oštećena građevina te će se prema tome odrediti iznosi li šteta više ili manje od 60% vrijednosti te građevine. Međutim, iznimno od navedenog, Državno povjerenstvo može predložiti Vladi Republike Hrvatske dodjelu većih iznosa pomoći za ublažavanje i djelomično uklanjanje posljedica od prirodnih nepogoda kada su stradanja imovine i stanovništva takva da prijete ugrozom zdravlja i života i funkcioniranja gospodarstva na području pogođenom prirodnom nepogodom (čl. 35. st. 3. Zakona).


Trenutno je nemoguće procijeniti koliko će trajali cijeli postupak procjene i prijave štete te dodjele sredstava, a u tijeku je donošenje i novih zakonskih propisa. Na građanima je u ovom trenutku da u što kraćem roku, koliko situacija dopušta, iskoriste svoja prava te prijave za pregled građevine, a nakon toga i štetu na imovini.


Sve važne informacije vezane uz posljedice potresa i štetu na imovini, uključujući tekst Javnog poziva za prijavu štete na imovini te adrese pisarnica u kojima se mogu preuzeti obrasci za prijavu štete, nalaze se na:

https://www.zagreb.hr/vazne-informacije-vezano-uz-posljedice-potresa_ste...

Širenje lažnih vijesti i posljedice

Pravo na slobodu misli, slobodu mišljenja i izražavanja izrijekom jamče kako svi relevantni međunarodni dokumenti o ljudskim pravim i slobodama, tako i ustavi suvremenih demokratskih zemalja među kojima je i Ustav Republike Hrvatske. Sloboda izražavanja također je i jedno od prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.


Posebnu važnost sloboda izražavanja dobiva u današnjem digitalnom okruženju gdje svatko ima mogućnost objavljivati bilo kakav sadržaj na internetu. Uz mnoge pozitivne strane interneta i društvenih mreža poput lakšeg širenja informacija i povezivanja ljudi, internet postaje i pogodno sredstvo poduzimanja raznovrsnih nezakonitih radnji. Sve češća pojava, posebice u kriznim situacijama, postaje i širenje lažnih vijesti i govora mržnje za koje se još uvijek ne pronalazi odgovarajući univerzalni pravni okvir. Budući da ni zakonodavstvo Europske unije ne sadrži nikakvu regulaciju o suzbijanju lažnih vijesti, Europska komisija radi na provedbi širokog skupa akcija za borbu protiv širenja dezinformacija u Europi.


Za vrijeme trajanja pandemije koronavirusa i nakon potresa u Zagrebu, u medijima se javlja sve više lažnih informacija o načinima širenja, zaštite, oboljelima od virusa te informacije kojima se upozoravalo kad i na kojem mjestu će se dogoditi sljedeći potres, iako potrese nije moguće predvidjeti. Društvenim se mrežama, primjerice, širila objava na kojoj su bile slike rodilja koje su izašle iz Petrove bolnice u Zagrebu nakon snažnog potresa u kojem je oštećena bolnica, ali je u opisu tih fotografija bilo navedeno da su iz Italije gdje su zbog zaraze koronavirusom bolnice prepune i pacijenti nemaju kamo. Takve vijesti se posebice šire putem društvenih mreža, a kako bi bile što uvjerljivije, autori se lažno pozivaju na povjerljive izvore poput Svjetske zdravstvene organizacije, doktore i UNICEF-a.

Lažne vijesti, poput one da u travnju neće biti isplaćene mirovine zbog tehničkih problema uzrokovanih potresom u Zagrebu sve se više šire i u Hrvatskoj. Iz tog razloga Državno odvjetništvo Republike Hrvatske objavilo je 24. ožujka 2020. godine priopćenje u kojem navodi da je uputilo sva županijska i općinska državna odvjetništva da temeljito i neodložno postupaju otkrivaju i kaznenih djela lažne uzbune te prekršaja širenja lažnih i uznemiravajućih vijesti.


Hrvatske vlasti pozivaju građane na odgovornost, a u hrvatskom pravnom okviru za počinitelje širenja lažnih vijesti predviđena je prekršajna sankcija. Širenje lažnih vijesti spominje se samo u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 5/90, 30/90, 47/90, 29/94; dalje: ZPPJRIM) u kojem je navedeno da tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana (čl. 16. ZPPJRIM). Zakon kojim je propisan taj prekršaj uz manje izmjene na snazi je od 1977. godine te su u njemu i danas novčane kazne propisane u njemačkim markama, a kazne preračunato u kunama danas iznose od 200 do 780 kn.


Obilježja prekršaja širenja lažnih vijesti opisana su u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH Psz 114/1993-5). Za postojanje prekršaja dovoljno je da netko izmišlja lažne vijesti ili širi lažne vijesti kojima narušava mir građana. Iz navedenog proizlazi da je dovoljno ili izmišljanje ili širenje lažnih vijesti te nije nužno da počinitelj ujedino i izmisli i širi lažne vijesti (kumulacija radnje). Neistinost tvrdnji presumira se prema principu svatko se smatra dobrim te se suprotno mora dokazati, sukladno tome ako netko za nekog tvrdi nešto negativno to mora i dokazati. Sve dok tvrdnje nisu dokazane smatraju se lažnima. Kod navedenog prekršaja vrijedi načelo koje govori da se u slučaju sumnje na štetu okrivljenog uzima da je tvrdnja neistinita. Sukladno tome, upravo okrivljenik mora dokazivati istinitost iznesenih krivnji, a ne tužitelj kao što je to slučaj za većinu prekršaja i kaznenih djela. Navedeni prekršaj može se izvršiti i iz nehaja pa nije potrebno utvrđivati namjeru, odnosno nije bitno je li počinitelj bio svjestan obilježja mjestu, već samo da je okrivljenik širio lažne vijesti, odnosno da je svojim ponašanjem omogućio da više osoba sazna lažne vijesti.

Za počinjenje prekršaja širenja lažnih vijesti u proteklih par dana podneseno je više policijskih prijava. U Virovitičko-podravskoj županiji preko društvenih mreža širile su se objave kojima optužuju lokalni križni stožer i epidemiologe na skrivanje podataka o koronavirusu. Kako bi to suzbila, policija je locirala više ljudi koji su objavljivali te lažne informacije. Muškarac iz Krapine objavio je na društvenoj mreži kako je jedna njegova poznanica pozitivna na koronavirus iako ona nije testirana te je protiv njega podnijet optužni prijedlog.


Kaznena odgovornost propisana je samo ako bi se lažno uzbunile javne službe koja osigurava red ili pruža pomoć o događaju koji iziskuje hitno djelovanje te službe. Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; dalje: KZ) za kazneno djelo lažne uzbune predviđa kaznu zatvora u trajanju do tri godine (čl. 316. KZ). Navedeno kazneno djelo razlikuje se od prekršaja širenja lažnih vijesti po tome što je za njega potrebno da je objava uzbunila javne službe poput policije, a ne širu javnost. Ono se može primijeniti u slučaju npr. lažne dojave o kršenju samoizolacije, ali ne i zbog pukog širenja informacija na društvenim mrežama.

O uzdržavanju punoljetnog djeteta od A do Ž

Obiteljska solidarnost jedno je od temeljnih načela obiteljskog prava, a očituje se u međusobnom pomaganju članova obitelji. Obiteljskopravni institut koji se najlakše povezuje s navedenim načelom je uzdržavanje. Pravo na uzdržavanje radno sposobne punoljetne djece vrlo je često u praksi s obzirom na činjenicu da se vrlo velik broj djece nastavlja obrazovanje i osposobljavanje nakon punoljetnosti te je iz tog razloga ili zbog nemogućnosti zaposlenja i dalje financijsko ovisno o svojim roditeljima.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE SE ŠKOLUJE

Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta (čl. 290. st. 1. ObZ).


Potrebno je uzeti u obzir da je pojam redovnog i urednog ispunjavanja obveza, kako navodi zakon, širi od pojma redovitog studiranja, odnosno statusa redovitog studenta (odluka Županijskog suda u Rijeci, posl. broj: Gž-1067/2014-2, od dana 03. siječnja 2014. godine). Status redovitog studenta nije dostatan dokazivanju urednog i redovitog školovanja odnosno studiranja, budući da neispunjavanje obveza ne rezultira odmah gubljenjem statusa redovitog studenta (odluke Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž2-210/10-2, od dana 12. listopada 2010. te Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž2-226/09-2, od dana 20. travnja 2010. godine). Pojam statusa redovitog studenta razlikuje se od pojma redovitog ispunjavanja obveza i prema odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Uostalom, takvo bi poistovjećivanje rezultiralo diskriminatorno u odnosu na izvanredne studente. Dakle, status redovitog ili izvanrednog studenta ne utječe na pravo uzdržavanja punoljetnog djeteta (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-327/07, od dana 09. kolovoza 2007. godine). Nadalje, u više presuda jasno je ponovljeno da se ne može smatrati da punoljetno dijete uredno i redovito ispunjava svoje obveze kad dvije godine studija tri puta ponavlja (odluke Županijskog suda u Zagrebu, Gž2-41/04, od dana 09. ožujka 2004. godine, Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1374/05-2, od dana 25. kolovoza 2005. godine, Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-42/07-2, od dana 30. siječnja 2007. godine i Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-178/09-2, od dana 12. svibnja 2009. godine).


Roditelj punoljetnog djeteta ima pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovu obrazovanju (čl. 290. st. 5. ObZ). S druge strane, punoljetno dijete koje prima uzdržavanje radi obrazovanja dužno je obavijestiti roditelje o redovitom ispunjavanju obveza najkasnije do 01. studenoga za svaku školsku, odnosno akademsku godinu (čl. 291. st. 2. ObZ). Smatra se da učenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kad zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sličnih razloga) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske, odnosno akademske godine (čl. 290. st. 6. ObZ). Navedeni razlozi trebaju biti potkrijepljeni valjanom liječničkom ili, s obzirom na prirodu razloga, drugom dokumentacijom.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE SAMO STJEČE ODREĐENE PRIHODE

Važno je naglasiti da je punoljetno dijete koje ima pravo na uzdržavanje, a koje ima prihode dužno pridonositi za svoje uzdržavanje (čl. 291. st. 1. ObZ) što može značiti da je iznos uzdržavanja od stane roditelja manji. S obzirom na općenitost formulacije, zakonodavac ne postavlja nikakva ograničenja u vezi s izvorom tih prihoda. Pod pojam prihoda djeteta može svrstati i drugi prihodi stečeni na temelju različitom od rada. Prema tome postojanje određene ušteđevine na štednom računu i kamate također može predstavljati prihod djeteta kojim je dijete dužno doprinositi svome uzdržavanju (odluka Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1389/12-2, od dana 04. ožujka 2013. godine). Tako će se prihodi djeteta, kao što su prihodi od stipendija, sportskih plaća, nasljeđivanja, prihodi iz radnog odnosa i slično, uzimati u obzir prilikom određivanja iznosa uzdržavanja punoljetnog djeteta. Međutim, važno je naglasiti da neovisno o tome stječe li dijete prihode ili ne, te u kojem iznosu ih stječe, roditelj se ne može osloboditi svoje dužnosti uzdržavanja djeteta.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE NE MOŽE NAĆI ZAPOSLENJE

Punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti, roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina (čl. 290. st. 2. ObZ). Ta će obveza prestat i prije isteka godine dana od prestanka obrazovanja u trenutku kad dijete navrši dvadeset i šest godina (čl. 290. st. 3. ObZ).


No, roditelji nisu dužni uzdržavati punoljetno dijete koje nakon školovanja nije htjelo prihvatiti zaposlenje za koje se traži srednja stručna sprema (odluka Županijskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Gž-996/12, od dana 14. studenog 2012. godine).

Roditelj ima pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovu zaposlenju (čl. 290. st. 5. ObZ).


Zanimljivo je da, prema stajalištu sudova, ako po isteku godine dana od završetka školovanja ili studija nezaposleno dijete odluči nastaviti obrazovanje na višoj razini, pravo na uzdržavanje oživljava (odluke Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-65/02, od dana 19. veljače 2002. godine i Županijskog suda u Bjelovaru, posl. broj: Gž-3252/11-2, od dana 12. siječnja 2012. godine).


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA KOJE JE SKLOPILO BRAK

Ako je punoljetno dijete sklopilo brak, obveza roditelja postala je supsidijarna (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev. 1090/11-2, od dana 5. listopada 2011. godine). Navedeno je u skladu sa zakonskom odredbom koja određuje red uzdržavanja. Pravo na uzdržavanje od bračnog druga ostvaruje prije uzdržavanja od srodnika (čl. 283. st. 2. ObZ). To ne znači da roditeljska obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta automatski prestaje, već se brakom samo mijenja subjekt koji je prvi po redu dužan udržavati. Tako da, primjerice, ako bračni drug nije u mogućnosti u cijelosti uzdržavati drugoga bračnog druga, mogla bi postojati djelomična obveza na teret roditelja, naravno i dalje uz pretpostavku da su ispunjeni zakonski uvjeti za uzdržavanje punoljetnog djeteta.


TUŽBA RADI UZDRŽAVANJA PUNOLJETNOG DJETETA

Prema sudskoj praksi i stajalištu pravnih teoretičara, zahtjev za uzdržavanje punoljetnog djeteta podnosi se odvojeno od tužbe za razvod braka. Za suđenje u sporovima za zakonsko uzdržavanje, ako je tužitelj osoba koja traži uzdržavanje, nadležan je pored općinskog suda općemjesne nadležnosti (što je općinski sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, odnosno općinski sud na čijem području tuženik ima prebivalište, odnosno boravište), i općinski sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište (čl. 34. st. 1. t. 1., čl. 47. st. 1. i čl. 51. st. 1. ZPP). Na ovaj način tužitelju je dano na odabir kojem sudu će podnijeti tužbu.


Tužba treba biti razumljiva i sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a osobito treba sadržavati:

- oznaku suda,

- ime, prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju,

- osobni identifikacijski broj podnositelja,

- predmet spora,

- sadržaj izjave i

- potpis podnositelja (čl. 106. st. 2. i 186. st. 1. ZPP).


Izjava koja se daje podneskom može se, umjesto podneskom, dati usmeno na zapisnik kod parničnog suda (čl. 106. st. 5. ZPP). Ako izjava sadrži kakav zahtjev, stranka treba da u podnesku navede činjenice na kojima temelji zahtjev i dokaze kad je to potrebno (čl. 106. st. 4. ZPP).


U slučaju spora o uzdržavanju punoljetnog djeteta s obzirom na same uvjete tog instituta potrebno je priložiti dokaze o školovanju:

- potvrdu o upisu u srednju školi, odnosno na sveučilišni ili stručni studij, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih i

- potvrda o redovitom i urednom ispunjavanju obveza u tim obrazovnim ustanovama, a zatim i službene podatke o primanjima tuženika.


Nadalje se prilažu dokazi o činjenicama iz kojih se izvodi pravni temelj uzdržavanja, to će biti izvadak iz matice rođenih gdje je upisan tuženik kao roditelj djeteta te potvrda da dijete i tuženik imaju različita prebivališta, odnosno boravišta. Drugi dokazi mogu biti presuda o razvodu braka, saslušanje stranaka i svjedoka i slično.


Sud prilikom utvrđivanja iznosa uzdržavanja procjenjuje potrebe uzdržavane osobe i uzdržavatelja kako bi ih doveo u ravnotežu. Pri procjenjivanju potreba uzdržavane osobe sud će uzeti u obzir njezine prihode, kako je već navedeno, ako ih ima, imovinsko stanje, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju (čl. 307. st. 2. ObZ). Pri procjenjivanju mogućnosti osobe koja je dužna uzdržavati uzet će se u obzir njezino imovinsko stanje, sva njezina primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, njezine vlastite potrebe i druge zakonske obveze uzdržavanja (čl. 307. st. 3. ObZ).


ZAHTJEV ZA UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA UNATRAG

Uzdržavanje za punoljetno dijete se može odrediti samo za vrijeme nakon podnošenja zahtjeva za uzdržavanje (čl. 306. ObZ). Odredba zakona koja određuje da je roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava do podnošenja tužbe (čl. 289. st. 1. ObZ) odnosi se samo na maloljetno dijete, i ne može se primijeniti u slučaju punoljetnog djeteta. Budući da ne postoji slična odredba za uzdržavanje punoljetnog djeteta, njegovo se uzdržavanje ne može tražiti unatrag.

Dakle, kad zakonski zastupnik malodobnog djeteta tek podnosi tužbu za uzdržavanje može zahtijevati ne samo da se uzdržavanje plaća ubuduće od trenutka podnošenja tužbe, već i unatrag. Za razliku od toga, u slučaju da punoljetno dijete podnosi tužbu za uzdržavanje, ono može zahtijevati da se uzdržavanje plaća samo ubuduće od trenutka podnošenja tužbe.


NAMIRENJE DOSPJELIH, A NE ISPLAĆENIH TRAŽBINA NA IME UZDRŽAVANJA PUNOLJETNOG DJETETA

Ako bi punoljetno dijete tražilo isplatu dugovanih tražbina uzdržavanja nakon što je već pravomoćnom presudom utvrđen iznos uzdržavanja, a ti iznosi nisu mjesečno podmireni od strane obveznika uzdržavanja iako su dospjeli na naplatu, punoljetno dijete ima pravo potraživati svaki od njih do nastupa zastarnog roka. Tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, primjerice mjesečno kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. ZOO).

Punoljetno dijete čije je pravo uzdržavanja od strane roditelja utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom može, temeljem te presude, podnijeti Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu dospjelih, a neisplaćenih tražbina uzdržavanja. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje koji je sadržan u samoj odluci. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke tuženiku – osobi koja je obveznik uzdržavanja (čl. 25. st. 1. OZ).


VERZIJSKI ZAHTJEV

Nadalje, fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati ili nije bila dužna uzdržavati u cijelosti, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe koji su bili opravdani, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja je po zakonu bila dužna uzdržavati (čl. 287. st. 1. ObZ).

Opravdanim troškovima smatra se mjesečni iznos određen pravomoćnom sudskom odlukom koji je dužan isplaćivati obveznik davanja uzdržavanja. Eventualna daljnja sredstva koja bi na ime obveze uzdržavanja dodatno doprinosila osoba koja nije bila dužna uzdržavati, ne mogu se smatrati opravdanim troškovima (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-1302/2008-2, od dana 28. siječnja 2009. godine). Također, cijelo vrijeme uzdržavanja punoljetno dijete mora udovoljavati uvjetima koje zakon propisuje za uzdržavanje punoljetnog djeteta kako bi troškovi bili opravdani.

Pravo na naknadu za isplaćeno uzdržavanje ima i roditelj djeteta (čl. 287. st. 3. ObZ) što u svojoj presudi Ustavni sud opravdava činjenicom da roditelji moraju zajedno brinuti o odgoju i uzdržavanju djeteta (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: U-III/1212/2005, od dana 30. siječnja 2008. godine). No, takvo pravo nema punoljetno dijete zato što ono nije osoba koja je snosila troškove uzdržavanja druge osobe, već je sama sebe uzdržavala, odnosno snosila troškove vlastitog uzdržavanja (odluka Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž 777/2005-2, od dana 25. svibnja 2005. godine).

Ovaj, takozvani verzijski zahtjev, kao institut obveznog prava, ograničen je općim zastarnim rokom koji iznosi pet godina (čl. 225. ZOO). Važno je naglasiti da se taj rok odnosi na tražbine, a kako one dospijevaju mjesečno, svako pojedino davanje zastarit će nakon 5 godina.

Tumačenje zakonskog pojma iz čl. 290. st. 1. Obiteljskog zakona “dijete koje se redovito školuje“ i pregled sudske prakse u vezi uzdržavanja punoljetnog djeteta

Moralno te materijalno pomaganje svih članova obitelji, međusobna pomoć, naročito u materijalnom smislu, je obiteljska solidarnost kao jedna od temeljnih vrijednosti na kojima počiva obiteljsko pravo. Najintenzivniji oblik obiteljske povezanosti je odnos između roditelja i djece. Mnoštvo emocija, dobrih i loših, odnos čine složenim. Odnos između roditelja i djece može biti konfliktan, a najčešći sukobi bilježe se upravo u kontekstu obveze uzdržavanja. Društvo treba biti svjesno potencijalnih problema u vezi s uzdržavanjem punoljetnog djeteta, posebice kad su roditelji razvedeni. Prilikom analiziranja prava na uzdržavanje punoljetne djece kao obiteljskopravnog instituta, uočio sam porast broja presuda koje se bave uzdržavanjem punoljetnog djeteta, ali tijekom vremena dolazi do kristaliziranja nekih pitanja na koja sudska praksa nije ponudila ili je pak ponuda, ali neujednačena tumačenja. Pitanje uzdržavanja punoljetnog djeteta možemo povezati s problemom nezaposlenosti. Nezaposlenost roditelja koji nisu više u mogućnosti uzdržavati njihovo punoljetno dijete. Nesporno se radi o problemu koji ne zabranjiva isključivo iz perspektive obiteljskog prava, budući da se uloge države i obitelji glede skrbi u pomoći tim osobama isprepliću.

U radu će se pokušati približiti tumačanje zakonskog pojma iz čl. 290. st. 1. Obiteljskog zakona (dalje: ObZ) “dijete koje se redovito školuje“, te analizirati određena sudska praksa. Nadalje, što je to “redovito i uredno ispunjavanje obveza“, a ima veze s statusom redovitog studenta.


UZDRŽAVANJE PUNOLJETNOG DJETETA

Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta. Pojam statusa redovitog studenta prema odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju razlikuje se od pojma redovitog ispunjavanja obveza, koji pojam ima u vidu odredba 290. st. 1. ObZ-a.

Redovito ispunjavanje obveza pretpostavlja ispunjavanje obveza u upisanoj tekućoj školskoj ili akademskoj godini te nastavno upisivanje sljedeće godine. Iznimno, prema odredbi čl. 290. st. 6. ObZ-a, smatra se da učenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kad zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sličnih razloga) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske, odnosno akademske godine.

Zakonski pojam iz članka 290. st. 1. ObZ-a “dijete koje se redovito školuje“ treba tumačiti u smislu da redovito ispunjava svoje obveze na fakultetu, neovisno o tome ima li tijekom studija status redovnog ili izvanrednog studenta. Dakle, odlučna je činjenica da li su redovito i uredno ispunjavane obveze na fakultetu. Redovito je školovanje pretpostavka koje je dijete dužno ispuniti da bi postojala dužnost roditelja da ga uzdržava i nakon punoljetnosti. U analiziranom predmetu, osoba je 2013./14. upisala prvu godinu Ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zatim je 2014./15. redovno upisala drugu godinu, a 2015./16. ponovno upisala drugu godinu. Nadalje, studentica je 2016./17. prvi put upisala treću godinu, zatim 2017./18. ponovno upisala treću godinu, da bi 2018./19. upisala po treći put treću godinu. Naime, takvo školovanje, gledano u sveukupnosti (studij upisala 2013. godine, a 2018/19. upisala treći put treću godinu studija) ne sadrži obilježja onakvog redovitog školovanja koje ima u vidu zakonska odredba kao osnovnu pretpostavku, da bi roditelj, bio u obvezi uzdržavati tužiteljicu i nakon punoljetnosti. Punoljetno dijete koje ni nakon tri godine studiranja nije upisalo drugu godinu studija nije redovito i uredno ispunjavalo svoje obveze, iako ima status redovitog studenta. Dakle, u ovakvom konkretnom slučaju, obveza roditelja (oca) je prestala.

Nadalje, možemo ekstenzivno protumačiti i stavak 4., članka 290. ObZ-a zajedno s člankom 291. Istovjetno stilizaciji staroga zakona ta odredba predviđa pravo roditelja koji su ujedno i davatelji uzdržavanja tražiti i dobiti od djeteta ili odgovarajućih institucija podatke o obrazovanju ili zaposlenju. Propisano je pravo posve jasno i legitimno. No, postavlja se pitanja zašto je zakonodavac u članku 291., nakon prvog stavka, koji (istovjetno ranijoj normi) definira obvezu djeteta koje ima prihode da doprinosi svojem uzdržavanju, dodao drugi stavak koji se čini istog sadržaja stavka četvrtog članka 290. Spomenuta odredba, pisana je iz perspektive djeteta, propisuje njegovu dužnost glede obavješćivanja roditelja o redovnom ispunjavanju obveza. Dva se pitanja postavljaju. Prvo, zašto istovjetna dužnost ne postoji glede dokazivanja da se primatelj uzdržavanja zaposlio. Zatim, zašto je uopće zakonodavac dvaput ponovio isti propis? Ako se pak radi o različitim propisima, s obzirom na to da jedna spominje “pravo roditelja“, a druga “dužnost djeteta“ utječe li to u konačnici na teret dokazivanja u sporovima kojima se traži utvrđivanje, odnosno ukidanje obveze uzdržavanja?


VERZIJSKI ZAHTJEV

Verzijski zahtjev u obiteljskopravnom institutu uzdržavanja predstavlja poseban skup odredbi koje uređuju pravo na naknadu isplaćenog uzdržavanja iz članka 287. Obiteljskog zakona te drugih odredbi o vraćanju iznosa isplaćenih temeljem privremenog uzdržavanja maloljetne djece iz članaka 25. do 30. Zakona o privremenom uzdržavanju.

Roditelji koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe. Bilo da se radi o fizičkoj ili pravnoj osobi koja je snosila trošak uzdržavanja umjesto osobe koja je na to prvotno ili barem prije isplatitelja bila dužna činiti, verzijski zahtjev je sredstvo značajno po tome da općenito pospješuje institut uzdržavanja.

Omogućava osobama koje su snosile trošak uzdržavanja umjesto osobe koja je na to prvotno ili barem prije njih bila dužna činiti, da ga od te osobe i nadoknade. Tako se na ekonomski prihvatljiv način, ne samo opravdava činjenica obvezivanja drugih osoba na uzdržavanje, već se i potiču treće osobe koje nisu uopće dužne uzdržavati, da sudjeluju i na poseban način (a da se ne radi npr. o darovanju) pripomognu vjerovniku prava uzdržavanja u slučajevima u kojima nije opravdano očekivati da će dužnik uzdržavanja na vrijeme, samostalno, redovito i cjelovito ispuniti svoju obvezu. Odredbe ObZ-a primjenjuje se i na obiteljske odnose koji su nastali do dana stupanja na snagu ObZ-a (1.11.2015.), ako ObZ-om nije drukčije određeno.

Postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ObZ-a dovršit će se prema odredbama Obiteljskog zakona (NN, br, 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 25/13. I 5/15.) Prema gore navedenim odredbama i sukladno načelu argumentum a contrario, novi ObZ je ograničio Verzijski zahtjev samo za uskraćeno uzdržavanje maloljetnog djeteta. Dakle, u gore navedenom slučaju, osoba nema pravo na naknadu uskraćenog uzdržavanja.

Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija

S obzirom na to da su obiteljski odnosi osobne, i zbog toga za svakog pojedinca, ali posljedično i za širu zajednicu, značajne prirode, država poduzima mjere usmjerene očuvanju obitelji. Tako ulaže i dodatne napore u pružanju pomoći kada takvi odnosi postanu narušeni, prvenstveno, ostavljajući mogućnost i sredstva konsenzusnog rješavanja. Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija dva su oblika pomoći obiteljima u krizi, a u hrvatskom pravnom sustavu relativno su novi instituti. Ova dva oblika pomoći su strukturirani i kratkotrajni putokazi stručnih osoba u rješavanju određenog problema. Prije svega riječ je o poticanju na pravovremenu komunikaciju i pregovaranje, ali bez ulaženja u dubinu sukoba i bez ispitivanja uzroka, a čiji je cilj postizanje sporazuma održivog za sve sudionike. Treća osoba se ovdje pojavljuje kako bi kao objektivan promatrač pomogla pri identificiranju potreba, briga i strahova, ali i u osmišljavanju izvedivih i svima prihvatljivih rješenja. Značajno je spomenuti da treće osobe nemaju ovlasti sudionicima nametnuti obvezujuće rješenje.


Obvezno savjetovanje


Obvezno savjetovanje je oblik pomoći članovima obitelji da donesu sporazumne odluke o obiteljskim odnosima vodeći posebnu brigu o zaštiti obiteljskih odnosa u kojima sudjeluje dijete te o pravnim posljedicama nepostizanja sporazuma i pokretanju sudskih postupaka u kojima se odlučuje o osobnim pravima djeteta (čl. 321. st. 1. ObZ), a provodi ga stručni tim centra za socijalnu skrb – pravnik i socijalni radnik ili psiholog. Nadležnosti CZSS određuje se prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta, ili prema mjestu zadnjeg zajedničkog prebivališta, odnosno boravišta bračnih ili izvanbračnih drugova (čl. 321. st. 2. ObZ). U obveznom savjetovanju sudjeluju članovi obitelji osobno i bez punomoćnika (čl. 321. st. 4. ObZ).


Obvezno savjetovanje provodi se:

1. prije pokretanja postupka radi razvoda braka u kojem postoji zajedničko maloljetno dijete i

2. prije pokretanja ostalih sudskih postupaka o ostvarivanju roditeljske skrbi i osobnih odnosa s djetetom (čl. 322. st. 1. ObZ). Navedeno upućuje na nužnost provedbe postupka i u slučaju raskida izvanbračne zajednice što je uvedeno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.

Obvezno savjetovanje pokreće se na zahtjev stranke koji se podnosi centru za socijalnu skrb u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik (čl. 323. st. 1. ObZ).


Uglavnom se obvezno savjetovanje provodi kao zajednički sastanak stranaka, a tek iznimno, ako centar za socijalnu skrb procijeni da u okolnostima konkretnoga slučaja zajednički sastanak ne bi bio svrhovit ili ako to jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga zahtijevaju, provesti će se odvojeni razgovori sa strankama (čl. 323. st. 3. ObZ). Najčešće se provodi u okviru dva, a po potrebi i tri susreta stranaka i članova stručnog tima CZZS.


Bračne drugove koji imaju namjeru razvesti brak u kojem postoji maloljetno dijete službenici CZSS-a će:

1) upoznati o mogućnosti bračnog savjetovanja,

2) upoznati o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka u odnosu na njih i djecu,

3) uputiti da su dužni voditi računa o djetetovoj dobrobiti prigodom uređenja spornih obiteljskih odnosa,

4) upoznati sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i pružiti pomoć ako to zahtijevaju,

5) upoznati s prednostima obiteljske medijacije i informirati o dostupnim obiteljskim medijatorima,

6) informirati o obvezi odaziva prvom sastanku obiteljske medijacije ako nisu postigli sporazum, odnosno plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i

7) upoznati s postupkom radi razvoda braka pokrenutog tužbom jednog od bračnih drugova (čl. 325. st. 1. ObZ).

U postupku obveznog savjetovanja može se djetetu omogućiti izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja (čl. 325. st. 3. ObZ).

Obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi se u odnosu na bračnog druga ili oba bračna druga ako su lišena poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i posljedice postupka ni uz stručnu pomoć ili ako su nesposobni za rasuđivanje ili ako im je nepoznato prebivalište i boravište (čl. 326. ObZ).


Ako stručni radnici koji provode obvezno savjetovanje posumnjaju na obiteljsko nasilje, centar za socijalnu skrb će nakon provedenog obveznog savjetovanja službenoj dužnosti odrediti odgovarajuću mjeru za zaštitu djeteta iz nadležnosti centra za socijalnu skrb ili predložiti sudu donošenje druge mjere za zaštitu djeteta iz nadležnosti suda i žurno će pokrenuti odgovarajući postupak(čl. 328. ObZ).


Obiteljska medijacija


Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora (čl. 331. st. 1. ObZ). Glavna svrha postupka obiteljske medijacije je postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i drugih sporazuma u vezi s djetetom. Uz ostvarenje te svrhe, u postupku obiteljske medijacije stranke se mogu sporazumjeti i o svim drugim spornim pitanjima imovinske i neimovinske naravi (čl. 331. st. 3. ObZ).

Medijacija je dobrovoljna, a medijator osoba koja je nepristrana i posebno educirana osoba upisana u registar obiteljskih medijatora koja poštuje gledišta stranaka i daje im pravnu informaciju, a ne pravni savjet. Medijator posebnu pozornost treba posvetiti dobrobiti i najboljem interesu djeteta te poticati roditelje da se usmjere na potrebe djeteta te podsjećati roditelje na to da su upravo oni prvi pozvani štititi djetetovu dobrobit te da djecu treba informirati i savjetovati se s njima. Medijator može u postupku obiteljske medijacije omogućiti djetetu izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja. Uvjeti medijacije moraju jamčiti privatnost i tajnost, i od strane medijatora i od strane sudionika, te se, osim u iznimnim slučajevima, informacije iznesene u medijaciji ne mogu kasnije koristiti. Ipak, za bračne drugove koji imaju zajedničku maloljetnu djecu, a nisu postigli plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi u postupku obveznog savjetovanja, prvi susret obiteljske medijacije je obvezan.


Obiteljska medijacija se ne provodi:

1) u slučajevima kada prema procjeni stručnog tima centra za socijalnu skrb ili obiteljskog medijatora zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije,

2) ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice postupka ni uz stručnu pomoć,

3) ako su jedan ili oba bračna druga nesposobni za rasuđivanje i

4) ako bračni drug ima nepoznato prebivalište i boravište (čl. 332. st. 1. ObZ).

U svim ostalim slučajevima kad se obiteljska medijacija provodi, ona se može provoditi neovisno o sudskom postupku, prije pokretanja sudskog postupka, za vrijeme njegova trajanja ili nakon dovršetka sudskog postupka (čl. 334. st 1. ObZ). Tako stranke mogu tijekom sudskog postupka sporazumno predložiti rješavanje spora u postupku obiteljske medijacije, a sud će zastati s postupkom i odrediti rok od tri mjeseca u kojem stranke mogu pokušati riješiti spor u postupku obiteljske medijacije (čl. 338. st. 1. ObZ). Također, sud može tijekom sudskog postupka, ako procijeni da ima izgleda za sporazumno rješavanje spornih obiteljskih odnosa, predložiti strankama postupak obiteljske medijacije. (čl. 338. st. 2. ObZ).


Neke od prednosti obiteljske medijacije su sljedeće:

- utječe na poboljšanje komunikacije među članovima obitelji čime se sukoba u obitelji smanjuju,

- potiče kontinuitet osobnih kontakata između roditelja i djece,

- omogućuje da odluke donose oni koji s njima trebaju živjeti što zadržava njihovu kontrolu nad njihovom situacijom te unapređuje samopoštovanje i dignitet članova obitelji,

- povećava vjerojatnost ostvarivanja sporazuma kao posljedicu samostalnog donošenja odluka,

- utječe da se odluke odnose racionalno,

- razvija trajno roditeljsko partnerstvo,

- usmjerava sudionike je na budućnost i na ono što oni žele,

- pruža iskustvo učenja pregovaranja i iskustvo postizanja sporazuma u teškim situacijama,

- omogućuje da se održi obiteljski sustav donošenja odluka i da se zadrži odgovornost za kvalitetu života članova obitelji,

- smanjuje troškova rastave i razvoda te skraćuje vremena potrebno za rješenje spora.

Ako se obiteljska medijacija provodi od strane obiteljskih medijatora zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, stranke ne plaćaju naknade za rad obiteljskih medijatora (čl. 343. st. 1. ObZ). No, ako obiteljsku medijaciju provode obiteljski medijatori izvan sustava socijalne skrbi, troškove njihova sudjelovanja snose stranke (čl. 343. st. 2. ObZ).


Zaključak


Obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija preporučljiva su metoda rješavanja obiteljskih konflikata, a njihove su prednosti brojne. Uz to što je financijski isplativije i kraći je put do željenih rezultata, najvažnija je činjenica da sami sudionici odnosa aktivno rade na njegovom poboljšanju. Na taj način rezultat je kvalitetniji, a ishod stabilniji.

IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI U KAZNENOM POSTUPKU

Sudska odluka u kaznenom postupku, nakon što postane pravomoćna, ne može se više pobijati redovnim pravnim lijekom, odnosno, žalbom. Međutim, u nekim slučajevima potrebno je osigurati pravnu zaštitu i protiv pravomoćnih sudskih odluka pa su tako Zakonom o kaznenom postupku predviđena tri izvanredna pravna lijeka: obnova kaznenog postupka, zahtjev za zaštitu zakonitosti te zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.


Obnova kaznenog postupka


Osobe koje su ovlaštene podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka su prvenstveno stranke u kaznenom postupku, a to su tužitelj (državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj) i osuđenik te njegov branitelj.


Nakon eventualne smrti osuđenika zahtjev mogu podnijeti državni odvjetnik i sljedeće osobe: osuđenikov bračni i izvanbračni drug, srodnik u ravnoj lozi, zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i hranitelj.


Zahtjev se može podnijeti i nakon što je osuđenik izdržao kaznu i bez obzira na zastaru, oprost ili pomilovanje. Ne postoji zakonski rok unutar kojeg bi se moralo podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka (osim u slučajevima zahtjeva na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava i obnove postupka na štetu okrivljenika) tako da ga ovlaštene osobe mogu podnijeti u bilo koje vrijeme kada ocijene da postoje razlozi za to.


Zahtjev se podnosi sudu koji je u prijašnjem postupku sudio u prvom stupnju, dakle, općinskom sudu, ako se radilo o kaznenom djelu za koje je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do dvanaest godina, ili županijskom sudu, ako se radilo o kaznenom djelu za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko dvanaest godina ili dugotrajni zatvor ili za koje je izričito zakonom propisana nadležnost županijskog suda.


Taj sud je ujedno i dužan, ako sazna da postoji razlog za obnovu kaznenog postupka, obavijestiti o tome osuđenika, odnosno osobu koja je ovlaštena podnijeti zahtjev.


U zahtjevu se mora navesti po kojoj zakonskoj osnovi se traži obnova i kojim se dokazima potkrepljuju činjenice na kojima se zahtjev temelji. Ako zahtjev ne bi sadržavao navedene podatke, sud bi pozvao podnositelja da ga u određenom roku dopuni.


Razne su zakonske osnove po kojima se može tražiti obnova kaznenog postupka.


Ako je optužba odbačena zato što nije bilo zahtjeva ovlaštenog tužitelja ili nije bilo potrebnog prijedloga za progon ili odobrenja, odnosno ako je iz istih razloga postupak pravomoćno obustavljen, sud će na zahtjev ovlaštenog tužitelja dopustiti obnovu čim prestanu razlozi zbog kojih su donesene navedene odluke.


Ako je postupak pravomoćno obustavljen prije podnošenja optužnice, na zahtjev ovlaštenog tužitelja može se dopustiti obnova postupka ako se podnesu novi dokazi na temelju kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje postupka.


Kazneni postupak pravomoćno obustavljen do početka rasprave može se obnoviti kad je državni odvjetnik odustao od progona, a žrtva progon nije preuzela, ako se dokaže da je do odustanka došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku.


Pravomoćna presuda može se preinačiti i bez obnove kaznenog postupka ako:


1) je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenika izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju,


2) je pri izricanju jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju uzeta kao utvrđena i kazna koja je već obuhvaćena u kazni izrečenoj prema odredbama o stjecaju u kakvoj prijašnjoj presudi,


3) se pravomoćna presuda kojom je za više kaznenih djela izrečena jedinstvena kazna ne bi mogla u jednom dijelu izvršiti zbog amnestije, pomilovanja ili iz drugih razloga,


4) se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude.


Kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može se obnoviti u korist osuđenika bez obzira je li prisutan, ako:


1) se dokaže da je presuda utemeljena na lažnoj ispravi, snimci ili lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,


2) se dokaže da je do presude došlo zbog kaznenog djela državnog odvjetnika, suca, suca porotnika, istražitelja ili druge osobe koja je obavljala dokazne radnje,


3) se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu,


4) je osoba za isto djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih,


5) se u slučaju osude za produljeno kazneno djelo ili za drugo kazneno djelo koje na temelju zakona obuhvaća više istovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji pokazuju da osuđenik nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje tih činjenica moglo bi bitno utjecati na odmjeravanje kazne.


Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je poništen ili ukinut propis na temelju kojeg je bila donesena pravomoćna osuda ili ukoliko Ustavni sud utvrdi da je presuda utemeljena na povredi prava i sloboda propisanih Ustavom ili međunarodnim ugovorom.


Kazneni postupak obnovit će se i u slučaju kada je zahtjev za obnovu podnesen na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako je povreda Konvencije utjecala na ishod postupka, a povreda ili njezina posljedica se može ispraviti u obnovljenom postupku.


Zahtjev na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava treba podnijeti u roku od 30 dana od dana konačnosti te presude.


Kazneni postupak može se iznimno obnoviti i na štetu okrivljenika ako je postupak dovršen pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija ako:


1) je do presude kojom se optužba odbija došlo zbog stvarne nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj pokrene postupak pred nadležnim sudom i istodobno zatraži obnovu postupka,


2) je postupak vođen bez ovlaštenog tužitelja i zbog toga donesena presuda kojom se optužba odbija, a ovlašteni tužitelj zatraži obnovu postupka,


3) je presuda donesena jer je tužitelj od početka do završetka rasprave odustao od optužbe, a dokaže da je do odustajanja došlo zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja državnog odvjetnika ili zbog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku,


4) nije bilo potrebnog prijedloga ili odobrenja za vođenje postupka pa je zbog toga došlo do presude kojom se optužba odbija, a prijedlog ili odobrenje naknadno budu dani.


Međutim, u ovim slučajevima obnova postupka ipak neće biti dopuštena ako je proteklo više od mjesec dana od kada je tužitelj saznao za okolnosti na kojima može utemeljiti svoj zahtjev za obnovu postupka.


Bitno je napomenuti i kako se obnova kaznenog postupka ne može tražiti ako je osoba pravomoćno oslobođena od optužbe.


Također, ako je postupak obustavljen zbog toga što je oštećenik kao tužitelj odustao od progona ili što se po zakonu smatra da je odustao, oštećenik kao tužitelj ne može tražiti obnovu postupka.


O zahtjevu odlučuje vijeće prvostupanjskog suda. Ako ga ne odbaci ili ne odbije, sud će zahtjev prihvatiti i dopustiti obnovu kaznenog postupka. Kad sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se prijašnja presuda djelomično ili u cijelosti stavlja izvan snage ili da se ostavlja na snazi. U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženiku uračunati izdržanu kaznu.


Zahtjev za zaštitu zakonitosti


Zahtjev za zaštitu zakonitosti ovlašten je podnijeti jedino Glavni državni odvjetnik. On ima mogućnost podnijeti zahtjev protiv pravomoćne sudske odluke ako smatra da je povrijeđen zakon, a dužan ga je podnijeti protiv sudske odluke u slučaju da je ona donesena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.


Zahtjev se podnosi Vrhovnom sudu koji o njemu odlučuje u sjednici vijeća. Ako ga ne odbije i ako utvrdi da je zahtjev osnovan, Vrhovni sud će donijeti presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.


Važno je reći da će sud, ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenika, a sud ustanovi da je osnovan, samo utvrditi da postoji povreda zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.


Ako je pravomoćna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, za osnovu će se uzeti prijašnja optužnica ili onaj njezin dio koji se odnosi na ukinuti dio presude.


Sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva pitanja na koja ga je upozorio Vrhovni sud.


Pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom stranke mogu isticati nove činjenice i podnositi nove dokaze.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude


Osuđenik koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ili maloljetničkog zatvora, ili mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu temeljem odredbi o postupku prema okrivljenicima s duševnim smetnjama, ima pravo podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona u niže navedenim slučajevima ili ako je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.


Ne može se podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ako se osuđenik nije koristio redovitim pravnim lijekom protiv presude, osim ako je drugostupanjskom presudom, umjesto oslobođenja od kazne, rada za opće dobro, uvjetne osude, sudske opomene ili novčane kazne, izrečena kazna zatvora ili djelomična uvjetna osuda, odnosno, umjesto odgojne mjere, izrečena kazna zatvora odnosno kazna maloljetničkog zatvora.


Zahtjev se ne može podnijeti protiv presude Vrhovnog suda.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik i njegov branitelj mogu podnijeti u roku od mjesec dana od primitka pravomoćne presude.


Zahtjev se podnosi prvostupanjskom sudu koji potom spis dostavlja Vrhovnom sudu koji odlučuje o zahtjevu.


Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog:


1) povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika u pitanjima je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo, ima li okolnosti koje isključuju krivnju, ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, ili zbog prekoračenja ovlasti suda oko odluke o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta,


2) povrede odredaba kaznenog postupka u slučajevima kad je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji nije sudjelovao na raspravi ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, kad je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog žrtve ili druge osobe odnosno odobrenje nadležnog tijela, kad je optužba prekoračena, kad je presudom povrijeđena odredba o zabrani izmjene presude na štetu okrivljenika te kad se presuda temelji na nezakonitom dokazu i kad je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik,


3) povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.


Navedene povrede odredaba kaznenog postupka, povrede prava okrivljenika na obranu te povrede u žalbenom postupku mogu se isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku.


Kao i kod zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ako Vrhovni sud utvrdi da je zahtjev osnovan, donijet će presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.


Ako je pravomoćna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, za osnovu će se uzeti prijašnja optužnica ili onaj njezin dio koji se odnosi na ukinuti dio presude.


Sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva pitanja na koja ga je upozorio Vrhovni sud.


Pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom stranke mogu isticati nove činjenice i podnositi nove dokaze.


Na kraju treba naglasiti da je kod korištenja svakog od tri navedena izvanredna pravna lijeka sud u novom postupku odnosno pri donošenju nove odluke dužan pridržavati se pravila zabrane reformacije in peius, tj. zabrane izmjene presude na štetu osuđenika povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u njegovu korist. Drugim riječima, ako je osuđenik podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ili je jedini podnio zahtjev za obnovu postupka ili je pak Glavni državni odvjetnik podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti u osuđenikovu korist, sud tada ne smije donijeti odluku koja bi bila tegotnija za osuđenika od prvotne odluke.

POSJET PRIHVATNOM CENTRU ZA STRANCE JEŽEVO

Dana 6. prosinca 2018. godine Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima pod vodstvom studentskih mentorica, posjetila je Prihvatni centar za strance Ježevo. Posjet Prihvatnom centru obuhvatio je uvodnu riječ nadležnih osoba, upoznavanje s rutinom stranaca smještenih u Centru, te razgledavanje prostora samog Centra.


Radi se o ustrojstvenoj jedinici Ministarstva unutarnjih poslova čija nadležnost obuhvaća obavljanje poslova prihvata i smještaja stranaca, sudjelovanje u postupcima utvrđivanja identiteta smještenih stranaca te organiziranje i provođenje prisilnih udaljenja stranaca s područja Republike Hrvatske. Osim toga Centar vodi brigu o zdravstvenoj i psihosocijalnoj skrbi smještenih stranaca, obavlja poslove osiguranja objekta i smještenih osoba, poduzima mjere i radnje u svrhu poboljšavanja uvjeta boravka u Centru. Provodi i nadzire provedbu međunarodnih ugovora, pruža stručnu pomoć policijskim upravama i postajama kod složenijih slučajeva prisilnog udaljenja stranaca, surađuje s drugim ustrojstvenim jedinicama Ministarstva, drugim tijelima državne vlasti, pravnim osobama i humanitarnim organizacijama u provedbi poslova prihvata, smještaja i udaljenja stranaca. Poduzima mjere za osiguranje funkcioniranja jedinstvenog informacijskog i dokumentacijskog sustava glede podataka o postupanju sa strancima iz svog djelokruga rada te jedinstvenog sustava izvješćivanja.


Riječ je o ustanovi zatvorenoga tipa u kojoj se pretežno smještaju strani državljani kojima je izrečena mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske i koji ondje borave temeljem rješenja o smještaju policijske uprave, a ako su tražitelji međunarodne zaštite, temeljem rješenja službe za strance i azil.


Pravilima boravka utvrđuje se način smještaja, boravka i kretanja stranaca u Prihvatnom centru za strance (u daljnjem tekstu: Centar), određuje se raspored dnevnih aktivnosti stranaca te njihova prava i obveze za vrijeme boravka u Centru (čl. 1. Pravila boravka u prihvatnom centru za strance; dalje: PBPC).


U Centru su uglavnom smještene osobe koje su ilegalno pokušale prijeći hrvatsku granicu, ili su zatečene u ilegalnom boravku u Republici Hrvatskoj. Prihvatilište može primiti stotinjak stranaca, a trenutno se tamo nalazi njih pedesetak. Djeca se u pravilu u Centar ne smještaju samostalno, nego zajedno sa cijelom obitelji. Prilikom smještaja stranaca u sobe vodi se računa o religijskim raznolikostima i uglavnom se u sobe smještaju osobe istih svjetonazora i uvjerenja.


Prije smještaja u Centar policijski službenici izvršavaju pretragu stranca i predmeta koje stranac nosi, u cilju pronalaska i oduzimanja sredstava pogodnih za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Pretraga se obavlja tako da se ne vrijeđa dostojanstvo i osobni integritet. Također, prilikom dolaska u Centar stranac je dužan podvrgnuti se općem liječničkom pregledu te mu je za vrijeme boravka osigurana hitna medicinska skrb te može obaviti liječnički pregled u uredovnom vremenu ambulante u Centru.


 Osobe koje su tamo smještene imaju raspored dnevnih aktivnosti koji uključuje  gledanje televizije, čitanje tiskovina, sportske aktivnosti te korištenje knjižnice, uz dužnost pridržavanja određenog rasporeda. Vodi se računa o provođenju vjerskih obreda uz poštivanje vjerskih i kulturoloških nazora drugih osoba u Centru.


Svrha posjeta je bila da se novi kliničari upoznaju s radom Prihvatnog centra za strance, tj. praktičnim iskustvima zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova glede pitanja prihvata i  smještaja, utvrđivanja identiteta, prisilnog udaljavanja kao i pravima koje stranci ondje imaju.

Suradnja sa Zagrebačkim dijabetičkim društvom i izrada brošure „Prava i obveze osoba oboljelih od šećerne bolesti“

Zagrebačko dijabetičko društvo udruga je koja promiče zdravlje osoba oboljelih od šećerne bolesti, a cilj joj je okupiti što veći broj oboljelih od šećerne bolesti i pružiti im različite aktivnosti kroz koje će ostvariti ciljeve liječenja i biti zadovoljni vlastitim uspjehom. S udrugom od ove godine surađuje i Pravna klinika, odnosno Grupa za zaštitu prava pacijenata. U okviru suradnje s udrugom, kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata izradili su Brošuru o pravima osoba oboljelih od šećerne bolesti.


Inicijativa za izradu brošure došla je iz Zagrebačkog dijabetičkog društva, odnosno od dopredsjednika udruge, gospodina Gordana Hudine. Ponukani velikim brojem upita na temu svojih prava, a istovremeno svjesni da kao pacijenti imaju i određene obveze, članovi Zagrebačkog dijabetičkog društva željeli su na jednom mjestu objediniti najvažnija prava i obveze osoba oboljelih od dijabetesa, s ciljem da  članovi udruge, ali i svi oboljeli od šećerne bolesti u Hrvatskoj, dobiju osnovne informacije o svojim pravima i obvezama, kao i o institucijama preko kojih prava mogu ostvariti.


Izrada brošure trajala je nekoliko mjeseci, a u tome su sudjelovali kliničari Barbara Bilić, Sabina Cuvaj,  Jelena Grgurić,  Dino Komadina,  Ivana Ljubas i Andrija Zelenika. U izradi brošure sudjelovali su i članovi Zagrebačkog dijabetičkog društva, s kojima je prvotno dogovorena struktura i sadržaj brošure, a naknadno su pomogli u izradi dajući komentare na nacrt brošure. Pritom su se najviše osvrtali na ono što ih u praksi kao dijabetičare smeta ili što im je nejasno u odnosu na njihova prava i obveze. Time su pridonijeli da se kliničari pri izradi brošure fokusiraju na ono što će za one kojima je brošura namijenjena biti najkorisnije.


Brošura je podijeljena u nekoliko dijelova. Prvi dio bavi se pravima pacijenata općenito, ali i njihovim obvezama. Drugi dio razrađuje prava oboljelih od šećerne bolesti ovisno o tome o kojem se području radi – sustavu zdravstvenog osiguranja, socijalne skrbi ili mirovinskog osiguranja. U trećem dijelu obrađena su određena pravila ovisno o tome radi li se djeci oboljeloj od šećerne bolesti, odraslim osobama, ili osobama visoke životne dobi.


Brošura je tiskana u studenom, a predstavljena je u prostorijama Zagrebačkog dijabetičkog društva 14. studenog, na dan na koji se obilježava Dan šećerne bolesti, s obzirom na to da je na taj dan rođen Sir Frederick Banting, izumitelj inzulina. Brošuru su predstavili predsjednica udruge, prim.mr.sc. Manja Prašek, dr. med., i dopredsjednik udruge, gospodin Gordan Hudina. Na predstavljaju su sudjelovali Dino Komadina, Tena Čupić i Barbara Bilić. 


Iako je zadatak izrade brošure bio zahtjevan, s obzirom na to da se radilo o opsežnoj materiji koju je trebalo sažeto i jednostavno prikazati, posebno je zadovoljstvo vidjeti da je brošura tiskana i da će moći služiti članovima Zagrebačkog dijabetičkog društva, ali i svima oboljelima od šećerne bolesti. Naravno, svi su članovi udruge pozvani da se u slučaju dodatnih pitanja i nedoumica obrate kao stranke Pravnoj klinici. Grupa za zaštitu prava pacijenata zahvaljuje se članovima udruge na pomoći i konstruktivnim savjetima i idejama prilikom izrade brošure te se nada uspješnom nastavku odlične suradnje.


Čitavu brošuru možete pronaći na linku: http://zadi.hr/clanci/prava-dijabeticara/prava-i-obveze-osoba-oboljelih-od-secerne-bolesti/?fbclid=IwAR0wGwMgq5Ka7-m-J0R3C5SrYUXQ0xtNxkYikIDgkNSQ_zfTuqsC2Hqos24 ili u tiskanom izdanju u prostorijama Pravne klinike.

Svečana dodjela priznanja kliničarima Pravnog fakulteta

5. studenog 2018. godine u 15,00 h održala se svečana dodjela potvrda kliničarima u Velikoj vijećnici na Trgu Republike Hrvatske 14.


Vodstvo Pravne klinike odlučilo je putem podjele potvrda nagraditi naše vrijedne i najvrijednije kliničare priznanjima Pravne klinike. 


Događaju su bili prisutni svi članovi vodstva Pravne klinike, odnosno Juraj Brozović mag. iur.,doc. dr. sc. Barbara Preložnjak te prof. dr. sc. Alan Uzelac, aministratori Pravne klinike, studentski mentori te kliničari Pravne klinike.


Dodjela se održala u svečanoj atmosferi. Pozdravni govor i otvaranje dodjele učinio je Juraj Brozović, a profesor Alan Uzelac je održao uvodni govor. U uvodnom govoru se osvrnuo na količinu zaprimljenih predmeta i uspješnost kliničara u rješavanju istih, spomenute su važne suradnje za Kliniku, domaće i međunarodne te načini na koje zainteresirani kliničari mogu sudjelovati u njima. Nakon toga podijelile su se potvrde.


Dodijeljene su dvije vrste potvrda. Prva od njih je priznanje najboljem kliničaru za cjelokupni trud i rad u Pravnoj klinici, a druga potvrda je službeno priznanje kliničaru za njegov rad kroz minimalno dva semestra.


Cilj priznanja najboljima je potaknuti naše već vrijedne kliničare da postanu što vrijedniji, da što bolje iskoriste sve mogućnosti koje Pravna klinika nudi jer nudi ih mnogo, npr. plaćena putovanja na vanjske klinike, plaćeno volontiranje u Civil Rights Project Sisak, volontiranje u nizu udruga civilnog društva s kojima Klinika ima sklopljen ugovor o suradnji te drugim udrugama (npr. HUM) u Zagrebu, pisanje članaka za blog Pravne klinike, pisanje članaka za službeni bilten Pro bono. Kliničari su, isto tako, uvijek slobodni konkurirati za volonterska mjesta koja će se otvarati bilo u našoj administraciji, bilo u našem PR timu ili urednistvu našeg biltena, a uvijek su tu dostupna i mentorska mjesta.


Druga potvrda je službeno priznanje kliničaru za volontiranje u Pravnoj klinici, odnosno radi se o pravu svakog kliničara koji u Pravnoj klinici ostane najmanje dva semestra. Uvjet za dobivanje potvrde jest da kliničar nije smanjio intenzitet rada ispod onoga što je određeno kao obveza za dobivanje potvrde za praksu kroz oba semestra.


U Klinici je moguće odraditi praksu te time riješiti obvezni predmet “Praktična nastava” u IX.semestru, ali stjecanje praktičnih znanja i pružanje besplatne pravne pomoći može se obnašati u bilo kojem trenutku studija (nakon polaganja određenog broja praktičnih predmeta) pa sve do završetka studija. Većina kliničara se u Klinici zadrži barem tri semestra i ovo je gesta priznanja rada kliničaru te davanja mogućnosti korištenja iste u životopisu.


Ovo je jedan hvalevrijedan potez vodstva Pravne klinike kojim žele motivirati kliničare na rad te potaknuti profesionalno usavršavanje kroz praksu i stjecanje važnih poznanstava koja će kliničarima pomoći u daljnoj karijeri bez spominjanja konkretne pravne pomoći koju pružaju našim građanima u potrebi.


Na svečanoj dodjeli podijeljeno je deset priznanja najboljim kliničarima te dvadeset i osam potvrda o volontiranju u Pravnoj klinici.


Slike sa svečane dodjele dostupne su u galeriji na našoj web stranici.

Tjedan mirenja u Hrvatskoj udruzi za mirenje

Mirenje, odnosno njezin rašireniji izraz medijacija je kod nas još uvijek relativno nepoznat pojam alternativnog rješavanja sporova koji je, nažalost, još uvijek ograničen na zakonom propisane slučajeve. Hrvatska udruga za mirenje, od svog osnutka djeluje na tom području te nastoji humanizirati još uvijek krutu i nerazvijenu mogućnost rješavanja konflikata te pokazati da se i dugogodišnji sporovi uz malo volje i primjene stručnog usmjeravanja mogu relativno brzo riješiti te na taj način ubrzati dugotrajne i često skupe sudske postupke.


U sklopu tjedna mirenja koji je organizirala Hrvatska udruga za mirenje (dalje HUM) kliničari Pravne klinike u Zagrebu sudjelovali su čak na dva događaja o kojima ćemo pisati u ovom članku. 


HUM je 18. listopada u svojim prostorijama u Teslinoj 1 u Zagrebu organizirala tribinu  „Medijacija je moja motivacija“ gdje je svoj vlastiti panel imala naša administratorica Tena Čupić. U svom kratkom izlaganju govorila je o tome kako i gdje se prvi puta susrela s mirenjem te zašto smatra da je mirenje u sudskim postupcima jedno svojevrsno neiskorišteno oruđe za koje su rijetki čuli, a i rijetki primjenjuju. Tena smatra da su tehnike mirenja primjenjive u svakodnevnom životu te da dobar izmiritelj mora imati vještine koje treba stalno stručno usavršavati. Naša Tena je inače bila volonter u HUM-u gdje je i završila njihovu edukaciju za izmiritelje te iako ima službeni status izmiritelja napominje kako se još ne usuđuje sama voditi postupak mirenja te da joj je potrebna dodatna edukacija.


U suradnji sa SOS Rijekom-centrom za nenasilje i ljudska prava i uz podršku Ministarstva pravosuđa, HUM je 22. listopada u Rijeci, Korzo br. 16 organizirao tribinu „Mirenje/medijacija pr(a)vi način rješavanja konflikata i sporova“. Moderator tribine je bio dr.sc. Srđan Šimac, predsjednik HUM-a i sudac Visokog trgovačkog suda RH koji je uz mnoge ugledne odvjetnike i suce govorio o svojim iskustvima rješavanja sporova putem procesa mirenja. U sklopu suradnje sa HUM-om kao predstavnici Pravne klinike u Zagrebu u Rijeci su prisustvovali naši Jelena Grgurić, Bruno Čović i Tena Čupić.


Više o Hrvatskoj udruzi za mirenje i o samoj medijaciji možete potražiti na njihovoj službenoj stranici.

Procesni rokovi

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno prije čijeg se isteka ne može poduzeti. U hrvatskom pravu postoje različite vrste rokova.


Građanskopravni rokovi su oni kojima se određuje vremensko razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili za ispunjenje dužnosti koji proizlaze iz odredaba građanskog prava, a podijeljeni su unutar toga na građanskopravne rokove prekluzivne naravi (sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti) te na zastarne rokove o kojima sud pazi na prijedlog protivne strane. Procesnopravni rokovi oni kojima se određuje vremensko razdoblje za poduzimanje procesnih radnji, a proizlaze iz odredaba procesnog prava


Zakonski rokovi su oni čije je trajanje zakonom određeno pa ga ni sud ni stranke ne mogu mijenjati. Sudske rokove određuje sud po vlastitom nahođenju ovisno o okolnosti konkretnog slučaja (samo su sudski rokovi produživi, dok su zakonski rokovi neproduživi).


Subjektivni rokovi su oni čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju, a objektivni se rokovi računaju od objektivnog nastupanja određene relevantne činjenice neovisno od saznanja ovlaštene osobe za tu činjenicu.


Rokovi su prekluzivni kad propuštanje radnje vezane za rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje dok propuštanje instruktivnih rokova ne dovodi direktno do štetnih zakonskih posljedica.


U Republici Hrvatskoj radnim danima smatraju se svi dani osim subote i nedjelje te dana koji se smatraju državnim praznicima ili blagdanima. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN br. 136/02) određeno je koji se dani, osim subote i nedjelje, smatraju neradnim danima u Republici Hrvatskoj. 


Opća pravila o procesnopravnim rokovima u hrvatskom pravu sadržana su u Zakonu o parničnom postupku Republike Hrvatske. Događaj od kojeg rok počinje teći je, u većini slučajeva, dostava ili priopčenje sudske odluke, procesne radnje druge stranke ili određeni događaj izvan sudskog postupka. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.U Hrvatskoj se pismena dostavljaju preko pošte ili preko određenog sudskog službenika, odnosno namještenika, preko nadležnog tijela uprave, preko javnog bilježnika ili neposredno u sudu. Kada početak roka ovisi o danu dostave, način dostave ne utječe na računanje početka roka. Rok počinje kada je, u skladu sa zakonom, dostava obavljena ili se smatra obavljenom temeljem zakonskih odredbi. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan (čl. 112 ZPP-a). Kada se početak procesnih rokova računa od dana dostave određenog pismena tijelo koje obavlja dostavu dužno je o dostavi sastaviti posebnu ispravu - dostavnicu. Dostavnica je isprava koja služi kao dokaz o obavljenoj dostavi. Ovlašteni primatelj potpisuje potvrdu o obavljenoj dostavi (dostavnicu) te će na istoj napisati datum primitka, a ako se dostava obavlja državnom tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost, primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe. Ako primalac odbije potpisati dostavnicu dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje, čime se smatra da je dostava obavljena (čl. 149.149.a. i 149 b ZPP-a). Međutim, dostava nije jedino sredstvo za dokazivanje dostave te se ista može dokazivati i na druge načine. Neposredna dostava, može se izuzetno u zakonom predviđenim slučajevima,  nadomjestiti objavljivanjem oglasa na sudskoj ploči. Rok se računa od dana kada je dostava stvarno obavljena ili se po zakonu smatra da je obavljena.Kada početak roka ovisi o nastupanju određenog događaja, razlikujemo subjektivne i objektivne rokove. Početak trajanja objektivnog roka ovisi o nastupanju određene činjenice neovisno o danu saznanja za tu činjenicu, dok početak trajanja subjektivnog roka ovisi o saznanju ovlaštene osobe za određeni događaj ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme određenu radnju. Rok određen na dane teče svakog kalendarskog dana, bez obzira radi li se o blagdanu ili neradnom danu. Samo ukoliko posljednji dan roka pada na državni blagdan u koji se ne radi, ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada sud ne radi (npr. subota) rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana. Pravilo važi bez obzira na to zašto sud nije radio i jesu li radili drugi uredi ili pošta. Dakle, blagdani, nedjelje i drugi dani u koje sud ne radi značajni su samo ako u te dane pada posljednji dan roka. Tijek roka može u te dane započeti i nastaviti se.


Osim na dane, rokovi mogu biti određeni i ne mjesece i godine. Kada je rok određen na mjesece odnosno na godine isti se završava protekom posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svome broju odgovara danu kada je rok počeo teći. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana toga mjeseca. Osnovno je pravilo da se radnja čije je poduzimanje vezano za rok smatra obavljenom u roku ako je podnesak predan nadležnom sudu prije nego što istekne rok za poduzimanje te procesne radnje. U građanskim postupcima opći rok za podnošenje žalbe na rješenje i presudu je 15 dana od dana dostave prijepisa sudske odluke, ako zakonom nije određen drugi rok. Sudske rokove određuje sud po svom nahođenju s obzirom na posebne okolnosti slučaja. Samo se sudski rokovi mogu produžiti. Rok koji odredi sud može se produljiti na prijedlog zainteresirane osobe ako za to postoje opravdani razlozi, a prijedlog se mora podnijeti prije proteka roka čije se produženje traži (čl. 111. ZPP-a). Najteža kazna za propuštanje rokova je gubitak mogućnosti naknadnog poduzimanja određene procesne radnje (npr. podnošenje tužbe). Rokovi čije propuštanje uzrokuje gubitak prava na naknadno poduzimanje određene radnje nazivaju se prekluzivnim rokovima. Takva posljedica nastupa direktno temeljem zakona. U određenim slučajevima predviđenim zakonom kada stranka propusti rok smatra se da je poduzela određenu procesnu radnju (npr. povlačenje tužbe). U konačnici, čak i kada propuštanje roka ne dovodi do direktnih zakonskih posljedica, takvo propuštanje može utjecati na ishod spora (npr.kada stranka u zadanom roku ne predujmi novčana sredstva potrebna za izvođenje određenog dokaza koji joj ide u prilog te sud zbog toga odustane od izvođenja toga dokaza). U slučaju propuštanja stranke da poduzme određene procesnih radnji u roku ili na određenom ročištu, koje dovodi do gubitka prava na njihovo poduzimanje sud može, na zahtjev te stranke, dopustiti povrat u prijašnje stanje. Povrat u prijašnje stanje znači vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojeg je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje. Povrat u prijašnje stanje reguliran je u odredbama Zakona o parničnom postupku. Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju, a ako se traži zbog propuštanja roka predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu radnju. Prijedlog za povrat u pravilu ne utječe na tijek parnice, ali sud može odlučiti da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu. Nepravovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje sud će odbaciti, a ako je prijedlog pravovremen i dopušten zakazati će ročište u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, osim ako su činjenice na kojima se temelji prijedlog općepoznate. Ukoliko sud dopusti povrat u prijašnje stanje parnica se vraća u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja ukidaju se po sili zakona.


Izvor: Zakon o parničnom postupku, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.

Diskriminacija starijih osoba

POJAM DISKRIMINACIJE


Pod diskriminacijom (lat. discriminare – razlučivati, dijeliti) razumije se pravom zabranjeno razlikovanje među osobama ili skupinama osoba. Nekoj osobi ili skupini osoba daju se, bez za to opravdanog razloga, različita prava (veća ili manja) od onih koja imaju druge osobe u usporedivoj (istoj ili bitno sličnoj) pravnoj situaciji. Zabranjene (zaštićene) osnove diskriminacije su osobine za koje pravni poredak određuje da na temelju njih nije, pri ostvarivanju određenih prava i obveza, dopušteno razlikovati subjekte na koje se pravo primjenjuje.


U proteklih pedeset godina značajno se promijenio društveni i pravni odnos prema zabranjenim osnovama diskriminacije. Postalo je društveno, a nakon toga i pravno, neprihvatljivo razlikovati građane po sve većem broju osobina. Od prvotno relativno uskog kruga zabranjenih osnova razlikovanja na temelju rase, boje kože i spola, danas je društveno i pravno postalo neprihvatljivim stavljati u nepovoljniji položaj osobe na temelju njihovog invaliditeta, dobi, spolne orijentacije, rodnog identiteta i njegovog izražavanja, itd.


S pojmom diskriminacije susrećemo se svakodnevno. No, temeljem istraživanja provedenog prije par godina na uzorku od tisuću punoljetnih građana Hrvatske, došlo se do zaključka kako je najveći broj ispitanika koji su dali pozitivan odgovor na pitanje jesu li u posljednjih godinu dana doživjeli neki vid diskriminacije temeljem nacije, vjere, spola, obrazovanja, zdravstvenog stanja ili dobi, bio diskriminiran upravo zbog dobi. Na temelju godišnjeg izvješćao radu pučkog pravobranitelja za 2012. godinu,  vidljivo je da se diskriminacija na temelju dobi nalazi na drugom mjestu, uz bok spolu i vjeri, iza diskriminacije zbog nacionalne pripadnosti.



DOBNA DISKRIMINACIJA NA TRŽIŠTU RADA


Do dobne diskriminacije na tržištu rada najčešće dolazi zbog predrasuda i stereotipa o sposobnostima, znanjima i vještinama svih dobnih skupina, bilo da je riječ o mladima, osobama srednje životne dobi ili starijim osobama. Pučka pravobraniteljica u svom izvješću za 2013. godinu navodi kako je i te godine zaprimljen veliki broj pritužbi građana na diskriminaciju u području rada i zapošljavanja. Između ostalog, nezaposleni građani žalili su se na postupke zapošljavanja, diskriminatorne oglase i diskriminaciju pri izboru kandidata po osnovi dobi. Istodobno upozorava kako su neke kategorije građana posebno izložene diskriminaciji na ovome području, riziku od siromaštva i socijalnoj isključenosti. To se posebno odnosi na osobe starije životne dobi koje su još uvijek radno sposobne. Veliki broj poslodavaca već u oglasu ograničava dob budućeg zaposlenika.



NEDOSTATNA SKRB ZA STARIJE OSOBE


Pravobraniteljica također upozorava da su nedostatni kapaciteti smještaja i skrbi za starije osobe kojima je potrebna tuđa njega i pomoć, kontinuiran problem.


Prema ustavnom uređenju Republika Hrvatska, kao socijalna država, jamči zaštitu i skrb o starijim i nemoćnim osobama, odnosno osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama. Starije osobe u okviru sustava socijalne skrbi mogu ostvariti više vrsta novčanih pomoći, no ta primanja vrlo često nisu dostatna niti za zadovoljenje minimuma osnovnih životnih potreba.


Podatak Ministarstva socijalne politike i mladih o tome da od 757 osoba kojima je usluga smještaja u dom za starije i nemoćne priznata rješenjem centra za socijalnu skrb, 257 korisnika čeka realizaciju smještaja do godinu dana, 500 korisnika čeka preko godinu dana, od kojih čak 214 korisnika čeka dulje od 4 godine, govori da se promptno ne osigurava smještaj niti onima koji su socijalno ugroženi i ovisni o pomoći i njezi druge osobe, zbog čega ne mogu ostati u vlastitom domu. Povrh toga, zabrinjavajući je i podatak da je na listi 56.002 osoba koje čekaju smještaj u dom za starije i nemoćne, temeljem sklapanja ugovora o smještaju.Interes za smještaj u domove i dalje je znatno veći od dostupnih kapaciteta pa je potrebno ukazati i na pojedine nezakonite selekcijske kriterije koji se primjenjuju pri donošenju odluke o tome tko može biti smješten u dom. Najčešće je riječ o uskraćivanju prijama zbog zdravstvenog stanja.


Starije i nemoćne osobe mogu ostvariti i razne socijalne usluge, najčešće pomoć i njegu u kući, razne oblike institucionalnog ili izvaninstitucionalnog smještaja te dnevni boravak. Međutim, socijalna usluga izvaninstitucionalne skrbi uopće nije razvijena. Vjerojatno je tome razlog što su centri za pomoć i njegu ostavljeni na razini jedinica lokalne samouprave, koje očito nemaju fiskalne mogućnosti za razvijanje ovih usluga.


Na ovaj oblik diskriminacije upozorava i UN u okviru kojeg je donesena rezolucija o skrbi za starije ljude. U njoj se upozorava na potrebu da se starijim osobama smanji osjećaj da su marginalizirane, izolirane i zaboravljene, te da se potakne donošenje mjera protiv njihova zapostavljanja, siromaštva i zanemarivanja.



ZAKLJUČAK


Poznato je da se Republika Hrvatska ubraja među države s visokim udjelom starog stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 2011., 17,7% stanovništva je starije od 65 godina. No, unatoč činjenici da broj i udio starijih u društvu iz godine u godinu raste, skrb i pažnja prema starijoj populaciji u Hrvatskoj, a osobito područje njihove diskriminacije, socijalne isključenosti i čestog nasilja nad njima, i dalje je na marginama javnog interesa. Diskriminacija na temelju dobi tek je u novije vrijeme uključena u antidiskriminacijsko pravo. Stereotipi prema starijima duboko su zaživjeli u društvu, pa se ona vrlo često tretira manje ozbiljno od diskriminacije ponekim drugim osnovama. Starije osobe se vrlo često diskriminiraju na tržištu rada, obično su prve na meti otkaza, teško ili nikako ponovno pronalaze posao te padaju u siromaštvo. Zakonom o socijalnoj skrbi za njih nije osigurana dostatna pomoć, novčane naknade nisu dovoljne niti za osiguranje minimuma životnih potreba. Zajamčeni oblici institucionalne i izvaninstitucionalne pomoći nisu dovoljno razvijeni. Stoga se, sa stajališta usporedbe s nekim drugim socijalno razvijenim državama, trebamo zapitati možemo li svoju državu doista nazvati socijalnom. Postavlja se pitanje do kada ćemo zanemarivati činjenicu da svakim danom sve više i više osoba starije životne dobi obilazi mjesta na kojima odlažemo svoje odbačene stvari kako bi preživjeli. U dogledno vrijeme ista sudbina može postati realnost svakoga od nas.



Izvori:

1.      Perspektive antidiskriminacijskog prava, Željko Potočnjak, Ivana Grgurev, Andrea Grgić

2.      Izvješće o radu pučkog  pravobranitelja za 2012. godinu

3.      Izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2013. godinu

4.      http://www.pravaustarosti.com/diskriminacijastarih

5.      http://www.dugzivot.com/pravo/248-prava

6.      http://www.jutarnji.hr/nacija-smo-starijih--a-upravo-su-oni-najcesce-zrtve-diskriminacije/1075493/


Dva LGBT koraka bliže jednakosti

Opće je poznato da je zaštita temeljnih ljudskih prava, s promicanjem jednakosti te ravnopravnosti bez obzira na spol, rasu, jezik, vjeru, dob, obrazovanje i invaliditet, jedno od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Svako stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po propisanim diskriminatornim osnovama Zakona u o suzbijanju diskriminacije (NN 85/ 08, 112/12) smatralo bi se diskriminacijom, koja je zabranjena. No, koliko zapravo znamo o diskriminatornim osnovama rodnog identiteta, izražavanja ili spolne/ seksualne orijentacije?  


S tim u vezi, postavljaju se daljnja pitanja poput kako izgleda LGBTIQ pokret u Hrvatskoj, tko organizira Povorku ponosa LGBTIQ osoba i obitelji, najveći politički prosvjed LGBTIQ zajednice i koje sve udruge i inicijative za prava LGBTIQ postoje?


Terminologija:


Seksualna orijentacija - odnosi se na (emotivnu, romantičnu, seksualnu i drukčiju) privlačnost prema osobama koje mogu biti istog ili različitog spola/roda (stoga postoje: heteroseksualna, homoseksualna, biseksualna, panseksualna, aseksualna).


Rodni identitet - individualni konstrukt vlastitog identiteta i izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge “muškaraca” i “žena” kao i cijelu binarnu osnovu „muškog” i „ženskog”. Također, rod je društveni konstrukt spola koji po definiciji određuje društvene uloge “muškaraca” i “žena”.


Rodno izražavanje – način na koji osoba izražava svoj rodni identitet;  odnosno vanjska prezentacija i/ili pojavnost osobe kroz ponašanje, odijevanje, govor tijela, glas, tjelesne karakteristike ili ostale vanjske oznake.


Spolni identitet – odnosi se na unutarnji i individualni osjećaj vlastitog spola svakog ljudskog bića, koji može i ne mora odgovarati spolu pripisanom rođenjem. Spol ne mora biti samo muški ili ženski. Interspolne osobe, osobe koje se ne definiraju u kategorijama muškog i ženskog spola, sve su vidljivije članice LGBTIQ pokreta i zajednice.


LGBTIQ osobe – naziv za osobe, društveni pokret i zajednicu lezbijski, gejeva, biseksualnih, trans*, interspolnih i queer osoba s ciljem osvještavanja i oslobođenja društva od spolnih i rodnih normi i kategorija.


Lezbijka - osoba koja se definira kao žena koju emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao žene.


Gej - osoba koja se definira kao muškarac kojeg emocionalno i/ili fizički najčešće privlače osobe koje su društveno percipirane ili samodefinirane kao muškarci.


Biseksualna osoba - osoba koju emocionalno i/ili fizički privlače osobe istog i različitog spola ili roda.


Interseksualna osoba - naziv kojim se identificira osoba koja se rađa s nedefiniranim (izričito ženskim ili muškim) spolnim organima. Ove osobe su uglavnom žrtve kirurških intervencija, hormonskih terapija i tabuiziranog života. U prošlosti se interseksualna osoba nazivala hermafroditom, a pojava hermafroditizam. LGBTIQ pokret smatra da je medikalizirani termin “hermafrodit” diskriminatoran.


Transrodna osoba - osoba čiji rodni identitet i/ili rodno izražavanje nije u skladu s uvaženim tradicionalnim rodnim ulogama i normama, te nije vezan uz seksualnu orijentaciju osobe.


Queer - termin koji se odnosi na sve osobe, osobine, politike ili radnje koja nisu iz heteronormativnog, socijalnog ili kulturnog obrasca.Zbog tako široke definicije queer se često koristi, ovisno o kontekstu, kao imenica, glagol i pridjev – odnosi se na propitivanje i/ili odbijanje nametnutih normi patrijarhalne tradicije; kreiranje prostora, kulture i izražaja koji nadilazi ‘zatvorene kutije’ LGB ili heteroseksualne seksualnosti, i/ili ‘ženskih’ i ‘muških’ spolova / rodova; omogućavanje samodefiniranja; predstavljanje radikalne politike koja uviđa povezanost svih vidova opresije; “proces vječitog remećenja”.


Queer teorija je grana posststrukturalne, kritičke teorije koja je nastala početkom ’90-ih godina 20.st. iz gej i lezbijskih i queer studija, ženskih studija i postmoderne kritike društva kao odgovor na tadašnje stanje LGBT pokreta i feminizma. Na stvaranje queer teorija utječu radovi autorica poput Glorie Anzaldúe, Eve Kosofsky Sedgwick i Judith Butler.


Transrodnost ili trans - je pozicija samoidentifikacije osobe kao muške, ženske ili onkraj obje mogućnosti koja se ne povezuje s pripisanom “rodnošću” kao ni s konvencionalnim određenjima muškog ili ženskog roda. Transrodne osobe kroz politiku izbora ostvaruju “između rodova” kao vlastito htijenje, subverzivni čin, kreativnost ili slobodu. Transrodnost, osnosno trans se koristi kao pojam koji uključuje sve trans identitete.


Transeksualna osoba - osoba koja ističe kako ima jasnu želju i namjeru da promijeni svoj spol, kao i osoba koja je djelomično ili potpuno modificirala (uključuje fizičku i/ili hormonalnu terapiju i operacije) svoje tijelo i prezentaciju, izražavajući svoj spolni/rodni identitet i osjećaj sebe.


Interseksualnost - pojam koji se odnosi na niz fizičkih osobina ili varijacija koje se nalaze između stereotipnih ideala muškog i ženskog. Interspolne osobe rođene su s fizičkim,hormonalnim i genetskim značajkama koje se ne mogu definirati kategorijama „ženskog“ i „muškog“. Postoje mnogi oblici te je interspolnost krovni pojam za spektar mnoštva oblika, prije negoli jedinstvena kategorija. Statistika pokazuje da otprilike 1,7% osoba u svijetu ima interseksualne karakteristike. To čini interseksualnost uobičajenom kao i mogućnost imanja crvene kose. Također, to znači da je u Europi od 742.5 milijuna ljudi (2013. godine), potencijalno 371.250 do 12.622.500 interspolnih osoba.


Povorka ponosa – najveći i najvažniji godišnji prosvjed i javna politička demonstracija LGBTIQ osoba koja se prije svega održava iz dva razloga: ukazivanje na homofobiju i transfobiju u društu tes tim povezano, povećanje vidljivosti LGBTIQ osoba u gradovima, odnosno društvu. Povorke ponosa LGBTIQ osoba u Hrvatskoj su se održale četrnaest puta u Zagrebu, pet puta Splitu i jednom u Osijeku. Povorke ponosa u hrvatskom kontekstu progresivni su prosvjedi koji ukazuju na društvenu i ekonomsku nepravdu u društvu.


Seksualne i rodne manjine - diskriminatoran i rodno neosviješten naziv za LGBT osobe, suprotan tendencijama LGBTIQ pokreta i standardne terminologije europskih institucija.


Povijest neheteroseksualnih praksi i suvremenog LGBT pokreta u svijetu

Seksualna privlačnost prema svim spolovima rodovima te postojanje više rodova i spolova kroz povijest se pojavljuje u svim kulturama i društvima koja su takve prakse i osobe rjeđe osuđivale, a češće odobravale i  smatrale ravnopravnima u vlastitom društvu. Činjenica je da do 19. stoljeća nije postojao pojam koji je označavao seksualnu orijentaciju već su postojale seksualne prakse i načini života koje nisu bile heteroseksualne. Homoseksualnost kao pojam koji označava seksualnu i romantičnu privlačnost prema osobi istog spola i roda ne postoji sve do 1897. godine, kada je nastala s pojmom heteroseksualnosti. Ono što danas zovemo homoseksualnom orijentacijom prvi je put dekriminalizirano nakon Francuske revolucije, u Francuskoj 1791. godine, Suvremeni gej i lezbijski i trans pokret događa se u New Yorku, 27. i 28. lipnja davne 1969. godine, kada je došlo do sukoba policije i LGBT osoba. Tada je u diskoteci „Stonewall“ u New Yorku u tijeku policijske racije, po prvi put u povijesti pružan otpor od strane posjetiteljica i posjetitelja koji su većinom bile lezbijske, gejevi i osobe različitih trans identiteta (transrodne osobe i drag queens).  Uslijedilo je zatvaranje navedene diskoteke, a što je potaknulo LGBT osobe na prosvjede na ulicama. U znak spomena na prvotni protest od 1970. godine u državama diljem svijeta redovito se održava Povorka ponosa. Iste je godine homoseksualnost odbačena s liste psihičkih bolesti. LGBTIQ pokret danas se promatra u kontekstu društvenih pokreta "nove ljevice", odnosno ekoloških, antimilitarističkih i Pravo na grad društvenih pokreta koji se javljaju krajem 60-ih godina 20. stoljeća. Osma po redu Povorka ponosa LGBTIQ osoba u Zagrebu,održana 2009.godine bila je posvećena sedamdesetoj godišnjici nastanka suvremenog LGBT pokreta, odnosno pobune u klubu Stonewall.


Hrvatska borba i pravna/sudska zaštita

Tri godine nakon 1970. godine, najvažnije godine za suvremeni LGBTQ pokret, Hrvatska liječnička komora i Hrvatsko psihijatrijsko društvo također službeno počinju tretirati homoseksualnost kao normalnu varijaciju ljudske seksualnosti. Dekriminalizacija u Hrvatskoj uslijedila je 1977. prenošenjem jugoslavenskog Krivičnog zakona na nivo federalnih jedinica. Usprkos tome, tek 29. lipnja 2002. godine organiziranaje prva Povorka ponosa LGBTIQ osoba pod nazivom Gay Pride, koja je uslijedila kao reakcija na nasilje koje se događalo na beogradskoj Povorci ponosa 2001. godine.  Iako je prva Povorka ponosa bila dočekana negativno i nasilno od strane raznih klerikalno-konzervativnih udruga i neofašističkih skupina,uspjela je na posredan način probuditi inicijativu približavanja hrvatskog zakonodavstva europskim standardima zaštite ljudskih prava.


Hrvatski je sabor 2003. godine usvojio po prvi puta nekoliko amandmana uvođenjem antidiskriminacijskih odredaba koje su predložile LGBT osobe (konkretno Pravni tim Iskoraka i Kontre u suradnji s Uredom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), a ticale su se diskriminacije s obzirom na seksualnu orijentaciju.


Najznačajniji u zaštiti od diskriminacije isticali su se usvojeni Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o istospolnim zajednicama (svi NN 116/03). Iako se 2006. godine u Kazneni zakon uvrstilo i kazneno djelo zločina iz mržnje, zakonska rješenja nisu oživjela u praksi. Stoga je prvi put u Republici Hrvatskoj donesen organski zakon (po pravnoj snazi je iznad običnih zakona) ovakve vrste pod nazivom Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji je uvodeći nova pravila stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine. Svi već navedeni, pa tako i Ustav Republike Hrvatske, Zakon o medijima, Zakon o radu, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o azilu, Zakon o državnim službenicima, samo su neki od pozitivnih propisa u našoj državi koji štite prava LGBT osoba.


Osim hrvatskih zakona, postoje i mnogobrojni međunarodni ugovori koji su ugrađeni u nacionalno zakonodavstvo, a štite LGBT osobe (poput Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, Preporuka CM/Rec(2010)5 Odbora ministra/ministrica država članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta…) te također oni koji se tek moraju uskladiti.


Kako je Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine, dane su joj i smjernice o pravima LGBT osoba u svezi diskriminatornih odredbi te se svako kršenje prava bilježi i šalje kao izvještaj Europskim institucijama. Unatoč pokušaju prevencije, bilo je očigledno da postojeći pravni okvir Hrvatske, posebice Zakon o istospolnim zajednicama, nije usklađen sa sustavom zaštite Europske unije, što je potvrdilo i niz odluka koje je donio Europski sud. Potvrdu nalazimo i u zapisima slučajeva kršenja prava osoba manjinske spolne orijentacije u Hrvatskoj koji se trenutno vode pred Europskim sudom u Strasbourgu (o  zločinu iz mržnje i njegovom pogrešnom kvalifikacijom pred hrvatskim sudovima) te o diskriminaciji istospolnih partnerica u slučaju strankinje kojoj je odbijeno pravo na boravak s osnova spajanja obitelji.


Dakle, Hrvatska još nije u potpunosti zadovoljila standarde koje je razvilo europsko pravo i europska sudska praksa niti je uskladila zakonske propise s međunarodnim ugovorima, što se da za primijetiti jer su na snazi neki od zakona koji diskriminiraju LGBT osobe. No, postepeno mijenjamo praksu u vidu sprječavanja diskriminacija, kao i promicanju prava spolnih i rodnih manjina.


U srpnju 2014. godine Hrvatski sabor je s 9 glasova za i 16 protiv donio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola čime se LGBT parovi u većini prava izjednačavaju s bračnim parovima.Novi zakon je omogućio LGBT parovima sklapanje životnog partnerstva pred državnim tijelom, kao i upis istog pred matičnim uredima, uredio njihova prava i obaveze (poput uzdržavanja, nasljeđivanja, imovinskih i radnih odnosa, statusa što se tiče poreza, mirovinskog osiguranja, sustava socijalne skrbi, zdravstvene zaštite) koja proizlaze iz registriranih i neformalnih životnih partnerstva. Ukratko, pravni učinci životnog partnerstva gotovo su identični pravnim učincima braka s ponekim iznimkama, a koje se prvenstveno odnose na pravni položaj djece. Zakon prepoznaje i roditeljsku skrb (time se životni partner/ica koji/a nije roditelj djeteta stavlja u položaj usporediv položaju kojeg u bračnim zajednicama imaju očuh i maćeha) i partnerska skrb (oblik skrbi za maloljetno dijete koju može pružiti životni partner nakon smrti životnog partnera roditelja djeteta, a iznimno i za života).  Zakon time po prvi  puta prepoznaje obitelj i djecu LGBT parova, iako i dalje ne postoji jednakost u posvajanju kod LGBT parova i heteroseksualnih parova.


Jedna od bitnijih presuda za LGBTIQ zajednicu je presuda Vrhovnog suda, od 17. lipnja 2015. godine, zbog diskriminatornih izjava poznate javne ličnosti  osobama. Tom presudom Vrhovni je sud zacementirao visoki standard zaštite prava LGBT osoba, ali i svih drugih skupina građana, odnosno svih manjinskih grupacija u  društvu, od svakog oblika javnog poticanja na diskriminaciju.


Također, bitna presuda za LGBTIQ zajednicu dogodila se u veljači 2016. godine kada je Europski sud za ljudska prava (ECHR) presudio da je Hrvatska prekršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima odbivši dozvolu boravka lezbijki iz Bosne i Hercegovine, koja je sklopila Životno partnerstvo u Hrvatskoj, presudivši da se radi o diskriminaciji.


Lipanjski LGBTIQ koraci u 2016.; Povorka ponosa u Zagrebu


Povorke ponosa LGBTIQ osoba redovito se održavaju u Zagrebu od lipnja 2002. godine, a udruga Zagreb Pride o 2006. godine, uz uključivanje lokalne LGBTIQ zajednice, organizira zagrebačke Povorke ponosa.Godina 2013. zabilježena je u hrvatskoj povijesti kao jedna od važnijih prekretnica u borbi za ljudska prava LGBT osoba,  u pozitivnom i negativnom smislu.Zahvaljujući ulasku u Europsku uniju (koja se zalaže za jednakost te štiti osobe od diskriminatornih počinitelja), otpočeo je proces izrade novog zakonskog okvira o životnom partnerstvu, ali je i održan referendum o ustavnoj definiciji braka koji je de facto zabranio bračnu jednakost. Nastavku dugotrajnog suzbijanja diskriminacije svjedočili smo i u lipnju 2014. godine prihvaćanjem konačnog prijedloga Zakona o životnom partnerstvu.


Pozitivni korak broj jedan napravljen je u obliku mnogobrojnih zajedničkih koraka u pokretu nad kojim se ponosno vijorila zastava duginih boja i prošle je godine, u mirnom okruženju, unatoč lošim i teškim prijašnjim iskustvima održana 14. po redu Povorka ponosa. Nakon tjedna ponosa, Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride pod sloganom „Antifašizam bez kompromisa“ brojila je oko 5000 sudionika i sudionica, koji su se 13. lipnja po prvi puta okupili na Trgu Marka Marulića te nakon šetnje zagrebačkim ulicama, završili su javnim skupljanjem u parku Ribnjak.


Jubilarna 15. Povorka ponosa održat će se 11. lipnja u Zagrebu, a kretat će se istom rutom kao i prošlogodišnja povorka, uz okupljanje na Rooseveltovom trgu, ispred muzeja Mimara. Ove godine se ponovno očekuje masovna Povorka ponosa t e sadržajem najbogatiji i najduži Pride Week, program uoči Povorke ponosa sastavljen od tribina, radionica, diskusija, filmova, performansa i izložbi povezanih s LGBTIQ tematikom u Hrvatskoj i svijetu.


Statistički podaci iz 2013.godine


 U Hrvatskoj prema istraživanjima udruge Zagreb Pride "Brutalna stvarnost: Istraživanje o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj " od 690 ispitanih LGBTIQ osoba 35 LGBTIQ parova živi s djecom. 73% pretrpjelo je neki oblik nasilja zbog seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, a 29% bilo je diskriminirano. Također treba istaknuti podatak da više od polovice želi odseliti u inozemstvo, kako zbog ekonomskih razloga, tako i zbog nasilja i diskriminacije. Uvjerenja smo da su predrasudama i stereotipima nametnutih društvenih normi uzroci duboko zakopani temelji u neinformiranosti i neznanju građana koji u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava osobama LGBT populacije.


Prema Izvješćima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (u daljnjem tekstu: PRS) i Pučke pravobraniteljice (PP) iz 2013. godine evidentiran je podatak da je PRS zaprimila 20 pritužaba diskriminatornog ponašanja na osnovi spolne orijentacije, dok je PP postupala u pet, a radi iste tematike vode/vodilo se 16 sudskih postupaka (od kojih je 12 prekršaja, 9 predmeta je vođeno pred općinskim sudovima, a samo jedan se ticao kaznenog prava). Broj zaprimljenih slučajeva 2010. godine bio je 12 predmeta, 2011. je zabilježena najveća brojka od 25, a 2012. vodilo se 15 takvih postupaka. Što se tiče pritužbi na temelju rodnog identiteta i/ili izražavanja, PRS je zaprimila četiri takve pritužbe, PP nijednu, a sudski postupci nisu vođeni.


Usporedivši podatke razvidno je da populacija LGBT osoba u Hrvatskoj jest ozbiljno ugrožena. Predrasude i nametnute društvene norme (o npr. ispravnoj heteroseksualnosti) samo su posljedica dubokih temelja zakopanih u neinformiranosti i neznanju javnosti, koji/e u konačnosti rezultiraju uskraćivanjem/ograničavanjem temeljnih ljudskih prava LGBTIQ osoba. Razloge ne prijavljivanja čestih susreta s diskriminacijom, vrijeđanjem i raznim oblicima nasilja možemo samo pretpostaviti (bojazan, socijalno odbacivanje, osveta, otkrivanje njihove pripadnosti, potencijalno sramoćenje i/ili nasilje, i slično).


Zaključak


 Uspješna, mirna i masovno posjećena Povorka ponosa, kao i angažman u promicanju jednakosti kroz zakonsku regulativu Zakona o životnom partnerstvu i drugih zakona, dva su izuzetno važna koraka na koja LGBTIQ osobe u Hrvatskoj imaju razloga biti ponosne i za što su LGBTIQ aktivisti i aktivistkinje zaslužni. Posebice kada uzmemo u obzir dugotrajnu povijesnu bitku kroz koju su zajedničkim snagama hrabro kročili naprijed te se korak po korak približi tek jednodnevnom uživanju u šetnji ulicama svog grada bez diskriminacije, koja je „običnim“ građanima učestala svakodnevica.


Iako neki aktivisti i pravni stručnjaci izražavaju svoje nezadovoljstvo predloženim Zakonom o životnom partnerstvu, treba imati na umu da Hrvatska, iako mala i mlada država, pozitivno konkurira svojom liberalnošću i pomacima s mnogim državama. Čak u sedam njih se još i danas homoseksualnost kažnjava smrtnom kaznom (npr. Jemen, Iran, Nigerija), dok se u 24 države svijeta (poput Sirije, Etiopije, Alžira, Jamajke) homoseksualni odnos kažnjava kaznom zatvora više od 10 godina.


Činjenica je da su naši zakoni daleko od dostizanja pune jednakosti, no važno je istaknuti da prema svemu naprijed iznesenom možemo zaključiti da laganim koracima napredujemo u promicanju građanske ravnopravnosti i suzbijanju diskriminacije te se približavamo cilju uvažavanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda uz adekvatnu, i sve „potpuniju“ pravnu zaštitu.


Nadamo se da smo svojim info-kutkom uspjeli „ugasiti“ predrasude vezane uz LGBTIQ osobe i obitelji. U slučaju daljnjih, konkretnijih pravnih pitanja vezanih uz tematiku, zainteresirane osobe slobodno neka učine potrebne korake i pridruže nam se na našoj adresi. Ostale čitatelje pozivamo da svi kolektivno činimo male daljnje korake za naše susjede, braću/sestre, prijatelje/prijateljice, poznanike/poznanice, sugrađane/sugrađanke kako bi i oni dobili ono što zaslužuju – dostojanstven i miran život, ravnopravan i jednak formalno-pravni status, bez imalo diskriminacije. 


Sve vas lijepo pozdravljamo uz Conchitine riječi : „Bolje je biti najbolja verzija sebe, nego loša kopija nekog drugog“.

Lijekovi na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje

Definicijom Zakona o lijekovima (NN 76/13), lijek je svaka tvar ili kombinacija tvari prikazana sa svojstvima liječenja ili sprječavanja bolesti kod ljudi ili svaka tvar ili kombinacija tvari koja se može upotrijebiti ili primijeniti na ljudima u svrhu obnavljanja, ispravljanja ili prilagodbe fizioloških funkcija farmakološkim, imunološkim ili metaboličkim djelovanjem ili za postavljanje medicinske dijagnoze.


U okviru prava na zdravstvenu zaštitu, pacijenti koji su osiguranici prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13 u daljnjem tekstu: ZOZO) imaju pravo na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) na lijekove određene Odlukom o utvrđivanju Osnovne liste lijekova Hrvatskog HZZO-a za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Osnovna lista lijekova) i Odlukom o utvrđivanju Dopunske liste lijekova Hrvatskog HZZO-a za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Dopunska lista lijekova).


Kao što smo već ustanovili, ZOZO-om je propisano da postoje dvije grupe (liste) lijekova. Prva grupa su lijekovi koji su određeni osnovnom listom. Toj grupi pripadaju medikoekonomski najsvrsishodniji lijekovi za liječenje svih bolesti.Ako je osiguranoj osobi propisan recept u primarnoj zdravstvenoj zaštiti na temelju medicinskih indikacija, osiguranik ima pravo u cijelosti na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja ostvariti lijekove s Osnovne liste lijekova Znači, svaki osiguranik mora ispunjavati točno određene pripisane medicinske indikacije kako bi imao pravo na točno određeni lijek. S druge strane, dopunska lista lijekova sadrži lijekove s višom cijenom, u odnosu na lijekove s osnovne liste, pri čemu je zakonom propisano kako je Zavod obvezan osigurati pokriće troškova u visini najniže cijene ekvivalentnog lijeka utvrđenog osnovnom listom. Naravno, sve to pod uvjetom da postoji medicinska indikacija i da je lijek s dopunske liste propisan na recept u primarnoj zdravstvenoj zaštiti


Lijekovi su na listama podijeljeni prema određenim kategorijama kao npr. naziv lijeka, cijena, naziv proizvođača, oblik lijeka, anatomsko-terapijsko-kemijske klasifikacije lijekova Svjetske zdravstvene organizacije itd. Naravno, svi lijekovi moraju imati posebno odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj, što znači, da u skladu sa Zakonom o lijekovima (NN 76/13) moraju proći detaljan postupak kliničkih ispitivanja i stavljanja u promet, provjera kakvoće, proizvodnje, a sve u cilju zdravstvene zaštite pacijenata. 


Ukoliko kod osiguranika ne postoje medicinske indikacije za određeni lijek ili se liječenje zbog medicinskih razloga nije moguće provoditi lijekovima s osnovne ili dopunske liste, tada je doktorova obaveza uputiti prijedlog povjerenstvu za lijekove bolničke zdravstvene ustanove u kojoj se osigurana osoba liječi. Nakon prijedloga, povjerenstvo za lijekove bolničke zdravstvene ustanove mora utvrditi  potrebu za tim lijekom i lijek isplatiti na teret sredstava te ustanove. Treba posebno napomenuti kako osiguranik nema pravona povrat troškova kupljenih lijekova ako je lijekove s Osnovne liste lijekova i Dopunske liste lijekova nabavila, odnosno kupila mimo postupka utvrđenih Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava na obvezno zdravstveno osiguranje i drugim općim aktima HZZO-a (npr. osoba je kupila lijek bez da je od izabranog doktora dobila propisani recept).


Ukoliko želite provjeriti nalazi li se određeni lijek na osnovnoj ili dopunskoj listi, preporučujemo Vam da posjetite Internet stranice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, gdje se nalazi tražilica za lijekove.

Obvezno cijepljenje u Republici Hrvatskoj

U posljednje vrijeme jedna od najaktualnih tema u Hrvatskoj je obvezno cijepljenje djece. Sve veći broj ljudi odbija cijepiti djecu tvrdeći da cijepljenje uzrokuje nuspojave kao što je autizam, pozivajući se na svoje pravo izbora i činjenicu da su bolesti protiv koje se cijepljenje vrši iskorijenjene te da time nema potrebe za cjepivom. Institucije s druge strane najavljuju sankcije, a o samom cijepljenju i njegovim posljedicama se gotovo i ne izjašnjavaju. Šlag na torti u cijeloj priči bila je odluka Ustavnog suda u kojoj se odbija prijedlog za ocjenu ustavnosti obveznog cijepljenja djece. U daljnjem tekstu pokušat ćemo prikazati postoji li utemeljenost sankcija kojih se roditelji pribojavaju, a i njihovog prava na izbor u zakonodavstvu Republike Hrvatske.


U Republici Hrvatskoj cijepljenje je obvezno, a prema članku 77. Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti roditelj, odnosno skrbnik koji odbije cijepiti dijete kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2000,00 kn. U tom slučaju liječnici bi trebali prijaviti odbijanje cijepljenja Sanitarnoj inspekciji koja nakon prikupljenih podataka o roditeljima i skrbnicima i eventualno dobivenoj potpisanoj izjavi o odbijanju cijepljenja, koju su roditelji morali potpisati kod nadležnog liječnika, podnosi optužni prijedlog o pokretanju prekršajnog postupka. Prema Pravilniku o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se podvrgavaju toj obvezi (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u Hrvatskoj je cijepljenje djece obvezno protiv tuberkuloze, difeterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka i crvenke. Pravilnik uređuje i način provođenja svake od navedenih imunizacija, tako primjerice imunizacija protiv dječje paralize počinje odmah po navršetku tri mjeseca života i mora se potpuno završiti do navršenih 12 mjeseci života. Imunizaciji protiv dječje paralize podliježu i djeca od navršenih 12 mjeseci do navršenih 14 godina, ako prije nisu cijepljena ili nisu potpuno cijepljena ili ako nema dokaza o obavljenom cijepljenju.


Liječnici u slučaju odbijanja cijepljenja djeteta mogu prijaviti roditelje i skrbnike Centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta koji je nakon primitka takve prijave dužan ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava. Centar za socijalnu skrb u ovom slučaju ima temelj u Obiteljskom zakonu da upozori roditelje ili skrbnike o propustima i pogreškama u skrbi i odgoju djeteta, a i da odredi nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi kad su pogreške i propusti u odgoju djeteta viševrsni ili učestali.


Sud s druge strane ima osnovu u Obiteljskom zakonu, ukoliko slučaj odbijanja cijepljenja djece dođe do njega, a on ocijeni da je odbijanje cijepljenja veće zanemarivanje podizanja i odgoja djeteta (pri čemu Obiteljski zakon izričito navodi da se smatra da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ako ne skrbi između ostalog o medicinskoj pomoći), roditeljima oduzeti pravo da žive sa svojim djetetom i odgajaju ga.


Kazneni zakon (u daljnjem tekstu: KZ) u svom članku 177., Povreda djetetovih prava, navodi da će se kazniti kaznom zatvora do tri godine roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta pri čemu primjena ove odredbe opet ovisi o sudskom tumačenju pojma zanemarivanja dužnosti podizanja, odnosno da li taj pojam obuhvaća i odbijanje cijepljenja djeteta. Istim je člankom propisano da će se, ukoliko se zbog grubog zanemarivanja prouzroči smrt djeteta, počinitelj kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.


Odgovornost roditelja može postojati i u vidu članka 173. KZ-a kojim je propisano da će se tko ne provodi, spriječi ili onemogući provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koju je odredio sud, centar za socijalnu skrb ili državno tijelo kaznit kaznom zatvora do jedne godine. Za odgovornost roditelja zbog necijepljenja važan je i stavak 4. istog članka u kojem je propisano da se počinitelj koji omogući provođenje odluke suda, centra za socijalnu skrb ili državnog tijela prije započinjanja kaznenog postupka može osloboditi kazne. 


S obzirom na navedeno možemo zaključiti da u Hrvatskoj u slučaju roditeljskog odbijanja cijepljenja djece postoji zakonski temelj za sankcije razne težine: od onih najblažih kao što je novčana kazna, pa do najtežih kao što je oduzimanje djeteta ili kazne zatvora. Koliko daleko će se ići u sankcioniranju roditelja pokazat će praksa.


Ono što mnoge roditelje i skrbnike zanima je da li je moguće odgoditi cijepljenje. Prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske donosi Pravilnik te na temelju Pravilnika donosi i Program obveznog cijepljenja (u daljnjem tekstu: Program). Pravilnikom i Programom je točno propisano kada se dijete mora cijepiti i kojim se cjepivom cijepi. Cijepljenje je obvezno, što znači da ga stranka svojom voljom ne može odgoditi. Pravilnikom i Programom je propisano kako do odgode cijepljenja može doći samo u slučaju kontraindikacije. Kontraindikacije za cijepljenje protiv zaraznih bolesti utvrđuje liječnik koji cijepljenje obavlja, odnosno u čijem se prisustvu obavlja cijepljenje, pregledom osoba koje podliježu obveznom cijepljenju. Kontraindikacije mogu biti privremene i trajne. U slučaju privremenih, liječnik koji ih utvrdi određuje vrijeme i mjesto naknadnog cijepljenja dotične osobe. U slučaju trajnih kontraindikacija liječnik je dužan o tome izdati potvrdu. U slučaju da liječnik utvrdi trajnu kontraindikaciju za neku od komponenti kombiniranih cjepiva treba obaviti moguća cijepljenja odgovarajućim monovakcinama.


Jedna od posljedica koje se roditelji najviše pribojavaju ako ne cijepe svoje dijete je nemogućnost upisa u vrtić. Člankom 18. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju propisano je kako Programe zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane u dječjim vrtićima utvrđuje ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra nadležnog za obrazovanje. Trećim dijelom Programa zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane djece u dječjim vrtićima propisan je uvjet cijepljenja djeteta protiv bolesti iz Programa, s iznimkom djece koje imaju kontraindikacije na pojedina cjepiva, za upis u vrtić. Važno je napomenuti da se iznimno, uz nerizičnu anamnezu, može odobriti upis djeteta u dječji vrtić bez ožiljka od cijepljenja, tj. necijepljenog protiv tuberkuloze, zbog trajanja postupka, a to se cijepljenje može nakon testiranja obaviti naknadno. Provjeru statusa o cijepljenju vrši liječnik prije ulaska djeteta u dječji vrtić i povremeno (najmanje jedanput godišnje) pri obnovi upisa u dječji vrtić.


Što se tiče prava na slobodu odlučivanja na koju se brojni pozivaju Ustavni sud je u svojoj odluci naveo da odluka o cijepljenju djece nije pravo roditelja što je u potpunosti točno jer se nigdje u Ustavu to pravo ne spominje, ono što Ustavni sud nije rekao, a što smatramo nužnim spomenuti je odredba Ustava po kojoj se slobode i prava mogu ograničiti da bi se zaštitile sloboda i prava drugih  ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Prema toj odredbi čak i ukoliko bi postojalo pravo roditelja na odlučivanje ono bi se moglo ograničiti u svrhu zaštite zdravlja ljudi, što zapravo u potpunosti isključuje argument o pravu izbora roditelja. Ono na što se ovdje još treba osvrnuti je pozivanje na činjenicu da se bolesti protiv kojih se u Hrvatskoj cijepimo iskorijenjene – da, to je djelomično točno, ali to je isključivo zato što se svi cijepimo što vidimo i iz podatka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo da je hepatitis B, protiv kojeg je obvezno cijepljenje uvedeno tek 1999. godine, reduciran tek za 65%. Necijepljenje malog broja ljudi neće dovesti do nikakvih značajnih posljedica jer će biti zaštićeni činjenicom da se većina ljudi cijepila, ali sve znatnijim povećanjem broja odbijanja cijepljenja povećava se i rizik za širenje epidemija koje su sve donedavno bile gotovo u potpunosti iskorijenjene što je u potpunosti u suprotnosti s ustavnom dužnošću države da štiti zdravlje ljudi.

Pravo na godišnji odmor

Pravo na godišnji odmor


Radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Ako se radi o maloljetnom radniku i radniku koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi od štetnih utjecaja, ima pravo na najmanje pet tjedana godišnjeg odmora. U njegovo trajanje ne uračunavaju se blagdani i neradni dani određenim zakonom.


Trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog (4 ili 5 tjedana, ovisno o gore navedenim slučajevima) te broj radnih dana koji se uračunavanju u godišnji odmor radnika, utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.


Nije ni u kojem slučaju moguće odreći se prava na godišnji odmor, niti umjesto korištenja godišnjeg odmora zatražiti isplatu nakande.


Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).


U slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Naknada se određuje razmjerno broju neiskorištenih dana.


Korištenje godišnjeg odmora


Raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i Zakonom o radu, a najkasnije do 30. lipnja tekuće godine, te o rasporedu obavještava radnike. Pri utvrđivanju rasporeda moraju se uzeti u obzir potrebe organizacije rada te mogućnosti za odmor raspoložive radnicima. O korištenju godišnjeg odmora mora se radnika obavijestiti najmanje 15 dana prije.


Radnik ima pravo godišnji odmor koristiti u dva dijela, osim ako se s poslodavcem drukčije ne dogovori. Ako ga radnik u dijelovima, mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor, iskoristiti najmanje dva tjedna u neprekidnom trajanju, pod uvjetom da je ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od dva tjedna.


Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada (prekidom rada se ne smatra privremena nesposobnost za rad, vršenje dužnosti građana u obrani ili drugi zakonom određeni slučaj opravdanog izostanka s rada) između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada.


Neiskorišteni godišnji odmor


Neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od 2 tjedna radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja iduće godine. Radnik ne može prenijeti u sljedeću kalendarsku godinu dio godišnjeg odmora u trajanju od 2 tjedna, ako mu je bilo omogućeno korištenje toga odmora. No iznimno godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti ili korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, radnik ima pravo iskoristiti do 30. lipnja iduće godine.


Ostvarivanje pravo na dio godišnjeg odmora


Radnik ima pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora (od određenog zakonskog minimuma) za svaki mjesec rada:


1) ako u kalendarskoj godini u kojoj je zasnovao radni odnos, nije odradio šest mjeseci kojima bi stekao puno pravo na godišnji odmor,

2) ako radni odnos prestane prije isteka obaveznih šest mjeseci rada

3) ako radni odnos prestane prije 1. srpnja,

4) ako je tijekom kalendarske godine, u radnom odnosu kod VIŠE poslodavaca, pravo na godišnji odmor za tu godinu kod svih poslodavaca može ostvariti ukupno u najdužem trajanju određenom zakonom


Pri izračunavanju trajanja godišnjeg odmora na ovaj način, najmanje polovica dana godišnjeg odmora zaokružuje se na cijeli dan godišnjeg odmora, a najmanje polovica mjeseca rada zaokružuje se na cijeli mjesec.


Primjerice, prikazat ćemo izračun ako radnik ostvaruje pravo na minimalno 4 tjedna godišnjeg odmora, on ima pravo na 1/12 od tog vremena.


Prvo od 28 dana, što je ekvivalent 4 tjedna, treba oduzeti 8 dana. To je potrebno učiniti jer svaki tjedan po zakonu radnik ima pravo na 2 slobodna dana. Tako kroz 4 tjedna dobivamo 8 slobodnih dana. Računajući 1/12 od 20 dana, dobivamo rezultat od 1.6. dana. S obzirom na pravilo da se najmanje polovica dana zaokružuje na cijeli dan, to znači da se računa da je 1/12 od 20 dana, u daljnem računanju jednako 2 dana.


U navedenim slučajevima pravo na godišnji ostvaruje se na način da za svaki mjesec koji je radio dobiva 2 dana godišnjeg. Npr. ako je radio 3 mjeseca, dobiva 6 dana. Ako je radio 3 mjeseca i 3 tjedna, računa se da radio 4 mjeseca (jer se i polovica mjeseca računa kao puni mjesec), pa dobiva 8 dana.

Učinak zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama

Pojam zabilježbe kao instituta definira (članak 30. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13; u daljnjem tekstu ZZK) kao upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama, te se njome mogu osnivati određeni pravni učinci kad je to predviđeno zakonom. Zabilježbom se u zemljišne knjige upisuju osobni odnosi nositelja knjižnih prava i pravne činjenice mjerodavne za pravni promet nekretnina. Ovom se vrstom zemljišnoknjižnog upisa ne upisuju knjižna prava, niti se zabilježbom mogu stjecati, mijenjati ili prestati knjižna prava.


Osnovni je smisao zabilježbe da učini vidljivim okolnosti mjerodavne za prosudbu pravnog stanja nekretnine te mogućnosti i ograničenja nositelja knjižnih prava da njima raspolažu, a da se pritom ni na koji način ne ograniči niti zaustavi pravni promet nekretninom ili knjižnim pravom na koji se zabilježba odnosi. Za upis zabilježbe moraju se ispuniti sve materijalne i postupovne pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom kao i za provedbu ostalih vrsta upisa.


Zabilježba će se dopustiti samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj knjižnog prava glede koga se provodi zabilježba.


Za upis zabilježbe također se zahtijeva i tabularna isprava koja mora ispunjavati sve opće pretpostavke valjanosti tabularne isprave iz članka 43. stavak 1. i 2. te članka 44. stavak 1. do 5. ZZK. Tabularna isprava neće biti pretpostavka za upis zabilježbe jedino ako je to propisom koji ju uređuje izričito uređeno ili proizlazi iz naravi zabilježbe i cilja radi kojeg se provodi.


Zemljišnoknjižni sudovi svakodnevno se susreću s različitim vrstama zabilježbi koje imaju svoje specifičnosti i različito utječu na sadržaj knjižnog prava i na mogućnost daljnjeg upisa u zemljišnim knjigama nakon upisane zabilježbe. S obzirom na predmet upisa i pravne učinke koji nastaju provedbom zabilježbe, zabilježbe se mogu podijeliti na dvije osnovne skupine – na zabilježbe osobnih odnosa i zabilježbe pravnih  činjenica (v. više u Tatjana Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama, Informator, Zagreb, 1998., str. 120 i dalje). U prvu skupinu ulaze naročito ograničenja glede upravljanja imovinom (npr. maloljetnost, skrbništvo, produženje roditeljskog prava, otvaranje stečaja i dr.), kao i drugi odnosi i činjenice određene zakonom, s takvim učinkom da se nitko ne može pozivati na to da za njih nije znao niti morao znati (članak 39. ZZK). U drugu skupinu ulaze zabilježbe određenih pravnih činjenica, koje se upisuju temeljem odredbi Zakona o zemljišnim knjigama ili drugih zakona. Tu primjerice ulaze zabilježba prvenstvenog reda, otpisa zemljišta, zajedničke hipoteke, otkaza hipotekarnih tražbina, spora, prisilne dražbe, zabrane otuđenja ili opterećenja, obveze zahtijevanja brisanja hipoteke, pridržaja prvenstvenog reda, zabilježbe određene po pravilima o ovrsi i osiguranju i dr. (članak 39. ZZK). I u prvom i u drugom slučaju Zakon o zemljišnim knjigama samo primjerice nabraja neke zabilježbe koje se mogu upisati u zemljišnu knjigu, no zabilježbe se mogu odrediti i drugim zakonom ( Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ovršni zakon, Zakon o nasljeđivanju, Zakon o izvlaštenju), a ne samo Zakonom o zemljišnim knjigama.


U ovršnom postupku sud određuje ovrhu onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu. Ovrha na nekretnini provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem njene vrijednosti, njenom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine. Dakle, zabilježba ovrhe na nekretnini u ovršnom postupku je sredstvo ovrhe (članak 80. Ovršni zakon NN 112/12, 25/13; u daljnjem tekstu OZ). Bitan sastavni dio rješenja o ovrsi na nekretnini je određivanje zabilježbe ovrhe. Rješenje o ovrsi na nekretnini treba sadržavati i dio kojim se određuje zabilježba ovrhe na nekretnini koja je predmet ovrhe, time da je sud dužan po službenoj dužnosti, na temelju ovršne isprave prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a na temelju vjerodostojne isprave nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (članak 84. stavak 1. OZ).


Učinak zabilježbe ovrhe je da ovrhovoditelj time stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju ako bi treća osoba kasnije stekla vlasništvo te nekretnine. Nakon upisa zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnoga prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta (članak 84. stavak 2. i 3. OZ). Primjerice, ovršenik ne može nakon upisa zabilježbe ovrhe prodati nekretninu, darovati je jer  nisu dopuštena dobrovoljna raspolaganja ovršenika tom nekretninom. No ako neki založni vjerovnik, koji je stekao i upisao hipoteku prije zabilježbe ovrhe, namiruje svoju tražbinu iz vrijednosti nekretnine ta se nekretnina u tom slučaju može prodati jer se u tom slučaju ne radi o raspolaganju ovršenika. Ta razlika je ključna kod zabilježbe ovrhe i po tome se ta zabilježba razlikuje od drugih zabilježbi jer ograničava vlasnika-ovršenika nekretnine da raspolaže tom nekretninom dok u zemljišnim knjigama postoji zabilježba ovrhe.


Učinak zabilježbe je i u tome da ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije ranije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje (članak 84. stavak 6. OZ). Moguća je situacija da se tijekom ovršnog postupka promijeni vlasnik nekretnine. Ta promjena međutim ne sprječava da se, ukoliko je upisana zabilježba ovrhe, postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika, time da sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. U tom slučaju će se na prijedlog ovrhovoditelja donijeti rješenje o nastavljanju ovršnog postupka protiv novog vlasnika kao ovršenika u tom postupku, time da isti nema pravo žalbe na to rješenje (članak 84. stavak 4. i 5. OZ). Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugoga ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak (članak 85. stavak 1. i 2. OZ).


Za neke od zabilježbi predviđa se brisanje po službenoj dužnosti s protekom određenog vremena, no većina se briše po prijedlogu stranke kojem treba priložiti svojevrsno rješenje iz kojeg je vidljivo da se situacija promijenila, odnosno da je dugovanje prema ovrhovoditelju podmireno ili treba biti izbrisana po nekom drugom pravnom temelju.


Ukoliko ovršenik ne ispuni dobrovoljno svoj dug prema ovrhovoditelju provest će se ovrha. Prema utvrđenoj vrijednosti nekretnine obavlja se prodaja usmeno javnom dražbom na ročištu koje se održava u sudskoj zgradi. Na prvom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod 2/3, a na drugom ročištu ispod 1/3 utvrđene vrijednosti. Ukoliko se nekretnina ne proda na drugom ročištu, sud će obustaviti ovrhu. Nakon provedene dražbe, sud donosi rješenje o dosudi nekretnine najboljem ponuđaču, te istom određuje rok za polaganje kupovnine.

Maloljetnici bez pratnje zatečeni u Republici Hrvatskoj

Status stranaca, te njihova prava i obveze prilikom ulaska, izlaska, boravka i rada u Republici Hrvatskoj, definirani su Zakonom o strancima (Narodne novine broj 130/11, 74/13 - u daljnjem tekstu: ZS). Međutim, kada se strani državljanin, odnosno osoba bez državljanstva, zatekne na teritoriju Republike Hrvatske, pošto je napustio zemlju čiji je državljanin, odnosno u kojoj je imao uobičajeno boravište, zbog proganjanja po vjerskoj, političkoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi i zatraži azil, njegov će se status regulirati Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15 - u daljnjem tekstu: ZMPZ).


Stranac je osoba koja nije državljanin Republike Hrvatske. To može biti državljanin jedne od zemalja Europskog gospodarskog prostora, državljanin treće zemlje, ili pak osoba bez državljanstva (čl. 2. ZS). Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od 18 godina, koja je ušla u RH bez pratnje odrasle osobe koja je odgovorna za njega , uključujući i djecu koja su ostala bez pratnje nakon ulaska u RH, smatra se djetetom bez pratnje (čl. 4. ZMPZ).


Za putovanje u inozemstvo, strancu je potrebna putna isprava, koju izdaje nadležno tijelo države koje je on državljanin (čl. 2. st. 4. ZS). Iznimno, strancu se može izdati putna isprava za osobe bez državljanstva, putni list za stranca, posebna putna isprava za stranca, te druge isprave utvrđene međunarodnim ugovorima (čl. 6. ZS). Te isprave izdaje policijska uprava, odnosno diplomatsko ili konzularno predstavništvo Republike Hrvatske u inozermstvu, ovisno o specifičnosti slučaja (čl. 8. ZS). Ukoliko se radi o državljanu zemlje čijim je državljanima boravak u Republici Hrvatskoj, kao i prolazak kroz tranzitni prostor Republike Hrvatske, odnosno međunarodni tranzitni prostor zračne luke, potrebna viza, ti su je državljani dužni pribaviti, za svaki boravak od najdulje 3 mjeseca unutar šestomjesečnog razdoblja, na području Republike Hrvatske (čl. 11. st. 1 ZS).


Kad stranac ne ispunjava uvjete potrebne za ulazak u RH, utvrđene Zakonikom o schengenskim granicama, može mu se, iznimno, ipak dozvoliti ulazak. To će biti ako to zahtjevaju ozbiljni humanitarni razlozi, nacionalni interes, ili neka međunarodna obveza (čl. 36. ZS). Ukoliko stranac uđe u RH na nedozvoljenom graničnom prijelazu, ili u nedozvoljeno vrijeme, ili ako to učini izbjegavanjem granične kontrole, korištenjem tuđih ili krivotvorenih isprava, kao i ne poštujući zabranu ulaska i boravka u RH, smatra se da je u RH ušao nezakonito (čl. 39. ZS).


Državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva, koji se zatekne u Republici Hrvatskoj, a koji se zbog opravdanog straha od proganjanja u zemlji čiji je državljanin, odnosno u zemlji poslijednjeg boravišta ako se radi o osobi bez državljanstva, ne želi vratiti u tu zemlju, jer mu tamo prijeti opasnost zbog vjerskog, političkog, nacionalnog ili rasnog pripadništva, može se odobriti azil, odnosno supsidijarna zaštita (čl. 20. ZMPZ). O tome odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova. U takvim se slučajevima stranca, koji je odmah po ulasku u RH zatražio azil, neće kazniti za nezakonit ulazak ili boravak.


Za djecu, zahtjev za azil dužan je podnijeti njegov zakonski zastupnik. Zahtjevi djeteta bez pratnje rješavaju se u najkraćem mogućem roku, a Ministarstvo unutarnjih poslova se, u međuvremenu, trudi pronaći zakonske zastupnike maloljetnika. Od trena kada se dijete bez pratnje nađe u situaciji da zatraži azil, pripadaju mu, osim dodijele skrbnika, i pravo na zdravstvenu zaštitu, te na obavijesti o pravima i obvezama tijekom trajanja postupka za odobrenje azila.


Za vrijeme trajanja postupka, maloljetnik ima pravo biti smješten u Prihvatilištu, kojeg ustrojava Ministarstvo unutarnjih poslova. Trenutno se svi tražitelji azila nalaze u prihvatilištu u hotelu Porin u Dugavama zbog renoviranja prihvatilišta u Kutini koje bi trebalo biti prenamijenjeno samo za maloljetnike bez pratnje ili s obitelji. Maloljetnik ima pravo na odgovarajuće materijalne uvjete, slobodu kretanja po Republici Hrvatskoj (ukoliko u vezi toga ne postoje izričita ograničenja), novčanu i humanitarnu pomoć, besplatnu pravnu pomoć, pravo na rad, kao i pravo na osnovno i srednje školovanje. Pravo na školovanje maloljetni tražitelj azila može ostvariti u roku od tri mjeseca od traženja azila, odnosno, ukoliko ne poznaje hrvatski jezik, u roku od godine dana. U pogledu ostalih uvjeta za ostvarivanje prava na školovanje, tražitelj azila izjednačen je s hrvatskim državljanima. Ministarstvo nadležno za školstvo, donosi Program hrvatskog jezika, povijesti i kulture za tražitelje azila i azilante.


Kao članica, Republika Hrvatska postaje obvezna izravno i u cijelosti primjenjivati uredbe EU u cilju ujednačavanja prava. To uključuje i Uredbu 604/2013 Europskog parlamenta i vijećaod 26. lipnja 2013. o uspostavi kriterija i mehanizma za odlučivanje o državi članici odgovornoj za obradu zahtjeva za međunarodnom zaštitom podnesenog u jednoj od država članica od strane državljanina treće zemlje odnosno osobe bez državljanstva, poznatiju pod nazivom Uredbu Dublin III. U odnosu na prethodnu Uredbu kojom je regulirano ovo područje, u Uredbi Dublin III proširena je regulativa koja se odnosi na maloljetnike bez pratnje, jamstva za njih te kriterije za određivanje odgovorne države članice u postupku.


Tijekom čitavog postupka, UNHCR, Hrvatski crveni križ, Centar za mirovne studije i Hrvatski pravni centar pomažu tražiteljima azila, a ta se pomoć nastavlja i kasnije, po eventualnom odobrenju azila, odnosno supsidijarne zaštite. Pomoć se sastoji u davanju pravnih uputa i obavijesti, u prikupljanju materijalne pomoći (kao što su knjige, odjeća i kozmetika), te u poticanju što brže integracije u društvo.


Pravna klinika je također jedna od organizacija koja ima aktivnu ulogu tijekom postupka dobivanja azila. Naime, Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima koja djeluje u sklopu Pravne klinike, osim kroz aktivnostikoje nam omogućuju partnerske organizacijeHrvatski pravni centar i Centar za mirovne studije, kroz svoj projekt u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova pruža i pravnu pomoć tražiteljima azila u prihvatilištu u hotelu Porin u Dugavama koji tamo čekaju donošenje odluke o svome zahtjevu za azil.

Novčana naknada žrtvama kaznenih djela

Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela (NN 80/08 i 27/11) propisana su prava i postupak prilikom ostvarivanja prava žrtava na naknadu.  Naknadu se isplaćuje iz državnog proračuna. Pravo na ostvarivanje naknade ima neposredna žrtva i posredna žrtva. Neposredna žrtva je osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja. Ako takvo kazneno djelo prouzroči smrt neposredne žrtve, pravo na naknadu ima posredna žrtva. Posredna žrtva je bračni drug, izvanbračni drug, roditelj, posvojenik, posvojitelj, maćeha, očuh, pastorak neposredne žrtve i osoba s kojom je neposredna žrtva živjela u istospolnoj zajednici.


Žrtva kaznenog djela s elementima nasilja počinjenog s namjerom na teritoriju Republike Hrvatske nakon 1. srpnja 2013., ima pravo ostvariti novčanu naknadu:


·  ako je državljanin Republike Hrvatske odnosno državljanin države članice Europske unije ili na njenom teritoriju ima prebivalište,

·  ako je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela,

·  ako je kazneno djelo prijavljeno ili evidentirano policiji ili državnom odvjetništvu u roku od šest mjeseci od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno je li počinitelj poznat ili nije,

·  ako je podnijela pisani zahtjev na službenom obrascu i priložila potrebnu dokumentaciju.


Žrtva može ostvariti pravo na naknadu:

·  troškova liječenja,

·  izgubljene zarade do iznosa od 35.000,00 kn,

·  bliski krvni srodnik preminule žrtve ima pravo na naknadu zbog gubitka zakonskog uzdržavanja do iznosa od 70.000,00 kn i pogrebnih troškova do iznosa od 5.000,00 kn.


Postupak se pokreće ispunjavanjem službenog obrasca uz koji moraju biti priložene sve potrebne isprave čiji popis je naveden u obrascu. Obrazac zahtjeva je dostupan u svakoj postaji policije, uredima državnog odvjetnika, općinskim i županijskim sudovima te u elektronskom obliku na službenim internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Državnog odvjetništva Republike Hrvatske te općinskih i županijskih sudova. Obrazac zahtjeva dostupan je i na poveznici: https://pravosudje.gov.hr/o-ministarstvu/djelokrug-6366/iz-pravosudnog-sustava-6372/podrska-zrtvama-i-svjedocima/6156


Zahtjev se podnosi Ministarstvu pravosuđa u roku od šest mjeseci od dana počinjenja kaznenog djela, a može se podnijeti i kasnije ako žrtva zbog opravdanih razloga nije bila u mogućnosti zahtjev podnijeti u ranije navedenom roku, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada su prestali opravdani razlozi. Protekom roka od tri godine nakon počinjenja kaznenog djela zahtjev se ne može podnijeti.


Za pomoć pri ispunjavanju zahtjeva žrtva se može obratiti službenoj osobi u policijskoj postaji, uredu državnog odvjetnika, na općinskim i županijskim sudovima ili na besplatni telefon Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Broj telefona je: 116-006.


Žrtva ima pravo na informaciju o ostvarivanju svog prava. Informacije daju policija, državno odvjetništvo i sudovi usmenim putem, kad god je to moguće na jeziku koji žrtva razumije, a u pisanom obliku na hrvatskom ili engleskom jeziku. Policija, državno odvjetništvo i ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa su dužni osobama koje imaju pravo na naknadu prema ovom Zakonu dati potrebne obrasce za podnošenje zahtjeva i, na njihovo traženje, dati opće upute i informacije o tome kako ispuniti zahtjev i koja je popratna dokumentacija potrebna.


Na zahtjev osoba koje imaju pravo na naknadu, policija će izdati potvrdu da je djelo prijavljeno ili evidentirano kao kazneno djelo.


O pravu na naknadu za žrtve kaznenih djela odlučuje Odbor za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela.


Obradu predmeta novčanih naknada za žrtve kaznenih djela provodi Samostalna služba za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstvo pravosuđa koja:

- zaprima zahtjeve za naknadu žrtava kaznenih djela,

- daje upute i informacije podnositeljima zahtjeva,

-izrađuje nacrte odluka i

-obavlja sve administrativno tehničke poslove za potrebe Odbora.


Pri odlučivanju o pravu na naknadu uzima se u obzir postupanje neposredne žrtve prije, tijekom i nakon počinjenja kaznenog djela, doprinos žrtve nastanku i obujmu nastale štete, je li neposredna žrtva i u kojem roku prijavila kazneno djelo nadležnim tijelima, suradnja žrtve s policijom i nadležnim tijelima. Primanja na temelju zdravstvenog, mirovinskog ili drugog osiguranja i drugih osnova uračunavaju se tako da se naknada koja se daje žrtvi sastoji od razlike između  ukupne naknade na koju žrtva ima pravo i onoga što prima na temelju navedenih osnova. Dobrovoljna osiguranja koja plaća neposredna ili posredna žrtva ne uračunavaju se u iznos naknade. U postupku za ostvarivanje naknade se ne plaćaju upravne pristojbe. Troškovi prevođenja i vještačenja terete državni proračun.


Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela predviđa pravo neposrednih žrtava na naknadu troškova zdravstvene zaštite te na naknadu za izgubljenu zaradu. Posredna žrtva koju je neposredna žrtva uzdržavala ima pravo na naknadu za izgubljeno uzdržavanje. Osoba koja je platila troškove pogreba neposredne žrtve ima pravo na naknadu troškova pogreba.


Na temelju rješenja odbora Ministarstvo pravosuđa isplatit će naknadu u roku od 30 dana od dana dostave rješenja kojim je određeno plaćanje naknade

Zaštita potrošača kod materijalnih nedostataka stvari

  Prema Zakonu o zaštiti potrošača[1], potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Trgovac je nasuprot tome bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.


            Navedena dva subjekta svakodnevno ulaze u međusobne pravne odnose čime stječu određena prava i obveze, no njihov položaj se bitno razlikuje od onih koji sklapaju građanskopravne ili trgovačke ugovore. Element koji u potrošačkim ugovorima nedostaje jest ravnopravnost. Činjenica je da je potrošač slabija strana na tržištu te da trgovac raspolaže sa više znanja i informacija o proizvodima koje prodaje što može dovesti do neravnoteže na tržištu na štetu potrošača. Upravo zbog toga je zaštita potrošača nužna zadaća nacionalnog i europskog zakonodavstva. Današnji propisi pružaju visoku razinu zaštite pojedinca kao potrošača. Jedno od temeljnih prava koje se osigurava jest pravo na informiranje i edukaciju koje omogućuje potrošačima pristup potpunim i istinitim informacijama o proizvodu i usluzi koja se pruža tako da potrošač može donijeti odgovarajuću odluku o izboru i kupnji. Pravo na sigurnost obuhvaća pravo na kupovanje sigurnih proizvoda i usluga, a pravom na pritužbe potrošači mogu izraziti svoje nezadovoljstvo kupljenim proizvodom ili pruženom uslugom. U konačnici, potrošači se mogu udruživati i u interesne skupine te štititi svoja prava i na kolektivnoj razini pred sudom.


            Temeljni cilj sklapanja potrošačkih ugovora jest da se potrošaču pruži odgovarajući proizvod ili usluga. Jedan od najčešćih problema za ispunjenje je postojanje određenih materijalnih nedostataka. Materijalni nedostaci[2] postoje:


-          ako stvar nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za promet,


-          ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata,


-          ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane,


-          kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti,


-          ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac mogao opravdano očekivati prema naravi stvari, posebno uzimajući u obzir javne izjave prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika o svojstvima stvari (reklame, označavanje stvari i dr.),


-          ako je stvar nepravilno montirana pod uvjetom da je usluga montaže uključena u ispunjenje ugovora o prodaji,


-          ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu.


            U slučaju kršenja njegovih prava, pa tako i u ovom slučaju, potrošač može podnijeti pisani prigovor trgovcu. Naime, obveza je trgovca da omogući potrošaču podnošenje pisanog prigovora u svojim poslovnim prostorijama te putem pošte, telefaksa ili elektroničke pošte[3]. Na podneseni prigovor on mora odgovoriti u pisanom obliku u roku od 15 dana. Ako trgovac pruža javnu uslugu (npr. prijevoz putnika u javnom prometu, distribucija električne energije, distribucija komunikacijskih usluga, itd.), dužan je osnovati i povjerenstvo za reklamacije potrošača, u kojem trebaju biti zastupljeni i predstavnici udruga za zaštitu potrošača kojem potrošač može uputiti i daljnji prigovor u slučaju nezadovoljstva njegovim odgovorom na pisani prigovor. Povjerenstvo mora pisano odgovoriti potrošačima na zaprimljene reklamacije u roku od 30 dana od dana zaprimanja.


            Kod postojanja materijalnih nedostataka, potrošač kao kupac nije obvezan pregledati stvar, ali je obvezan obavijestiti prodavatelja[4] na opisani način o postojanju nedostataka (vidljivih i skrivenih) u roku od dva mjeseca od dana kad je otkrio nedostatak, a najkasnije u roku od dvije godine od prijelaza rizika na potrošača, tj. predaje stvari (makar trgovac u svojim prostorijama oglašava kraći rok). Kao dokaz svoje kupnje, kupac treba priložiti račun. Pretpostavlja se da je nedostatak postojao u vrijeme prijelaza rizika ako se pojavio u roku od šest mjeseci od prijelaza rizika, osim ako prodavatelj ne dokaže suprotno ili suprotno ne proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka (Primjerice ako trgovac odbije prigovor navodeći da je sam kupac prouzročio nedostatak, bitan je trenutak pojave nedostatka. Ako se pojavio u roku od šest mjeseci od kupnje, teret dokazivanja da je kupac prouzročio nedostatak je na trgovcu, a ako se pojavio nakon tog roka, kupac je dužan dokazati da nije prouzročio nedostatak).  


Ako je pravodobno obavijestio prodavatelja, kupac može po svom izboru[5]:


 - zahtijevati od prodavatelja da nedostatak ukloni


- zahtijevati od prodavatelja da mu preda drugu stvar bez nedostatka


- zahtijevati sniženje cijene


- izjaviti da raskida ugovor


            Bez obzira što je izabrao, kupac ima pravo i na popravljanje štete (naknada štete koja je uzrokovana nedostacima proizvoda). U slučaju da se radi o neznatnom nedostatku, kupac nema pravo na raskid ugovora, ali ima pravo izabrati između ostalih zakonskih mogućnosti. Ako kupac zahtijeva ispunjenje ugovora, prodavatelj je dužan ispuniti svoju obvezu u razumnom roku. Rok varira i ovisi o konkretnoj stvari i samim nedostacima. Troškove otklanjanja nedostatka i predaje druge stvari bez nedostatka snosi prodavatelj. Popravak ne smije stvoriti dodatne troškove kupcu. Ukoliko trgovac u razumnom roku ne popravi stvar odnosno ne preda novu, bez nedostataka, kupac zadržava pravo zahtijevati sniženje cijene ili raskid ugovora (povrat novca). Ako je kupac već ostvario sniženje cijene, a s vremenom se otkrije novi nedostatak, može zahtijevati novo sniženje ili raskinuti ugovor.


            Prava kupca koji je pravodobno obavijestio prodavatelja o postojanju nedostatka gase se nakon isteka dvije godine, računajući od dana odašiljanja obavijesti prodavatelju, osim ako je prodavateljevom prijevarom kupac bio spriječen da ih ostvaruje. Također, ako je kupac propustio obavijestiti prodavatelja o nedostatku u zakonom predviđenom roku ili se nedostatak pokazao nakon proteka dvije godine od predaje stvari, on gubi prava koja mu pripadaju na temelju prodavateljeve odgovornosti. No, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat, kupac zadržava prava.


            Kupac ima sva navedena prava bez obzira da li je stvar kupio na sniženju, rasprodaji ili akciji. No, ako se proizvod prodaje po sniženoj cijeni od redovne zato jer ima grešku, a fizički je odvojen od drugih proizvoda te je jasno, vidljivo i čitljivo označeno da se radi o proizvodu sa greškom, kupac nema pravo na reklamaciju zbog materijalnog nedostatka jer se smatra da je s njim bio upoznat. 


            Posebna situacija postoji kada je kupac pri kupnji dobio jamstvo za ispravnost prodane stvari[6], tj. garanciju. Tada on može zahtijevati od prodavatelja i proizvođača (ovisno o tome tko izdaje jamstvo) popravak ili zamjenu stvari u tijeku jamstvenog roka, bez obzira na to kad se nedostatak pojavio. U ovom slučaju je kupac u boljoj poziciji jer za reklamaciju nije ograničen rokom od dva mjeseca otkako je otkrio nedostatak.  Troškove i rizik za propast ili oštećenje stvari za vrijeme popravka odnosno zamjene snosi prodavatelj odnosno proizvođač. U slučaju manjeg popravka jamstveni rok se produljuje za onoliko koliko je kupac bio lišen uporabe stvari, no ako je zbog neispravnosti izvršena zamjena stvari ili njezin bitni popravak, jamstveni rok počinje ponovno teći od izvršenja zamjene odnosno od vraćanja popravljene stvari. Ako prodavatelj ne izvrši zatraženo u razumnom roku, kupac ima pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene te pravo na popravljanje štete. U svakom slučaju, pravila koja reguliraju garanciju ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatak stvari pa kupac može iskoristiti zakonska prava koja mu pripadaju bilo po jednoj ili po drugoj osnovi ( npr. ako je jamstveni rok kraći od zakonskog, kupac može protekom jamstvenog roka zahtijevati svoja prava do isteka zakonskog pridržavajući se subjektivnog roka od dva mjeseca).


            Ukoliko kupljeni proizvod nema materijalnih nedostataka, ali je kupac nezadovoljan ili se jednostavno predomislio, može se obratiti trgovcu sa zamolbom da se proizvod zamijeni za drugi ili se vrati novac, no trgovac nije dužan istome i udovoljiti jer ne postoji takva zakonska obveza. Unatoč tome, trgovac može izaći u susret kupcu djelujući u skladu sa dobrom poslovnom praksom. Iznimka su proizvodi kupljeni izvan poslovnih prostorija trgovca te ugovori sklopljeni na daljinu gdje se potrošači dodatno štite zbog okolnosti u kojima su ti ugovori sklopljeni. Zakonom je određeno da potrošač ima pravo jednostrano raskinuti takav ugovor, ne navodeći razloge za to, u roku od 14 dana od sklapanja ugovora.


            Ukoliko potrošač pisanim prigovorom ne uspije ostvariti svoja prava ima pravo prijaviti trgovca tržišnoj inspekciji Ministarstva gospodarstva[7]. Ako inspektor tijekom nadzora utvrdi određene nepravilnosti, rješenjem će narediti trgovcu otklanjanje istih.




[1]Narodne novine broj 41/14


[2]Zakon o obveznim odnosima  (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11), čl. 401


[3]Zakon o zaštiti potrošača, čl. 10


[4]Zakon o obveznim odnosima, čl. 403/4


[5]Zakon o obveznim odnosima, čl. 410


[6]Zakon o obveznim odnosima, čl. 423- 429


[7]Zakon o zaštiti potrošača, čl. 137/3


 


 

Ugovor o radu i ugovor o djelu

Odredbe koje reguliraju ugovor o radu i posljedice koje iz njega proizlaze nalaze se u Zakonu o radu. Tim ugovorom formira se odnos između radnika i poslodavca, u pravilu na neodređeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno vrijeme sklapa se iznimno, na vrijeme određeno rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja i ne može se sklopiti na ukupno razdoblje dulje od tri godine. Radnik se obvezuje za poslodavca izvršavati određeni posao, pri čemu poslodavac određuje vrijeme, mjesto i način obavljanja posla. Osnovna obveza poslodavca je isplatiti radniku plaću za obavljeni rad.


Osim prava na plaću, radnik iz radnog odnosa ostvaruje mnoga druga prava, kao što su pravo na otpremninu, odmore, dopuste, pravo na naknadu plaće u slučaju privremene nesposobnosti za rad (bolovanje), prava u slučaju nezaposlenosti (Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti) i dr.


 Zakon o doprinosima određuje da se u slučaju radnog odnosa plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, za zdravstveno osiguranje, za zapošljavanje te za zaštitu zdravlja na radu. Porez na dohodak (dohodak od nesamostalnog rada) se obračunava po progresivnim stopama od 12%, 25% i 40%, ovisno o visini plaće – što je veći iznos plaće, porez se obračunava po višoj stopi.


Ugovorom o radu se formira trajni odnos u kojem je ključna podređenost radnika poslodavcu te činjenica da je predmet ugovora sama funkcija rada.


 Ugovor o djelu reguliran je Zakonom o obveznim odnosima te njime nastaje odnos između izvođača i naručitelja, pri čemu je predmet ugovora o djelu rezultat rada (npr. izrada određenog komada namještaja, a ne sam proces izrade). Takav odnos je kratkotrajan, karakterizira ga samostalnost izvođača radova (sam određuje mjesto i vrijeme obavljanja posla) i ne povlači toliko posljedica kao radni odnos.


Kad se sklapa ugovor o djelu, plaćaju se doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje te za zdravstveno osiguranje. Porez na dohodak (drugi dohodak) se obračunava po fiksnoj stopi od 25%.


 Pri donošenju odluke koji ugovor sklopiti, treba voditi računa o svim u prethodnim ulomcima navedenim elementima, detaljno proučiti odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima te konzultirati Inspektorat rada (koji djeluje u sklopu Ministarstva rada i mirovinskog sustava), kako ne bi došlo do plaćanja prekršajnih kazni jer je ugovor o djelu sklopljen za posao za koji se ne može sklopiti. Također treba imati u vidu i odredbu Zakona o radu koja određuje da će se svaki ugovor, bez obzira kako bio nazvan, ako je sklopljen za posao koji ima obilježja za koji se zasniva radi odnos, smatrat će se ugovorom o radu.

Ovrha na motornim vozilima

U postupku ovrhe ovrhovoditelj se može namiriti na novčanoj tražbini, nekretninama i pokretninama ovršenika, u koje spadaju i motorna vozila. Ovrhovoditelj u potpunosti ima pravo izbora predmeta ovrhe.


PRIJEDLOG ZA OVRHU


Prijedlog za ovrhu koji ovrhovoditelj podnosi javnom bilježniku, tj. sudu, osim općih podataka koji mora sadržavati svaki prijedlog za ovrhu, morasadržavati i naznaku da se ovrha ima provesti: zabilježbom, procjenom, oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi – javnom komisionaru, prodaju, namirenje ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

Uz prijedlog se prilaže izvadak iz evidencije policijske uprave o vlasništvu ovršenika na motornom vozilu. Sud, tj. javni bilježnik će ovrhu odrediti temeljem ovršne/vjerodostojne isprave i izvatka iz evidencije o vlasništvu vozila.

Primjerak rješenja o ovrsi sud, tj. javni bilježnik dostavlja policijskoj upravi kod koje se vodi upisnik vozila radi provedbe zabilježbe ovrhe kojom ovrhovoditelj stječe založno pravo na motornom vozilu. Prvenstveni red založnog prava na vozilu računa se od dana dostave rješenja o ovrsi policijskoj upravi. Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene vlasništva na motornom vozilu niti upis tereta na tom vozilu na temelju raspolaganjaovršenika, bez obzira na to kada je takvo raspolaganje poduzeto.


POSTUPAK PRODAJE MOTORNOG VOZILA


Prodaju provodi sudski ovršitelj, javni bilježnik ili javni komisionar prema zaključku suda.

Ovisno od načina prodaje pokretnina, sud određuje i tko će provoditi prodaju.

Sudski ovršitelj (ili javni bilježnik) provodi javnu dražbu, a u slučaju da je riječ o prodaji preko javnog komisionara tada javnu dražbu provodi javni bilježnik.

Povjeravanje prodaje motornog vozila javnom komisionaru isključivo je pravo izbora ovrhovoditelja. Prijedlog da se prodaja motornog vozila povjeri javnom komisionaru, ovrhovoditelj može staviti u prijedlogu za ovrhu ili naknadno tijekom postupka.Međutim, u trenutku kada se ovrha ima provesti na motornom vozilu kao predmetu ovrhe, ovrhovoditelj mora navesti koji će javni komisionar provoditi prodaju motornog vozila jer sud putem sudskog ovršitelja mora provjeriti da li javni komisionar ispunjava uvjete za obavljanje prodaje motornog vozila.


Javni komisionar je pravna ili fizička osoba koju je Hrvatska gospodarska komora na temelju javnog natječaja ovlastila za prodaju pokretnina u ovršnom postupku, a pod nadzorom je županijskih upravnih organa i suca ovršitelja. Ima pravo na nagradu za obavljene poslove i troškove.


Ako sud dozvoli prodaju putem određenog javnog komisionara, javni komisionar je dužan preuzeti zaplijenjeno vozilo za čiju je prodaju dobio dozvolu. Komisionar odgovara za štetu ovrhovoditelju koju on pretrpi zbog neosnovanog odbijanja preuzimanja vozila na čuvanje i prodaju.


Motorna vozila na javnoj dražbi prodaju se bez isticanja oznake registarskog broja i broja šasije. Javni komisionar je dužan vozila izložiti na način kako izlaže i ostale pokretnine da ih zainteresirane osobe mogu razgledati u redovno radno vrijeme javnog komisionara. On također smije preko interneta, oglasnih ploča i drugih sredstava javnog priopćavanja objavljivati podatke o vozilima koja se prodaju i o načinu i vremenu njihove prodaje. Na izloženim vozilima će se označiti njihov broj prema kome se vode kod komisionara ni na koji način ne smiju biti dostupne informacije o vlasniku vozila ni o kojem je konkretnom ovršnom postupku riječ.


Na dražbi mogu kao kupci sudjelovati samo osobe koje su uplatile jamčevinu. Ovršni zakon omogućava da sudionik na dražbi može sudjelovati anonimno preko posebnog zastupnika. Podaci o takvom kupcu su službena tajna. Posebni zastupnik mora imati punomoć koju čuva javni komisionar i koja je također službena tajna.


Na prvoj dražbi pokretnine se ne mogu prodati ispod 2/3 procijenjene vrijednosti. Ako se na prvoj dražbi ne postigne najniža početna cijena, sud će na prijedlog stranke odrediti novu dražbu na kojoj se pokretnine mogu prodati ispod te cijene, ali nikako ne ispod 1/3 procijenjene vrijednosti.


Nakon zaključenja dražbe, odnosno prodaje neposrednom pogodbom, kupac mora položiti kupovninu i preuzeti vozilo. Međutim, za razliku od drugih pokretnina, kupac ne postaje vlasnikom vozila samim preuzimanjem, već upisom u upisnik vozila kod nadležne policijske uprave. Sud zaključkom ovlašćuje kupca da na temelju tog zaključka zatraži od nadležne policijske uprave upis prava vlasništa na kupljenom vozilu, kao i izdavanje knjižice vozila i prometne dozvole.

 

POSTUPAK NAMIRENJA OVRHOVODITELJA


Ako se iz prodaje vozila namiruje samo jedan ovrhovoditelj sud će, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog tom prodajom namire prvo troškovi postupka, zatim troškovi određeni u ovršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja pokretnina, a tek onda i glavna tražbina. Ukoliko ostane višak od namirenja, on će se predati ovršeniku.


U postupku namirenja troškovi ovršnog postupka, troškovi određeni ovršnom ispravom, kamate i glavnica jednog ovrhovoditelja imaju isti prvenstveni red.


Ako se namiruje više ovrhovoditelja ili ako se uz ovrhovoditelja namiruju i osobe koje imaju založno  pravo na toj pokretnini, tj. vozilu, ovrhovoditelji i druge osobe se namiruju onim redom kojim su stekli založno ili drugo pravo, ako ne postoji zakonom određeno pravo prvenstva.

Pravo zatvorenika na zdravstvenu zaštitu

Osobe koje su lišene slobode i zatvorene u zatvorima i kaznionicama u Republici Hrvatskoj pod posebnim su režimom u svakom pogledu. Oduzimanje slobode, kao najtežu sankciju u civiliziranim društvima, pravni poredak nastoji, što je više moguće, olakšati. Isto vrijedi i za zdravstvenu skrb i zaštitu zatvorenika. Prava zatvorenika općenito, a tako i pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj, uređuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora  (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13; dalje u tekstu: Zakon). U pogledu zdravlja zatvorenika također je relevantan i Pravilnik o standardima smještaja i prehrane zatvorenika. U članku 14., stavku 1. Zakona nabrajaju se prava zatvorenika pa tako i među ostalim:


1.      Pod točkom 1. pravo na smještaj primjeren zdravstvenim standardima

2.      Pod točkom 3. pravo na redovite obroke hrane i vode u skladu sa zdravstvenim standardima

3.      Pod točkom 7. pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu majčinstva



Također u stavku 3. istog članka Zakon navodi i obvezu zatvorske uprave da upozna zatvorenika s njegovim pravima, načinom njihove zaštite i njegovim obvezama.  Briga za zdravlje zatvorenika nije samo briga za zdravlje pojedinca već i cijelog kolektiva koji se nalazi u zatvoru, odnosno kaznionici.


Zdravstvena zaštita dolazi do izražaja već prilikom razvrstavanja zatvorenika. Članak 11. Zakona propisuje da se zatvorenike razvrstava, između ostaloga, i prema posebnim potrebama programa izvršavanja kazne zatvora među kojima je navedeno i opće zdravstveno stanje i liječenje. Također je Zakonom propisano da sam smještaj zatvorenika mora odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.  Zatvorenik mora biti pregledan od strane liječnika u roku od dvadeset i četiri sata od upisa u maticu zatvorenika, a na zahtjev zatvorenika ili na temelju zdravstvenih smetnji uočenih prilikom prijama zatvorenik će biti pregledan bez odgode. Isti pregled obvezan je i prilikom otpusta iz ustanove. Zatvorenici sami moraju brinuti o održavanju osobne higijene i o održavanju čistoće svih prostorija u zatvoru odnosno kaznionici. Nadzor nad obavljanjem osobne higijene vrši liječnik ili druga osoba medicinske struke.


Prehrana, koja se sastoji od najmanje tri obroka dnevno i čiji sastav i hranidbenu vrijednost nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke, također mora zadovoljavati prehrambene i higijenske standarde i mora biti primjerena zdravlju zatvorenika. Zatvorenica trudnica, dojilja i bolestan zatvorenik dobivaju hranu po vrsti i količini koju odredi liječnik.Zatvorenik koji ustrajno odbija hranu je pod trajnim liječničkim nadzorom. Zatvorenika će se upozoriti da svojim postupkom ugrožava svoje zdravlje i život. Prisilno hranjenje nije dopušteno, a medicinska intervencija primijenit će se prema općim propisima medicine.


Glava XVI. Zakona (članci 103. -  116.) posvećena je liječenju i postupku s bolesnima. U njoj se propisuje kako se zatvoreniku osigurava liječenje te mjere i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetom i opsegom određenim u javnom zdravstvu za osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a zatvoreniku koji nema zdravstveno osiguranje liječenje se osigurava na trošak kaznionice, odnosno zatvora.Zatvorenika koji je bolestan ili ozlijeđen, odnosno kod kojeg se na temelju njegova izgleda ili ponašanja može pretpostaviti da je tjelesno ili duševno bolestan, liječnik je obvezan pregledati i poduzeti sve potrebno da se bolest spriječi, liječi ili ne pogorša. Potreba nabave ortopedskog pomagala, naočala, slušnog aparata ili drugog pomagala na prijedlog liječnika kaznionice, odnosno zatvora, utvrđuje se u skladu s propisima iz područja zdravstva. Pri odlučivanju o troškovima uzet će se u obzir zatvorenikove imovne mogućnosti i duljina izrečene kazne. U slučaju težih ili dugotrajnih bolesti za čije uspješno liječenje ne postoje uvjeti u kaznionici, odnosno zatvoru, zatvorenika će se na prijedlog liječnika premjestiti u kaznionicu, odnosno zatvor u kojem postoje uvjeti za takvo liječenje ili u zatvorsku bolnicu. Zatvorenik, ako smatra da su mu potrebni specijalistički pregledi, ima ih pravo tražiti bez obzira na to što taj pregled nije odredio liječnik zatvora, odnosno kaznionice. No, ako se nalazom specijalista utvrdi da nema bolesti ili novih saznanja o bolesti, troškove pregleda snosi zatvorenik. Zatvorenik također ima i pravo na liječenje i popravljanje zubi. Stomatološka protetika omogućuje se, u pravilu, o trošku zatvorenika. Zatvorenika se ne smije podvrgnuti niti jednom medicinskom ili drugom pokusu pa ni onda kad je s tim suglasan. Liječenje se neće primjenjivati bez pristanka zatvorenika niti kad za to postoje medicinske indikacije, osim u slučajevima predviđenim propisima iz područja zdravstva.


Trudnici zatvorenici, kao i zatvorenici s djetetom koje je rodila za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, osigurava se cjelovita zdravstvena zaštita u svezi s trudnoćom, porođajem i majčinstvom. Trudnica će šest tjedana prije poroda biti premještena u odjel za rodilje, a ako takvoga nema, uputit će se u kaznionicu, odnosno zatvor u kojem takav odjel postoji ili na prijedlog liječnika u najbližu specijaliziranu zdravstvenu ustanovu. Porod se obavlja u specijaliziranoj zdravstvenoj ustanovi.


O svakoj težoj bolesti zatvorenika, ako zatvorenik sam nije u mogućnosti, kaznionica, odnosno zatvor obavijestit će osobu koju on odredi ili članove obitelji. Za vrijeme boravka izvan kaznionice, odnosno zatvora, koje se uračunava u kaznu, zatvorenik koji nije zdravstveno osiguran ima pravo na zdravstvenu zaštitu na teret kaznionice, odnosno zatvora.  Tijekom izdržavanja kazne i nakon otpusta zatvorenik ima pravo dobiti zdravstvenu dokumentaciju o njegovom zdravstvenom stanju i tijeku liječenja na uvid, a presliku na vlastiti trošak.

Suradnja Pravne klinike i Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova

 Pravna klinika je krajem prošle godine potpisala Memorandum o suradnji s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, čime je nastavljen niz uspješnih suradnji Klinike i raznih udruga civilnog društva i državnih tijela. Tako će u narednih godinu dana pripadnici Grupe za suzbijanje diskriminacije i zaštitu prava manjina pomagati Uredu u radu, a s volontiranjem su započeli sredinom siječnja ove godine. Studenti izrađuju dopise tijelima na koja su se pritužili građani, analiziraju zakonske tekstove, provode istraživanja te sažimaju već riješene slučajeve za godišnje izvješće Hrvatskom saboru. Suradnjom će se ostvariti obostrana korist, budući da će se sami studenti upoznati s diskriminacijom u praksi, a potkapacitiranom Uredu će ovo biti dobrodošla pomoć. Nastavak ovog teksta će se baviti prepoznavanjem diskriminacije na temelju spola, bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije te mehanizmima zaštite od navedenih oblika diskriminacije.


 


            Hrvatski sabor donio je novi Zakon o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“, broj: 82/08; dalje u tekstu: Zakon) koji je stupio na snagu 15. srpnja 2008. čime je prestao važiti Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine (NN 116/03). Zakonom se utvrđuju opće osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, te definira i uređuje način zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce. Samim Zakonom je osnovan i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji ima značajne ovlasti, pa tako Ured u okviru svoga rada zaprima prijave svih fizičkih i pravnih osoba vezane uz diskriminaciju u području ravnopravnosti spolova, pruža pomoć pritužiteljima, prikuplja podatke u svrhe statističkih analiza te provodi neovisna istraživanja i publicira izvješća o diskriminaciji. Samu osobu pravobranitelja/ice bira Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina, a trenutno tu dužnost obnaša gospođa Višnja Ljubičić, diplomirana pravnica.




            Inače, treba spomenuti da osim gore navedenog Zakona, generalni zakonski okvir za zaštitu od diskriminacije predstavlja Zakon o zaštiti od diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/05 i 112/12), koji pruža pravnu zaštitu od diskriminacije na temelju rase, boje kože, nacionalnosti, vjere, jezika, socijalnog statusa i slično.  

 


            Budući da je dosad već nekoliko puta spomenuta riječ „diskriminacija“, valja dati pojašnjenje što ona točno predstavlja. Naime, postoji razlika između izravne i neizravne diskriminacije. O izravnoj diskriminaciji se radi onda kada se prema nekoj osobi postupa nejednako na temelju neke stvarne ili pretpostavljene karakteristike koja, pak, predstavlja diskriminacijsku osnovu, kako propisuje i članak 7. stavak 1. Zakona. Primjer za to bi bio otkaz koji poslodavac daje radniku zato što je isti homoseksualne orijentacije. No, jasno je da je ovo vrlo grub način postupanja, a u stvarnom životu se pojavljuju drugi, mnogo suptilniji oblici diskriminacije. Zato je kažnjiva i neizravna diskriminacija, o kojoj se radi kada neka, naizgled neutralna odredba, stavlja osobu u nepovoljniji položaj po nekoj od osnova diskriminacije, osim ako je „...ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna“ (članak 7. stavak 2. Zakona). Primjer za to navodimo iz prakse samog Ureda. Naime, građanka je u pritužbi navela kako radi za zrakoplovnu kompaniju te je bila zaposlena na izradi tzv. seniority lista, odnosno popisa svih zaposlenika rangiranih po raznim kriterijima (od kojih je najvažniji bio letački staž), a koji služi kao podloga za napredovanje na više pozicije. No, problem je u tome treba li u taj letački staž ubrojiti i vrijeme provedeno na porodiljnom dopustu. Pritužiteljica je smatrala da treba, budući da Ustav Republike Hrvatske štiti trudnice, a shodno tome, bilo kakav akt sklopljen s poslodavcem, a vezan za reguliranje gore navedene problematike mora biti u skladu s Ustavom i, podredno, Zakonom o radu. Pravobraniteljica je u konkretnom slučaju ocijenila da se radi o neizravnoj diskriminaciji, iz razloga što, iako se zakon dosljedno primjenjuje na muškarce i žene, ipak u praksi po svojim učincima stavlja žene u nepovoljniji položaj. Također, valja napomenuti vrlo bitnu činjenicu koja se odnosi i na izravnu i na neizravnu diskriminaciju. Naime, da bi se neko postupanje moglo ocijeniti kao diskriminatorno, važno je da postoji usporediva osoba. Uz ova dva glavna oblika diskriminacije, članak 8. Zakona navodi i uznemiravanje te spolno uznemiravanje kao oblike nedopuštenog ponašanja. Nakon ovog kratkog uvodnog izlaganja, prijeđimo na opis postupanja pravobraniteljice po zaprimljenoj pritužbi.  


 


            Sve osobe koje žele upozoriti na slučaj diskriminacije temeljem spola, spolne orijentacije ili bračnog statusa, bez obzira na to jesu li izravno oštećene, mogu se obratiti pravobraniteljici na više načina, i to pismenim putem na adresu Ureda (Preobraženska 4, 10 000 Zagreb), telefonom na broj (01) 48 48 100 ili elektroničkim putem na mail adresu ravnopravnost@prs.hr. Također je moguća anonimna prijava, iako takav način znatno otežava postupak utvrđivanja relevantnih činjenica. Jasno, postupanje pravobraniteljice je za stranku u potpunosti besplatno. Nakon što pobliže ispita slučaj i posumnja na diskriminaciju, pravobraniteljici na raspolaganju stoji vrlo širok spektar pravnih mogućnosti. Naime, prema članku 23. Zakona pravobraniteljica je ovlaštena upozoravati, davati prijedloge i preporuke. U njenu nadležnost spadaju slučajevi diskriminacije počinjeni od strane državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, drugih tijela s javnim ovlastima, zaposlenika tih tijela te drugih fizičkih i pravnih osoba.


 

            Pravobraniteljica od svih navedenih kategorija osoba može tražiti na uvid svu relevantnu dokumentaciju potrebnu za rješavanje slučaja, i to bez obzira na stupanj tajnosti, a navedena tijela su dužna dati je u roku od najkasnije trideset dana. Odredba članka 24. kaže da pravobraniteljica može, osim navedenog, pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom ako ocijeni da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova. Naravno, ako se dozna za slučaj diskriminacije putem, recimo, medija, tada pravobraniteljica može, po vlastitoj inicijativi, izvršiti sve gore opisane radnje. Što se klasifikacije pritužbi tiče, mnogo njih se odnosi na propuste policijskih službenika kod prijave nasilja u obitelji, postupanje raznih tijela vođeno spolnim stereotipima te diskriminaciju na području rada temeljem spola.



            Pravobraniteljica igra i značajnu političku ulogu budući da, gotovo na dnevnoj bazi, sudjeluje na raznim seminarima, konferencijama, okruglim stolovima i sl. Trenutno goruće pitanje, na koje se pokušava dati odgovor i na europskoj razini, je podzastupljenost žena na upravljačkim pozicijama, tj. premalen broj ženskih osoba na radnim mjestima u funkciji direktora, ravnatelja itd. Na samome kraju, dodajemo da su Zakonom, osim Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, osnovani i neki drugi mehanizmi koji bi trebali doprinijeti uspostavi cjelokupnog sustava za zaštitu od diskriminacije, a to su Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, Ured Vlade Republike Hrvatske za ravnopravnost spolova, Koordinatori / ice u uredima državne uprave u županijama te Povjerenstva za ravnopravnost spolova.


 

Boravak stranaca u Republici Hrvatskoj

Stranac u Republici Hrvatskoj može boraviti kratkotrajno, privremeno ili stalno. Obzirom da smo o privremenom boravku već pisali, ovoga ćemo puta ukratko predstaviti pojam stalnog boravka stranaca u Republici Hrvatskoj koji je uređen Zakonom o strancima (Narodne novine broj 130/11, 74/13).


Kome se može odobriti stalni boravak?


Stalni boravak može se odobriti strancu koji:


1. do dana podnošenja zahtjeva  Republici Hrvatskoj ima neprekidno 5 godina zakoniti boravak (što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu) s tim da se smatra da je stranac neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od 5 godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ukupno ili jednokratno do 6 mjeseci.

2. ima valjanu stranu putnu ispravu (osobe bez državljanstva, stranci koji imaju status azilanta ili supsidijarnu zaštitu ne moraju ispunjavati ovaj uvjet),

3. ima sredstva za uzdržavanje,

4. ima zdravstveno osiguranje,

5. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje i

6. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.


Treba napomenutu da se u navedeno vrijeme od 5 godina koje je potrebno za odobrenje stalnog boravka neće uračunati: boravak na temelju izdane dozvole za boravak i rad sezonskim radnicima, dnevnim migrantima i pružateljima usluga u ime inozemnog poslodavca niti vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora. Onom strancu kojem je odobren privremeni boravak u svrhu studiranja, u vrijeme potrebno za odobrenje stalnog boravka računa se samo polovica vremena provedenog na temelju odobrenog privremenog boravka u svrhu studiranja. Nadalje, za strance koji imaju status azilanta ili supsidijarnu zaštitu u vrijeme potrebno za odobrenje stalnog boravka računa se polovica razdoblja od dana podnošenja zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite na temelju kojeg mu je odobren status pa do dana odobrenja međunarodne zaštite ili cjelokupno razdoblje ako je ono dulje od 18 mjeseci.


Naravno, uvijek postoje i određene iznimke pa tako i u ovom slučaju te će se tako stalni boravak odobriti i:


1. strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 3 godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje 10 godina, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice,

2. strancu koji je imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine, a koji je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj,

3. djetetu čija oba roditelja u trenutku njegova rođenja imaju odobren stalni boravak, odnosno djetetu samohranog roditelja kojem je odobren stalni boravak.


Valja istaknuti i da stranci iz potonje navedenih točaka 1. i 2. za odobravanje stalnog boravka ne moraju ispunjavati i uvjete glede sredstava za uzdržavanje, zdravstvenog osiguranja i poznavanja hrvatskog jezika i latinično pismo te hrvatske kulture i društvenog uređenja, već samo posjedovati valjanu stranu putnu ispravu i ispunjavati uvjet da ne predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.


Kome se podosi zahtjev za odobrenje stalnog boravka?


Zahtjev za odobrenje stalnog boravka stranac podnosi u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta. O zahtjevu za odobrenje stalnog boravka odlučit će Ministarstvo unutarnjih poslova, a protiv odluke nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.


Koja prava ima stranac na stalnom boravku?


Stranac na stalnom boravku ima pravo na:


1. rad i samozapošljavanje,

2. stručno usavršavanje,

3. obrazovanje i studentske stipendije,

4. socijalnu skrb, prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, pravo na doplatak za djecu te rodiljne i roditeljske potpore,

5. porezne olakšice,

6. pristup tržištu roba i usluga,

7. slobodu udruživanja i povezivanja te članstva u organizacijama koje zastupaju radnike ili poslodavce ili organizacijama čiji članovi obavljaju posebno zanimanje, uključujući i naknade koje im takve organizacije daju.


Može li stalni boravak prestati?


Stalni boravak može prestati, a to će se dogoditi u sljedećim slučajevima:


1. ako stranac ima zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj,

2. ako se stranac iselio iz Republike Hrvatske ili neprekidno boravio u inozemstvu duže od godinu dana,

3. ako se utvrdi da je stranac svjesno dao neistinite podatke ili je svjesno prikrio cilj i okolnosti koje su bile od važnosti za odobrenje stalnog boravka,

4. ako to zahtijevaju razlozi zaštite javnog poretka, nacionalne sigurnosti ili javnog zdravlja,

5. na vlastiti zahtjev stranca,

6. ili ako je strancu poništen azil ili supsidijarna zaštita.


Rješenje o prestanku stalnog boravka donosi Ministarstvo unutarnjih poslova na prijedlog policijske uprave, odnosno policijske postaje koje se može donijeti i bez prethodnog saslušanja stranca, no istaknuto ministarstvo ne donosi rješenje o prestanku stalnog boravka ako je zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju. Protiv rješenja o prestanku stalnog boravka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

Osporavanje očinstva priznatog pod prisilom

Osporavanje svakog očinstva, pa tako i priznatog pod prisilom, regulirano je u Obiteljskom zakonu (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11) i to materijalnopravnim odredbama i postupovnim odredbama. Osoba koja je pod prisilom priznala očinstvo mora uroku podnijeti tužbeni zahtjev građanskom odjelu nadležnog suda.


Članak 82.st.2. Obiteljskog zakona određuje da muškarac koji je pod prisilom priznao očinstvo djeteta za koje tvrdi da ne potječe od njega može tužbom osporavati svoje očinstvo u roku od šest mjeseci od priznanja, a najkasnije do sedme godine života djeteta. Ukoliko je tužbeni zahtjev pravovremen i potpun, sud će zakazati ročište.


U parnici radi osporavanja očinstva stranke sudjeluju dijete, majka i muškarac čije se očinstvo osporava, koji je ujedno i muškarac koji osporava očinstvo (članak 287. Obiteljskog zakona). Muškarac koji osporava svoje očinstvo bit će tužitelj, majka i dijete tuženi, osim ako se primjerice dijete nekim slučajem ne pridruži ocu u tužbi, što je u životnoj situaciji kao što je ova malo vjerojatno. Dijete će tada biti zastupano po posebnom skrbniku postavljenom za tu parnicu imenovanom od strane Centra za socijalnu skrb (članak 167. OBZ).


Parnica zbog osporavanja očinstva utvrđenog priznanjem pod prisilom počinje rješavanjem prethodnog pitanja. Odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pravilu je složeno. Odluka zavisi od prethodnog odgovora na niz pitanja koja nisu neposredan predmet spora. Ne ustanovi li sud u prethodnom postupku da je u trenutku priznanja očinstva bio pod prisilom, tužba će odmah biti odbijena kao neosnovana. Dakle, postojanje ili nepostojanje prisile u sporu za osporavanje očinstva priznatog pod prisilom je prethodno pitanje.


Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13) odredbom čl. 12. st.1. daje građanskom sudu u parničnom postupku ovlast da sam riješi prethodno pitanje ili da zastane s postupkom i pričeka meritornu odluku stvarno nadležnog tijela za to pitanje. Ipak, ta ovlast izbora ograničena je dvjema daljnjim odredbama. Prvo, izbor je moguć samo u slučaju dao tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (ZPP članak 12.). Drugo, u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim ( ZPP članak 12. st. 3.). U parničnom postpuku u slučaju osporavanja očinstva priznatog pod prisilom, cilj je riješiti prethodno pitanje postojanja prisile kao mane volje koja ovdje zapravo služi kao pretpostavka za nastavak postupka pod uvjetima propisanim odredbom članka 82. OBZ.


Dokazivanje prisile u obiteljskopravnom sporu moglo bi biti veoma zahtjevno za oštećenika, osim u malo vjerojatnom slučaju da počinitelj odluči priznati kazneno djelo pred sudom. Zato bi za oštećenika bilo najlakše da prvo podnese privatnu tužbu ili prijedlog za pokretanje kaznenog progona nadležnom sudu, odnosno Državnom odvjetništvu, te da prisilu kao prethodno pitanje u parnici građanski sud riješi pozivajući se na pravomoćnu presudu kaznenog suda. No, kako u praksi nije izgledno da kaznena presuda postane pravomoćna unutar manje od šest mjeseci od počinjenja kaznenog djela, tužitelj bi propustio rok za podnošenje tužbe za osporavanje očinstva. To proizlazi upravo iz kratkog objektivnog roka za tužbu zbog osporavanja očinstva.


Za iskorištavanje svih pravnih mogućnosti oštećenog priznavatelja takva hitnost kaznenog postupka bila bi potrebna kako bi nakon pravomoćnosti kaznene presude stigao pravovremeno sastaviti i podnijeti tužbeni zahtjev. Taj se problem može zaobići ako građanski sud, pred kojim je već prethodno pokrenut postupak za osporavanje očinstva, zastane s postupkom do pravomoćnosti kaznene presude.


Pred građanskim sudom odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (čl.12.st.2. ZPP). Takva presuda ima deklarativni značaj, tj. utvrđuje činjenično stanje koje vrijedi od ranije, ali nipošto ne utvrđuje postojanje počinjenja kaznenog djela prisile ili krivnju počinitelja. Za to je nadležan isključivo kazneni sud i to po pravilima kaznenog postupka. Uspije li prisiljeni priznavatelj dokazati prisilu u prethodnom postupku na jedan ili drugi način, sud će nastaviti postupak u smjeru provođenja medicinskog vještačenja nekom od metoda suvremene medicine, DNA- metodom, metodom serološkog nalaza i metodom ispitivanja HLA sustava. Tako će se pouzdano utvrditi je li prisiljeni priznavatelj otac priznatog djeteta. Ukoliko nije, sud će presuditi u korist tužitelja i on će biti oslobođen odgovornosti, prava i dužnosti roditeljske skrbi, a presuda će biti deklarativnog značaja.


Interesantna je situacija u kojoj prisiljeni priznavatelj stvarno i jest otac djeteta. Njegova će tužba biti odbijena nakon što se utvrdi da je on otac. Odbije li oštećenik- stvarni otac pristupiti medicinskom vještačenju, sud će ocijeniti od kakvog je značaja taj postupak (čl. 292. st.6. OBZ), a vjerojatno je da će u konkretnom slučaju ta ocjena ići na štetu oštećenog tužitelja. Na prvostupanjsku presudu dopuštena je žalba, a na drugostupanjsku i revizija. Po pravomoćnom okončanju postupka kojim je očinstvo osporeno priznavatelj je ovlašten, a i u okviru pravomoćne presude ima pravnu osnovu za tužbu za naknadu štete u novom parničnom postupku u kojem bi tražio naknadu štete u iznosu u kojem je uzdržavao dijete koje nije njegovo i eventualno djetetovu majku za prvih godinu dana djetetova života (čl. 226. OBZ). Takav tužbeni zahtjev bi bio usvojen samo ako tužitelj nije prethodno u kaznenom postupku putem imovinskopravnog zahtjeva ostvario naknadu štete u cijelosti.

Predlaganje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe

 Ponekad se iz zakonom predviđenih razloga ovrha, koja je određena pravomoćnim rješenjem o ovrsi određenim sredstvom na određenom predmetu ovrhe, ne može provesti. U takvim slučajevima ovrhovoditelju je u istom postupku omogućeno predlaganje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe. Prema Ovršnom zakonu (NN 112/12 25/13 93/14; u daljnjem tekstu OZ), sredstva ovrhe su ovršne radnje ili sustav takvih radnji kojima se po zakonu tražbina prisilno ostvaruje, kao npr. zapljena, procjena, prodaja pokretnina, zabilježba ovrhe na nekretnini u zemljišnim knjigama, prodaja nekretnine, namirenje iz vrijednosti dobivene prodajom nekretnine, pljenidba i prijenos novčane tražbine, itd. Pod predmet ovrhe spadaju stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine, a to su primjerice, nekretnine, pokretnine, novčana tražbina, patent, itd.


 


            Da bi ovrhovoditelj uopće mogao u istom postupku predložiti novi predmet/sredstvo ovrhe, bitno je da se ovrha ne može provesti sredstvom ili na predmetu ovrhe određenom pravomoćnim rješenjem o ovrsi (čl. 5. st. 3. OZ). Ta nemogućnost provedbe ovrhe može biti faktična (kao npr. u slučaju kada na računima ovršenika nema novčanih sredstava) i može biti pravna, primjerice, ako je ovrha određena na stvarima koje su izuzete od ovrhe. Nemogućnost provedbe ovrhe određenim sredstvom i/ili predmetom može biti apsolutna, a to je u slučaju kada se u ovršnom postupku tražbina ovrhovoditelja uopće ne može namiriti i može biti relativna. Relativna nemogućnost provedbe ovrhe postoji onda kada se tražbina ovrhovoditelja u ovršnom postupku ne može djelomično namiriti. Također, bitno je spomenuti, da ovrhovoditelj može predložiti novi predmet/sredstvo ovrhe samo radi namirenja iste tražbine koja je prvotnim predmetom/sredstvom ovrhe ostala nenamirena jer je postojala nemogućnost provedbe ovrhe tim predmetom/sredstvom.


 


            Ako ovrhovoditelj predloži novo sredstvo i/ili predmet ovrhe, sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja. Ovrha, koja je određena prijašnjim rješenjem o ovrsi, obustavit će se ako ovrhovoditelj povuče prijedlog za ovrhu na temelju kojeg je ovrha bila određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi (čl. 5. st. 3. OZ). Ovrha će se obustaviti i u slučaju ako ovrhovoditelj u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese prijedlog za određivanje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe (čl. 5. st. 4. OZ).


 


POSTUPAK


            Postupak za određivanje novog sredstva i/ili predmeta ovrhe pokreće se na prijedlog ovrhovoditelja.


            Da bi sud prihvatio prijedlog kojim se ovrha predlaže novim sredstvom i/ili predmetom ovrhe, prvotno rješenje o ovrsi mora biti pravomoćno, mora postojati apsolutna nemogućnost provedbe ovrhe ili djelomična nemogućnost provedbe ovrhe, prijedlog mora i u formalnom i sadržajnom smislu imati sve što je potrebno da bi se na temelju njega moglo donijeti novo rješenje o ovrsi, on mora biti podnesen u propisanom roku i u istom postupku u kojem se ovrha nije mogla provesti te njime mora biti zatražena ovrha radi ostvarenja iste tražbine.


Ako sve pretpostavke budu ispunjene i ako sud utvrdi da je novi ovršni zahtjev osnovan, sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja.


 


            Što se tiče podnošenja pravnih lijekova žalbe ili prigovora protiv rješenja o ovrsi, Ovršni zakon je propisao da se žalba protiv novog rješenja o ovrsi, koje je doneseno na temelju prijedloga za ovrhu na novom predmetu i/ili sredstvu ovrhe, ne može izjaviti iz razloga zbog kojih se mogla izjaviti protiv prijašnjeg rješenja o ovrsi (čl. 5. st. 6. OZ). Iz tog pravila proizlazi da se žalba može izjaviti samo ako su ti razlozi nastali nakon vremena do kojeg su mogli biti izneseni u žalbi protiv prvotnog rješenja o ovrsi, a to je vrijeme proteka žalbenog roka protiv prvotnog rješenja o ovrsi.


 


            Novi prijedlog i novo rješenje o ovrsi glede sudskih pristojbi ne smatraju se novim prijedlogom i rješenjem, a to znači da se na njih ne plaća nova pristojba (čl. 5. st. 8. OZ). Sudska pristojba je plaćena povodom prvotnog prijedloga za ovrhu, odnosno prvotnog rješenja o ovrsi.


 



Povelja o pravima djeteta u bolnici

 Prava iz Povelje donesena su u prvom redu kako bi bila u najboljem interesu djece te poboljšala njihovu dobrobit. Spomenuta prava primjenjuju se na svu djecu, bez ikakve diskriminacije te se odnose na svu djecu mlađu od 18 godina.


Povelja je usvojena 1988. godine u Leidenu, u Nizozemskoj od strane „Europske udruge za djecu u bolnici“. Sadrži popis prava za svu djecu u vezi njihovog boravka u bolnici, kao i prije te nakon boravka.


Povijest „Europske udruge za djecu u bolnici“ datira još od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su se u Ujedinjenom Kraljevstvu razvile dobrotvorne udruge za pomoć djeci u bolnicama, a potom i u ostalim europskim državama. Stvoren je oblik suradnje s liječnicima, medicinskim sestrama te drugim zdravstvenim osobljem.


Prema čl. 1. Povelje istaknuto je kako djecu treba primiti u bolnicu jedino u slučaju kada im se zahtijevana njega ne bi mogla pružiti u dnevnoj klinici ili kod kuće. Prije no što se dijete zaprimi potrebno je ispitati sve prikladne oblike njege te naći optimalno rješenje. Vrsta njege mora se redovno preispitivati te se ne smije nepravodobno produžavati djetetov boravak u bolnici. Isto tako, roditeljima trebaju biti pružene sve informacije, pomoć i podrška, ukoliko se dijete liječi kod kuće ili dolazi na tretman u bolnicu.


U čl. 2.Povelje stoji kako sva hospitalizirana djeca imaju pravo tijekom svog boravka u bolnici uz sebe imati roditelja ili osobu koja ga zamjenjuje. To pravilo vrijedi bez ograničenja. U slučaju da roditelji ne mogu ili ne žele iskoristiti to pravo, dijete ima pravo na njegu od strane pogodne zamjenske osobe, pod uvjetom da je dijete kao takvu prihvaća. Djeca imaju pravo da uz njih budu roditelji tijekom noći, pretraga, tretmana, lokalne anestezije, kome, polusvijesti i tijekom postupka oživljavanja.


Kako piše u čl. 3. st. 1 roditelje je potrebno ohrabriti te im ponuditi smještaj kako bi mogli biti uz svoje dijete i to bezuvjetno. Ova odredba uključuje krevet s kupaonicom, dnevni boravak, blagavaonicu te prostor za osobnu imovinu.


Prema st. 2 istog članka, roditelje ne treba izlagati dodatnim troškovima ili dopustiti da gube osobna primanja. Stoga bi roditelji trebali imati pravo na besplatno spavanje te besplatnu ili djelomično besplatnu hranu.


U st. 3, stoji kako bi roditelje trebalo informirati o bolničkoj rutini te ih ohrabrivati da aktivno sudjeluju u brizi o djetetu.


Što se tiče čl. 4., bitno je naglasiti kako i djeca i roditelji imaju pravo biti informirani na odgovarajući način s obzirom na godine i razumijevanje. Informacije trebaju biti jasne i razumljive, a roditelji se mogu uputiti i na izvore dodatnih informacija te odgovarajuće grupe potpore.


U 2. stavku istog članka navodi se kako je potrebno smanjiti emocionalni i fizički stres na način da se poduzmu odgovarajuće preventivne mjere, prilagođene individualnim potrebama djeteta.


U čl. 5. piše kako kako djeca i roditelji imaju pravo informirano sudjelovati u svim odlukama glede njihove zdravstvene zaštite. Također, stavak 2 propisuje kako će se svako dijete zaštititi od nepotrebnog medicinskog tretmana i pretrage. To znači da se neće provoditi oni tretmani od kojih ne bi bilo koristi za dijete.


Članovi osoblja dužni su pružiti odgovarajuću informaciju roditeljima i djetetu koja se odnosi na trenutno zdravstveno stanje djeteta, zatim odgovarajuću informaciju o alternativnim oblicima liječenja te savjete i podršku roditeljima.


Čl.6. st. 1 govori o tome kako će se djeca njegovati zajedno s djecom koja imaju iste razvojne potrebe te neće biti smještena u sobi s odraslim pacijentima. Naglasak je na posebnim potrebama adolescenata putem uvođenja odgovarajuće infrastrukture te mogućnosti za rekreaciju. Naročito bi se trebalo izbjegavati bilo koji oblik segregacije djece, a pogotovo kulturološki oblik segregacije.


Nije prihvatljiva njega djece zajedno s odraslim osobama u istoj sobi te se prijem i tretmani djece i odraslih trebaju odvojiti.


Stavak 2 propisuje kako ne bi smjelo biti dobnog ograničenja za posjetitelje djece koja se nalaze u bolnici. Vrijeme posjeta djeci ne smije biti ograničeno na temelju dobi već na temelju zdravstvenog stanja bolesnog djeteta.


U čl. 7. sadržana je odredba po kojoj djeca imaju punu mogućnost za igru, rekreaciju i obrazovanje koje je prikladno za njihovu dob i stanje. Djeca će također biti u okruženju koje je dizajnirano, opremljeno i namješteno s osobljem u cilju s njihovim potrebama. Široke mogućnosti vezane za igru trebaju biti dostupne u obliku prikladnih igraćih materijala, osigurati odgovarajuća razdoblja za igru u sedam dana u tjednu te inspirirati kreativne aktivnosti kod sve djece. Okruženje se treba prilagoditi raznim dobnim skupinama, a ne biti fokusirano samo na određenu dobnu skupinu.


Čl. 8. ističe kako će dijete biti njegovano od strane osoblja čija izobrazba i vještine omogućuju da se odgovori na emocionalne i razvojne potrebe djece i obitelji.


Od osoblja se zahtijeva posebna profesionalna izobrazba, vještine te osjetljivost. Preduvjet za mogućnost davanja podrške u skrbi za dijete je znati i primijetiti potrebe obitelji. Osoblje bi trebalo proći i pravilnu izobrazbu za slučaj smrti bliske osobe. Bitno je i da se informacije koje se odnose na smrt djeteta trebaju davati suosjećajno, osjetljivo, nasamo i osobno.


Prema čl. 9. tim koji skrbi za dijete treba omogućiti kontinuiranu njegu, a to uključuje neprekidnost u provođenju liječenja djeteta i neprekidnost među osobljem koje provodi njegu. Timski rad zahtijeva ograničen i definiran broj osoba koje rade zajedno kao grupa, a čija aktivnost se temelji na dodatnim razinama znanja i dosljednim standardima njege koja se fokusira na fizičku, emocionalnu te psihološku dobrobit djeteta.


U čl. 10. piše kako se prema djeci treba postupati taktično te s razumijevanjem, a cijelo vrijeme je nužno poštovati njihovu privatnost. Bez obzira na dob ili stupanj razvoja, cijelo vrijeme će se osigurati zaštita privatnosti djeteta , a ona uključuje:


-zaštitu od fizičkog izlaganja

-zaštitu od liječenja i ponašanja koje umanjuje samopoštovanje i ismijava dijete ili ga ponižava

-pravo djeteta da se povuče ili da bude samo

-pravo na privatnu komunikaciju s osobljem

-pravo na neometano druženje s bliskim članovima obitelji i prijateljima.


Odredbe Povelje vidljive su i u hrvatskom „Zakonu o zdravstvenoj zaštiti“, kao i u „Zakonu o pravobranitelju za djecu“.  U Ustavu Republike Hrvatske također postoji nekoliko odredbi prema kojima se djeci mora pružati posebna odgovarajuća zaštita.


Što se tiče provođenja samih odredbi Povelje, u Hrvatskoj se brojne udruge na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini ističu u osiguravanju uvjeta djeci za što bolju zdravstvenu skrb te za stvaranje što boljih mogućnosti za liječenje djece raznim akcijama i angažmanima.

Projekt pružanja pravne pomoći tražiteljima azila u hotelu Porin

 Pravna klinika u siječnju 2013. godine sklopila je ugovor s Ministarstvom unutarnjih poslova kojim je omogućeno pružanje pravne pomoći i pravnih informacija tražiteljima azila smještenim u Prihvatilištu za tražitelje azila u hotelu Porin u Dugavama. Realizacija projekta započela je u veljači 2013. godine kada su prvi članovi grupe pod vodstvom akademske mentorice doc. dr. sc. Goranke Lalić Novak posjetili prihvatilište u Porinu. U dogovoru s akademskom mentoricom, određeno je da se prihvatilište posjećuje dva puta mjesečno u popodnevnim terminima.


            Prvi posjeti prošli su u prilagodbi grupe na sustav rada i razgovora s tražiteljima azila koji se bitno razlikuje od razgovora sa strankama u Pravnoj klinici. Posjeti u svibnju i lipnju rezultirali su velikim interesom tražitelja azila. Dodatni razlog velikog interesa i upita bio je vezan uz tadašnji ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, a samim time u sustav Eurodaca. Eurodac (European Dactyloscopy) je europska baza otisaka prstiju koja se koristi za identifikaciju tražitelja azila. Taj sustav omogućava kontrolu i identifikaciju tražitelja azila te omogućava uvid u podatke o ranije zatraženim zahtjevima za zaštitu u drugim zemljama članicama.


            U skladu s očekivanjima, uz probleme pravne naravi, javljaju se i problemi glede smještaja, prehrane, suživota s ostalim tražiteljima na koje grupa ne može utjecati. Najčešća pitanja s kojima smo se susreli su:


            1. Koliko traje postupak za azil?


            Najčešće do godine dana.


            2. Koliko se vremena čeka za drugi intervju u postupku?


            Najčešće 6 mjeseci.


            3. Imaju li tražitelji azila pravo na rad?


            Imaju tek nakon proteka 1 godine od dana podnošenja zahtjeva za azil, ukoliko nije o njemu odlučeno.


            4. Mogu li tražitelji azila dovesti i obitelj u Republiku Hrvatsku? 


            Mogu ukoliko dobiju azil.


            5. Kakva su prava tražitelja azila ako Ministarstvo unutarnjih poslova negativno riješi njihov zahtjev?


            Imaju pravo pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom u Zagrebu uz pomoć odvjetnika.


            6. Moraju li plaćati odvjetnika u upravnom sporu?


            Ne moraju, bit će im dodijeljen po službenoj dužnosti.


            7. Smiju li stanovati izvan Prihvatilišta za tražitelje azila tijekom postupka za azil?


            Smiju, ali samo uz prethodnu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova.


            8. Na kojim temeljima se može odobriti azil?


            Azil se odobrava strancima koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne mogu staviti pod zaštitu te zemlje.


            9. Koji su temelji za odobrenje supsidijarne zaštite?


            Supsidijarna zaštita odobrava se strancima koji ne ispunjavaju uvjete za odobrenje azila, a za koje postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će ukoliko se vrate u zemlju podrijetla suočiti se sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nisu u mogućnosti staviti se pod zaštitu te zemlje.


            10. Što će se dogoditi s postupkom azila u slučaju da tražitelj azila napusti Republiku Hrvatsku?


            Doći će do obustave postupka.


 


            Problem i prepreka u pružanju pravne pomoći bila je i nemogućnost komunikacije zbog jezične barijere. Rješenje je pronađeno u vidu suradnje sa studentima Pravnog i drugih fakulteta u Zagrebu koji raspolažu znanjem potrebnih stranih jezika. U protivnome kliničari koji pružaju pomoć ovisili bi o dobroj volji tražitelja azila koji govore engleski i druge jezike i o pristanku tražitelja azila koji pomoć traže da iznesu svoje probleme pred osobom koja pomaže u prijevodu. To se često može ukazati kao problem, pogotovo u slučaju tražiteljica azila.


            Nakon ljetne stanke grupa je nastavila sa svojim posjetima prihvatilištu te sada odrađuje svoj već deseti mjesec suradnje. Broj tražitelja azila se privremeno smanjio, ali očekuje se njihovo povećanje nakon zatvaranja Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini. Daljnji razvoj projekta uključuje i pomoć volonterima Crvenog križa u izradi letka koji bi se uručio tražiteljima azila. Članovi grupe izraditi će listu najčešće postavljenih pitanja s kojima su se susreli u svome dosadašnjem radu i odgovore na ta pitanja te će se oni uručivati novim tražiteljima azila kako bi im se olakšala njihova prilagodba na sustav azila u Republici Hrvatskoj.


            Ovaj projekt nastavit će se i u 2014. godini te se nadamo da će se razvijati u planiranom smjeru i donijeti očekivanu korist kako tražiteljima azila tako i novim generacijama kliničara koji pružaju pravnu pomoć.


 


 


 

Novine u sankcioniranju prometnih prekršaja prema novom Prekršajnom zakonu

Novim Prekršajnim zakonom (NN 107/07, 39/13) uvedeno je nekoliko značajnih promjena u provedbi sankcija izrečenih za prometne prekršaje. Cilj takvih promjena je smanjenje broja prekršaja, povećanje učinkovitosti naplate izrečenih novčanih kazni te pojednostavljenje i ubrzavanje prekršajnog postupka.


Donosimo Vam sve mogućnosti izvršavanja izrečene novčane kazne:


1. Novčana kazna za počinjeni prometni prekršaj može se naplatiti na mjestu počinjenja prekršaja u visini polovice propisanog minimuma ili polovice točno određenog iznosa novčane kazne propisane propisom o prekršaju ako je kao kazna za taj prekršaj propisana samo novčana kazna do 2000 kuna za fizičku osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi, do 5000 kuna za fizičku osobu obrtnika ili fizičku osobu koja se bavi drugom samostalnom djelatnošću i do 15000 kuna za pravnu osobu i s njom izjednačene osobe. Ako počinitelj prekršaja plati izrečenu novčanu kaznu na mjestu počinjenja prekršaja te trošak utvrđenja prekršaja, protiv njega se neće voditi prekršajni postupak, izrečena novčana kazna se ne unosi u prekršajnu evidenciju, a počinitelj prekršaja se ne smatra osobom osuđenom na prekršaj.


Za počinjen prekršaj za koji je propisana samo novčana kazna do 1000 kuna, a policija je utvrdila da je prekršaj osobito lake naravi te da počinitelj prije nije činio slične prekršaje, može izdati pisano ili izreći usmeno samo upozorenje.


2. Kada je prekršaj pravomoćno utvrđen, osuđena osoba ima mogućnost platiti dvije trećine odnosno 66% izrečene novčane kazne u roku određenom odlukom kojom je kazna izrečena. Ako počinitelj prekršaja plati 2/3 novčane kazne u predviđenom roku, smatrat će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena.


3. Ako osuđena osoba ne plati izrečenu novčanu kaznu u određenom roku, doći će do prisilne naplate u punom iznosu kazne. Sud koji je u prvome stupnju donio pravomoćnu odluku podnijet će tijelu nadležnom za ovrhu nalog za naplatu na novčanim sredstvima sukladno posebnom zakonu.



4. Ako novčana kazna izrečena punoljetnoj fizičkoj osobi u iznosu većem od 2000 kuna nije naplaćena u roku od 2 godine od primitika naloga, sud će rješenjem zamijeniti novčanu kaznu radom za opće dobro. Ukoliko osuđenik ne prihvati rad za opće dobro, sud će rješenjem odrediti zamjenu neplaćene novčane kazne kaznom zatvora.


Od 1. siječnja 2014. godine stupaju na snagu i dvije odredbe Prekršajnoga zakona koje do sada nisu bile na snazi. Radi se o člancima 152j i 152k kojima se propisuje da će Ministarstvo pravosuđa ustrojiti tzv. Registar izrečenih, a u ostavljenom roku neuplaćenih novčanih kazni. Osuđeniku koji u roku iz odluke o prekršaju ne uplati pravomoćno izrečenu novčanu kaznu uskratit će se: izdavanje vozačke dozvole ili produljenje njezine valjanosti, registracija motornog vozila ili produljenje registracije motornog vozila, sudjelovanje na javnom natječaju u postupcima provođenja javne nabave, osnivanje pravnog subjekta i svaka njegova statusna promjena, osnivanje i registriranje obrta i druge samostalne djelatnosti te dodjeljivanje koncesija i dobivanje subvencija. Posebnim se zakonom može propisati uskrata i drugih dokumenata i dozvola, pri čemu se ne smiju uskratiti potvrde iz evidencija koje se tiču osobnih (statusnih) prava ili onih koje služe slobodi kretanja, ostvarivanju prava iz rada, mirovinskog i socijalnog osiguranja ili čijim bi se neizdavanjem ugrozilo zdravlje ili sigurnost osoba. Uskrata može trajati do plaćanja novčane kazne, njezine prisilne naplate, a najdulje do nastupanja zastare izvršenja.


Osim načina plaćanja kazni, najčešće pitanje vezano uz prometne prekršaje je kako sastaviti prigovor na izdani prekršajni nalog. Radi se o podnesku koji nije kompliciran, ali ujedno ima i svoja pravila koja nisu uvijek i svima poznata. Bitno je pratiti uputu o pravnome lijeku navedenu u  prekršajnome nalogu s obzirom da se prigovor može podnijeti samo u zakonom propisanom roku od 8 dana (rok se računa od dana dostave naloga počinitelju prekršaja). Prigovor se može podnijeti zbog poricanja prekršaja te izbog izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije, oduzete imovinske koristi, oduzimanja predmeta prekršaja ili određenih troškova u povodu izdavanja prekršajnog naloga. Podnositelj treba obrazložiti prigovor i podnijeti dokaz o činjenicama na kojima temelji prigovor. Prigovor mora sadržavati naznaku prekršajnog naloga protiv kojeg se podnosi i naznaku tijela kojem se podnosi, ime i prezime podnositelja i njegov potpis, osnovu zbog koje se prigovor podnosi te obrazloženje, ako se prigovor podnosi samo zbog izrečenih odnosno primjenjenih prekršajnopravnih sankcija. 


Ako postoje dokumenti koji mogu poslužiti kao dokaz obrazloženja navedenog u prigovoru, oni se mogu staviti u prilog prigovora (npr. dokaz o statusu redovitog studenta ili dokaz o nezaposlenosti radi smanjenja iznosa novčane kazne).


Prigovor je potrebno poslati u dva primjerka (oba primjerka moraju biti potpisana) tijelu koje je izdalo nalog, unutar roka od 8 dana. Dan kada je dostava obavljena ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi sljedeći dan. Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili blagdan ili u subotu ili u nedjelju, ili u koji drugi dan kad državno tijelo nije radilo, rok istječe protekom prvoga sljedećeg radnog dana.

skrbništvo

Skrbništvo nad maloljetnicima i drugim osobama u povijesti je pružala obitelj, da bi se takva skrb tijekom vremena razvila u institut skrbništva koji je danas posebno uređen obiteljskim pravom. Skrbništvo postoji još od rimskog doba (tutorstvo i kuratorstvo). Već tada se pružala zaštita određenim osobama (maloljetnicima, ženama, bolesnicima i sl.), a svrha je bila poglavito zaštita imovine. Kroz povijest se institut razvijao i napredovao sve do danas, te je on sada detaljno uređen zakonskim normama, a svrha mu je zaštita prava i interesa osoba koje ne mogu brinuti o sebi. U Republici Hrvatskoj taj je institut uređen Obiteljskim zakonom (Narodne Novine br. 116/03, 17/04, 107/07, 57/11, 61/11). Tim zakonom uređen je pojam skrbništva, vrste skrbništva, te ostala pravna pravila vezana za skrbništvo.


Prema Obiteljskom zakonu, skrbništvo je oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljske skrbi, punoljetnih osoba koje nisu sposobne brinuti o sebi i osoba koje nisu iz drugih razloga u mogućnosti štititi svoja prava i interese. Po ovoj definiciji vidimo da osobe pod skrbništvom, koje nazivamo štićenicima, mogu biti i maloljetne i punoljetne osobe. Kod maloljetnih osoba skrbništvom se nadomješta roditeljska skrb, dok se punoljetnim osobama osigurava zaštita osobnosti zbrinjavanjem, liječenjem i osposobljavanjem za život i rad, te zaštita imovinskih prava i interesa. Skrbništvo obavljaju centar za socijalnu skrb, skrbnik i poseban skrbnik.


SKRBNIŠTVO ZA MALOLJETNE OSOBE


Prema Obiteljskom zakonu, maloljetna osoba će se staviti pod skrbništvo u sljedećim slučajevima (čl. 152.):


-  ako su joj roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta,


- ako su joj roditelji lišeni poslovne sposobnosti ili su lišeni roditeljske skrbi,




O stavljanju maloljetne osobe pod skrbništvo odlučuje centar za socijalnu skrb. On joj imenuje skrbnika. Centar za socijalnu skrb donosi odluku kojom se maloljetni štićenik povjerava na čuvanje i odgoj skrbniku, drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji, domu za djecu ili pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi (čl. 153.).


Skrbništvo nad maloljetnom osobom prestaje stjecanjem poslovne sposobnosti, posvojenjem ili prestankom razloga za nastanak skrbništva.


SKRBNIŠTVO I RODITELJSKA SKRB ZA PUNOLJETNE OSOBE


Punoljetne osobe koje se stavljaju pod skrbništvo su one osobe koje je sud djelomice ili potpuno lišio poslovne sposobnosti. Sud će u izvanparničnom postupku te osobe lišiti poslovne sposobnosti jer one zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nisu sposobne brinuti se  o osobnim potrebama, pravima i interesima, ili ako ugrožavaju prava i interese drugih osoba. Takve osobe će centar za socijalnu skrb staviti pod skrbništvo i imenovati im skrbnika u roku od trideset dana od pravomoćnosti sudske odluke (prema članku 162.). Osobi djelomično lišenoj poslovne sposobnosti sud će odrediti mjere, radnje i poslove koje ta osoba nije sposobna samostalno poduzimati (npr. raspolagati imovinom), a sve ostale radnje koje joj nisu zabranjene ona će i dalje moći izvršavati samostalno.


Skrbništvo, odnosno roditeljska skrb za punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti prestaje kad sudska odluka o vraćanju poslovne sposobnosti postane pravomoćna.


SKRBNIŠTVO ZA POSEBNE SLUČAJEVE


Centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa (čl. 167.):


-  djetetu u postupku osporavanja majčinstva i očinstva

-  djetetu u postupku oduzimanja prava roditelja na roditeljsku skrb, te djetetu u izvanparničnom postupku zbog poremećaja u ponašanju

-   djetetu kad postoji sukob interesa između njega i njegovih roditelja u imovinskim postupcima i sporovima, odnosno pri sklapanju pojedinih pravnih poslova

-  djeci u slučaju spora ili sklapanja pravnog posla između njih kad ista osoba nad njima ostvaruje roditeljsku skrb

-  djetetu stranom državljaninu koje se bez pratnje zakonskog zastupnika zatekne na teritoriju Republike Hrvatske

-  u drugim slučajevima kad su interesi djeteta i roditelja u suprotnosti.


Također, radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa, centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika:

-   osobi za koju je podnesen prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti

-    osobi kojoj najmanje tri mjeseca nije poznato boravište ili nije dostupna, a nema punomoćnika

-  štićeniku kad postoji sukob interesa između njega i njegovog skrbnika ili bliskog srodnika odnosno bračnog druga skrbnika, u imovinskim postupcima ili sporovima, odnosno pri sklapanju pojedinih pravnih poslova

-  štićenicima u slučaju spora ili sklapanja pravnog posla između njih kad imaju istog skrbnika

-  u drugim slučajevima kad je to potrebno radi zaštite prava i interesa osobe.


Odlukom o imenovanju posebnog skrbnika utvrđuju se njegove dužnosti i ovlasti. Prava i dužnosti posebnog skrbnika prestaju kad odluka o prestanku tog skrbništva postane konačna.


SKRBNIK


Skrbnikom će se imenovati ona osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva. Ona mora pristati biti skrbnikom. Ako okolnosti slučaja i dobrobit štićenika zahtijavaju, centar za socijalnu skrb odlučit će da neposredno obavlja dužnost skrbnika i u tu svrhu će imenovati osobu zaposlenu u tom centru (od takvog se skrbnika neće tražiti pristanak). Jedna osoba može biti skrbnik više štićenika, ako to nije u suprotnosti s njihovim interesima.


Prema članku 175. Obiteljskog zakona, skrbnik ne može biti osoba:

koja je lišena roditeljske skrbi,


-          koja je lišena poslovne sposobnosti,


-          čiji su interesi u suprotnosti s interesima štićenika,


-          od koje se s obzirom na njezino ponašanje i osobine te odnose sa štićenikom, ne može očekivati da će pravilno obavljati dužnosti skrbnika,


-          s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju,


-          s čijim je bračnim drugom štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju.


Centar za socijalnu skrb obvezan je upoznati budućeg skrbnika sa značenjem skrbništva, te pravima i dužnostima skrbnika. Skrbnik je dužan savjesno se brinuti o osobi, pravima, obvezama i dobrobiti štićenika, upravljati njegovom imovinom te poduzimati mjere da se osoba osposobi za samostalan život i rad (čl. 179.). Skrbnik zastupa štićenika, i samostalno obavlja poslove redovitog upravljanja štićenikovom imovinom, ako odlukom centra za socijalnu skrb nije drukčije određeno. Ali za poduzimanje važnijih mjera glede osobe, osobnog stanja ili zdravlja štićenika, skrbniku će biti potrebno prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb. Nadalje, skrbnik odgovara za štetu koju je skrivio u obavljanju svojih dužnosti. U tom slučaju, centar za socijalnu skrb utvrdit će iznos štete i pozvati skrbnika da je u određenom roku naknadi, te istovremeno podnijeti zahtjev sudu da se štićenikova tražbina osigura na skrbnikovoj imovini. Ako skrbnik u određenom roku ne naknadi štetu, centar za socijalnu skrb će izravno ili preko posebnog skrbnika podnijeti tužbu za naknadu štete (čl. 190.).


 


 

Podnošenje zahtjeva za suđenje u razumnom roku

Kada predmet na sudu nije riješen u razumnom roku, stranke u postupku mogu prema Zakonu o sudovima (NN 28/13) tražiti primjerenu novčanu naknadu. U tom slučaju, stranka ima mogućnost podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji se podnosi sudu pred kojim se postupak vodi.


 


O zaprimljenom zahtjevu odlučuje predsjednik suda, a ako u tom predmetu postupa predsjednik suda o zahtjevu odlučuje zamjenik predsjednika suda. O podnesenom zahtjevu predsjednik suda dužan je odlučiti u roku 60 dana od dana zaprimanja istog. Predsjednik suda, ukoliko utvrdi da je takav zahtjev neosnovan, rješenjem će odbiti zahtjev u kojem slučaju stranka ima mogućnost podnijeti žalbu u roku 8 dana od dana kada je takvo rješenje primila. U slučaju osnovanosti zahtjeva, predsjednik nadležnog suda odrediti će rok za rješavanje predmeta, koji u pravilu nije duži od 6 mjeseci, osim ako iznimno prema okolnostima slučaja ne proizlazi određivanje duljeg roka.


 


 Ako predmet nije riješen niti u tom roku (koji je odredio predsjednik suda) stranka ima mogućnost neposredno podnijeti višem sudu zahtjev za isplatu primjerene naknade uz koji se mora priložiti rješenje koje se dobiva nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Rok za podnošenje tog zahtjeva je 6 mjeseci, a sama se naknada može tražiti samo dok traje sudski postupak. Neposredno viši sud ili vijeće Vrhovnog suda RH nakon toga odredit će novi rok za rješavanje predmeta, ali i visinu naknade koja je zakonom ograničena, ovisno o tome koliko je dugo predmet na sudu. Primjerena naknada podnositelju čije je pravo u tom slučaju povrijeđeno, ne može iznositi više od 35 000 kuna.


 


Razuman rok u samom Zakonu nije definiran vremenskim periodom, međutim prema ustaljenoj praksi hrvatskih sudova, smatra se da predmet nije riješen u razumnom roku ako se vodi pred prvostupanjskim sudom dulje od 3 godine. Ako se predmet povodom žalbe nastavi voditi na drugostupanjskom sudu, smatra se da postupak nije riješen u razumnom roku nakon još 3 godine.

Europska kartica zdravstvenog osiguranja

Hrvatska  je postala punopravna članica Europske unije pa je tako putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) svim hrvatskim državljanima besplatno dostupna Europska kartica zdravstvenog osiguranja (EKZO).


Temeljem EKZO, osigurana osoba HZZO-a, koja se za vrijeme svog privremenog boravka na području druge države članice EU iznenada razboli, ozlijedi ili doživi nesreću, ima pravo koristiti zdravstvenu zaštitu koja se ne može odgoditi do njezinog planiranog povratka u Hrvatsku, a na teret sredstava HZZO-a.


EKZO je kartica koja u državama članicama EU omogućava korištenje zdravstvenih usluga koje su s medicinskog gledišta nužne, uzimajući u obzir prirodu usluga i dužinu očekivanog boravka, a kod ugovornih pružatelja zdravstvenih usluga. Ona pokriva troškove neodgodive zdravstvene zaštite, za koju liječnik zdravstvene ustanove kojoj se u inozemstvu javite kaže da se ne može odgoditi do vašeg planiranog povratka u Hrvatsku. Neodgodiva zdravstvena zaštita bit će i zdravstvena zaštita u vezi s kroničnim ili postojećim bolestima ako cilj putovanja nije liječenje (npr. kontrola visokog tlaka), te zdravstvena zaštita u vezi s trudnoćom i rođenjem djeteta, ako cilj privremenog boravka u inozemstvu nije porod. Također, neodgodive zdravstvene usluge su npr. i dijaliza, terapija kisikom, tretmani za astmu, no radi korištenja tih usluga prethodno se morate dogovoriti sa zdravstvenom ustanovom države u koju namjeravate otputovati. Mogu se koristiti samo one usluge koje ulaze u okvir obveznog zdravstvenog osiguranja države članice EU u kojoj osigurana osoba privremeno boravi.


Važno je napomenuti da EKZO nije putno osiguranje i ne pokriva troškove zdravstvene zaštite korištene kod privatnih pružatelja zdravstvenih usluga ili troškove poput spašavanja pacijenta prilikom nezgode na skijalištu, zračni prijevoz natrag u domovinu ili putne troškove prilikom povratka u Hrvatsku, a nakon nastanka osiguranog slučaja.  Stoga je preporučljivo uz EKZO imati i odgovarajuće putno osiguranje. Dakle, EKZO nije alternativa putnom osiguranju, te ne pokriva troškove planiranog liječenja (primjerice ukoliko ciljano odlazite u inozemstvo kako biste rodili).


 


Što ako je osiguranik usprkos EKZO morao sam platiti zdravstvene usluge?


Ukoliko bi osiguranik usprkos EKZO morao platiti zdravstvene usluge, može ostvariti pravo na naknadu troškova ako se radilo o zdravstvenim uslugama neodgodive naravi pružene od strane ugovornih pružatelja zdravstvene usluge. Pravo se ostvaruje na način da se po povratku u Hrvatsku HZZO- u podnese zahtjev za naknadu troškova.


 


Kako dobiti EKZO?


Najlakši način za dobivanje EKZO je unošenje podataka o OIB-u ili MBO-u putem Internet aplikacije na stranici HZZO-a (www.hzzo.hr) na kojoj će odmah biti poslana obavijest o mjestu i vremenu podizanja kartice. Osim putem interneta, osiguranici karticu mogu zatražiti i kasnije preuzeti osobno dolaskom u regionalni ured ili područnu službu HZZO-a, prema adresi iz evidencije HZZO-a u obveznom zdravstvenom osiguranju.


EKZO važi do datuma koji je na njoj naveden (u pravilu godinu dana), a izdavanje nove može se zatražiti u roku 30 kalendarskih dana prije isteka važeće kartice. Ukoliko osiguranik prestane biti zdravstveno osiguran u HZZO-u, karticu je obvezan predati uredu ili službi HZZO-a u kojoj je podignuta.


 


Važno!!!


Europska kartica zdravstvenog osiguranja ne zamjenjuje zdravstvenu iskaznicu koja se koristi u Hrvatskoj, te će se zdravstvena zaštita na području Hrvatske i nadalje koristiti na jednak način kao i do sada temeljem postojeće zdravstvene iskaznice.


 


 

Kako do socijalnog stana, tj. stana izgrađenog u programu društveno poticane stanogradnje?

Nažalost, svakodnevno smo svjedoci teške krize koja je pogodila mnoge naše sugrađane. Mnogi od njih nemaju riješeno stambeno pitanje zbog čega suvremena država ima na raspolaganju brojne mehanizme kojima pomaže građanima u tim situacijama. Neki od tih mehanizama su socijalni stanovi i društveno poticana stanogradnja. Ovaj članak će se baviti pravnom stranom tih odnosa te pokušati dati odgovor na pitanje: kako do socijalnog stana, tj. stana izgrađenog u programu društveno poticane stanogradnje?


            U našem pravnom sustavu postoji nekoliko propisa koji se bave ovom problematikom. Za početak, krenimo od Zakona o društveno poticanoj stanogradnji (NN broj 109/01, 82/04, 76/07, 38/09, 86/12, 07/13; dalje: ZDPS). Članak 2. ZDPS-a kaže da se društveno poticana stanogradnja provodi izgradnjom stanova, tj. stambenih zgrada, omogućavajući obročnu otplatu stanova pod pristupačnijim uvjetima od onih tržišnih, uz osiguravanje pokrića troškova i povrata sredstava. Stanovi, tj. zgrade su namijenjeni prodaji građanima-hrvatskim državljanima radi rješavanja stambenog pitanja te jedinicama lokalne i područne samouprave, kao i drugim pravnim osobama sa sjedištem u RH  radi davanja stanova u najam. Prodajom stanova se bavi, i to u svoje ime i za račun RH, Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (dalje: Agencija). Nadalje, članak 21. propisuje da prednosti pri ovakvoj kupnji imaju građani koji prvi puta stječu stan u vlasništvo za potrebe stanovanja, kao i jedinice lokalne samouprave i druge osobe radi osiguravanja stambenog prostora zaštićenim najmoprimcima koji koriste stan u vlasništvu fizičke osobe. Budući da pravno podnošenja zahtjeva imaju građani RH, to znači da se na kupnju ovakvih stanova mogu prijaviti i osobe koje već imaju nekretnine za potrebe stanovanja u vlasništvu, no, jasno, one tada neće imati prednost. U stavku 3. i 4. istog članka, ZDPS propisuje da prednost imaju osobe koje nemaju odgovarajuće riješeno stambeno pitanje, a pod time se podrazumijeva vlasništvo stana ili kuće, pod uvjetom da su primjereno opremljeni infrastrukturom (voda, struja, plin i sl.), da udovoljavaju osnovnim higijensko-tehničkim uvjetima, te da veličina korisne površine po osobi ne prelazi 35 m2 , uvećano za 10 m2 za svaku dodatnu osobu.


            Što se same prodecure tiče, ona je uređena na sljedeći način: gradsko poglavarstvo jedinice lokalne samouprave raspisuje natječaj za kupnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje. Potencijalni kupci zahtjev za kupnju podnose jedinici lokalne samouprave, koja ima dužnost voditi evidenciju o pristiglim zahtjevima i o tome najmanje jednaput godišnje izvještavati Agenciju. Odobravanje zahtjeva se obavlja na temelju liste prvenstva utvrđenoj sukladno odredbama  Odluke o uvjetima, mjerilima i postupku za utvrđivanje reda prvenstva za kupnju stanova iz Programa društveno poticane stanogradnje na području Grada Zagreba (dalje: Odluka). Ovdje je važno napomenuti da ne postoji propis koji regulira uvjete reda prvenstva na nacionalnoj razini, već se uvjeti definiraju isključivo na lokalnoj razini. Prema članku 4. Odluke, lista prvenstva se sastavlja prema sljedećim kriterijima:


1.  uvjeti stanovanja,


2.  stambeni status,


3.  broj članova obiteljskog domaćinstva podnositelja zahtjeva,


4.  vrijeme prebivanja na području Grada Zagreba za podnositelja zahtjeva,


5.  životna dob podnositelja zahtjeva,


6.  stručna sprema podnositelja zahtjeva,


7.  djeca predškolske dobi i djeca na školovanju,


8.  invaliditet ili tjelesno oštećenje podnositelja zahtjeva i/ili člana njegova obiteljskog domaćinstva,


9.  sudjelovanje u Domovinskom ratu,


10.  status hrvatskog ratnog vojnog invalida i hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za podnositelja zahtjeva,


11.  status člana obitelji poginulog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja za podnositelja zahtjeva.


 


            Što se samih uvjeta otplate tiče, oni su povoljniji nego od onih tržišnih, te je tako propisano da ukupna maksimalna cijena, dakle cijena u koju su uključeni i troškovi uređenja komunalne infrastrukture i priključka na istu, iznosi 1.400,00 € / m2 , u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a. Rok otplate je najviše 30 godine, uz mogućnost počeka otplate od najviše 1 godine. Naposljetku, spomenimo i to da je propisana obveza polaganja učešća u iznosu od 15% predračunske vrijednosti stana.


 


            Nadalje, moderna država poznaje i institut tzv. socijalnih stanova. Radi se o davanju u najam stanova u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, te shodno tome, a slično kao i kod društveno poticane stanogradnje, ne postoji jedinstvena zakonodavna osnova, već se sve propisuje na lokalnoj razini. Tako Odluka o najmu stanova (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 22/09 i 3/12) kaže da pravo na dodjelu stana u najam imaju sljedeće kategorije osoba:


1. osobe koje nemaju riješeno stambeno pitanje, niti mogućnost da ga riješe na drugi način, a prije podnošenja zahtjeva na natječaj prebivaju na području Grada Zagreba neprekidno najmanje 10 godina;


2. zaštićeni najmoprimac u stambenom objektu koji je vlasništvo Grada Zagreba, a za koji je izdano rješenje kojim se nalaže uklanjanje objekta zbog derutnosti i ugrožene stabilnosti;


3.  zaštićeni najmoprimac u gradskom stanu površina kojega premašuje potrebe obiteljskog domaćinstva;


4. osobe koje stan koriste na temelju sklopljenog ugovora o najmu stana s Gradom Zagrebom, a stvarnopravnim je raspolaganjem ili na drugi način promijenjeno vlasništvo;


5.  osobe za koje postoji obveza davanja stana u najam na temelju zakona i pravomoćnih sudskih odluka.


            Osobe iz točaka 2.-5. nemaju pravo na dodjelu stana u najam ako one same, ili članovi njihovog domaćinstva, imaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije. Nadalje, kada se sa tim kategorijama osoba sklapa ugovor, on se sklapa na vrijeme određeno u ranije sklopljenom ugovoru o najmu stana ili eventualno sudskoj odluci. Što se tiče osoba iz točke 1., dakle onih koje nemaju riješeno stambeno pitanje, situacija je sljedeća: njima se stan u najam daje na određeno vrijeme (3 godine), i to sa zaštićenom najmninom. Inače, članak 3. Odluke o najmu stanova kaže da se osobama bez riješenog stambenog pitanja smatraju građani Grada Zagreba, kao i članovi njihovog obiteljskog domaćinstva, koji na području Grada Zagreba ili RH nemaju u vlasništvu uselijivu kuću ili stan, zatim građani koji kao zaštićeni najmoprimci ne koriste odgovarajući stan, građani koji kao zaštićeni najmoprimci žive u objektu za koji je izdano rješenje o uklanjanju zbog derutnosti i ugrožene stabilnosti te konačno, građani čija ukupna prosječna mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva ne prelaze 50% prosječne mjesečne plaće isplaćene u gospodarstvu Grada Zagreba u prethodnoj godini. Nadalje, sve dosad navedene kategorije osoba nemaju pravo na davanje stana u najam ako su se dovele u nepovoljan položaj prodajom ili darovanjem kuće ili stana, tj. ako stanuju u odgovarajućem stanu u vlasništvu svojih ili supružnikovih roditelja.


           


            Procedura davanja stanova u najam kreće sa natječajem kojeg Grad Zagreb objavljuje periodično svakih 5 godina. Zainteresirane osobe su dužne javiti se na oglas u roku od 30 dana od dana njegove objave. Jasno, podnositelj zahtjeva mora priložiti i javne isprave kojim dokazuje postojanje nekih pravno relevantnih činjenica. Nakon što prođe rok za prijave, pristupa se utvrđivanju liste reda prvenstva, a mjerila su:


1.      stambeni status


2.      socijalno-zdravstveni status


3.      vrijeme prebivanja na području Grada Zagreba


4.      sudjelovanje u Domovinskom ratu


 


            Naposljetku, gradonačelnik Grada Zagreba utvrđuje konačnu listu reda prvenstva, te je on ujedno i ovlašten, u ime Grada Zagreba, potpisati ugovor o najmu sa korisnikom.


 

Posjet Prihvatnom centru za strance Ježevo

Dana 23. listopada 2013. godine Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima pod vodstvom akademske mentorice doc. dr. sc. Goranke Lalić Novak, posjetila je Prihvatni centar za strance Ježevo. Radi se o ustrojstvenoj jedinici Ministarstva unutarnjih poslova čija nadležnost obuhvaća obavljanje poslova prihvata i smještaja stranaca, sudjelovanje u postupcima utvrđivanja identiteta smještenih stranaca te organiziranje i provođenje prisilnih udaljenja stranaca s područja Republike Hrvatske.


 


Za razliku od Prihvatilišta za tražitelje azila u hotelu Porin u Dugavama kao jedinog objekta na području Republike Hrvatske gdje su trenutno smješteni tražitelji azila, budući da je ono u Kutini privremeno zatvoreno radi preuređenja, Prihvatni centar za strance je objekt zatvorenog tipa što znači da je u istom strancima ograničena sloboda kretanja. Sukladno Zakonu o strancima rješenje o smještaju u Prihvatni centar donosi policijska uprava, odnosno policijska postaja, dok rješenje o produženju smještaja donosi Prihvatni centar.


 


Redovni smještaj stranaca u Prihvatni centar određuje se u trajanju od šest odnosno dvanaest mjeseci u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki za produženje u slučajevima kad  prisilno udaljenje nije moguće odmah izvršiti, a stranac nije napustio Europski gospodarski prostor u roku koji mu je određen rješenjem o napuštanju Republike Hrvatske ili taj rok nije određen, zatim ako postoji ozbiljna sumnja da se ne radi o maloljetnom strancu ili radi utvrđivanja identiteta.


 


Prema riječima djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, upravo je potonji razlog najčešći, odnosno u velikoj većini slučajeva radi se o utvrđivanju identiteta budući da stranci uglavnom stižu u Republiku Hrvatsku bez osobnih dokumenata. Postoje i slučajevi kada se strancima kretanje ograničava na vremensko razdoblje do 3 mjeseca. U tim se slučajevima radi o pripremnom smještaju koji se određuje radi osiguranja nazočnosti stranca u postupku donošenja rješenja o protjerivanju, zatim ako stranac predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili je osuđen za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.


 


Kada je riječ o redovnom i pripremnom smještaju stranaca, radi se uglavnom o osobama koje su zatečene u ilegalnom boravku u Republici Hrvatskoj odnosno u pokušaju ilegalnog prelaska hrvatske granice, međutim u slučaju tražitelja azila Zakon o azilu (Narodne novine broj 79/07, 88/10) u čl. 74, st. 4. propisuje kako se istima također može ograničiti kretanje smještajem u Prihvatni centar iz razloga napuštanja ili pokušaja napuštanja Republike Hrvatske prije okončanja postupka, sprječavanja dovođenja u opasnost života i imovine drugih osoba, zaštite nacionalne sigurnosti i pravnog poretka Republike Hrvatske ili podnošenja zahtjeva za azil tijekom postupka prisilnog udaljenja u cilju onemogućavanja daljnjeg postupka prisilnog udaljenja.


 


Posjet Prihvatnom centru obuhvatio je razgledavanje prostora samog Centra te upoznavanje s dnevnom rutinom osoba koje su tamo smještene. Sukladno Pravilniku o postupanju prema strancima, prilikom smještaja u prostorije Prihvatnog centra osobe ženskog spola smještaju se odvojeno od osoba muškog spola, maloljetnici zajedno sa zakonskim zastupnikom, a članovi iste obitelj u zasebnu prostoriju. U vrijeme posjeta u Prihvatnom centru je bilo smješteno pedesetak osoba, uglavnom mlađih muškaraca porijeklom iz Afrike ili zemalja jugozapadne Azije, čiju pažnju smo brzo zaokupili budući da kontakata s vanjskim svijetom nemaju. Ritam života je točno određen, te se zapravo radi o ustanovi  vrlo sličnoj zatvoru. Buđenje, gašenje svijetla i odlazak na spavanje te tri obroka dnevno su striktno vremenski određeni, dok ostatak vremena osobe koje su tamo smještene provode u zajedničkoj prostoriji ili u višekrevetnim sobama, kartajući, gledajući televiziju, a na raspolaganju im je i biblioteka te nogometno igralište u okviru Centra. Što se tiče prehrane, napomenuto je da se strogo pazi na izbor mesa zbog religijskih razloga, a obrok koji smo imali prilike vidjeti ocijenili bismo i više nego zadovoljavajućim.


 


Svrha ovog posjeta bila je upoznavanje nove generacije kliničara sa pravnim okvirom problematike ilegalnih migracija, te praktičnim iskustvima zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova glede pitanja smještaja, procesuiranja i postupanja sa strancima koji se sukladno Zakonu o strancima (Narodne novine broj 130/11, 74/13) i Pravilnikom o postupanju prema strancima(Narodne novine broj 14/13) nalaze u Prihvatnom centru za strance u Ježevu. Budući da je ovaj posjet organiziran u dogovoru s Ministarstvom unutarnjih poslova, napominjemo kako je tijekom 2012. godine, Pravna klinika s istim zaključila Sporazum o međusobnoj suradnji u području međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj čime je omogućeno pružanje pravnih informacija tražiteljima azila i strancima pod supsidijarnom zaštitom koji su smješteni u Prihvatilištu u Dugavama. U tu svrhu članovi Grupe za pomoć tražiteljima azila dva puta mjesečno posjećuju hotel Porin, a o izazovima i problemima s kojima se tamo susrećemo pročitajte u našem sljedećem blogu.


 


 



Dokazi u kaznenom postupku i pregled nezakonitih dokaza

S obzirom na česta lutanja stranaka i njihove upite što se smije a što ne smije na sudu  koristiti kao dokaz donosimo kratak pregled što je dokaz i koji se dokazi smiju izvoditi pred sudom u kaznenom postupku.


         Dokaz je svaki izvor saznanja o nekoj važnoj činjenici koji se u kaznenom postupku ne može utvrditi vlastitim opažanjem  pa sud izvodi misaono uporište o nekoj činjenici iz iskaza osobe, isprave ili tehničke snimke zaključivanjem o postojanju ili nepostojanju te činjenice. Također treba napomenuti da se između dokaza ne radi neko vrednovanje težine dokaza. Sud donosi svoju odluku na temelju činjenice da vrednuje svaki dokaz jednako.To konkretno na primjeru znači da sud neće više cjeniti  kao dokaz iskaz svjedoka u odnosu na DNA analizu krvi ili drugih bioloških tragova.


         Dokazi koji se ne smiju izvesti pred sud i smatraju se nezakonitima prema članku 10. Stavak 2. Zakona o kaznenom  postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13) su:


1.) Dokazi koji su pribavljeni krešenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja


2.)  Koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnoga i obiteljskog života         


3.)  Koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom


4.)  Za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza


 


Članak 10. Zakona o kaznenom postupku u stavku 3. poznaje i iznimke, odnosno što se neće smatrati nezakonitim dokazom. Tako nije nezakoniti dokaz :


1.)  Radnja za koju je prema kaznenom zakonu isključena protupravnost


2.)  U postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu  na težinu kaznenog djela.


 


 



Nasilje u obitelji

Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09, 14/10, 60/10) propisuje se što je nasilje u obitelji, osobe koje se smatraju članovima obitelji, te vrsta i svrha prekršajnopravnih sankcija za počinjenje nasilja u obitelji.


Svrha ovog zakona je prevencija, suzbijanje te sankcioniranje svih oblika nasilja u obitelji. Tu se primjenjuju različite mjere prema počinitelju o čemu ćemo pobliže u daljnjem tekstu. Isto tako, svrha je i ublažavanje posljedica već počinjenog nasilja te pružanje zaštite i pomoći žrtvi nasilja koja se gubi njegovom neprimjenom.


              OBITELJ KAO OBLIK DRUŠTVENE INTEGRACIJE


U smislu ovog Zakona obitelj čine:


            - žena i muškarac u braku, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih,


            - žena i muškarac u izvanbračnoj zajednici, djeca svakog od njih te njihova zajednička djeca,


            - srodnici po krvi u ravnoj lozi bez ograničenja,


            - srodnici po krvi u pobočnoj lozi zaključno s trećim stupnjem,


            - srodnici po tazbini zaključno s drugim stupnjem u bračnoj i izvanbračnoj zajednici,


            - osobe koje imaju zajedničku djecu,


            - skrbnik i štićenik,


            - udomitelj, korisnik smještaja u udomiteljskoj obitelji i članovi njihovih obitelji dok takav odnos traje


Posljednja kategorija je najnovije dodana u članak 3. ovog Zakona. Svakako je bitno napomenuti da u smislu ovog Zakona obitelj čine i žena i muškarac koji su živjeli zajedno u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, djeca od njih i njihova zajednička djeca, ukoliko su nakon prekida bračne ili izvanbračne zajednice povod sukoba bili bivši bračni ili izvanbračni odnosi. To se uvijek mora dokazivati.


Ukoliko se radi o istospolnim zajednicama važno je napomenuti da se odredbe ovog Zakona primjenjuju i na njih bez obzira na duljinu trajanja njihovog odnosa.


 


                 ŠTO JE NASILJE?


Prema čl.4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ( NN 137/09, 14/10, 60/10 ) nasilje u obitelji je svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja, a osobito:


            - tjelesno nasilje, odnosno primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili nije,


            - tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe,


      - psihičko nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koje je prouzročilo osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranje s trećim osobama, protupravne izolacije ili ugrožavanje slobode kretanja ( u daljnjem tekstu: uhođenje i uznemiravanje)


            - spolno nasilje, odnosno spolno uznemiravanje,


          - ekonomsko nasilje pod kojim se podrazumijeva oštećenje ili uništenje osobne i zajedničke imovine ili zabrana i onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine ili pokušaj da se to učini te oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja osobnih prihodima ili imovinom stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja ili rada, prisiljavanje na ekonomsku ovisnost, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i skrbi o djeci ili drugim uzdržavanim članovima zajedničkog kućanstva.


Mogli bismo krug nasilja popuniti tako da oko moći i kontrole posložimo prijetnju i silu, zastrašivanje, emocionalno nasilje, izoliranje, umanjivanje, poricanje i okrivljavanje, korištenje djece, te muških privilegija i naposljetku, ali ne i manje bitno, ekonomsko zlostavljanje.


Postoji obveza nulte tolerancije nasilja što znači da su zdravstveni radnici, stručni radnici u djelatnosti socijalne skrbi, obiteljske prevencije i zaštite, odgoja i obrazovanja te stručni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama, udruge civilnog društva u djelokrugu djece i obitelji obvezni prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova, o čemu nam svjedoči čl. 8. ovog Zakona. Ovdje se ne prijavljuje nasilje nego sumnja u nasilje.


 


                  PREKRŠAJNOPRAVNE SANKCIJE


Prekršajnopravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji su zaštitne mjere, kazna zatvora, novčana kazna i druge prekršajnopravne sankcije propisane Prekršajnim zakonom.

Zaštitne mjere su:


•                   - obvezni psihosocijalni tretman (u trajanju od najmanje 6 mjeseci)


•                   - zabrana približavanja žrtvi nasilja u obitelji


•                   - zabrana uznemiravanja ili uhođenje osobe izložene nasilju,


•                   - udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora


•                   - obvezno liječenje od ovisnosti


•                   - oduzimanje predmeta koji je namijenjen ili uporabljen u počinjenom prekršaju.


Zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji radi otklanjanja nasilničkog ponašanja počinitelja ili ako postoji opasnost opetovanog počinjenja nasilja. Određuje se u trajanju od najmanje šest mjeseci.


Zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji može se primijeniti ako postoji opasnost da bi počinitelj mogao ponoviti nasilje. Sud, u presudi kojom primjenjuje mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, određuje mjesto ili područje udaljenosti ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji. Ova mjera određuje se u vremenu koje ne može bi kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.


Zaštitna mjera zabrane uhođenja ili uznemiravanja osobe izložene nasilju može se primijenit prema počinitelju nasilja u obitelji koji je počinio nasilje uhođenjem ili uznemiravanjem, a postoji opasnost da bi se nasilje moglo ponoviti. Ova zaštitna mjera određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.


Zaštitna mjera udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji s kojim živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru, ako postoji opasnost od ponovnog počinjenja nasilja. Osoba kojoj je izrečena ova mjera dužna je odmah napustiti stan, kuću ili drugi stambeni prostor. Ova mjera se određuje u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine.


Zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može se primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji koji je nasilje počinio pod djelovanjem ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama, kad postoji opasnost da će zbog ovisnosti ponovo počiniti nasilje. Ova zaštitna mjera određuje se u trajanju koje ne može biti dulje od jedne godine.


Zaštitna mjera oduzimanja predmeta primjenjuje se kada postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje nasilja ili radi zaštite opće ili javne sigurnosti.

Zaštitne mjere mogu se primijeniti samostalno i bez izricanja druge prekršajnopravne sankcije. U slučaju ako počinitelj ne postupa prema primijenjenoj zaštitnoj mjeri kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom ili kaznom zatvora od najmanje deset dana.


Broj prekršajno prijavljenih osoba u 2012. godini iznosi 17.976, a broj kazneno prijavljenih 489. Od prekršajno prijavljenih 14.444 je muškaraca, a 3.532 žene. Broj žrtava je 20.627.

Ove brojke nam svjedoče o brojnosti slučajeva nasilja u obitelji i apelira se javnost o dužnosti prijavljivanja sumnje na nasilje kako bi se broj žrtava smanjio.


 


 

protuovrha

Mnogi građani nisu upoznati sa mogućnosti upotrebe instituta protuovrhe. Taj institut je propisan Ovršnim zakonom NN 112/12 25/13. Protuovrha je jedan o restitucijskih putova pravne zaštite koji stoje na raspolaganju ovršeniku u povodu ovrha koje su protiv njega neosnovano provedene.


Nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio. To se naziva protuovrhom. Postupak se provodi u dva stadija. U prvome se nalaže ovrhovoditelju da vrati ono što je ovrhom neosnovano dobio, dok se u drugom provodi protiv ovrhovoditelja ovrha radi ispunjenja toga naloga.  


Razlozi za protuovrhu su sljedeći:


1. ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka,


2. ako je tijekom ovršnoga postupka namirio ovrhovoditelju tražbinu mimo suda tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren,


3. ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen, odnosno ako je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno,


4. ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom.


Taj prijedlog stranke sud neće prihvatiti ako se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Također, ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa. Prava na naknadu štete iz navedenih razloga ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici.


Takav prijedlog za protuovrhu se može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka. To su subjektivni i objektivni rokovi.


Ovršenik ne može prije proteka tog roka ostvarivati svoju tražbinu u parničnom postupku, osim u slučaju kada prijedlog stranke sud ne prihvaća da se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće.  Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici.


Postupak po prijedlogu je sljedeći: takav prijedlog će sud dostaviti ovrhovoditelju i pozvati ga da se u roku od osam dana izjasni o tome prijedlogu. Ako se u tom roku ovrhovoditelj usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanoga ročišta. Ako se ovrhovoditelj u tom roku ne očituje o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta. Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti ovrhovoditelju da u roku od petnaest dana vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio. Prema jednom primjeru iz sudske prakse (Odluka Viskog trgovačkog suda  Republike Hrvatske, br. Pž-4153/05 od 22. ožujka 2006. god.) ako se ovrhovoditelj usprotivi ovršenikovom prijedlogu za protuovrhu, sud mora provesti ročište i nakon održanog ročišta odlučiti o to ovršenikovom prijedlogu ( kako je i maloprije navedeno prma zakonskim odredbama), no međutim, iznimno sud ne mora provesti ročište kada iz dostavljenih isprava nedvojbeno proizlazi da je prijedlog za protuovrhu osnovan.


Na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud će, na prijedlog ovršenika, rješenjem odrediti protuovrhu. Protuovrha se provodi po pravilima za provođenje ovrhe.


 

Naknada troškova prijevoza u obveznom zdravstvenom osiguranju

Osiguranim osobama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO-a) koje su od strane izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite upućene radi korištenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ugovornom subjektu HZZO-a izvan mjesta svog prebivališta, odnosno boravka, ako udovoljavaju uvjetima koje propisuje Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja pripada pravo naknade troškova prijevoza.


Isto tako osiguraniku se odobravaju  troškovi prijevoza javnim prijevoznim sredstvima gradskog, međugradskog, odnosno međunarodnog prometa po najnižoj cijeni i prema najkraćoj relaciji prema službenom daljinomjeru javnog prijevoznika.


Za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza istovremeno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:


-  udaljenost od mjesta polaska do mjesta ugovorne zdravstvene ustanove, odnosno ordinacije ugovornog doktora privatne prakse, ili do mjesta u kojem se nalazi ugovorni isporučitelj pomagala u koju je osigurana osoba upućena od strane izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, mora biti veća od 50 kilometara,

-  da u bližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse nema ugovorene djelatnosti za traženu vrstu zdravstvene zaštite, odnosno da bliži ugovorni isporučitelj ortopedskih i drugih pomagala nema ugovorenu isporuku tražene vrste pomagala

-  da je doktor medicine, odnosno stomatologije potvrdio na tiskanici putnog naloga da je izvršio traženi pregled, dijagnostičku pretragu ili postupak, odnosno da je ugovorni isporučitelj ortopedskih i drugih pomagala na tiskanici putnog naloga potvrdio da je izvršio uslugu uzimanja mjere za pomagalo ili isporuku, odnosno popravak pomagala.


IZUZETAK:


Pravo na naknadu troškova prijevoza, neovisno o udaljenosti, ima:


-  osigurana osoba do 18. godine života,


-  osigurana osoba upućena na liječenje u inozemstvosukladno općem aktu HZZO-a, samo kada su troškovi prijevoza nastali radi korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu,

-  osigurana osoba darivatelj organa, tkiva ili stanica, samo kada su troškovi prijevoza nastali radi korištenja zdravstvene zaštite u svezi s darivanjem organa,


-  osigurana osoba koja hemodijalizu koristi kao kronični bubrežni bolesnik, samo kada su troškovi prijevoza nastali radi provođenja hemodijalize


-  osigurane osobe koje zdravstvenu zaštitu koriste zbog liječenja priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti


Osigurana osoba ima pravo na naknadu troškova prijevoza do najbližeg ugovornog subjekta HZZO-a koji sa HZZO-om ima ugovorenu i može pružiti traženu zdravstvenu zaštitu, a ostvaruje ih na osnovi putnog naloga izdanog od izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite koji je izdao uputnicu za traženu zdravstvenu zaštitu, odnosno ovlaštenog radnika Zavoda za ostvarivanje prava na ortopedska i druga pomagala u skladu s općim aktom Zavoda.


Izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite, odnosno ovlašteni radnik HZZO-a obvezan je na putnom nalogu naznačiti naziv mjesta sjedišta ugovornog subjekta HZZO-a, te njegov naziv.


Osigurana osoba koja koristi zdravstvenu zaštitu kod drugog ugovornog subjekta Zavoda, a ne naznačenog na putnom nalogu nema pravo na naknadu troškova prijevoza osim ako je  osigurana osoba, uz ispunjenje ostalih propisanih uvjeta, koja je radi smanjenja Nacionalne liste čekanja prihvatila od strane Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi ponuđenu mogućnost korištenja tražene zdravstvene zaštite kod ugovornog subjekta koji nije najbliži njezinom mjestu prebivališta, odnosno boravka ima pravo na naknadu troškova prijevoza.


Pravo na naknadu troškova prijevoza ima i jedna osoba određenaza pratioca osigurane osobe upućene izvan mjesta prebivališta, ako izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite utvrdi potrebu pratnje.


Smatra se da je potrebna pratnja sljedećim osobama:

-  djeci do 18. godine života

-  djeci koja su potpuno i trajno nesposobna za samostalan život i rad u skladu s posebnim propisima


Pravo na naknadu ostvaruje se u  područnom uredu HZZO-a predajom tiskanice putnog naloga. U slučaju odobrenog liječenja u inozemstvu, pravo se ostvaruje temeljem rješenja Direkcije HZZO-a i putne karte, a u slučaju odobrenog skupljeg prijevoznog sredstva pravo se ostvaruje temeljem odobrenja ovlaštenog doktora HZZO-a i putne karte.


VRSTE NAKNADA:


1. Za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza u hitnim slučajevima trebaju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:


-  osiguranu osobu je kao hitan slučaj bilo potrebno prevesti u ugovornu zdravstvenu ustanovu ili ugovornu ordinaciju privatne prakse zbog bolesti ili ozljede, odnosno porođajnih trudova


-  osigurana osoba je zbog nemogućnosti korištenja vozila hitne medicinske pomoći morala koristiti prijevoz osobnim vozilom ili auto-taksi službu i


-  doktor u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ugovornoj ordinaciji privatne prakse koji je pružio zdravstvenu zaštitu je potvrdio da je takav prijevoz bio nužan.



2. Naknada troškova u slučaju kada je odobreno skuplje prijevozno sredstvo:

a) osiguranoj osobi se zbog njezinog zdravstvenog stanja može odobriti korištenje skupljeg prijevoznog sredstva (spavaća kola, zrakoplov) ako joj korištenje takvog prijevoza, prije putovanja, prethodno odobrio ovlašteni doktor HZZO-a, a na temelju prijedloga izabranog doktora


b) osigurana osoba kojoj je ocjenom ovlaštenog doktora HZZO-a odobreno skuplje javno prijevozno sredstvo, pravo na naknadu ostvaruje na osnovi putnog naloga i putne karte


c)  u tom slučaju osigurana osoba ima pravo na naknadu troškova u visini cijene putne karte odobrenog prijevoznog sredstva.


d) ako ne posjeduje putnu kartu isplatit će joj se iznos prema cijeni najjeftinijeg prijevoznog sredstva i prema najkraćoj relaciji


3. Naknada troškova prijevoza u slučaju upućivanja na liječenje u inozemstvo


a)  osoba koja je upućena na liječenje u inozemstvo rješenjem HZZO-a, pravo na naknadu ostvaruje na osnovi rješenja HZZO-a o upućivanju na liječenje u inozemstvo kojim joj je odobreno pravo na prijevoz i na osnovi putne karte


b) ako ne posjeduje putnu kartu isplatit će joj se iznos prema cijeni najjeftinijeg prijevoznog sredstva i prema najkraćoj relaciji


4. Naknada troškova prijevoza u slučaju kada od mjesta polaska do mjesta upućivanja ne prometuje javno prijevozno sredstvo


a) mjesto polaska - mjesto prebivališta, odnosno boravka osigurane osobe


b) mjesto upućivanja - mjesto gdje se nalazi ugovorna zdravstvena ustanova, odnosno ugovorni zdravstveni radnik kod kojega je osigurana osoba upućena radi korištenja zdravstvene zaštite, te ugovornog isporučitelja ortopedskih i drugih pomagala


 Iznimno, ako od mjesta polaska do mjesta upućivanja ne prometuje javno prijevozno sredstvo, osiguranoj osobi će se priznati:

pravo na novčanu naknadu u visini cijene javnog prijevoznog sredstva za relaciju na kojoj prometuje javno prijevozno sredstvo i

iznos novčane naknade u visini od 20% cijene litre eurosupera 95 oktana po prijeđenom kilometru za relaciju kojom ne prometuje javno prijevozno sredstvo

Pri tome su mjerodavni službeni podaci o udaljenosti između mjesta polaska do najbližeg mjesta od kojeg prometuje javno prijevozno sredstvo.


5. Naknada troškova prijevoza osobi koja koristi hemodijalizu

a) pravo na naknadu troškova prijevoza ima osoba koja hemodijalizu koristi kao kronični bubrežni bolesnik, a ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza


b) pravo na naknadu ostvaruje na osnovi potvrde ugovorne zdravstvene ustanove o broju izvršenih hemodijaliza u prethodnom kalendarskom mjesecu


6. Naknada troškova prijevoza u slučaju upućivanja na liječenje u inozemstvo

a) osoba koja je upućena na liječenje u inozemstvo rješenjem HZZO-a, pravo na naknadu ostvaruje na osnovi rješenja HZZO-a o upućivanju na liječenje u inozemstvo kojim joj je odobreno pravo na prijevoz i na osnovi putne karte


b) ako ne posjeduje putnu kartu isplatit će joj se iznos prema cijeni najjeftinijeg prijevoznog sredstva i prema najkraćoj relaciji


7. Naknada troškova prijevoza umrle osobe


a)  ako osigurana osoba, koja je bila upućena na liječenje izvan mjesta prebivališta odnosno boravka u skladu s propisanim uvjetima, premine za vrijeme tog liječenja, tada HZZO-a snosi troškove prijevoza umrle osigurane osobe do mjesta prebivališta, odnosno boravka


b)  HZZO - također snosi troškove prijevoza umrle osigurane osobe do mjesta njezina prebivališta, ako je toj osobi izvršena eksplantacija organa u svrhu transplantacije izvan mjesta njezina prebivališta


c) pravo na naknadu troškova pripada pravnoj ili fizičkoj osobi koja je o svom trošku izvršila prijevoz, u visini stvarnih troškova prijevoz

Zaštita prava na naknadu troškova prijevoza


O pravu na naknadu troškova prijevoza odlučuje se bez izdavanja rješenja, osim ako osigurana osoba nije zadovoljna isplaćenim iznosom sredstava.


U tom slučaju područni ured HZZO-a nadležan prema mjestu njezinog prebivališta izdaje joj pisano rješenja na koje ima pravo izjaviti žalbu Direkciji HZZO-a.


Rješenje se izdaje i kad se odbija zahtjev za naknadom iz razloga što nisu ispunjeni propisani uvjeti za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza, odnosno pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.

Što je mobbing?

Mobbing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobbingom ako su učestale i dugotrajne - najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci. Sustavno proučavanje mobbing-ponašanja započeo je Heinz Leymann1980-ih. Naziv je stvoren od engleske riječi mob koja znači svjetina ili gomila. Mobing je široko rasprostranjena pojava, najčešće proučavana na radnim mjestima, a posljedice se odražavaju na socijalno okruženje, radnu sredinu i na pojedinca.


Mobbing predstavljaju:                                                                                             


· napadi na mogućnost izražavanja – stalno prekidanje u obavljanju posla, glasno psovanje, kritiziranje kako se obavlja rad, upućivanje usmenih i/ili pisanih prijetnji, telefonski teror, odbijanje uspostavljanja kontakta putem omalovažavajućih gesta i sl.

· napadi na socijalne kontakte – nerazgovaranje, premještaj u prostorije daleko od dotadašnjih kolega, zabrana radnim kolegama razgovarati sa žrtvom mobbinga, tretiranje žrtve kao "zraka"

· napadi na ugled – širenje glasina, ogovaranje, ismijavanje, ruganje, imitiranje s ciljem kako bi se žrtva napravila smiješnom, optuživanje žrtve da je psihički bolesna, prisiljavanje žrtve na radne zadatke koji narušavaju samopouzdanje, dovođenje u pitanje odluka žrtve, vikanje pogrdne psovke ili drugi obešćašćujući izrazi sa žrtvom

· napadi na kvalitetu životne i radne situacije – nedodjeljivanje radnih zadataka žrtvi, oduzimanje svih zadataka na radnome mjestu, tako da žrtva ni sama ne može osmisliti radni dan, dodjeljivanje besmislenih zadataka, dodjeljivanje zadataka daleko ispod pravog znanja/kvalifikacije, stalno dodjeljivanje novih zadataka, dodjeljivanje zadataka koji nadilaze kvalifikaciju žrtve s ciljem da je se diskreditira

·napadi na zdravlje – prisiljavanje na radove koji oštećuju zdravlje, prijetnja fizičkim nasiljem, tjelesno zlostavljanje, uzrokovanje troškova da bi se naškodilo žrtvi, počinjavanje fizičke štete u domu ili na radnom mjestu osobe, seksualni napad


Pravna zaštita


U zakonodavstvu Republike Hrvatske, postoji više izvora koji reguliraju zabranu diskriminacije, uznemiravanja, spolnog uznemiravanja i zaštitu dostojanstva na radnom mjestu, ali termin "mobbing" nije prihvaćen u tim izvorima. Osim Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i određenja iz Ustava RH, ta je materija na više ili manje opsežan način regulirana Zakonom o radu, Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti spolova i Kaznenim zakonom.


Zakon o radu (NN 93/14)


Članak 7. propisuje zaštitu radnika od "mobbinga"


(4) Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.


(5) Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.


Posebni zakoni na koje se poziva članak 7. u gore navedenim stavcima 4. i 5. jesu Kazneni zakon, Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova.


Članak 134. opisuje postupak zaštite dostojanstva radnika


(1) Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

(2) Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika.

(3) Poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovoga članka dužna je, u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji.

(4) Ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja, ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

(5) Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada.

(6) Za vrijeme prekida rada iz stavka 4. i 5. ovoga članka radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio.

(7) Ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade iz stavka 6. ovog članka.

(8) Svi podaci utvrđeni u postupku zaštite dostojanstva radnika su tajni.

(9) Ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa.

(10) Protivljenje radnika postupanju koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ne predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa niti smije biti razlog za diskriminaciju.


Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15)

Članak 133. propisuje i kaznenu odgovornost za onoga tko povrijedi dostojanstvo radnika


(1) Tko na radu ili u vezi s radom drugog vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili na drugi način uznemirava i time naruši njegovo zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.

(2) Kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka progoni se po prijedlogu.


Zakon o suzbijanju diskriminacije (85/08, 112/12)


Članak 8. propisuje područje primjene


Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima


(1) rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne i nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije.

Kako steći hrvatsko državljanstvo temeljem pripadnosti hrvatskom narodu?

Grupa za pomoć tražiteljima azila i strancima u posljednje vrijeme putem e-maila Pravne klinike dobiva mnoštvo upita stranaka koje zanima na koji način mogu steći hrvatsko državljanstvo temeljem pripadnosti hrvatskom narodu. Radi razjašnjavanja potonjeg, u daljnjem tekstu objašnjavamo koje opće pravne informacije pružamo strankama u konkretnim predmetima kako bismo im pomogli u ostvarivanju prvih koraka ka stjecanju hrvatskog državljanstva.


Stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, regulirano je čl. 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11- u daljnjem tekstu Zakon o hrvatskom državljanstvu). Naime, sukladnočl. 16. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz čl. 8. st. 1. t. 5. istog Zakona, odnosno da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj. Budući da Zakon o hrvatskom državljanstvu ne propisuje na koji se način dokazuje da osoba poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj, već navedeno procjenjuje službena osoba u upravnom postupku prema slobodnoj ocjeni, strankama predlažemo da pokušaju sa svime što bi im moglo ići u korist, poput osobne izjave, izjava svjedoka, potvrde o nekažnjavanju, preslike putne isprave iz koje se vidi da posjećuju Republiku Hrvatsku i slično. Nadalje, prema čl. 16. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu. Kako je za potonje potrebno podnijeti dokazni materijal prilikom podnošenja zahtjeva za stjecanje državljanstva, stranke istom trebaju priložiti:


1. isprave starijeg datuma kojima dokazuju osobno nacionalno izjašnjavanje ili izjašnjavanje roditelja u pravnom prometu (ovjerenu presliku radne knjižice, vojne knjižice, svjedodžbe, indeksa, izvatka iz matice rođenih, vjenčanih i dr., ili izvornike istih, ukoliko je u njima upisan podatak o nacionalnosti), te


2. vlastoručno potpisanu izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu.


Sam zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva može se preuzeti na službenim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova:


(http://www.mup.hr/UserDocsImages/OBRAZAC%20ZAHTJEVA%20I%20UPITNIKA%20ZA%20STJECANJE%20HRVATSKOG%20DR%C5%BDAVLJANSTVA.pdf)


ili Ministarstva vanjskih i europskih poslova:


(http://www.mvep.hr/CustomPages/Static/HRV/Files/120702_stjec_drzavlj_punoljetne_osobe.pdf).


Kao što je već navedeno, uz pojedini zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva potrebno je priložiti određenu dokumentaciju, te stranke radi bolje preglednosti savjetujemo da popis iste provjere i na službenoj stranici Ministarstva unutarnjih poslova:


http://www.mup.hr/UserDocsImages/upute_obrasci/dokumenti_stjecanje_drz.PDF.


Što se tiče postupka podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, isti je uređen čl. 24. st. 3. i 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu koji propisuje kako se spomenuti zahtjev može podnijeti osobno u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji, osim ako je riječ o osobi s invaliditetom kada se isti može podnijeti putem zakonskog zastupnika ili ovlaštenog opunomoćenika, a ono što je važno za većinu slučajeva s kojima se susrećemo jest činjenica da stranke ne žive na području Republike Hrvatske pa zahtjev mogu podnijeti i putem diplomatske misije ili konzularnog ureda Republike Hrvatske u inozemstvu. Sukladno navedenom, stranke savjetujemo da, ovisno o državi u kojoj se nalaze, popis diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu provjere na službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova: http://www.mvep.hr/hr/predstavnistva/i jednom od navedenih tijela osobno podnesu zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva i pozovu se na osnovu stjecanja hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu. 


Naposlijetku treba napomenuti kako postupak stjecanja hrvatskog državljanstva traje ovisno o složenosti svakog pojedinog zahtjeva, a nakon što službena osoba koja vodi postupak utvrdi sve pravno relevantne činjenice, ista donosi odgovarajuće rješenje. Ono što posebno naglašavamo strankama jest da će, sukladno čl. 26. st. 1. i 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, zahtjev za stjecanje državljanstva biti odbijen ako nisu ispunjene pretpostavke, a nadležno tijelo ima diskrecijsku ocjenu prilikom odlučivanja o pojedinom zahtjevu što znači da isti može biti odbijen iako su ispunjene pretpostavke, ako nadležno tijelo ocijeni da postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih se zahtjev za stjecanje državljanstva treba odbiti.

istražni zatvor

Kao najteža mjera koja se može odrediti okrivljeniku u kaznenom postupku, istražni zatvor je institut našeg kaznenog procesnog prava koji je itekako pravno osjetljiv zbog svojih posljedica.


Istražni zatvor je najotegotnija mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika. Posebno je osjetljiv jer se određuje prije pravomoćnog utvrđenja nečije krivnje što je protivno presumpciji okrivljenikove nedužnosti. Sam naziv istražni zatvor je novina u našem procesnom pravu, jer se do donošenja novog Zakona o kaznenom postupku rabio naziv pritvor.


Istražni zatvor se mora ukinuti čim se promjene okolnosti zbog kojih je određen. Opća i temeljna pretpostavka, odnosno uvjet odnosi se na postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. Ta pretpostavka mora biti ispunjena uz jednu od pretpostavki koje se odnose na postojanje određene vrste opasnosti koja se istražnim zatvorom želi spriječiti. Te pretpostavke su da:


"1) je okrivljenik u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično),


2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,


3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti,


4) je istražni zatvor nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,


5) okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu.“(ZKP članak 123.)


 

Postupak i trajanje


O istražnom zatvoru može odlučiti samo sud tj. sudbena tijela. Ta tijela su: sudac istrage, optužno vijeće, raspravni sud, žalbeno vijeće, drugostupanjski sud. Do podnošenja optužnice istražni zatvor određuje sudac istrage. Nakon podnošenja optužnice, prema članku 127. st. 4. o istražnom zatvoru odlučuje optužno vijeće. Na raspravi o istražnom zatvoru (u pravilu svaka dva mjeseca u svrhu kontrole zakonitosti istražnog zatvora) odlučuje raspravni sud, a izvan zasjedanja izvanraspravno vijeće, a kad se odlučuje o žalbi protiv presude određuje ga žalbeno vijeće, a kada se odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima to čini nadležan sud. Važno je napomenuti da je odlukom Ustavnog suda U-III-1162/1997 promijenjeno prethodno mišljenje Ustavnog suda o nedopustivosti ustavne tužbe protiv odluka donesenih u kaznenom postupku prije njegova pravomoćnog okončanja. Tom odlukom Ustavni sud ima pravo odlučivati o istražnom zatvoru primarno jer prema članku 128. Ustava može odlučivati o povredama ljudskih prava i temeljnih sloboda. Za to moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je okrivljenik u pritvoru (sada istražni zatvor) i da je ta odluka na snazi.


Samo trajanje istražnog zatvora ovisi o tome u kojoj je fazi kazneni postupak. Opći propis je da državna tijela i sud moraju postupati ''osobito žurno'' u postupcima u kojima je okrivljeniku oduzeta sloboda (čl. 11. st. 2.) ili određen istražni zatvor (čl 122. st. 3.).  Do podnošenja optužnice može trajati najdulje mjesec dana od dana lišenja slobode, uz mogućnost produljenja za još dva mjeseca iz opravdanih razloga, a zatim za još tri mjeseca za djela za koja se vodi redoviti postupak.


Nakon podnošenja optužnice istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora Trajanje istražnog zatvora do donošenja presude suda prvog stupnja propisane su u članku 133. Zakona o kaznenom postupku.


Najdulje trajanje istražnog zatvora može iznositi 5 godina i 3 mjeseca, uz moguće produljenje za šest mjeseci ako je istražni zatvor prije podizanja optužnice trajao 12 mjeseci jer se okrivljenika tereti za počinjenje kaznenog djela iz nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranom kriminaliteta.

Zaštita životinja u Hrvatskoj - mit ili stvarnost?

Ovaj blog nije pisan kako bi čitatelj postao stručnjak u zakonskoj regulativi zaštite životinja niti kako bismo kritizirali te iste zakone, pisan je u nadi da će makar jednog čitatelja potaknuti da prijavi zlostavljanja i mučenja ukoliko bude njegovim svjedokom.


Najnoviji slučajevi mučenja i zlostavljanja životinja šokirali su cijelu Hrvatsku. Za malog mješanca Miška čuli su svi kada mu je okrutna ljudska ruka odlučila staviti zapaljenu petardu u usta uslijed čega je zadobio teške ozljede zbog kojih je morao biti eutanaziran. Naknadno je rendgen lubanje pokazao da je jadno stvorenje imalo i 2 metka u glavi. Drugo monstruozno djelo dogodilo se u Slavonskom Brodu gdje su aktivisti udruge Victus dobili dojavu o teško ranjenom psu kojemu su iščupane prednje šapice. Također mu nije bilo pomoći. Sjetimo se samo i slučaja kada su djeca zavezala psa za tračnice i pustila ga da ga tako bespomoćnog vlak pregazi. I tako dalje i tako dalje... Možemo u nedogled nabrajati stravične slučajeve zlostavljanih životinja u Hrvatskoj. Zemlja u kojoj nije ništa bolja situacija je Bosna i Hercegovina gdje su stanovnici bili po prvi puta ozbiljno šokirani nasiljem nad životinjama kada su jedna bešćutna djevojka i njezin pomagač odlučili male štence bacati i šutirati u rijeku. Kako su cijelu situaciju snimili i objavili na jednom portalu, ubrzo se otkrio identitet te su bili uhvaćeni. Što se poslije dogodilo sa njima i kakve su kazne dobili nitko nezna. Te se informacije nisu objavile vjerojatno iz istog razloga kao i u Hrvatskoj, a taj je da su kazne sramotno male, potpuno neproporcionalne počinjenom djelu te bez ikakve svrhe specijalne i generalne prevencije. Nakon slučaja psa Miška kojega smo prvog spomenuli, dio javnosti je zatražio objavu imena počinitelja od strane Državnog odvjetništva te je bila potpisana peticija sa ukupno 16 329 potpisa. Ista je proslijeđena Općinskom sudu u Puli, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te Hrvatskom kinološkom savezu.



Hrvatska je po pitanju zaštite životinja u puno lošijoj situaciji od mnogih europskih država. U Švedskoj postoji zakon prema kojem pas ne smije biti sam duže od 6 sati dnevno. Ukoliko želite kupiti konja, morat ćete se pobrinuti da bude u paru jer se smatra da je konj društveno biće koje isto pati od usamljenosti. U Americi, ukoliko pas konstantno boravi izvan kuće, vlasnik mu je dužan osigurati: zaklon od vjetra, snijega, kiše, hladnoće i sunca; uzicu koja mora biti duga najmanje četiri metara te svakodnevno hranu i svježu vodu, a sve pod prijetnjom novčane kazne od 3000 kuna ukoliko i jedan dan dođe do propusta nečeg od navedenog. U Švicarskoj vlasnik prije nego što kupi psa mora pohađati četverodnevni tečaj o  obvezama vlasnika i karakeristikama vrsta bez kojega ne može dobiti dozvolu. Također ta zemlja poznaje i institut odvjetnika za životinje (npr. ukoliko dođe do nesavjesnog veterinarskog liječenja, tužba se podnosi u ime oštećene životinje).



Nakon svih navedenih događaja nametnulo se i pitanje da li je Hrvatskoj potrebna policija za životinje, institucija koju neke europske zemlje te Sjedinjene Američke Države već odavno imaju. Naši građani su najviše upoznati sa radom takve vrste policije putem televizijskog programa Animal Planet na kojem se prikazuju slučajevi zlostavljanja životinja u SAD-u. Za uvođenje navedene institucije u Hrvatskoj također je pokrenuta peticija. Do zaključenja ovog bloga ukupno je sakupljeno 8 994 potpisa. Ukoliko ju i sami želite potpisati, to možete učiniti na navedenom linku web stranice -  http://www.petitionbuzz.com/petitions/animalpolicecroatia


Iako je zaštita životinja u Hrvatskoj praktički tek u povojima ako ju usporedimo sa drugih državama Europe, začetak napretka se nazire u novom Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine.


Promjene su nastupile u glavi XX. koja se tiče zaštite okoliša pa tako i životinja.Članak 205.novog Kaznenog zakona po prvi puta sankcionira ne samo teško mučenje životinja već i njihovo usmrćivanje. Na taj način se uklonila nedorečenost odredbe koja je praktički dopuštala ubijanje životinja ako ona prije toga nije bila mučena i zlostavljana. Nova je i odredba da se zlostavljana životinja oduzima zlostavljaču dok se ranije nakon veterinarskog pregleda i pružene pomoći istome vraćala u vlasništvo. Povećane su i propisane kazne pa tako se ranije zlostavljanje životinja kažnjavalo sa šest mjeseci zatvora što je u praksi bilo zamjenjivano novčanom kaznom, no novim zakonom je promijenjeno u kaznu zatvora do jedne godine ( na taj način  nije moguće izbjeći zatvorsku kaznu). Kazna zatvora za isto djelo počinjeno iz koristoljublja se povećala sa jedne na dvije godine zatvora dok je kazna zatvora do tri mjeseca za onog tko iz nehaja uskratom hrane ili vode ili na drugi način izloži životinju tegobnom stanju kroz dulje vrijeme povećana na kaznu zatvora do šest mjeseci.


Pitanje koje se samo po sebi nameće nakon izloženih promjena je da li je to dovoljno? Ili bolje rečeno, nije li to još uvijek premalo za okrutnost ovih kaznenih djela? Vjerojatno će svaki ljubitelj životinja klimnuti glavom i složiti se sa tom konstatacijom, reći da zakon ne štiti životinje dovoljno. I zaista, kada pogledamo neke predviđene sankcije za druga kaznena djela koja su puno bezazlenija od ovih u tekstu, slobodno se možemo zapitati da li će odredbe novog zakona imalo promijeniti sliku Hrvatske kao zemlje koja ne mari baš previše za neke svoje potpuno bespomoćne stanovnike. Tako npr. kazneno dijelo dvobračnosti predviđa identičnu kaznu od jedne godine zatvora, a kazneno djelo nedozvoljenih igara na sreću do čak tri godine zatvora. Iako su sva djela u Kaznenom zakonu već same po sebi dovoljno ozbiljne radnje čije sankcioniranje mora preuzeti država,  ipak ne možemo reći da sva navedena djela imaju istu težinu i ozbiljnost. Krenemo li nekom čistom logikom, ako su kaznena djela protiv ljudskih života i tijela najstrože sankcionirane radnje u zakonu, zar ta ista djela protiv životinjskih života i tijela ne zaslužuju barem malo stroži režim? Problem je u tome što se u Hrvatskoj životinja zakonski tretira kao stvar i dok god se takav stav ne promijeni, ne možemo nažalost očekivati neki drastični pomak u području zaštite životinja. Za tako nešto potrebna je potpuna promjena zakonske regulative i načina razmišljanja.


Dijete koje gađa uličnu mačku petardama potencijalni je odrasli zlostavljač jer devijantno ponašanje korijene vuče iz djetinjstva. Nasilno ponašanje prema životinjama već je dugo indikator opasne psihopatologije koja se ne odnosi samo na životinje. Onaj tko gleda na život bilo kojeg živog bića kao bezvrijednog, lako može doći na ideju da su ljudski životi također bezvrijedni. Ubojice vrlo često počinju ubijanjem i mučenjem životinja kad su bili djeca a do tog zaključka se došlo prilikom razvoja profila serijskih ubojica za FBI. Nasilje prema životinjama može biti prvi znak patološkog nasilja koje dovodi do ljudskih žrtava. Znanstveno je dokazano da za ljude koji zlostavljaju životinje postoji pet puta veća vjerojatnost da će počiniti nasilnički zločin prema ljudima. Šokantan je podatak da je većina zatvorenika osuđenih na smrt zbog ubojstva „vježbala“ svoje zločine na životinjama.



Uz spomenuti Kazneni zakon, životinje u Hrvatskoj štiti i Zakon o zaštiti životinja iz 2006. godine.


Kome se obratiti ukoliko primjetite zlostavljanje životinja?


Što hitnije se obratite policiji koja će podnijeti kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu. Također je moguće i osobno podnijeti prijavu državnom odvjetništvu koja bi trebala biti potkrepljena sa što je moguće više dokaza (fotografije, video snimke, imena drugih svjedoka...).


Druge radnje koje su predviđene Zakonom o zaštiti životinja se prijavljuju veterinarskoj inspekciji.


Ukoliko želite zadržati anonimnost prema počinitelju, potrebno je istu stvar naznačiti u prijavi.


Ovdje ćemo navesti telefonske brojeve nadležnih službi kojima se možete obratiti:

Policija - 192

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (centrala) - 01/4591 - 888

Veterinarska inspekcija (unutar Ministarstva poljoprivrede) -01/6106- 111


Ukoliko se želite malo više aktivirati oko zaštite životinja u Hrvatskoj, uvijek se možete uključiti u rad neke od udruga od kojih je najpoznatija Prijatelji životinja te rad azila za napuštene i nezbrinute životinje  Dumovec, Noina Arka, Suza, Šapa...


Svjetski dan zaštite životinja obilježava se 4. listopada svake godine. Ono tužno zavijanje psa u susjednom dvorištu koji je već danima vezan lancem po hladnoći ili vrućini bez hrane i vode poziv je vama u pomoć. Nemojte okretati glavu i pokrivati uši rukama. To zavijanje neće postati tiše niti manje bolno ukoliko jednostavno odlučite ignorirati. Ta bol nije ništa manja od one koju zlostavljani ljudi proživljavaju. Ista je, ako ne i gora jer životinja ovisi isključivo o ljudskoj milosti. Malo susjedovo dijete koje pati u svojoj boli i modricama ne biste ignorirali... Zar ne?


“Until one has loved an animal a part of one's soul remains unawakened.”

 (Dok nisi volio životinju, dio duše ti je neprobuđen)

 Anatole France

Pretpostavke za posvojenje potrebne na strani posvojitelja

Pretpostavke na strani posvojitelja ili aktivna adoptivna sposobnost predstavlja skup pretpostavki koje posvojitelja čine podesnim i sposobnim za ulogu posvojitelja.


Kod zasnivanja potomstva prirodnim putem zakonodavac teško može utjecati na izbor bioloških roditelja. Za razliku od biološkog roditelja, posvojitelj mora unaprijed posjedovati zakonom određene osobine i kvalitete kako bi moglo doći do posvajanja. Kada postoje neke karakteristike koje ne bi smjele postojati na strani potencijalnog posvojitelja, radi se o tzv. adoptivnoj smetnji.


Adoptivne smetnje i srodstvo posvojenika i posvajatelja


Obiteljski zakon (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, u daljnjem tekstu: ObZ) propisuje u čl. 128. da posvojiti ne može osoba:


1) koja je lišena roditeljske skrbi

2) koja je lišena poslovne sposobnosti

3) čije dosadašnje ponašanje i osobine upućuju na to da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb o djetetu.


Okolnosti koje upućuju na to da osobi nije poželjno povjeriti roditeljsku skrb o djetetu odnose se na ponašanje i osobine posvojitelja koje ne pružaju dovoljno jamstvo da bi osoba obavljala zadaću posvojitelja na zadovoljavajući način. Takve okolnosti procjenjuje centar za socijalnu skrb koji je nadležan u postupku posvojenja što propisuje ObZ u čl. 135. st. 2.


Posvojitelj nadalje ne smije biti krvni srodnik u ravnoj lozi, brat niti sestra posvojenika (čl. 125., st. 3. ObZ). Prema tome i blisko krvno srostvo predstavlja adoptivnu smetnju. Ovo se odnosi na osobe koje su izravno ili neizravno potekle jedne od drugih, dakle na pretke i potomke, kao i na osobe koje imaju zajedničke pretke (brat i sestra). To znaci da npr. baka ne može posvojiti unučad, brat ne može posvojiti sestru, itd.


 Za ostale krvne srodnike nema smetnje da budu međusobno posvojenik i posvajatelj, medutim to se ne odnosi na skrbnika i stićenika. Skrbnik ne može posvojiti stićenika sve dok ga dužnosti skrbnika ne razrješi centar za socijalnu skrb (čl. 125. st. 5. ObZ). Prema tome, potrebno je provesti kontrolu nad skrbnikom prije posvojenja kako bi se utvrdila njegova podobnost da bude posvojiteljem.


Državljanstvo posvojitelja


Posvojitelj je u pravilu hrvatski državljanin. Iznimno posvojitelj moze biti i stranac ako je to od osobite koristi za dijete (čl. 127. ObZ). Ako je posvojitelj stranac, posvojenje se moze zasnovati samo uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi. O interesu djeteta u vezi s posvojenjem od strane stranog državljanina odlučuje centar za socijalnu skrb koji je nadležan za provođenje postupka posvojenja.


Otežano je detaljnije provjeriti sredinu u koju dijete odlazi, a i gotovo je nemoguće provesti mjere intervencije ukoliko dođe do potrebe za poduzimanjem istih. Također, postoji problem teže prilagodbe djeteta u obitelji i sredini stranih državljanina. Sve su ovo razlozi zašto se u zakonodavstvu Republike Hrvatske nastoji ograničiti posvajanje djece u stranu državu. Stoga se hrvatskim državljanima u odnosu na strance uvijek daje prednost u posvajanju djece, pa čak i među više stranih državljana koji su potencijalni posvajatelji određuju oni s prioritetom. Naime, među više potencijalnih stranih posvajatelja prioritet u praksi imaju oni koji su barem nekim elementom, npr. podrijetlom vezani uz Hrvatsku.


Životna dob i bračni status posvojitelja


Posvojitelj može biti osoba u dobi od najmanje 21 godine, a mora biti starija od posvojenika najmanje 18 godina. Ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba mlađa od 21 godine (čl. 126. ObZ). Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona 2007. godine (NN 107/07), zakonodavac je smanjio dobna ograničenja na strani posvajatelja koja su postojala u Obiteljskom zakonu prije 2007. Tada su bile propisane i gornja i donja dobna granica. Ukidanje gornje dobne granice u skladu je sa suvremenim društvenim zbivanjima i sa suvremenim zakonodavnim mislima.


S obzirom na bračni status posvojitelja, ObZ propisuje u čl. 133. st. 2. da dijete može posvojiti osoba koja nije u braku ako je to od osobite koristi za dijete. Međutim, u pravilu će posvojitelji biti oba bračna druga, a jedan bračni drug ako je drugi bračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta ili jedan bračni drug uz pristanak drugog bračnog druga. Ukoliko posvaja samo jedan od bračnih drugova, taj mora imati pristanak drugoga. Zakonodavac ne ograničava posvajanje na bračne odnose koji su trajali tijekom određenog vremenskog razdoblja, a to znači da bračni drugovi mogu odmah nakon zaključenja braka podnijeti prijedlog za posvajanje djeteta.


Izvanbračni drugovi zajednički ne mogu posvojiti dijete kao što mogu bračni drugovi, no izvanbračna zajednica nije prepreka tome da jedan od izvanbračnih drugova posvoji dijete na temelju čl. 133. st. ObZ, odnosno ako je to od osobite koristi za dijete. Izvanbračni roditelj također ne može posvojiti dijete jer ne zadovoljava pretpostavku da posvojitelj ne smije biti osoba u krvnom srodstvu s posvojenikom u ravnoj lozi (čl. 125., st. 3. ObZ).


Drugim riječima, (izvan)bračni status posvojitelja nije od utjecaja na mogućnost posvajanja ako posvojitelj ima roditeljsku skrb nad djetetom. Valja razumijeti da institut izvanbračne zajednice proizvodi samo prava i obveze između samih izvanbračnih drugova, dok institut roditeljske skrbi postoji neovisno o bračnom statusu, utemeljen na činjenici da je osoba roditelj djeteta. Kako se posvajanjem uspostavlja fiktivni odnos srodstva (fikcija = pravna činjenica za koju se zna da je neistinita, ali se uzima da je istinita) između posvojitelja i njegovih potomaka s jedne strane, i posvojenika i njegovih potomaka s druge strane, kao i sva prava i dužnosti koja iz tog odnosa proizlaze (čl. 143. ObZ), tako se posvojenjem stječe i roditeljska skrb kakvu ima biološki roditelj (također izričito određeno u čl. 123., st. 2. ObZ).


Ovrha na nekretnini

Postupak ovrhe na nekretnini započinje podnošenjem ovršnog prijedloga od strane ovrhovoditelja nadležnom sudu prema području gdje se nekretnina nalazi. 


Nakon što sud donese rješenje o ovrsi teče daljnji postupak:

-  upis zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama,

-  utvrđivanje vrijednosti nekretnine,

-  ovršna prodaja nekretnine,

-  namirenje ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.


Nije li što drugo određeno, predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige. Ukoliko je nekretnina u  suvlasništvu, taj dio nekretnine može biti samostalan predmet ovrhe.


Predmetom ovrhe u pravilu ne mogu biti poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljodjelaca u opsegu potrebnom za njihovo uzdržavanje i uzdržavanje članova njihovih obitelji.



Upis zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama


Uz prijedlog za ovrhu na nekretnini ovrhovoditelj je dužan podnijeti izvadak  iz  zemljišne knjige kao dokaz  o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika. Ako je to pravo upisano na drugu osobu, a ne na ovršenika, ovrhovoditelj  mora podnijeti  ispravu  koja je podobna za upis ovršenikovog prava.


Sud odmah nakon što donese rješenje o ovrsi mora po službenoj dužnosti Zemljišnoknjižnom odjelu podnijeti prijedlog za upis zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi. Tim upisom čini se vidljivim da je nekretnina predmet ovrhe i taj upis ima određene pravne učinke. Ovršenik ne može nakon upisa zabilježbe ovrhe raspolagati nekretninom a sama promjena vlasnika nekretnine ne sprečava da se ovrha nastavi protiv novog vlasnika.


U postupku ovrhe na nekretnini namiruju se i založni vjerovnici koji nisu predložili ovrhu. Založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu iako nisu namireni svi založni vjerovnici ako se kupac nekretnine i založni vjerovnik drugačije ne sporazumiju. Prodajom nekretnine ne prestaju stvarne služnosti, stvarni tereti, pravo građenja ni osobne služnosti upisane u zemljišnoj knjizi prije prava radi čijeg se namirenja ovrha provodi.


Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugog ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupit će u već pokrenuti ovršni postupak. To će biti moguće samo do pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu.



Utvrđivanje vrijednosti nekretnine


Zaključkom o prodaji nekretnine sud po slobodnoj ocjeni utvrđuje vrijednost nekretnine nakon održanog ročišta. Sud može podatke o stanju na tržištu nekretnina zatražiti i od porezne uprave.   Pri utvrđivanju vrijednosti sud će uzeti u obzir koliko je smanjena vrijednost nekretnine zbog određenih prava i tereta koji ostaju na njoj. Ako su u sudskom ili izvansudskom sporazumu, na temelju kojega je stečeno založno ili koje drugo pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži, stranke utvrdile vrijednost nekretnine, u pravilu će se uzeti vrijednost nekretnine određena tim sporazumom.

Svaka osoba koja ima pravo namiriti se iz prodajne cijene nekretnine a koja po redu prvenstva dolazi ispred ovrhovoditelja, može predložiti da se ovrha obustavi ako utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelomice iznos tražbine ovrhovoditelja. Prijedlog se može podnijeti u roku od osam dana od dana dostave zaključka o prodaji.


 


Prodaja nekretnine


Zaključkom o prodaji nekretnine utvrđuje se vrijednost nekretnine, način i uvjeti prodaje te mjesto i vrijeme prodaje ako se ona obavlja dražbom. Zaključak se objavljuje na sudskoj oglasnoj ploči i na drugi uobičajeni način. Od objavljivanja zaključka o prodaji na sudskoj oglasnoj ploči do dana prodaje mora proteći najmanje trideset dana. Zaključak se dostavlja strankama, založnim vjerovnicima, sudionicima u postupku, osobama koje imaju upisano pravo prvokupa i nadležnom tijelu porezne uprave.


Prodaja nekretnine obavlja se usmenom javnom dražbom. Stranke, založni vjerovnici i nositelji osobnih služnosti i stvarnih tereta koji prestaju prodajom nekretnine mogu najkasnije do prodaje nekretnine na javnoj dražbi sporazumjeti da se prodaja nekretnine obavi u određenom roku neposrednom pogodbom preko osobe ovlaštene za promet nekretnina, sudskog ovršitelja, javnog bilježnika ili na drugi način. U javnoj dražbi mogu kao kupci sudjelovati samo osobe koje su prethodno dale jamčevinu osim ako nisu ovršnim zakonom izuzete od obveze davanja osiguranja. Kupac nekretnine ne može biti ovršenik, sudac ili druga osoba koja službeno sudjeluje u postupku prodaje ni osoba koja po zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet ovrhe.


Na  prvom ročišu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod dvije trećine vrijednosti nekretnine a na drugom ročištu ispod jedne polovine njezine utvrđene vrijednosti. Od prvog do drugog ročišta mora proteći najmanje trideset dana. Ako se nekretnina ne proda ni na drugom ročištu sud će obustaviti ovrhu. Obustava ovrhe ne sprječava pokretanje novog ovršnog postupka radi naplate iste tražbine na istoj nekretnini. Ovrhovoditelj može najkasnije na drugom ročištu za dražbu predložiti da se, ako se nekretnina ne proda ni na tom ročištu, u njegovu korist osnuje založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine radi čije je naplate ovrha određena. Prednosni red takvoga založnog prava ovrhovoditelja računa se od dana stjecanja prava na namirenje. Ročište za dražbu može se održati i kad na njemu sudjeluje samo jedan ponuditelj.

Nakon zaključenja dražbe sudac, odnosno javni bilježnik utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da li je ispunio uvjete da mu se dosudi nekretnina. Sud donosi pisano rješenje o dosudi koje se objavljuje na oglasnoj ploči suda. Smatrat će se da je rješenje o dosudi  dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji te svim sudionicima u dražbi istekom trećega dana od dana njegova isticanja na oglasnoj ploči.  Ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji im je određen u rješenju o dosudi, sud će odrediti da  se nekretnina dosudi kupcima koji su ponudili nižu cijenu redom prema veličini cijene koju su ponudili. Stranke i osobe koje su sudjelovale na dražbi imaju pravo na žalbu protiv rješenja o dosudi. U rješenju o dosudi nekretnine sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti toga rješenja i nakon što kupac položi kupovninu u zemljišnu knjigu u njegovu korist upiše pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini te da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju njezinom prodajom.



Namirenje vjerovnika


Sud pristupa namirenju vjerovnika nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu i nakon što kupac položi kupovinu. Iz prodajne cijene namiruju se ovrhovoditelji na čiji je prijedlog određena ovrha, založni vjerovnici i kad nisu prijavili svoje tražbine, osobe koje imaju pravo na naknadu za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom, Republika Hrvatska i općine, gradovi i županije po osnovi poreza i drugih pristojbi


Iz iznosa dobivenoga prodajom namiruju se ovim redoslijedom:


1. troškovi ovršnoga postupka koji se tiču sudskih pristojbi i plaćenih predujmova za provedbu ovršnih radnji,


2. porezi i druge pristojbe dospjele za posljednju godinu koje terete prodanu nekretninu ako su prijavljene najkasnije na ročištu za diobu i ako se dokazuju ovršnom ispravom,


3. tražbine osigurane založim pravom, tražbine ovrhovoditelja na čiji je prijedlog određena ovrha i naknada za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom.


Više tražbina koje imaju isti red namirenja namiruju se razmjerno svojoj visini ako iznos dobiven prodajom nije dovoljan za potpuno namirenje. Osoba koja se namiruje iz prodajne cijene može drugoj takvoj osobi osporiti postojanje tražbine ako to utječe na njezino namirenje. O namirenju ovrhovoditelja i drugih osoba kojima pripada pravo na namirenje sud odlučuje rješenjem nakon održanog ročišta, uzimajući u obzir podatke iz spisa i zemljišne knjige te utvrđenja na ročištu.


Prodajom nekretnine ovršenik gubi pravo na posjed nekretnine i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave zaključka o prodaji nekretnine ako zakonom ili sporazumom s kupcem nije drugačije određeno. Ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu prodajom nekretnine zatražiti njezino ispražnjene te predaju kupcu na temelju zaključka o predaji nekretnine ako položi jamčevinu za štetu koja bi time mogla biti prouzročena ovršeniku.


Nakon što do donese zaključak o predaji nekretnine kupcu sud će na prijedlog kupca narediti najmpoprimcu, zakupcu i drugim osobama koje ne raspolažu valjanim pravnim temeljom za korištenje nekretnine da je predaju kupcu.

Pravo pacijenta na suodlučivanje

  Koncept informiranog pristanka predstavlja noviji pristup liječenju pacijenata u sklopu zdravstsvene djelatnosti.  Prije je prevladao odnos prema kojem liječnik donosi sve odluke za pacijenta i on „zna najbolje“. Takav odnos se naziva medicinskim paternalizmom jer liječnik („otac“) donosi odluku za pacijenta („dijete“).[1] No, danas se takav pristup liječenju korjenito promijenio jer se sve više prihvaća koncept informiranog pristanka koji je u pravnom poretku Republike Hrvatske svoj izraz dobio u pravu pacijenta na suodlučivanje.


            Pravo pacijenta na suodlučivanje je regulirano i na međunarodnoj razini kao i na nacionalnoj. Međunarodni ugovor koji regulira to pravo pacijenta je Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini koja je donesena u okviru Vijeća Europe u Oviedu 4. travnja 1997. godine. Na nacionalnoj razini je ista materija uređena Zakonom o zaštiti prava pacijenata dok se na osobe s duševnim smetnjama odnosi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Također je tu važan i Kodeks medicinske etike i deontologije kojeg je donijela Skupština Hrvatske liječničke komore.


Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini


Navedena konvencija (u okviru temeljnih odredbi) već u čl. 1. navodi da će štititi dostojantsvo svih ljudskih bića te jamčiti svakome poštovanje, bez diskriminacije, njihovog identiteta, ljudskih prava i temeljnih sloboda.  U čl. 2. navodi da interesi i dobrobit ljudskog bića moraju prevagnuti nad interesima društva i znanosti.  U daljnjim člancima Konvencija razrađuje pojedina prava pacijenata u skladu  sa preambulom i temeljnim odredbama.


Čl. 5. Postavlja opće pravilo koje kaže da se medicinski zahvat može provesti samo nakon što je pacijent dao slobodan i informiran pristanak. Pojam informiranog pristanka se definira u istom članku koji navodi da pacijent mora biti obaviješten o svrsi i prirodi postupka kao i mogućim posljedicama i rizicima. Važno je napomenuti da osoba može u svakom trenutku povući svoj pristanak.


            U sljedećem članku se govori o osobama koje nisu sposobne dati pristanak na pojedine zahvate (npr. osobe s teškim duševnim smetnjama, maloljetne osobe, osobe koje nisu pri svijesti...) U tom slučaju se smije izvesti samo onaj zahvat koji je u njihovoj dobrobiti, tj. njihovom najboljem interesu. Ukoliko je riječ o maloljetnoj osobi, odluke o prihvaćanju ili odbijanju dijagnostičkih i terapijskih postupaka će donositi zakonski zastupnik ili tijelo, tj.  osoba određene zakonom pojedine države. Pri tome se mišljenje maloljetnika uzima u obzir u skladu s njegovim godinama i stupnjem zrelosti. Ukoliko odrasla osoba zbog bolesti ili nekog drugog razloga ne može dati pristanak, to će učiniti njegov zastupnik ili tijelo ,tj. osoba utvrđeni zakonom. Važno je navesti da i zakonski zastupnici, zastupnici te tijela i osobe utvrđene zakonom koje donose odluke u ime pacijenta moraju biti obaviješteni na način utvrđen čl. 5. Konvencije.  Čl. 9. također može biti važan u praksi jer govori o tome da se uzimaju u obzir želje koje je pacijent imao za života, ali ih sada ne može izraziti iz bilo kojeg razloga.


Zakon o zaštiti prava pacijenata


Zakon o zaštiti prava pacijenata (u daljnjem tekstu: ZZPP) navodi u čl. 6. da pravo na suodlučivanje obuhvaća pravo na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog/terapijskog zahvata. Pravo na suodlučivanje se može ograničiti kad je to opravdano zdravstvenim stanjem pacijenta u slučajevima i na način propisan ZZPP-om. Dakle, prema čl. 6. pacijent treba dobiti određene informacije o dijagnostičkom/terapijskom postupku kako bi na temelju tih informacija odlučio prihvaća li ili odbija taj postupak. ZZPP u čl. 8. navodi koje informacije pacijent treba dobiti i može ih usmeno zahtijevati od zdravstvenog radnika visoke stručne spreme. To su informacije o: zdravtsvenom stanju, preporučenom načinu života, medicinskoj procjeni rezultata i ishoda određenog postupka, preporučenim pregledima i zahvatima, mogućim zamjenama za postupke, pravima iz zdravstvenog osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava i sl. Pacijent treba dobiti te informacije na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti. Iz toga proizlazi da pacijent mora razumjeti sve informacije te da liječnik ne smije koristiti stručne termine ili termine na latinskom jeziku ukoliko ih pacijent ne može razumjeti. Ukoliko je riječ o pacijentu s invaliditetom, informacije mu se daju u njemu pristupačnom obliku. Pacijent može u pisanom obliku odbiti primitak obavijesti o svom zdravstvenom stanju i očekivanom ishodu postupaka/mjera osim ako je riječ o slučajevima u kojima mora biti svjestan prirode svoje bolesti kako ne bi ugrozio zdravlje drugih.


Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički/terapijski zahvat osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život ili zdravlje pacijenta. Taj pristanak pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Dakle, obavezan je pismeni oblik. U svrhu povećane zaštite slijepe osobe, gluhe osobe koja ne zna čitati, nijeme osobe koje ne zna pisati i gluhoslijepe osobe,pristanak se daje u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime donositi takve odluke. ZZPP određuje još tri kategorije pacijenata za koje odluke donosi njihov zastupnik: djeca, osobe s duševnim smetnjama i osobe lišene poslovne sposobnosti. U njihovo ime uvijek odlučuje zastupnik. Pri tome ,u slučaju da je pacijent dijete, treba imati na umu da se može uzeti u obzir i mišljenje djeteta u skladu s njegovom dobi i mentalnom zrelošću (sukladno Konvenciji o biomedicini i ljudskim pravima) jer ZZPP ne sadrži takvu odredbu.


Situacija je drukčija ako je riječ o hitnoj medicinskoj intervenciji (npr. prometna nesreća) pa se zbog hitnosti ne može dobiti suglasnost. Tada se pacijent može podvrći pojedinom terapijskom/dijagnostičkom postupku  samo kad bi zbog nepoduzimanja bio ugrožen život ili bi mu prijetila opasnost od težeg oštećenja zdravlja. Međutim, valja imati na umu da se postupak može provoditi samo dok traje opasnost. Kad opasnot prestane, mora se prestati sa provođenjem postupka.


 


Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: ZZODS)


            ZZODS je zakon koji (između ostaloga) pobliže utvrđuje prava osoba s duševnim smetnjama dok su u položaju pacijenata te on u slučaju liječenja osoba s duševnim smetnjama ponekad ima prednost pred ZZPP-om i ZZPP se primjenjuje samo ako ZZODS-om nije pojedina situacija regulirana. On zauzima drukčiji pristup prema utvrđivanju osoba koje su sposobne dati pristanak za poejdine medicinske zahvate.


            ZZODS daje definiciju osobe s duševnim smetnjama kao osobe koja je duševno bolesna, osobe s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijene osobe, osobe koja je ovisnik o alkoholu te osobe s drugim duševnim smetnjama. Zakon također daje i definiciju osobe s teškim duševnim smetnjama i to je osoba koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svog postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je potrebna psihijatrijska pomoć. Za ovaj rad je važna i definicija pristanka koja kaže da je pristanak slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smetnjama za provođenjem liječničkog postupka koja se zasniva na poznavanju svrhe, prirode, posljedica i koristi liječničkog postupka. Pristanak prema čl. 8. st. 2 može biti usmen. Pojam pristanka zapravo odgovara pravu na suodlučivanje unutar ZZPP-a i pojmu informiranog pristanka u Konvenciji što je vidljivo iz zakonske stilizacije prema kojoj osobi s duševnim smetnjama moraju biti pružene informacije na temelju kojih će ona donijeti odluku.


Razlika u pristupu prema (u odnosu na ZZPP) osobama koje su sposobne dati pristanak se očituje u sljedećem. ZZPP navodi koje kategorije osoba mogu same dati pristanak i onda navodi kategorije pacijenata koje pristanak daju na drukčiji način (npr. slijepe osobe) ili moraju imati zastupnika (npr. djeca). ZZODS navodi da se sposobnost osobe s duševnim smetnjama za davanje pristanka utvrđuje u svakom pojedinom slučaju, a taj pregled provode psihijatar ili doktor medicine. Važno je utvrditi je li osoba u stanju shvatiti svrhu, prirodu, posljedice i korist liječničkog postupka te na temelju toga donijeti odluku. Ukoliko s duševnim smetnjama nije u stanju donijeti odluku, može se poduzeti samo onaj postupak koji je u njenom najboljem interesu.  Ako je riječ o djetetu i maloljetnoj osobi s duševnim smetnjama, odluku donosi zakonski zastupnik pri čemu se u obzir na temelju Zakona može uzeti mišljenje djeteta u skladu sa dobi i mentalnom zrelošću. Slična je situacija i sa odraslom osobom sa duševnim smetanjama. Dani pristanak se može povući pri čemu liječnik mora informirati davatelja pristanka o posljedicama prestanka provođenja medicinske intervencije.


Medicinska intervencija prema osobama s duševnim smetnjama se može provesti i bez njihova pristanka ako bi zbog pribavljanja pristanka bio ugrožen život ili bi prijetila teže oštećenje zdravlja.  Ako je osoba s duševnim smetnjama prisilno smještena u psihijatrijsku ustanovu, može se bez pristanka podvrgnuti svakom postupku koji ima svrhu liječenja duševnih smetnji zbog kojih je smještena u ustanovu. U slučaju provođenja liječenja bez pristanka osobe s duševnim smetnjama, potrebno joj je objasniti moguće postupke liječenja i uključiti tu osobu u planiranje liječenja.


 


Kodeks medicinske etike i deontologije


            Važeći Kodeks liječničke etike i deontologije je donijela Skupština Hrvatske liječničke komore 10. lipnja 2006. U čl. 1. st. 6. Kodeks navodi da će liječnici svoje znanje primjenjivati u skladu s odredbama Kodeksa. Nadalje, u čl. 2. st.4. navodi se da će poštovati pravo pacijenta da obaviješten prihvati ili odbije pojedinog liječnika ili liječničku pomoć. Ako pacijent nije sposoban o tome odlučivati, odluku donosi zastupnik. Ako pacijent nema zastupnika i s odlukom se ne može pričekati, liječnik će odrediti najbolji način liječenja. U pružanju liječničke pomoći djeci i maloljetnim osobama, liječnik će to učiniti uz suglasnost roditeljaili skrbnika, odnosno starijih najbližih punoljetnih članova obitelji. Tu se javlja razlika u odnosu na zakonsko reguliranje davanja pristanka u ime djeteta jer zakon navodi samo zastupnike, a Kodeks govori o mogućnosti starijih najbližih članova obitelji.




[1] Ksenija Turković:Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u RH

Presuda u predmetu Marković i diskriminacija na temelju spolne orijentacije

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 28. veljače 2012. izmijenio je presudu Županijskog suda te odlučio u korist tužitelja, a protiv tadašnjeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića. On je naime u medijima izjavio kako homoseksualci neće, dok god je on predsjednik HNS-a, igrati u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji te kako samo zdravi ljudi igraju nogomet.


Županijski je sud u prvostupanjskom postupku okončanom presudom od 2. svibnja 2011. iznio sljedeća stajališta:


1. Zaključio je kako izjava gospodina Markovića da deklarirani homoseksualci ne mogu biti članovi nacionalne reprezentacije, predstavlja izravnu diskriminaciju u smislu čl.2. st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. No istovremeno, sud kaže kako takvom izjavom tuženik samo potvrđuje postojeće kriterije i praksu HNS-a te da on nije u mogućnosti utvrđivati ili mijenjati iste. Zbog toga, pasivno bi bila legitimirana osoba koja može promijeniti kriterije i praksu, a to bi bio sam HNS.


2. Županijski je sud rekao kako izjava da nogomet mogu igrati samo zdravi ljudi predstavlja povredu dostojanstva osoba istospolne orijentacije (jer se istom implicira kako su te osobe zapravo bolesne), no sud smatra kako tužitelji tokom postupka nisu ponudili činjenice i dokaze koji bi ukazali na vjerojatnost uznemiravanja kako ga definira čl.3. ZSD-a.


Ad 1. Vrhovni sud potpuno opravdano pobija oba stajališta.Velika je vrijednost Zakona o suzbijanju diskriminacije njegova široka primjena definirana člankom 8. točkom 1. i 2. a koja se odnosi kako na pravne tako i na fizičke osobe u svim područjima djelovanja, a osobito na području rada i radnih uvjeta kao i u području sporta. Uz to, gospodin Marković sporne izjave daje u intervjuu koji je dao ne samo kao predsjednik HNS-a, već i kao osoba koja je autoritet u nogometnom svijetu. A čak kada bi se i slijedio zaključak Županijskog suda da je pasivno legitimirana samo ona osoba ili tijelo koje je u mogućnosti aktivno utvrđivati kriterije i praksu HNS-a, jasno je da bi u tu kategoriju bila uključena funkcija predsjednika koju je tada obnašao gospodin Marković.


Za postojanje izravne diskriminacije važno je pronaći osobe u usporedivoj situaciji prema kojima je postupano povoljnije, a jasno, potrebno je utvrditi i diskriminiranu osobu ili skupinu osoba, dakle stvarnu žrtvu diskriminacije. No, Županijski sud ispravno zaključuje kako se svejedno radi o izravnoj diskriminaciji bez obzira što nije moguće utvrditi stvarnu žrtvu diskriminacije (a to bi bile sve osobe istospolne orijentacije). To je u skladu sa europskom praksom; Europski sud pravde 2008. godine u predmetu Feryn iznosi stajalište kako je za postojanje diskriminacije dovoljno da poslodavac javno daje izjave kako neće zaposliti osobe po određenoj diskriminatornoj osnovi. U tome slučaju dakle neće biti potrebno posebno utvrđivati niti konkretnu žrtvu diskriminacije, a pogotovo ne osobu u usporedivoj situaciji.


Ad 2. Zakon o suzbijanju diskriminacije kaže kako se uznemiravanjem smatra svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zabranjenih diskriminatonih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstvaosobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. U skladu sa europskim direktivama, Zakon uznemiravanje regulira kao jedan od oblika diskriminacije te ga podvodi pod ostala pravila koja vrijede za diskriminaciju. U predmetu Marković vidi se nepoznavanje tih pravila od strane prvostupanjskog suda kao neizbježna posljedica nedostatka ujednačene prakse i iskustva u diskriminacijskim predmetima.Sud se naime vodio po općem načelu građanskog procesnog prava Actore non probante, reus absolvitur te zaključio kako tužitelji nisu uspjeli dokazati postojanje pretpostavki koje zakon traži za uznemiravanje. Zakon o suzbijanju diskriminacije upravo je zbog teškog dokazivanja diskriminatornog ponašanja kao i zbog toga što je diskriminator često u nadređenoj i dominantnoj poziciji u odnosu prema diskiminiranome, odredio da teret dokazivanja leži na tuženiku, čim tužitelj učini vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. Uvjet vjerojatnosti je svakako zadovoljen s obzirom na sadržaj tuženikovih izjava u medijima. Pošto teret dokaza sada pada na tuženika, a on tijekom postupka nije dokazao kako svojom izjavom nije diskriminirao osobe istospolne orijentacije, Vrhovni sud ispravno zaključuje kako postoji uznemiravanje koje Zakon izjednačava sa diskriminacijom.


Za očekivati je da će biti sve više ovakvih ispravnih odluka koje će biti usklađene sa europskom praksom i zakonodavstvom jer su 11.10.2012. na snagu stupile izmjene Zakona o suzbijanju diskriminacije koje su ispravile neke pogreške i sam zakon dodatno uskladile s relevantnim europskim direktivama.


O važnosti ovog područja govori i nedavno održan okrugli stol o donošenju novog zakona o registriranom partnerstvu na kojem su raspravljali i iznijeli svoje stavove akademski profesori, predstavnici udruga koje štite interese istospolnih zajednica, gosti predavači iz drugih zemalja i studenti iz pravne klinike. Ovaj je događaj inicirao Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u svrhu donošenja što kvalitetnijih zakonskih propisa.

Ulazak stranaca u Republiku Hrvatsku

Materija ulaska stranca u Republiku Hrvatsku, odnosno izlaska iz nje, potanko je obrađena u Zakonu o strancima (Narodne novine, br. 130/11, u daljnjem tekstu: ZS). Iako se, na prvi pogled, pitanje ulaska i izlaska čini jednostavnim i samorazumljivim, ipak vrijedi skrenuti pozornost na pojedine detalje. Samim trenutkom ulaska, ali i izlaska iz teritorija Republike Hrvatske, stranac ima određena prava, ali i obaveze. Stoga je važno točno utvrditi te trenutke. Člankom 34, stavkom 1. ZS-a propisano je da se trenutkom ulaska u Republiku Hrvatsku smatra moment kada  je stranac na graničnom prijelazu prošao mjesto obavljanja granične kontrole, a u ostalim slučajevima kada je prešao graničnu crtu. Kada bismo strogo gramatički promatrali navedeni članak, vidjeli bismo da je rečenica sastavljena od dva dijela. Razlog tome je da se odmah na početku odvoji redoviti način ulaska u zemlju, kojem bi se trebalo uvijek težiti, od izvanrednog, a koji je zapravo nezakonit.


 Jedna od prije navedenih obaveza za stranca prilikom ulaska i izlaska iz Republike Hrvatske, a koja je određena u članku 35. ZS-a, jest dužnost podvrgavanja graničnoj kontroli. Granična kontrola obavlja se sukladno zakonu kojim se uređuje nadzor državne granice, a obuhvaća i utvrđivanje razloga za odobrenje ulaska stranca u državu. U slučaju da je stranac upisan u putnu ispravu druge osobe, on može ulaziti i izlaziti iz Republike Hrvatske samo s osobom u čiju je putnu ispravu upisan (članak 34, stavak 2. ZS-a).


Prilikom granične kontrole, između ostalog, utvrđuje se u kojim slučajevima se može odobriti ulazak u državu i ti su slučajevi taksativno navedeni u članku 36, stavku 1. ZS-a, pa tako zakon navodi da se strancu može odobriti ulazak u Republiku Hrvatsku ako:


1. posjeduje valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice,


2. posjeduje valjanu vizu ili valjano odobrenje boravka, ako je potrebno,


3. opravda svrhu i uvjete ulaska i boravka te ako posjeduje sredstva za uzdržavanje za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj i za povratak u državu iz koje je došao ili za putovanje u treću državu,


4. nema zabranu ulaska i boravka i nije obuhvaćen međunarodnim mjerama ograničenja ulaska koje obvezuju Republiku Hrvatsku,


5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnosti ili javno zdravlje.


Ipak, zakonodavac je ostavio malo prostora za pojedine izuzetke, te već u sljedećem stavku istog članka navodi da se strancu, koji ne ispunjava prije navedene uvjete, može odobriti ulazak u Republiku Hrvatsku na određenom graničnom prijelazu, ako to zahtijevaju ozbiljni humanitarni razlozi, nacionalni interes ili međunarodne obveze Republike Hrvatske. Humanitarni aspekt je jedan od hvalevrijednih izuzetaka, jer za razliku od nacionalnog interesa za državu nema, u načelu, možebitne koristi, te za razliku od međunarodnim ugovorom preuzete obaveze nije dužna to učiniti. Osim, dakako, ako se ne radi o humanitarnim razlozima propisanim u jednom od međunarodno obvezujućih ugovora.


Zatim, u članku 37. ZS-a su kriteriji za odobrenje ulaska još malo ''olabavljeni'', s bitnom razlikom da ovaj put Vlada Republike Hrvatske je ta koja odlučuje koje će strance staviti u malo povoljniji položaj, te stoga može odrediti da državljani pojedinih država mogu ulaziti i izlaziti iz Republike Hrvatske i s valjanom osobnom iskaznicom, odnosno drugom ispravom kojom se dokazuju identitet i državljanstvo, ako ispunjavaju uvjete iz članka 36. stavka 1. točke 2., 3., 4. i 5. ZS-a, odnosno da pod određenim uvjetima, državljani pojedinih država mogu ulaziti i izlaziti iz Republike Hrvatske uz posjedovanje valjane putne isprave u koju je unesena valjana dozvola boravka ili valjana viza tipa C jedne od države potpisnice Schengenskog provedbenog sporazuma, ako ispunjavaju uvjete iz članka 36. stavka 1. točke 1., 3., 4. i 5. ZS-a.


Možemo vidjeti da se u člancima 36 i 37 ZS-a, prilikom opisivanja slučajeva odobrenja ulaska, koristi glagol ''može'', a ne ''mora''. Dakle, Republika Hrvatska ni u kojem slučaju ne mora odobriti strancu ulazak u državu. Njezino je pravo da odluči kome će odobriti ulazak. U slučaju da se odbije strancu ulazak u državu, policijska postaja nadležna za kontrolu prelaska državne granice donosi rješenje. Protiv navedenoga rješenja može se izjaviti žalba putem nadležne diplomatske misije, odnosno konzularnog ureda Republike Hrvatske, o kojoj odlučuje Povjerenstvo. Žalba ne odgađa izvršenje (članak 38. ZS-a).


Do sada smo govorili o zakonitom ulasku u Republiku Hrvatsku, ali kao što je napomenuto na početku, postoji i nezakoniti ulazak. Članak 39. ZS-a određuje koji se slučajevi ulaska u državu smatraju nezakonitima, a oni su sljedeći - ako stranac:


1. prijeđe državnu granicu izvan mjesta ili vremena određenog za prelazak državne granice,


2. izbjegne graničnu kontrolu,


3. uđe dok je na snazi zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj,


4. uđe ponovno u Republiku Hrvatsku prije proteka roka od 30 dana, računajući od isteka roka za napuštanje Republike Hrvatske, ako mu je od prije otkazan boravak,


5. uđe na temelju tuđe ili krivotvorene putne ili druge isprave koja služi za prelazak državne granice, odnosno vize ili odobrenja boravka.


Što se tiče izlaska, stranac može slobodno izaći iz Republike Hrvatske, no to je pravo ograničeno u dva slučaja. Naime, prema članku 40, stavku 2. ZS-a, strancu će se zabraniti izlazak iz Republike Hrvatske ako prilikom izlaska iz Republike Hrvatske upotrijebi tuđu ili krivotvorenu putnu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice ili postoji opravdana sumnja da namjerava izbjeći kazneno ili prekršajno gonjenje, uhićenje, privođenje, dovođenje ili izvršenje kazne zatvora.


Zakon još propisuje i obaveze trećim osobama, pa tako određuje da ako je strancu odbijen ulazak, prijevoznik koji ga je dovezao dužan ga je bez odgađanja i na svoj trošak odvesti s graničnog prijelaza ili iz Republike Hrvatske, a ako to nije moguće, prijevoznik je dužan na vlastiti trošak pronaći drugi način prijevoza ili ako drugi način prijevoza nije odmah moguć, preuzeti troškove koji nastanu prilikom boravka i povratka stranca. Ta se odredba odnosi i na prijevoznika koji je dovezao stranca u tranzitu ako ga je prijevoznik, koji ga je trebao prevesti u državu odredišta, odbio prevesti ili ako mu je zabranjen ulazak u državu odredišta. Inače, prijevoznik može dovesti stranca na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako stranac ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenje boravka (članak 41. ZS-a). Kada govorimo o obavezama organizatora turističkih ili poslovnih putovanja, važno je za napomenuti da je isti taj organizator, u čijoj je organizaciji stranac došao, dužan snositi troškove povratka stranca kada stranac nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj i nema sredstava za povratak, ako se utvrdi da je do nezakonitog boravka došlo zbog propusta organizatora putovanja (članak 42. ZS-a). 


Na kraju, valja skrenuti pozornost na izričitu zabranu ZS-a, u članku 43., da se strancu pomaže u nezakonitom prelasku državne granice, u tranzitu preko državnog područja ako je stranac nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku te u nezakonitom boravku. Pomaganjem, u smislu ovoga članka, neće se smatrati pomaganje strancu u ostvarivanju prava iz radnog odnosa (mogućnost naknade plaće, s pripadajućim doprinosima sukladno posebnim propisima, te mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno tužbe protiv poslodavca). 

Svjedoci u kaznenom postupku

U kaznenom postupku svjedoci su vrlo važan faktor, ali često ostaju u sjeni postupka koji je primarno okrenut žrtvama i počiniteljima. Naše zakonodavstvo nalaže opću dužnost svjedočenja, ali, s druge strane, građani nisu „obučeni“ o tome što sve status svjedoka sa sobom nosi, a tim više što se svjedokom ne postaje svojom odlukom već iznenadnim spletom okolnosti. Stoga smo odlučili izložiti kratak prilog o tom važnom institutu kaznenog postupka.


Tko može biti pozvan kao svjedok? Kao svjedok pozvat će se fizička osoba, različita od okrivljenika, za koju je vjerojatno da može dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima slučaja.


Opća građanska dužnost svjedočenja uključuje tri dužnosti za čije su neispunjavanje predviđene sankcije. Dužnost odazvati se na poziv tijela kaznenog postupka - ako se osoba ne odazove pozivu, a svoj izostanak ne opravda, može se i prisilno dovesti. Međutim, svjedok ima pravo izvijestiti sud o nemogućnosti dolaska zbog svog psihofizičkog stanja i spremnosti za svjedočenje iz doma ili druge primjerene prostorije. Osim toga, ima pravo i na naknadu troškova nastalih zbog dolaska na sud. Dužnost iskazivati - ako svjedok koji se odazove pozivu odbije svjedočiti može se novčano kazniti, a ako ni tada ne svjedoči može se i zatvoriti dok ne pristane iskazivati, ali ne na dulje od mjesec dana. Dužnost iskazivati istinu - svjedok je dužan govoriti istinu i ništa ne smije prešutjeti. Neistinito iskazivanje, odnosno davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo sa zapriječenom kaznom od šest mjeseci do pet godina. Osim tih, svjedok nema drugih dužnosti, a posebno nema obvezu podvrgnuti se tjelesnim pregledima ni medicinskim zahvatima i ispitivanjima, za razliku od okrivljenika.


Iznimke od dužnosti svjedočenja ipak postoje. Prvu kategoriju čine osobe koje su vezane potrebom očuvanja nekog drugog društvenog interesa jačeg od interesa vođenja kaznenog postupka, dokle god traje dužnost zaštite tog interesa. Tu spadaju osobe koje su zakonom obvezane čuvati tajnost podataka, kao što su branitelj okrivljenika, vjerski ispovjednik o sadržaju ispovijedi, okrivljenik u jedinstvenom postupku protiv više počinitelja te maloljetnik ako, s obzirom na dob i duševno stanje, nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti.


Druga kategorija se odnosi na osobe koje imaju povlasticu nesvjedočenja, odnosno, ako žele, mogu odbiti davanje iskaza u cijelosti. Tu povlasticu imaju osobe koje su s okrivljenikom u bliskoj vezi (bračni ili izvanbračni drug, roditelji, potomci, tazbina do drugog stupnja te posvojenik i posvojitelj). Osim njih, i osobe određenih profesija povlaštene su od davanja iskaza o onom što su u obavljanju svog zanimanja saznali od okrivljenika. Cilj je zaštita slobodnog obavljanja određenih profesija, poput javnih bilježnika i poreznih savjetnika, odvjetnika, liječnika, zubara, psihologa i socijalnih radnika te novinara i urednika. Oni, međutim, ne mogu odbiti svjedočenje ako postoji zakonska osnova po kojoj su oslobođeni dužnosti čuvanja tajne.


Treća kategorija je povlastica uskrate odgovora na pojedino pitanje, a ona pripada osobama koje bi time izložile sebe ili svog bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. O tome pravu ih mora poučiti tijelo koje vodi postupak ako se pokaže vjerojatnost postojanja tih razloga.  Nadalje, povlasticu da ne odgovore na pojedino ptanje ili da odbiju davanje iskaza u cijelosti imaju ugroženi svjedoci. Jedna vrsta ugroženih svjedoka su osobe koje bi iskazom ili odgovorom na pojedino pitanje izložile sebe ili sebi blisku osobu ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. Njima ta povlastica pripada dok se ne osigura zaštita svjedoka u smislu mjera zaštite (svjedočenje pod pseudonimom, putem video veze uz izmjenu glasa i lika i sl.) te posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku pa se u kaznenom postupku ispituju kao zaštićeni svjedoci. Drugu vrstu ugroženih svjedoka čine posebno osjetljive osobe, kod kojih bi primjena običnih pravila ispitivanja dovela do trauma ili teških šteta po psihofizičko zdravlje. To su, na primjer, djeca oštećena kaznenim djelom, stare i bolesne osobe ili osobe s posebnim potrebama, te žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i ćudoređa ili kaznenog djela počinjenog u obitelji . Te će se osobe ispitati po posebnim pravilima o ispitivanju ranjivih svjedoka.


ISPITIVANJE SVJEDOKA


Svjedok se ispituje u različitim fazama postupka i od strane različitih osoba. U tijeku istrage ispituje ga istražitelj, no moguće je i da bude ranije ispitan, ako postoji opasnost od odgode ili je počinitelj nepoznat, a svjedoci bi mogli doprinijeti njegovoj identifikaciji. Ako se bude održavalo dokazno ročište, ispitivanje svjedoka će provesti sudac istrage.


Svjedok će svakako biti ispitan na raspravi. Najprije će se utvrditi osobni podaci svjedoka te njegov odnos s okrivljenikom, potom ga se upozorava na dužnost iskazivanja istine i pravo da ne odgovori na pojedina pitanja, kao što je objašnjeno ranije. Nakon toga ga se poziva da iznese sve što mu je poznato o predmetu, a zatim mu se postavljaju pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja. Utvrdit će se i odakle je svjedoku poznato to što tvrdi. Svjedoke u pravilu ispituju stranke prema unakrsnom modelu, a sud samo iznimno postavlja pitanja radi razjašnjenja. Svjedok ima pravoizraziti nelagodu sudu prilikom davanja iskaza pred javnosti ili okrivljenikom. Svjedoci se ispituju svaki posebno, bez prisutnosti drugih svjedoka. Svoje odgovore dužni su dati usmeno, a pri tom imaju pravo služiti se vlastitim jezikom.


Svjedok je važan izvor saznanja prilikom utvrđivanja činjenica u postupku. Prema tome, svjedok je pozvan da iznese saznanja o činjenicama, a ne svoja mišljenja, stavove, vrijednosne ocjene i slično.


Zaštita i pomoć svjedocima kaznenih djela


Pri sudu su 2008. godine osnovani Odjeli za pružanje podrške svjedocima i žrtvama. Osnovne zadaće Odjela su pružanje praktičnih informacija i emocionalne podrške svjedocima i oštećenicima, prije, tijekom i nakon sudskog postupka. Svjedoci se Odjelu mogu obratiti kako bi dobili osnovne informacije o samom sudskom postupku, objašnjenje o tome  što ih sve čeka u sudnici te informacije o tome gdje mogu potražiti stručnu pomoć (u smislu psihološkog savjetovanja i sl.).


Više informacija možete potražiti na: http://zrtveisvjedoci.pravosudje.hr/Default.aspx?sec=126

Lišenje poslovne sposobnosti

Lišenje poslovne sposobnosti i imenovanje skrbnika


U Republici Hrvatskoj postoji cca 18000 ljudi koji su lišeni poslovne sposobnosti. S obzirom na broj stanovnika radi se o priličnom velikom broju pa se postavlja pitanje opravdanosti tih postupaka i mogućnosti vraćanja   poslovne sposobnosti.


Poslovna sposobnost


Poslovna sposobnost podrazumijeva  svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stječu prava i obveze. Potpuna poslovna sposobnost stječe se s navršenih 18 godina života ili iznimno kod maloljetnika zaključenjem braka. Ograničeno su poslovno sposobne osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Potpuno poslovno nesposobne osobe su, osim maloljetnika, i punoljetne osobe koje su potpuno lišene poslovne sposobnosti.


Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o potrebi pružanja zaštite osobi koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o svojim potrebama, pravima ili interesima ili ugrožava prava i interese drugih. Zdravstvene ustanove su dužne na zahtjev centra za socijalnu skrb ili po službenoj dužnosti dostaviti podatke o duševnim smetnjama ili drugim uzrocima koji bi mogli biti temelj za lišenje poslovne sposobnosti.


Mjesna nadležnost centra za socijalnu skrb u poslovima skrbništva određuje se prema prebivalištu odnosno boravištu osobe koju treba staviti pod skrbništvo ili joj treba imenovati posebnog skrbnika. Postupak za stavljanje pod skrbništvo i imenovanje skrbnika pokreće po službenoj dužnosti mjesno nadležni centar za socijalnu skrb. Postupak se pokreće na temelju neposrednog saznanja centra ili u povodu obavijesti koju su mu dužni dostaviti matičar, pravosudna, druga državna tijela i tijela lokalne samouprave, bračni drug, srodnici i članovi kućanstva te zdravstvene ustanove.



Pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti


Postupak pred sudom za lišenje poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog centra za socijalnu skrb, bračnog druga osobe o kojoj se provodi postupak, njezinih krvnih srodnika u ravnoj lozi, a u pobočnoj lozi do drugog stupnja. U prijedlogu za pokretanje postupka treba navesti činjenice na kojima se temelji prijedlog i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.


Centar za socijalnu skrb, ako ocijeni da je to opravdano, predložit će sudu pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti. Za vrijeme trajanja sudskog postupka, osoba o kojoj se radi mora imati posebnog skrbnika. Posebnog skrbnika imenuje centar i ujedno mu određuje opseg ovlasti i dužnosti. Poseban skrbnik dužan je podnijeti izvješće o svom radu na zahtjev centra u tijeku obavljanja poslova u roku koji odredi centar, kao i po okončanju slučaja za koji je bio imenovan i to  u roku 8 dana.


Sud odlučuje u izvanparničnom postupku. Prije donošenja odluke pribavit će mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak i o utjecaju tog stanja na njenu sposobnost zaštite svih ili pojedinih osobnih potreba, prava i interesa odnosno ugrožavanja prava i interesa drugih osoba.



Djelomično lišenje poslovne sposobnosti


Ako sud odluči da se osoba djelomično lišava poslovne sposobnosti, odrediti će mjere, radnje i poslove koje osoba nije sposobna samostalno poduzimati. Moguće su razne kombinacije takvih poslova, npr.financijski poslovi kao što su raspolaganje imovinom, plaćom ili mirovinom ili obiteljskopravni poslovi kao što su izjave ili radnje koje se odnose na brak , roditeljsku skrb i drugo. One poslove koji nisu navedeni u odluci osoba može samostalno poduzimati. Osoba djelomično lišena poslovne sposobnosti može odlukom suda postati potpuno lišena i obrnuto a također joj se može i vratiti poslovna sposobnost, ako se okolnosti promijene.



Posljedice lišenja poslovne sposobnosti


Nakon što sud donese odluku o potpunom ili djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti, centar za socijalnu skrb mora osobu staviti pod skrbništvo i u roku 30 dana joj imenovati skrbnika. Postupak za stavljanje pod skrbništvo centar pokreće na temelju neposrednog saznanja ili u povodu obavijesti koju su mu dužni dostaviti matičar, pravosudna i druga državna tijela i tijela lokalne samouprave, bračni drug, srodnici i drugi članovi kućanstva štićenika te zdravstvene ustanove.


Ako osoba lišena poslovne sposobnosti ima roditelje koji su sposobni brinuti o njoj i na to pristanu, centar će donijeti odluku o roditeljskoj skrbi nakon punoljetnosti. Dužnost posebnog skrbnika koji je bio određen za vrijeme trajanja sudskog postupka prestaje kad odluka o stavljanju pod skrbništvo ili roditeljsku skrb nakon punoljetnosti postane konačna.


Centar za socijalnu skrb imenuje za skrbnika osobu koja ima potrebne osobine i sposobnosti i koja na to pristane. Iznimno, nije potreban pristanak ako se skrbnikom imenuje osoba zaposlena u centru. U postupcima izbora osobe skrbnika potrebno je štićeniku omogućiti da se očituje o osobi predloženoj za skrbnika (za osobe djelomično lišene poslovne sposobnosti obavezno, a za osobe potpuno lišenje poslovne spsobnosti ako su sposobne razumijeti o čemu se radi). Odluku o stavljanju pod skrbništvo, kao i o prestanku skrbništva, centar mora u roku 8 dana od pravomoćnosti  odluke dostaviti matičaru radi upisa u maticu rođenih i zemljišnoknjižnom odjelu nadležnog općinskog suda na čijem području štićenik ima nekretnine, radi zabilježbe odnosno brisanja zabilježbe u zemljišnoj knjizi.


Centar za socijalnu skrb provodi nadzor nad odnosom skrbnika i štićenika, tj.osobe lišene poslovne sposobnosti i vodi računa o eventualnim promjenama okolnosti. Njegov je primarni zadatak da štiti prava i interese osoba koje su lišene poslovne sposobnosti. Tako je liječnik primarne zdravstvene zaštite dužan svake tri godine dostaviti na zahtjev centru mišljenje o stanju zdravlja štićenika s obzirom na razlog lišenja poslovne sposobnosti. Što se tiče nadzora nad skrbnikom, kako bi centar bio siguran da svoje dužnosti obavlja savjesno, skrbnik mora svakih šest mjeseci, kao i kad to centar zatraži podnijeti izvješće o svojem radu i o stanju štićenikove imovine.  Ako se radi o skrbniku koji je dužan uzdržavati štićenika, takvo izvješće mora podnijeti jednom godišnje i kad to centar zatraži. Stručni radnik centra dužan je najmanje dva puta godišnje obići štićenika a također i kad to zatraži skrbnik ili štićenik te u roku 8 dana mora o tome sastaviti izvješće.


Uloga skrbnika


Skrbnik je dužan uz pomoć centra poduzeti potrebne mjere za osiguranje sredstava za životne potrebe štićenika. Izdaci za njegove životne potrebe se namiruju prvenstveno iz štićenikovih prihoda ako ih ima, iz sredstava dobivenih od osoba koje su ga po zakonu dužne uzdržavati, iz sredstava socijalne skrbi i iz štićenikove imovine. Iz tih sredstava se namiruje također i naknada za skrbnika, a i naknada njegovih opravdanih troškova, koje mu je prethodno odobrio centar za socijalnu skrb.


Skrbnik je dužan savjesno brinuti se o osobi, pravima i obvezama štićenika, uzimajući u obzir prvenstveno njegovu dobrobit i njegov najbolji interes. Isto na taj način upravljati njegovom imovinom i nastojati da se štićenik osposobi za samostalan život i rad. Prije nego što se imovina štićenika povjeri na upravljanje skrbniku povjerenstvo centra je mora popisati i opisati. Skrbik samostalno upravlja štićenikovom imovinom ako se radi o redovitim poslovima. Ako se radi o poslovima koji prelaze okvir redovitog upravljanja, kao što je  npr. prodaja štićenikove nekretnine, potrebno mu je odobrenje centra za socijalnu skrb.


Štićenik, njegovi srodnici, pravosudna tijela i tijela državne i lokalne uprave te razne ustanove mogu podnijeti pritužbu na rad skrbnika centru za socijalnu skrb. Skrbnik će odgovarati za štetu koju je prouzročio u obavljanju svojih dužnosti. Centar će utvrditi iznos štete i odrediti mu rok u kojem treba štetu nadoknaditi, a ako skrbnik to ne učini centar će podnijeti tužbu za naknadu štete.


Centar za socijalnu skrb može razriješiti dužnosti skrbnika ako utvrdi da je nemaran, da ugrožava interese štićenika, da zlorabi svoje ovlasti ili ako ocijeni da bi za štićenika bilo korisnije da ima drugog skrbnika. Centar će u takvim slučajevima zatražiti mišljenje štićenika o razrješenju njegova skrbnika, ako je štićenik sposoban shvatiti o čemu se radi. U navedenim slučajevima centar za socijalnu skrb je obvezan bez odgode štićeniku imenovati novog skrbnika.



Odnos skrbnika i štićenika


Iako su zakonom regulirani odnosi skrbnika i štićenika te nadzora od strane centra,  potrebno je u potpunosti promijeniti praksu s obzirom da se u dosadašnjoj praksi ne nalazi puno pozitivnih primjera. Posebno se skreće pozornost na zakonitost vođenja postupka radi davanja odobrenja za raspolaganje imovinom štićenika, gdje je, prije svega, potrebno ocijeniti jesu li predložena raspolaganja u interesu štićenika, koliko će ona doprinjeti poboljšanju njegovog standarda, kvaliteti njegovog svakodnevnog življenja, uvećanju njegove imovine. Izvješća skrbnika o izvršenju odluka koje se tiču štićenika, kao i dokazi o izvršenju (računi i sl.) bitni su kako bi se mogao imati nadzor nad radom skrbnika u zaštiti prava i interesa štićenika. Raspolaganje imovinom štićenika posebno je osjetljivo područje štićenikovih prava, pogotovo ako se radi o štićeniku sa velikom imovinom. Interes (obitelji, srodnika…) za preuzimanje skrbništva kod takvih osoba je daleko veći nego kod osoba koje nemaju imovinu.


Zaključno, treba napomenuti da se prema zadnjim podacima u Hrvatskoj pod skrbništvom nalazi cca 18000 odraslih osoba, što je veliki broj s obzirom na broj stanovnika. Najviše zabrinjava broj osoba koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti (cca 16 000) te stoga ubuduće treba voditi brigu da se lišenje poslovne sposobnosti u potpunosti provodi samo u iznimno opravdanim slučajevima. Tome treba težiti i  zato što su postupci vraćanja poslovne spsobnosti gotovo neznatni u odnosu na broj štićenika.

Odgoda, obustava i dovršetak ovrhe

ODGODA OVRHE


- Što je odgoda ovrhe i na čiji se prijedlog određuje?

Odgoda ovrhe je privremena obustava svih ili nekih radnji u provedbi ovrhe koja se može odrediti na temelju prijedloga ovršenika, ovrhovoditelja, treće osobe ili na temelju suglasnosti stranaka.


A) Na prijedlog ovršenikasud može u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje te ukoliko se ispuni barem jedan od sljedećih uvjeta:


1.      ako je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavljen pravni lijek,


2.      ako je podnesen prijedlog za povrat u prijašnje stanje u postupku u kojemu je donesena odluka na temelju koje je određena ovrha ili prijedlog za ponavljanje postupka,


3.      ako je podnesena tužba za poništaj presude izbranoga suda na temelju koje je određena ovrha,


4.      ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti,


5.      ako je ovršenik protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu sukladno člancima 52. ili 53. Ovršnog zakona ili podnio tužbu iz članaka 52. ili 55. Ovršnog zakona,


6.      ako je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja kojim je potvrđena ovršnost ovršne isprave, odnosno ako je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu je to rješenje doneseno,


7.      ako ovršenik ili sudionik u postupku zahtijeva otklanjanje nepravilnosti pri provedbi ovrhe,


8.      ako ovrha, prema sadržaju ovršne isprave, ovisi o istodobnom ispunjenju neke obveze ovrhovoditelja, a ovršenik je uskratio ispunjenje svoje obveze zato što ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu niti je pokazao spremnost da je istodobno ispuni,


9.      ako je Vlada Republike Hrvatske proglasila katastrofu sukladno propisu kojim se uređuje sustav zaštite i spašavanja građana, materijalnih i drugih dobara u katastrofama i velikim nesrećama, a ovršenik je na dan donošenja odluke o proglašenju katastrofe imao prebivalište ili sjedište i obavljao djelatnost na području za koje je proglašena katastrofa,


10.  ako se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak.


Odluku o prijedlogu za odgodu sud će donijeti nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu očituje, osim ako okolnosti slučaja ne zahtijevaju da se postupi drugačije.


Sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgodu ovrhe uvjetovati davanjem primjerene jamčevine, a takav prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti i nakon što rješenje o odgodi ovrhe bude doneseno. Rok za davanje jamčevine određuje sud, a isti ne može biti duži od 15 dana. Ukoliko ovršenik u određenom roku ne da jamčevinu smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgodu te će sud donijeti rješenje o nastavku ovrhe.


Iako se za vrijeme odgode ovrhe ne poduzimaju radnje kojima se ona provodi, iznimno će se u ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe provesti radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe, a na prijedlog ovrhovoditelja će se provesti i procjena predmeta ovrhe.


Ukoliko sud odbije prijedlog za odgodu ovrhe nastaviti će s ovrhom i prije pravomoćnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen.


B) Na prijedlog ovrhovoditelja sud može odgoditi ovrhu samo jednom, u potpunosti ili djelomice, ako provedba ovrhe nije započela, i to za vrijeme koje odredi sud.


C) Na prijedlog treće osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom sud će odgoditi ovrhu u pogledu toga predmeta ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da ta osoba pokrene parnicu na koju je upućena. Sud može u tom slučaju, na prijedlog ovrhovoditelja, odgodu ovrhe uvjetovati davanjem jamčevine


D) Sud će odrediti odgodu na temelju suglasnosti stranaka ne ispitujući postoje li za to propisane pretpostavke. U ovom slučaju vrijeme za koje je ovrha odgođena ne računa se kao vrijeme duljine trajanja postupka u postupku za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.



- Na koje se vrijeme ovrha odgađa?


Ako je ovrha odgođena zato što su ovršenik ili treća osoba izjavili pravni lijek ili izvanredno pravno sredstvo, odgoda traje do završetka postupka po tom lijeku, odnosno sredstvu.


U drugim slučajevima kada ovršenik predlaže odgodu, sud određuje vrijeme odgode prema okolnostima slučaja, a ukoliko se ovrha odgađa na prijedlog ovrhovoditelja sud je može odgoditi najviše za šest mjeseci. Ovrhovoditelj, u tom slučaju, mora predložiti nastavak ovrhe prije isteka roka jer će sud u suprotnom obustaviti ovrhu.


Nadalje, ako je ovrha odgođena iz razloga što je Vlada Republike Hrvatske proglasila katastrofu (vidi iznad točku 9.), odgoda traje do donošenje odluke tijela, koje je ovlastila Vlada Republike Hrvatske, o okončanju provedbe mjera radi saniranja posljedica katastrofe te u tom slučaju ne teku kamate.


Odgoda će trajati do pravomoćnog dovršetka kaznenog postupka ukoliko je ovrha odgođena iz razloga što se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak (vidi iznad točka 10).


Odgođena ovrha nastavit će se po službenoj dužnosti nakon proteka vremena za koje je određena. Sud može nastaviti ovrhu i prije proteka roka za koji je odgođena na prijedlog ovrhovoditelja koji mora učiniti vjerojatnim da su prestali razlozi za odgodu ili ako da jamčevinu. Osim toga, ovrha će se na prijedlog ovrhovoditelja nastaviti i prije pravomoćnosti odnosno konačnosti odluke nadležnog prvostupanjskog tijela o odbacivanju ili odbijanju pravnog lijeka ili sredstva povodom kojeg je odgođena ovrha.


- Prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava kao pravno sredstvo ovršenika u slučaju izravne naplate.


Ovrhovoditelj može izravno zatražiti od Financijske Agencije da provede naplatu njegove tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je on odredio. Takvu izravnu naplatu ovrhovoditelj može zatražiti na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine i koje imaju potvrdu o ovršnosti, zatim na temelju obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine.


Nakon što ovršenik primi obavijest ili na drugi način sazna da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine, ovršenik ima dvije opcije na raspolaganju. Ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ili rješenje kojim će se plijenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.


Na prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava primjenjuju se sve odredbe koje se tiču odgode ovrhe.


OBUSTAVA OVRHE


Sud će obustaviti ovrhu ukoliko ovrhovoditelj tijekom postupka, bez pristanka ovršenika, povuče prijedlog za ovrhu u cijelosti ili djelomice.


Nadalje, ovrha će se obustaviti po službenoj dužnosti ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez učinka, odnosno ako potvrda o ovršnosti bude ukinuta. Zatim, ovrha će se obustaviti ukoliko je ovrha postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti.


Ovrha će se obustaviti i na prijedlog ovršenika ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za žalbu provedbom ovrhe zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o ovrsi, a izuzeti su od ovrhe ili je na njima mogućnost ovrhe ograničena. U ovom konkretnom slučaju rok za prigovor na odluku o obustavi ovrhe iznosi osam dana i počinje teći od dana kojeg je ovršenik saznao da je ovrhom zahvaćen predmet koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojemu je mogućnost ovrhe ograničena. Prijedlog za obustavu iz te odredbe više se neće moći podnijeti nakon što je prošao rok od trideset dana od poduzimanja radnje kojom su ti predmeti zahvaćeni.


U slučaju pljenidbe pokretnina, sud će obustaviti ovrhu ako uredno pozvani ovrhovoditelj ne dođe na ni na novu pljenidbu koja je zakazana nakon što je prethodna odgođena u roku ne dužem od 60 dana.


Ovrhovoditelj može radi namirenja svoje tražbine, u roku koji ne može biti duži od trideset dana od dana kad mu je nekretnina predana, predložiti sudu prodaju te nekretnine. Ako ne predloži pravodobno prodaju, sud će obustaviti ovrhu.


Ovrha će se obustaviti i u nekoliko slučajeva bezuspješnog pokušaja pljenidbe, primjerice ako ovrhovoditelj ne predloži ponovnu pljenidbu, ako ovrhovoditelj predloži ponovnu pljenidbu, a ne osigura sve potrebno za provedbu ovrhe, zatim ako se pri pljenidbi ne nađu pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe te ako se pokretnine ne uspiju prodati na dražbi, odnosno neposrednom pogodbom.


Rješenjem o obustavi ovrhe ukinut će se sve provedene ovršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih osoba.


Potrebno je naglasiti kako obustava ovrhe ne znači oprost duga. Dug i dalje postoji. Razlika u odnosu na odgodu ovrhe je u tome što odgoda znači da se ovrha ne izvršava neko vrijeme, nakon čijeg isteka se nastavlja, dok obustava znači da se ovrha nije mogla izvršiti zbog nemogućnosti naplate, a o ovrhovoditelju ovisi hoće li ponovno pokrenuti ovršni postupak, s time da može promijeniti sredstvo izvršenja ovrhe (pokretnine, nekretnine, plaća, itd.). Ovrhovoditelj neće moći naplatiti svoje potraživanje jedino ako je nastupila zastara, a ne obustava.



DOVRŠETAK OVRHE


Postupak ovrhe se dovršava pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe.


Dovršenje ovrhe provedbom posljednje ovršne radnje sud utvrđuju rješenjem.

Pravo na smještaj uz dijete za vrijeme bolničkog liječenja

1. Cjelodnevni smještaj uz dijete


Radi se o pravu na cjelodnevni (24-satni smještaj) koje se ostvaruje ovisno o odgovarajućim smještajnim kapacitetima ustanove.

Pravo ostvaruje osigurana osoba:

majka djeteta pod uvjetom da je jedina prehrana djeteta majčino mlijeko, odnosno da postoji potreba dojenja djeteta, a što utvrđuje izabrani doktor djeteta, odnosno doktor bolničke ustanove u kojoj se dijete liječi,

jedan od roditelja djeteta s teškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz i mišljenje nadležnog tijela vještačenja, a na prijedlog odjelnog doktora ugovorne bolničke ustanove u kojoj se dijete liječi.

VAŽNO: roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz, mišljenje i ocjenu nadležnog tijela vještačenja ima pravo na cjelodnevni smještaj uz dijete bez obzira na dob djeteta.


Pravo se ostvaruje na osnovi uputnice za bolničko liječenje djeteta na kojoj se naznačuje potreba cjelodnevnog smještaja majke uz dijete radi dojenja odnosno potreba cjelodnevnog smještaja roditelja uz dijete s teškoćama u razvoju,


Osigurana osoba koja ostvaruje pravo na smještaj nije obvezna sudjelovati u troškovima zdravstvene zaštite, a osiguranik koji u skladu s odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju može ostvariti pravo na naknadu plaće, za vrijeme tog smještaja ima pravo na naknadu plaće na ime bolovanja zbog njege djeteta.



2. Dnevni smještaj uz dijete


Radi se o pravu na dnevni smještaj (ne i noćenje).


Pravo pripada jednom od roditelja, pod uvjetom:


da je dijete mlađe od 5 godina

da se nalazi na bolničkom liječenju u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi za liječenje djece oboljele od akutnih bolesti

VAŽNO: roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz, mišljenje i ocjenu nadležnog tijela vještačenja ima pravo na dnevni smještaj uz dijete bez obzira na dob djeteta, ako je to predložio odjelni doktor bolnice u kojoj se dijete liječi



3. Pravo na smještaj uz dijete oboljelo od maligne bolesti


Osigurana osoba - jedan od roditelja djeteta mlađeg od 18 godina, oboljelog od maligne bolesti, koje se nalazi na bolničkom liječenju u ugovornoj bolničkoj ustanovi (klinički bolnički centar, klinička bolnica, klinika) koja liječi djecu oboljelu od malignih bolesti ima pravo, ovisno o smještajnim kapacitetima ugovorne bolničke ustanove, na smještaj uz dijete za vrijeme njegovog bolničkog liječenja, a na osnovi iste uputnice kojom je dijete upućeno na bolničko liječenje.


Osigurana osoba koja ostvaruje pravo na smještaj nije obvezna sudjelovati u troškovima zdravstvene zaštite, a osiguranik koji u skladu s odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju može ostvariti pravo na naknadu plaće, za vrijeme tog smještaja ima pravo na naknadu plaće na ime bolovanja zbog njege djeteta.


Ako bolnica nema kapaciteta za smještaj roditelja, a mjesto prebivališta roditelja je udaljeno od mjesta sjedišta zdravstvene ustanove u kojoj se dijete nalazi za više od 30 kilometara, HZZO roditeljima priznaje pravo na naknadu troškova smještaja. Radi ostvarivanja tog prava potrebno je da bolnica nakon završetka liječenja ispuni tiskanicu pod nazivom "Potvrda o boravku roditelja uz dijete na bolničkom liječenju" i dostavi ju u nadležni područni ured HZZO-a koji će izvršiti naknadu troškova roditeljima. Naknadu troškova moguće je izvršiti do visine iznosa dnevnice za Hrvatsku, odnosno u visini od 170,00 kuna po danu.


 

4. Pravo na smještaj uz dijete u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju


Na prijedlog izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, a na osnovi mišljenja doktora specijalista određene specijalnosti, liječničko povjerenstvo područnog ureda Zavoda iznimno može odobriti boravak uz dijete u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju osiguranoj osobi - jednom od roditelja ili osobi koja skrbi o djetetu u sljedećim slučajevima:


kada se provodi točno određen i utvrđen programa "mama - dijete" za izobrazbu roditelja, odnosno osobe koja skrbi o djetetu, za dijete do navršene 3. godine života

kada je u provođenju bolničke medicinske rehabilitacije djeteta s posebnim zdravstvenim potrebama potrebna prisutnost roditelja, odnosno osobe koja skrbi o djetetu.

Iznimno, bez potrebe prethodnog odobrenja liječničkog povjerenstva Zavoda, pravo na boravak uz dijete, ovisno o odgovarajućim smještajnim kapacitetima specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju, ima:


osigurana osoba - majka djeteta pod uvjetom da je jedina prehrana djeteta majčino mlijeko, odnosno da postoji potreba dojenja djeteta, a što utvrđuje izabrani doktor djeteta, odnosno doktor bolničke ustanove u kojoj se dijete liječi,

osigurana osoba - jedan od roditelja djeteta s teškoćama u razvoju koje o tome u skladu s posebnim propisima posjeduje odgovarajuće rješenje nadležnog tijela, odnosno nalaz i mišljenje nadležnog tijela vještačenja.

Za vrijeme smještaja uz dijete roditelj nije obvezan sudjelovati u pokriću troškova smještaja.


 

5. Pravo na smještaj uz dijete za vrijeme njegova bolničkog liječenja u inozemstvu


Iznimno, na osnovi prijedloga doktora specijalista, odnosno liječničkog konzilija ugovorne zdravstvene ustanove u kojoj se osigurana osoba - dijete liječi, te nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO-a, pravo na smještaj uz dijete koje se upućuje na liječenje u inozemstvo može se odobriti osobi koja je kao pratitelj djeteta navedena u rješenju o upućivanju djeteta na liječenje u inozemstvo, i to:


majci djeteta ako je jedina prehrana djeteta majčino mlijeko ili ako postoji potreba dojenja djeteta

jednom od roditelja ili osobi koja skrbi o djetetu mlađem od 5 godina ako to zahtijeva zdravstveno stanje djeteta.

Na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju se sredstva za smještaj do maksimalnog iznosa po danu u visini dnevnice utvrđene Odlukom o visini dnevnice za službeno putovanje u inozemstvo za korisnike koji se financiraju iz sredstava Državnog proračuna, preračunato u kune prema srednjem tečaju Narodne banke Republike Hrvatske važećeg na dan obračuna tih troškova.

Diskriminacija žena na tržištu rada

Diskriminacija žena na tržištu rada dio je opće diskriminacije žena . U razvijenim gospodarstvima žene čine gotovo polovicu radne snage te je sudjelovanje žena na tržištu rada u stalnom porastu.  Unatoč značajnim pozitivnim pomacima, položaj žena na tržištu rada i dalje je lošiji od položaja muškaraca. Tradicionalna podjela poslova gdje žene uglavnom rade djelatnostima i na radnim mjestima koja su slabije plaćena još uvijek postoji. Najučestaliji oblici diskriminacije na tržištu rada su razlike u plaćama, nejednak položaj žena i muškaraca u pogledu pristupa prilikama zapošljavanja, diskriminacija pri napredovanju u organizacijskoj strukturi i sl.


EKONOMSKA PARTICIPACIJA ŽENA NA TRŽIŠTU RADA


U Izvješću o radu za 2015. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koje obuhvaća, između ostaloga, postupanja pravobraniteljice po pritužbama građana i građanki na diskriminaciju temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije u području rada i zapošljavanja, istaknuto je da su glavni problemi glede položaja žena na tržištu rada: niska stopa radne aktivnosti među ženama, rodno uvjetovana segregacija tržišta i jaz u plaćama.


Prema podacima Eurostata žene predstavljaju 51,73% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske,ali nastavljaju biti dominantno zastupljene u radno neaktivnom stanovništvu. Također, podaci Državnog zavoda za statistiku (DSZ) objavljeni u 2015., prikazuju da su žene predstavljale čak 58,9% radno neaktivnog stanovništva i tek 45,9% aktivnog stanovništva. Pravobraniteljica već godinama upozorava kako ovako niska stopa radne aktivnosti žena u Hrvatskoj ukazuje na izuzetno visok rizik njihove ekonomske ovisnosti o muškarcima.


Natpolovičan udio žena u ukupnom broju nezaposlenih je jedan od najvažnijih pokazatelja neravnopravnosti žena na tržištu rada. Razlozi ovakve ekonomske participacije žena su brojni. Poslodavci često izbjegavaju zapošljavanje žena zbog mogućih teškoća pri usklađivanju privatnog i poslovnog života. Alarmantan je podatak da je trudnoća vrlo nepovoljan čimbenik koji utječe na zapošljavanje.



EKONOMSKE MOGUĆNOSTI ŽENA NA TRŽIŠTU RADA - POJAM STAKLENOG STROPA


Ekonomske mogućnosti žena su uvjetovane rodnom segregacijom na tržištu rada koja označava koncentraciju žena i muškaraca na različitim vrstama i razinama aktivnosti i zaposlenja. Rodna segregacija može biti horizontalna i vertikalna.


Horizontalna ili sektorska segregacija predstavlja raspodjelu žena i muškaraca prilikom zapošljavanja na određene vrste zanimanja. Statistički podaci pokazuju koncentraciju žena u uslužnim i administrativnim zanimanjima. Žene najčešće biraju društvene i humanističke smjerove (odgajateljice, učiteljice, medicinske sestre i sl.). Muškarce češće nalazimo u tehničkim sektorima (informatičari, strojari i sl.). Ova tradicionalna podjela zanimanja na muška i ženska ne bi bila nimalo problematična da nismo svjesni činjenice kako su tipično „muška zanimanja“ ujedno i bolje plaćena od tipično „ženskih zanimanja“. Iz toga proizlazi da se horizontalna segregacija odražava i na razlike u plaćama između žena i muškaraca, a popratna pojava su niži socijalni status i različit društveni ugled pojedinih zanimanja.


Vertikalna segregacija predstavlja raspodjelu žena i muškaraca na različitim hijerarhijskim položajima unutar zanimanja, tj. odnosi se na činjenicu da žene u malom postotku nalazimo na pozicijama moći jer im je profesionalno napredovanje ograničeno. Ova pojava poznata je pod nazivom „efekt staklenog stropa“  ili podzastupljenost žena na rukovodećim položajima. Onemogućavanjem vertikalnog napredovanja žena ukorjenjuje se pojam spolne diskriminacije  čime žena, iako obrazovana, ostaje neiskorišten potencijal. Izvješće o radu za 2015. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da od ukupno 19 područja djelatnosti, žene su izrazito ili značajno podzastupljene u 8 područja, dok su blago zastupljene u također 8 područja.



RADNO ZAKONODAVSTVO REPUBLIKE HRVATSKE


Zakonodavni okvir kojim se zabranjuje izravna ili neizravna diskriminacija čini nekoliko zakona.


Zakon o radu zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji. Tom zakonskom odredbom osigurava se jednak položaj žena i muškaraca kako u pogledu zapošljavanja tako i daljnjeg napredovanja.


Također je propisana jednakost plaća žena i muškaraca te je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radniku i radnici za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Premda je zajamčena jednakost plaća žena i muškaraca i dalje je prisutan jaz u plaćama koji odražavaju posljednji dostupni podaci-muškarac prosječno godišnje zaradi 10.382 kn (2014.- 9.708 kn) bruto više od žene, odnosno 1,3 prosječne hrvatske bruto plaće više, odnosno jaz u plaćama u 2015. godini iznosi 10,2%.


Osim Zakona o radu zaštita i promicanje jednakosti osigurava se Zakonom o suzbijanju diskriminacije i Zakonom o ravnopravnosti spolova kojim se preciznije definira da nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva predstavlja diskriminaciju. Diskriminacija na području zapošljavanja i rada, posebno u odnosu na trudnoću, porod i roditeljstvo, zakonom je zabranjena.



ZAŠTITA RADNICA PRI ZASNIVANJU RADNOG ODNOSA


Prema Zakonu o radu poslodavci ne smiju odbiti zaposliti ženu zbog njezine trudnoće. Važno je napomenuti da prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto (razgovor, testiranje, anketiranje i slično) i sklapanja ugovora o radu kao i tijekom trajanja radnog odnosa, poslodavac ne smije tražiti od radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom. Vrlo često se upravo žene susreću s raznim neugodnim pitanjima prilikom razgovora za posao koja se odnose na planiranje trudnoće, majčinstvo, obiteljske obaveze i sl. Zakon o radu propisuje da se na takva nedopuštena pitanja ne mora odgovoriti. 



ZAŠTITA RADNICA ZA VRIJEME RADNOG ODNOSA


Poslodavac ne smije radnici zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima. Trudnoj radnici, odnosno radnici koja je rodila, a koja radi na poslovima koji ugrožavaju njezin ili djetetov život ili zdravlje, poslodavac je dužan za vrijeme korištenja prava u skladu s posebnim propisom, ponuditi dodatak ugovora o radu kojim će se na određeno vrijeme ugovoriti obavljanje drugih odgovarajućih poslova. Ali takav dodatak ugovora o radu ne smije imati za posljedicu smanjenje plaće radnice.


Daljnja zaštita predviđena je za trudnice, radnice koje su rodile i koje doje Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama, koji im daje pravo na vremenske i novčane potpore. Primjerice, žene koje doje, a rade u punom radnom vremenu imaju pravo na stanku za dojenje u trajanju od 2 sata dnevno do prve godine života djeteta.



ZAŠTITA RADNICA OD PRESTANKA RADNOG ODNOSA


Zakonom o radu predviđena je zabrana otkaza. Poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog ili drugih oblika dopusta predviđenih Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama, odnosno u roku od 15 dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava. U slučaju kad je poslodavcu poznato postojanje tih okolnosti, otkaz je ništetan. U suprotnom, radnica ima pravo obavijestiti poslodavca o trudnoći u roku od 15 dana od dostave otkaza.


Trudnoća je ženi radosna vijest, ali u stvarnosti i prečica do otkaza. Majke prema Ustavu RH pripadaju u posebnu kategoriju radnika te imaju pravo na osobitu zaštitu na radu. Iako je Zakonom o radu propisana zabrana nejednakog postupanja prema trudnicama u radnom odnosu i zabrana otkaza, poslodavci često „uzimaju vlast u svoje ruke“ i uručuju otkaz jer žena zbog stanja nije profitabilna ili postaje teret zbog prava na rodiljni dopust. Takvo postupanje poslodavca je protuzakonito te povrede ovih odredbi predstavljaju najteži prekršaj poslodavca te su za njih predviđene visoke novčane kazne, pogotovo ako se radi o poslodavcu pravnoj osobi.


Radnice prema Zakonu o radu imaju pravo povratka na poslove na kojima su prije radile. U slučaju prestanka potrebe za obavljanjem tih poslova, poslodavac im je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji. Česte su situacije u kojima je radnicama pri povratku na posao ponuđeno drugo radno mjesto s manjom plaćom, koje bi u nezavidnoj financijskoj situaciji na kraju prihvatile.



ŠTO JE SA SOCIJALNOM PRAVEDNOŠĆU?


Jednakost spolova pri zapošljavanju pitanje je, kako socijalne pravednosti, tako i ekonomske nužnosti. Intervencije na tržištu rada nužne su kako bi se omogućile jednake šanse i ženama i  muškarcima. Tomu valja doprinijeti aktivnijom politikom koja će omogućiti većem broju žena sudjelovanje na tržištu rada, ali i mogućnost konkurentnosti. Fleksibilniji oblici zapošljavanja mogu doprinijeti da žene uspostave ravnotežu između svijeta rada i obitelji što će zasigurno doprinijeti i demografskoj situaciji RH koja je u vrlo nepovoljnom stanju budući da se broj stanovnika iz godine u godinu smanjuje. Nužno je iskoristiti sve resurse  i otvoriti prostor zapošljavanju žena koje uz pravo na jednakost u plaćama, pravo na jednako vrednovanje vještina, sposobnosti, znanja mogu doprinijeti tržištu rada.


KAKO DALJE?


Jednake mogućnosti na tržištu rada su ključne pretpostavke za razvoj svakog društva. Ako želimo smanjiti diskriminaciju žena na tržištu rada treba aktivnije i dosljednije provoditi postojeće zakone. U taj proces se moraju aktivno uključiti lokalne zajednice i nevladine udruge. Kroz jačanje civilnog društva treba kontinuirano raditi na razbijanju stereotipa (podjela na tzv. muške i ženske poslove). Ekonomsko osnaživanje žena kroz poticanje samozapošljavanja treba omogućiti ženama lakši ulazak na tržište rada.  Nužna je primjena politike jednakih mogućnosti koja će ukloniti postojanje rodne segregacije i zaposlenost žena na slabije plaćenim radnim mjestima. Bitno je i uključivanje Pučkog pravobranitelja u značajnijoj mjeri, ne samo kao oblik rješavanja slučajeva diskriminacije, nego i preventivnim djelovanjem utjecati na sprječavanje takvih pojava ubuduće.


Rješavanje navedenih pitanja ne smije ostati na razini pojedinca već mora biti imperativ cijelog društva.

Privremeni boravak

Privremeni boravak strancu odobrava se kada su istovremeno ispunjeni svi uvjeti iz članka 54. stavka 1. točke 1. do 6. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11, 74/13, dalje u tekstu: ZOS). Uvjeti potrebni za ostvarenje istog su sljedeći: podnositelj zahtjeva dužan je dokazati jednu od svrha privremenog boravka navedenih u članku 47. stavku 1. Zakona o strancima; mora imati valjanu putnu ispravu; mora imati dovoljna sredstva za uzdržavanje; mora imati zdravstveno osiguranje; ne smije mu biti zabranjen ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj, niti smije predstavljati opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.


Privremeni boravak odobrava se strancu koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu:


1. spajanja obitelji,

2. srednjoškolskog obrazovanja i studiranja,

3. znanstvenog istraživanja,

4. humanitarnog razloga,

5. rada

6. rada raspoređenog radnika.


Posebno treba napomenuti da se privremeni boravak u svrhu rada odobrava kao dozvola za boravak i rad. Privremeni boravak u svrhu rada raspoređenog radnika može se odobriti državljaninu treće države samo ako ispunjava dodatne uvjete. Iznimno, strancu se može odobriti privremeni boravak i u druge svrhe, najduže do 6 mjeseci u godini dana. Državljaninu države članice EEP-a (Europskog ekonomskog prostora) vlasniku nekretnine u Republici Hrvatskoj može se odobriti privremeni boravak u druge svrhe do godine dana.


Zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnosi se u diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske, dok se zahtjev za odobrenje privremenog boravka za stranca kojemu za ulazak u Republiku Hrvatsku nije potrebna viza, može podnijeti i u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu namjeravanog boravka stranca, sjedištu poslodavca ili mjestu rada stranca. Iznimno, stranac kojem je za ulazak u Republiku Hrvatsku potrebna viza jest onaj koji dolazi radi studiranja na visokom učilištu u statusu redovitog studenta na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini. Zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnosi stranac, a zahtjev za dozvolu za boravak i rad može podnijeti i poslodavac.


O zahtjevu za odobrenje privremenog boravka odlučuje policijska uprava, odnosno policijska postaja prema mjestu boravišta, odnosno namjeravanog boravka stranca. Protiv navedene odluke može se izjaviti žalba o kojoj odlučuje Povjerenstvo. Protiv odluke o odbijanju dozvole za boravak i rad zbog popunjenosti godišnje kvote ili ako nije utvrđena godišnja kvota za produženje, novo zapošljavanje ili sezonsko zapošljavanje, nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.


Roditelj ili skrbnik djeteta rođenog na području Republike Hrvatske dužan je do navršenih 3 mjeseca života djeteta podnijeti zahtjev za odobrenje privremenog boravka za dijete. Privremeni boravak može se odobriti na vrijeme na koje je odobren privremeni boravak jednom roditelju ili skrbniku djeteta, odnosno do godine dana ako je jedan od roditelja ili skrbnik stranac na stalnom boravku.


Odobrenje za privremeni boravak izdaje se na rok važenja do godine dana. Rok važenja putne isprave mora biti najmanje 3 mjeseca duži od roka na koji se izdaje odobrenje za privremeni boravak. Strancu koji nema valjanu stranu putnu ispravu, a zahtjev za privremeni boravak podnese u Republici Hrvatskoj, izdaje se rješenje o odobrenju privremenog boravka. On je dužan priložiti stranu putnu ispravu


Zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka podnosi se najkasnije 30 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak, u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, odnosno sjedištu poslodavca ili mjestu rada stranca. Stranac koji je podnio zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka prije isteka roka važećeg privremenog boravka može ostati u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu.


Privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može se odobriti strancu koji je član uže obitelji:


1. hrvatskog državljanina,

2. stranca koji ima odobren stalni boravak,

3. stranca koji ima odobren privremeni boravak,

4. stranca kojemu je odobrena zaštita sukladno odredbama Zakona o azilu.


Iznimno, članu uže obitelji stranca koji u Republici Hrvatskoj boravi na temelju važeće dozvole za boravak i rad odobrene na godinu dana sukladno godišnjoj kvoti za zapošljavanje stranaca, može se odobriti privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji samo ako je stranac s kojim se traži spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj imao najmanje 2 godine odobren privremeni boravak. Privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji neće se odobriti članu obitelji stranca kojem je izdana dozvola za boravak i rad u svrhu sezonskog rada.


Članovi uže obitelji u smislu ovoga Zakona su:


1. bračni drugovi,

2. osobe koje su u izvanbračnoj zajednici,

3. maloljetna zajednička djeca bračnih i izvanbračnih drugova, njihova maloljetna posvojena djeca te maloljetna djeca svakog od njih, a koja nisu zasnovala vlastitu obitelj,

4. roditelji ili posvojitelji maloljetne djece.


Iznimno, članom uže obitelji hrvatskog državljanina, stranca kojem je odobren privremeni ili stalni boravak i stranca koji ima status azilanta, može se smatrati i drugi srodnik, ako postoje posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj. U slučaju poligamnog braka, spajanje obitelji na području Republike Hrvatske odobrit će se samo jednom bračnom drugu. Spajanje obitelji neće se odobriti ako je bračni ili izvanbračni drug oženjen ili je u dugotrajnoj vezi s drugom osobom. Izvanbračna zajednica u smislu ovoga Zakona je životna zajednica neudate žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje 3 godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.


Odobrenje za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji neće se odobriti ako je brak sklopljen iz koristi.


Brakom iz koristi smatra se brak koji je sklopljen radi izbjegavanja uvjeta koji su potrebni za ulazak i boravak stranca.


Okolnosti koje mogu ukazivati da je brak sklopljen iz koristi su:


1. bračni drugovi ne održavaju bračnu zajednicu,

2. bračni drugovi ne izvršavaju obveze koje proizlaze iz braka,

3. bračni drugovi nisu se upoznali prije sklapanja braka,

4. bračni drugovi ne daju dosljedne osobne podatke,

5. bračni drugovi ne govore jezik koji oboje razumiju

6. za sklapanje braka dana su materijalna sredstva, osim ako se ne radi o sredstvima koja se daju kao miraz, a supružnici dolaze iz zemalja u kojim je davanje miraza običaj,

7. postoje dokazi ranijih brakova iz koristi na strani bilo kojeg bračnog druga u Republici Hrvatskoj ili inozemstvu.


Ove odredbe se na odgovarajući način primjenjuju i na izvanbračnu zajednicu i u postupku odobrenja stalnog boravka.

zemljišne knjige

Zemljišne knjige su javne knjige u koje se upisuju nekretnine, prava na nekretninama (npr. vlasništvo, služnosti...) i određeni odnosi važni za promet nekretnina. Iz tog razloga, uvid u zemljišne knjige dostupan je svima te izvadak iz zemljišnih knjiga je  jedini dokaz o pravu vlasništva na nekoj nekretnini. Na temelju izvatka iz zemljišne knjige sklapaju se svi pravni poslovi vezani uz nekretnine ( ugovori o darovanju, kupoprodaji, zalogu).


Upravo iz tog razloga, svaka bi nekretnina trebala biti upisana u zemljišne knjige i pravno stanje bi trebalo biti u skladu sa stvarnim, ali realnost je drukčija. Unatoč nastojanjima da se izvanknjižno stanje uskladi sa knjižnim, još uvijek postoji veliki broj nepravilnosti po tome pitanju što dovodi do nemalog broja problema i nižeg stupnja pravne sigurnosti. Ta činjenica se  prvenstveno odnosi na područje Općinskog suda u Zagrebu, koji ima najviše neriješenih predmeta i najviše nekretnina koje nisu upisane u zemljišne knjige.


Kroz rad u pravnoj klinici, a i uopće u praski pravne struke, brojna su pitanja vezana upravo  za izvanknjižno vlasništvo.  Može li nekretnina u izvanknjižnom vlasništvu biti predmetom ovrhe? Može li se takva nekretnina naslijediti?


Prema Ovršnom zakonu moguće je provesti ovrhu nad nekretninom koja nije upisana u zemljišne knjige. Temeljem čl. 77 Ovršnog zakona ovrhovoditelj je dužan uz prijedlog za ovrhu dostaviti i dokaz o vlasništvu ovršenika odnosno izvadak iz zemljišne knjige. Kako se radi o izvanknjižnom vlasništvu , Ovršni zakon u čl.132 otvara mogućnost ovrhe nad nekretninom koja nije upisana u zemljišne knjige ili u zemljišnim knjigama ovršenik nije upisan kao vlasnik. Prema čl. 132 ukoliko nekretnina nije upisana u zemljišne knjige ovrhovoditelj će uz prijedlog za ovrhu morati priložiti dokaz o ovršenikovom pravu vlasništva (npr. izvadak iz knjige položenih ugovora), a ukoliko ne bi mogao pribaviti dokaz o vlasništvu, dužan je u prijedlogu za ovrhu naznačiti mjesto na kojem se nekretnina nalazi, njezin naziv, granice i površinu (podaci iz katastra). U potonjem slučaju sud obaviti plijenidbeni popis nekretnine za koju je predložena ovrha, zakazati ročište  i na ročište za plijenidbeni popis pozvati ovrhovoditelja, ovršenika i osobe s čijim nekretninama graniči ta nekretnina. Ovakav način ovrhe nije čest u praksi te ovrhovoditelji češće pribjegavaju u takvim slučajevima ovrsi na plaći, ostaloj imovini itd., ali je pravno moguć.


Što se tiče nasljeđivanja nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu  sporno je  pitanje kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, s obzirom da je zakonom u zemljišnim knjigama propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik). Laički rečeno, nasljednik se neće moći upisati kao vlasnik naslijeđene nekretnine samo temeljem rješenja o nasljeđivanju iz razloga jer ostavitelj (knjižni prednik) nije bio upisan kao vlasnik.


Što činiti u toj situaciji? Osoba koja je naslijedila nekretninu koja nije upisana u zemljišne knjige treba pokrenuti pojedinačni ispravni postupak za koji je nadležan općinski sud (zemljišnoknjižni odjel). Pojedinačni ispravni postupak se provodi radi usklađivanja izvanknjižnog stanja sa stvarnim kada za to postoji opravdan razlog. Prema Zakonu o zemljišnim knjigama opravdan razlog postoji kada je javnom ili javno ovjerovaljenom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i radi čijeg upisa bi trebalo ispraviti određene ZKM uloške. U ovom slučaju javna isprava će biti rješenje o nasljeđivanju doneseno u ostavinskom postupku. Pojedinačni ispravni postupak provodi se po pravilima Zakona o zemljišnim knjigama te pokreće se na prijedlog stranke. Zemljišnoknjižni sud, utvrdi li da postoje pretpostavke za otvaranje postupka, donijet će rješenje o pokretanju postupka, objaviti javni oglas da je postupak pokrenut kako sve osobe s pravnim interesima mogle uložiti prigovore unutar roka koji je odredio sud. Nakon isteka roka, sud će provesti raspravu te odlučiti o prijedlogu stranke. Nakon što sud donese rješenje stranka se može uknjižiti kao vlasnik naslijeđene nekretnine.


Važno je napomenuti da je obveza svakog vlasnika upisati nekretninu u zemljišne knjige i prijaviti svaku promjenu na njoj kako bi činjenično stanje odgovaralo pravnom. Radi vaše pravne sigurnosti kako bi mogli bez problema raspolagati vašom nekretninom, zaštiti svoje pravo i izbjeći komplikacije, provjerite da li je zemljišnoknjižno stanje u skladu sa izvanknjižnim. Ukoliko ustanovite da nije upisana , provjerite  da li je nekretnina evidentirana u knjigu položenih ugovora. Knjiga položenih ugovora služi za evidentiranje dokumenata o stjecanju vlasništva (ugovori o kupoprodaji, rješenja o nasljedstvu itd.) za one nekretnine koje nisu upisane u zemljišnu knjigu. Da bi se ishodilo pravo stanje vlasništva, nekretninu je potrebno etažirati i uknjižiti u zemljišnu knjigu.


Uvid u pravno stanje nekretnina možete ostvariti u nadležnim zemljišnoknjižnim odjelima (gruntovnica).


Ukoliko znate broj uloška u kojem se nalaze vaše nekretnine ili brojeve čestica stanje nekretnina možete provjeriti i na internetu. Izvadak s interneta vam može poslužiti samo za informaciju jer nema snagu javne isprave za razliku od izvatka iz zemljišnih knjiga.


Želite li dodatno  saznati jesu li podaci o čestici usklađeni, potrebno je napraviti identifikaciju. Podatak o identifikaciji izdaje nadležni ured za katastar. Ako se podaci katastra i zemljišne knjige (gruntovnice) razlikuju, tj. nisu usklađeni, potrebno je angažirati ovlaštenog geodetskog stručnjaka kako bi izradio geodetski elaborat usklađenja.

Što nakon otkaza?

Dobiti otkaz i pridružiti se sve većem broju nezaposlenih veliki je šok za sve koji se nađu u toj situaciji. Potaknuti mnogim upitima naših stranaka i velikim brojem gubitka prava zbog neznanja odlučili smo napisati par uputa kako bi na vrijeme poduzeli sve potrebne radnje potrebne za stjecanje određenih prava. Potrebno je puno dokumentacije, a rokovi su kratki.


Prijava na hrvatski zavod za zapošljavanje


Potrebno je prijaviti se područnom uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (u daljnjem tekstu: HZZ)  u roku od 30 dana od prestanka radnog odnosa. Ukoliko iz opravdanog razloga propustite rok za prijavu, potrebno  je podnijeti zahtjev HZZ-u u roku od 8 dana od dana prestanka razloga koji je prouzročio propuštanje roka, a najkasnije 60 dana od propuštanja roka.


Ako propustite taj rok, gubite prava sa HZZ-a.


Pravo na novčanu naknadu stječete ako ste nezaposlena osoba i  u trenutku prestanka radnog odnosa imate najmanje 9 mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca. Bitno je da je otkaz jednostran od strane poslodavca i da zaposlenik nije kriv za otkaz. Ako ste potpisali sporazumni otkaz, ako ste dobili izvanredni otkaz (zbog teške povrede radne obveze) ili ako niste zadovoljili na probnom radu, nemate pravo na naknadu.


Da bi se prijavili na HZZ potrebno je priložiti:


- dokaz o razlogu prestanka radnog odnosa

- otkaz ugovora o radu od strane poslodavca, koji dokazuje da vi niste krivi za otkaz ili

- izvanredni otkaz koji ste vi sami dali, ali zbog skrivljenog ponašanja poslodavca (npr. zbog neisplate plaće)


- dokaz o prosjeku obračunate plaće umanjene za doprinose za obvezna osiguranja za tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa (obračuni plaće).

Potrebno je napomenuti, ako ste zadnja dva mjeseca bili na bolovanju ne podnosite obračune sa bolovanja, nego zadnja tri obračuna punog iznosa plaće.


- presliku stranica radne knjižice na kojima su upisani podaci i


- presliku tekućeg računa banke.


Novčana naknada za prvih 90 dana korištenja iznosi 70%, a za preostalo vrijeme korištenja 35% od osnovice. Koliko dugo ćete dobivati naknadu ovisi o vremenu provedenom na radu. Tako to može biti samo 90 dana ako ste na radu proveli između 9 mjeseci i 2 godine pa do 450 dana ako ste na radu proveli više od 25 godina.


Nezaposlena osoba koja je provela na radu više od 32 godine i kojoj nedostaje do 5 godina do ispunjenja uvjeta dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu ima pravo na novčanu naknadu sve do ponovnog zaposlenja ili ostvarenja uvjeta za mirovinu. Bitno je da se svaki mjesec redovno javljate u prostorije HZZ-a kako pravo na naknadu ne biste izgubili.


Prijava na hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje


Zdravstveno osiguranje više se ne stječe automatizmom čim se prijavite na HZZ, već ga je potrebno regulirati u Zavodu za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu:HZZO). 

U roku od 30 dana nakon otkaza potrebno je prijaviti se u područni ured HZZO-a sa ispunjenom Tiskanicom br. 2.


Propuštanjem ovog roka gubi se pravo na besplatno zdravstveno osiguranje. Ali ukoliko ste u braku, osigurati se možete preko supružnika, a ako ste hrvatski branitelj imate pravo na besplatno osiguranje. Osobe koje ne mogu zdravstveno osiguranje dobiti na taj način, a propustile su rok od 30 dana  morat će si same uplaćivati doprinose.


Dopunsko zdravstveno osiguranje


Nezaposlene osobe nemaju više pravo na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje samom činjenicom što su nezaposlene, već samo ako njihov ukupan prihod u prethodnoj kalendarskoj godini, iskazan po članu obitelji, mjesečno ne prelazi iznos od 1.516,32 kune. Dokaz o prihodima možete dobiti u Poreznoj upravi u mjestu svog prebivališta.

Ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju

Vođeni čestim upitima naših stranaka, donosimo pregled najvažnijih odredbi o dopunskom zdravstvenom osiguranju.


Opći uvjeti ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju utvrđeni su na osnovi Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju (članci 11.-16.) te Pravila uspostavljanja i provođenja dopunskog zdravstvenog osiguranja (članak 4., stavak 4.).


Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i ponuditelj sklapaju ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju koji se sastoji od police i Općih uvjeta. Za odnose između ugovornih strana, koji nisu uređeni Općim uvjetima, primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima.


Osiguranikom mogu postati samo osigurane osobe koje su navršile 18 godina života te koje prema Zavodu nemaju nepodmirenih tražbina, odnosno dospjelih (neplaćenih) premija iz važeće ili prethodnih polica dopunskog zdravstvenog osiguranja sklopljenih sa Zavodom. Samostalni obveznici uplate doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje mogu postati osiguranicima ukoliko su Zavodu u cijelosti podmirili te doprinose.


Ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju sklapa se na osnovi ponude ponuditelja. Ponuda vrijedi 8 dana od dana kada je Zavod zaprimi te ju obvezno potpisuje osoba koja želi postati osiguranikom. Police moraju u potpunosti odgovarati podacima iz ponude. Ako se podaci u polici bitno razlikuju od onih iz ponude, ugovaratelj ili osiguranik mogu u roku od 30 dana nakon primitka police od Zavoda (pisanim putem) zatražiti ispravak police. Ukoliko se to ne učini u zadanom roku, vrijedi sadržaj police. Bitna razlika ponude i police je u imenu i prezimenu osiguranika, imenu i prezimenu (nazivu) ugovaratelja, adresi ugovaratelja i datumu rođenja osiguranika.


Ugovor se sklapa na godinu dana s mogućnošću produljenja na novo razdoblje od godinu dana. Osiguranje prestaje i prije isteka roka utvrđenog policom u slučaju:


smrti osiguranika (danom smrti)

gubitka/promjene statusa osiguranika/osigurane osobe Zavoda (danom gubitka, tj. promjene statusa)

raskida ugovora

otkaza ugovora (istekom otkaznog roka)

odustanka od ugovora (od dana početka važenja police pod uvjetom da nije uplaćena dospjela premija)

nastavnog osiguranja (danom sklapanja novog ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju)

gubitka prava na policu na teret državnog proračuna Republike Hrvatske

Osiguranik ostvaruje prava iz osiguranja putem važeće iskaznice, tj. na osnovi iskaznice ukoliko do početka važenja police nije došao u posjed iskaznice.


Plaćanje premije i posljedice neplaćanja


Zavod će o dospjelim, a neplaćenim premijama izvijestiti ugovaratelja pisanom opomenom. Na zakašnjele uplate premija će se obračunati zakonske zatezne kamate. Osiguravatelj je obvezan prihvatiti premiju od svake osobe koja za to ima pravni interes.


Besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje


Građani kojima će se dopunsko zdravstveno osiguranje platiti iz državnog proračuna su osigurane osobe iz članka 6. točke 12. – 20., točke 25., 26.,  članka 9. stavka 3.,  članka 13. i 59. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju teprema izmijenjenom Zakonu o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju:


hrvatski ratni vojni invalidi, članovi njihovih obitelji (kao i osigurane osobe kojima je priznato svojstvo ratnoga vojnog invalida, mirnodopskoga vojnog invalida i civilnog invalida rata prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata) 

osobe s invaliditetom i druge osobe kojima se priznaje pravo na pomoć i njegu u obavljanju većine ili svih životnih funkcija prema posebnim propisima, kojima je priznato pravo na osobnu invalidninu prema posebnim propisima, koje imaju najmanje 80% tjelesnog oštećenja prema propisima o mirovinskom osiguranju ili prema drugim posebnim propisima, te ostale osobe s invaliditetom s tjelesnim ili intelektualnim oštećenjem

dobrovoljni davatelji krvi s preko 35 davanja (muškarci), odnosno preko 25 davanja (žene)

redovni učenici i studenti stariji od 18 godina

hrvatski branitelji iz Domovinskog rata s utvrđenim oštećenjem organizma od najmanje 30%

 kao i osobe čiji ukupan prihod u prethodnoj kalendarskoj godini po članu obitelji ne prelazi 45,59 posto proračunske osnovice (iznimno umirovljenik samac ima pravo na plaćanje premije iz državnog proračuna ako njegov prihod u prethodnoj kalendarskoj godini nije veći od 58,31%  proračunske osnovice)

Raskid ugovora


Do njega će doći ukoliko ugovaratelj ne plati dospjelu premiju do ugovorenog roka, niti to učini druga zainteresirana osoba. Zavod će raskinuti ugovor nakon isteka tridesetog dana od dana kada je ugovaratelju uručeno preporučeno pismo Zavoda kojim ga se opominje da plati dospjelu premiju. Taj rok ne može isteći prije nego istekne rok od 60 dana od dospijeća premije (u svakom slučaju će se ugovor raskinuti ako premija nije plaćena u roku od 90 dana nakon njezina dospijeća). U slučaju raskida ugovora ugovaratelj se Zavodu obvezuje platiti ugovornu kaznu u visini iznosa premije pripadajuće nerealiziranom dijelu osiguravateljnog razdoblja. Ugovor je ništavan ukoliko je u trenutku njegovog sklapanja već nastao osigurani slučaj ili je bilo izvjesno da će nastupiti, osim ako Odlukom o polici nije drugačije utvrđeno (tada će se uplaćena premija vratiti ugovaratelju umanjena za troškove osiguravatelja).


Otkaz ugovora


Ugovaratelj može otkazati ugovor uz otkazni rok od tri mjeseca za koje je vrijeme obvezan podmiriti pripadajuću premiju.


Odustanak od ugovora


Ugovaratelj može odustati od ugovora do dana početka osiguranja pod uvjetom da nije uplatio dospjelu premiju.


Produljenje osiguravateljnog razdoblja


Nakon isteka osiguravateljnog razdoblja od godine dana ugovor će se smatrati važećim i za naredno razdoblje od jedne godine (u skladu s Općim uvjetima), osim ako se osiguranik/ugovaratelj u roku od najkasnije 60 dana prije isteka ugovorenog razdoblja pisano izjasni da ne želi produljenje sklopljenog ugovora. Isto neće vrijediti za osiguranike koji ostvaruju policu na teret sredstava državnog proračuna RH. Njima se polica ne produžuje automatski već HZZO treba prvo utvrditi postoje li uvjeti za njezino produženje. Ako potrebni podaci nisu dostupni HZZO-u, pribavit će ih sam osiguranik, najkasnije do isteka trenutno važeće police.


Nastavno osiguranje


Ono se sklapa kada osiguranik želi nastaviti dopunsko zdravstveno osiguranje pod drugim uvjetima koji zahtijevaju sklapanje novog ugovora ili kada se mijenja ugovaratelj. Može se sklopiti temeljem pisane (najkasnije 40 dana prije željenog dana novog osiguranja), usmene i e-ponude (najkasnije 30 dana prije željenog dana novog osiguranja).


Naknada štete


Za štetu Zavodu odgovaraju ugovaratelji:


1.      s kojima je raskinut ugovor jer nisuplatili dospjelu premiju do ugovorenog roka, niti je to učinila koja druga zainteresirana osoba, poduvjetom da je iznos štete viši od iznosa premije pripadajuće razdoblju osiguranja prije dana raskida ugovora (za razliku između iznosa štete i premije)


2.      koji su otkazali ugovor  uz otkazni rok od tri mjeseca za koje su vrijeme obvezni podmiriti pripadajuću premiju, ukoliko je iznos štete viši od iznosa premije pripadajuće razdoblju osiguranja (za razliku između iznosa štete i premije)


Ugovorne strane rješavat će sva sporna pitanja sporazumno, a ako to nije moguće, nadležan je stvarno nadležni sud prema sjedištu ugovaratelja.

Načelo non refoulement

Jedno od temeljnih načela za pitanje zaštite izbjeglica je načelo non refoulement, odnosno načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja. To načelo štiti izbjeglice koje se nađu na području izvan svoje zemlje podrijetla od prisilnog vraćanja na područje gdje postoji vjerojatnost da bi bili proganjani, mučeni ili ubijeni.


Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951.


Načelo non refoulement definirano je Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951, a Protokolom iz 1967. proširen je krug osoba na koje se Konvencija (pa samim time i načelo non refoulement) odnosi. Članak 33. Konvencije određuje da „nijedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja.“ To znači ne samo da izbjeglice neće biti vraćene u zemlju podrijetla, već ni na koje drugo područje u kojoj bi njihov život i sloboda bili ugroženi iz razloga navedenih u Konvenciji. Organi države na čijem području se izbjeglica nalazi dužni su temeljito ispitati postoje li ti razlozi za određeno područje.


Iznimke od načela non refoulement


Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. predviđa da se u određenim slučajevima može odstupiti od ovog načela. U članku 33. Konvencija propisuje da načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja „ne može koristiti izbjeglica kojeg se opravdano smatra opasnim po sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili koji, nakon što je pravovaljano osuđen za posebno težak zločin, predstavlja opasnost po društvo te zemlje“.Što će se u konkretnom slučaju smatrati posebno teškim zločinom ili opasnošću po sigurnost zemlje, prepušteno je ocjeni pojedine države.


Načelo non refoulement u hrvatskom zakonodavstvu


Poštivanje ovog načela obvezno je za svaku državu potpisnicu Konvencije, među kojima je od 1992. i Republika Hrvatska. Hrvatska je ovo načelo unijela i u vlastito zakonodavstvo, pa tako Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15) također propisuje zabranu prisilnog udaljenja ili vraćanja. Čl. 6. Zakona propisuje da „ zabranjeno je prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“


Načelo non refoulment u međunarodnim dokumentima


Brojni međunarodni dokumenti, uz navedene, također predviđaju zabranu protjerivanja ili vraćanja izbjeglica. Najvažniji od tih dokumenata su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966, Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984, Konvencija organizacije afričkog jedinstva o reguliranju određenih aspekata izbjegličkih problema u Africi iz 1969.


Iz ovog kratkog obrazloženja načela non refoulement vidljivo je da je ono temelj zaštite izbjeglica, vrlo brojne i vrlo ranjive skupine ljudi. Međutim, kako za neke zemlje priljev izbjeglica predstavlja značajan društveni problem, postoji vrlo raširena praksa njihovog odbijanja, odnosno vraćanja u zemlju podrijetla ili u neku od zemalja u kojoj su boravili nakon napuštanja zemlje podrijetla, pa čak i kad su ispunjene sve pretpostavke koje međunarodni ugovori predviđaju za primjenu ovog načela. Budući da je rješavanje pitanja izbjeglica i njihovog prihvata vrlo važno ne samo s društvenog i političkog aspekta, već ima i značajnu humanu dimeziju, nužno je da se na međunarodnoj razini puno više inzistira na dosljednoj primjeni ovog načela.

Građanska odgovornost zdravstvenih radnika

Obzirom na problematiku i teške posljedice koje mogu biti prouzročene medicinskom intervencijom veoma je važno uputiti javnost u mogućnosti koje postoje u takvim slučajevima.


Zakon o zaštiti prava pacijenata u čl. 29. navodi da pacijent ima pravo na naknadu štete sukladno općim propisima obveznog prava. Slično je uređeno i Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini koju je RH ratificirala 2003., a kojom se pacijentu jamči pravo na naknadu štete koja se prouzroči medicinskom intervencijom. Neupitno je dakle, da je potrebno pacijentu ili članu njegove obitelji naknaditi određenu štetu ukoliko prilikom pružanja zdravstvene usluge nastanu neželjene posljedice, .


Zakon o zdravstvenoj zaštiti navodi mogućnost (ne i obvezu zdravstvenih radnika), osiguranja od odgovornosti za štetu koju bi mogli uzrokovati obavljanjem zdravstvene djelatnosti.


Za postojanje predviđenih prava pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti ispunjene kumulativno. Te pretpostavke su:


1.      štetna radnja štetnika,


2.      šteta na strani oštećenika,


3.      uzročna veza između štetne radnje i štete te


4.      protupravnost štetne radnje.


+    krivnja


Što se tiče štetne radnje, medicinskoj je struci prepušteno utvrditi što je učinjeno po pravilima struke, a što ne. Nije odlučno pravno, nego medicinsko mjerilo koje je manje rigidno. Pri tome je važno uzeti u obzir okolnosti u kojima je donesena stručna odluka, jer liječnik nekada u trenutku mora odlučiti o izboru metode. Za zdravstvene radnike je karakteristično da se kao objektivno mjerilo za utvrđivanje profesionalne pažnje uzima tzv. objektivno mjerilo. Ono se utvrđuje dvojako, kako prema osobama iz istog profesionalnog kruga, tako i prema konkretnim okolnostima u kojima se intervencija odvija. Veća opasnost i veći rizik zahtijevaju veću pažnju, a hitnost i nužnost zahvata opravdavaju niži standard pažnje.


Kada se govori o protupravnosti, protupravnom se ne smatra ona radnja koja je poduzeta u cilju liječenja sukladno dostignuću medicinske znanosti i struke te uz pristanak pacijenta. Pristanak pacijenta isključuje protupravnost pod uvjetom da je pravno valjan i da su zahvati izvedeni u onom opsegu u kojem je pristanak i dan. Međutim, pristanak ne isključuje protupravnost liječnika ukoliko su nastupile posljedice zbog nastajanja liječničke greške. U slučaju neuspješnog zahvata bez pristanka pacijenta odgovara zdravstveni radnik za svu prouzročenu štetu makar je zahvat izveden prema pravilima struke. Koncepcija instituta informirani pristanak temelji se na pravu pacijenta o informiranosti o svom zdravstvenom stanju te na pravu o prihvaćanju ili neprihvaćanju prijedloga liječnika.


Krivnja zdravstvenog radnika je jedna od najvažnijih pretpostavki odgovornosti. Slučajevi namjernog ozljeđivanja pacijenta su vrlo rijetki, stoga se najčešće odgovornost temelji na nepažnji u odstupanju koja može biti gruba (krajnja) nepažnja i obična nepažnja.


Sukladno čl. 154 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, krivnja štetnika se presumira. Štetnik (zdravstveni radnik) mora dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupio prema pravilima struke. Da se oslobodi odgovornosti, dovoljno je da zdravstveni radnik dokaže kako je prilikom pružanja zdravstvene usluge primjenjivao pravila zdravstvene struke pažnjom dobrog stručnjaka. Kao pomoćno sredstvo u dokazivanju sudu pomažu medicinski vještaci koji daju svoja stručna objašnjenja i tumačenja.


Povrede koje zdravstveni radnici mogu počiniti prilikom pružanja zdravstvene zaštite su:


- Povreda pravila zdravstvene struke


- Povreda obveze pružanja hitne medicinske pomoći


- Povreda prava na tjelesni integritet pacijenta


- Povreda obveze sklapanja ugovora o pružanju zdravstvene zaštite


- Odgovornost za štetu koja je uzrokovana medicinsko-tehničkom opremom


Ukoliko je, dakle, šteta posljedica krivnje medicinskog djelatnika, svatko kome je takva šteta prouzročena, ima pravo na naknadu iste, uz ispunjavanje općih pretpostavaka odgovornosti za štetu.

Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

Obzirom da se sklapa sve više ugovora kojima se jedna strana obvezuje uzdržavati drugu stranu, a ta strana za uzvrat daje svu ili dio imovine, smatramo da je potrebno detaljnije objasniti navedene odnose.


Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i nužno nasljeđivanje


Od posebne važnosti je istaknuti mjesto takvih ugovora u odnosu na nasljeđivanje. Jedna od češćih situacija u kojoj se stranke nađu je ona u kojoj one ostanu bez imovine koje mogu naslijediti zbog toga što je ostavitelj ranije sklopio takav ugovor, bilo s pojedinim članom obitelji ili s nekim tko nije član obitelji, i tako otuđio svu svoju imovinu ili jedan dio (npr. stan).


Naime, stranke se u ostavinskom postupku mogu pozvati na nužni nasljedni dio samo ako je ostavitelj oporukom ili nekim besplatnim pravnim poslom (darovanjem) otuđio toliki dio imovine da nasljednicima nebi pripao zakonski nasljedni dio.


Naplatni pravni posao je onaj u kojem postoje činidba i protučinidba, a besplatni pravni posao je onaj u kojem nema protučinidbe. S obzirom da i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i ugovor o doživotnom uzdržavanju imaju i činidbu i protučinidbu u svojem sadržaju, oni predstavljaju naplatne pravne poslove, i tako ne ulaze u sastav ostavine.


Prema tome, ukoliko je ugovor valjan i obveza uzdržavanja je ispunjena, nasljednici primatelja uzdržavanja neće moći dobiti tu imovinu na temelju njihovog nasljednog prava.


Najčešći takav ugovor je ugovor o doživotnom uzdržavanju. On je uređen Zakonom o obveznim odnosima u člancima 579.-585.


Sadržaj


Tim ugovorom obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili neku treću osobu (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da davatelj uzdržavanja dobiva navedenu imovinu u trenutku smrti primatelja uzdržavanja. Prava i obveze u navedenom ugovoru dogovaraju stranke te one ovise o potrebama i mogućnostima ugovornih strana i različite su od slučaja do slučaja, ali najčešće se odnosi na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba kao što su:


- pružanje ili osiguravanje smještaja,


- pomoć oko održavanja higijene,


- osiguranje odjeće i obuće, osiguravanje hrane i pića,


- davanje određenog iznosa novca u pravilnim vremenskim razmacima,


- sahrana primatelja uzdržavanja itd.


Oblik


Takav ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta. Prilikom ovjere takvog ugovora ovlaštena osoba je dužna ugovarateljima dužna pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice (koja su prava i obveze ugovornih strana, što se događa s imovinom itd.). Pisana forma se traži radi zaštite pravne sigurnosti, sprječavanja mogućih zlouporaba a i radi zaštite prava trećih osoba. Treće osobe o kojima se ovdje govori su npr. nužni nasljednici koji otuđenjem imovine temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju gube pravo na nužni dio.


Ako je predmet navedenog ugovora nekretnina, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu, kao i u slučaju ako se radi o pokretnini ili pravu za koje se vodi javni registar, npr. motorna vozila.


Davatelj uzdržavanja prema zakonu ne odgovora poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti i drugačije, npr. da će davatelj uzdržavanja odgovarati za one njegove dugove koji postoje prema određenim vjerovnicima u trenutku sklapanja ugovora.


Prestanak


Ugovor o doživotnom uzdržavanju stranke mogu sporazumno raskinuti i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje, a raskid je moguć jednostrano kod stranaka koje prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. To bi značilo da su stranke u lošim odnosima, ne podnose se, u svađi su ili tome slično. Također, jedna strana može raskinuti ugovor kada druga strana ne ispunjava svoje obveze iz tog ugovora.


Valja napomenuti da se ugovor može raskinuti i zbog izmijenjenih okolnosti, tj. ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Primjer takvih okolnosti bi bilo iznenadno osiromašenje davatelja uzdržavanja zbog kojeg on više ne može uzdržavati primatelja uzdržavanja.


Isto tako, sud može pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu rentu (osobna renta koja se isplaćuje do smrti primatelja uzdržavanja) ako to odgovara objema ugovornim stranama.


U slučaju smrti davatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni na to ne bi pristali, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanja.


Drukčije je kada bračni drug i potomci nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze u kojem slučaju oni imaju pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdržavanja. Naknadu će odrediti sud po slobodnoj ocjeni.Posebno će uzeti uobzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su nasljednici davatelja uzdržavanja.


Drugi, vrlo sličan ugovor, s razlikom trenutka stjecanja  prava i obveza je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, također uređen u Zakonu o obveznim odnosima u člancima 586.-589.


Sadržaj


Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelj uzdržavanja), uzdržavati do njegove smrti, a druga strana se obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Kod ovog ugovora, davatelj uzdržavanja stječe primateljevu imovinu trenutkom sklapanja ugovora.


Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te stvari ili prava budu preneseni. Kod nekretnina radi se o tome da se davatelj uzdržavanja ovlašten odmah po sklapanju ugovora upisati u zemljišne knjige.


Preporuka je da se kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju čiji je predmet nekretnina osnuje osobna služnost pravo stanovanja u korist primatelja uzdržavanja kako bi on imao osnovu za korištenje nekretnine koju je prenio na davatelja uzdržavanja. Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo stanovanja je osobna služnost koja svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom.


U slučaju smrti davatelja uzdržavanja, a i kod ostalih pitanja vrijedi isto što i kod ugovora o doživotnom uzdržavanju.


Zaključno, osnovna razlika između ova dva ugovora je trenutak prelaska imovine s primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja uzdržavanja trenutkom smrti primatelja uzdržavanja dok kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja uzdržavanja odmah nakon sklapanja ugovora, na način određen zakonom.

Oštećenik kao tužitelj

S obzirom na česte upite stranaka o mogućnosti preuzimanja kaznenog progona od strane oštećenika u kaznenom postupku, objavljuje se  kratak pregled obveza državnog odvjetnika nakon zaprimanja kaznene prijave i prava oštećenika u slučaju odbacivanja kaznene prijave.


Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14), Državno odvjetništvo kao posebno državno tijelo, samostalno odlučuje o kaznenom progonu počinitelja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti te priprema optužnicu za suđenje pred nadležnim sudom.


Državni odvjetnik je dužan u roku od 6 mjeseci od upisnika prijave u upisnik kaznenih prijava odlučiti o istoj i o tome obavijestiti podnositelja prijave.


Državni odvjetnik će nakon zaprimanja kaznene prijave ispitati navode iz kaznene prijave i ovlašten je odbaciti kaznenu prijavu (ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon, ako ne postoje osnove sumnje da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo te ako podaci u prijavi upućuju na zaključak da prijava nije vjerodostojna).Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.O odbacivanju kaznene prijave i razlozima treba se obavijestiti oštećenika u roku od 8 dana.


Rješenje kojim se odbacuje kaznena prijava se dostavlja prijavitelju u roku od 8 dana od odbacivanja. Uz rješenje se dostavlja posebna pouka u kojoj se prijavitelja obavještava, da u slučaju da je sam na bilo koji način oštećen kaznenim djelom, a smatra da odluka državnog odvjetnika nije utemeljena, može sam poduzeti kazneni progon, bez obzira na stajalište državnog odvjetnika.


Mogućnost poduzimanja kaznenog progona, od strane oštećenika, je način provjere rada državnog odvjetnika jer omogućava nezadovoljnim prijaviteljima kaznenih djela, koji smatraju da postoji kaznena odgovornost prijavljenih osoba, vođenje postupka, neovisno o odluci državnog odvjetnika. Navedene mogućnosti su na raspolaganju svim osobama koje su na bilo koji način oštećene kaznenim djelom (ne samo žrtvama, već i osobama čija su osobna i imovinska prava povrijeđena na druge načine).


Oštećenik ima pravo preuzeti kazneni progon u roku od 8 dana od primitka obavijesti o odbacivanju kaznene prijave, a ukoliko nije bio na vrijeme upoznat s činjenicom da je državni odvjetnik odbacio kaznenu prijavu, može pred nadležnim sudom, u roku od 6 mjeseci od dana odbacivanja kaznene prijave, dati izjavu da nastavlja postupak i u tom slučaju mu pripadaju sva prava koja pripadaju državnom odvjetniku, osim onih koja državni odvjetnik ima kao državno tijelo - omogućeno mu je razgledavanje spisa, pregledavanje snimki i sudjelovanje u provođenju radnji u postupku.


Oštećenik može sucu istrage predložiti provođenje istrage, provođenje određenih dokaznih radnji, ima pravo na obavijesti o toku istrage i postupcima koji se provode. Da bi mogao ostvariti svoje pravo na preuzimanje kaznenog progona, oštećenik se mora u zadanim rokovima izjasniti da želi preuzeti kazneni progon te obavijestiti sud o eventualnoj promjeni adrese.


Nakon isteka rokova i u slučaju neprijavljivanja promjene adrese, oštećenik gubi sva prava koja mu pripadaju kao oštećeniku kao tužitelju.

Novi položaj pacijenta u reformiranom i informatiziranom zdravstvu

Tehnologija mijenja postojeći sustav zdravstva na koji smo navikli. U Hrvatskoj većduže traje informatizacija sustava primarne zdravstvene zaštite, kao i bolničkog sustava, no ta informatizacija nije značila da se pacijenti nužno moraju informatički opismeniti. I daljnjom informatizacijom zdravstva to se ne bi promijenilo.



Zaštita podataka i povijest bolesti


Sa strane zaštite i dostupnosti zdravstvenih podataka pacijenta, putem eZdravstvenog kartona, navodi se kako će se podaci o zdravstvenom stanju osobe, odnosno njen zdravstveni karton spremati u kriptiranim šiframa, zaštićenom informacijskom sustavu. Ti podaci iz elektronskog zdravstvenog kartona bit će dostupni samo izabranom liječniku ili njegovoj zamjeni.


Cijela povijest bolesti bit će sadržana u elektronskom zdravstvenom kartonu pa nema govora o tome da bi sada svi liječnici imali pristup povijesti bolesti pacijenta. Svi zdravstveni djelatnici u informacijski sustav ulazit će sa svojim "pametnim karticama", ali to im neće omogućavati da vide sadržaj elektronskog zdravstvenog kartona pacijenta.



Naručivanje i liste čekanja


Vezano za eNaručivanje pacijenata, aktualno se navodi, kako će umreženjem svih javnih bolnica u informacijski sustav elektronsko naručivanje postati transparentnije i brže.


Ministar zdravlja, Rajko Ostojić, odlučio je liste čekanja konkretnim mjerama učiniti preglednijim, skratiti ih i napokon dobiti točne podatke o tome koliko pacijenata čeka na zakazane preglede, te bi sukladno najavama vrlo skoro svaki pacijent imao uvid u stvarno stanje, a liste čekanja bi se smanjile.


U najavi je i da bi svaka bolnica imala radnu skupinu od najmanje dva člana koja bi upravljala listama čekanja. Oni bi bili zaduženi za komunikaciju s Ministarstvom zdravlja i HZZO-m, te bi se podaci svakodnevno ažurirali. Zadatak radnih skupina bio bi da sve pacijente s lista čekanja nazovu tri-četiri dana prije kako bi potvrdili dolazak ili otkazali.


Uvela bi se i nacionalna eLista čekanja, kojom će se povezati svi punktovi, tako da više neće biti moguće da se jedan pacijent naruči u više bolnica za isti pregled. Tako će se eliminirati dvostruko naručene pacijente i prikazati stvarno stanje na listama čekanja.


U skorije vrijeme uvelo bi se i eNaručivanje u primarnu zdravstvenu zaštitu. Svaki pacijent tako će svoj termin moći dobiti od obiteljskog liječnika koji će pretražiti bazu i ponuditi pacijentu termine koji mu odgovaraju.



Podizanje lijekova


Moći podići lijek, samo uz zdravstvenu iskaznicu, bez papirnatog recepta, u bilo kojoj ljekarni, dobra je strana eRecepta. I eUputnica znači smanjenje bolničke administracije, te u organizaciju zdravstva unosi određene pozitivne aspekte, primjerice, liječnik će poslati Euputnicu za pretrage u laboratoriju pacijenta, a nalaz će dolaziti elektronskim putem liječniku. Nakon davanja npr. uzorka krvi u laboratoriju, rezultati će stići liječniku pacijenta, te neće biti potrebe da ih pacijent diže.



Kako ovo sve utječe na prava pacijenata?


Ono što se može reći uvidom u te inovacije u zdravstvenom sustavu jest da one načelno ni na koji način ne okrnjuju pravo na privatnost pacijenta. Informacijski stručnjaci tvrde da su veze kojima komuniciraju zdravstveni djelatnici, kao i podaci u vezi sa pacijentom, višestruko zaštićeni, a pacijenti i nadalje zadržavaju svoja ranija prava, koja njihovu osobnost višestruko štite. Odnos s liječnikom ostaje i nadalje osoban, a eventualna se povreda pacijentove osobnosti, od bilo kojeg sudionika u novom e-sustavu i nadalje štiti Ustavom, zakonom i drugim propisima, kao i do sada.

Novčana naknada za nezaposlene

Čestim izmjenama i dopunama pravnih propisa i pritom nepažnjom zakonodavca može doći do situacija u kojima dva ili više propisa nisu usklađena što posljedično dovodi do nemalih poteškoća za građane. Slijedi opis jednog takvog slučaja i u konačnici ipak zadovoljavajućeg rješenja zakonodavca.


Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti uređuje, između ostaloga, pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Zakon propisuje kako nezaposlena osoba koja je provela na radu više od 32 godine ima pravo na novčanu naknadu sve do ponovnog zaposlenja, odnosno da to pravo prestaje ispunjenjem uvjeta za starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu te u drugim Zakonom navedenim slučajevima.


Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik (žena) kada navrši 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža.


Kako bi se napravio odmak od samog navođenja odredaba zakona, a problematika objasnila na primjeru, ističe se sljedeća situacija. Ženska osoba, s upravo navršene 53 godine života te s 32 godine mirovinskog staža podnosi, povodom prestanka radnog odnosa, 1.1.2010. godine zahtjev Hrvatskom zavodu za zapošljavanje za ostvarenje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Zahtjev joj se odobrava s obzirom da je provela na radu više od 32 godine. Stranci se konkretno odobrava pravo na novčanu naknadu u trajanju od 2 godine s obzirom da će 1.1.2012. napuniti 55 godina života i time ispuniti uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu.


Međutim, Zakon o mirovinskom osiguranju je izmijenjen pa pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik (žena) kada navrši (u 2012. godini) 55 godina i 6 mjeseci života i 30 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža (a ne 55 godina).


Što to znači za žensku osobu iz gore navedene situacije? Ona će 1.1.2012. izgubiti pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti s obzirom da ga je stekla temeljem Zakona o posredovanju pri zapošljavanju, a taj zakon ne predviđa produženje prava na navedenu naknadu za njezin slučaj. Po situaciji iz trenutka kada joj je HZZ odobrio pravo na novčanu naknadu, nemogućnost produženja toj osobi ne bi predstavljala problem jer bi 1.1.2012. ionako stekla pravo na prijevremenu starosnu mirovinu. No, kako se u međuvremenu promijenio Zakon o mirovinskom osiguranju, ona će uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu steći tek 1.7.2012. To znači da od 1.1.2012. do 1.7.2012. neće imati pravo niti na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti niti na prijevremenu starosnu mirovinu, dakle bit će 6 mjeseci bez prihoda!


Zbog tog je razloga Zakon o posredovanju pri zapošljavanju izmijenjen. U njemu je propisano kako će se nezaposlenoj osobi (ženi) koja je ostvarila pravo na novčanu naknadu do zaposlenja ili nastupa neke od okolnosti propisane Zakonom produžiti pravo na novčanu naknadu do ispunjenja uvjeta godina starosti za stjecanje prava za prijevremenu starosnu mirovinu (ako ispunjava uvjet ostvarenog mirovinskog staža). Time ženska osoba iz navedenog slučaja ipak neće ostati bez prihoda 6 mjeseci s obzirom da će moći primati novčanu naknadu do trenutka ispunjenja uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu. Zahtjev za ostvarenje prava na novčanu naknadu se, važno je napomenuti, mora podnijeti nadležnoj područnoj službi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u roku od 30 danaod dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju pri zapošljavanju.

Stjecanje hrvatskog državljanstva

Budući da je već bilo pisano o stjecanju hrvatskog državljanstva prirođenjem i o samom upravnom postupku, ovdje će biti riječ o uvjetima koji trebaju biti ispunjeni da bi se zatražilo, a na kraju i steklo hrvatsko državljanstvo.


Državljanstvo najčešće nastaje rođenjem, a prestaje  smrću. No, državljanstvo može nastati i ako osoba stranog državljanstva ili osoba bez državljanstva podnese  zahtjev za hrvatsko državljanstvo policijskoj postaji odnosno policijskoj upravi prema mjestu boravka u Republici Hrvatskoj kao i diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu RH u inozemstvu.


U našoj državi Zakon o hrvatskom državljanstvu (NN 53/91, 70/91, 28/92, 113/93 – odluka Ustavnog suda, 130/11) uređuje koje će se osobe i pod kojim uvjetima smatrati njenim državljanima.


Hrvatsko državljanstvo se tako stječe:


 1. podrijetlom,


 2. rođenjem na području Republike Hrvatske,


 3. prirođenjem (naturalizacijom), i


 4. po međunarodnim ugovorima.


1. STJECANJE HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA PODRIJETLOM


Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete:


čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani;

ili čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u Republici Hrvatskoj;

ili  čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu. To dijete će steći hrvatsko državljanstvo ako do navršene 18. godine života bude prijavljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela Republike Hrvatske u inozemstvu ili u Republici Hrvatskoj ili se nastani u Republici. Ali, ovi uvjeti ne moraju biti ispunjeni ako bi inače dijete ostalo bez državljanstva.

Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga usvojili hrvatski državljani.


2. STJECANJE HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA ROĐENJEM NA PODRUČJU RH


Stjecanje hrvatskog državljanstva rođenjem na području Republike Hrvatske prihvaćeno je samo ako je dijete rođeno ili nađeno na području Republike Hrvatske, a oba roditelja su mu nepoznata ili su nepoznata državljanstva ilisu bez državljanstva. To ne vrijedi ako se do navršene 14. godine djetetova života utvrdi da su mu oba roditelja strani državljani. U tom slučaju, prestat će mu hrvatsko državljanstvo.


3. O stjecanju hrvatskog državljanstva PRIROĐENJEM se već pisalo (detaljnije pročitajte ovdje).


Bitno je napomenuti da je 1. siječnja 2012. godine stupila na snagu izmjena Zakona o hrvatskom državljanstvu koja je postrožila stjecanje hrvatskog državljanstva. Naime, povećan je rok strancu koji podnosi zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem s pet na osam godina prijavljenog neprekidnog boravka na području Republike Hrvatske. Prijašnji rok od pet godina prijavljenog neprekidnog boravka poklapao se s rokom za stjecanje stalnog boravka.


Druga bitna izmjena je da stranac mora imati odobren status stranca na stalnom boravku. To znači da će stranac u Hrvatskoj prvo morati tražiti da mu se odobri stalni boravak nakon što je 5 godina neprekidno boravio na području RH, a zatim će podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo kada protekne 8 godina prijavljenog boravka na području RH (u neprekidnom trajanju do podnošenja zahtjeva za državljanstvo) te se ispune ostali uvjeti koji Zakon predviđa za stjecanje hrvatskog državljanstva.


Zahtjev za stjecanje državljanstva može se podnijeti osobno, putem zakonskog zastupnika ili putem punomoćnika koji mora imati posebnu punomoć za zastupanje stranke u postupku stjecanja državljanstva (odvjetnika). Zahtjev se predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji, ili u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu, što ovisi o tome gdje osoba ima prijavljeno prebivalište.


Postupak stjecanja hrvatskog državljanstva trebao bi trajati 30 dana, odnosno najviše 60 od dana podnošenja urednog zahtjeva (prema Zakonu o općem upravnom postupku - NN 47/09). No, ti postupci u praksi nerijetko traju i po tri – četiri godine.


Više o samom postupku za stjecanje hrvatskog državljanstva možete pogledati na internetskim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova (upute mup-a),  kao i  o dokumentaciji koju je potrebno priložiti (obrasci i upute u PDF-u) uz obrazac zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva (obrazac zahtjeva).

Supsidijarna zaštita u RH

Prilikom pokretanja zahtjeva za odobrenje azila, strance se podvrgava postupku utvrđivanja izbjegličkog statusa. U slučaju neodobravanja azila strancima se nudi mogućnost supsidijarne zaštite i to u slučajevima kada se opravdano vjeruje da bi povratkom u zemlju podrijetla osoba bila izložena trpljenju nepravde i koja je u nemogućnosti zatražiti zaštitu matične države.Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, azil se strancu neće odobriti ako nisu ispunjeni ovi uvjeti:


 „U Republici Hrvatskoj odobrit će se azil strancu koji se ne nalazi u zemlji svog državljanstva ili osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje uobičajenog boravišta, a koja se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne može, ili se zbog toga straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje.“


Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, stranac pod supsidijarnom zaštitom ima pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb te spajanje obitelji. Dakle, za ostvarenje supsidijarne zaštite osoba mora predočiti utemeljene i vjerodostojne razloge da bi joj pri povratku u matičnu državu bila prouzrokovana ozbiljna šteta, koja obuhvaća smrtnu kaznu ili usmrćenje, mučenje ili nehuman i ponižavajući tretman ili kaznu, ozbiljnu i individualnu prijetnju za život ili slobodu ili se radi o situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog konflikta odnosno rata.


Stranac može podnijeti zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite hrvatskom diplomatsko - konzularnom predstavništvu, policijskoj stanici odnosno policajcu ili prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini, odnosno drugom državnom organu RH koji će ga uputiti na navedene institucije. U većini slučajeva se formalni prijem zahtjeva za ostvarenje azila (odnosno supsidijarne zaštite) u prisutnosti odgovarajućeg prevoditelja izvodi u Prihvatilištu u Kutini ili Ježevu, gdje je tražitelj nerijetko nastanjen prilikom prijema zahtjeva. Studenti Pravne klinike u Zagrebu u okviru „Hrvatskog pravnog centra“ sa iskusnim kolegicama i mentoricama zaprimaju zahtjeva i rješavaju statusna pitanja podnositelja zahtjeva za azil odnosno supsidijarnu zaštitu.

Novine Kaznenog zakona: neisplata plaće i ''mobbing'' kao kaznena djela

 Hrvatski sabor 21.10.2011. jednoglasno je donio Kazneni zakon koji donosi brojne novine, osobito vezane uz gospodarska kaznena djela. Po novom kaznenom zakonu neisplata plaće, jednako kao i neisplata dijela plaće, smatrat će se kaznenim djelom za koje je u čl. 132. predviđena zatvorska kazna, osim akoje do neisplate došlo zbog razloga koji nisu nastali s ciljem izbjegavanja isplate plaće. Zlostavljanje na radnom mjestu iz čl. 133. (mobbing), koje je danas sve učestalija pojava, ubuduće će se također kažnjavati zatvorskom kaznom.


Novi zakon počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2013., a ne od datuma ulaska u Europsku uniju (1. srpnja) kako je bilo ranije predlagano.


 


Za početak, pod plaćom ovdje podrazumijevamo osnovnu plaću i sva druga davanja koja radnik prima na temelju svog rada, u bruto iznosu što se odnosi i na doprinose iz plaće i na plaću.


U konačnom prijedlogu Kaznenog zakona postrožena je kazna za neisplatu plaće, što je Sabor na kraju i prihvatio. U novom zakonu stoji da će se općenito kažnjavati poslodavci koji ne isplate plaću radnicima ili ne isplate dio plaće i to sa tri godine zatvora.


Jednaka kazna primijenit će se i na poslodavca koji daje netočne podatke za određivanje plaće, ili ih ne daje uopće te time ne isplaćuje plaću, ili je isplaćuje tek djelomično, čime se zapravo inkriminira rad na crno.


Ukoliko se ispostavi da poslodavac nije imao namjeru neisplate plaće, a više ne može raspolagati financijskim sredstvima na svom računu ili ona nedostaju (bez njegove krivnje) neće ga se moći smatrati krivim za kazneno djelo neisplate plaće. S druge strane, ukoliko poslodavac-počinitelj ovog kaznenog djela naknadno isplati zaostale plaće, može se osloboditi kazne. To mora učiniti do donošenja pravomoćne presude.


Kao potpuno novo kazneno djelo novi Kazneni zakon donosi zlostavljanje na radnom mjestu. Iako prekršaj sličnog sadržaja već postoji u Zakonu o diskriminaciji, osim što se on kažnjava novčanom kaznom, razlika je i u tome što se kazneno djelo ''mobbinga'' ne mora nužno temeljiti na diskriminacijskim osnovama.                                                                                           


Ukoliko vas netko na radnom mjestu vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili uznemirava na neki drugi način te time naruši vaše zdravlje ili povrijedi neko pravo, prijeti mu kazna od dvije godine zatvora, ali ste sami dužni podnijeti prijedlog za progon. Iako je iz konačnog prijedloga Kaznenog zakona izostavljena napomena kako se mora raditi o ponavljanom i ustrajnom ponašanju zlostavljača, iz same odredbe novog zakona vidljivo je kako se podrazumijeva dugotrajnije zlostavljanje jer sam pojam zlostavljanja upućuje na vremensko trajanje, a ne jednokratni napad. Nažalost, mnogi iz iskustva znaju kako zlostavljač ne staje kod samo jednog vrijeđanja ili povrede prava, već se ono kontinuirano ponavlja.


Neki od tipičnih primjera zlostavljanja na poslu kreću se u rasponu od ignoriranja (kao da osoba ne postoji),stalnog upadanja u riječ, isključivanja iz društvenog života na poslu, do težih povreda u smislu ismijavanja, klevete pa sve do seksualnog napastovanja i fizičkog zlostavljanja. Žrtva primjerice dobiva samo besmislena zaduženja i radne obveze koje su ispod njene profesionalne kvalifikacijske razine ili joj se daju zadaci koje ne može riješiti ili kontinuirano dobiva nova zaduženja, pri čemu je izložena stalnoj kritici. Zlostavljači mogu ismijavati način govora, hoda, odijevanja, čak i privatni život žrtve te širiti neprovjerene glasine. U konačnici, ''mobbing'' može eskalirati do razine seksualnog i fizičkog nasilja.  


Ukoliko su vam povrijeđena prava u vezi s odredbama o neisplati plaće i ''mobbingu'', obratite se Državnom inspektoratu, točnije inspektoru rada za radne odnose Državnog inspektorata, koji će po vašoj prijavi provesti inspekcijski nadzor. Prijava je moguća i putem web stranice   http://www.inspektorat.hr/. Također preporučujemo podnošenje kaznene prijave policiji ili Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.


Zlostavljanje na radnom mjestu možete prijaviti iosobi koja vam je izravno nadređena ukoliko i sama nije zlostavljač, a možete obavijestiti i kadrovsku službu ili upravu poduzeća te se obratiti Odboru zaštite na radu, ukoliko postoji u poduzeću ili ustanovi u kojoj radite. Ako je nužno, obratite se i liječniku medicine rada s kojim vaš poslodavac ima ugovor o pružanju usluga specifične zdravstvene zaštite, ili pak svom izabranom liječniku opće odnosno obiteljske medicine. Naposljetku, na raspolaganju su vam iudruge za zaštitu i pomoć žrtvama ''mobbinga'', a jedna od njih je i Udruga Mobbing. Za dodatne savjete i informacije u vezi zlostavljanja na radnom mjestu posjetite web stranicu udruge na adresi http://www.mobbing.hr.

Studijski posjet u Veliku Britaniju

Ponedjeljak 24.10.2011. - Posjet Nacionalnom Pro Bono Centru u Londonu


Nakon obilnog engleskog doručka u hotelu, uputili smo se u Nacionalni Pro Bono Centar, smješten u tzv. 'Law district' Londona. Uz toplu dobrodošlicu gospodina Martina Cutrisa,  krenuli smo upoznavati pro bono rad u Velikoj Britaniji. Vezano uz spomenuto predavanje, predstavljen nam je rad pravne klinike Strathclyde od strane studenta nagrađenog kao najboljeg studenta kliničara 2010., mladog gospodina Alasdaira Stewarta.



Nacionalni pro bono centar sastoji se od tri različite krovne organizacije koje pokrivaju pro bono rad od strane 'solicitora' (LawWorks) zatim 'barristera' (Bar Pro Bono Unit) te na kraju 'legal executivesa' (ILEX), sukladno britanskoj podjeli pravne profesije.



Od pravne klinike u Strathclydeu naučili smo kako najefektivnijie 'vrbovati' nove studente za rad u Klinici. Također, zanimljivo je da njihovi kliničari kreću u pro bono rad već od prve godine fakultetskog obrazovanja.



Ručkom nas je počastio barrister, gospodin Bruce Carr koji je član Middle Temple Inna (jedog od četiri londonska Inna) te nas je proveo kroz prostorije Royal Courts of Justice u Londonu. Razgovor je bio usmjeren na pravosuđe u Hrvatskoj te smo pokušali usporediti naš i britanski sustav pro bono rada.



U popodnevnim satima, vratili smo se u Nacionalni Pro Bono Centar gdje smo prezentirali rad naše Klinike te ga usporedili s radom kllinike Strathclyde, jedne od najboljih klinika u Škotskoj.


Utorak,  25.10.2011. - Posjet Sveučilištu Northumbria u Newcastleu.


Nakon trosatnog  putovanja vlakom na sjever Engleske, stigli smo na jedno od dva sveučilišta u Newcastleu, Northumbria University. Dočekao nas je prodekan Johnny Hall, koji također sudjeluje u radu Student Law Officea (SLO) kao mentor građanske grupe. Nakon sastanka s osobljem SLO-a, razgledali smo zgrade fakulteta. Stara tek nekoliko godina, zgrada je opremljena najnovijom tehnologijom te prilagođena suvremenom načinu fakultetskog obrazovanja i života. Posebno nas se, kao studente prava, dojmila dvorana koja je uređena kao engleska sudnica u kojoj studenti simuliraju suđenja kao dio praktičnog obrazovanja.


Sudjelovali smo na redovitom predavanju studenata četvrte godine pravnog fakulteta pod vodstvom dekana Kevina Kerrigana koji je također uključen u rad Student Law Officea. Na tom predavanju predstavili smo rad naše klinike te usporedili glavne ciljeve svake od klinika. Najveća razlika pokazala se u sljedećem - dok je njihova klinika pretežito usmjerena na obrazovanje studenata te je u tom pravcu osmišljen i cijeli koncept rada njihovog Ureda, naša se Klinika pokazala ipak više socijalno orijentirana.



Kasnije poslijepodne upoznali smo studente kliničare s kojima smo razgovarali o njihovom načinu rada i obrade predmeta te smo taj razgovor nastavili na večeri organiziranoj u jednom od newcastleskih restorana.


Srijeda, 26.10.2011. - Northumbria University, Student Law Office


Cijeli dan proveli smo u razgovoru sa studentima i njihovim mentorima, prisustvovali smo njihovim sastancima Grupa koje oni nazivaju 'Firms' te ih održavaju jednom tjedno kako bi razgovarali o predmetima s kojima se bave. Također važna razlika našeg i njihovog rada leži u činjenici što su oni, zbog samog britanskog pravosudnog sistema, ovlašteni zastupati stranke pred sudom u određenim predmetima i područjima prava.



Izmijenili smo iskustva o različitim planovima i projektima te su nas kao Klinika s dvadesetogodišnjim iskustvom uputili kako se najbolje postaviti u važnim pitanjima u radu Klinike.


Četvrtak, 27.10.2011. - Posjet Sveučilištu Manchester, Legal Advice Centre


Nakon podulje vožnje vlakom, i ubrzane šetnje centrom Manchestera, stigli smo u prostorije studentskog Legal Advice Centrea (LAC). Iako puno opremljenija, njihova Klinika podsjeća na našu. Studenti u njoj volontiraju te nisu vezani striktnim pravilima kao oni u SLO Newcastle. Naši studenti pridružili su se kliničarima u intervjuiranju stranaka, dok je akademsko osoblje krenulo na informativni sastanak s voditeljicom Legal Advice Centrea, gospođom Dinah Crystal. Pravni fakultet u Manchesteru neodoljivo poodsjeća na naš, povijesna zgrada u kojoj svaki kutak odiše tradicijom.



Nakon intervjua, studenti su upoznali kliničare koji rade u LAC-u te su zajedno održali neformalni sastanak na kojem su izmijenili iskustva o radu u Klinici.


Petak, 28.10.2011. Manchester University, Law School.


Ranim, sunčanim jutrom, započeli smo zadnji dan našeg studijskog putovanja u Veliku Britaniju. Upoznati smo s pojmom 'Streetlaw' koji uzima sve veći zamah na području Velike Britanije. Unutar projekata vezanih uz Streetlaw, studenti odlaze u različite društvene zajednice te održavaju radionice na kojima pokušavaju informirati građane kako i na koji način najbolje zaštiti svoja prava. Odaziv je velik, a povratne informacije gotovo uvijek vrlo pozitivne. Važno nam je bilo više se informirati o takvim projektima jer se i naša Klinika uskoro priprema, zajedno u suradnji s Centrom za ljudska prava, Volonterskim centrom Zagreb te Hrvatskim zavodom za zapošljavanje održati niz sličnih prezentacija i radionica s populacijom Roma u Hrvatskoj te s osobama s invaliditetom.



Nakon predavnja, studenti su krenuli u prostorije LAC-a kako bi opet s kliničarima održali intervjue sa strankama.



Na radnom ručku, u prostorijama Fakulteta, imali smo prilike razgovarati s lokalnim odvjetnicima od kojih su neki solicitori, a neki barristeri, a rade kao mentori studentima u LAC-u. Glavna razlika između naše Klinike i ove u Manchesteru je upravo u tome što njih mentoriraju odvjetnici koji su zajedno s njiima i na samim intervjuima sa strankama, dok kod nas tu ulogu vrše, u nešto manjem opsegu,  naši akademski mentori.


Impresije s puta su velike, svi se vraćamo u Zagreb s mnogo novih ideja, a zaključci tek slijede. Zahvaljujući Britanskoj ambasadi, puno smo vidjeli, a jos više naučili.


Na kraju ove priče, posebna i najveća zahvala našem domaćinu, Kevinu McCormacu i njegovoj ljubaznoj supruzi Maggie. Zahvaljujući njihovoj bezuvjetnoj pomoći, put je prošao u uvijek ugodnoj atmosferi i konstruktivnom ozračju.


Sad kad smo se vratili, jedino nam preostaje ' zasukati rukave' i prihvatiti se posla! Izvještaji i projekti se spremaju, a sve što smo ovim posjetom naučili pokazati će se vrlo skoro u samom radu Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu. 

Pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji

U Republici Hrvatskoj prava pacijenata uređena su prvenstveno Zakonom o zaštiti prava pacijenata (ZOZPP; NN 169/04, 37/08), ali i brojnim drugim propisima. Jedno od pacijentovih prava u ostvarivanju zdravstvene zaštite jest i pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji.


Medicinska dokumentacija jest dokument o tijeku bolesti i liječenja pacijenta, odnosno o zdravstvenom stanju pacijenta, načinu rada na mjestu pružanja zdravstvene zaštite te uputa danih u svrhu ostvarivanja pacijentovih prava na zdravstvenu zaštitu, koji je nastao u zdravstvenoj ustanovi i koji je potpisan od ovlaštenog zdravstvenog radnika (najčešće liječnika, ali može se raditi i o npr. medicinskim sestrama). To mogu biti pisani dokumenti, ali i dokumenti na CD-u ili drugom mediju, npr. otpusno pismo, liječničko uvjerenje, rendgenski snimci, rezultati laboratorijskih pretraga, uputnice, operacijske liste, CT nalazi, anamneze, potvrda o smrti i sl.


Obavijesti o svome zdravstvenom stanju, pregledima i zahvatima, tijeku pružanja zdravstvene zaštite, preporučenom načinu života, pravima iz zdravstvenog osiguranja itd. pacijent može usmeno zatražiti od liječnika koji je pacijentu pružio neku zdravstvenu uslugu (čl. 8-9). Pravo na obaviještenost ima i pacijent s umanjenom sposobnošću rasuđivanja, u skladu s dobi, odnosno s fizičkim, mentalnim i psihičkim stanjem (čl. 13). Pacijent ima pravo odbiti primitak navedenih obavijesti pisanom i potpisanom izjavom, osim u slučaju bolesti kojom bi mogao ugroziti zdravlje drugih (čl. 14).


Na zahtjev pacijenta, liječnik je obvezan pacijentu dati na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na dijagnostiku i liječenje njegove bolesti. Također, pacijent ima pravo zahtijevati presliku medicinske dokumentacije o svom trošku (čl. 23).


Pacijent jedini ima pravo na pristup dokumentaciji, a ne i članovi njegove obitelji ili neke druge osobe. Time se štiti privatnost pacijenta te povjerljivost osjetljivih podataka. Međutim, u dvije situacije će i druge osobe imati pravo na uvid u dokumentaciju. Prva od njih je kad pacijent ovlasti druge osobe da traže uvid. Druga je slučaj kada određene treće osobe iznimno imaju pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju pacijenta i bez njegove suglasnosti. Tako je, primjerice, liječnik dužan medicinsku dokumentaciju na zahtjev predočiti ministarstvu nadležnom za zdravstvo, tijelima državne uprave, Hrvatskoj liječničkoj komori ili sudbenoj vlasti (Zakon o liječništvu, čl. 23). Najčešće će to biti uvid na temelju sudskog naloga u postupcima pred sudom.


Nakon smrti pacijenta pravo na uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju stječu članovi uže obitelji (bračni drug, izvanbračni drug, punoljetno dijete, roditelj, punoljetni brat ili sestra) te zakonski zastupnik odnosno skrbnik pacijenta, osim ako je pacijent to za života izričito zabranio. Da bi takva izjava bila valjana, ona mora biti ovjerena od javnog bilježnika koji je tada dužan cjelovito informirati pacijenta o značenju takve izjave. Osim uvida u dokumentaciju, navedene osobe imaju i pravo na presliku dokumentacije o svom trošku (čl. 24).


Ovo pravo zaštićeno je do te mjere da će zdravstvena ustanova, odnosno odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi, prekršajno odgovarati ako pacijentu ili drugoj osobi koju ovlasti uskrati pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju (čl. 41). Osim prekršajne odgovornosti, postoji i disciplinska odgovornost liječnika, a ako pacijent zbog uskrate uvida trpi štetu, moguć je i postupak za naknadu štete.


 


Grupa za zaštitu prava pacijenata

Upravni postupak u kratkim crtama

Odobrenje azila spada u domenu upravnog prava. Radi boljeg shvaćanja ovog instituta potrebno je objasniti opća načela upravnog postupka, no ovaj postupak je važan i u životu svakog pojedinca. Svatko od nas je sigurno barem jednom prošao kroz upravni postupak, primjerice, prilikom izdavanja osobne iskaznice, promjene prebivališta ili boravišta, upisa zemljišta u katastar i sličnih procesa, a zasigurno ćemo se svi još susretati s ovim postupkom. Stoga, upravni postupak mogli bismo svrstati među najučestalije pravne institute. Radi olakšanja shvaćanja postupka odobrenja azila, ali i radi približavanja samog upravnog postupka čitateljima, ukratko ćemo opisati tok upravnog postupka.


Upravni postupak se može pokrenuti:


- na zahtjev stranke,


- po službenoj dužnosti ili


- javnom objavom.


Na zahtjev stranke se uglavnom pokreću postupci kojima se stranci dodjeljuje neko pravo (poput postupka za odobrenje azila), dok se po službenoj dužnosti uglavnom pokreću postupci kojima se strankama nameće neka obveza. Javnom objavom se pokreće postupak kad su stranke nepoznate ili je takav način postupka propisan zakonom.


Tijela pred kojima se vodi upravni postupak su raznovrsna, od ministarstava kao središnjih tijela državne uprave do nadležnih tijela u gradovima ili općinama na lokalnoj razini. Pred kojim će se tijelom voditi postupak, ovisi o prirodi upravne stvari o kojoj se odlučuje i uglavnom je uređeno raznim zakonima. Kako biste znali koje je tijelo nadležno za rješavanje Vaše upravne stvari, savjetujemo Vam da prolistate zakon kojim je regulirano područje od Vašeg interesa u konkretnoj upravnoj stvari. Na primjer,  prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj pravnoj zaštiti,  tijelo koje vodi postupak za dobivanje azila je Ministarstvo unutarnjih poslova.


O upravnoj stvari se odlučuje rješenjem, međutim, akt o kojim se odlučuje o upravnoj stvari može imati i drugi naziv (npr. odluka), ali najčešće će to biti upravo rješenje. Npr. ako je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, nakon provedenog postupka kojim se udovoljava zahtjevu stranke donijet će se odluka kojom se odobrava zahtjev te priznaje međunarodna zaštita ako tražitelj ispunjava određene pretpostavke. Ta je odluka upravni akt. Moguća je i negativna odluka Ministarstva unutarnjih poslova ako nisu ispunjene tražene pretpostavke.


Jedno od načela upravnog postupka je pravo stranke na pravni lijek. Tako je protiv prvostupanjske odluke ili kada tijelo nije o upravnoj stvari riješilo u propisanom vremenu, dopuštena žalba. O žalbi odlučuje hijerarhijski više tijelo od onoga koje je donijelo rješenje o zahtjevu u prvom stupnju.  Protiv drugostupanjske odluke ili protiv prvostupanjske kad žalba nije dopuštena, može se pokrenuti upravni spor pred jednim od četiri upravna suda u Republici Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Osijek, Split). Protiv upravnog ugovora ili drugog postupanja javnopravnog tijela ili pružatelja javnih usluga, stranka ima pravo na prigovor.


Dakle, ako niste zadovoljni rješenjem kojim je riješena Vaša upravna stvar, možete reagirati, ali pazite jer su rokovi jako kratki. Rok za izjavljivanje žalbe je 15 dana od dana dostave rješenja, dok je rok za podnošenje tužbe u  upravnom sporu 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje.


Svako rješenje mora na kraju sadržavati uputu o pravnom lijeku u kojoj piše je li  žalba dopuštena, kojem se tijelu, u kojem roku i na koji način podnosi. Također, u uputi mora biti naznačeno je li moguće pokrenuti upravni spor, ako žalba nije dopuštena. Primjerice, kod postupka za odobrenje međunarodne zaštite nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.


Ako Vaše rješenje sadrži pogrešnu uputu o pravnom lijeku, možete postupiti po važećim propisima ili po uputi te zbog toga ne možete imati štetnih posljedica. Ako pak u rješenju nije dana nikakva uputa o pravnom lijeku ili nepotpuna uputa, možete postupiti po važećim propisima ili od tijela koje je rješenje donijelo tražiti dopunu u tom dijelu. Rok za traženje dopune je 30 dana. U tom slučaju, rok za žalbu počinje teći od dana dostave dopunjenog rješenja.

Neubrojivost i poslovna nesposobnost u medicinskim postupcima

Često će od sposobnosti osobe za rasuđivanje i od njezine poslovne sposobnosti ovisiti može li valjano sklopiti određeni ugovor, kazneno odgovarati i slično. Iznimka nije ni pristanak na određeni operativni zahvat ili drugi oblik liječenja – da bi osoba mogla pristati na liječenje, ona mora biti ubrojiva i poslovno sposobna. No, između ubrojivosti i poslovne sposobnosti postoji velika razlika.


Ubrojiva ili sposobna za rasuđivanje je svaka osoba koja je sposobna shvatiti značenje svojih postupaka i posljedice koje iz njih proizlaze. Što to konkretno znači, ovisit će od slučaja do slučaja. Tako će kod sklapanja ugovora ubrojivost značiti shvaćanje kakva se obveza preuzima ugovorom i kakve mogu biti posljedice u slučaju neispunjenja preuzete obveze. U medicinskim postupcima, biti ubrojiv znači shvaćati značenje pristanka na liječenje i posljedice koje bi iz tog liječenja mogle proizaći, a o samom liječenju, ali i posljedicama, daljnjem liječenju, oporavku i slično, dužan je pacijenta obavijestiti sam liječnik. Nije li osoba u stanju shvatiti sve navedeno, ona je neubrojiva. Razlozi za takvu nesposobnost mogu biti različiti, no uglavnom se radi o duševnoj bolesti (npr. shizofrenija, manično-depresivna psihoza i sl.), privremenoj duševnoj poremećenosti (npr. patološka opitost kod koje osoba zbog ozljede mozga ne podnosi alkohol), nedovoljnom duševnom razvitku (različiti stupnjevi duševnog invaliditeta) i drugim duševnim smetnjama (npr. PTSP). Čak ako se ne radi ni o jednom od navedenih uzroka, to i dalje ne mora značiti da je sposobna za rasuđivanje. Također, sama činjenica da je osoba duševni bolesnik, ne mora značiti da nije sposobna za rasuđivanje. U procjeni je li osoba ubrojiva ili ne, važan je samo trenutak kada osoba treba sklopiti ugovor, dati pristanak na liječenje itd. Tako će shizofreničar koji je u trenutku sklapanja ugovora bio svjestan obveze koju na sebe preuzima, iako to možda inače nije, sklopiti valjan ugovor, bez obzira što je duševni bolesnik.


Poslovno sposobna osoba je svaka punoljetna osoba. No, njezina poslovna sposobnost može biti ograničena ili čak u potpunosti oduzeta u posebnom izvanparničnom postupku za potpuno ili djelomično lišenje poslovne sposobnosti. Sud će u tom postupku ocijeniti je li osoba u stanju brinuti se za svoja prava i interese, odnosno šteti li pravima i interesima trećih osoba. Ovisno o tome u kojoj mjeri osoba nije u stanju brinuti se za sebe ili šteti drugima, lišenje poslovne sposobnosti bit će potpuno ili djelomično. Potpuno će se lišiti poslovne sposobnosti osoba koja se uopće, ni u kojoj životnoj situaciji, nije sposobna brinuti se za svoje interese. Njoj će centar za socijalnu skrb postaviti skrbnika koji će umjesto nje sklapati ugovore, davati pristanak za liječenje i slično. Osoba koja se samo djelomično lišava poslovne sposobnosti, lišava se poslovne sposobnosti samo u određenim životnim situacijama. I njoj će centar za socijalnu skrb postaviti skrbnika, ali on se neće brinuti o svim njenim interesima, već samo o onima navedenim u rješenju suda o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti. Ako bi sud, na primjer, u rješenju označio kako osoba nije sposobna sklapati ugovore jer je rasipna i često se prezadužuje, ugovore će za nju, a u njenom interesu, sklapati skrbnik, no pristanak za liječenje dat će sama osoba, a ne njen skrbnik. Sama činjenica da je osoba duševni bolesnik ne dovodi nužno do lišenja poslovne sposobnosti. Za neubrojivost je ključan trenutak, a kod lišenja poslovne sposobnosti trajno stanje. To znači da će za lišenje poslovne sposobnosti biti potrebna trajna nesposobnost za sklapanje ugovora, za davanje pristanka za liječenje i slično.


Razlikovanje između neubrojivosti i poslovno nesposobnosti važno je za medicinske postupke jer se davanje pristanka za liječenje osobe s duševnom smetnjom razlikuje od davanja pristanka za liječenje poslovno nesposobne osobe.


Osoba koja je potpuno lišena poslovne sposobnosti nikad neće moći samostalno dati pristanak za liječenje. Za nju će pristanak dati njen skrbnik. Osoba koja je djelomično lišena poslovne sposobnosti moći će dati valjan pristanak samo ako joj to rješenjem suda nije zabranjeno. Ako po rješenju ne smije samostalno dati pristanak za liječenje, za nju će ga dati njen skrbnik, kao i kod potpuno poslovno nesposobne osobe.


Kod osobe s duševnom smetnjom, situacija je drukčija. Njezina sposobnost za davanje pristanka prosuđuje se u trenutku davanja samog pristanka. Osoba s duševnim smetnjama koja može razumjeti prirodu, posljedice i opasnost predloženoga liječničkog postupka i koja na osnovi toga može donijeti odluku i izraziti svoju volju može dati valjan pristanak za liječenje. Mogućnost razumijevanja procijenit će doktor medicine ili psihijatar u vrijeme kad ta osoba donosi odluku. Nije li ona u stanju dati takav pristanak, odnosno ako je neubrojiva ili nesposobna za rasuđivanje, za nju će pristanak dati njezin zakonski zastupnik. To će redovito biti roditelji ili posvojitelji. No, ako je osoba s duševnom smetnjom ujedno osoba lišena poslovne sposobnosti, neće se ocjenjivati mogućnost davanja pristanka. U tom će slučaju pristanak dati skrbnik, kao i kod svake druge poslovno nesposobne osobe, neovisno o tome zašto je osoba lišena poslovne sposobnosti i je li ona u trenutku davanja pristanka doista bila u mogućnosti shvatiti značenje pristanka.

Razlozi za odobrenje azila

Kako smo u prvom blogu naveli razloge zbog kojih će se strancu ili osobi bez državljanstva odobriti azil, smatramo da ih je zbog apstraknosti potrebno malo razjasniti.

Naime, azil će se odobriti strancu koji se ne nalazi u zemlji svog državljanstva ili osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan  zemlje uobičajenog boravišta, a koja se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj skupini ili političkog mišljenja ne može, ili se zbog straha ne želi staviti pod zaštitu zemlje.

Što znači da je strah osnovan? Ovaj pojam možemo raščlaniti na dvije komponente: subjektivnu i objektivnu. To znači da nije odlučno samo stanje duha osobe koja podnosi zahtjev, već stanje duha mora biti potkrepljeno i s objektivnom situacijom.

Subjektivna komponenta obuhvaća različite ličnosti tražitelja azila. Primjerice jedna osoba može imati jaka vjerska ili politička uvjerenja koja ukoliko se ograniče ili zanemare čine njezin život nepodnošljivim. Druga osoba ne mora biti tako čvrstih uvjerenja i samo ograničenje istih joj ne čini život nepodnošljivim.

Objektivna komponenta znači da sama pripadnost rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj ili nekoj drugoj skupini ne znači opravdanost straha, već se mora u razumnoj mjeri pokazati da je daljnji boravak tražitelja azila u zemlji ili njegov povratak u zemlju porijekla, zbog navedenih razloga, nepodnošljiv.

Ukoliko tražitelj azila ne ispuni i objektivni i subjektivni kriterij, azil mu neće biti odobren.

U definiciji još ostaje nejasno što je proganjanje. Nesumnjivo je da ugrožavanje života ili slobode zbog pripadnosti rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj ili nekoj drugoj skupini uvijek predstavlja proganjanje. Druga ozbiljna kršenja ljudskih prava, iz istih razloga, također bi predstavljala proganjanje.

Da li bi ostale akcije ili prijetnje utemeljene na predrasudama prerasle u proganjanje, ovisit će o subjektvnim i objektivnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Potrebno je naglasiti da progon zbog kršenja zakona nije temelj za odobrenje azila osim ukoliko taj progon nije motiviran navedenim razlozima. Primjerice, progon radi povrede „javnog reda“, npr. dijeljenja pamfleta, može biti sredstvo za proganjanje pojedinaca inicirano političkim sadržajem predmetnih publikacija.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je strah javnosti od otvaranja granica brojnim izbjeglicama neopravdan, jer da bi pojedinac dobio azil u našoj državi, mora ispuniti niz strogih kriterija.


Grupa za pomoć azilantima i strancima

Uzdržavanje: Vodič kroz institut obiteljskog prava

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava, osobne i imovinskopravne naravi.Ono je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova i srodnika u ravnoj lozi. Postoji zakonska obveza udržavanja između pojedinih osoba: roditelja i djece uzajamno; unučadi od strane bake i djeda; očuha, maćehe i pastoraka uzajamno; bračnih, izvanbračnih drugova te partnera u istospolnoj zajednici uzajamno; te majke izvanbračnog djeteta.


Što se tiče uzdržavanja djeteta od strane roditelja, obveza postoji za:


-maloljetno dijete;


-punoljetno dijete koje se redovno školuje u srednjoj školi;


-punoljetno dijete koje se redovno školuje na sveučilištu ili stručnom studiju, dok redovito i uredno ispunjava svoje obveze (redovitim ispunjavanjem obveza smatra se i kad zbog opravdanih razloga kao što su trudnoća, bolesti slično se ne uspiju ispuniti obveze tekuće ili školske/akademske godine);


-punoljetno dijete  koje je završilo redovno obrazovanje (srednja škola ili studij), a ne može se zaposliti, time da obveza uzdržavanja postoji samo godinu dana nakon prestanka obrazovanja; punoljetno dijete koje zbog bolesti, mentalnog ili tjelesnog oštećenja nije sposobno za rad, dok ta nesposobnost traje.


Roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag (samo unatrag 5 godina jer je to zastarni rok za tu tražbinu) od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe.


Dijete ostvaruje pravo na uzdržavanje od roditelja s kojim ne živi, tj. kojem nije sudski povjereno na odgoj i čuvanje nakon prestanka bračne zajednice ili razvoda braka. To pravo ostvaruje preko roditelja kojem je povjereno na odgoj i čuvanje, kao zakonskog zastupnika, a putem:


-nagodbe pred centrom za socijalnu skrb ili sudom, ili


-tužbom za određivanje uzdržavanja pred općinskim sudom djetetova prebivališta.


Uzdržavanje se određuje u sudskom postupku (ako nije utvrđeno nagodbom). Sud utvrđuje ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje. Pri toj ocjeni, sud u obzir uzima sve okolnosti bitne da bi odredio potrebe i mogućnosti, kao što su imovno stanje, zdravstveno stanje, sposobnost za rad, mogućnosti stjecanja povećane zarade, vlastite potrebe, druge zakonske obveze uzdržavanja.


No, bez obzira na te okolnosti, radno sposoban roditelj se ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta.Ako roditelj koji je na temelju pravomoćne odluke ili nagodbe dužan plaćati uzdržavanje djeteta, ne ispunjava svoju obvezu duže od 6 mjeseci  neprekidno ili ako nije platio za 6 mjeseci s prekidima ukupno unutar razdoblja od sedam mjeseci, centar za socijalnu skrb dužan je na prijedlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, donijeti odluku o privremenom uzdržavanju i u skladu s njom isplaćivati uzdržavanje sve dok roditelj-obveznik uzdržavanja ne počne ponovno ispunjavati svoju obvezu, u ukupnom trajanju od tri godine. Pravo na privremeno uzdržavanje priznaje se s danom podnošenja zahtjeva, a određuje se u iznosu od 50% iznosa za uzdržavanje određenog odlukom ministra zdravstva i socijalne skrbi o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta, koje je dužan platiti roditelj koji s djetetom ne živi.  


Također, punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Dijete se može osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza.


Maćeha ili očuhdužni su nakon smrti djetetova roditelja uzdržavati maloljetnog pastorka, ako su u trenutku smrti roditelja živjeli s pastorkom a on ne može ostvariti uzdržavanje od roditelja. Pošto je takvo uzdržavanje uzajamno, punoljetni pastorak je, pod ovim uvjetima dužan uzdržavati maćehu odnosno očuha, ako su ga maćeha ili očuh uzdržavali ili se brinuli o njemu dulje vrijeme.


Ako roditelj ne uzdržava dijete, baka i djed po tom roditelju dužni su ga uzdržavat uz iste pretpostavke kao i roditelji.


Što se tiče bračnog druga, koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti,on ima pravo na uzdržavanje od svoga bračnog druga, a takav zahtjev ima pravo podnijeti do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka, na što ga je sud dužan upozoriti. Sud može odbiti zahtjev za uzdržavanje bračnog druga, ako bi uzdržavanje predstavljalo očitu nepravdu za drugog bračnog druga.  Pravo na uzdržavanje prestaje kad razvedeni bračni drug ili bračni drug iz poništenog braka koji to pravo koristi sklopi novi brak.


Pretpostavke za priznavanje zahtjeva za uzdržavanje izvanbračnog druga su: da takva zajednica ima priznati status( da je trajala određeno vijeme),da je zajednica prestala, te da izvanbračni drug  nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti. Tužba za uzdržavanje može se podnijeti u roku od šest mjeseci od prestanka izvanbračne zajednice. Sud može odlučiti da obveza uzdržavanja traje do godine dana, a tek u opravdanim slučajevima i dulje. Sud može i odbiti zahtjev za uzdržavanje izvanbračnog druga, ako bi uzdržavanje predstavljalo očitu nepravdu za drugoga izvanbračnog druga.


Otac izvanbračnog djeteta dužan je uzdržavati djetetovu majku godinu dana od rođenja djeteta ako ona skrbi o djetetu, a nema dovoljno sredstava za život.


 


Grupa za prava djece i obiteljsko uzdržavanje

Kaznena prijava

ŠTO JE KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava upozorava državnog odvjetnika da je osoba navedena u prijavi možda počinila određeno kazneno djelo.


TKO MOŽE PODNIJETI KAZNENU PRIJAVU?


Sva tjela državne vlasti i sve pravne osobe su dužne podnijeti prijavu za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti, pored njih, u određenim slučajevima uređenim posebnim zakonom, na podnošenje kaznene prijave ovlaštena je i policija, i građani kao fizičke osobe ovlašteni su na podnošenje kaznene prijave, štoviše, po zakonu su oni to dužni učiniti kada se radi o kaznenim djelima za koja se goni po službenoj dužnosti.


KOME SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Ona se podnosi nadležnom državnom odvjetniku bilo pisano, usmeno ili drugim sredstvom, međutim,  ako se podnese sudu, policiji ili pak, nenadležnom državnom odvjetniku, spomenuta tjela će podnesenu prijavu sama dalje proslijediti državnom odvjetniku koji je u konkretnom slučaju nadležan za postupanje po njoj.


ZNAČENJE KAZNENE PRIJAVE?


Njezina je važnost u tome što obvezuje državnog odvjetnika na postupanje prema navodima iz prijave, on će prije svega utvrditi je li prijava osnovana, a ako to ne uspije utvrditi odbacit će ju i o njezinom odbačaju obavijestiti osobu oštećenu kaznenim djelom.


LAŽNO PRIJAVLJIVANJE?


Ako netko, znajući da to nije istina, podnese kaznenu prijavu protiv neke osobe optužujuči je da je počinila kazneno djelo, ili prijavi da je počinjeno određeno kazneno djelo, ne navodeći osobu koja ga je počinila, ili ako sebe prijavi  da je počinio kazneno djelo, u svim tim navedenim slučajevima i sam će odgovarati, i to  za kazneno djelo lažnog prijavljivanja.


KADA SE PODNOSI KAZNENA PRIJAVA?


Kaznena prijava se podnosi:

-čim netko sazna da je počinjeno određeno kazneno djelo,

-ili ako zna da je neka osoba počinila kazneno djelo,

-ili ako je osoba sama bila oštećena određenim kaznenim djelom.


KAKO BI TREBALA IZGLEDATI KAZNENA PRIJAVA?


Njen sadržaj nije formalno propisan, ali svatko tko podnosti prijavu trebao bi uzeti u obzir sljedeće podatke:

1. osobne podatke o počinitelju

2. sve čega se možemo sjetiti o događaju (npr. vrijeme počinjenja, mjesto itd.)

3. navođenje odgovarajućeg članka u zakonu je poželjno, ali nije nužno da bi kaznena prijava bila valjana

4. treba navesti sve dokaze i činjenice koji su nam poznati

5. potrebno je navesti i osobne podatke osobe oštećene kaznenim djelom

6. svoje podatke, odn. podatke o osobi koja podnosi kaznenu prijavu


ANONIMNA KAZNENA PRIJAVA?


Unatoč mogućnosti podnošenje kaznene prijave poznate osobe, zakonom se dozvoljava i podnošenje kaznene prijave anonimnog karaktera.


O čemu je to riječ?


Osnovna je razlika od prethodne vrste kaznene prijave, u tome što ovdje njezin podnositelj ostaje nepoznat (tj. anoniman), s obzirom da je nepoznat ne može ni snositi štetne posljedice lažnog prijavljivanja. Premda je anonimna prijava prednost za onoga tko želi da njegov indetitet ostane tajan, ona je i teret, u tom smislu što je nadležni državni odvjetnik po njoj obvezan postupati, tek ako iz podataka koji su u njoj navedeni proizlazi da postoji veliki stupanj vjerojatnosti (osnovana sumnja) da je počinjeno kazneno djelo protiv kojeg je prijava podnesena.


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem

Stranci, osobe koje nisu hrvatskog državljanstva, koji dolaze u Hrvatsku iz različitih razloga, ispunjenjem zakonom određenih pretpostavki i uvjeta, mogu podnijeti zahtjev za primanjem u hrvatsko državljanstvo. Dva su osnovna zakona koja reguliraju status stranaca u Hrvatskoj i način dobivanja hrvatskog državljanstva, a to su Zakon o strancima (NN 130/11, 74/13) te Zakon o hrvatskom državljanstvu (NN 28/92, 113/93, 4/94, 130/11).


Za početak, bitno je razlikovati različite načine uređenja boravka stranaca u Hrvatskoj. Zakon razlikuje tri različita boravka u Hrvatskoj.


Kratkotrajni boravak je boravak stranca u trajanju 3 mjeseca na temelju vize ili bez vize. Stranac kojemu za ulazak u Republiku Hrvatsku ne treba viza može boraviti u Republici Hrvatskoj najduže 3 mjeseca u vremenskom razdoblju od 6 mjeseci, računajući od dana prvog ulaska.


Zatim je tu privremeni boravak, a o takvom se radi kad je ispunjena jedna od zakonom određenih svrha:


spajanje obitelji

rad

rad raspoređenog radnika,

srednjoškolsko obrazovanje i studiranje,

znanstveno istraživanje,

humanitarni razlozi.

Odobrenje za prvi privremeni boravak, odnosno produženje privremenog boravka izdaje se s rokom važenja do jedne godine. Zahtjev za izdavanje odobrenja za prvi privremeni boravak podnosi se nadležnoj diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske. Zahtjev za produženje privremenog boravka podnosi se policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg privremenog boravka.


Treći oblik reguliranog boravka je stalni boravak. Stalni boravak može se odobriti strancu koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je stranac neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj, ako je u razdoblju od pet godina izbivao višekratno do 10 mjeseci ili jednokratno do 6 mjeseci. Od dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak pa do dana odlučivanja o zahtjevu stranac mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. Zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak podnosi se policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravka stranca, a o zahtjevu odlučuje Ministarstvo. Protiv odluke Ministarstva nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.


Četiri su različita načina stjecanja hrvatskog državljanstva, i to: podrijetlom, rođenjem na teritoriju Republike Hrvatske, prirođenjem i po međunarodnim ugovorima.


Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava sljedećim pretpostavkama:


 Da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost,

 Da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo,

Da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak najmanje osam godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske i imaodobren status stranca na stalnom boravku,

Da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje,

Da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

U zakonu su određeni i posebni slučajevi stjecanja državljanstva prirođenjem pod povoljnijim uvjetima od onih koji su predviđeni za redovnu naturalizaciju, a to su:


Osoba koja je rođena i živi na teritoriju RH, a do podnošenja zahtjeva ima odobreni stalni boravak, može steći hrvatsko državljanstvo ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH, te ako ima otpust iz stranog državljanstva ili podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo.

Hrvatsko državljanstvo može steći i stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak na području RH, ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH.

Iseljenik iz Hrvatske,kao i njihovi bračni drugovi i njegovi potomci do trećeg stupnja, mogu steći hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da poznaju hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu, društveno uređenje te da se iz njihova ponašanja može zaključiti da poštuju pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Stranac čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za RH, kao i njegov bračni drug, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH.

Ako su oba roditelja stekla hrvatsko državljanstvo prirođenjem slijede ih njihova malodobna djeca. Ako je prirođenjem samo jedan roditelj stekao hrvatsko državljanstvo, prirođenje se proteže i na maloljetno dijete ako ono živi u RH i ima odobren boravak. Ako dijete živi u inozemstvu, a prirođenjem je hrvatsko državljanstvo stekao samo jedan roditelj, onda se prirođenje proteže i na maloljetno dijete ako je drugi roditelj bez državljanstva ili nepoznata državljanstva.

Hrvatski državljanin koji je tražio i ishodio otpust iz hrvatskog državljanstva radi stjecanja nekog stranog državljanstava, što mu je pretpostavka za obavljanje kakvog poziva ili djelatnosti postavila strana država u kojoj ima prebivalište, može ponovo steći hrvatsko državljanstvo ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje RH, te ako živi u Republici Hrvatskoj ii ma odobren boravak.

Pod istim uvjetima hrvatsko državljanstvo može steći i pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u RH, te je o tom načinu stjecanja podrobnije pisano u posebnom članku na blogu Pravne klinike.

Iznimno je bitan uvjet neprekinutog boravka u trajanju od najmanje 8 godina na teritoriju Hrvatske te o tome treba voditi računa po samom nastanjenju u RH kako, nakon 8 godina, ne bi bilo nedostataka u procesu podnošenja zahtjeva. Dakle, treba predati zahtjev za privremenim boravkom ako za to postoje uvjeti. Privremeni boravak mora biti odobren i zatim produživan naredne 4 godine, kako bi se kasnije uspješno podnio zahtjev za stalnim boravkom.  Ovo posebno naglašavamo jer takvu praksu policijskih uprava često susrećemo u slučajevima na kojima radimo u Pravnoj klinici.


Druga poteškoća koja se javlja brojnim tražiteljima državljanstva, a s kojom se Grupa za suzbijanje diskriminacije i manjinska prava bavila, jest diskriminacija osoba određenih nacionalnosti odnosno državljanstava od strane policijskih uprava. O slučajevima diskriminacije smo već govorili, pa samo da naglasimo kako je Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08), diskriminacija temeljem nacionalnosti (ne državljanstva!) kazneno sankcionirana. U slučaju sumnje u povredu prava ili postojanje diskriminacije, savjetujemo da se obratite nekom od nadležnih tijela, pa tako i Pravnoj klinici. Više o ovoj vrsti diskriminacije čitajte u našem sljedećem tekstu.

Informirani pristanak ugroženih skupina ljudi

Pacijent mora dati svoj pristanak za svaki medicinski zahvat koji se treba provesti. Da bi se pristupilo davanju takvog pristanka, potrebno da je liječnik pacijenta obavijesti o svim važnim okolnostima za donošenje te odluke – prirodi i tijeku samog postupka, kratkoročnim i dugoročnim posljedicama takvog postupka te o alternativi, ukoliko postoji. Na pacijentu je zatim da odabere željeni oblik medicinske usluge, a u tu svrhu može zatražiti i mišljenje drugog liječnika.


Međutim, da bi osoba mogla dati takav informirani pristanak, mora imati poslovnu sposobnost i određeni stupanj svijesti. Valjani pristanak ne mogu dati djeca, osobe s duševnim smetnjama, osobe lišene poslovne sposobnosti te osobe koje se nalaze u stanju nesvijesti. Za njih, pristanak daju zakonski zastupnici. To mogu biti roditelji, posvojitelji ili skrbnici, ovisno o tome radi li se o potpuno poslovno sposobnim osobama ili pak potpuno ili djelomično poslovno nesposobnim osobama. Važno je napomenuti da se poslovna sposobnost stječe navršenjem osamnaeste godine života. Iznimno djeca nakon šesnaeste godine života mogu steći poslovnu sposobnost ukoliko stupe u brak.. No, djecu će redovito zastupati roditelji ili posvojitelji, a ako njih nema - skrbnik. Za osobe s duševnim smetnjama predviđen je poseban postupak u kojem se utvrđuje mogu li samostalno dati valjani pristanak. Ako se u tom postupku utvrdi da nisu za to sposobni, za njih će pristanak dati zakonski zastupnik.


Iako su punoljetne osobe potpuno poslovno sposobne, u nekim situacijama neće biti sposobne brinuti se za svoja prava i interese ili će štetiti pravima i interesima drugih osoba. Najčešće će to biti slučajevi duševnih smetnja. No, sama činjenica da je osobi dijagnostificirana duševna bolest, ne znači da ona automatski gubi poslovnu sposobnost. Poslovnu sposobnost može oduzeti samo sud i to na prijedlog bliskih srodnika ili nadležnog centra za socijalnu skrb. Ako sud donese rješenje o  (potpunom ili djelomičnom) lišenju poslovne sposobnosti imenovati će i skrbnika. Taj će skrbnik davati pristanak za medicinski zahvat umjesto osobe lišene poslovne sposobnosti.


Zakonski zastupnici pozvani su da u medicinskom postupku daju pristanak umjesto djece, osoba s duševnim smetnjama, osoba lišenih poslovne sposobnosti te osoba bez svijesti. Sve informacije koje je liječnik inače obvezan dati pacijentu, dužan je dati zakonskim zastupnicima. Zakonski su zastupnici ti koji su ovlašteni tražiti mišljenje drugog liječnika, odbiti medicinski zahvat, ukoliko smatraju da on nije u interesu pacijenta čije interese i prava zastupaju. Ipak, ako liječnik smatra da zakonski zastupnik ne nastupa u interesu zastupanog, dužan je o tome obavijestiti nadležan centar za socijalnu skrb kako bi on ili, u ozbiljnijim situacijama, sud odlučio o početku, odnosno nastavku ili prestanku liječenja. To nije samo njegova pravna, već i etička dužnost te u suprotnom može stegovno, prekršajno, ali i kazneno odgovarati.


U svakom slučaju, ove posebne kategorije osoba koje se podvrgavaju medicinskom postupku moraju biti na odgovarajući način obaviještene o namjeravanom provođenju postupka. Naravno, to se ne odnosi na osobe bez svijesti koje nisu u mogućnosti biti informirane prije samog postupka, s obzirom na hitnost situacije. Međutim, djecu, osobe s duševnim smetnjama te osobe lišene poslovne sposobnosti treba obavijestiti o postupku u onolikoj mjeri koliko su to u mogućnosti shvatiti. Izraze li veliko nezadovoljstvo postupkom, a koje nije posljedica uobičajenog straha, liječnik bi trebao posumnjati u sukob interesa zakonskog zastupnika i djeteta (odnosno osobe s duševnom smetnjom) te o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb. Ukoliko se dijete, osoba s duševnom smetnjom ili osoba lišena poslovne sposobnosti protivi dobijanju informacija o medicinskom postupku, informacije se nipošto ne smiju dati. Pravo je tih osoba, unatoč osjetljivom stanju, odbiti primanje takvih informacija. Takvo odbijanje ne utječe na davanje pristanka za medicinski postupak.


Iako ne postoji direktna pravna dužnost, u medicinskim postupcima trebalo bi u što većoj mjeri uzimati u obzir mišljenje djeteta, osoba s duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti. Medicinski postupci moraju se obavljati u njihovom interesu pa je potrebno uvažiti njihovo mišljenje kad su ga oni barem djelomično sposobni izraziti. 


Grupa za prava pacijenata

Posjet Kutini

Kao što je bilo najavljeno u prošlom blogu kojeg je pisala grupa za azilante,  ovaj će biti posvećen posjeti u Prihvatilište u Kutini.


Prihvatilište za tražitelje azila,  izgrađeno u  najhitnijem postupku,  nalazi se na samom ulazu u Kutinu. „Gradnja ovog Prihvatilišta jest požarišna mjera“, riječi su voditelja Prihvatilišta  kojeg  sam na dolasku upoznala, dočaravajući time odnos hrvatskih vlasti prema problemu azila u RH, a poglavito u kontekstu očekivanog priljeva izbjeglica sa područja Magreba. Unatoč manjku prostora, djelatnici u Prihvatilištu ulažu velike napore kako bi se tražiteljima azila boravak ondje učinio  što povoljnijim.  Tražitelji azila sve čine dobrovoljno. Ako žele, mogu sudjelovati u aktivnostima koje im Prihvatilište nudi (radionice, sportske aktivnosti), mogu tražiti razgovor s Hrvatskim Pravnim centrom (HPC-om) i prevoditeljima, tražiti medicinsku pomoć i odlaziti u grad. Oni su slobodni te njihovo kretanje nije ograničeno. Iz tog razloga često se događa da tražitelji azila odluče nastaviti svoj put prema EU (gdje se tražiteljima azila pružaju veća materijalna sredstva i gdje postoje bolji standardi  integracije nakon dobivanja statusa) , pa stupe u kontakt sa švercerima ljudi koji ih prebacuju preko granice.


Tako je od 150 zaprimljenih zahtjeva za azil od početka 2011. godine, pobjeglo njih četrdesetak. Među pobjeglima je i jedan tražitelj azila čiji je život u zemlji podrijetla bio u toj mjeri ugrožen da mu  je dodjeljivanje statusa azilanta u RH bilo izvjesno. Njegov bijeg iz Prihvatilišta zatekao je sve djelatnike, pa tako i pravnice iz HPC-a. On im nije ničime dao naslutiti što planira, niti je imao kakvih pitanja, pa se kao razlog bijega u obzir uzima i njegova neinformiranost.  Ipak, velika je vjerojatnost da će mu svaka zemlja pružiti azil. 


Osim što znaju pobjeći, veći broj tražitelja azila lažno iskazuje  o svojem identitetu i zemlji podrijetla. Tražitelji azila se, naime, po odbijanju dodjeljivanja Statusa, Zakonom ne smiju deportirati u zemlju podrijetla ako je u njoj ratno stanje, a Afganistan se takvim vodi.  Tako se tražiteljima azila iz Afganistana, ako im ne bude odobren azil, dopušta da ilegalno izlaze iz RH i ulaze u druge države, a što ujedno predstavlja zakonsku prazninu.  Upravo iz tih razloga, a  uzimajući u obzir i dobru informiranost tražitelja azila o tome, veći ih broj lažno navodi da je iz Afganistana.


Ovih dana Pravna klinika radi na produbljivanju svoje suradnje s Hrvatskim pravnim centrom u cilju  kooperativnosti i svojevrsnog obučavanja kliničara za samostalniji rad sa tražiteljima azila. Kako se postupak azila vodi pod okriljem Ministarstva unutarnjih poslova, za proširenje aktivnosti Klinike nužno je uređenje odnosa na razini Ministarstva. Potpisivanjem ugovora s istim Pravna bi se klinika formalno etablirala kao poseban subjekt u postupku azila u RH. Njegova realizacija u praksi značila bi sustavnije i efikasnije rješavanje tog problema, a na korist sviju. Kako bi realizacija  u velikoj mjeri ovisila o spremnosti kliničara da aktivno djeluju, sigurni smo da se na povoljne rezultate ne bi dugo trebalo čekati!


 


Grupa za azilante

Prava žrtava u kaznenom postupku

Tko je žrtva kaznenog djela?


Žrtva kaznenog djela je osoba koja zbog počinjenja kaznenog djela trpi fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda.


Koja su prava žrtava u kaznenom postupku?


Prava žrtava u kaznenom postupku možemo podijeliti na osnovna prava koja imaju sve žrtve svih kaznenih djela i ona koja imaju određene kategorije žrtava ili žrtve određenih kaznenih djela.


Prava koja imaju sve žrtve bez obzira na težinu kaznenog djela i osobna svojstva žrtve su pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela, pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik te druga prava određena zakonom.


Posebna prava žrtava kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od 5 ili više godina su, uz gore navedena prava, pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku kao i pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva ako trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela, te pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete iz državnog fonda pod uvjetima i na način uređen posebnim zakonom.


Prava djeteta ili maloljetnika žrtve kaznenog djela su, uz sva već navedena prava, pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, pravo na tajnost osobnih podataka i pravo na isključenje javnosti.


Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima dodatna prava da prije ispitivanja razgovara sa savjetnikom na teret proračunskih sredstava, da je u policiji i državnom odvjetništvu ispituje osoba istog spola, pravo uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život te pravo zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja.


Jedno od temeljnih prava žrtve je pravo da bude obaviještena da u postupku sudjeluje kao oštećenik, a ukoliko joj to bude uskraćeno ima pravo sama se prijaviti kao oštećenik policiji ili državnom odvjetništvu do podizanja optužnice ili pak sudu do završetka rasprave.


U skladu s tim postavlja se pitanje koja su prava žrtve kao oštećenika u kaznenom postupku?


Oštećenik ima pravo biti informiran o svojim pravima, o pomoći, o napretku slučaja. Ima pravosudjelovati u kaznenom postupku na način da upozorava na činjenice koje su važne za utvrđivanje kaznenog djela, počinitelja i imovinskopravnog odnosno odštetnog zahtjeva. U kaznenom postupku oštećenik se ima pravo služiti vlastitim jezikom. Ima pravo predlagati dokaze na glavnoj raspravi, postavljati pitanja svjedocima i vještacima te iznositiprimjedbe i objašnjenja na njihove iskaze. Ima pravo davati izjave te pregledavati spise i predmetekoji služe kao dokaz. Oštećenik također ima pravo na fizičku zaštitu u određenim slučajevima uređenim Zakonom o zaštiti svjedoka, kao i pravo na privatnost i zaštitu od sekundarne viktimizacije. Pri ispitivanju, oštećenik ima pravo uskratiti odgovor na pitanja ako je vjerojatno da bi odgovorom izložio sebe ili svog bliskog rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu.


Veoma je važno napomenuti da oštećenik ima pravo na poduzimanje i nastavak kaznenog progona, ukoliko državni odvjetnik od toga odustane.


Oštećenik ima pravo tražiti naknadu štete od počinitelja i/ili države tj. pravo postaviti imovinskopravni zahtjev, te pravo na naknadu troškova postupka. Imovinskopravni zahtjev može se podnijeti tijekom kaznenog postupka do završetka glavne rasprave ili, odvojeno od kaznenog postupka, u građanskoj parnici.


Pravo na pravni savjet i besplatnu pravnu pomoć su također prava oštećenika, ukoliko udovoljavaju uvjetima propisanim Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela koja djeluje u okviru Pravne klinike, ciljano se bavi skupinom koja je najviše povrijeđena kaznenim djelom. Studenti navedene Grupe ukazuju žrtvama kaznenih djela na prava koja imaju u kaznenom postupku te im pomažu u ostvarivanju istih, a ujedno ih vode kroz postupak dobivanja uputnice od Ureda državne uprave ako ispunjavaju uvjete za besplatnu pravnu pomoć.


 


 


Grupa za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenih djela

Zaštita od diskriminacije u Hrvatskoj

Diskriminirati znači staviti nekoga u nepovoljniji položaj zbog jedne ili više osobnih karakteristika te osobe. Do diskriminacije vrlo često dovode predrasude, a ona može obuhvaćati neprijateljsko ponašanje, isključivanje i segregaciju, ponekad čak i otvoreno nasilje. Bilo kakav oblik diskriminacije zabranjen je zakonom, a onaj tko počini diskriminaciju može biti kažnjen kaznom i do 350 tisuća kuna. Od diskriminacije nas štiti Zakon o suzbijanju diskriminacije. On navodi 17 osnova na kojima diskriminacija može biti počinjena, i to u 10 područja:


1.      rada i radnih uvjeta


2.      obrazovanja, znanosti i sporta


3.      socijalne sigurnosti


4.      zdravstvene zaštite


5.      pravosuđa i uprave


6.      stanovanja


7.      javnog informiranja i medija


8.      pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih


9.      članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama i drugim organizacijama te


10.  sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu.


Središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije u hrvatskoj je pučka pravobraniteljica. No, osim ustavne kategorije pučkog pravobranitelja, hrvatsko zakonodavstvo 2003. godine ustanovilo je još dvije pravobraniteljske institucije, za djecu  i ravnopravnost spolova, te 2008. godine instituciju za osobe s invaliditetom. Tako, sustav zaštite i promicanja ljudskih prava i jednakosti je segmentiran, zbog čega je suradnja osobito važna. Upravo stoga, a s ciljem jačanja zaštite građana, 2013. godine potpisan je Sporazum o međuinstitucionalnoj suradnji između pučke pravobraniteljice, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i pravobraniteljice za djecu. Sporazum posebice naglašava suradnju u radu na pritužbama građana, kod obilazaka i pregleda mjesta na kojima se nalaze osobe lišene slobode, provođenju istraživanja, izvještavanju o pitanjima diskriminacije, edukaciji zaposlenika te na raznim projektima, u javnim nastupima s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava te suzbijanja diskriminacije i promicanja jednakosti.


1.      Pučka pravobraniteljica


Pučka pravobraniteljica je opunomoćenica Hrvatskog sabora za zaštitu i promociju ljudskih prava te središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije. Ona ispituje pojedinačne prijave te može davati mišljenja, preporuke, prijedloge i upozorenja za uklanjanje i sprečavanje diskriminacije. Također, pruža informacije o pravima i obvezama te mogućnostima sudske i druge zaštite, može provoditi postupak mirenja i podnositi kaznene prijave nadležnom državnom odvjetništvu. Svatko tko misli da je diskriminiran može predati pritužbu pučkoj pravobraniteljici.


Konkretne ovlasti pravobraniteljice u pogledu zaštite od diskriminacije podrazumijevaju:


·         zaprimanje prijava svih fizičkih i pravnih osoba


·         pružanje potrebnih obavijesti fizičkim i pravnim osobama o njihovim pravima i obvezama te mogućnostima sudske i druge zaštite


·         ispitivanje pojedinačnih prijava i poduzimanje radnji u okviru nadležnosti, potrebnih za otklanjanje diskriminacije i zaštitu prava diskriminirane osobe (ukoliko nije započet sudski postupak)


·         upozoravanje javnosti na pojave diskriminacije


·         uz pristanak stranke, provođenje postupka mirenja, uz mogućnost sklapanja izvansudske nagodbe


·         podnošenje kaznenih prijava u vezi sa slučajevima diskriminacije nadležnom državnom odvjetništvu


·         prikupljanje i analiza statističkih podataka o slučajevima diskriminacije


·         izvještavanje Hrvatskog sabora o pojavama diskriminacije, u godišnjem izvješću, a po potrebi i izvanrednim izvješćem


·         provođenje istraživanja u području diskriminacije, davanje mišljenja i preporuka te predlaganje odgovarajućih zakonskih i strateških rješenja Vladi RH


 


2.      Pravobraniteljica za djecu


 


Kao što je ranije rečeno, Zakonom o pravobranitelju za djecu 2003. godine u Hrvatskoj je osnovano posebno nadzorno tijelo pravobranitelja za djecu sa zadaćom da štiti, prati i promiče prava i interese djece na temelju Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona.


 


Ovlasti i djelokrug rada pravobraniteljice za djecu su:


 


·         prati usklađenost zakona i drugih propisa u Republici Hrvatskoj koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece s odredbama Ustava Republike Hrvatske, Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata


·         izvršava obveze Republike Hrvatske koje proizlaze iz Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata


·         prati i provodi primjenu svih propisa koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece


·         prati povrede pojedinačnih prava djece i proučava opće pojave i načine povreda prava i interesa djece


·         zalaže se za zaštitu i promicanje prava i interesa djece s posebnim potrebama


·         predlaže poduzimanje mjera za izgradnju cjelovitog sustava zaštite i promicanja prava djece i za sprečavanje štetnog djelovanja koja ugrožavaju njihove interese


·         obavještava javnost o stanju prava djece, upoznaje i savjetuje djecu o načinu ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa, surađuje s djecom, potiče ih na izjašnjavanje i uvažava njihovo mišljenje, inicira i sudjeluje u javnim aktivnostima usmjerenim na poboljšanje položaja djece te predlaže mjere za povećanje njihovog utjecaja u društvu


·         može sudjelovati u postupku koji prethodi donošenju propisa koji se odnose na prava djece ili kojima se uređuju pitanja od značaja za djecu te može potaknuti donošenje i izmjene zakona i drugih propisa koji se odnose na prava i zaštitu djece.


 


Ako pravobraniteljica sazna da je dijete izvrgnuto tjelesnom ili duševnom nasilju, spolnoj zloporabi, zlostavljanju ili izrabljivanju, zanemarivanju ili nehajnom postupanju dužna je odmah podnijeti prijavu nadležnom državnom odvjetništvu te upozoriti nadležni centar za socijalnu skrb i predložiti mjere za zaštitu prava i interesa djeteta, ujedno može zatražiti stručnu pomoć znanstvenih i stručnih osoba i ustanova, u čijem su djelokrugu istraživanja zaštita, skrb, razvitak i prava djece, a isti su dužni tu pomoć u primjerenom roku pružiti.


 


3.      Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova


Zakonom o ravnopravnosti spolova, također 2003. godine, kao zasebno nadzorno tijelo sa zadaćom zaštite i promicanja ravnopravnosti spolova i seksualnih manjina osnovano je tijelo pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.


Područja aktivnosti nad kojima pravobraniteljica za ravnopravnost spolova provodi nadzor su: rad i zapošljavanje, obrazovanje, mediji, obiteljsko nasilje, pravosuđe, političke stranke, dobra i usluge, zdravstvena zaštita itd.


Ovlasti i djelokrug rada pravobraniteljice za ravnopravnost spolova su:


·         prati provođenje Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa koji se tiču ravnopravnosti spolova i najmanje jednom godišnje izvješćuje Hrvatski sabor


·         razmatra slučajeve kršenja načela ravnopravnosti spolova, slučajeva diskriminacije prema pojedincima ili grupama pojedinaca koje su počinila tijela državne uprave, jedinice tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave i druga tijela s javnim ovlastima, zaposleni u tim tijelima i druge pravne i fizičke osobe


·         upozorava, predlaže i daje preporuke


·         ako sazna za povredu odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova s elementima kaznenog djela podnijet će prijavu nadležnom državnom odvjetništvu


·         ima pravo podnijeti prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa ako ocijeni da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova


·         ako utvrdi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova zbog neusklađenosti propisa s  Zakonom o ravnopravnosti spolova, predložit će pokretanje postupka izmjene takvog propisa


 


4.      Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom


Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom započeo je s radom 2008. godine, a njegov rad temelji se na Zakonu o pravobranitelju za osobe s invaliditetom. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom zaprima individualne pritužbe osoba s invaliditetom i onih koji rade u njihovu korist, razmatra slučajeve u kojima se pritužuje na povredu prava osoba s invaliditetom i u kontaktu s institucijama koje su zadužene za rješavanje tih pitanja nastoji ishoditi najpovoljnije rješenje.


U slučaju kršenja prava osoba s invaliditetom, pravobraniteljica je ovlaštena:


·         upozoravati


·         predlagati mjere


·         davati preporuke


·         obavještavati


·         zahtijevati izvješća o poduzetom


 


U okviru Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu djeluje Grupa za suzbijanje diskriminacije i manjinska prava koja je ovlaštena unutar sustava besplatne pravne pomoći, pružiti pravni savjet svima kojima je on potreban.

Prava pacijenata u medicinskim postupcima

Kad se građani nađu u položaju pacijenta, borba sa zdravstvenim sustavom može im se činiti težom i nerazumljivijom od one na koju su spremni kad se pojavljuju pred sudovima u ulozi stranke. Osim što su pravna pravila razasuta po brojnim zakonskim i podzakonskim propisima, nerijetko su nerazumljiva pa je građanima samima teško procijeniti koja su njihova prava i obveze u konkretnom medicinskom postupku.

Temeljno je pravo svakog pacijenta biti informiran o medicinskoj usluzi kojoj će biti podvrgnut te dati na nju svoj izričit i valjan pristanak. Liječnik je dužan obavijestiti pacijenta o nizu bitnih pitanja:


naravi samog postupka

mogućim posljedicama koje iz njega mogu proizaći

očekivanom oporavku

preporukama za daljnji život, i slično.

Izuzetno je važno pravo pacijenta da bude obaviješten o alternativnim postupcima kako bi mogao samostalno odlučiti o vrsti postupka. U tom smislu, pacijent ima pravo i na drugo mišljenje ukoliko smatra da liječnikovo mišljenje ne odgovara njegovim potrebama. Tek pošto je liječnik dao pacijentu sve važne obavijesti, a pacijent je na medicinsku uslugu slobodno i izričito pristao, može se medicinski postupak provesti u djelo.


Kod postupaka u ordinacijama opće medicine pristanak se ne traži, no kod bolničkih postupaka potpisuje se poseban formular kojim se daje pristanak na medicinski postupak. Za djecu, osobe s duševnim smetnjama i osobe bez svijesti taj formular potpisuje njihov zakonski zastupnik. Važno je da pacijenti znaju da mogu zabraniti medicinski postupak na vlastitom tijelu, te da će liječnik koji ipak provede postupak koji je pacijent zabranio odgovarati za kazneno djelo samovoljnog liječenja.

Za zaštitu prava pacijenata, zakon pruža tri mogućnosti:


1. Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka

Liječnici u RH organizirani su Hrvatsku liječničku komoru koja nadzire rad liječnika. Ukoliko dođe do liječničke pogreške u medicinskom postupku ili pak liječnik prekrši neku drugu etičku ili pravnu dužnost, pacijent može podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Zahtjev se podnosi u pisanom obliku tajniku Komore. Kako bi Komora mogla odlučiti o takvom zahtjevu potrebno je u njemu navesti:


a. naziv tijela koje provodi postupak (to će uvijek biti Sud Komore)

b. ime i prezime liječnika protiv kojeg se pokreće postupak, podatke o specijalizaciji i užoj specijalizaciji tog liječnika te podatke o njegovom zaposlenju

c. ime i prezime pacijenta

d. opis tijeka liječenja (dakle, o čemu se zapravo radi)

e. vrijeme i mjesto izvršenja povrede i ostale okolnosti koje su potrebne da se povreda što točnije odredi

f. naziv disciplinske povrede te prijedlog da se liječnika proglasi odgovornim

g. dokaze te prijedlog o dokazima koje treba izvesti pred Sudom Komore, uz naznaku imena svjedoka i vještaka, spisa koje treba pregledati te predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz


Važno je što preciznije sastaviti zahtjev,  kako  ne bi bio odbačen zbog nedostatka potrebnih podataka. U ispunjavanju zahtjeva od pomoći mogu biti studenti-kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata.


2. Postupak za naknadu štete

Šteta koja može nastati kod pacijenta zbog nepravilnosti medicinskog postupka može biti  izuzetno velika. Jedna od mnogobrojnih posljedica takvog postupka je gubitak zaposlenja ili prihoda od zaposlenja zbog nesposobnosti za rad. Pacijent koji nije nositelj polica o osiguranju života ili drugih polica osiguranja, može podnijeti tužbu za naknadu štete protiv liječnika. Ukoliko je nositelj neke od polica osiguranja, bitno je osiguravajućem društvu predati zahtjev za procjenu štete i uz njega svu bitnu dokumentaciju.


Studenti – kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata ovlašteni su pomagati u sastavljanju pismena pred tijelima uprave te u tom smislu mogu pomoći građanima u sastavljanju zahtjeva za procjenu štete. Međutim,oni nisu ovlašteni zastupati građane pred sudom, već je za to potrebna pomoć odvjetnika.


3. Kazneni postupak

U slučaju nepravilno obavljenog medicinskog postupka može doći do kaznene odgovornosti liječnika ukoliko su ostvarena obilježja kaznenog djela nesavjesnog liječenja. Da bi se pokrenuo postupak protiv liječnika potrebno je policiji ili državnom odvjetniku podnijeti kaznenu prijavu.


Studenti-kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata mogu pomoći građanima u sastavljanju takve kaznene prijave, bilo samostalno bilo uz suradnju Grupe za zaštitu i pomoć žrtvama kaznenog djela.


Iako građani mogu birati između tri mogućnosti koje im se nude za zaštitu njihovih prava, o njima samima ovisi koju mogućnost će izabrati s obzirom na vlastitu poziciju. Upravo u odabiru jedne od tih mogućnosti mogu pomoći i studenti – kliničari Grupe za zaštitu prava pacijenata.